Najradije bih ovdje ispisao putopis sa dosista neobično zanimljivog puta po središnjoj Turskoj ili još bolje ubacio bih u tekst nekoliko zanimljivih fotografija (kad bih znao kako se to radi), ali nemam baš previše vremena a niti je ovo pravi prostor za to. U svakom slučaju prihvaćanje poziva UN-a posredstvom naše ambasade u Turskoj, bila je dobra odluka, jer sam bio jedini hrvatski gradonačelnik na 1. konferenciji oko 1000 svjetskih gradonačelnika posvećenoj razvoju kulture mira i tolerancije u lokalnim zajednicama. Istina, bilo je tu i agilno predstavništvo grada Osijeka (bez gradonačelnika), te predstavnici desetak gradova s područja bivših soc.republika, ali i brojni predstavnici egzotičnih gradova širom kugle zemaljske. Izvrsna prigoda za kojekave susrete i razmjene iskustava. Zanimljivo je koliko su nam bliski problemi, bez obzira odakle dolazimo. Konferencija se održala u nevelikom gradu Nevsehiru, 300 km južno od Ankare, u središtu čudesne pokrajine Kapadokije, koljevci raznih kultura i religija, u kojoj navodno stoljećima nije bilo ratova. Prostor inače iznimne i jedinstvene ljepote i čudesnih uradaka prirode, ali i ljudskih ruku.Umoran, ali dobrih dojmova, evo me opet u Gradu.
Jučer i danas žestoki tempo, o čemu sutra više.

Izvjesni(a) SeeSic na ovom blogu, temeljem napisa u Jutarnjem listu od jučer, vidno uznemiren proglašava moralni bankrot nove gradske vlasti u Sisku, jer je tobože, kao što to navodi i Jutarnji, nastavila sa starom praksom dodjele poslova bez natječaja. Ne odgovaram u komentaru, već ovim postom jer je stvar zanimljiva i za druge.
1. Nadam se da SeeSick ne spada kao niti novinar Jutarnjeg u one koji priželjkuju situaciju «što gore to bolje» ili pak da ih veseli svaka moguća nepravilnost u gradskoj upravi, koja bi mogla potvrditi njihovu naklonost bivšoj gradskoj vlasti. Naprotiv, vjerujem da su dobronamjerni i samo zabrinuti da nam se više ne događa ono čemu smo svjedočili u proteklih 15 HDZ-ovskih godina.
2. Činjenice su slijedeće glede njihove sumnje u namještanje natjećaja su slijedeće:
a) u sedmom mjesecu se jednoj obitelji koja živi u kući u vlasništvu grada srušio krov na krevetić djeteta;
b) taj su krov obnavljali o trošku grada prije nekoliko godina, sramotno i sada dokazano opasno i neodgovorno ljudi koji su ožbukali trulu gredu i doveli u opasnost život jednog djeteta;
c) Isto jutro nam se obratila obitelj stradalih da pomognemo;
d) Grad Sisak nema niti lipe niti na jednoj poziciji za takve, hitne intervencije, niti sanaciju svojih brljotina;
e) odmah sam naložio da se krene u sanaciju i da se pronađu i novci i pozivnim natječajem izvođač te sanacije. Da nisam učinio tako s pravom bi me Jutarnji i SeeSick proglasili socijalno neosjetljivim birokratom.Natječaji, žalbe i novi natječaji omogućili bi da srušeni krov i danas leži na krevetiću jednog djeteta.(Pogledajte samo koliko vremena traba proći od naloga da se zakrpaju rupe u Poljskoj ulici npr. do raalizacije.Kao što vidite još nije počelo uređenje iako se reagiralo odmah i sve se odvija u skladu sa zakonom i procedurom. Moramo se odlučiti hoćemo li brzinu ili proceduru.)
f)Pozvano je 8 (OSAM) potencijalnih izvođača, od kojih je najpovoljniji bio taj koji je i odabran (Usput:nemam pojma tko je to)
g) pozivni natječaj je zakonit i vjerojatno će se koristiti i ubuduće, ali što manje jer je javni natječaj transparentniji, iako niti on ne jamči pošteno i fer nadmetanje. Naime znano je kao se ti natječaji namještaju.
3. Javno izrečene sumnje u poštenje ove vlasti su legitimne, na sreću ovaj puta su pucanj u prazno, tj. Čisti ćorak. Pozivam vas da sumnjate i dalje, jer ćemo samo tako spriječiti lopovluk, korupciju i kojekakve marifetluke. Jer niti jedna vlast nije imuna od toga, pa ni ova koju ja predvodim u Gradu Sisku. Kontrolirajte nas, ali tražite i argumente i uspoređujte činjenice prije bilo kakvog zaključka.

Nije me bilo tjedan dana na blogu, a kako bih i bio kad sam doslovno svaki dan uključivo i dane vikenda dolazio doma malo prije ponoći. Nije mi žao jer se zgotovilo puno toga što smo radili u proteklih skoro sto dana. Ali ipak, sve urađeno su samo pretpostavke za pravi posao i pomake. Preustrojili smo gradsku upravu na moderan način, zadovoljavajući nekoliko važnih kriterija koje smo si postavili: a) da odgovara našim programskim ciljevima (naglašen je razvojni koncept i usmjerenost na ciljeve); b) da je efikasnija (istovrsni će se poslovi obavljati na jednom, a ne na tri mjesta); c) da je ekonomična ( suma plaća i koeficijenata se ne može znatnije povećavati) – uspjeli smo čak smanjiti broj zaposlenih po sistematizaciji uz istovremeno podizanje razine obrazovanosti; d) da je socijalno obzirna ( da nitko ne ostane bez posla ili adekvatne zbrinutosti). Novi će nam ustroj omogućiti sustavan rad na dva potpuno nova područja djelovanja lokalne samouprave i uprave, a to su gospodarski razvoj i u toj funkciji gospodarenje imovinom grada, te poslovi sustavnog uključivanja građana u upravljanje i pozitivno marketiranje grada i njegovih mogućnosti. O ostalome kasnije!
P.S.
Pozitivnom marketiranju ne pridonosi dakako bombastična vijest, da je bombaš u britanskom veleposlanstvu momak iz Siska i to iz ulice Mile Budaka (usput: takva ulica od prošlog utorka više u Sisku ne postoji). Nažalost, opet se nešto loše, negativno i destruktivno povezuje sa Siskom.

Postoji ona narodna o magarcu koji se navikao na batine i više ne reva, već svoje stanje smatra gotovo normalnim i samorazumljivim. Kad se pak građani naviknu na batine i potkradanje i birokratsku osionost, onda je riječ o ozbiljnoj društvenoj degeneraciji,a posljedice su nesagledive. O čemu govorim!? Petnaest hrvatskih samostalnih godina, obilježila je između ostalog neviđena centralizacija svega i svačega, a ponajviše poreznog novca. Građanima je doslovno po harač sistemu sve uzeto i prevaljeno u državnu blagajnu, te se šačica moćnih na Markovom trgu našla u poziciji da odlučuje o svemu, baš svemu i svačemu. Sjećam se da sam kao ministar na stolu zatekao kao prvi akt za potpisivanje, odobrenje rušenja nekakvog zida, u nekakvoj ustanovi u nekoj hrvatskoj regiji u nekom gradu ili općini. Uhvatio sam se za glavu. Još mi je gore bilo potpisivati razna imenovanja i odabirati između anonimnih kandidata.
Jest. Hrvatska je najcentraliziranija država u Europi. Po stupnju centralizacije, usporediva sa Salazarovim Portugalom i Francovom Španjolskom. Država raspolaže sa 100 milijardi poreznih prihoda, a svih preko 550 županija, gradova i općina sa ukupno 12 milijardi, od čega je polovica u Gradu Zagrebu. U tih 6 milijardi (bez Zagreba) su i dotacije iz državnog proračuna. Dakle sa oko 2 % poreznih prihoda našoj tzv. lokalnoj samoupravi je ostavljena na brigu kompletna briga za gradove i građane. I onda, mi kao da smo maloumni, sjedimo i čekamo da nam mudra birokracija udjeljuje mrvice i to kako: po načelu kojekakvih podobnosti. Ako je i prihvaćeno da nam je to sudbina, onda je ta sudbina krajnje ponižavajuća.
Rezultat svega je sve dublji gospodarski pad Hrvatske, koja je, čuli smo većeras zauzela časni 118. mjesto u svijetu po poduzetničkoj otvorenosti, sve veće razlike između periferije i centa, sve veće regionalne razlike, objektivno sve veća neodgovornost ili prebacivanje te odgovornosti između središnje državne vlasti i lokalnih vlasti, nemogućnost istinskih gospodarskih prodora s lokalnog nivoa i td. Moderna Hrvatska treba regije, treba jake gradove i treba svoje novce.

Baš bih pogriješio da sam popustio izazovu popodnevnog ljenčarenja, iako me čeka gadan tjedan, a i protekli je bio izrazito naporan. Lijep, sunčan dan i odluka da idem na biciklu u spori i detaljni obilazak grada je bila više nego dobra. Napravio sam đir po Trstenjakovoj i okolnim uličicama, te u sjevernom dijelu Tomićeva puta. Višestruko korisno. Vidio sam ulice u kojima ili nikad nisam bio ili sam bio davno,davno. Izvrsna prilika da se izbliza vidi stanje infrastrukture, ali kuće i vrtovi mojih sugrađana.
Ali najvrednije od svega bili su susreti s ljudima koji su ispred svojih kuća uživali u kasnoljetnom popodnevu i predvečerju, ispijajući svoje kave s prijateljima i susjedima. Lijepo i idilično. Dobio sam i mnoštvo korisnih informacija o ulicama i kvartovima, a posebno su me veselili svi susreti s ljudima koje godinama nisam viđao i toplina kojom su me pozivali u svoja dvorišta. Dragi, normalni ljudi sa svojim bremenima svakodnevnog preživljavanja, a opet i optimistični i srdačni. Već je padao mrak kad sam odlazio iz Tomićevog puta sa prepunom vrećicom prekrasnih jabuka, preda mnom ubranih i domaćom rakijom od kruške.Sva muka ovoga posla pada pred otvorenim dvorištima i nasmješenim licima. To treba zaslužiti!

Lijep dan u Sisku. Segesta pobjedila Dragovoljca 3:1. Prvi smo čvrsto i uvjerljivo. A igraju naši i samo naši sisački klinci.
A večeras iznimno veče. Otvoren je Siscia jazz club, jedan od rijetkih klubova te vrste u ovoj zemlji. Respektabilni gosti, izvrsna svirka, puno ljudi, divna atmosfera. Sisak zahvaljujući sjajnim pojedincima kao što je mladi Kukuruzović i nešto stariji Bičanić ima pravu urbanu priču. A koliko je toga vrijednoga i potentnoga u Sisku, čime možemo napajati druge. Valjda će mo se osloboditi provincijalnih kompleksa koje nam stalno nameću.Dovedite prijatelje u podrum Malog Kaptola u Siscia jazz club! Nećete požaliti!

Danas, uz sve ostalo, intenzivni razgovori o problemu prometa u Sisku. A njih je puno i za očekivati ih je i više. Uz sve prednosti imamo i dva limitatora za razvoj cestovnog prometa, a to su pruga koja obavija centar grada, iako i sama važan prometni objekt, te naše rijeke, kao barijere za povezivanje cijelog grada iako su i one same po sebi prometnice. Posebno me muči, kao i mnoge siščane problem tzv. prometa u mirovanju tj. Parkinga. U gradu je ludilo i unatoč svoj skupoći nafte i osiromašenosti naših sugrađana, lutrija je pronaći mjesto za parkiranje. Ubacio sam nekoliko ideja za rješenje, od kojih su neke, reći će te, i luckaste. Dakle, osim izgradnje obodnih i besplatnih parkirališta (uz bazen, preko puta Tanine i u Zvonimirovoj , te u Žitnoj) pada mi na um da bismo mogli izgraditi i veliku podzemnu garažu i to na primjerice četiri nivoa. U potrazi za primjerenom lokacijom, a to znači baš u samom centru, kao rješenje mi se ukazuje Trg Republike, odnosno za one koji ne znaju cijelo podzemlje parka kod Kolodvora. Tom garažom bismo mogli povećati parkirališni potencijal grada za barem 500 mjesta, što na postojećih 1000 i nešto, osigurava ozbiljniju priču i o mogućim većim pješačkim zonama u centru. Iznad garaže i dalje bi mogao biti trg-park, baš kao i iznad Importanea na zagrebačkom Starčevićevom trgu. Istina, mi imamo i mali problem. Kad se zakopa prva lopata, naići ćemo na rimske iskopine. A šta oonda?! Uz to sasvim sigurno, moramo ići i na naplatu parkiranja u cijelom centru, osim besplatnih obodnih parkinga. Vjerujem da se tu kriju rješenja za problem. Što mislite o tome?

Početak rujna oduvijek mi je označavao i početak nekih važnih događanja i simbolički ga doživljavam kao svojevrsni početak radne godine. Možda je tome tako jer sam i u dijetinjstvu i radeći u prosvjeti, ali i politici, upravo u rujnu uvijek započinjao neke nove projekte, poslove ali i donosio važne odluke. Prvi rujna tako je za mene posebno značajan datum, jer sam se upravo na taj dan prije mnogo godina oženio, a na isti je dan osnovana i moja 120 brigada. Danas je zato bila dobra prigoda da se prisjećam zajedno sa dragim ljudima godina što ostaju za nama.
Gotovo nostalgično prisjetili smo se te 91. i 92. Mani se čini da smo svi isti, istina sa većim trbusima i značajnim rastom tonaže, smanjenjem kose i td. ali ipak isti. Ne viđamo se često, bavimo se kojekakvim poslovima, a opet se osjećamo bliskima i bez hinjenosti ili toliko opterećujuće lažne svakodnevne ljubaznosti, nekako smo povezani. Neki su bili ili jesu direktori, menadžeri, bogati poduzetnici, pomoćnici ministara, ministri ili pak profesionalni vojnici, a drugi pak na čekanju, nezaposleni, neki bolesni, neki umorni, a ipak taj fluid zajedničke muke koja nas je spojila u nekom vremenu čini nas jedinstvenim.U grupicama prepričavamo ratne dogodovštine, prisjećamo se naših poginulih i ranjenih suboraca i začudno, ma koliko nikada ne bismo poželjeli isto iskustvo, osjećam da nam je u nečemu bilo dobro. Bili smo izjednačeni u strahu, nadi, ponosu. Bili smo dio iste velike priče, na dobroj strani života.