CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

četvrtak, 28.02.2008.

ANITA MALENICA I NJEN BUDIŠA

The dark side of croatian politics

Mi Hrvati smo izgleda skloni krivotoriti vlastitu prošlost, kao da želimo živjeti u prokletstvu zablude i ni slučajno ne bi našu prošlost posložili onako kako je bila te nam onda stranci i domaće hulje u njihovoj službi određuju našu sudbinu koja nije bila ružičasta niti može biti ubuduće s našom izokrenutom prošlošću.

Iako ovdje mogu, u ovom pedesetipetom postu, ići opet u ne znam koje stoljeće natrag, dovoljno je vratiti se samo jedno desetljeće i koju godinu pa da vidimo u kolikoj mjeri smo skloni od naše nedavne prošlosti praviti cirkus kako bismo ustrajali u našim zabludama, pa makar se i cijela Hrvatska raspala i propala, glavno glavno da smo uvijek „u pravu“ makar i ne bili u pravu.

Novinarka „Večernjeg lista“ i blogerica Anita Malenica nas u svom postu o političaru u mirovini Draženu Budiši, na temu njegove nedavne ostavke na članstvo u HSLS-u, uvjerava kako je bio „lider stranke koja je bila jedina prava oporba Tuđmanu“, i po svemu sudeći ona će to tvrditi i ubuduće, unatoč već i povijesnim činjenicama koje govore suprotno – Budiša je bio najbolji Tuđmanov „oporbenjak“ dok je njegova stranka HSLS bila rasadnik kadrova za popunjavanje posade Tuđmanova satelita koji je imao zadatak spriječiti istinski oporbenu stranku HSP i njenog lidera Dobroslava Paragu koji je bio jedini djelotvorni korektiv Tuđmanove samovlasti.

Ono što je veliki Krleža tvrdio za još većeg Antu Starčevića - čija je danas 112 obljetnica smrti, da je bio jedina svjetlost u hrvatskoj tmini, čime je svoga idola i bravara Broza ostavio s pravom daleko iza Oca domovine - to je gospodin Dobroslav Paraga bio u vrijeme hrvatske tmine koju je politkomesarski održavao Titov šegrt i trgovački kalfa Franjo Tuđman.

Stranku HSLS osnovao je Titov partizan Slavko Goldstein dok je Budiša bio jedan u nizu predsjednika te stranke koju je prepoznatljivom oporbom u hrvatskoj javnosti učinio jedino idealist Vlado Gotovac dok je Budiša bio ništa drugo osim Tuđmanov privjesak zbog čega je i Sabor bio ništa drugo nego Tuđmanov privjesak te je to i danas u odnosu prema Tuđmanovim nasljednicima Sanaderu i Mesiću u odnosu prema kojima je Budiša zaista idealist, ali daleko su njegovi ideali od istinskog vođe hrvatske oporbe Dobroslava Parage iza kojega su ostala djela a ne samo riječi kod toga političara od riječi. Za razliku od Budiše je Paraga 1994. usred svoga mandata napustio Sabor i bacio rukavicu u lice Franji Tuđmanu koji je Saboru stavio brnjicu na usta. Budiša nije političar od riječi jer njegova riječ vrijedi koliko i Đapićeva, možda ipak malo više ali sve je to ispod minimuma koji bi trebao vrijediti za jednog demokratskog političara.

Budišin pokojni vjenčani kum je časni gospodin Ante Paradžik koji je u vrijeme Hrvatskog proljeća bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske dok je Budiša bio predsjednik Saveza studenata Zagreba. Unatoč tome u hrvatskoj javnosti je Budiša pojam studentskog vođe dok o Paradžiku i ne znamo da je bio istaknuti studentski vođa u vrijeme kada je maršal „radničke klase“ svoj dikatatorski palac okrenuo u jugoslavenskoj areni prema dole. Budiši se vrednuje njegovo političko uzništvo u vrijeme Titove Jugoslavije, Anti Paradžiku ne, Budiši se vrednuje njegov angažman u vrijeme stvaranja hrvatskog višestranačja, Paradžiku ne iako je Ante Paradžik bio sve ono što i njegov kolega, prijatelj i kum Dražen Budiša kojega ovaj od dana njegova ukopa na zagrebačkom Mirogoju nije u javnosti nikada više spomenuo, a kamoli da bi na položaju podpredsjednika vlade Republike Hrvatske utjecao na rasvjetljavanje političke pozadine Paradžikova ubojstva, kao što se zakleo na dan njegova ukopa da će učiniti. Toliko vrijedi Budišina riječ. Budišina šutnja (poznata sluganska hrvatska šutnja) o istini o Paradžikovoj fizičkoj likvidaciji od 21. rujna 1991. godine povezana je sa činjenicom da je Paradžik ubijen od hrvatske ruke a ta ruka je milovala i gladila Maleničinog Budišu. Ante Paradžik nikada nije bio miljenik vlasti. Kad god bi Tito dolazio u Zagreb, Paradžik je svoj dom morao zamijeniti udbinim pritvorom. Dok je jugokomunističkom režimskom neprijatelju Budiši jugokomunist Stipe Šuvar našao posao u Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici u Zagrebu, za diplomiranog socijalnog pravnika nije bilo posla sve dok se Jugoslavija nije raspala. Tada se Paradžik opredijelio za svoj životni ideal, a to je hrvatska država i sloboda, a to mu je bio „grijeh“ koji ga je u Tuđmanovoj Hrvatskoj stajao života jer nije puzao pred Titom, pa nije bilo razloga da puže i pred Tuđmanom. To je razlog što je Paradžik, makar i kao mučenik, i danas post mortem politički nepogodan, a Budiša je pogodan. Novinari ga u pravilu ne vole ali ga ne prešućuju dok se Paradžika prešućuje kao da je kuga a nije kuga nego svjetlost u hrvatskoj tmini. Kao najuži suradnik, kolega i istinski prijetalj Dobroslava Parage u Hrvatskoj stranci prava, Ante Paradžik zajedno s njim osniva Hrvatske obrambene snage, naoružava hrvatske bojovnike i dragovoljce te kao organizator obrane od velikosrpske agresije stavio je svoj život na oltar domovine koju su u okove stavili, opljačkali i demokraciju i višestranačje uništili Budišini saveznici u Banskim dvorima i na Pantovčaku dok je pravna država zahvaljujući takvima postalo mrtvorođenče.

Unatoč „amneziji“ mnogih postoji nepobitna istina o Draženu Budiši koja svjedoči slijedeće: Budišin HSLS nije bio oporba Tuđmanu nego djelatni „oporbeni“ dio Tuđmanove vlasti, tako zvane koalicije u vladi nacionalnog spasa iz 1991. godine, a to nije bila koalicija spasa nego podjela odgovornosti Tuđmanove oporbe sa Tuđmanom za podjelu Bosne i Hercegovine.

Pred zaprepaštenim američkim kongresnicima Budiša u Washingtonu brani Tuđmanovu podjelu Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem. Predsjednik njemačke udruge za zaštitu naroda koja je Hrvatsku uzela u zaštitu pred Miloševićevom agresijom 1991. godine, g. Tilmann Zülch, poziva na početku hrvatsko-muslimanskih sukoba formalnog vođu parlamentarne oporbe Dražena Budišu da na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji u srednjoj Bosni prosvjeduju protiv toga sukoba, osude ratno-huškačku kampanju Tuđmanove Hrvatske televizije protiv bosanskih muslimana, i postave zahtjev za trenutnim prekidom hrvatsko-muslimanskih sukoba kako bi se spriječila pobjeda bosanskih Srba, ali Dražen Budiša odbija poziv i nastavlja s „hrvatskom šutnjom“. (Račanov "oporbeni" SDP također je podržao Tuđmanovu podjelu BiH s Miloševićem.)

Kada je oporbena koalicija, Udruga sedam stranaka, pobijedila Tuđmanov HDZ na lokalnim izborima za Zagrebačku skupštinu, predsjednik Republike Franjo Tuđman stavlja ustavni veto na izbor šest oporbenih kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, među njima i Dražena Budišu koji nakon toga u svom nastupnom govoru nakon unutarstranačke pobjede nad Vladom Gotovcem postavlja zahtjev za suradnjom HSLS-a sa HSS-om i HDZ-om. Zatim „oporbeni“ Budiša koalira s Ivicom Račanom koji ga je za vrijeme Jugoslavije strpao u zatvor, i umjetno stvorenom „karizmom“ daje placet bivšem komunističkom ideologu da nakon pada Berlinskog zida ponovo zajaše vlast i, po tko zna koji puta, prevarene Hrvate. Potom Budiša uvrijeđeno napušta vlast jer je na predsjedničkim izborima izgubio od još više nedosljednoga Mesića pa onda u vlast ulazi kao potpredsjednik vlade i opet uvrijeđeno napušta sve zbog optužnice protiv generala Ante Gotovine u čiju zaštitu prije toga nije uložio ništa nego je podupirao Tuđmanovu politiku koja je Gotovinu i dovela tamo gdje se danas nalazi. I to je „lider stranke koja je bila jedina prava oporba Tuđmanu“, a taj lider je srdačno surađivao sa crnokošuljašem Đapićem kao što su i Budišini kadrovi Tadić i Rožić otišli iz HSLS-a u oteti HSP da kao intelektualci stvore umjetnu pozitivnu percepciju o tom hohštapleru.

Aniti Malenici su dobri svi političari samo da to nisu istinski borci za hrvatsku državnu nezavisnost, demokraciju, ljudska prava i pravnu državu Ante Paradžik, i pod čeličnu medijsku cenzuru nakon pada Vukovara stavljeni i oklevetani slijednik svijetloga puta Oca domovine Ante Starčevića, Dobroslav Paraga koji za razliku od Budiše i dalje zahtijeva rasvjetljavanje političkog atentata na Antu Paradžika čija udovica nije od države dobila papir na kojemu bi pisalo da je Budišin kum bio hrvatski branitelj. Pod zadnje je Budiša dobio posao u nakladničkoj kući koja je u vlasništvu jednog Tuđmanova apologeta i Večernjakova kolumnista. Ako će Budišini politički memoari izgledati kao Maleničini post o njemu, onda laku noć Hrvatska!

Pouka Aniti Malenici: jedina prava oporba Tuđmanu bila je stranka HSP i njen lider Dobroslav Paraga kojemu je Tuđmanov režim pobio 30 stranačkih suradnika i hrvatskih branitelja. Draženu Budiši nije ubijen niti jedan stranački suradnik, osim njegov vjenčani kum, ali on je bio (jedini legitimni) dopredsjednik Hrvatske stranke prava.

CBK

nedjelja, 24.02.2008.

ZAVJERE PROTIV SVJETSKOGA MIRA II.

Black Hand Gang

KOSOVSKA KRIZA 2008. – BOSANSKA KRIZA 1908.

Na početku, najnovije vijesti iz beogradskog pašaluka: oporbena i istinski demokratska Liberalno-demokratska partija iz Srbije (čelnik stranke LDP je Đinđićev duhovni nasljednik, mladi, Čedomir Jovanović) obavijestila je na tiskovnoj konferencije nakon srpskog tornada zvan beogradski prosvjedi, kako postoje dokazi da je napad na diplomatska predstavništva i uništavanje američkog veleposlanstva u Beogradu (i napad na hrvatsko veleposlanstvo i veleposlanstva drugih zemalja) „politička odluka srpske vlade da beogradska policija ne spriječi prosvjednike i huligane“ koji su stajali pod kontrolom Ministarstva unutarnjih poslova Srbije. Diplomatski predstavnici veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Republici Srbiji evakuirani su u Hrvatsku, a State Department je oštro upozorio vladu Srbije da se takva provokacija ne smije više ponoviti, te traži od nadležnih organa u Srbiji istragu i kažnjavanje počinitelja. Svakako da će kriminalistička istraga srpske policije završiti na nižim razinama jer inače bi trebao biti kažnjen predsjednik vlade Vojislav Koštunica-Kalašnjikov koji je i zakuhao cijelu priču. Toliko, za sada iz „komšiluka“.

U ovom postu nastavljam sa prezentacijom Štedimlijeva djela „Zavjere protiv svjetskoga mira“ koji je ovaj crnogorski patriot i protivnik velikosrpske ideologije napisao na osnovi srpskih, britanskih austrougarskih i hrvatskih izvora koji uključuju analizu tiska s početka 20. stoljeća i sudskih spisa kao i dokumenata tajne srpske zavjereničke organizacije „Crne ruke“ i njezinih ogranaka u Bosni i Hercegovini poput srpske terorističke organizacije „Mlada Bosna“ koja je godine 1914. službeno stajala iz Sarajevskog atentata koji je bio povodom Prvog svjetskog rata, dok je u pozadini stajala „Crna ruka“ i vlada Kraljevine Srbije. Prilikom najnovijih događaja u vezi s kosovskom krizom - proglašenje i međunarodno priznanje državne nezavisnosti Republike Kosovo i srpske reakcije - javila se do sada nepoznata organizacija „Mlada Bosna“ koja je priznala nekoliko terorističkih bombaških napada u kojima je izazvana materijalna šteta, i kako su njeni anonimni predstavnici izjavili, „nije im cilj izazvati ljudske žrtve“ (možemo si misliti, poštovani blogeri). Suvremena „Mlada Bosna“ vjerojatno je nastala u laboratoriju izvrsne srpske tajne službe koja je nastala na osnovi nekadašnje izvrsne, profesionalne, stručne i ideološke Kontraobavještajne službe JNA i jugoslavenske Udbe koje u očima hrvatske javnosti (iako ne u vlastima) nose pečat zločinačke organizacije, što je činjenično točno iz hrvatskog kuta gledano s obzirom na ulogu KOS-a u velikosrpskoj agresiji 1991. na Hrvatsku i velikosrpsku pobunu koja joj je prethodila, ali to ne znači da ta služba nije bila dobra. I te kako je bila dobra, naravno, u korist Srba – KOS je za vrijeme velikosrpske agresije uspio razvrgnuti hrvatsko-bosansku koaliciju i izigrati Hrvate protiv Muslimana (Bošnjaka) i obratno što je u konačnici dovelo do toga da su Srbi izbjegli neminovni totalni ratni poraz koji donosi jedna takva vrsta anti-velikosrpske koalicije. (Srpski „End-Sieg“ ili konačni poraz, odgođen je tako za buduće vrijeme koje dolazi, ili koje je sada došlo.)

S.M. Štedimlija u svome djelu obrađuje razdoblje koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi gdje su događaji utjecali na svjetska zbivanja toga doba (bolje rečeno, gdje su svjetski čimbenici izazvali svjetska zbivanja), dakle, početak 20. stoljeća, a utječu kako danas vidimo i početkom 21. stoljeća. Ne zato što bi Srbi bili neka civilizacijska, industrijska, intelektualno-tehnološka ili ekonomsko-financijska i naftno-bankarska sila nego zato što su određeni svjetski čimbenici zainteresirani za Jugoistočnu Europu gdje zapadni Balkan (područje zapadno od Bugarske, Grče i Rumunjske) igra ključnu ulogu. Knjiga „Zavjere protiv svjetskoga mira“ („Verschwörungen gegen den Frieden“, kako glasi naslov njemačkog prijevoda koji je objavljen za njemačko govorno područje) vrlo je važna za razumijevanje razvoja događaja u poslijeratnoj Jugoistočnoj Europi, dakle, nakon 1999. godine, osobito za aktualne političke procese u kojima se taj prostor nalazi i danas. To također vrijedi i za aktualni politički i povijesni proces u kojemu se nalazi i Hrvatska. Štedimlija otvara cijeli niz zabrinjavajućih pitanja na koja svjetske sile nisu do danas dale odgovor, ne zato što ne znaju nego ne žele dati odgovor jer bi inače područje Jugoistočne Europe postalo oaza mira i prosperiteta (balkanska Skandinavija), a to nije u interesu moćnika ovoga svijeta jer u tom slučaju gube geopolitičku kontrolu nad nama. Nisu svi u svijetu zločesti, postoje i dobri „dečki“ ali oni su politički slijepi, ne znaju učiti od učiteljice života – povijesti, i podcjenjuju znanje brojčano malih naroda, kao što i inače „velike“ nacije podcjenjuju brojčano male, a iskustveno superiorne nacije kao što je hrvatska, češka, mađarska, slovenska, albanska itd. Francuzi, Englezi, Turci, Rusi, Amerikanci, Kinezi i t.d. tipični su primjeri nepopravljivih ponavljača grešaka koje stoje njihove populacije, a preko njih i zbog njih i svjetske populacije. Štedmilija je u poglavlju pod naslovom „Bosanska kriza i Zagrebački veleizdajnički proces“ detaljno opisao događaje koji su prethodili Prvom svjetskom ratu i bili izravni uzroci svjetskog sukoba.

Atentat 1903. – 2003.

Neki povijesni događaji kao da se ponavljalju, a to znači da iz povijesti nismo ništa naučili, ili, ako imamo pravo postaviti teoriju zavjere, onda netko vuče točno takve obavještajne i političke vanjsko-političke poteze koji dovode do ponavljanja jednom već iskušanog scenarija, jer, ako je jedan scenarij uspio i bio uspješan, zašto ga ne ponoviti? Zašto ne staviti na konja koji pobjeđuje na utrkama? A koji je to scenarij?

Britanski scenarij destabilizacije Njemačke preko Srbije, i osiguranje naftnih putova iz Mezopotamije i s Kavkaza kao i samih naftnih bogatstava u navedenim područjima (to je bio scenarij s početka 20. stoljeća). Koji su se povijesni događaji već ponovili? Pa, na primjer atentat na srpske državnike se ponovio, čak datumski i poklopio, što slučajno ili ne ali ima psihološku težinu: godine 1903. je klika srpskih zavjereničkih oficira izvršila atentat na prozapadnog srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, i ubila njega i suprugu, te likvidirala gotovo sve članove tadašnje vlade, uključujući i predsjednika srpske vlade u Beogradu.

Godine 2003. je klika srpskih oficira ubila prozapadnog premijera Srbije, Zorana Đinđića (izručio Miloševića međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine), s tim da je srpska vlada upjela tada spriječiti daljnji scenarij, a to je likvidacija članova vlade Srbije. Dogodio se kontra-scenarij što je noćna mora za svakog urotnika – vlada Srbije se naime snašla, nije pala u totalni šok, već je proglasila izvanredno stanje i počela uhićivati urotnike koji su povezani s politikom i mafijom odnosno koji jesu mafija pod zaštitom politike, i to Miloševićevog totalitarnog aparata. Na žalost demokracije i ljudskih prava u Srbiji, Europska Unija je post-Đinđićevoj demokratskoj vladi zabranila da izvanredno stanje traje dulje od tri mjeseca, i to „demokracije radi“, kako je glasilo objašenjenje Bruxellesa. Ne znam jesu li u Europskoj Uniji toliko glupi, birokatski tupi i slijepi, ili netko stoji iza navedene odluke EU (možda srpski saveznici Englezi), praktične zapovijedi Bruxellesa koja je 2003. upućena Beogradu, iako je produljeno trajanje izvanrednog stanja moglo dovesti do totalnog poraza svih nedemokratskih snaga u Srbiji, što bi u konačnici vodilo stabilizaciji i miru Srbije kao i zapadnobalkanske regije. Ovako su se u posljednjih pet godina oporavile anti-demokratske snage u Srbiji, kao i mafija, i sada prijeti obratna situacija: anti-demokratske snage prijete uništenjem demokratskih snaga što se zorno može primijetiti praćenjem zbivanja na „mitingu istine“ pod naslovom „Kosovo je Srbija“, od 20. veljače 2008. u Beogradu na kojemu se putem transparenata zahtijevalo uhićenje predsjednika Srbije Borisa Tadića i predlagalo ubojstvo Čedomira Jovanovića, kao tobože srpskih izdajica iako su jedini srpski izdajice četnici i velikosrpski ideolozi koji su svojim suludim projektima upropastili generacije srpskih naraštaja i generacije drugih naroda izvan Srbije. Pored toga je odvjetnik obitelji Đinđić na suđenju atentatorima na čelu s oficirom iz specijalne srpske policije, i Miloševićevim egzekutorom i pasom rata i ratnim zločincem Miloradom Ulemekom „Legijom, izjavio nakon završetka procesa kako je „Europska Unija zabranila srpskim istražnim organima da rasvijetle političku pozadinu premijerova ubojstva“.

Pošto 1999. godine Zapad nije išao do kraja u uništenju velikosrpske politike nego je postupio slično kao 1991. u Iraku kada nije do kraja uništio Sadamov režim, sada netko u Srbiji i u svijetu koristi velikosrpsku infrastrukturu i ponavlja scenarij destabilizacije Europe i praktički svijeta, a tko se sve iza toga krije vidjeti ćemo u bliskoj budućnosti, za sada su vidljive post-miloševićevske snage u Srbiji i Putinova Rusija.

Drugi povijesni događaj koji se u međuvrmenu ponovio je međunarodna kriza u Europi: godine 1908. izbila je „Bosanska kriza“ koja je nastala nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908. godine, i srpske prijetnje ratom zbog aneksije.

S obzirom da je po velikosrpskom planu „Načertanije“ Bosna i Hercegovina u interesnoj sferi Srbije, „lud narod“ u Srbiji je „poludio“ kad je Austro-Ugarska zaskočila srpske fanatike i jednostrano pripojila Bosnu Austro-Ugarskoj, s time da su Beč i Pešta učinili odmah jednu stratešku grešku stavljaljući Bosnu pod upravu Beča i Pešte umjesto Zagreba, što je u konačnici dovelo do nestanka Austro-Ugarske zbog njene slabe unutarnje kohezije. Srbija je tada mobilizirala svoju vojsku s namjerom da napadne višestruko jaču austrougarsku vojsku i višestruko jaču austrougarsku državu, ali je ruski car u posljednji tren uspio kralja Petra I. Karađorđevića, mrzitelja Nijemaca, odgovoriti od toga suludog i samoubilačkog čina, uz obrazloženje da Rusija još nije spremna za rat. (Austro-Ugarska je, inače, preventivno sebi pripojila Bosnu jer su svi pokazatelji upućivali na to da će to Srbija učiniti odnosno pripojiti Bosnu Srbiji.)

Danas, točno 100 godina nakon toga svjetskog događaja, imamo gotovo identičnu situaciju: Kosovo je proglasilo nezavisnost i otcjepljenje od Srbije (17. veljače 2008.) ili drugim riječima, Zapad je Kosovo pripojio sebi. Srbija je u međuvremenu mobilizirala vojsku i poslala svoje oružane snage na granicu prema Kosovu, a srpski saveznik i ruski predsjednik Putin upozorio je da priznanje Kosova od europskih zemalja predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja „batinu koja ima dva kraja“, kako se izrazio na tiskovnoj konferenciji u Kremlju. Predstavnik Ruske Federacije u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) priprijetio je i ratom, iako Kremlj poslije demantira prijetnju, ali to i jeste dio psihološko-propagandnog rata i izvidnica kako bi se vidjelo kako na prijetnje reagira Zapad, i ima li šanse vojna opcija protiv kosovske nezavisnosti i međunarodnog priznanja koje je uslijedilo od strane zapadne alijanse. Nema sumnje da će slijedeći utorak, kada dođe formalni Putinov nasljednik u Beograd, ruski partneri znati nagovoriti svoje srpske plaćenike da se obuzdaju u primjeni bilo kakve vojne sile u vezi Kosova. Ako, onda će se za početak ići na podjelu Kosova odnosno na okupaciju sjevernog dijela Kosova gdje živi veći dio srpske nacionalne manjine na Kosovu, iako je i to upitno da bi doživjelo uspjeh jer Zapad je priznao cijelo Kosovo, dakle, i sjeverni dio.

TUĐMANOV ŠEĆER DOLAZI NA KRAJU...

Zapad je već jednom odbio podjelu Kosova, 1999. godine, kada je podjelu predlagao političar s iskustvom u podjeli vlastita i tuđeg teritorija, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kada je u svibnju 1999. godine, usred NATO-bombardiranja Srbije, iznio u talijanskom tisku prijedlog podjele Kosova. Tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić (poslije savjetnik crnokošuljaša Đapića za vanjsku politiku) negirao je Tuđmanov prijedlog, a njegov tadašnji zamjenik dr. Ivo Sanader je Tuđmanov prijedlog podjele Kosovoa iznio predstavnicima diplomatskog zbora u Zagrebu, nazvavši podjelu Kosova u agitpropovskoj maniri „mirovnom inicijativom predsjednika Tuđmana“. Tuđman, kao tadašnji čvrst Miloševićev saveznik i glasnogovornik njegova velikosrpskog mentora Dobrice Ćosića iz Srpske akademija nauka i umjetnosti, iznio je plan o podjeli Kosova na južni i sjeverni. Zapad je Tuđmanov prijedlog glatko odbio, što ne znači da taj nepravedni prijedlog neće sutra prihvatiti, jer sjetimo se Bosne i Hercegovine (Daytonski sporazum, 1995.) koju je Zapad podijelio s Miloševićem i Rusima, kao svojedobno Čehoslovačku s Hitlerom i Nijemcima (Münchenski sporazum 1938.).

Posljednja vijest s Kosova je da se EU povukla iz sjevernog dijela Kosova. Hoće li se misija Europske Unije ikada vratiti na sjeverno Kosovo brzo će pokazati vrijeme.

Ako emocije stavimo po strani, i kažemo, dobro, „mira radi“, ajmo podijeliti Kosovo, vuk neće biti sit, a koze bome ne budu bile na broju. Zašto? Zato što podjela Kosova ne bi bila kraj kosovskoj krizi, jer uzrok te krize nije Kosovo nego velikosrpska ideologija kojoj je Kosovo samo izgovor za „Drang nach Westen“. Interes velikosrpske klike leži u Bosni, u aneksiji tako zvane „Republike Srpske“, a kad bi to prošlo glatko onda ni krajnja velikosrpska crta Virovitica – Karlovac – Karlobag nije neostvariva, barem po logici zastupnika velikosrpske ideje.

CBK

utorak, 19.02.2008.

ZAŠTO JE MEĐUNARODNO PRIZNANJE REPUBLIKE KOSOVO OPRAVDANO?

Međunarodno priznanje nezavisne države Republike Kosovo je opravdano iz nekoliko razloga, prije svega iz moralnog razloga, ali i razloga (albanske) nacionalne sigurnosti. Stoga, živio Republjik Kosovo!

Zar treba ponavljati da nisu kosovski Albanci teroristi nego je Kosovom desetljećima vladao u 20. st. srpski državni terorizam. Pojam „državni terorizam“ je pojam koji predstavlja integralni dio međunarodnog kaznenog prava i kaznenog prava pravnih i nacionalnih država. Državni terorizam provodio je komunistički režim Sovjetskog Saveza (nad određenim skupinama svojih građana, nad političkim neistomišljenicima pa i nad čitavim narodima), zatim je državni terorizam provodio 3. Reich (nad Židovima i političkim neistomišljenicima), zatim Titova Jugoslavija (nad Hrvatima, i kosovskim Albancima), ili danas na pr. islamistički režim u najvećoj afričkoj državi Sudanu danas (nad kršćanskom manjinom), ili da ne odlazimo izvan Europe, državni terorizam danas provodi kriptokomunistički režim u Bjelorusiji usred europskog kontinenta.

Srpski državni terorizam započeo je odmah nakon okupacije Kosova, 1912. godine. Kompletna srpska politička i znanstvena literatura vezana za kosovske Albance i Albance općenito je izrazito i bez uvijanja rasistička. Albanci su za Srbe ljudska pod-bića. Srbi mrze Albance kao što su (njemački) nacisti mrzili Židove. Srbi, desetljećima odgajani u mržnji prema Albancima, politički obrazovani na kosovskom mitu i izmišljotini antisemitske, antimuslimanske i antialbanske Srpske pravoslavne crkve o „nebeskoj Srbiji“, Srbi, u pravilu, nemaju racionalan odnos prema Kosovu i Albancima. Istine radi treba reći kako Albanci nisu Srbima dali niti jedan jedini povod da bi ovi prema njima imali represivni odnos, a srpska represija na Kosovu je bila sustavna, stalna i grozna: etničko čišćenje u nekoliko valova tijekom 20. st., masovno oduzimanje albanskim vlasnicima njihovu privatnu imovinu, diskriminacija albanske populacije prilikom zapošljavanja u javnim službama na Kosovu, a kada su po prvi puta ustavnim reformama u SFR Jugoslaviji 1974. kosovski Albanci dobili neka normalna prava (na pr. u domeni obrazovanja – škole i sveučilište na albanskom jeziku, vlastite novine na albanskom jeziku i paritet u zapošljavanju u javnim službama kao u bolnicama, policiji, sudstvu i t.d.), velikosrpska frakcija unutar komunističe partije im je to pravo oduzela prvom prilikom i prvim povodom: 1981. kada su kosovski studenti i radnici započeli miroljubive prosvjede, zahtijevajući ravnopravnost i republički status unutar Jugoslavije za svoju autonomnu pokrajinu u kojoj je živjelo Albanaca gotovo koliko i Slovenaca u Socijalističkoj Republici Sloveniji, dakle, blizu dva milijuna.

Mudraci ovoga svijeta zaboravljalju da srpski državni teror na Kosovu nije počeo sa Miloševićem nego sa kraljem Petrom I. Karađorđevićem, i to 1912. nakon što je Srbija vojno okupirala Kosovo koje je do tada bilo u sastavu Osmanskog Carstva. Prije Osmanskog Carstva je Kosovo bilo kolijevka srpske države, ali bilo je to prije 600 godina, još u doba srednjeg vijeka. Od tada do nedavno promijenio se svjetski poredak nekoliko puta, čitava društva su se promijenila, nestao je feudalizam, uspostavljen je republikanizam i, kapitalizam, liberalizam, komunizam, fašizam i nacizam, demokracija, čovječanstvo je ušlo u atomsko doba, više ne jaše na magarcu, počela je informatička revolucija i t.d. Srpska država se još u vrijeme dok je Srbija bila pod okupacijom Osmanskog Carstva unutar toga carstva pomaknula prema sjeveru, prema Dunavu, a stanovništvo Srbije je, na križanju i sudaru Istoka i Zapada, nekoliko puta raseljavano i ponovo naseljavano. Srpsko društvo iz srednjovjekovne Srbije i društva Srbije iz 1912. nije bilo isto. Došlo je do etno-geneze, i srpsko se stanovništvo stopilo sa cincarskom populacijom na zapadnom Balkanu i beogradskom pašaluku. Tek 1912. godine, osvajanjem Kosova, Srbi ponovo naseljavaju Kosovo, ali nikada ne prelaze 10 do 15 posto ukupne kosovske populacije. Beograd od 1912. do 1999. (izuzev Drugog svjetskog rata) nikada nije uspostavio normalno stanje na Kosovu, cijelo vrijeme je vladalo izvanredno stanje. Nakon albanskih demonstracija na Kosovu iz 1981. godine, koje je srpska policija krvavo razbila (preko 130 ubijenih albanskih civila, to je minimalna procjena) je jugoslavenska savezna vlada uvela i službeno izvanredno stanje u toj tadašnjoj pokrajini, JNA je dobila ulogu kakvu je imala vojska u Chileu pod diktatorom Pinochetom, te je uveden policijski sat. Izvanredno stanje je ukinuto tek 1999. godine ulaskom postrojbi Sjevernoatlanstkog pakta na prostor Kosova i nakon bombadiranja Srbije od strane snaga NATO. Te činjenice si čovjek treba imati pred očima i držati ih u pameti kada o Kosovu sudi kao o navodno „terorističkoj“ državi. Za Beograd su Albanci uvijek bili „teroristi“, „separatisti“, „balisti“, „šiptari“ (kako ih Srbi pogrdno zovu). Nitko se nije zapitao zašto su kosovski Albanci u Drugom svjetskom ratu radije stali na stranu rame uz rame s njemačkom okupacijskom vojskom Wehrmacht nego s antifašističkim četnicima. Svatko bi pobjegao od srpske četničke paravojske koja kolje civile i etnički čisti stanovništvo koje nije srpsko i pravoslavno. Nisu Albanci klali Srbe nego su Srbi klali Albance, a svaka srpska žrtva koja je pala od albanske ruke ima svoj uzrok u srpskom državnom teroru. Tek sada kada je Kosovo neovisna država, Albanci preuzimaju odgovornost za srpsku populaciju odnosno nacionalnu manjinu na Kosovu, a hipotetskim pitanjem, hoće li sada Albanci klati Srbe, neću se ovdje baviti jer za odgovor na to pitanje treba proći najmanje koja godina ako ne i deseltjeće. (Uopće ne sumnjam da će srpska tajna služba inscenirati sustavne terorističke napade na srpsku nacionalnu manjinu na Kosovu, samo da destabilizira državu Kosovo i poruči svijetu: evo, osim što mi ne znamo upravljati Kosovom, ne znaju ni Albanci – uzmite im Kosovo!) Kosovski Albanci i Kosovari u cjelini (Hrvati, Turci, Romi...) su od 1981. do 1999. godine bili nevjerojatno strpljiva nacija s obzirom na količinu terora koji su trpili. Kada je Slobodan Milošević pred svjetskim TV-kamerama krenuo u otvoreno etničko čišćenje Kosova od albansih civila, otjeravši vojno-policijskom silom 300 tisuća kosovskih Albanaca u inozemstvo, tek tada počinje albanski oružani otpor. Sjetimo se drugih primjera u kojima Srbi posežu za oružjem, i to u situaciji kada uopće nisu ugroženi: na pr. 1941. u Hrvatskoj, ili 1990. opet u Hrvatskoj, dok su se Albanci uhvatili oružja i osnovali Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK) tek kad je nož stajao pod grlom, gotovo prekasno. OVK nije teroristička organizacija, osim za srpske teroriste, srpske saveznike i glupane ovog svijeta. Jedan njemački ljevičar, primjerice, koji negira postojanje hrvatskog jezika, profesor Wolf Oschlies, koji negira i jugokomunistički genocid nad Hrvatima 1945. godine, drži Kosovo „terorističkom“ tvorevinom, i brani (velikosrpske) stavove Srbije u europskom i njemačkom tisku bez ikakve utemeljene podloge i realnih činjenica.

Jedina realna i utemeljena činjenica na kojoj Srbi mogu braniti pravo na Kosovo je međunarodni teroritorijalni integritet po Organizaciji Ujedinjenih Nacija. Međutim, otkuda Srbija crpi to pravo? Srbija nije Kosovo slučajno stekla aktom nasilja i silom vojničkog osvajanja i zaposjedanja (okupacijom) 1912. godine? Oteto – prokleto!

Povijesno i prirodno pravo Srbije na Kosovo otpada jer je prošlo 600 godina od bitke na Kosovu polju protiv Osmanskog Carstva. I druge nacije imaju svoje povijesne teritorije izvan aktualnih nacionalnih teritorija, kao na pr. Hrvati koji bi po tom pravu mogli polagati pravo na cijelu Bosnu i Hercegovinu, na istočni Srijem i predgrađe Beograda, grad Zemun, i na cijeli Bokokotorski zaljev u današnjoj Crnoj Gori. Nijemci bi mogli tražiti Gdanjsk (Danzig) i Königsberg (Kaliningrad u današnjoj Ruskoj Federaciji), ili pokrajinu Lothringen u današnjoj Republici Francuskoj (Loraine) i t.d.

Uspoređivati secesiju Kosova od Srbije sa secesijom tako zvane „Republike Srpske Krajine“ od RH mogu samo neupućeni, ili zlonamjerni, ili totalni glupani jer je teritorij na kojemu je 1990. formirana tzv. „RSK“ apsolutno hrvatski teritorij, i to povijesno gledano, politički gledano, ili čak i etnički gledano. Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj pripada srpskom nacionalnom korpusu tek od 1918. godine kada je Srpska pravoslavna crkva sve hrvatske pravoslavce prevela jednim činom u srpske pravoslavce, a što je Kraljevina SHS (ili Velika Srbija) potvrdila. Tako zvana „Krajina“ u Hrvatskoj nije ništa drugo nego dio „Vojne krajine“ koji je bio corpus separatum u Austrijskom Carstvu i Austro-Ugarskoj Monarhiji, a koji je izuzet od hrvatskog poitičkog teritorija, bez pitanja Sabora, i kao brana od Osmanskog Carstva pretvoren u vojnu tampon-zonu, i na kraju, nakon ukidanja Vojne krajine opet priključen hrvatskim zemljama, 1881. godine.

Današnja prijetnja koju je izrekao četnički političar i zamjenik ratnog zločinca Vojislava Šešelja, Tomislav Nikolić, zvan „Grobar“, da ako Republika Hrvatska prizna Republiku Kosovo, da ni on više neće priznavati granice RH i teritorijalni integritet koji Hrvatska ima priznat po Organizaciji Ujedinjenih Nacija, ne samo da je licemjeran jer je taj isti srpski đilkoš do jučer još svojatao hrvatski teritorij na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, nego predstavlja otvorenu prijetnju i gotovo objavu rata. A kada je to Srbija poštivala teritorijalni integritet Republike Hrvatske? Možda kada je velikosrpska banda razarala Vukovar od 25. kolovoza 1991. do 19. studenog 1991. godine? Koliko se sjećamo, Hrvatska se otcijepila od Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine. Što su onda radili četnički dobrovoljci u Vukovaru nakon toga, što je radio srbijanski MUP u Vukovaru u to vrijeme, što je radila posrbljena JNA u Vukovaru u to vrijeme?

Napad predsjednika Srbije, Borisa Tadića, na Hrvatsku u Vijeću sigurnosti je tipičan napad cincara koji izmišlja i laže. Nitko ne tvrdi da je Hrvatska jedna super pravna država, naprotiv, ali nije ni Srbija (što je s etničkim čišćenjem Hrvata u Srbiji, u Zemunu i istočnom Srijemu, i u Vojvodini od 1990. do 1995. godine i poslije, i otimanje njihove imovine), s jedne strane, a s druge strane, srpska nacionalna manjina, iako je dobar dio Srba sudjelovao u pobuni protiv vlastite domovine 1990. i 1991. čak u agresiji i okupaciji svoje vlastite zemlje, kao peta kolona, dobili su od hrvatske države nakon rata sve, ali doslovno sve, kao da su bili žrtve, a ne pobunjenička banda razularenih četnika, prostaka i balkanskih primitivaca, jedna raspojasana soldateska kukavica i pljačkaša. Odgovor veleposlanika RH u OUN, Nevena Jurice, (na Tadićev napad) je odgovor tipičnog prosječnog hrvatskog poslušnog bedaka – odgovor šutnje. Njegova ekselencija Jurica (sjećamo se njegova ulizivanju Franji Tuđmanu, sada Ivi Sanaderu) imao je 100 argumenta odgovoriti istoga trena Borisu Tadiću, kao grom svetog Ilije iz neba, ali naš Neven preferira šutnju jer se ne bi štel zamerit kome, grrrrrrrrr! Što ne volim ovakve ljigavce. Pa više u ovom slučaju cijenim jednog odlučnog branitelja svojih interesa Borisa Tadića nego nekog našeg šupka. Srbin se uvijek znao borit za svoje vlastite interese, Hrvat rijetko kad, a kad i je, odmah skoče pet Hrvata na njega i ušutkaju ga, etiketiraju i šutiraju.

Najviše mi se svidio odgovor Afganistana na kosovsku Deklaraciju o nezavisnost. Demokratska vlada u Kabulu odgovorila je na diplomatsku notu iz Prištine, i objavila da priznaje nezavisnost Kosova iz „demokratskih i razloga ljudskih prava“.

I glup čovjek zna u međuvremenu da je pitanje kosovske nezavisnosti pitanje nacionalne sigurnosti za kosovske Albance jer u Srbiji doživljavaju etničko čišćenje, izvan Srbije su sigurni. Prema tome, tu je stvar jasna. Motiv nezavisnosti je jasan i prihvatljiv svima koji su za demokraciju i ljudska prava. Evo, čak i sa visinskih visina srednjoazijskih planina nam govore kako stvari stoje. Meni je drago da u Afganistanu shvaćaju važnost demokracije i ljudskih prava što naši vladajući političari u Hrvatskoj rijetko shvaćaju. Neka se ugledaju na kolege u Kabulu. Tamo se demokracija ne shvaća kao vic nego su ozbiljno krenuli u stvaranje demokratskog društva.

Jeste, istina je što Srbi tvrde, SAD su Kosovo doslovno istrgnuli Srbima iz njihova medvjeđeg zagrljaja, i to još 1999. godine, i to ne treba tajiti ili relativizirati, nego treba otvoreno reći, da, ostali ste bez dijela svog teritorija, ali potpuno zasluženo, jer državnim terorom se može uvijek vladati, ali na štetu ljudskih i građanskih prava, te uz pomoć neke svjetske sile, kao što je iza Srbije i Srba desetljećima stajala Velika Britanija, Francuska i Rusija (SSSR). Sada iza maloga Kosovo stoji SAD, i sada Srbi vide, iako neće nikada shvatiti, da im se vraća milo za drago. I to je to. I opet Srbi idu samo silom, pa planski pale pogranične postaje Republike Kosovo na granici prema Republici Srbiji. Jedino što je u cijeloj drami o kosovskoj nezavisnosti opasno je što će službeni Beograd, cincarsku politiku kakvu već vodi, isposlovati od Amerike i Engleza nevjerojatno velike koncesije u zamjenu za Kosovu, ispod stola, a javno će i dalje se derati: Kosovo je Srbija, bla, bla, bla. Istovremeno će od EU ubirati stotine milijune eura bespovratne pomoći, milijarde eura i dolara povoljnih kredita, samo da podivaljli Srbi stišaju svoje prosvjede i žalopojke, barem za koji mjesec ili godinu, sve lažnog mira radi, umjesto da se jednom već izvrši dekomunizacija i denacifikacija Srbije, da se Srbiju oslobodi od četništva, jer srpski gradovi su jedini u Europi, a rijetki u svijetu, u kojima hodaju spodobe s velikim crnim zastavama na kojima se nalazi mrtvačka glava s natpisima „Od Zadra do Skadra“ i slične šovinističke poruke. (Velikosrpski program „Načertanije“ iz 1844. upravo i obuhvaća zapadne granice Srbije od Zadra, a može i do Karlobaga, Karlovca, Virovitice...)

Dosta je bilo srpske bahatosti i drskosti! Ovo što se ovih dana događa u Srbiji je ništa drugo nego rehabilitacija Slobodana Miloševića. Sram bilo one poput Borisa Tadića, koji je bio anti-miloševićevac, i koji je na valu gesla „GOTOV JE“ došao preko Đinđićevih leđa na vlast u Srbiji, a koji danas sudjeluje u to sramotnoj rehabilitaciji jednog od najvećih ratnih zločinaca u modernoj povijesti Europe! Jedino je jedini normalni političar u Srbiji, g. Čedomir Jovanović iz Liberalno-demokratske partije, rekao jedino normalno, da je Kosovo za Srbiju izgubljeno, i to odavno, a da sve drugo što ne uključuje prihvaćanje te realnosti predstavlja povratak u krvavu prošlost. I ja se s tim slažem. Na kraju će neki mudraci reći da postoji opasnost od ujedinjenja Kosova s Albanijom.

Kao prvo, boli me briga hoće li se ujediniti, meni to ne smeta, jer ako postoji Velika Britanija, pa Velika Srbija i t.d., onda može postojati i Velika Albanija. Kao drugo, postoji povijesni presedan, naime, Amerikanci su oteli Texas od Mexica i Španjolaca, zatim su proglasili neovinost države Texas, i poslije, nakon jedno 10, 15 godina se Texas ujedinio sa Sjedinjenim Američkim Državama. Danas je sin Texasa, nadareni državnik (šalim se) George Bush mlađi priznao Kosovo kao što su SAD svojedobno priznale nezavisnu državu Texas;-)

CBK

ponedjeljak, 18.02.2008.

"Antifašistički" govori partizana i "druga" Tita

DOKUMENTI koji pobijaju tvrdnju predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića da su Titovi partizani navodno bili antifašisti:

„Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gde stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima. Ubijajte gde god stignete.“(„Lički partizan“, partizanske novine, 1942.)

„Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vreme, ne nadmudrujte se s njima. Oni znaju što čine! Ubijte ih kao pse, kako su i zaslužili … Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smelog, partizanskog udara!“ („Borba“, službeno glasilo Komunističke partije Jugoslavije, CK KPJ, 1943.)

“Drugovi i drugarice, i kazat ću momci i djevojke (…) Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade, oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših «hrvatskih govorancija» i jednaput za uvijek nešto raskomadati, rastepsti da osiguramo nešto novo. (…) Govorim kao Hrvat. Vi, junački komunisti borite se i radite sada po komunističkim metodama.“ (Vladimir Nazor, Govor u Slunju, 1943.)

„Mi hoćemo da se naša deca odgajaju u pravom duhu narodno oslobodilačke borbe, da se nauče mrziti neprijatelja i sve njegove sluge, isto onako, kako ih mrzimo mi stariji.“
(„Primorka“, partizanske novine, 1944.)

„Drugovi! Borci, komandiri, komandanti i politički komesari! (…) Još silnije uništavajmo okupatore, ustaše i četnike! Još silnije uništavajte željeznice, tvornice, rudnike, mostove i živu silu neprijatelja … Da živi 25-godišnjica Velike oktobarske socijalističke revolucije! Da živi Sovjetski Savez! Da živi drug Staljin, veliki organizator borbe i pobjede nad fašističkim osvajačima! Da živi herojska Crvena Armija! Da živi Narodno-oslobodilačka partizanska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije!“ (Josip Broz – TITO, Dnevna zapovjest, 1942.)

„Ima još neprijatelja i unutar naše zemlje. Dozvolite mi reći: bilo bi neobično da ih nema. Bilo bi to nekakvo čudo, veliko čudo – da ih nema. Ali, mi njima dovikujemo; sad su nova vremena, sad smo mi gospodari na svome i svaki onaj koji vas posluša i koji pođe vašim stopama i za vašim naređenjima - bit će pregažen kao crv!“ (Josip Broz –TITO, Govor na proslavi 27. marta, 1945.)

1.

„Drugovi i drugarice, (…) stvoriti takvo jedinstvo Partije kao što je naše, tako slavnu Partiju kao što je naša, rešiti tako nacionalno pitanje kao što smo ga mi rešili, stvoriti takvo narodno jedinstvo i bratstvo kao što smo ga mi stvorili u Jugoslaviji – može samo narod koga vodi tako prekaljena Partija kao što je naša, može samo Partija koja poznaje zakone društvenog razvitka i rukovodi se učenjem marksizma-lenjinizma.“ (Josip Broz – TITO, Politički izveštaj na V. kongresu KPJ, 1948.)

2.

„Prema tome, mi moramo čuvati jedinstvo naše Partije od svih nasrtaja, jer je ono zalog pobede socijalizma u našoj zemlji. Danas ponovo preti našoj Partiji opasnost od raznih pritajenih antipartijskih elemenata koji su na poziv Informbiroa digli glave da ugroze jedinstvo Partije. (…) Prema tome, to nam nalaže da budemo nepomirljivi prema svim pokušajima razbijanja naše Partije (...) Zbog toga, drugovi i drugarice, budimo nemilosrdni prema svim skretanjima u našoj Partiji, čuvajmo njeno jedinstvo i čistoću, ovladajmo što više naukom marksizma-lenjinizma.“ (Josip Broz – TITO, Politički izveštaj na V. kongresu KPJ, 1948.)

1.

„Mi nastojimo da u sva naša dela unesemo duh te nauke, jer smo duboko uvereni da je to pravilno i jer se potvrđuje u praksi – da su principi te nauke, blagodareći genijalnim naučnim predviđanjima naših velikih učitelja, u punoj važnosti. I svako odstupanje od tih principa, bilo pod kakvim izgovorom, značilo bi revizionizam i izdaju ne samo radničke klase već i čitavog progresivnog čovečanstva.“ (Josip Broz – TITO, Ekspoze u Narodnoj skupštini, 1950.)

2.

„Još u toku oslobodilačke borbe mi smo uništili staru državnu mašinu (…) Taj revolucionarni posao mi smo izvršili dosledno, u duhu principa koje su postavili klasici marksizma, jer smo u punoj meri primenili njihovo učenje (…) Mi smo odmah posle proglašenja Republike i donošenja Ustava izvršili najvažniji historijski akt – položili smo temelje za likvidaciju eksploatacije čoveka po čoveku, uzeli smo sredstva za proizvodnju iz ruku privatnih kapitalista u državne ruke. Uzeli smo sve fabrike, rudnike i druga preduzeća, transportna sredstva na vodi i na suhu, krupne posede i trgovinu, hotele, sanatorije itd. To smo izvršili najtemeljitije, i danas kod nas nema više nijednog preduzeća i rudnika, ili kakve druge ustanove javnog karaktera koja bi bila u rukama stranog ili domaćeg kapitaliste.“

(Josip Broz – TITO, Ekspoze u Narodnoj skupštini, 1950.)

„Kritikuju nas što nemamo zapadne demokratije, što nemamo višepartijski sistem, što kočimo privatnu inicijativu (…) Mi iz dana u dan objašnjavamo da je preobražaj našeg društvenog života revolucionaran, da revolucija ne trpi polovičnost, da je to što oni predlažu okretanje točka društvenog razvoja natrag, a ne napred i tako dalje, jednom rečju, mi hoćemo da izgradimo socijalizam a ne neki bastard društvenog socijalističkog uređenja.“

(Josip Broz – TITO, Referat na VI. Kongresu KPJ, 1952.)

„Razume se da mi moramo što pre da potpuno uklonimo one elemente koji nisu stimulativno delovali na povećanje produktivnosti rada i koji još uvek smetaju da se stvaralačke sposobnosti i inicijativa radnika razviju do punih razmera.“

(Josip Broz – TITO, Govor na I. kongresu radničkih saveta, 1957.)

1.

„U početnoj fazi izgradnje naše nove društvene zajednice postojali su faktori koji su igrali negativnu ulogu i koji su bili velika kočnica našem razvoju. To su u prvom redu bili dosta jaki ostaci starog društvenog, kapitalističkog sistema (…) Protiv tih elemenata morala je postojati prinuda i nju su uspešno mogli da izvrše samo komunisti (…) Pored toga, mi smo nasledili vanredno veliku zaostalost (…) Sve je to zahtevalo čvrsto centralističko rukovođenje, da bi se postavili prvi temelji izgradnje socijalizma. I tu su komunisti odigrali presudnu ulogu rukovodioca i faktora prinude.“ (Josip Broz – TITO, Referat na VII. Kongresu KPJ, 1958.)

2.

„Latentno prisustvo neprijatelja socijalizma ne treba podcenjivati naročito zbog toga što sa strane, sa Zapada, protivnici naše socijalističke stvarnosti svim silama upinju da aktiviraju te unutrašnje neprijateljske elemente.“ (Josip Broz – TITO, Referat na VII. Kongresu KPJ, 1958.)

„Postoje još uvek razni elementi, koji ne vole našu socijalističku zajednicu. Ti ostaci staroga nisu se preorjentisali i prevaspitali. Oni samo čekaju i kad god je neka prilika, ubacuju se i siju nevericu (…) Još uvek ima ljudi u pojedinim republikama koji misle da će ipak doći dan kada ćemo se mi odvojiti jedan od drugoga (…) Ali ti ljudi su toliko malobrojni da neće imati nikakvog značaja ako budemo budno pratili njihov rad i onemogućavali njihove pokušaje na licu mesta.“ (Josip Broz – TITO, Govor pitomcima i oficirima u Bileći, 1966.)

Predsjednik Mesić je rekao da se "Tita ne smije proglašavati zločincem jer je predvodio antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu" !?

DIKTATURA I TOTALITARIZAM

subota, 16.02.2008.

OKTOBARSKA REVOLUCIJA MADE IN GERMANY

Već pomalo ljut i razočaran Mesićevim hvalospjevima za diktatorom Titom kojega u svojoj mašti zove “predvodnikom antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu” na balkanskom prostoru, iako je predvodio revoluciju po uzoru na boljševike u Rusiji, iako toga komunističkog tiranina navodno ugledni povjesničar Tvrtko Jakovina naziva “prvim hrvatskim državnikom u povijesti” iako je bio najveći zločinac na prostorima Jugoistočne i Srednje Europe i obnovitelj Jugoslavije izgrađene na gotovo 1000 jama s ubijenim hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima, iako gradonačelnik glavnog “jugoslavenskog grada” Milan Blenton misli da nema potrebe mijenjati Trg maršala Tita koji se sa svojim neistomišljenicima obračunavao po staljinističkim metodama, očito držeći takve metode uzoritima kako bi se generacije hrvatskih građana nadahnjivale postignućima “druga” Tita, u ovome postu ćemo se malo odmoriti od veleštovanog bravara i pogledati kako je noćna mora s Titom uopće nastala. Tko je kada koga i kako… Slijedi nekoliko redaka o tome kako se na tron popeo Titov (a vjerujem i Mesićev) uzor Vladimir Iljič Uljanov Lenjin.

Ljevica je od Lenjina stvorila u 20. stoljeću mit, slično kao poslije i od Che Guevarae i vođe jugoslavenskih komunista Tita. Istina je, međutim, daleko od mita i legende, kako u vezi Tita i „druga Che“ tako i u vezi Lenjina.

Vladimir Iljič Uljanov, poznat pod borbenim imenom „Lenjin“, pod kojim se i potpisivao (isto kao što se Josip Broz potpisivao pod Kominterninom zaporkom „Tito“) bio je doušnik njemačke obavještajne i tajne službe kao što je Josip Broz „Valter“, poznat kao Tito, bio doušnik sovjetske tajne službe NKVD i agent Komunističke internacionale (Kominterne). Njemački agent bio je i boljševik Karl Radek koji je nakon Oktobarske revolucije postao šef Kominterne u Moskvi kojom je u stvarnosti upravljalo sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova, i u krajnjoj liniji Staljin.

OKTOBARSKA REVOLUCIJA STAJALA JE 200 MILIJUNA EURO

Slavna Oktobarska revolucija dogodila se u velikoj mjeri zbog njemačke financijske pomoći boljševičkom pokretu na čelu s Lenjinom, a „Otac Oktobarske revolucije“ bio je njemački tajni agent i ruski socijalist židovskog podrijetla Israel Helphand, poznat u njemačkoj dokumentaciji kao „dr. Parvus“. Različitim kanalima je Carska Njemačka plasirala 100 milijuna maraka (ili po vrijednosti početkom 21. stoljeća najmanje 200 milijuna eura) u Rusiju radi financiranja radničkih štrajkova, tiskanja protucarističkog boljševičkog propagandnog materijala, miniranja mostova i prometnih čvorova opskrbe u unutrašnjosti Rusije za vrijeme Prvog svjetskog rata i drugih diverzija u sklopu psihološko-propagandnog rata. Između ostalog je novac iz njemačke državne blagajne omogućio tiskanje, objavu i distribuciju glasila boljševičke partije, „Pravda“, koje je nakon Oktobarske revolucije preko 70 godina bilo središnje (i jednoumno) komunističko glasilo boljševičkog režima u Sovjetskom Savezu.

Slično kao što su Englezi podupirali srpsku Crnu ruku protiv Austro-Ugarske na Balkanu, i preko instrumentalizirane Srbije isprovocirali Prvi svjetski rat Sarajevskim atentatom, tako su Nijemci isprovocirali Oktobarsku revoluciju u Rusiji, s tim da su Englezi nakon prekida njemačko-sovjetskih diplomatskih odnosa početkom studenog 1918. godine, radi sponzoriranja njemačke ekstremne ljevice od strane Lenjina, počeli odmah surađivati s Lenjinovim režimom radi svjetskih nalazišta nafte u sovjetskom Kavkazu. Pored toga su i Englezi imali svoju nevidljivu ruku u Oktobarskoj revoluciji u kojoj su neki engleski lordovi financirali Lenjina, a britanski tajni agenti instruirali i obučavali boljševičke vođe iako su formalni saveznici britanske vlade sjedili u ruskoj Provizornoj vladi koja je iznjedrila iz tako zvane Februarske revolucije 1917. godine (prethodnice Oktobarskoj revoluciji).

Postoje brojni primjeri urote u povijesti kao na pr. potpora talijanske fašističke tajne službe protuhrvatskim srpskim četnicima u Drugom svjetskom ratu dok je Mussolinijeva Italija bila službeni i formalni saveznik Nezavisne Države Hrvatske. Dok su Talijani 1941. rukovodili četničkim ustankom iz Rima, Nijemci su 1917. rukovodili Oktobarskom revolucijom iz Berlina.

Vrijeme radnje: Prvi svjetski rat. Njemačka vodi rat na dva fronta. Na istočnom frontu sukobljene su njemačka carska i ruska carska vojska. Njemačkoj se žuri pobijediti Rusiju jer joj prijeti opasnost na zapadnom frontu od očekivanog prodoram vojske Sjedinjenih Američkih Država koja se uključila u rat na strani njemačkih neprijatelja. Nijemci imaju ideju kako Rusiju izbaciti iz rata ali ne znaju kao realizirati ideju sve dok jednog dana na vrata nejmačkog veleposlanstva u Istanbulu nije pokucao jedan mrzitelj carske Rusije. Nijemci svog džokera, koji ima tajni plan, zovu „dr. Parvus“, a dr. Parvus je bliski suradnik jednog ljevičarskog ekstremista koji živi u egzilu u Švicarskoj kao politički emigrant koji ne zna kako sebi pomoć a kamoli kako pokrenuti svjetsku revoluciju o kojoj mašta. Nažalost pola svijeta, Lenjin će ostvariti svoju maštu – uz pomoć njemačke tajne službe i Kaiserovih maraka.

Prilikom polaska iz švicarskog egzila u Rusiju, Lenjinovu pratnju su drugi ruski emigranti na glavnom kolodvoru u Zürichu glasno optuživali kao njemačke špijune i provokatore, kako je posvjedočio njemački vojni ataše u Švicarskoj čije su biljške našene u njemačkim arhivima.

U Berlinu, 10. travnja 1917. godine, stoji na sporednom kolosijeku glavnog kolodvora vlak s ruskim emigrantima na čelu s Lenjinom. Po mrklom mraku u jedan vagon kompozicije ulaze predstavnici njemačke carske vlade i razgovaraju s boljševičkim vođom.

Njemačka je ruskom boljševiku, neprijatelju carske Rusije, dozvolila prolaz (tranzit) kroz Njemačku (iz Švicarske). Nakon toga Lenjin nastavlja put u Švedsku koja je tada graničila sa Carskom Rusijom (Finska je tada bila ruska pokrajina). U glavnom gradu Švedske, u Stockholmu, švedski tisak je fotografijom zabilježio Lenjinov kratki boravak u Stockholmu, u travnju 1917. godine, i novinarski krugovi pisali su tada o sprezi ruskih boljševika s Njemačkom. Nakon toga je vlak s Lenjinom ušao u glavni grad Rusije, Sveti Petrograd, gdje je od boljševika i simpatizera bio svečano dočekan. U tajnoj brzojavnoj poruci Berlinu su njemački povjerenici javili 17. travnja 1917. godine:

„Sretno uspio Lenjinov dolazak u Rusiju. On radi u potpunosti po /našoj/ želji.“

Naime, još dok se vlakom vozio do Svetog Petrograda čitao je u boljševičkoj partijskoj novini da petrogradski boljševici namjeravaju nastaviti rat i srušiti provizornu liberalno-demokratsku republikansku vladu zato što Rusiju još ne smatraju zrelom za socijalizam. Već u prvoj noći nakon dolaska u Sveti Petrograd je Lenjin uspio svoju boljševičku partiju nagovoriti na promjenu političkoga kursa: „Obrana domovine je „malograđanski“ i predstavlja „buržujsku prevaru masa. Ne ratu, ne provizornoj vladi, i nastavak revolucije“.

Nastavak revolucije bio je zanimljiv Nijemcima jer nastavak revolucije znači izlazak Rusije iz svjetskog rata, i automatsko rasterećenje njemačkih snaga na istočnoj bojišnici i prebacivanje svih snaga na zapadni front. Uspješan dolazak Lenjina u Rusiju iz švicarskoga prognaništva predstavljao je prvu etapu suradnje Kaiser Wilhelma i boljševika Lenjina, a vrhunac njemačko-ruske suradnje dogodio se u ožujku 1918. kada je potpisan njemačko-ruski mirovni ugovor iz Brest Litovska. U svibnju 1918. je Lenjin preko njemačkog veleposlanika zamolio Kaiserov Reich za pomoć u novcu i oružju.

Na jednom javnom skupu boljševičke partije 1918. se Lenjin u svojemu govoru osvrnuo na optužbe da je revolucija plaćena njemačkim novcem, i potvrdio da je to istina, i da su boljševici bili prisiljeni prihvatiti pomoć Nijemaca dok su „zapadni imperijalisti Francuska i Velika Britanija“, kako je u govoru naglasio, pomagali kontrarevolucionarne snage, ali da će boljševici uzvratiti istom mjerom, i u borbi protiv kapitalista financirati socijaliste u Njemačkoj, naglasio je Lenjin u poruci svojim pristašama. Uskoro su u Njemačkoj počeli socijalistički nemiri nakon čega je promijenjen društveni poredak u Njemačkoj: vojska je caru otkazala poslušnost, nakon čega je car podnio ostavku na svoj položaj i odstupio s vlasti, a politički ustroj liberalne ideologije podijelio je vlast sa socijaldemokratskim pokretom. Nakon toga je u Njemačkoj počeo komunistički Spartakov ustanak i pokušaj državnog prevrata i boljševičke revolucije koju su dragovoljačke jedinice njemačke vojske ugušile u krvi. Nova socijaldemokratska vlada Njemačke je na koncu potpisala kapitulaciju pred Zapadnim saveznicima i prihvatila uvjete versajskog ugovora. Posljedice pak nepravednog versajskog mirovnog ugovora bila je najveća gospodarska kriza u njemačkoj povijesti, i uspon Hitlera na vlast, na valovima krize. U svakom slučaju, bez njemačke podrške Lenjinovi boljševici ne bi došli na vlast, niti bi se nakon državnog udara uspjeli održati na vlasti. Radilo se o interesnom političkom savezništvu Njemačke s ruskim boljševicima koje je predstavljalo veliku tajnu Prvog svjetskog rata.

Nakon Oktobarske revolucije pa sve do pada Berlinskog zida su komunisti i ljevica u cjelini veličali revoluciju kao autohtoni pokret u Rusiji, i nekritički je crveni Oktobar veličan kao isključivi uspjeh Lenjinovih boljševika dok je zapadna historiografija gledala kritički na revolucionarni prevrat u Rusiji 1917. godine, jasno ukazujući na povijesne činjenice da su revoluciju zapravo proveli socijalisti, a ne boljševici koji su samo iskoristili jedan povijesni trenutak u kojemu su izvršili dvostruku državni udar, prvi u noći sa 25. na 26. listopada 1917. godine (po starom rusko-pravoslavnom kalendaru, a mjeseca studenog po suvremenom kalendaru), a drugi 6. siječnja 1918. godine nakon čega su likvidirali neboljševičku ljevicu (socijalne revolucionare i druge), a u građanskom ratu od 1918. do 1920. cjelokupnu neljevičarsku oporbu.

Bez njemačke pomoći ne bi vjerojatno bilo Sovjetskog Saveza, uspona komunizma u svijetu, a vjerojatno slijedom toga ne bi bilo ni milijuna ubijenih u zločinačkom logorskom sustavu gulaga, ocjena je njemačkih povjesničara.

Neprincipijelnu njemačko-rusku koaliciju je na okupu držao zajednički neprijatelj na Zapadu, shodno starom geslu kako je neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj. Svakako da Lenjinove usluge njemačkom carskom režimu ne bi bile potrebne da je Berlin revidirao svoje političke i ratne ciljeve prema Istoku odnosno da je njemačko vrhovništvo odustalo od (pohlepnih) teritorijalnih ambicija. Nakon Lenjinove smrti je Staljin dao uništiti sve dokumente koji su boljševički pokret povezivali s Nijemcima, a svi Lenjinovi boljševici koji su bili na bilo koji način povezani sa Carskom Njemačkom poslani su u koncentracijske logore gdje su likvidirani. Međutim, pismohrana ministarstva vanjski poslova Carske Njemačke u Berlinu, kao i arhivi u Švedskoj i Švicarskoj, sadrže brojne dokumente koji dokazuju suradnju Lenjinovih boljševika sa carskim vlastima Njemačke, uoči, za vrijeme i nakon Oktobarske revolucije.

Na početku Prvog svjetskog rata je izostala brza njemačka pobjeda nad Fransukom na zapadnom frontu, a na istočnom frontu je njemačka vojska doduše zaustavila brzi prodor ruske vojske ali je rezultat prve faze rata na oba frona bio zastoj u rovovskim bitkama. Vrhovništvo Njemačke razmišljalo je kako se riješiti ubitačnog rata na dva fronta. Ideja o izbacivanju Rusije iz rata uz pomoć izazivanja unutarnjih nemira poprimio je u vrhovnom zapovjedništvu njemačke vojske prve obrise ali bez konkretnih poteza za realizaciju takve zamisli sve dok njemački veleposlanik u Osmanskom Carstvu nije njemačkom ministarstvu vanjskih poslova 1915. skrenuo pažnju na jednu personu: Israela Aleksandra Helphanda, marksista židovskog podrijetla, rodom iz Minska u Bjelorusiji, koji je mrzio Carsku Rusiju zbog progona Židova koje je carski režim prakticirao. Helphand je živio početkom rata kao bogati veletrgovac u Istanbulu. Marksističku ideologiju upoznao je za vrijeme studija u Švicarskoj gdje je upoznao brojne druge pripadnike oporbe iz Carske Rusije. Godine 1891. je Helphand otišao u Njemačku i priključio se socijaldemokratskom pokretu kojemu su se socijalisti diljem svijeta divili zbog prvih uspjeha u politici. Brzo je Helphand izazvao pažnju javnosti svojim brojnim borbeno-marksističkim člancima koji su mu priskrbili glas da bi mogao postati novi Karl Marx. S obzirom na njegov niski rast ironično je zvan „Parvus“ („mali“), iako je bio veliki intelektualac i doktor znanosti (filozofije). U Münchenu je početkom 20. st. sreo Lenjina koji je poslije u Helphandovu stanu upoznao glasnogovornicu njemačke ekstremne ljevice Rozu Luxemburg, Helphandovu kolegicu sa studija. U Helphandovu stanu nalazio se i tiskarski stroj za partijsku novinu čiji je Lenjin bio izdavač.

Helphand je, međutim, poslije bio bliži s Leom (Lavom) Bronsteinom, borbenoga imena „Trocki“, s kojim je 1905. zajedno sudjelovao u prvoj ruskoj revoluciji koju je carski režim tada ugušio u krvi, a Helphand je zajedno s Trockijem završio u istoj zatvorskoj ćeliji (Trocki se stavio na čelo petrogradskog sovjeta, a Helphand je preuzeo tisak i agitacijsku propagandu). Odlični organizator Trocki naučio je od Helphanda kako osvajanje vlasti od strane proletarijata nije „astronomski krajnji cilj“ nego „jedna praktična zadaća našega vremena“. Helphand, kojega je carski režim protjerao u Sibir uspio je pobjeći iz progonstva, i 1906./1907. se pojavio u Njemačkoj. U Socijaldemokratskoj stranci Njemačke (SPD) Helphand nikada nije imao puno prijatelja jer je drugovima smetao njegov radikalni pogled na svijet, zatim to što je bio ženskar, i što se pokazao bezobziran prema vlastitoj djeci kojoj je odbio plaćati alimentaciju. Kad ga je još književnik Maksim Gorki optužio da je otuđio tantijeme, Helphand je napustio Carsku Njemačku i skrasio se u Osmanskom Carstvu. Zli jezici su tvrdili da je tamo mogao „na najboljem izvoru studirati poligamiju“. Helphandova mržnja prema Carskoj Rusiji mora da je bila ogromna jer se na početku Prvog svjetskog rata, iako u Njemačkoj proglašen za personu non grata (njemačka policijaizdala je za njim tjeralicu), našao na strani Njemačke protiv Rusije. Njemačkom veleposlaniku u Istanbulu predložio je svrhovito savezništvo: „Interesi njemačke vlade identični su sa interesom ruskih revolucionara“. Njemački diplomat isposlovao mu je primanje u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu. U planu na 23 stranice je Helphand predstavo Nijemcima poteze za rušenje ruskoga cara putem masovnih radničkih štrajkova, i to agitacijom među radnicima u industrijskim regijama Rusije, stvaranjem veze sa potencijalnim štrajkačkim komitetima, i huškanjem nacionalnih manjina protiv središnje vlasti u Svetom Petrogradu; uz to miniranje važnih mostova, zapaljivanje naftnih izvora u Azerbajdžanu na Kavkazu, oslobađanje političkih zatvorenika u Sibiru, tiskanje i dijeljenje propagandnih protucarskih letaka trebali su destabilizirati Rusiju. Na prvom mjestu spiska njegovih zahtjeva stajalo je „Financijska potpora socijaldemokratskoj ruskoj većinskoj frakciji /boljševika/ ... Vođe /boljševika/ treba potražiti u Švicarskoj“. Nijemci su odmah prihvatili njegov plan i uručili mu njemačku putovnicu, eksploziv, i milijun maraka, za početak. Ministarstvo državne riznice (ministarstvo financija) Drugog Njemačkog Reicha je njemačkom ministarstvu vanjskih poslova stavilo za revolucionarizaciju Rusije na raspolaganje milijunske iznose. Novčani transfer išao je preko jednog ureda u Wilhelmstraße u Berlinu koji je predstavljao središnje mjesto za doušnike obavještajne službe ministarstva vanjskih poslova Carske Njemačke.

Sredinom svibnja 1915. se Helphand u glavnom gradu Švicarske, u Bernu, sastao s Lenjinom. Obojica su nakon toga umanjivali značaj toga sastanka, i negirali su da je došlo do sporazuma. Lenjin iz razloga što nije htio da revolucija bude povezana s lopovlukom, i s Nijemcima. Boljševički vođa imao je razloga javno negirati povezanost s Helphandom jer je ovaj među drugovima važio kao špekulant i varalica; Roza Luxemburg i Lav Trocki u to su vrijeme već raskinuli prijateljstvo s njim. U krugovima ljevice kružila je glasina da je Helphand njemački agent, što je u stvarnosti i bio, ali si niti jedan političar nije mogao priuštiti javno surađivati sa čovjekom kojega su pratile takve vrste optužbe. Međutim, nakon bernskoga sastanka je boljševička partija dobivala redovito financijske injekcije iz Njemačke. Šef njemačke obavještajne službe Walter Nicolai je naknadno zapisao da je Lenjin „mojoj obavještajnoj službi isporučio važne obavijesti o stanju u Carskoj Rusiji“. Dokaz u prilog tvrdnji da su Nijemci i boljševici surađivali predstavlja poslovna mreža koju je Helphand izgradio, a kojom su cirkulirale novčane i materijalne transakcije. Uz to je Helphand preko trgovačke tvrtke „Handels-AG Exportkompanie A/S“ prao novac njemačkog ministarstva vanjskih poslova uvozeći iz Rusije raznorazna dobra i strateške sirovine koje su se krijumčarile preko švedskoga mjesta Haparanda u polarnom krugu preko kojega je Lenjin slao i svoja tajna pisma u centralu svoje boljševičke partije u Rusiji. Suvlasnik navedene tvrtke bio je jedan plaćenik njemačke obavještajne službe. Osim toga, za Helphanda su radili vodeći Lenjinovi ljudi, poput kasnijeg šefa zloglasne boljševičke tajne službe Čeke u Petrogradu, Mojsija Urickija, ili Jakob Fürstenberg, jedan od najužih Lenjinovih suradnika koji je nakon Oktobarske revolucije bio guverner Sovjetske narodne banke. On je vodio knjigovodstvo tvrtke. U Helphandovoj obavještajnoj mreži, financirane od Njemačke, nalazio se i suosnivač Čeke, Mieczyslav Kozlovski. Kao mjesto za vođenje obavještajne operacije dr. Pervus Helphand odabrao je Kopenhagen u neutralnoj Danskoj otkuda se lakše mogla pripremiti revolucija u Rusiji. Veleposlanik Carske Njemačke u Danskoj, grof Brockdorff-Rantzau, zabilježio je slijedeće:

„Pobjeda, a s njom i prvo mjesto u svijetu, je naša ako ćemo uspjeti Rusiju na vrijeme revolucionarizirati.“

Berlin više nije htio ruskog cara samo destabilizirati nego u cijelosti sruštiti rusku carsku vlast. Poslije je u Lenjinovom adresaru nađena adresa Helphandove tvrtke, a Fürstenberg je u to vrijeme, što su dokazali švedski izvori, često putovao u Rusiju. Sigurno je: boljševicima je za revoluciju bio potreban novac. Preko švedskoga mjesta Haparande krijumčarena su u cipelama i korzetima ne samo Lenjinova tajna politička pisma nego i velike količine propagandne literature boljševika. „Donosim pozdrave od Olge“, glasila je lozinka prilikom krijumčarskih pothvata. Neideološki promatrači posvjedočili su da je među boljševicima u ta krijumčarska vremena postojao visoki stupanj korupcije.

Povijesni događaji su dokazali da su se ostvarili mnogi naputci iz Helphandova plana koji je 1915. bio predočio Nijemcima na razmatranje i prihvaćanje. Na pr. točno je ostvaren njegov plan da u tvornicama Putilov u Petrogradu i Nikolajevu izbiju politički štrajkovi. Obavještajna služba Carske Rusije bile je o svemu odlično informirana, i sumnjala je da se iza radničkih štrajkova krije nevidljiva ruka njemačke tajne službe. Isplata novca radnicima za vrijeme štrajka, i to tjednima u vrijeme štrajka, također objašnjava gdje je završio novac koji je Helphand dobio isplaćen od njemačkog ministarstva vanjskih poslova koje je o ovakvim vrstama transakcija izdavalo potvrde. Uz njemački obavještajni rad je vojni uspjeh njemačke vojske na istočnom frontu ubrzao pad ruskoga cara Nikolaja II Romanova koji je bo bratić njemačkog cara Wilhelma Hohenzollerna. U jesen 1916. je njemačka vojska prodrla duboko na ruski teritorij. U boju je palo stotine tisuća ruskih vojnika. Pod neprestanim pritiskom rata rusko je gospodarstvo doživjelo slom. Krajem 1916. stala je proizvodnja u tvornicama Carske Rusije zato što nije bilo sirovina i goriva. Na selu su seljaci ostali bez konja koji su rekvirirani za potrebe vojske odnosno rata. U Svetom Petrogradu i Moskvi došlo je do nestašice brašna. Uslijed navedenih poteškoća prvo su počeli masovno prosvjedovati radnici, i to na međunarodni Dan žena, 8. ožujka 1917. godine, kojima se pridružilo na tisuće žena koje su čekale u redu pred prehrambenim trgovinama. To je bio, kako je naveo povjesničar Heiko Haumann, „proboj ka revoluciji“. Brzinom požara se pobuna proširila diljem zemlje. U trenutku kada je poslušnost otkazao garnizon vojske u Petrogradu, car je odstupio s vlasti, i odrekao se krune i u ime svoga maloljetnoga sina, naglasivši u svojim zabilješkama da je “do prevrata došlo zbog izdaje i kukavičluka u vojsci”. Revolucionari su ga zatvorili u pritvor, a bolješevici su cijelu carsku obitelj ubili u lipnju 1918. godine, bojeći se da bi procarska antiboljševička Bijela garda mogla (za vrijeme građanskog rata) cara osloboditi i postaviti ga za simboličnu figuru otpora, s obzirom da je car u pučanstvu uživao veliki ugled.

U Februarskoj revoluciji 1917. nastupilo je dvovlašće: s jedne strane je središnju vlast obnašala umjerena konzervativna Provizorna vlada koja je raspolagala državnim aparatom, a s druge strane formirao se Petrogradski sovjet radničkih i vojničkih deputata. U Petrogradskom sovjetu su boljševici na početku igrali samo sporednu ulogu. Nijemci nisu, međutim, bili zadovoljni s novim odnosom snaga u Rusiji jer je Provizorna vlada Rusije nastavila rat protiv Njemačke, što je u krajnoj liniji dovelo do sloma Provizorne vlade koju su u Oktobarskoj revoluciji srušili boljševici jer je vlada premijera Kerenskog pokrenula u ljeto 1917. jednu veliku vojnu ofenzivu koju je njemačka vojska odbacila. Vojni neuspjeh doveo je do masovnog dezertiranja ruskih vojnika koji su završili u redovima Crvene armije koju su formirali boljševici.

Novi vlastodršci koji su iznjedrili u Februarskoj revoluciji činili su, inače, jednu obećavajuću vladu koja je najavila povijesne višestranačke izbore, i koja je uvela slobodu tiska i slobodu okupljanja. „Rusija se sa Provizornom vladom našla na najboljem putu ka demokraciji“, mišljenja je povjesničar Manfred Hildermeier. Peh Provizorne vlade je bio što nije bila spremna na ratno primirje s Njemačkom jer nije prihvaćala njemačku hegemoniju u Istočnoj Europi.

Lenjina, koji se u vrijeme Februarske revolucije nalazio u švicarskoj emigraciji, iznenadili su događaji koji su se u Rusiji početkom 1917. odvijali brzinom munje. Još početkom 1917. je 46 godina star vođa boljševika izjavio kako njegova generacija najvjerojatnije više neće doživjeti revoluciju. Nakon careva pada se Lenjin nalazi u Švicarskoj, “stiješnjen kao u konzervi“ (po Helphandu). Lenjinov povratak preko zemalja saveznika Antante (Entente) nije dolazio u obzir jer su zapadne vlasti signalizirale kako odbijaju takvu mogućnost jer je Lenjiniv politički program bio izlazak Rusije iz rata što apsolutno nije odgovaralo ni Francuskoj ni Velikoj Britaniji. Stoga se Lenjin vratio vlakom preko Njemačke, ali uz odobrenje njemačkih vlasti.

Povijesno je netočna tvrdnja da su Nijemci strpali Lenjina u plombirani vagon jer vagon u kojemu se Lenjin vozio nije bio zapečaćen (bila su zapečaćena troja vrata ali ne i četvrta). Naprotiv, putem su njemačke vlasti opskrbljivale Lenjina i njegovu poveću pratnju od 31 osobe s prehrambenim namirnicama. Prije polaska je Lenjin uputio njemačkom veleposlaniku u Bernu, i to preko švicarskoga socijalista Plattena, uvjet da „s njemačkim organima kontaktirati će iskljućivo Platten, a bez njegova odobrenja niti jedna osoba ne smije stupiti u vagon“. Nadalje, „Vagonu se daje eksteritorijalni status“. Nijemci su udovoljili Lenjinovom zahtjevu. Prilikom polaska vlaka s Lenjinom sa glavnog kolodvora u Zürichu je njemački vojni ataše primijetio da je nekoliko stotina Rusa, okupljenih na stanici, optuživalo putnike da su „njemački špijuni, provokatori i židovski agitatori.“ Prilikom polaska su Lenjinovi partijski drugovi zapjevali „Internationalu“.

Nakon što je vlak s Lenjinom napustio njemački teritorij svog je vođu dočekao Fürstenberg koji je s Lenjinom i pratnjom nastavio put preko Švedske i Finske do Rusije odnosno do Svetog Petrograda. Na dočeku su se vijorile crvene zastave, glazbeni sastavi i špalir radnika i vojnika na okićenom glavnom kolodvoru. Uprkos svim strahovima je Provizorna vlada dopustila Lenjinu ulazak u zemlju, očito podcjenjujući snagu boljševičke partije (u to je vrijeme snažnija bila politička stranka Socijalni revolucionari, zvani Eseri). Iz njemačkog kuta gledanja se transfer Lenjina pokazao najvažnijom revolucionarnom mjerom. Naime, vođa boljševičke partije shvaćao je brže nego svi njegovi rivali u revoluciji da se raspad ruskoga društva ne može zaustaviti ako se odugovlači s reformom zemljišta, regulacijom nacionalne problematike, i pitanjem mira u ratu. Depeše njemačkog ministarstva vanjskih poslova u to vrijeme bilježe primjere anarhije: zaklani veleposjednici, i grozni primjeri linčova. Njemački diplomati bilježe u Stockholmu nezavidnu gospodarsku situaciji u ruskom glavnom gradu, „lošu opskrbu trgovina s prehrambenim namirnicama, i velike redove pred trgovinama za kruh i mlijeko“. Stanovnik Petrograda je dnevno dobivao obrok od 200 grama kruha; istovremeno je stala industrijska proizvodnja, a umorni od ubijanja, i gladni kruha, s fronta je dezertiralo na stotine tisuća ruskih vojnika. Vlada u Berlinu je zadovoljno registirala da Lenjinovi zahtjevi za mirom i podjelom seoskog poljoprivrednog zemljišta nailazi na veliki interes među ruskim stanovništvom. „Lenjinova propaganda je takve vrste koja se kod velike mase pokazuje najuspješnijom“, stoji u jednom njemačkom izvješću o trenutnom stanju od 5. srpnja 1917. godine.

Nekoliko dana poslije je njemački veleposlanik u Švedskoj zabilježio slijedeće: „Nije daleko vrijeme kada će Lenjinova grupa preuzeti palicu, a time će stići i primirje“.

Njemački kancelar Bethmann Hollweg i maršal Hindenburg podupirali su revolucionarni proces na način da su još stotine revolucionara pustili da vlakovima putuju do Rusije preko Njemačke iz švicarskog egzila. Lenjinov suradnik Fürstenberg postao je u međuvremenu boljševički zastupnik vanjskih poslova u Švedskoj, a u zastupstvu vanjskih poslova boljševika radio je i Karl Radek. Njemački ministar vanjskih poslova Kühlmann pohvalio se pred carem Wilhelmom i maršalom Hindenburgom da „bez stalne i široke potpore“ /Ministarstva vanjskih poslova/ boljševički pokret „nikada ne bi dobio na utjecaju koji danas posjeduje“.

Provizorna vlada predvođena Aleksandrom Kerenskim (koji je bo pravnik po struci, kao i Lenjin), je sredinom srpnja 1917. izvršio protubolješvički udar nakon što su partijski aktivisti boljševika pokušali izvesti državni udar. Uhićeni su vodeći boljševici, zabranjene su boljševičke novine, i mnogobrojne osobe su odvedene na saslušanje u krim-policiju i pred istražne suce. Prilikom istrage je trag vodio do njemačkog novca za boljševike. Po podatcima petrogradske policije su Lenjinovi boljševici njemačkim novcem plaćali čak i (gladne) prolaznike kako bi ovi dolazili na demonstracije, dobijajući u ruke unaprijed napisane transparente s parolama kojima se zahtijevao pad Provizorne vlade. Inače, nakon propalog prvog pokušaja državnog udara se Lenjin bio sklonio na sigurno u Finsku; prije bijega mu je Staljin u svome stanu obrijao bradu kako bi promijenio izgled identiteta radi fotografije za putovnicu na kojoj je prikazan kao finski seljak.

Provizorna vlada, iako je preživjela prvi boljševički udar u kojemu je poginulo preko 300 osoba, kompromitirala se u očima ruske javnosti jer je odugovlačila s raspisivanjem prvih višestranakčkih izbora za ustavotvornu skupštinu koja je trebala riješiti velika pitanja zemlje. Uz to je propala velika ofenziva ruske vojske koja je pokrenuta na nagovor francuskih saveznika. Boljševici su u svim tim poteškoćama i u cijelom tom kaosu stajali po strani i agitirali protiv Provizorne prodemokratske vlade, tako da im je utjecaj unutar sovjeta (vijeća) radničkih i vojničkih deputata bio u porastu. Krajem rujna 1917. je Lenjin drugove tjerao na oružani ustanak. Jedan berlinski stručnjak za revoluciju naglo je prekinuo svoje službeno putovanje „radi predstojeće boljševičke revolucije“, kako je naglasio u svome osobnom dnevniku. Garnizon ruske vojske u Sv. Petrogradu stavio se Lenjinu na raspolaganje, možda i uz pomoć Nijemaca. U noći 7. studenog 1917. godine, a po ruskom pravoslavnom kalendaru 25. listopada (oktobra) su pukovi petrogradskog garnizona zajedno sa Crvenom gardom (pretećom Crvene armije), sveukupno 20 tisuća naoružanih vojnika i crvenih dobrovoljaca, zauzeli najvažnije točke u glavnom gradu. Iako je Provizorna vlada oko Zimskoga dvorca u Svetom Petrogradu, gdje je stalno zasjedala, okupljala vojne snage, otpor je bio nedovoljan. S uhićenjem članova-ministara Provizorne vlade završila je Oktobarska revolucija. Lenjin je došao na čelo „Vijeća narodnih komesara“. Tim činom je za Rusiju počelo najgroznije razdoblje u povijesti koje je završilo tek 1991. godine nakon nebrojenih žrtava, mišljenja su njemači povjesničari. Već krajem prosinca 1917. su njemačka i ruska strana pregovarale o separatnom primirju.

Njemački uspjeh je Lenjinovim dolaskom na vlast bio perfektan, iako strateški koban jer će 20 godina poslije Hitler ratovati sa zemljom (Sovjetskim Savezom) i režimom (bolješvicima) koje je stvorila Carska Njemačka. (U svojoj programskoj knjizi „Mein Kampf“ Hitler hvali vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske zbog ubacivanja „crva revolucije“ u neprijateljske redove, što je kao ideju držao odličnom, i primjenjivao ju na primjeru Čehoslovačke, Francuske, Jugoslavije i drugih zemalja koje su pripremom psihološko-propagandnoga rata padale u ratu kao kule od karata; njemačkom caru, koji je živio u nizozemskom egzilu, Hitler je zabranio povratak u Njemačku.) Nijemcima je vrlo važno bilo Lenjina održati na vlasti kako bi se održalo primirje s Rusijom odnosno sada već sa Sovjetskom Rusijom. Iz tog razloga su ministri njegova carskoga Veličanstva bili spremni duboko zagrabiti u džepove državne riznice. U Ukrajini su Nijemci primijenili isti obrazac ubacivanja „crva revolucije“ kao u Rusiji; naime, u ratnom zarobljeništvu su nacionalno indoktrinirali zarobljene vojnike ukrajinske nacionalnosti, njih oko 50 tisuća s kojima su osnovali i ukrajinsku vojsku koja, međutim, nije bila dovoljna za osvajanje vlasti u Ukrajini gdje su nakon proglašenja ukrajinske nezavisnosti u državnom udaru vlast od ukrajinskih socijaldemokrata i socijalnih revolucionara preuzeli boljševici pa je morala intervenirati njemačka vojska sprašivši u ožujku 1918. boljševike i Crvenu armiju iz Kijeva. Međutim zbog suradnje s Nijemcima u Prvom svjetskom ratu, a poslije i u Drugom svjetskom ratu su Ukrajinci nosili, nepravedno kako naglašavaju povjesničari na Zapadu, komunistički pečat „pete kolone“. Neovisnost Ukrajine nije, dakle, rezultat ciljane njemačke vanjske politike nego stvar slučajnosti inače ne bi bilo došlo do Separatnog mira u Brest-Litovsku koji su Nijemci zasebno potpisali prvo s Ukrajinom, u veljači 1918. godine, a mjesec dana poslije sa Sovjetskom Rusijom. (Izvor: “Der Spiegel” br. 50/2007., i članak pod naslovom: “Revolutionär seiner Majestät”, Revolucionar njegova Veličanstva.)


Usput rečeno, obrazac „crva revolucije“ su Englezi i Amerikanci primijenili, na primjer, 1979. u Iranu kada su iz fancuskog egzila u zrakoplov na pariškom aerodromu strpali vođu islamskih fundamentalista Homeinija, poslavši ga u Teheran. Njegovim dolaskom finalizirana je Iranska revolucija, a svrha zapadne potpore islamskim fundamentalistima je bila da Iran pod novim režimom prekine napredni program nuklearne energije koji je prethodni režim diktatora Šaha uspostavio s Francuskom. Sve do Homeinijeve smrti Iran nije nastavio s nuklearnim programom koji je ubrzano provodio opet tek dolaskom na vlast iranskog predsjednika Ahmadinedžada početkom 21. stoljeća.

CBK

srijeda, 13.02.2008.

DOBRE I LOŠE VIJESTI

Stigle su dobre i loše vijesti, s tim da se loša vijest može uskoro ipak pretvoriti i u dobru vijest. Krenimo s onom lošom viješću da ju što prije otkačimo.

Loša vijest je da je predsjednik Republike Stjepan Mesić iznio nedavno u riječkom „Novom listu“ stav o tome kako u hrvatskom društvu postoje ravnopravni građani i oni „ravnopravniji“ koji uživaju privilegij njegove zaštite s položaja institucije predsjednika Republike koju na taj način zloupotrebljava te je zreo da ustavne sutkinje i suci pokrenu postupak njegova opoziva s predsjedničke dužnosti zbog kršenja ustavnog načela trodiobe vlasti i miješanje u rad pravosuđa. Nije prvi puta da postoji osnovana sumnja da je Predsjednik prekršio ustavne ovlasti a ova posljednja je najočitija.

Predsjednik Republike zahtijeva ni manje ni više nego zaštitu za pripadnike protunarodne „Narodno-oslobodilačke borbe“ od kaznenog progona za ratne zločine. Zaštita od kaznenog progona za ratne zločine ne vrijedi za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata koji je bio antifašistički, ali trebala bi vrijediti za nekadašnje jugoslavenske branitelje iz partizanskih jedinica pod komandom maršala Tita zato što su, i to navodno, bili antifašisti?

General HV Ante Gotovina optužen je od hrvatskog pravosuđa, preko međunarodnog suda ICTY, za ratni zločin, a jedna od optužnica se odnosi na navodno „prekomjerno granatiranje“ četničkog uporišta Knina 1995. godine, što je presedan u povijesti da se nekome predbacuje prekomjerno granatiranje. Niti jedan general iz vrha JNA na čelu s uvjerenim titoistima Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem, nije od suda ICTY optužen za prekomjerno granatiranje Vukovara, primjerice. Pravosuđe Republike Hrvatske nije, međutim, optužilo zapovjednika partizanskog zagorskog odreda i šefa komunističke tajne policije OZNE iz Krapine, STJEPANA HRŠAKA (poručnik), zbog masovnog ubojstva 13 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika (i 600 zarobljenih hrvatskih civila) u svibnju i lipnju 1945. godine. O komandantu tri komunistička koncentracijska logora na krapinskom području i njegovoj ulozi u organizaciji ratnog zločina i masovnoga ubojstva iznijeta su detaljna svjedočanstva u dokumentu pod slijedećim naslovom:

„U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju“ (Autor: svjedok Fran Živičnjak, u Zagrebu, 1998. godine.)

Fran Živičnjak je kao izvršitelje navedenog ratnog zločina i masovnog ubojstva naveo imenom i prezimenom 45 partizana (Jugoslaveni hrvatskog porijekla) pod zapovjedništvom druga Hršak Stjepana, danas umirovljenom kapetanu Udbe koji spokojno živi na Tuškancu u Zagrebu (u otetoj i nacionaliziranoj vili). Prije nekoliko dana je „Jutarnji list“ obavio sa Stjepanom Hršakom interview u kojemu je ponovio da nije počinio ranti zločin.

Hršak Stjepana je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga kazneno prijavio 2000. godine Državnom odvjetništvu u Zagrebu radi osnovane sumnje da je počinio ratni zločin, priloživši dokazni materijal. Tada je još bio živ izravni svjedok i supočinitelj ratnog zločina Mladen Šafranko (pokajnik), nekadašnji stražar OZNE, koji je Franu Živičnjaku i posvjedočio kompletne tragične događaje iz svibnja i lipnja 1945. na području Krapine. Tada je bio živ i Fran Živičnjak. Danas je živ samo počinitelj Stjepan Hršak koji je osobno vodio kolone ratnih zarobljenika na vrh Lepa Bukva u maceljskoj gori i šumi, i cinično im dobacivao da ih gore „čekaju Pavelićevi gemišti“. Uz partizane, počinitelji ratnog zločina je i određeni broj hrvatskih seljaka iz okolice Đurmanca kraj Krapine koji su određeni broj ratnih zarobljenika ubijali sjekirama i drugim hladnim oružjem. Maršal Tito je osobno došao na položaj stratišta u maceljskoj šumi i sa distance od 150 do 200 metara promatrao je egzekucije, i čak naredio da se jedna skupina zarobljenih hrvatskih civila ima likvidirati sjekirama. (O tome postoji konkretno svjedočenje jednog partizana koji se tada nalazio u Titovoj pratnji.) Danas Stjepan Hršak laže o pokojnom Franu Živičnjaku i post mortem ga kleveće, tvrdeći da je ovaj bio njemački fašistički špijun, kako je prenio „Jutarnji list“, što je apsolutno netočno, naprotiv, Fran Živičnjak je pitomac Domobranske dočasničke škole u Zagrebu, u Ilici 242, a od 7. studenog 1944. djelatni pripadnik Stožera XVI hrvatske domobranske divizije, zarobljen 10. svibnja 1945. u Krapini, kako svjedoči tajnik Zagrebačke nadbiskupije dr. Stjepan Kožul. Pravosuđe i krim-policija mogli su već 1998. ili najkasnije po Paraginoj kaznenoj prijavi uhititi Stjepana Hršaka, i ispitati njega i žive svjedoke. Prilikom premetačine njegova stana odosno vile krim-policija mogla je pronaći trofejno oružje u vlasništvu Stjepana Hršaka, pištolj njemačke marke „Walter, 7,65 mm“ s kojim je osobno ubio hicem u glavu 20 zarobljenih svećenika i franjevaca Rimokatoličke crkve. Vilu na Tuškancu je Hršak dobio kao „zaslugu za narod“, kako se to prije, u Titovoj Jugoslaviji, službeno nazivalo. U vidu materijalnih dokaza postoji 1163 ekshumirane žrtve titoizma/komunizma iz 23 jame od sveukupno 130 lociranih grobnih jama u maceljskoj šumi. Jedan od sudionika ratnog zločina i Hršakovih suradnika je Ivica Fizir, koji je početkom devedesetih godina 20. st. bio gradonačelnik Krapine s liste Hrvatske demokratske zajednice.

Fran Živičnjak bio je neposredni svjedok nekoliko ubojstava ratnih zarobljenika i civila od strane partizana u Krapini 1945. godine:

„(...) Dok sam tako prestrašen čekao daljnju sudbinu, naredio je /komandant Stjepan Hršak/ da me se priključi koloni zarobljenika koja je išla za logor Mirkovec kod Sv. Križa Začretja. Tamo sam istoga dana poslije podne /22.5.1945./ prisustvovao ubojstvu ustaškog bojnika Miroslava Kopjara kojega je metkom u potiljak strijeljao komandant logora, zloglasni Milan Kunštek, inače domaći čovjek kojega sam poznavao iz Petrovskog /kod Krapine/...“

Predsjednik Mesić je, dakle, mišljenja da titoist i pripadnik „NOB“, Stjepan Hršak, ne bi danas trebao odgovarati pred institucijama hrvatske pravne države jer je navodno antifašist i nekadašnji partizan i pripadnik „NOB“, uz to što je bio pripadnik totalitarne tajne službe OZNE, udarne šake Komunističke partije Jugoslavije !!! To bi, dakle, bila loša vijest koja je stigla s Pantovačaka, a sada o jednoj dobroj vijesti koja je stigla iz Münchena.

Dobra vijest stiže iz glavnog grada Slobodne Države Bavarske, Münchena, gdje je Specijalni sud za državni terorizam nastavio suđenje doušniku Udbe Krunoslavu Pratesu, optužen zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, nekadašnjeg člana SKH/SKJ i direktora u zagrebačkoj naftnoj tvrtki INA kojega je osobno ubio doušnik Udbe Željko Ražnjatović-Arkan, raskolivši mu glavu sjekirom. Doušnik Krunoslav Prates, lažni Đurekovićev prijatelj i „veliki ustaša“, predao je ključeve kuće u kojoj se Đureković nalazio, u mjestu Wolfratshausen kod Müchena, šefu II. odjela zagrebačke Udbe, Josipu Perkoviću koji je napravio kopiju i predao je Ražnjatoviču Arkanu, poznat iz Domovinskog rata kao velikosrpski koljač. Perković Josip je pak iz Domovinskog rata poznat kao Tuđmanov i Šuškov šef hrvatske vojno-obavještajne službe SIS i najuži suradnik udbaša Josipa Manolića, nekadašnjeg predsjednika Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske, i predsjednika vlade Republike Hrvatske. Umirovljenog brigadira HV, Josipa Perkovića se dovodi u najužu vezu s političkim ubojstvom dopredsjednika Hrvatske stranke prava Antom Paradžikom. U jednom dopisu upućen srpskom šefu Udbe u Beograd, za vrijeme Domovinskog rata, Perković Josip se pohvalio da su „hrvatski fašisti na čelu s Paradžikom likvidirani“, i predbacio je srpskim kolegama zašto oni nisu, po zajedničkom dogovoru, likvidirali srpske fašiste. Ante Paradžik je inače bio hrvatski rodoljub, i predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća, a njegov „podređeni“ bio je Dražen Budiša, predsjednik Saveza studenata Zagreba, koji je s Paradžikom vezan i kumstvom, ali i kukavičlukom Dražena Budiše koji o ubojstvo njegova kuma šuti.

Njemačko pravosuđe je titoista Josipa Perkovića stavilo na tjeralicu Interpola, zbog optužbe za sudjelovanje u organizaciji Đurekovićeva ubojstva koj je ubijen jer je u tri knjige, koje je objavio u Njemačkoj, kritizirao političku korupciju u vrhu elite Saveza komunista Hrvatske i SKJ. Njemačko pravosuđe se požalio na nesuradnju s hrvatskim pravosuđem, te je zatraženo da dva diplomata RH, u stvarnosti dvojica udbaša, napuste teritorij Savezne Republike Njemačke zbog špijunaže u korist Josipa Perkovića i opstrukcije suđenja Krunoslavu Pratesu. Njemačka vlada je o svemu obavijestila Europsku komisiju. U Uredu predsjednika Republike Hrvatske inače radi Perkovićev sin Saša Aleksandar koji se već izblamirao u slučaju s generalom Zagorcem i snimkom s tog razgovora, i koji je aktivno sudjelovao u lovu na generala Antu Gotovinu.

Dok se jugoslavenskim teroristima i titoistima sudi zbog državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije, predsjednik Mesić optstruira rad hrvatskog pravosuđa isključivo radi zaštite bivših komunista/titoista i (određenih) partizanskih ratnih zločina s kojima se svake godine sastaje nekoliko puta na javnim skupovima (bez ikakvog srama) i s njima pjeva partizansku pjesmu „Po šumama i gorama...“ gdje su Jugoslaveni sakrili pobijene hrvatske civile i ratne zarobljenike.

CBK

subota, 09.02.2008.

FAŠIZAM, NE HVALA!

Danas sam bio na budućem Kazališnom trgu. Pred glavni ulaz u Hrvatsko narodno kazalište došao je i moj prijatelj. Zamislite, osim nas dvojice došlo je još najmanje 1000 ljudi kako bi podržali građansku inicijativu za promjenu naziva Trg maršala Tita, u Zagrebu.

Nismo bili sami, štitila nas je policija. I imala nas je od koga zaštititi. Ne pristajući na gubitak javnog prostora nazvan po masovnom ubojici ljudi i diktatoru jedne nedemokratske bivše države, do 100 jugoslavenskih nacionalista, ekstremnih ljevičara i zavedenih članova Foruma mladih Socijaldemokratske partije dovikivalo je svojim sugrađanima u prosvjednoj povorci da su „ubojice“. Tih 100 mladih titoističkih fanatika koji bi sutra ubijali nedužne ljude ako im netko kaže da su ljudi koje treba ubiti „fašisti“, razvili su transparent, dugačak 10 metara, na kojemu je pisalo:

„FAŠIZAM, NE HVALA!“

Bilo mi je žao tih mladih ljudi s druge strane Savske ulice u Zagrebu, nasuprot Hrvatskom narodnom kazalištu, i još gore, nasuprot nas, da sam htio otići do njih i pozvati ih s njihovim transparentom do nas, jer poruka na njihovome transparentu je i poruka nas koji smo u mirnom simboličnom mimohodu oko HNK poručili:

„ZLOČINE JE ZLOČIN“

I mi smo protiv fašizma, ali smo za razliku od njih i protiv komunizma. Nismo tim mladim zavedenim ljudima ružno dobacivali da su ubojice, jer znamo da nisu, ali smo skandirali:

„TITO - ZLOČINAC“

Time smo poručili da je zločin – zločin, bez obzira tko ga počinio i u ime koje ideologije. Tito je počinio zločine u ime marksističke ideologije i komunizma, i to cinično „u ime naroda“, ubijajući ljude, pripadnike različitih naroda u bivšoj Jugoslaviji.

Te mlade ljude iz Socijaldemokratske partije očito nitko nije naučio da je zločin kazneno djelo i nemoralni čin. Učili su ih selektivnom odnosu prema zločinu – dozvoljeno je ubijati neistomišljenike, a neistomišljenici nemaju pravo spominjati zločin nad njima jer su etiketirani kao pripadnici suprotne ideologije.

Međutim, nisam ipak otišao do njih jer bi u njihovim očima ispao clown, i brzo bi me šupirali van iz svoga jednoumnog svijeta.

Ono što zamjeram onima koji su te mlade ljude krivo učili, i koji im i danas preko medija upućuju krive poruke, a nadasve predsjednik Mesić, je što ih nisu učili demokraciji nego komunizmu/titoizmu.

Upućivati prosvjednicima, koji prosvjeduju protiv trga koji se naziva po jednome masovnom ubojici, poruku da spominjanjem žrtava komunizma/titoizma zagovaraju fašizam je zaista dno dna, nekulturno je i bezobrazno, a prije svega neistinito jer nitko na današnjem prosvjedu nije zagovarao fašizam !!!

Ljudi se se okupili na miroljubivom prosvjedu u krugu („Krug za trg“) unutar kojega je izveden performans sa kružnim crnim platnom radijusa 10 metara koji je poslije odnijet iznad Zdenca života kao simbol žrtava maršala Tita, a te žrtve, druže predsjedniče, čine deseci i deseci tisuća hrvatskih civila pobijenih za vrijeme Drugog svjetskog rata od strane partizanskih jedinica, komunista, politkomesara, zapovjednika Jugoslavenske armije, pripadnika tajne policije te armije i mladih Skojevaca kojima je zapovijedao bravar i maršal, kodnog imena Tito. Te žrtve čine i deseci tisuća političkih zatvorenika iz bivše Titove Jugoslavije koji su zagovarali demokraciju i slobodu. Te žrtve čine oni pripadnici hrvatskog naroda koji su zagovarali ravnopravnost Hrvata i bivše Socijalističke Republike Hrvatske s drugim narodima i republikama bivše Jugoslavije, a koje je totalitarni Titov režim etiketirao kao „ustaše“ i sudio im po nedemokratskom kaznenom članku verbalnog delikta (čl. 133). Te žrtve čine nevini ljudi, zato i jesu (nepriznate) žrtve u našem društvu.

I to je bilo to. Prosvjedni skup su ukrašavali stijegovi Republike Hrvatske i Europske Unije, i na kraju je simbolično zamijenjena ploča sa sadašnjim natpisom trga za budući natpis „Kazališni trg“. Okupljeni su otpjevali pjesmu „Zdravo djevo, kraljice Hrvata“, i to je to. I to je fašističko?

Nije bilo ustaških simbola, nije bilo niti jednog fašističkog simbola, nitko nije skandirao poglaviku Paveliću ni ustašama, a o Franji Tuđmanu se među prosvjednicima samo šuškalo kako je on u biti kriv što naziv tog trga nije promijenjen još prije 18 godina. Ti isti mladi ljudi iz Foruma mladih SDP-a grdno govore o Tuđmanu, i hvale Tita, a Tuđman je u biti zaslužan što Titov trg i danas postoji, nažalost, na sramotu demokratske Hrvatske, ali nadajmo se ne još dugo, jer, naivni nismo, neće vladajuća Socijaldemokratska partija u Zagrebačkoj skupštini, na čelu s Milanom Bandićem promijeniti naziv trga ako to od njega traže građani, makar ih za početak bilo 1000, jer pre jaka je veza Bandića i njegovih drugarica i drugova s bivšim totalitarnim režimom. Zagrebački gradonačelnik je nekoć bio Titov partijski sekretar u zagrebačkoj četvrti Peščenica. Neće ni premijer Sanader (HDZ) i vladajuća koalicija donijeti uredbu sa zakonskom snagom o preimenovanju Trga maršala Tita u Kazališni trg, tako da smo oslobođeni i te iluzije. Međutim, sutra će u krugu za trg biti 10 tisuća, a prekosutra 100 tisuća ljudi, željnih dekomunizacije hrvatskog društva i lustracije javnog prostora od kompromitiranih povijesnih ličnosti, i onda će jedan bezobrazni i korumpirani Milan biti prošlost, kao i jedan oportunistički Sanader i titoistički Mesić, a budućnost će pripadati građanima ove zemlje i njezinog glavnoga grada. Inače, na prosvjednom skupu „Krug za trg“ bilo je dvostruko više mladih nego na kontra-skupu. I dobro je da su nas danas čuvali specijalci, jer, iskreno, dok predsjednik Mesić uči mlade forumaše iz SDP-a da sam ja fašist, ne bih volio niti jednome od njih prijeći preko puta jer bi me takvi još mogli i ubit, revni kakvi jesu u zastupanju titoističkog komunističkog antifašizma. Mesićevi simpatizeri nisu ni svjesni da su danas održali kontra-prosvjed jednome prosvjedu koji je bio antifašistički i antikomunistički, jednostavno, demokratski. Ono što daje nadu, je da će...

... uz Tita, sada će pasti i Milan!

CBK

petak, 08.02.2008.

EUROPSKA OSUDA SRPSKOG ZAVJERENIČKOG REŽIMA I OSNIVANJE CRNE RUKE

Smaknuće srbijanskog kraljevskog para Obrenović 1903. od strane ubojice za pisaćim stolom kneza Petra I. Karađorđevića i njegovih crnorukaških oficira na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem-Apisom izazvalo je ogorčenje u doslovno cjelokupnoj europskoj javnosti: europski tisak osudio je ovaj srpski barbarski čin, a zemlje i vlade zapadnih demokracija na čelu sa Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije uvele su političko-diplomatski bojkot kontakta s vladom u Beogradu i novim, urotničkim, kraljem Petrom Karađorđevićem i njegovom klikom ubojica koji su jedno određeno vrijeme došli u izolaciju.

Prethodnici kralja Petra iz svinjske dinastije Karađorđević čak su i osobno ubijali neke nedužne ljude, građane kneževine i Kraljevine Srbije; Karađorđevići bavili su se u 19. st. trgovinom svinjama, a glavni izvozni proizvod tadašnje Srbije odnosno beogradskog pašaluka bio je eksport svinja u Austro-Ugarsku Monarhiju; prilikom tako zvane aneksijske krize 1908. zbog pitanja Bosne je Austro-Ugarska Monarhija uvela protiv Srbije ekonomski embargo zabrane uvoza svinjskoga mesa tako da je srbijansko gospodarstvo kolabiralo; Srbiji je, međutim, bilo važnije s Austro-Ugarskom zaratiti zbog Bosne nego uspostaviti stabilno narodno gospodarstvo i povećati standard seljaštva i građanstva u privredno zaostaloj Srbiji koja je početkom 20. st. bila zemlja bez industrije i moderne tehnologije odnosno bez tehnologije uopće, dok je jedino vojska Kraljevine Srbija bila moderna i skupocjena, posebno je bila razvijena srpska artiljerija.

Već sama pomisao na smaknuće nekoga kralja izazivala je u europskim monarhijama zgražanje još od doba Francuske revolucije i egzekucije francuskog kraljevskoga para pod giljotinom. Stoga i ne čudi prezir europskih metropola prema Beogradu gdje su likvidirani reformistički i prozapadni kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga. „Stupanje na prijestolje u Beogradu njegova ubojice za pisaćim stolom, Petra Karađorđevića odmah je u inozemstvu iskorišteno u velikosrpske propagandne svrhe...“, piše Štedimlija i nastavlja kako je ta propaganda služila umanjivanju gnjeva europske javnosti prema Srbiji koja je tolerirala ubojstvo svoga državnoga poglavara. Kako je propaganda djelovala, najbolje ilustrira francuski publicist L. Dimir, koji se je potrudio opravdati nedjelo urotnika:

„Gotovo tri tjedna savjest Europe opirala se je tom događaju (ubojstvu kraljevskog para). Sve novine na svim jezicima i svih mogućih usmjerenja, francuske, engleske, ruske, njemačke, rumunjske, turske, latinske i novine na esperanto jeziku, službene, poluslužbene, konzervativne, liberalne, radikalne čak i revolucionarne novine izrazile su jednoglasno negodovanje, čak i neskriveno čuđenje nad činjenicom da su se sada prvi put našle jednoglasne u ocjeni jednoga suvremenog događaja.“

„Jedini inozemni novinari koji su se trudili opravdati ubojstvo kraljevskog para bili su Dimir i Andre Bar. Njemačka književnica Berta Suttner odgovorila je na Barov način pisanja oštrim tonom, osuđujući pobjedničku srpsku soldatesku koja se dovela do apsolutne vlasti i koja se drsko usuđuje izabrati kralja nakon što je drugog ubila pa sada ognjem i mačem uvodi sebi podoban režim...“, nastavlja Štedimlija u svojoj analizi nastanka prvih klica velikosrpske beogradske terorističke super-tajne organizacije „Crne ruke“.

„...Pozvala je Bara da prizna kako će jedan režim, kojega je ustrašena Narodna skupština oslobodila bilo kakve krivnje, a crkvena vlast /SPC/ blagoslovila, najvjerojatnije pokušati zlouporabiti svoju vlast. Berta Suttner objasnila je, nadalje, da će duh militarizma u toj zemlji dobivati sve veći utjecaj i da će to Srbiju vrlo lako uvući u ratne osvajačke avanture, a Europa će možda doživjeti kako će ideja velike Srbije među balkanskim narodima izazvati ustanak koji će velesile zbog straha od svjetskoga rata samo teškom mukom skršiti.“ (Berta Suttner, 1903. godine, 11 godina pred izbijanje Prvog svjetskog rata, i devet godina pred stvaranje prvog oblika „Velike“ Srbije.)

S vremenom se britanski protusrpski vanjsko-politički kurs pretvorio u prosrpski kurs, iako je stanje u Srbiji godine 1914. bilo isto kao 1903. godine kada je smaknut prozapadni kralj Obrenović, naime, u trenutku kada je Velika Britanija otvoreno počela podržavati Srbiju još u Prvom balkanskom ratu (1912.) je na vlasti u Beogradu bio Petar Karađorđević, onaj isti vladar kojega su u Londonu prezirali 1903. godine, nazivali ga despotom, ubojicom i balkanskim divljakom, da bi ga poslije držali svojim saveznikom i velikim prijateljem. Iako u Srbiji nije bilo nikakve demokracije, građanskih prava i slobode tiska, od trenutka kada je britanska vlada prešla preko svih nepodopština srpskog režima u Beogradu, Srbija je u zapadnom tisku veličana uoči Prvog svjetskog rata kao uzor demokracije, kao jedna mala zemlja s velikim demokratskim idealima i slobodarskim narodom. Razlog takvog licemjernog stava Zapada je bio isti nazivnik koji je imao sa Srbijom: potiskivanje njemačkog utjecaja u Europi.

Njemačka i njezini europski saveznici postali su Velikoj Britaniji glavni takmac u gospodarstvu i svjetskoj trgovini, u industrijskom razvoju, i u političkoj ekspanziji u Europi i svijetu. Kao karika u lancu koja može i te kako destabilizirati Kaiserov Reich, koji je početkom 20. st. postao praktički vodeća svjetska gospodarska sila, pretekavši u industrijskom razvoju Veliku Britaniju, bila je Srbija jer je preko njenog teritorija prolazila njemačka Bagdadska željeznica (Berlin – Istanbul – Bagdad) preko koje su Nijemci mislili prevoziti naftu iz sjeverne Mezopotamije i time zaobići Suezki kanal koji se nalazio pod britanskom kontrolom. (Njemačka bi na taj način postala gospodarski neovisna od Engleske.)

Pošto se karađorđevićevska Srbija sukobljavala s Austro-Ugarskom Monarhijom zbog Bosne, a Austro-Uagrska bila saveznik Njemačke, Srbija je došla u fokus živog interesa britanske politike.

„Dok je europska javnost oštro osuđivala novi režim /u Srbiji/, beogradski su urotnici uspjeli oživjeti djelatnost srpskih agenata izvan granica svoje države, kojim su promjenu režima u Beogradu objasnili kao početak velikoga oslobodilačkog pokreta. Urotnici su se trudili svoje nedjelo prikazati kao djelo učinjeno poradi viših državnih interesa, zbog čega su svoj cilj označili kao „oslobođenje i ujedinjenje cjelokupnog Srpstva“, pri čemu su pod pojomom „Srpstvo“ razumijevali sve Makedonce, Hrvate i Slovence, koje su, po Garašaninovim uputama smatrali naprosto Srbima druge vjere....“ (Radi se o nacrtu odnosno tajnom planu „Načertanije“ o stvaranju „Velike“ Srbije koji je 1844. osmislio ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, Ilija Garašanin.)

„(...) Francuski publicist Bar u svoj je dnevnik unio zabilješku o tome da su srpski listovi u inozemstvu, novosadska „Zastava“, organ Radikalne stranke u Ugarskoj, i zagrebački „Srbobran“, organ Radikalne stranke u Hrvatskoj /Srpske samostalne stranke/, u vezi s promjenama u Beogradu postavili na dnevni redi „srpsko pitanje“ i Srbiju veličali kao „oslobodilačku državu“. Među ostalim naveo je od riječi do riječi:

„Srpskom se pitanju danas među svim istočnim pitanjima treba pridati najveću važnost; u njemu se skriva najveća opasnost. Onoga dana kad se Srbi ujedine kako bi u zajedničkom ustanku vodili borbu protiv stranaca, pod čijim su jarmom tolike godine stenjali, mora izbiti požar koji susjedne velesile s velikom opreznošću sprječavaju.“ Nadalje, u toj zabilješci stoji da je Srbija nakon preokreta postala pomlađena, rusofilska i nacionalna, i da korača u rastućem trendu prema vodećoj oslobodilačkoj ulozi...“

U Srbiji su se početkom 20. st. počeli održavati veliki mitinzi (tako zvane narodne skupštine) na kojima se od vlasti u Beogradu zahtijevalo pripajanje Kosova i Makedonije Srbiji. Tako je na pr. „... potkraj kolovoza 1909. u Beogradu održan veliki prosvjed na koji je došlo nekoliko tisuća ljudi. Nakon govora jednog Srbina iz Kosova, i jednog crnogorskog emigranta, okupljeni su izglasovali jednu rezoluciju u kojoj su zahtijevali pripajanje Kosova i Makedonije Srbiji....“ U biti, tih godina se u Srbiji samo zborovalo, održavani su brojni mitinzi na kojima su govornici svojim šovinističkim porukama isticali velikosrpske ciljeve (ne jednom se zahtijevalo upućivanje srpske vojske u susjedne zemlje, te su se sastavljale evidencije o dobrovoljcima i četničkim odredima), dok se istodobno gotovo ništa u Srbiji nije proizvodilo, gotovo nitko nije ništa radio. Jedina preokupacija srpskog društva u beogradskom pašaluku tih godina bila je stvaranje „Velike“ Srbije, a nakon toga već će se Srbi namiriti gospodarskim bogatstvima susjednih zemalja. Bar je u vezi s tim primijetio: „Srbija se nalazi u stanju u kojemu se vraća politici održavanja dobrih odnosa s Rusijom, i to radi podizanja jake brane protiv germanskog prodiranja prema jugoistoku“.

Štedimlija naglašava kako su „Svi koji su nakon toga počeli biti na usluzi namjerama srpske politike trudili su se dokazati kako je Srbija 1903. postala magnet privlačenja svih naroda slavenskog jezika na europskom jugoistoku, pri čemu su isticali demokratski duh Srbije, a i njezine političke slobode nasuprot političkim neslobodama u Srbiji susjednim zemljama“. Bile su to naravno bajke jedne propagande, jer najnedemokratskija zemlja s najmanje političkih sloboda bila je Srbija od 1903. do 1915. godine, o čemu su posvjedočili sami srpski članovi urote iz 1903. u svojim zapisima.

OSNIVANJE CRNE RUKE

Srpski urotnici iz 1903. godine nisu se nakon smrtonosnog atentata i obračunu sa prozapadnim čimbenicima u Srbiji povukli iz javnog života Srbije. Djelovali su kroz vojsku, ali i kroz raznorazne organizacije kulturnoga karaktera koje su imale tajne ciljeve, kao na pr. teroristička organizacija „Slovenski Jug“ /Slavenski Jug/ koja je sudjelovala u raznoraznim zavjerama i atentatima u susjednim zemljama, kao na pr. prilikom atentata na crnogorskoga kneza i vladu Crne Gore (Kolašinska afera). Cilj atentata je bio destabilizirati neovisnu crnogorsku državu, i putem državnog udara preuzeti vlast i pripojiti Crnu Goru Srbiji. Velikosrpski atentatori i agenti Beograda su razotkriveni, priređen im je sudski proces, a neki urotnici su na vojnom sudu osuđeni na smrt i strijeljanji od strane crnogorske vojske.

Tajni karakter javne udruge „Slovenski Jug“ razotkriven je na zagrebačkom Veleizdajničkom procesu 1909. kada je dokazana urota 53 Srbina iz Hrvatske na čelu s braćom Pribićević (iz Srpske samostalne stranke odnosno srpskih članova vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije) koji su namjeravali terorističkom djelatnošću destabilizirati Zagreb sa ciljem pripajanja hrvatskih zemalja Srbiji (u tom smislu je Dragutin Dimitrijević-Apis organizirao i atentat na komesara Cuvaja u Zagrebu koji je izvršio Hrvat Luka Jukić i književnik August Cesarec koji će poslije postati komunist; atentat nije uspio i urotnicima i teroristima se sudilo odnosno osuđeni su). Tajne ciljeve srpske organizacije „Slovenski Jug“ je na sudu u Zagrebu otkrio Srbin Đorđe Nastić koj je bio član te formalno kulturne organizacije iz Beograda, i koji je sudskom vijeću predočio originalni tajni statut te revolucionarne organizacije kao corpus delicti u prilog optužbe da se ta organizacija bavi terorističkom djelatnošću na području Austro-Ugarske, tako i hrvatskih zemalja.

Fascinantno je kako su velikosrpski ideolozi za svoje ciljeve upregnuli čak i neke naivne Hrvate koji su mislili kako Beograd stoji slavenskoj braći na raspolaganju za njihovo oslobođenje od germanske i ugarske hegemonije. U međuvremenu su se u Makedoniji već počeli boriti srpski dragovoljački odredi, ali ne, kako bi netko pomislio, u svrhu oslobađanja makedonske pravoslavne braće od turskoga jarma, nego radi uništenja makedonskog oružanog revolucionarno-oslobodilačkog pokreta, dok je službeni Beograd podupirao savezništvo s Osmanskim Carstvom protiv Austro-Ugarske koja je bila u napetim odnosima s Turskom jer je 1908. jednostrano pripojila Bosnu nad kojom je vrhovništvo do tada ima po odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine sultan. (Austro-Ugarska je 1908. pripojila Bosnu kako bi preduhitrila srpsku okupaciju Bosne; Srbija je tada izvršila mobilizaciju vojske i namjeravala je zbog aneksije napasti Austro-Ugarsku, ali je ruski car odgovorio Petra Karađorđevića od zamišljene avanture, izgovarajući se da Rusija još nije spremna za rat s Njemačkom.)

Major vojske Kraljevine Srbije, Dragutin Dimitrijević-Apis, je nakon razbijene organizacije „Slovenski Jug“ postao 1911. godine vođa nove tajne organizacije za provođenje revolucionarne djelatnosti izvan Srbije, na teritoriju Austro-Ugarske Monarhije (hrvatske zemlje i Bosna) i Osmanskog Cartva (Makedonije, Sandžaka i Kosova). Okupio je vođu sveučilišne mladeži iz „Slovenskog Juga“, Ljubu Jovanovića, zapovjednika srpskih četnika u Makedoniji i konzularnog službenika Bogdana Radenkovića, te satnika Voju Tankosića, kao i topničkog satnika Velimira Vemića, uz bojnika Iliju Radovojevića. Dogovor o osnivanju nove tajne zavjereničke revolucionarno-terorističke organizacije pao je 3. ožujka 1911. godine u stanu Velimira Vemića, a deset dana poslije sedmorica osnivača podastrijela su njen statut. Organizacija je dobila ime „Ujedinjenje ili smrt“ (poznata još i kao „Crna ruka“), čime se htjelo reći kako se članovi obavezuju ujediniti srpski narod ili propasti. „Pri tome nisu mislili samo na srpski narod nego i na sve narode u susjedstvu koji su se nekoć nalazili u Dušanovu carstvu, a koji su pripadali slavenskoj govornoj skupini i živjeli u Jugositočnoj Europi... Po jedan izaslanik organizacije poslan je u prvom redu u Bosnu i Hercegovinu, u Crnu Goru, na Kosovo (Stara Srbija), Makedoniju, i u Hrvatsku. Po statutu nije postojao institut istupa iz članstva organizacije, a svaki se takav pokušaj kažnjavao smrću. Tom se odredbom željelo spriječiti izdaju, kojom bi u opasnost mogli doći članovi u inozemstvu. Pojedinosti primanja u članstvo organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ sličile su ceremoniji primanja u slobodnozidarske lože. Nalazimo ih opisane u knjizi „Veleizdajnik“ člana organizacije iz Dalmacije, Oskara Tartaglie:

„Ušli smo u zamračenu prostoriju. Branko je zapalio malu voštanu figuricu i stavio je na stol prekriven crnim stolnjakom na kojem su bili svijeća, bodež i revolver. U nekoliko riječi Branko mi je predstavio cilj i svrhu organizacije, pa me je zapitao jesam li spreman pristupiti organizaciji i položiti prisegu. Kad sam pozitivno odgovorio, ušao je muškarac u dugačkom crnom domino-odijelu s kapuljačom preko glave i maskom na licu. Bio je član središnjeg vodstva tajnog saveza „Ujedinjenje ili smrt“ ... Tek nakon položene prisege novom je članu omogućeno upoznati se sa statutima organizacije, ispod kojih se morao potpisati, a isto tako i ispod teksta prisege...“

„(...) Kao što je vidljivo, novi su se članovi zaklinjali na bezuvjetnu poslušnost vodstvu organizacije, a da uopće nisu bili upoznati s njezinim stvarnim ciljevima... Istodobno s osnivanjem organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ u glavnom stožeru srbijanske vojske izrađen je plan po kojemu će se u pogranična područja prema Austro-Ugarskoj i Turskoj poslati obavještajne časnike sa zadaćom prikupljanja informacija vojne naravi. Ti časnici trebaju imati sjedišta u većim naseljenim mjestima prema Austro-Ugarskoj, osim na granici prema sjevernom Srijemu, Banatu i Turskoj. Nacrt te obavještajne djelatnosti izradio je potpukovnik Milan Gr. Milovanović prije nego je pristupio Crnoj ruki. Njegov glavni suradnik u izradbi tog nacrta bio je bojnik Dragutin Dimitrijević-Apis, šef Crne ruke. Pogranični obavještajci obavljali su dvostruku zadaću: s jedne strane ispunjavali su zapovijedi glavnog stožera vojske Kraljevine Srbije, a s druge strane zapovijedi koje su dolazile iz beogradske tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ (Crne ruke).“

Na prijedlog pukovnika Popovića je Crna ruka u Bosni osnovala tajnu organizaciju „Narodna Odbrana“ kako bi se u cijelosti sakrilo postojanje Crne ruke.

Sve zapovijedi je vodstvo srpske „Narodne Odbrane“ u Bosni dobivalo iz Beograda od vodstva Crne ruke. Samo je vodstvo „Narodne Odbrane“ znalo za postojanje Crne ruke dok obično članstvo, agitatori, atentatori i teroristi nisu znali da u stvarnosti rade za beogradsku Crnu ruku. Na pr. na sudskom procesu atentatorima na Franju Ferdinanda optuženici na čelu sa Gavrilom Principom nisu znali da rade za Crnu ruku nego su bili uvjereni da je atentat organizirala srpska „Narodna Odbrana“ iz Bosne, a izvela srpska organizacija „Mlada Bosna“, također iz Bosne. Tako u istrazi i na samom sudskom procesu srpski atentatori nisu ni mogli odati Crnu ruku jer za njeno postojanje nisu ni znali. Tek kad je austro-ugarska vojska koncem 1915. okupirala Srbiju pronađeni su dokumenti među ostavljenim stvarima srpskog oficira Koste Todorovića u Loznici koji su ukazivali na dublju srpsku konspirativnu djelatnost kao i na postojanje jedne super-tajne srpske zavjereničke organizacije iako to čak ni na osnovi nađenih dokumenata nisu mogli na sudskom procesu dokazati povezanost atentatora s Beogradom. Tek na solunskom procesu pred srpskim vojnim sudom 1917. je srbijanska vlada skinula krinku sa Crne ruke, optužujući Apisa da je namjeravao organizirati atentat na kralja Karađorđevića, što je bila izmišljena optužba kako bi se Apisa moglo strijeljati a Crnu ruku raspustiti, i time pred Bečom pokazati dobru volju za poništenjem nesuglasica zbog Sarajevskog atentata na austrougarskog prijestolonasljednika. Uglavnom, vodstvo Crne ruke instrumentaliziralo je srpske članove „Narodne Odbrane“ u vlastite svrhe. Bojnik Milan Vasić, član vodstva organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, izabran je za tajnika „Narodne Odbrane“.

„Vodeći krugovi Dvojne monarhije postali su 1914. žrtve lukavo osmišljene spletke srpskih zavjerenika, te su krivnju za Sarajevski atentat pripisali „Narodnoj Odbrani“, ne znajući da nije riječ o nedjelu članova te organizacije nego članova organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, koja je za ostvarenje postavljenih ciljeva spretno iskoristila članove „Narodne Odbrane“ koji su živjeli na području Austro-Ugarske Monarhije.“

Inače, poznati bečki novinar Leopold Mandl je organizaciju „Ujedinjenje ili smrt“ nazvao „Crnom rukom“ u kojoj su se nalazili i neki zavjerenici iz 1903. godine dok je određeni broj zavjerenika iz 1903. pokušao u međuvremenu izvršiti dvije protuzavjere odnosno dva državna udara protiv vođa zavjerenika, ali bezuspješno. Svi su bili likvidirani od „Crne ruke“, dok se vlada Srbije nije miješala u taj obračun, sličan obračunu u noći dugih noževa između Hitlerovih SS-jedinica i SA-odreda Ernsta Röhma.

Ministru vanjskih poslova Srbije, i članu vodstva Radikalne stranke, dr. Milovanu Milovanoviću postojanje „Crne ruke bilo je poznata činjenica, i jednom je prigodom njezinu vođi Apisu rekao:

„Dragi moj, stavite Vi meni „Crnu ruku“ na raspolaganje, pa ćete vidjeti što Milovanović može za srpstvo da učini“.

Crna ruka čak je Srpskoj pravoslavnoj crkvi nametala kandidate za položaje u njoj. Tako je primjerice mjesto mitropolita u Prizrenu postalo slobodno, i „Crnoj ruki“ uspjelo je vladu Srbije prisiliti da na taj položaj kod ekumenskog patrijarhata kandidira osnivača „Crne ruke“, Bogdana Radenkovića, koji se istaknuo kao ratnik-dragovoljac u Makedoniji.

Crna ruka vrbovala je za svoje ciljeve Srbe s područja Austro-Ugarske Monarhije. Zavrbovani propagandom u srpskom tisku u Hrvatskoj i Bosni, zavrbovani bi dobivali plaćena putovanja u Srbiju i besplatni boravak. Većinom se radilo o studentima i omladincima. Na glavnom kolodvoru u Beogradu bi zavrbovane dočekali glazbeni sastavi, razdragana narodna masa, službene delegacije grada, države i vojske, tako da su zavrbovani dobili osjećaj kao da se vraćaju s kakve Olympijade i osvojenim zlatnim medaljama. Posebna „privilegija“ je „gostima“ iz inozemstva priređena kada ih se vodilo pred Konak iz kojega se na balkonu ukazivao kralj Petar Karađorđević. Na službenim domjencima gosti Crne ruke iz Monarhije uživali su u obilnom jelu i pilu, te druženju sa uzvanicima, da bi ih nakon toga u ruke preuzeli srpski oficiri i zavjerenici Crne ruke vodeći ih iz grada u grad, odsjedajući po kasarnama vojske, pokazujući im moćno srpsko oružje u garnizonima. Pod utiskom posjeta zavrbovani su se vraćali u Austro-Ugarsku Monarhiju punih emocionalnih velikosrpskih osjećaja, tako da su se opet vraćali, ali tada kao već zavrbovani tajni agenti i potencijalni teroristi koji su u garnizonima srpske vojske dobivali vojničku obuku u rukovanju vatrenim oružjem, revolverima, puškama i bombama, a na specijalnim tečajevima podvrgnuti su vještinama iz domene psihološko-propagandnoga rata. U takvim kampovima srpske vojske obučavao se i hrvatski revolucionar Luka Jukić, kao poslije i sarajevski atentator Gavrilo Princip i njegovi drugovi. (Nastavak slijedi)

četvrtak, 07.02.2008.

C R N A R U K A I DRANG NACH WESTEN

Poštovani blogeri i komentatori, čitajte u ovome postu o preteči i inverziji njemačkih nacista – o crnorukaškim velikosrpskim šovinistima koji su slijedili program „Načertanije“ ili nacrt o uspostavi „Velike“ Srbije kao reinkarnacije srednjovjekovnog Dušanovog carstva samo što se crnorukaška Srbija širila prema Zapadu dok se Dušanovo carstvo širilio prema Jugoistoku. O Crnoj ruki nas izvještava i poučava crnogorski rodoljub i hrvatski domoljub S.M. Štedimlija u svojoj knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“ koja se temelji na srbijanskim izvorima, dakle sve što u toj knjizi piše tvrde srbijanski znanstvenici i publicisti koji su to objavljivali u vrijeme kada su bili sigurni da će „Velika“ Srbija trajati 1000 godina. Post o Crnoj ruki ići će u nekoliko dijelova jer ima dosta povijesnog materijala i događaja vezani za tu temu. Međutim, prije nego vam ovdje predočim sažetak o uroti ili zavjeri Crne ruke početkom 20. stoljeća, rado citiram jednog blogera i komentatora radi nekih naivnih Hrvata kojima je bila i je i danas draža Jugoslavija od Hrvatske. Evo što je bloger TAURUNUM napisao 6. veljače 2008. godine:

CRNA RUKA 1903. – 1918.

Tajna organizacija Crna ruka osnovana je 1911. godine, a njenu jezgru čine zavjerenički oficiri vojske Kraljevine Srbije koji su se okupili 1903. godine sa ciljem tehničke provedbe tajnog velikosrpskog plana “Načertanije” o teritorijalnom proširenju pretenciozno nazvane “Kraljevine Srbije”, a u stvarnosti beogradskog pašaluka. Tehničkoj provedbi smetao je prozapadno orijentirani srbijanski kralj Aleksandar Obrenović. Stoga su neki srpski oficiri odlučili ubiti svoga kralja i članove njegove vlade koju su držali izdajničkom. Na čelu urote protiv kralja nalazio se odlučni oficir Dragutin Dimitrijević-Apis koji će de facto postati najveći srpski junak u 20. stoljeću jer je već 1912. stvorio “Veliku Srbiju” koja je zaslugom zapadnih sila u Versaillesu dobila 1919. megalomanske granice od ohridskog do bledskog jezera. Nezahvalni Srbi likvidirali su Apisa 1917. godine na solunskom procesu kada je od srbijanskog vojnog suda osuđen na smrt i pogubljen jer se licemjerni srbijanski kralj Petar I. Karađorđević tada ulizivao bečkom dvoru (austrougarska vojska je bila u fazi kontraofenzive i činilo se da će Centralne sile odnijeti pobjedu u ratu, pa su se Srbi počeli vješto okretati kao pijetao na vjetru). Tako su Srbi omraženim Nijemcima na pladnju predali Apisovu glavu kao čin dobre volje jer je Prvi svjetski rat i počeo Sarajevskim atentatom kojega je Apis organizirao (uz znanje srbijanske vlade), i zbog čega je Beč optužio Beograd kao kolovođu tog podlog ubojstva prijestolonasljednika i vrhovnog zapovjednika austro-ugarske vojske, Franje Ferdinanda i njegove (mađarske) supruge Sofije, te je zahtijevao izručenje kriminalaca koji su bili ubojice za pisaćim stolom.

DRŽAVNI UDAR IZ SVIBNJA 1903.

Štedmilija nam navodi da je o zavjeri protiv kralja Aleksandra Obrenovića vrlo mnogo napisano u srpskoj političkoj literaturi, te kao izvore nabraja same svjedoke i sudionike tih događaja koji su o tome pisali, kao i pisanje francuskog novinara Andre Bara koji je u ondašnjem europskom tisku pisao u superlativima o Apisu i njegovim urotnicima. Jedan od svjedoka vremena je šogor od vođe zavjerenika Apisa, Živan Živanović, zatim, Dimitrijević Apis glavom i bradom, te Dragiša Vasić. Osim navedenih tu su još kao izvori vrijedni i drugi osobni sudionici u atentatu koji je tada potresao Europu: Čeda Popović i Božin Simić.

Zamisao o atentatu rodila se u glavama srpskih oficira kada je Rusija okrenula leđa Aleksandru Obrenoviću i počela politički i financijski podupirati njegova oponenta, srpskog kneze Petra I. Karađorđevića koji je živio u progonstvu kao politički emigrant u švicarskoj Ženevi, ali na visokoj nozi, zahvaljujući financijskim injekcijama ruskoga cara Nikole Romanova. Postoji povijesni zapis o tome kako je Petar Karađorđević (Crni Đorđe) prevario jednog ruskog kneza za astronomski iznos novčane pozajmice koju nikada nije vratio.
Zavjera je dogovorena na jednom sastanku u jednom beogradskom vinskom vrtu kada su se oficirima priključili i neki političari i bogati trgovci. Suglasili su se da o namjeri atentata izvijeste kneza Petra. (Živan Živanovnić „Politička povijest Srbije“.)

Postojalo je i kazalo sadržaja zavjereničkog članstva. Na taj se dokument svaki urotnik osobno potpisao kao jamstvo da će se držati tajnosti dogovorenog. Drugim riječima, za tajnost dokumenta je svaki potpisnik jamčio svojim životom. Dragiša Vasić piše o tome: „Nakon isteka određenog vremena zavjerenici su postavili pitanje sastavljanja novog dokumenta, koji je sastavljen u kući ministra školstva Živana Živanovića. Tekst prisege, koji je oboljeli Dragutin Dimitrijević-Apis izdiktirao iz bolesničke postelje, glasio je: Time što gledamo u oči sigurnoj propasti domovine ako bi se sadašnje stanje nastavilo samo još kraće vrijeme, i time što kao glavne krivce za takvo stanje smatramo kralja Aleksandra i njegovu ljubavnicu Dragu Mašin, prisežemo i jamčimo svojim potpisima da ih želimo ubiti. Na, njihovom, krvlju očišćenom, prijestolju Srbije želimo ustoličiti Petra Karađorđevića, unuka srpskog vođe i sina zakonitog kneza Aleksandra Karađorđevića.“

Zavjerenici su kao datum ubojstva kraljevskoga para odredili noć s 28. na 29. svibnja 1903. godine. Dan 29. svibnja bio je inače dan atentata na kneza Mihajla Obrenovića u Košutnjaku.

Oko dva sata iza ponoći 29. svibnja 1903. svi zavjerenici nalazili su se na svojim položajima i čekali su Apisov znak. Zavjerenici na čelu s Apisom projurili su sabljama i vatrenim oružjem kraj kraljevske garde koja ih je vojnički pozdravila. Plan je bio upasti u „Konak“, kako se zvao kraljevski dvor na Dedinju u Beogradu, i ubiti kralja i njegove najuže suradnike.

„...U jednom su trenutku došli do pred željeznu ogradu dvora i prošli dvorska vrata kraj stražara koji su stajali u stavu mirno i počasno pozdravljali urotnike. Oni koji su se našli na čelu tog čudnog čopora zabijali su se trčeći u zatvorena vrata i silom počeli drmati željezne šipke. Ta je buka probudila cijelo jato vrana koje su se iz dvorskoga vrta razletjele na sve strane. To je uzbunilo dvorsku stražu, ali i one zavjerenike koji još nisu bili dospjeli do glavnih ulaznih vrata, tako da je Apis morao povikati: „Na svoja mjesta! Svatko na svoje mjesto!“, na što se svi nađoše uz željeznu ogradu. U tom je trenutku s velikim snopom ključeva dojurio poručnik Pera Živković; pokušao je otključati glavna vrata ali u brzini nije mogao pronaći pravi ključ. Zavjerenik Radoje Janković bijesno mu je dobacio: Marš, brže bre“ Kakvo je to drkanje?!“, na što je Živković, gotovo ukočen od uzbuđenja, s krajnjim naporom uspio otključati vrata. (...)“

Dežurni časnik u dvoru te noći bio je satnik Jovan Milković, zet od predsjednika vlade Kraljevine Srbije, generala Cincara-Markovića, koji je odbio pridružiti se zavjerenicima, ali je dao časnu oficirsku riječ da ih neće prokazati, no da će i braniti kralja ako bi se u vrijeme atentata našao na mjestu događaja. Dimitrijević-Apis upao je u negovu spavaću sobu, i u biti ga samo htio upozoriti da se mirno drži, ali sljedeći zavjerenik koji je upao u sobu, Borivoje Janković, odmah je ubio Milkovića, i ne pitajući. Na zvuk pucnja iz druge je prostorije istrčao natporučnik Naumović koji je bio i sam član zavjere, ali ne znajući, ubio ga je jednim hicem iz pištolja zavjernik Milić Simeonović. Apis je u međuvremenu stigao s pratnjom pred vrata kraljeve spavaće sobe. Pošto nisu imali ključ, otvorili su ih, odnosno bolje rečeno razorili eksplozivnom napravom koju je aktivirao poručnik Milutin Lazarević. Snaga eksplozije raznijela je ne samo vrata nego i nalijegajuće zidove, te je u cijelom Konaku prekinut strujni krug. Od požara kao posljedice eksplozije zapališe se skupocjene zavjese u Arapskom salonu. U tom je trenutku prema kraljevoj odaji dotrčao jedan stražar kojega je Apis odmah ubio jednim revolverskim hicem, misleći da se radi o kralju Aleksnadru koji hoće pobjeći. Iza pogođenog stražara počeli su prema zavjerenicima pucati drugi stražari koji su ranili Apisa koji je teško ranjen pao na pod, ali to drugi zavjerenici nisu primijetili. Ranjeni Apis oteturao je natrag u dvorište. Drugi zavjerenici dospijeli su do kraljevskog kreveta koji je bio prazan. Kralja nigdje. U isto vrijeme su se u dvorištu dvora sukobile dvije zavjereničke skupine koje nisu znale jedna za drugu. Nakon toga stigli su drugi zavjerenički zapovjednici sa svojim postrojbama. Svi su u dvorištu čekali rasplet u kraljevskim odajama. Pošto zavjerenici nisu znali gdje se nalazi kralj, odlučili su pozvati kraljevog adjutanta, generala Petrović, koji je, međutim, odbio izdati kralja i branio se šutnjom. Zavjerenici su mu dali ultimatum da odmah kaže gdje je kralj ili će ga ustrijeliti u glavu. Taman kada je ultimatum istekao, jedan je zavjerenik iza tapete jednog zida primijetio malu ključanicu za vrata prema tajnoj sobi. Zavjerenici su zatražili da se odmah donese sjekira, ali kraljev adjutant je mirno rekao da će on pozvati kralja van: „Ja sam, Vaš Laza. Otvorite svojim časnicima!“ Iza vrata se je mogao čuti glas kralja Aleksandra koji je, bez ikakva znaka uzrujanosti, postavio pitanje: „Mogu li računati na zakletvu svojih časnika?“ – „Ne, ni u kojem slučaju!“, uzvratio je Velimir Vemić.

„Nakon te dramatične polemike otvoriše se tajna vrata na kojima se pojaviše dvije ljudske spodobe u spavaćicama, nalik na duhove u tami. Istoga trenutka iz puščanih cijevi suknu plamen. Kralj je prvi pao, smrtno pogođen prvim metkom. Nakon njega pala je i kraljica koja ga je svojim tijelom očajno pokušala zaštititi; i nakon desetog metka još je uvijek davala znakove života. Da bi umirili svoje zgrožene drugove, a i postrojbe koje su opkolile Konak, urotnici su leševe ubijenoga kraljevskoga para bacili van kroz prozor kako bi na taj način svima dokazali da su postigli cilj. No, nisu se zadovoljili ubojstvom kraljevskoga para nego su proveli još jedan unaprijed zacrtan plan da ubiju još jednu osobu. Bio je to general Lazo Petrović, a između dva i četiri sata ujutro ubijena su i oba kraljičina brata. Zatim su u svojim stanovima ubijeni predsjednik vlade Srbije, general Cincar-Marković, i ministar obrane general Milovan Pavlović dok je ministar unutarnjih poslova Veljo Todorović teško ranjen. Svi ubijeni pokopani su u noći s 29. na 30. svibnja na beogradskom Novom groblju, a kraljevski par je ukopan u Palilulskoj crkvi usred Beograda – u grobnici Obrenovića. Ranjeni urotnici zajedno s Apisom smješteni su u bolnicu. Time je prevrat od 29. svibnja postao svršen čin. Još istoga dana formirana je nova vlada pod predsjedanjem Jovana Avakumovića u koju su ušli mnogi urotnici i pristaše kuće Karađorđević.”

Kratko vrijeme nakon toga je Narodna skupština Kraljevine Srbije u Beogradu blagoslovila ubojstva i prevrat, te je na plenarnoj sjednici od 2. lipnja imenovala Petra I. Karađorđevića za novoga kralja Srbije. Nakon atentata se vanjsko-politički kurs Srbije okrenuo od Austro-Ugarske prema Rusiji. Novi srbijanski kralj imao je u svome tijelu zaostali metak koji je kao oficir u francuskoj vojsci dobio u francusko-njemačkom ratu 1870. godine, i mrzio je sve njemačko. Točno 100 godina nakon toga su srpski zavjerenici, oficiri specijalne policije Republike Srbije u Beogradu ubili prozapadnog srbijanskog premijera Zorana Đinđića.

Manje, više, svi zavjerenici iz 1903. godine postali su članovi tajne terorističke organizacije “Ujedinjenje ili smrt” koju je jedan bečki novinar nazvao “Crna ruka”, a koja je svoje sjedište imala u Beogradu, i na čelu koje se nalazio pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, službeno šef propagandnog odjela glavnog stožera vojske Kraljevine Srbije. (Nastavak slijedi.)
CBK 07. II 2008.

ponedjeljak, 04.02.2008.

ŽENE PROSVJEDUJU PROTIV TRGA MARŠALA TITA

Poštovani blogeri i komentatorice i komentatori!

Sjećate se Bedema ljubavi? Hrabre žene i majke hrvatskih i bosansko-hercegovačkih ročnika koje su u zoru velikosrpske agresije otputovale iz Hrvatske i BiH autobusima put Beograda da izbave svoje sinove iz egipatskog ropstva protunarodne „Jugoslovenske narodne armije“.

Predstavnici glavnog zapovjedništva „JNA“ dočekale su majke hladno i negostoljubivo. Specijalisti vojno-obavještajne službe „KOS“ upotrijebili su sva svoja znanja iz domene psihološko-propagandnoga rata protiv majki, nagovarajući ih da svoje sinove ostave u „JNA“, da je njima tamo dobro, ponavljali su im onu narodnu „uzalud vam trud svirači“ i slično, ali nisu računali da su majke stvorile Bedem ljubavi koji je bio jači od njihovih laži i obmana. Posebno je perfidan bio pokušaj zapovjednika „JNA“ da odvoje hrvatske majke od bosansko-hercegovačkih, kako bi razbili jedinstvo majki koje nisu došle na Topčider zato što su Hrvatice i Bosanke, katolkinje i muslimanke nego zato što su majke, i nitko ih nije mogao uvjeriti da je briga za njihove sinove u boljim rukama „JNA“ nego u njihovim srcima koje je za njih kucalo. Na kraju nije uspjelo ni fizičko nasilje koje je „Jugoslavenska narodna armija“ primijenila nad majkama sinova toga naroda koje je nekoliko stotina majki zatvorila u veliku dvoranu, bez dotoka svježega zraka, i bez hrane i vode, ali majke su uspjele i izbavile su svoje sinove iz jedne armije maršala Tita koja je nastojala njihove sinove poslati u juriš na vlastite domovinu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nakon rata je gospodin Žarko Puhovski, nekadašnji vatreni marksist, omalovažio žrtvu Bedem ljubavi, predbacujući majkama da su svoje sinove istrgnuli iz „JNA“ i poslale ih u Hrvatsku vojsku i u smrt.

Danas su se ponovo našle hrabre žene da društvu osvijetle put izlaska iz tame i laži.

„Večernji list“ izvijestio je 3. veljače ove godine kako se udruga „Krug za trg“ zalaže za lustraciju javnog prostora od Tita.

Organizatorice prosvjeda protiv Trga maršala Tita, u Zagrebu, i drugdje po Hrvatskoj, bivša saborska zastupnica Zdravka Bušić, Biserka Cetinić i Maja Runje, prihvatile su se organizacije prosvjeda koji će se održati u subotu, 9. veljače, u 11 sati ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, i gdje će održati performans:

prekrivanjem Zdenca života crnom tkaninom u znak sjećanja na žrtve Titova režima, i žalbeni mimohod žena obavijene u crvene tunike na kojima će pisati „zločin je zločin“ i sa svijećama u rukama. Čitati će se Titove depeše te simbolično biti zamijenjene ulične ploče.

Organizatorice odgovorile su negativno na pitanje hoće li uspjeti s prosvjedom, ali moja malenkost, CBK, kaže da će uspjeti!

Bitna je poruka o istini, i odbacivanje laži kao prvi korak ka katarzi društva. Naime, predsjednik Mesić tvrdi da je Tito bio dobar čovjek, „predvodnik antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu“, i „da ga se ne bi smjelo prozivati zločincem“. Upravo suprotno. Ne ulazeći u razloge Mesićevih tvrdnji, Tito je odgovoran za masovna pogubljenja ljudi, ubojstva, zatvaranja u logore, mučenja i progone, političke procese te za zabranu pluralizma. Sve su to povijesne činjenice, uz činjenicu da Tito nije bio predvodnik antifašističke borbe na našim prostorima u Drugom svjetskom ratu nego je bio boljševički vođa na čelu krvave revolucije.

- Ulice i trgovi su simboli, sadašnji naziv (Trg maršala Tita) poručuje da je Tito bio važna osoba u društvu i da je legitimno ono što je napravio. Javni je prostor dobar indikator vrijednosti koje društvo slijedi. Zato nam je potrebna lustracija javnog prostora – tumači gospođa Bušić.

Nakon silnih i neopravdani poskupljenja u Bandićevom Zagrebu, nakon urušavanja cijeloga niza kuća i zgrada te skandala oko Cvjetnog trga, a sve zbog Bandićeve korumpirane politike u glavnom gradu Zagrebu konačno i jedna dobra vijest: počela je demontaža jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina Tita.

Bandić koji je veliki štovatelj lika i (ne)djela maršala Tita neće više biti u stanju ignorirati strašnu istinu o Titu, nakon što uporno i nedemokratski ignorira rezoluciju broj 1481 od Vijeća Europe o osudi zločina totalitarnog komunizma, kao i rezoluciju Hrvatskog sabora na istu temu. Tito mora pasti! (Žene iz Kruga za trg predlažu da se Trg maršala Tita preimenuje u Kazališni trg.)

Hoće li Zagreb nakon diktatora Franje Josipa, kralja Aleksandra Karađorđevića, poglavnika Pavelića, Benita Mussolinija, Adolfa Hitlera i maršala Tita dobiti konačno normalni trg umjesto trga cijelog niza diktatora kroz desetljeća?

Vaš CBK, 4. II 2008

nedjelja, 03.02.2008.

KAKO SU TITOVI KOMUNISTI SUDJELOVALI U POGROMU I OTIMALI ZIDOVSKU IMOVINU

Teško je uistinu domaćim mrziteljima istine i obožavateljima laži, crvenih i crnih zločinaca i ostalog zla spomenuti da su njihovi obožavani idoli počinili pored zločina genocida i zločin širenja vjerske, rasne i nacionalne netrpeljivosti – antisemitizam. Tito i Komunistička partija Jugoslavije gradili su politiku prema svijetu i iznutra, osim na komunističkom internacionalizmu, proleterskom socijalizmu, samoupravljanju i nesvrstanosti, i na pomno prikrivenom antisemitizmu.

Tito je već kao Staljinov vjeran i poslušan učenik u Moskvi odobravao progone i ubojstva židovskih članova partije i Kominterne, a neke je i sam prijavio sovjetskoj tajnoj policiji NKVD radi likvidacije. Staljin je do smrti sustavno provodio pogrom nad ruskim i inim Židovima kao neprijateljima, trockistima i zavjerenicima protiv vodeće uloge Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Naravno, to nije isključivalo činjenicu da su i sami dužnosnici židovskog porijekla stalno sudjelovali u bezumnim Staljinovim čistkama protiv svojih sunarodnjaka.

Titov antisemitizam ogledao se je ne samo u rušenju beogradske i pančevačke sinagoge po dolasku na vlast, već i u činjenici da je preostale židovske sinagoge dao preurediti u društvene domove, kinodvorane ili sjedišta partijskih komiteta (na pr. sinagogu u Bjelovaru su titoisti pretvorili u tako zvani društveni dom). Tito nije vratio od nacista konfisciranu židovsku imovinu preživjelima ili nasljednicima ubijenih za vrijeme Holokausta, već je dapače, nakon osnutka države Izrael 1948. godine poticao iseljavanje Židova sa područja Hrvatske i bivše Jugoslavije u Izrael uz uvjet da su se morali odreći jugoslavenskog državljanstva a samim tim i imovine koju su ostavljali za sobom.

Nakon prekida diplomatskih odnosa Tita i Izraela 1967. godine uslijedila je otvorena Titova anti-izraelska politika promoviranja, obučavanja i financiranja Al Fataha i raznih drugih terorističkih frakcija širom svijeta kojima je glavni cilj bio uništenje Države Izrael.

Jugoslavija pod Titom i njegovim naseljednicima postaje glavna europska baza međunarodnog terorizma pa se tako na beogradskom Surčinu zatiče i Carlos, najzloglasniji terorist 20. stoljeća, koji je stajao iza cijelog niza atentata i otmica američkih i izraelskih meta širom svijeta. U Zagrebu svoje ćelije ima Frakcija Crvene armije (RAF) kao jedna od najkrovoločnijih terorističkih frakcija sovjetske tajne službe KGB radi podrške palestinskog terorizma.

Uz logističku pomoć Titovih komunista 1985 godine izvršena je i otmica putničkoga broda Achille Lauro od Abu Abaasa pristiglog iz Beograda, na kojem je jedan jedini ubijeni putnik bio opet američki Židov Leon Klinghoffer, invalid na kolicima.

Valja naglasiti da jugokomunisti koji danas također vladaju nad Hrvatskom, nisu omogućili obnovu zagrebačke sinagoge iz čega se također da vidjeti koliko je u Titovoj komunističkoj partiji bio ukorijenjen antisemitizam.

Kada je zagrebački odvjetnik Smiljan Paraga 1986. prvi put nakon završetka Drugog svjetskog rata javno predložio obnovu Sinagoge koju su 1941./1942. porušili ustaše i nacisti, zagrebačka gradonačelnica a sadašnja ministrica, prekaljena jugokomunistkinja Marina Matulović Dropulić odgovorila je da to nije predviđeno urbanističkim planom. Umjesto obnove sinagoge režim i Stjepan Mesić su ohrabrili raskol u Židovskoj općini u Zagrebu koja je trebala biti nositelj projekta izgradnje nove zagrebačke sinagoge.

Valja naglasiti da je predsjednik Mesić i danas veliki prijatelj poznatog antisemita Moamera el Gadafija i libijskog režima koji terorizira vlastiti narod.

Iz Tuđmanove biografije važno je napomenuti da osim što je bio antisemit, pokrao je pomno skriveno zlato žrtava Holokausta u Zagrebu o čemu je svjedočio sam današnji predsjednik Stjepan Mesić kada je pao u Tuđmanovu nemilost. Zlato, koje je jedan ugledni zagrebački Židov sakrio i u partizanima se povjerio Tuđmanu, da zlato uzme ukoliko on ne bi preživio, Tuđman je, unatoč činjenici da je vlasnik preživio Drugi svjetski rat kao partizanski borac, pokrao i odnio sa sobom u Beograd. Nakon što se je vlasnik sam uvjerio da je Tuđman oteo njegovo zlato, nije se zbog Tuđmanovih veza s Rankovićem i Titom usudio tražiti povrat svoga otetog zlata.

Sve ove relevantne činjenice pokazuju da su Tito i njegovi epigoni marljivo širili vjersku ksenofobiju i antizsemitizam bilo iz uvjerenja, bilo jer im je to donosilo znatnu materijalnu i novčanu korist.

(Izvor: “HRVATSKO PRAVO” ON LINE, 02. II 2008. članak: “Kako su Titovi komunisti sudjelovali u pogromu i otimali židovsku imovinu!”)

petak, 01.02.2008.

ANTISEMITSKA ANTIFAŠISTIČKA TITOVA JUGOSLAVIJA

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.