Baš zanimljiv tjedan! Red posla, pa red zabave. Dobra kombinacija, ali ne može dugo. Od ponedjeljka opet udarnički. Kao i svake godine i ovaj puta tri nezaboravna dana na Brijunima. Druženje, prijatelji, glumci, Hamlet i uvijek fascinirajuća priroda. A opet i nije priroda, jer su sve što na Brijunima raste posadili ljudi. Pa ipak ljepote na pretek i za najzahtjevnije oko. U opuštenoj atmosferi i ove su godine napravili dobru predstavu, a Hamlet u najprirodnijem mogućem ambijentu, na tvrđavi Malog Brijuna. Doživljaj kompleksan i za sva čula. Dječak-glumac u meni, uživa.

U petak u 10. dižemo sidro i napuštamo Brijune. Lagana vožnja do Siska, a već u četiri poslije podne odlazak prema Mađarskoj. Večera U Szombathelu u 8. Doručak na sunčanim Brijunima, a večera u kišnom srednjoeuropskom gradu, prijatelju Siska. «Savaria fest», svojom organizacijom, brojnošću sudionika i raznolikošću programa i sadržaja spada vjerojatno među veće europske ulične festivale. Doista sam impresioniran sjajno organiziranim prikazima gladijatorskih borbi, bitaka Rimljana i Germana ili pak Huna, ali i svršenim replikama uniformi rimskih legionara i raznih oružja iz toga doba. Cijeli, od Siska dvostruko veći, grad se prtvorio u kostimiranu pozornicu, a ulicama i brojnim trgovima uredno i normalno šeću i patriciji i plebejci. Navečer središnj defile svih sudionika velike fešte.Sjajno napravljeno. Tradicija, organizacija, novci i eto uspješne megafešte!

A poslije podne toga dana: Miško baći, izvukao je iz džepa svojih hlača usnu harmoniku i lagano zasvirao «Zdravo Djevo, kraljice Hrvata», a zatim se malom crkvicom razlegla pjesma. A uz crkvu, visoka osmatračnica, kao lovačka čeka na vrh brda, podsjeća da je baš tu na ovom mjestu, «željezna zavjesa» pola stoljeća ranije presjekla zajednički prostor Gradišćanskih Hrvata, na dva dijela, pa je jedne članove obitelji ostavila u Austriji, a druge u Mađarskoj. I tako su ni krivi ni dužni nakon polumilenijskog obitavanja na tom prostoru postali taoci nekih novih kataklizmičnih podjela i procesa. Jedni su se integrirali u kulturu «mozartkugleobilja», a drugi istovremeno u «gulašsocijalistički» egalitaristički asketizam. No, upravo nevjerojatno tvrdo i uporno su čuvali komadiće svoje samobitnosti u otvorenoj ali i intimnoj kontrapoziciji ideologijskim nasrtajima obiju tih «kultura» i to kulturom, jezikom prije svega.

U subotu, 27. kolovoza, Miško, Viki, Kristina, Bernadeta, ugošćuju nas, baš srdačno i toplo slavenski, u svom Gornjem Četaru i Nardi, hrvatskim (gradišćanskim) selima na mađarskoj strani nekadašnje granice, koja sada stoji nevidljiva i spaja dvije članice EU.

Osjećam se duboko povezan s ovim ljudima, baš kao kad pregledavate prastare fotografije svojih predaka. A njihove riječi, nazivlje, naglasci i arhaične fraze upućuju da se nalazimo u istinskom jezičnom muzeju. I sve je to tako pažljivo sačuvano i od hungarizama i germanizama, da je vrijednost toga jezika sasvim iznimna i autentična. Pomislih, kako je pravi grijeh naša nebriga za taj dio našeg narodnog korpusa i kako im treba slati knjige, filmove, CD-ove, novine i čak im to i obećam. A onda se sebično ugrizem za jezik. Ako im sve to budemo slali, već će iduća generacija govoriti kao mi. A zašto bi?! Ako su pet stotina godina čuvali svoju štokavicu, svoju kajkavštinu i svoju čakavštinu, zaslužuju svoj jezik. Ne treba im «naš jezik», ali nama ovdje treba njihov «naš jezik».
U Gornjem Četaru poče kišiti. Rekoh «kiša», a Miško reče «godina» i dobro smo se razumjeli.

Kad sam započeo pisati ovaj internetski dnevnik, imao sam samo maglovitu slutnju o pravim dosezima ovakve komunikacije s meni nepoznatim ljudima. Ta komunikacija ima ozbiljnu "falingu". Naime, ja nisam anoniman, ali moji čitatelji i komentatori to jesu. Ja se moram truditi biti i pametan i pismen i dobronamjeran i širok i tolerantan i iskren, a moji anonimni komentatori to sve ne moraju. Pa ipak, osim zanemarivog broja prostih i uvredljivih komentara, većina komentatora pokazuje zadivljujuću ozbiljnost, trezvenost i natprosječnu obaviještenost.
Za ovaj post su me svojim građanskim stavom i pametnim aktivizmom inspirirali dvoje mladih, pametnih ljudi iz Galdova, Žeža i Dado K. U pomalo oštroj polemici kojoj je povod bio popravak, doista u katastrofalnom stanju, dijela Poljske ulice, te moja najava izmjene naziva ulice Mile Budaka, tih dvoje ljudi me potiču svojom ozbiljnošću, dobronamjernošću i pametnim rezonima. Ljudi kao oni doista daju pravi smisao ovoj komunikaciji i ja ih s poštovanjem i uvažavanjem slušam. To znači da ću osobno ubrzavati i nadzirati rad na popravku Poljske ulice, ali i to da slušajući Žežu povlačim svoj prijedlog da se Budakova preimenuje u Ulicu grada Heidenheima. Neka se zove kao i prije , Radnička ulica.
Ljudima kao što su Žeža i Dado K. , zahvaljujem se na svakoj konstruktivnoj primjedbi i svakom dobrom prijedlogu. Pokušat ću učiniti sve što budem mogao da uistinu budem izvršitelj želja i potreba mojih sugrađana. Unaprijed znam da sve želje i potrebe neću moći ispuniti i zadovoljiti, pogotovo ne one nerealne ili kvartovski sebične, ali nastojat ću. Kako je ovo javni dnevnik, dan vama blogerima, (ali i ostalim Siščanima preko NST) na uvid, želim još jednom potvrditi moju predanost radu za dobrobit našeg Siska i njegovih građanki i građana. Znam da me čeka zahtjevan posao, da su ljudi i osiromašeni i nezaposleni i nestrpljivi nakon godina čekanja i da nam Grad nazaduje desetljećima, ali moramo, a uvjeren sam i da možemo stvari pokrenuti u željenom pravcu. Ja osobno, imam samo taj cilj. Ne zanima me gradonačelnička slava i moć (ta bio sam ministar i naužio sam se časti), nisam se ovog posla prihvatio niti da se obogatim (solidno sam situiran i sa suprugom ostvarujem višestruko veće prihode od prosječnih plaća), ne želim zloupotrebljavati vlast i vrlo obzirno i sa puno skrupula disponiram sa moći. Naprosto, u pedesetoj, s ovim iskustvom i nekakvim znanjima i vještinama želim zajedno sa ostalima, ovom gradu, u kojem sam rođen i u kojem živim i kojega volim, dati dio svoje energije i volje. I to je sve. Jedno je sigurno: ja to želim i hoću, a da li i mogu, pokazat će vrijeme.Ne znam da li ću uspjeti, ali znam da ću sve učiniti da uspijemo.

Danas povratak iz Splita.Jučer sam kao predsjednik saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport vodio sjednicu koju smo sazvali u najsportskijem gradu na svijetu Splitu. Tema, naravno, sport. Naime, nakon pet godina, ove će jeseni valjda napokon, svjetlo dana ugledati novi Zakon o sportu. Iako neke velike sportske zemlje kao npr. Njemačka nemaju poseban zakon o sportu, on je Hrvatskoj nasušno potreban, jer je jedno ogromno područje društvenog života ostalo izvan prave zakonodavne regulacije. Zato je i stanje u Hrvatskom sportu, iako smo uspješna sportska nacija, poprilično zabrinjavajuće. O tome su se složili svi sudionici ove tematske sjednice, a uz nas 11 saborskih zastupnika, bili su tu i predstavnici Hrvatskog olimpijskog odbora, te 5 predstavnika Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta.Bilo je zanimljivo slušati stare sportske znalce i stručnjake i njihove prijedloge za rješenje problema. A tu su osim sborskih zastupnika Biserke Perman, Franje Arapovića i Perice Bukića bili i Dino Rađa, Jerkov i drugi. Najzanimljiviji dio rasprave se odnosio na mogućnos osnivanja, i to po sili zakona, sportskih dioničkih društava, kao rješenja za krajnje dubiozne poslove u vrhunskom sportu, a poglavito u nogometu. No, ostalo mi je mnogo toga nejasno. Npr. kako će se određivati tržišna vrijednost sportskih brandova, što će biti vrijednost kluba, ako neće moći imati u vlasništvu stadione ili pak igrače kojima disponiraju njihovi menadžeri? Kako će se vrednovati tradicija nekog kluba? Pitao sam i da li je vrednija Segesta koja postoji 100 godina ili npr.Kamen Ingrad ili zaprešićki Inter koji su solidni prvoligaši? I mnogo toga drugoga nije baš jasno. Osim o ovim temama, razgovaralo se i mnogim drugim važnim aspektima sporta, o rekracijskim ili pak odgojnoobrazovnim ili pak zdravstvenim aspektima sporta. Svakako zanimljiva i korisna rasprava. Hoće li čemu i poslužiti, vidjet ćemo.

Jednako zanimljiv, ali ipuno spektakularniji bio je večernji program. Naravno, da smo se svi našli na Poljudu. Atmosfera odlična, nogomet dobar. Razmišljam o Brazilu. Velika zemlja! A asocijacije: nogomet, samba, karneval i kava. U četiri riječi brand. Izgleda redukcionistički i potcjenjivački, jer su Brazil i visoka kulturna dostignuća, gospodarski potencijal, Amazona kao pluća planete, multikulturalnost i mnogo toga drugog. Ali ipak, važno je biti izvrstan, biti najbolji i biti jedinstven u nečemu i biti svoj. I u svemu tome istrajati. A po čemu znaju nas i po čemu nas mogu znati?
Lijepa zemlja nije dostatna za brand. Kao država i nacija, iako mali u usporedbi s velikim Brazilom, nismo bez izgleda da postanemo vidljivi po vrsnoći i osebujnosti. A prvi je korak za to da mi osvijestimo naše mogućnosti, da se riješimo tog inferiornog povijesnog i provincijalnog balasta i da podupremo veliku hrvatsku priču, koja se ne može ispričati na dah. Ta se priča mora istkati kroz napore milijuna i može biti samo iznjedrena a ne uvezena. Jesmo li zreli i spremni za tu priču!?
Eto, o čemu sve čovjek razmišlja nakon nogometa!

Na ljetovanju sa ženom i punicom! Eto razloga za smijeh i dobroćudnu zafrkanciju. Ali meni, zapravo nije loše: hrana odlična, sapunice se vrte, Glorija, Story i tome slično, slamnati šeširi i ručnici, a ja sa svojim računalom, konačno čitanim novinama i mirom za promišljanje, planiranje i ozbiljnije teme, koje traže vrijeme. Treći sam dan na godišnjem odmoru i za sada sve dobro funkcionira. Iz ureda svako jutro mejlovi, a i telefon hvala bogu funkcionira.
Današnji kišni dan ide mi na ruku da se posvetim zaključcima koje sam predložio poglavarstvu na posljednjoj sjednici, vezanim za strateško planiranje gospodarskog razvoja Siska.
Za razliku od mojih prethodnika koji su smatrali da u kapitalizmu gradska uprava nema što tražiti u području gospodarskog razvoja, i da je sve stvar privatnog sektora, snažno zagovaram program svih raspoloživih mjera kojima bismo pomogli stvaranju povoljnog okruženja za razvoj poduzetništva i zapošljavanja. Polazim od iskustava moderno uređenih lokalnih zajednica u svijetu. Pod gospodarskim razvojem podrazumijevam sve one promjene koje će rezultirati sdvije vrste rezultata: 1. poboljšanjem ekonomskog standarda građana i 2. povećanjem fiskalnog kapaciteta Grada, kako bismo mogli kvalitetnije pružati usluge svojim stanovnicima.
Moramo proanalizirati, a potom poboljšati nekoliko važnih područja:
a) sustav funkcioniranja, visinu, obuhvat i naplatu svih lokalnih poreza i doprinosa, od komunalne naknade do spomeničke rente;
b) razinu usluga koje gradska uprava daje poduzetnicima, vezano za izdavanja svih potrebnih dozvola, naše odluke, stupanj korumpiranosti, stupanj osposobljenosti uprave i svih službi..;
c) razinu obrazovni, sigurnosnih, komunalnih i drugih usluga;
d) način na koji grad upravlja svojom imovinom, od nekretnina, zemljišta do sveukupne infrastrukture.

Zato sam inicirao donošenje nekoliko važnih dokumenata te uspostavu neophodnih institucionalnih pretpostavki. Krajem rujna bismo morali imati pripremljene projekte osnivanja Razvojne gradske agencije, Jamstvenog fonda za potporu gospodarskim projektima, Trgovačkog društva «Poslovne zone Sisak», trgovačkog društva za upravljanje vodnim gospodarstvom, uključivo i novoizgrađenim navozom za brodove u Galdovu, proširenje ingerencije Tržnice d.o.o. na sve poslovne prostore u vlasništvu grada, model poticanja gospodarstva i napokon cjelovitu strategiju gospodarskog razvoja.
Ovaj posao zaista ima prednost pred svime drugime, jer nezaposlenima i osiromašenim siščanima, sva su druga pitanja u drugom planu.
Poslovi su zahtjevni, problemi teški, ali dobro organizirani možemo napraviti pomake. Angažirali smo nekoliko vanjskih suradnika, koji već rade punom parom, surađujući sa međunarodnim fondovima, ministarstvima, uspoređuju tuđa iskustva, obilaze agencije i poslovne zone. Tu su i prvi draftovi projekata. Najvažnije je držati tempo i kvalitetno se pripremati, jačati sve oblike partnerstva i okupljati ljude s idejama, ali i novcem. Čvrsto vjerujem u ostvarivost naših projekata, a još više u sposobnosti naših ljudi da ZAJEDNO PROBUDIMO SISAK.

Umjesto novoga posta, u predvečerje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, dajem vam na uvid moja razmišljanja o istinama i mitovima o Domovinskom ratu, izrečena u saborskoj raspravi o osnivanju Memorijalno-dokumentacijskog centra.

"Ono što u manjoj ili većoj mjeri prati sve ratove po njihovu završetku ili čak i dok traju, svojevrsni su mitovi, kojima se parcijalni, često puta namjerno posredovani interesi pojedinih grupa ili pojedinih vođa, proizvode kao povijesne činjenice ili neupitne istine, koje onda predajom postaju sastavni dio kolektivne svijest i i memorije.Ta proizvodnja mitova prati sve ratove,a mijenjaju se samo tehnička pomagala u prijenosu mitova, koje u novije doba umjesto slijepih guslara prenose mediji masovnog komuniciranja.

Ako nam je kao generaciji koja je sudjelovala u Domovinskom ratu, do istine, onda nam je i obveza da sva ogromna potencijalno povijesna građa o tom ratu bude sačuvana, i već sada sustavno obrađivana na znanstven, stručan i nepolitičan način. Tim više i tim prije jer su naši mitovi o Domovinskom ratu sve više koloplet laži, pojednostavljenja, opasnih zaborava i najprimitivnije političke zloupotrebe. Ti su mitovi objedinjeni i redovito obnavljani u negativnom ozračju. Povezuje ih se sa najcrnjim aspektima Domovinskog rata, izazivaju i konotiraju u svijesti ljudi svojevrsnu nelagodu pa i osjećaje duboke prikraćenosti, ponekad srama, baš kao da taj Rat nije bio pravedan, nije bio oslobodilački, nije bio pobjednički.

Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje i upitati ljude za prvu asocijaciju vezanu za Domovinski rat. Usudio bih se prognozirati rezultat: Bili bi to pojmovi kao što su Hag, ratni zločini, ratno profiterstvo, iznevjerena očekivanja, PTSP, nepravde, nepoštivanje i sl. I doista, doba ratova nisu idilična vremena. Smrt, ubijanje, palež, progonstvo, mučenja, strah, su dominantno asocirani za ratove, ali u ratovima postoje i oni koji hrabro staju tome nasuprot, dajući se pošteno, ljudski i bezrezervno. Tako su doba ratova u isto vrijeme i vremena najviših moralnih uspona pojedinaca i društva. Upravo koncentrirano zlo i mržnja, mogu mobilizirati najviše moralne potencijale neke zajednice. Naš je Domovinski rat bio i takvo vrijeme. I ne čudi me, stoga što mi je pomalo zbunjenom, jedan moj suborac, prisjećajući se tih vremena o njima govorio kao „starim dobrim vremenima“. Što je bilo dobro u tim vremenima?!
Pa upravo to, da smo kao društvo postali zajednica, temeljena na zajedničkim vrijednostima slobode kao najvišeg ideala, da smo osvijestili našu značajnost kao ljudi, našu prisutnost u vremenu, našu odgovornost za zajednicu. I da smo onda naprosto bili a ne samo bivali.
Poovijesnih dokaza o tome ime, ali o tome se šuti, ponegdje privatno razgovara, ali to nije mit o Domovinskom ratu.

Ali mit jest npr. : Da su rat dobili generali, predsjednik Tuđman i Gojko Šušak ili kremom zamaskirani Rambe. Naravno, ne sasvim netočno, ali ne niti do kraja istinito. Njih se moglo vidjeti i čuti u medijima, u štabovima i pred kartama. Ali rat su dobile tisuće seljaka po rovovima koji su jednim okom promatrali bojišnicu, a drugim svoje neobrane njive, radnici koji su osim brojanja granata po svojim položajima brojali i one po Željezari, Rafineriji, „Đuri“ ili TLM-u. Taj su rat dobile i medicinske sestre, npr. koje su pod općom opasnošću nosile svoju malodobnu djecu u skloništa, a one odlazile u bolnice ili pak pekari koji su nam razvozili kruh na bojište, ili klinci s Trešnjevke i Dubrave koji su živu kravu do tada vidjeli jedino u zoološkom vrtu. Oni su istinski pobjednici, i strašno je ako se tako ne osjećaju.

Istina je i to da su odlučujuću ulogu u oslobodilačkim akcijama 1995.imale gardijske brigade, ali i to da su najtežu, 1991. na leđima iznijeli gotovo samoorganizirani i nenaoružani civili. Ministra obrane Šuška u Sisku sam vidio uoči Božića, nekoliko dana prije potpisivanja Sarajevskog mira 3. siječnja. Do tada je na naše položaje već palo , preko 100 000 projektila, poginulo je preko 30 boraca, moja je brigada brojila preko 2000 već solidno obučenih i naoružanih ljudi. Znali smo da se moramo oslanjati sami na sebe. Ali bi bilo dobro da se to zna i danas. Dokumentacija postoji; fotografije, videozapisi, svjedočenja, ratni dnevnici, karte...

Izvan mita, a u cijelosti izjednačeni s političkim vodstvom, svi ti akteri priče o domovinskom ratu s pravom se užasavaju svake nove optužnice iz Haga i njihovih kvalifikacija. Jer niti smo snili o Banovini Hrvatskoj, niti o granici na Drini, niti su nas inspirirali Jure i Boban, niti nam je bilo do humanih niti nehumanih preseljenja ,niti smo smatrali urbane Srbe neprijateljima koje treba izgnati, niti samo palili i pljačkali tuđe kuće. Ali neki jesu, a oni nisu mi i nemaju se pravo nazivati mi, niti se ima pravo suditi nama po njima. I zato nam je potreban memorijalno-dokumentacijski centar, da se sve zna i o njima i o nama. A Domovinski rat, kako ga je ovaj narod vodio ima veličinu u samoj svojoj oslobodilačkoj i slobodarskoj biti.

Ili mit drugi: Branitelji i stradalnici rata, nakon rata ne rade drugo do li istjeruju privilegije i naplaćuju svoje sudioništvo u ratu. I opet netočno i duboko neistinito. Ogroman, najveći broj branitelja, nije niti tražio niti traži bilo kakve privilegije za sebe. Oni su uglavnom izvan udruga, ne veličaju svoje uloge, ne obilaze urede, komisije, povjerenstva, uglavnom nisu u mirovini i ne odgovaraju stereotipima koji se nastoje izgraditi ,po kojima smo svi mi branitelji pomalo društveno opasni, naoružani, nezaposleni, ljuti, otimamo ljude i ubijamo se. Taj mit od branitelja želi stvoriti kastu isključenu iz društva. A i to je stoga što nitko stručno i dokazljivo nije niti utvrdio tko su sve branitelji, koliko nas je uopće bilo i kako smo ratovali. Memorijalno-dokumentacijski centar bi trebao imati i tu zadaću. Definitivno ta priča o braniteljima i njihovim pravima, ako se želi sačuvati braniteljsko dostojanstvo i dostojanstvo Domovinskog rata, mora biti ispričana rječju utvrđene istine, a ne političkim trbuhozborstvom.

Zbog svega toga ideju izgradnje dokumentacijsko-memorijalnog centra treba podržati, ali njenu realizaciju mora osmisliti i voditi stručno i znanstveno-istraživačko tijelo neovisno o političkim procjenama oportuniteta te ideje. Zato snazno zagovaram pristup da Sabor a ne Vlada budu ona institucija,koja zbog svoje predstavničke, svenarodne legitimacije bude osnivač i nadziratelj rada Centra.
Samo na taj način naša će mitska prošlost postati povijest stvaranja moderne Hrvatske."