“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.”Meša Selimović
Jedna sam od tih slomljenih ljudi kojima je prošlost omiljena ljubavnica ,koja nas naizgled čini živima , a zapravo nas uranja u jastuke prepune tuge i sjete koji mirišu na poljupce,jesen,dječji smijeh ,mirisne staklenke domaćeg pekmeza,njegove tople ruke i kovrče koje poskakuju na vjetru...Kada ljubujem sa prošlim trenucima ne dajući im da padnu u zaborav uvijek odabirem one koji su mi oduzimali dah i omogućili da se osjećam posebnom i sretnom.Kada te iste trenutke dovlačim u stvarnost kako bi probudila iste doživljaje jedino što osjetim je neizmjerna bol i neopisiva tuga.Moja jedina želja je da ponovim taj osjećaj ,doživim to ispunjenje i pokušam vladati tim trenutkom ovdje i sada.No taj je trenutak odavno izdahnuo ostavljajući prostora samo za neku sjetnu zahvalnost i lijepe uspomene.Tada počinje to nečujno razdiranje duše koja nije dobila drugi izbor nego da se nastani u krhkim snovima vječnog nadanja da su neke vrijednosti neuništive i vječne.
Jutros sam nastojala prekinuti s njom,ubiti je ,otjerati zauvijek.Dogodilo se nekako neočekivano.Na svaki trzaj nostalgičnih sjećanja koje mi je naturala ostala sam potpuno nepomična.U misli su mi doletjeli neki slatko-gorki događaji koji su doveli u balans moj sadašnji trenutak. Osvrnula sam se na njih pogledom depresivnog realiste i sasvim nenadano odlučila unijeti dašak magije koja bi zaustavila to obmanjivanje.Čarolija je potrajala vrlo kratko ali dovoljno da naslutim što se može otvoriti pred mojim očima u trenutku kada je izbacim iz svojih misli i krenem dalje bez pozdrava,bez poljupca,bez suza i sladunjavih oproštaja.Najslađa osveta prevrtljivoj ljubavnici bila bi da je iskoristim kao primjer koji nije vrijedan prepričavanja već odskočna daska za moju osobnu revoluciju u kojoj će ona dobiti mjesto koje joj pripada,u nekom davnom,zaboravljenom prošlom vremenu u kojem više ne postojim.Moja ljubavnica Prošlost ne podnosi Sada.Zajedno se sa svojim utvarama uvrijeđeno povukla u svoje odaje ostavljajući me da na svježem zraku prohladnog jutra započnem novi dan sama...
Kraj koji obećava...
13 studeni 2012komentiraj (3) * ispiši * #
