U razgovoru za “Večernji list”, objavljen 4. lipnja 2007., vođa Fataha al-Islama objašnjava da su “Che Guevara i J. B. Tito odlični revolucionari, kakve je upoznao i u sovjetskoj Mađarskoj, u Istočnoj Njemačkoj (DDR), a ne samo u Titovoj Jugoslaviji gdje je u Zagrebu instruiran od “Jugoslavenske narodne armije” i njene “Kontraobavještajna službe” (KOS) za pilota borbenog zrakoplova tipa MIG 21, i za vojnog instruktora.”
Dokaz kako ga je antifašistička JNA maršala Tita odlično obučila dao je navedeni vođa navedene arapske oružane borbene skupine kada su članovi te skupine u Libanonu zaklali na spavanju 17 ročnika libanonske vojske, i time ostvarili “sjajnu” pobjedu, kao svojedobno Che Guevara na Kubi, ili J. B. Tito u Hrvatskoj 1941. godine kada su partizani pod komandom Petra Kleuta nakon oružanog ustanka od 22. lipnja digli u zrak vlak i pobili mljekarice – žene koje su na zagrebački Dolac nosile mlijeko ili “mlieko” na prodaju. Time su se Titovi partizani upisali zlatnim slovima u povijest kao neustrašivi “junaci” koji nemaju strah čak ni pred ženama - nenaoružanim hrvatskim seljankama. Tragedija hrvatske današnjice jedino je u tome što se “podvizi” Petra Kleuta i njegove razbojničke družine javno slave putem Hrvatske televizije (HRT), što bi bilo isto kao kada bi španjolska nacionalna TV javno slavila obljetnicu terorističkog napada Al-Kaide na vlak u Madridu. U svakom slučaju, gore navedena ocjena Tita od strane pripadnika jedne od arapskih terorističkih organizacija predstavlja prosječnu sliku jednog Arapina koju je imao o antifašističkom šefu jugoslavenske države koji mu je bio idol.
Kada se stvarala Država Izrael 1948. godine, za koju su se na povijesnom području Izraela borili ostaci mučenika holokausta koji su preživjeli strahote nacističkih logora u Drugom svjetskom ratu, uz malobrojne preživjele junake iz varšavskog židovskog geta iz 1943. godine, i one Židove koji su na vrijeme emigrirali iz Njemačke prije početka pogroma (“Reichs-Kristallnacht”, 1938.), Titov režim poslao je u Palestinu 1948. dobrovoljačke jugoslavenske brigade koje su se borile na strani Arapa protiv Židova. Međutim, to nije bio jedini antisemitski ispad Titove Jugoslavije koja s Izraelom nikada nije uspostavila diplomatske odnose.
Antisemitizam je jugoslavenska antifašistička vlada maršala Tita prakticirala od prvog dana obnove jugoslavenske države 1944. godine kada je Crvena armija 20. listopada te godine osvojila Beograd, a Tito se sa Visa prebacio u srbijansku prijestolnicu na tron Karađorđevića u Dedinju (“Konak”) koji mu je omogućio Staljin čiji je bio povjerenik za Balkan (doušnik sovjetske tajne policije NKVD, i agent Kominerne).
Sveti sinod antisemitske Srpske pravoslavne crkve (SPC) je odmah po “oslobođenju” Beograda održao u beogradskoj prvostolnici, Sabornoj crkvi, “parastos” ili misu zadušnicu “izginulim herojima za oslobođenje Beograda”. Sveti sinod s “oduševljenjem” dočekuje svoje “oslobodioce”, na koje je još prije mjesec dana bacao anatemu. Zaboravili su to Sinod i Tito.
Na “parastosu” u Sabornoj crkvi u Beogradu nazočni su bili član politbiroa CK KPJ i “Vrhovnog štaba” Jugoslavenske armije, Moša Pijade, nekadašnji član terorističke srbijanske organizacije “Crne ruke”, i novinar glasila te zavjereničke organizacije, “Pijemont” u Beogradu, 1915. godine. Pored Čika Janka, kako su zvali jednog od najužih Titovih suradnika Mošu Pijadu, misi zadušnici bio je nazočan i predsjednik jugokomunisitičke skupštine AVNOJ, Jugoslaven hrvatskog podrijetla, dr. Ivan Ribar, i partizanski general Peko Dapčević koji će svoj “humanizam” dokazivati u genocidu nad Hrvatima 1945. godine. Uz jugoslavenske komuniste su misi zadušnici bili nazočni i oficiri Crvene armije. Prema “Glasniku” SPC poslije “parastosa” svi su oni jedan za drugim pristupali mitropolitu Josifu, koji je služio obred, cjelivali križ i pričestili se po pravoslavnom običaju. Primili su “naforu” (posvećeni komadić kruha). Prvi je to učinio bivši katolik dr. Ribar (mason), a odmah za njim “Srbin Mojsijeve vjere”, kako se sam nazivao Moša Pijade. Može li se takva scena zamisliti u Zagrebu poslije 8. svibnja 1945. godine u katedrali Svetog Stjepana? Može li se zamisliti scena da najviši državni, partijski i vojni predstavnici nove komunističke antifašističke vlasti pobožno prilaze nadbiskupu Stepincu i pričešćuju se iz njegove ruke?
Velikosrpski antifašist Moša Pijade svojom nebrigom za sinagoge u Srbiji (isto kao i vrhovni rabin u Titovoj Jugoslaviji, Cadik Danon, također član KPJ još od prije WWII), stavlja pod upitnik svoju iskrenu pripadnost židovstvu jer nije prstom mrdnuo da spasi rušenje jedine dvije sinagoge u Srbiji i Jugoslaviji koje su preživjele Drugi svjetski rat. (Druga sinagoga srušena je po nalogu Titove antifašističke vlasti u Pančevu, 1955. godine, a ona zagrebačka, koju je ustaški režim srušio 1941./1942., nikada nije više ni obnovljena).
Kao što je navedeno u vijesti Hine od 29. siječnja ove godine, u kojoj je prenijeto priopćenje Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma koji je demantirao predsjednika Mesića koji je tvrdio da su “hrvatski antifašisti sprali ljagu s hrvatskog naroda”, hrvatski antifašisti pod vodstvom KPJ i Tita nanijeli su ljagu hrvatskom narodu sudjelujući u genocidu nad hrvatskim narodom 1945. godine nakon Drugog svjetskog rata, nakon kojega je antifašistička jugoslavenska vlast srušila židovske sinagoge u Beogradu (1946./1947.) i Pančevu, pa i po cijeloj Vojvodini gdje su uništavani židovski sakralni objekti. I to je snažni dokaz da su jugoslavenski komunisti na čelu s maršalom Titom, koji se lažno predstavljalju “antifašistima”, u stvarnosti bili antisemiti a ne antifašisti. Tito je bio ratni zločinac, a njegova vlast je bila antisemitska.
Tijesne veze koje je Titova vlast imala sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja je u SFRJ imala povlašteni status kao u Osmanskom Carstvu, nije slučajna jer oba čimbenika, kako Titova vlast tako i SPC, su antisemitska, dok je istinski antifašist bio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac koji je u WWII spasio stanare staračkog doma „Lavoslav Švarc“ u Zagrebu na Bukovačkoj cesti 55. To je onaj dom čijih je židovskih 60 stanara, pod prijetnjom smrtne kazne, spasio od nacističkog progona i odvođenja u Auschwitz, preselivši ih 8. prosinca 1943. na crkveno imanje u Brezovici kod Zagreba. Predsjednik židovske vjerske zajednice u Zagrebu, „Beth Israel“, koju predsjednik Mesić snažno podržava na štetu Židovske općine Zagreb (ŽOZ koja ima tradiciju od 200 godina dok je „Beth Israel“ osnovan prije dvije godine), je deklarirani ateist Ivo Goldstein koji u „Latinici“ tvrdi da „Stepinac nije dovoljno učinio za spas Židova u NDH“. Stepinac se valjda trebao stati pred vlak na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i spriječiti transport za Auschwitz?
SPC je krajnje neprijateljski dočekala stvaranje Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji, 1939. godine. Zbog toga je oduševljeno prihvatila rušenje srpsko-hrvatske vlade Cvetković-Maček koja je izdala uredbu sa zakonskom snagom o osnivanju Banovine Hrvatske (SPC je sudjelovala u vojnom državnom udaru generala Dušana Simovića od 27. ožujka 1941. godine). Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve zasjeda toga dana (27.3.1941.), i govorima i proglasima potiče narod na ulične manifestacije. (Na svečanom Bogoslužju SPC daje blagoslov novim pučističkim velikosrpskim vlastima.) Jugoslavija se poslije prve njemačke bombe na Beograd raspala kao kula od karata, a Sveti sinod, „zaboravivši“ parolu „Bolje rat nego pakt“, priklanja se odmah njemačkim okupacijskim snagama Hitlerove Njemačke. Prvo pismeno u tisku, a onda usmeno u posjetu generalu Wehrmachta von Schröderu, kada su njeni predstavnici primljeni uz najviše vojne počasti – o čemu svjedoči fotografija iz toga vremena – episkopi izjavljuju:
„Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih (četničkih) vlasti...“
Srpska pravoslavna crkva riječ nije prekršila pune tri i pol godine, sve do 20. listopada 1944. godine kada svečano dočekuje komunističku, pardon, antifašističku vlast. To što je nadbiskup Stepinac načelno pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske od 10. travnja 1941. godine domaći „antifašisti“ i dan danas predbacuju povijesnom liku Stepinca čiji je „grijeh“ bio što je bio istinski antifašist, ali i antikomunist, i što Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj nije htio staviti pod komandu maršala Tita kao njegov beogradski „kolega“ u SPC. Stepinac je u NDH slao ustaškim vlastima projne popise zatočenika logora i zatvora, moleći da budu oslobođeni. Za neke je uspijevao. Bili su to Srbi, Židovi i Hrvati (komunisti). Za SPC ne postoji nikakav sličan dokument o intervenciji kod njemačko-srpskih vlasti u Beogradu. Isto tako nije poznato da su Titovi partizani u WWII ikada učinili išta za spašavanje Židova tijekom rata u NDH ili u Srbiji.
Episkop šabački Lavrentije objavljuje u Saveznoj Republici Njemačkoj 1985. knjigu na srpskoj ćirilici od pokojnog ideologa svetosavskog antisemita Nikolaja Velimirovića u kojoj on u svojim propovjedima upozorava Europu na opasnost od “Židova i oca židovskog đavola”. Opet muk. Srpska pravoslavna crkva – Sveti arhijerijski sinod priređuje 1991. pravi spektakl najsvećanijim prenošenjem posmrtnih ostataka tog antisemita iz Sjedinjenih Američkih Država koji je u Drugom svjetskom ratu bio član četničke paravojne organizacije “Zbor” od Ljotića – kolaboratera njemačkih nacista i okupacijskih snaga u Srbiji.
LJUBICA ŠTEFAN
Sve gore navedeno je godinama u beogradskim arhivima istraživala nekadašnja Beograđanka Ljubica Štefan, Hrvatica čija je obitelj za vrijeme rata u NDH spašavala hrvatske Židove, i zbog tog junačkoga čina bila od Države Izrael 1993. odlikovana medaljom “Pravednik među narodima” (za spas Židova od nacističkog progona), a odličje je tek prihvatila kada su u muzeju o holokaustu “Jad Vašem” u Jeruzalemu izraelske vlasti naznačile uz njeno ime i ime države iz koje dolazi, Croatia, umjesto tadašnjeg naziva Jugoslavija. Gospođa Štefan je pred kraj svoga života živjela u Zagrebu gdje je objavila svoje knjige o antisemitskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, o srpskom holokaustu u Srbiji 1941. godine i o sprezi Srpske pravoslavne crkve i srbijanskih vlasti u Beogradu 1941. – 1944. sa fašistima (danas te iste srpske fašističke četničke vlasti iz WWII imaju u Srbiji službeni antifašistički status koj je izglasan u srbijanskoj skupštini prije dvije godine). Ljubica Štefan je maturirala u gradu Krku na otoku Krku 1939. godine, te je studirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ali je zbog rata u Hrvatskoj prekinula studij koji je nastavila nakon rata i diplomirala u Beogradu 1949. godine, a poslije je bila profesorica i nastavnica u srednjim školama i na fakultetima u Bosni, Vojvodini, na Kosovu, i u Beogradu. Od 1992. živjela je kao izbjeglica u Zagrebu, a njene publikacije objavljivao je Odjel za kulturu MVP RH. Od 1995. bila je suradnica zagrebačkog tjednika za kulturu “Hrvatsko slovo”. Preminula je u Zagrebu, 2003. godine, a hrvatskoj historiografiji poklonila je neprocjenjiv izvor.