Početak rujna oduvijek mi je označavao i početak nekih važnih događanja i simbolički ga doživljavam kao svojevrsni početak radne godine. Možda je tome tako jer sam i u dijetinjstvu i radeći u prosvjeti, ali i politici, upravo u rujnu uvijek započinjao neke nove projekte, poslove ali i donosio važne odluke. Prvi rujna tako je za mene posebno značajan datum, jer sam se upravo na taj dan prije mnogo godina oženio, a na isti je dan osnovana i moja 120 brigada. Danas je zato bila dobra prigoda da se prisjećam zajedno sa dragim ljudima godina što ostaju za nama.
Gotovo nostalgično prisjetili smo se te 91. i 92. Mani se čini da smo svi isti, istina sa većim trbusima i značajnim rastom tonaže, smanjenjem kose i td. ali ipak isti. Ne viđamo se često, bavimo se kojekakvim poslovima, a opet se osjećamo bliskima i bez hinjenosti ili toliko opterećujuće lažne svakodnevne ljubaznosti, nekako smo povezani. Neki su bili ili jesu direktori, menadžeri, bogati poduzetnici, pomoćnici ministara, ministri ili pak profesionalni vojnici, a drugi pak na čekanju, nezaposleni, neki bolesni, neki umorni, a ipak taj fluid zajedničke muke koja nas je spojila u nekom vremenu čini nas jedinstvenim.U grupicama prepričavamo ratne dogodovštine, prisjećamo se naših poginulih i ranjenih suboraca i začudno, ma koliko nikada ne bismo poželjeli isto iskustvo, osjećam da nam je u nečemu bilo dobro. Bili smo izjednačeni u strahu, nadi, ponosu. Bili smo dio iste velike priče, na dobroj strani života.