SDP na strani slabijih i onih koji žive od svoga rada
Uz nogomet malo šta ostane za razgovor. Ipak, život se živi a ljudi i kupuju i rade i ne rade, boluju i umiru. Ovih dana dosta sadržaja i dosta kontakata, a ipak mi se čini kako se stvari odvijaju mirno i bez stresova, baš ono : Živi se! Danas, za koji sat odlazak na produženi vikend. Veselim se moru i opuštanju. Šteta što Mirna ne može s nama, pa bi obitelj bila na hrpi, a rijetko smo zajedno. Radujem se i susretu s prijateljima i jutrima i večernjim šetnjama, a u torbi su i neke dobre knjige. Naravno, i mobiteli i laptoop, jer me čeka priprema još dvaju okruglih stolova i izrada prijedloga zaključaka za našu predstojeću konvenciju o položaju i socijalnoj sigurnosti hrvatskih radnika.
Prekjučerašnji okrugli stol o izazovima globalizacije i promjenama u svijetu rada te mogućim socijaldemokratskim odgovorima, prošao je uz kvalitetne sudionike vrlo dobro, a mislim da su po prvi puta otvorena i jasno problematizirana pitanja o kojima se u nas malo ili nimalo do sada nije govorilo. Mislim prije svega na jasno distanciranje od kompradorske politike koja nije niti sposobna niti voljna zaštititi specifične nacionalne interese o sve otvorenijem svijetu. Moja je rasprava išla u pravcu osvješćivanja teze da globalizacija nije niti jednostavan niti jedinstven proces, pogotovo ne u svojim posljedicama. Naprotiv učinci globalizacijskih procesa daju dijametralno suprotne rezultate npr. u SAD-u, od onih u Zapadnoj Europi ili Jugoistočnoj Aziji, ili Subsaharskoj Africi ili npr. u postkomunističkoj Europi. Te razlike proizlaze prvenstveno (iako ne samo) iz različitih unutrašnjih odgovora i institucionalne pripremljenosti pojedinih zemalja. Ovo mi se čini važnim, kako bismo osvijestili potrebu da sami kreiramo vlastite odgovore, a ne da nam ih nameću svjetski centri, prije svega, financijske moći kao što su Svjetska banka ili MMF.
Poslije okruglog stola sam dao kratki intervju za «Slobodnu Dalmaciju» koji izlazi u subotu:
“Zaštitit ćemo radnike i suprotstaviti se kompradorima iz HDZ koji hrvatsko radništvo pod egidom europeizacije i ne pitajući za posljedice upravo izručuju krupnom kapitalu Europske unije – tvrdi saborski zastupnik i bivši ministar rada Davorko Vidović. «Treći put» Billa Clintona, Tonyja Blaira i Gerharda Schroedera, kojim su socijaldemokrati s kraja dvadesetog stojeća pokušali odgovoriti na izazove globalnog društva svoju je misiju, prema njegovim riječima, završio. U trećem tisućljeću, nakon što je dokazao da jednako uspješno kao njegovi politički konkurenti može voditi nacionalno gospodarstvo, ova politika treba nadogradnju. Za hrvatske socijaldemokrate ona će u središte pažnje isturiti dva porazna statistička parametra: u zemlji je trenutno 300 tisuća nezaposlenih, a udio zaposlenih u aktivnom stanovništvu dramatično je počeo padati.
- U Hrvatskoj je 300 tisuća ljudi deklasirano, potpuno isključeno iz društva i ostavljeno bez prava na rad. Trajna nezaposlenost je postala najveća povreda radničkih prava, i tu država treba intervenirati – ističe Vidović. On priznaje da je nova retorika koja radnicima ne lupa vratima pred nosom nego zaziva njihova prava netipična za treći put, ali odbija tvrdnju po kojoj se SDP sjetio radnika nakon silaska s vlasti, a uoči novog pohoda na njihove glasove.
Upravo se Vidović našao na optuženičkoj klupi hrvatskih sindikata nakon što je 2003. izmijenio Zakon o radu, skratio otkazni rok i umanjio otpremnine. To je izazvalo teški rat socijaldemokrata i sindikata, u kojima se jedne prozivalo za bespoštedni neoliberalizam, a drugima prijetilo izumiranjem.
Danas Vidović tvrdi da bi opet povukao isti potez.
- Naprotiv, mediji, pa i sindikati su zabilježili dvije restrikcije kojima su se uvjeti otpuštanja uskladili sa najvišom zaštitnom razinom u Europi, ali uopće se nije spominjalo da smo s dvadesetak novih instituta dodatno zaštitili radnike, smanjili radni tjedan s 42 na 40 sati, uveli radničke predstavnike u Nadzorne odbore većih tvrtki i osigurali pravo na štrajk zbog neisplate plaća kojeg do tada nisu imali. Naš zakonski okvir osigurao je svim radnicima zaposlenima na određeno vrijeme uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a otvorili smo i prostor za sindikalno organiziranje u privatnim tvrtkama – ističe Vidović, tvrdeći da je Račanova Vlada u cijelosti ispoštivala sve obveze koje je preuzela potpisivanjem predizbornim sporazumom sa sindikatima.Uostalom, smanjili smo broj nezaposlenih, sa faktičnih pola milijuna (150 000 ljudi je radilo, a nije primalo plaću), na 300 000.Udvostručili smo broj djece koja primaju dječji doplatak, osnovali Ured za socijalno partnerstvo i po prvi puta otvorili stvarni dijalog države, poslodavaca i radnika. Tvrdim, a to uostalom priznaju sada i sindikati, da imamo najvišu zakonsku zaštitu radnika u Europi. Nažalost, ne i stvarnu zaštitu, jer se zaobilaženjem ugovora, zaobilazi i radno zakonodavstvo. Naš je problem faktična, stvarna zaštita radnika, a ne zakonska.Problem je kako izići iz sive zone u kojoj divlja nepravo i nepravda. Na to se sada mi u SDP-u koncentriramo.
Ni blizina novih parlamentarnih izbora nije SDP, uvjerava nas Vidović, potjerala da se ogrije na suncu radničkih prava.
- Možda izgleda čudno, ali radnici ni do sada nisu bili naši pretežiti birači. Još 1992. za SDP je glasalo samo 20 posto njih. Zato ovdje nije riječ o nekom podilaženju.SDP je po svom političkom i socijalnom habitusu na strani onih koji žive od svojega rada i na strani slabijih u društvu, bez obzira kako oni glasaju. HDZ sitnim kupovinama branitelja, umirovljenika, rodilja korumpira biračko tijelo, a ne rješava zbiljske probleme građana. Ovdje se doista radi o potrebi pokretanja Hrvatske koja je zaustavljena, i u kojoj pravo na dostojanstven rad nemaju svi nezaposleni, bilo oni liječnici, pravnici, ekonomisti ili klasični radnici – smatra naš sugovornik upirući prstom, sukladno zaoštrenoj retorici koja posljednjih mjeseci vlada domaćom politikom, u HDZ kao glavnog krivca za stagnaciju zemlje.
- Ako se išta može razaznati iz politike Ive Sanadera, onda je to kompradorska usmjerenost HDZ-a. Kao što je menadžerska elita s kraja socijalizma u Hrvatskoj odigrala ulogu agenta međunarodnog kapitala, tako je HDZ bio i ostao politička stranka koja je štitila kapital: dok je on bio nacionalan, štitili su domaće tajkune; kad je na krilima eurointegracija izgubio domovinu, počeli su na štetu hrvatskih nacionalnih interesa protežirati njegovu međunarodnu inačicu – zaključuje Vidović. “