Pure Fire

10 lipanj 2014

I tak. Otputovao je. Službeni put u trajanju od mjesec dana.Plakala sam na kolodvoru dok smo se rastajali.Objašnjavala sam kasnije dvanaestogodišnjaku da plačem jer sam jebeno umorna od života.On je to shvatio da još uvijek volim njegovog oca.

Suze spadaju u kategoriju zagonetke.Moje mišljenje je da plačemo jer u tom trenutku stegnutosti negdje moramo popustiti, a puštamo tamo gdje nas najviše boli.Neuspjeh je najbolnija točka uz gubitak naravno.Meni je to na istom kontu,tamo gdje se otprilike sastajemo nas dvoje .

Pogladila sam sina po kuštravoj glavi-da volim ga -dok sam u sebi pokušavala shvatiti zašto zapravo plačem.Slutila sam odgovor na postavljeno pitanje i u petoj brzini za volanom nabacila osmijeh preko cijele face .Mozda nam treba ovaj break da dovedemo u balans pitanje našeg opstanka?!

Promjena je jedina konstanta.Promijenili smo se.Teško je sada biti nostalgičan.Bolno je i nepotrebno..

Žmirim na jedno oko .Konjuktivitis (alergijski). Louis Hay kaže da to znači da smo bijesni i frustrirani zbog onoga što gledamo u svom životu.

DA,bijesna sam i frustrirana (u sebi).

Afirmacija:

Gledam očima ljubavi.Postoji skladno rješenje i ja ga sada prihvaćam.


Prihvaćam poraz.Tuš dobro prekriva naotečene kapke.Važno je da oko ne suzi više.Moram na posao.Od nečega se živjeti mora .Samo da nije od ljubavi jer bi me sahranili već danas...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.