Baš zanimljiv tjedan! Red posla, pa red zabave. Dobra kombinacija, ali ne može dugo. Od ponedjeljka opet udarnički. Kao i svake godine i ovaj puta tri nezaboravna dana na Brijunima. Druženje, prijatelji, glumci, Hamlet i uvijek fascinirajuća priroda. A opet i nije priroda, jer su sve što na Brijunima raste posadili ljudi. Pa ipak ljepote na pretek i za najzahtjevnije oko. U opuštenoj atmosferi i ove su godine napravili dobru predstavu, a Hamlet u najprirodnijem mogućem ambijentu, na tvrđavi Malog Brijuna. Doživljaj kompleksan i za sva čula. Dječak-glumac u meni, uživa.

U petak u 10. dižemo sidro i napuštamo Brijune. Lagana vožnja do Siska, a već u četiri poslije podne odlazak prema Mađarskoj. Večera U Szombathelu u 8. Doručak na sunčanim Brijunima, a večera u kišnom srednjoeuropskom gradu, prijatelju Siska. «Savaria fest», svojom organizacijom, brojnošću sudionika i raznolikošću programa i sadržaja spada vjerojatno među veće europske ulične festivale. Doista sam impresioniran sjajno organiziranim prikazima gladijatorskih borbi, bitaka Rimljana i Germana ili pak Huna, ali i svršenim replikama uniformi rimskih legionara i raznih oružja iz toga doba. Cijeli, od Siska dvostruko veći, grad se prtvorio u kostimiranu pozornicu, a ulicama i brojnim trgovima uredno i normalno šeću i patriciji i plebejci. Navečer središnj defile svih sudionika velike fešte.Sjajno napravljeno. Tradicija, organizacija, novci i eto uspješne megafešte!

A poslije podne toga dana: Miško baći, izvukao je iz džepa svojih hlača usnu harmoniku i lagano zasvirao «Zdravo Djevo, kraljice Hrvata», a zatim se malom crkvicom razlegla pjesma. A uz crkvu, visoka osmatračnica, kao lovačka čeka na vrh brda, podsjeća da je baš tu na ovom mjestu, «željezna zavjesa» pola stoljeća ranije presjekla zajednički prostor Gradišćanskih Hrvata, na dva dijela, pa je jedne članove obitelji ostavila u Austriji, a druge u Mađarskoj. I tako su ni krivi ni dužni nakon polumilenijskog obitavanja na tom prostoru postali taoci nekih novih kataklizmičnih podjela i procesa. Jedni su se integrirali u kulturu «mozartkugleobilja», a drugi istovremeno u «gulašsocijalistički» egalitaristički asketizam. No, upravo nevjerojatno tvrdo i uporno su čuvali komadiće svoje samobitnosti u otvorenoj ali i intimnoj kontrapoziciji ideologijskim nasrtajima obiju tih «kultura» i to kulturom, jezikom prije svega.

U subotu, 27. kolovoza, Miško, Viki, Kristina, Bernadeta, ugošćuju nas, baš srdačno i toplo slavenski, u svom Gornjem Četaru i Nardi, hrvatskim (gradišćanskim) selima na mađarskoj strani nekadašnje granice, koja sada stoji nevidljiva i spaja dvije članice EU.

Osjećam se duboko povezan s ovim ljudima, baš kao kad pregledavate prastare fotografije svojih predaka. A njihove riječi, nazivlje, naglasci i arhaične fraze upućuju da se nalazimo u istinskom jezičnom muzeju. I sve je to tako pažljivo sačuvano i od hungarizama i germanizama, da je vrijednost toga jezika sasvim iznimna i autentična. Pomislih, kako je pravi grijeh naša nebriga za taj dio našeg narodnog korpusa i kako im treba slati knjige, filmove, CD-ove, novine i čak im to i obećam. A onda se sebično ugrizem za jezik. Ako im sve to budemo slali, već će iduća generacija govoriti kao mi. A zašto bi?! Ako su pet stotina godina čuvali svoju štokavicu, svoju kajkavštinu i svoju čakavštinu, zaslužuju svoj jezik. Ne treba im «naš jezik», ali nama ovdje treba njihov «naš jezik».
U Gornjem Četaru poče kišiti. Rekoh «kiša», a Miško reče «godina» i dobro smo se razumjeli.