crniblogkomunizma

subota, 16.02.2008.

OKTOBARSKA REVOLUCIJA MADE IN GERMANY

Već pomalo ljut i razočaran Mesićevim hvalospjevima za diktatorom Titom kojega u svojoj mašti zove “predvodnikom antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu” na balkanskom prostoru, iako je predvodio revoluciju po uzoru na boljševike u Rusiji, iako toga komunističkog tiranina navodno ugledni povjesničar Tvrtko Jakovina naziva “prvim hrvatskim državnikom u povijesti” iako je bio najveći zločinac na prostorima Jugoistočne i Srednje Europe i obnovitelj Jugoslavije izgrađene na gotovo 1000 jama s ubijenim hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima, iako gradonačelnik glavnog “jugoslavenskog grada” Milan Blenton misli da nema potrebe mijenjati Trg maršala Tita koji se sa svojim neistomišljenicima obračunavao po staljinističkim metodama, očito držeći takve metode uzoritima kako bi se generacije hrvatskih građana nadahnjivale postignućima “druga” Tita, u ovome postu ćemo se malo odmoriti od veleštovanog bravara i pogledati kako je noćna mora s Titom uopće nastala. Tko je kada koga i kako… Slijedi nekoliko redaka o tome kako se na tron popeo Titov (a vjerujem i Mesićev) uzor Vladimir Iljič Uljanov Lenjin.

Ljevica je od Lenjina stvorila u 20. stoljeću mit, slično kao poslije i od Che Guevarae i vođe jugoslavenskih komunista Tita. Istina je, međutim, daleko od mita i legende, kako u vezi Tita i „druga Che“ tako i u vezi Lenjina.

Vladimir Iljič Uljanov, poznat pod borbenim imenom „Lenjin“, pod kojim se i potpisivao (isto kao što se Josip Broz potpisivao pod Kominterninom zaporkom „Tito“) bio je doušnik njemačke obavještajne i tajne službe kao što je Josip Broz „Valter“, poznat kao Tito, bio doušnik sovjetske tajne službe NKVD i agent Komunističke internacionale (Kominterne). Njemački agent bio je i boljševik Karl Radek koji je nakon Oktobarske revolucije postao šef Kominterne u Moskvi kojom je u stvarnosti upravljalo sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova, i u krajnjoj liniji Staljin.

OKTOBARSKA REVOLUCIJA STAJALA JE 200 MILIJUNA EURO

Slavna Oktobarska revolucija dogodila se u velikoj mjeri zbog njemačke financijske pomoći boljševičkom pokretu na čelu s Lenjinom, a „Otac Oktobarske revolucije“ bio je njemački tajni agent i ruski socijalist židovskog podrijetla Israel Helphand, poznat u njemačkoj dokumentaciji kao „dr. Parvus“. Različitim kanalima je Carska Njemačka plasirala 100 milijuna maraka (ili po vrijednosti početkom 21. stoljeća najmanje 200 milijuna eura) u Rusiju radi financiranja radničkih štrajkova, tiskanja protucarističkog boljševičkog propagandnog materijala, miniranja mostova i prometnih čvorova opskrbe u unutrašnjosti Rusije za vrijeme Prvog svjetskog rata i drugih diverzija u sklopu psihološko-propagandnog rata. Između ostalog je novac iz njemačke državne blagajne omogućio tiskanje, objavu i distribuciju glasila boljševičke partije, „Pravda“, koje je nakon Oktobarske revolucije preko 70 godina bilo središnje (i jednoumno) komunističko glasilo boljševičkog režima u Sovjetskom Savezu.

Slično kao što su Englezi podupirali srpsku Crnu ruku protiv Austro-Ugarske na Balkanu, i preko instrumentalizirane Srbije isprovocirali Prvi svjetski rat Sarajevskim atentatom, tako su Nijemci isprovocirali Oktobarsku revoluciju u Rusiji, s tim da su Englezi nakon prekida njemačko-sovjetskih diplomatskih odnosa početkom studenog 1918. godine, radi sponzoriranja njemačke ekstremne ljevice od strane Lenjina, počeli odmah surađivati s Lenjinovim režimom radi svjetskih nalazišta nafte u sovjetskom Kavkazu. Pored toga su i Englezi imali svoju nevidljivu ruku u Oktobarskoj revoluciji u kojoj su neki engleski lordovi financirali Lenjina, a britanski tajni agenti instruirali i obučavali boljševičke vođe iako su formalni saveznici britanske vlade sjedili u ruskoj Provizornoj vladi koja je iznjedrila iz tako zvane Februarske revolucije 1917. godine (prethodnice Oktobarskoj revoluciji).

Postoje brojni primjeri urote u povijesti kao na pr. potpora talijanske fašističke tajne službe protuhrvatskim srpskim četnicima u Drugom svjetskom ratu dok je Mussolinijeva Italija bila službeni i formalni saveznik Nezavisne Države Hrvatske. Dok su Talijani 1941. rukovodili četničkim ustankom iz Rima, Nijemci su 1917. rukovodili Oktobarskom revolucijom iz Berlina.

Vrijeme radnje: Prvi svjetski rat. Njemačka vodi rat na dva fronta. Na istočnom frontu sukobljene su njemačka carska i ruska carska vojska. Njemačkoj se žuri pobijediti Rusiju jer joj prijeti opasnost na zapadnom frontu od očekivanog prodoram vojske Sjedinjenih Američkih Država koja se uključila u rat na strani njemačkih neprijatelja. Nijemci imaju ideju kako Rusiju izbaciti iz rata ali ne znaju kao realizirati ideju sve dok jednog dana na vrata nejmačkog veleposlanstva u Istanbulu nije pokucao jedan mrzitelj carske Rusije. Nijemci svog džokera, koji ima tajni plan, zovu „dr. Parvus“, a dr. Parvus je bliski suradnik jednog ljevičarskog ekstremista koji živi u egzilu u Švicarskoj kao politički emigrant koji ne zna kako sebi pomoć a kamoli kako pokrenuti svjetsku revoluciju o kojoj mašta. Nažalost pola svijeta, Lenjin će ostvariti svoju maštu – uz pomoć njemačke tajne službe i Kaiserovih maraka.

Prilikom polaska iz švicarskog egzila u Rusiju, Lenjinovu pratnju su drugi ruski emigranti na glavnom kolodvoru u Zürichu glasno optuživali kao njemačke špijune i provokatore, kako je posvjedočio njemački vojni ataše u Švicarskoj čije su biljške našene u njemačkim arhivima.

U Berlinu, 10. travnja 1917. godine, stoji na sporednom kolosijeku glavnog kolodvora vlak s ruskim emigrantima na čelu s Lenjinom. Po mrklom mraku u jedan vagon kompozicije ulaze predstavnici njemačke carske vlade i razgovaraju s boljševičkim vođom.

Njemačka je ruskom boljševiku, neprijatelju carske Rusije, dozvolila prolaz (tranzit) kroz Njemačku (iz Švicarske). Nakon toga Lenjin nastavlja put u Švedsku koja je tada graničila sa Carskom Rusijom (Finska je tada bila ruska pokrajina). U glavnom gradu Švedske, u Stockholmu, švedski tisak je fotografijom zabilježio Lenjinov kratki boravak u Stockholmu, u travnju 1917. godine, i novinarski krugovi pisali su tada o sprezi ruskih boljševika s Njemačkom. Nakon toga je vlak s Lenjinom ušao u glavni grad Rusije, Sveti Petrograd, gdje je od boljševika i simpatizera bio svečano dočekan. U tajnoj brzojavnoj poruci Berlinu su njemački povjerenici javili 17. travnja 1917. godine:

„Sretno uspio Lenjinov dolazak u Rusiju. On radi u potpunosti po /našoj/ želji.“

Naime, još dok se vlakom vozio do Svetog Petrograda čitao je u boljševičkoj partijskoj novini da petrogradski boljševici namjeravaju nastaviti rat i srušiti provizornu liberalno-demokratsku republikansku vladu zato što Rusiju još ne smatraju zrelom za socijalizam. Već u prvoj noći nakon dolaska u Sveti Petrograd je Lenjin uspio svoju boljševičku partiju nagovoriti na promjenu političkoga kursa: „Obrana domovine je „malograđanski“ i predstavlja „buržujsku prevaru masa. Ne ratu, ne provizornoj vladi, i nastavak revolucije“.

Nastavak revolucije bio je zanimljiv Nijemcima jer nastavak revolucije znači izlazak Rusije iz svjetskog rata, i automatsko rasterećenje njemačkih snaga na istočnoj bojišnici i prebacivanje svih snaga na zapadni front. Uspješan dolazak Lenjina u Rusiju iz švicarskoga prognaništva predstavljao je prvu etapu suradnje Kaiser Wilhelma i boljševika Lenjina, a vrhunac njemačko-ruske suradnje dogodio se u ožujku 1918. kada je potpisan njemačko-ruski mirovni ugovor iz Brest Litovska. U svibnju 1918. je Lenjin preko njemačkog veleposlanika zamolio Kaiserov Reich za pomoć u novcu i oružju.

Na jednom javnom skupu boljševičke partije 1918. se Lenjin u svojemu govoru osvrnuo na optužbe da je revolucija plaćena njemačkim novcem, i potvrdio da je to istina, i da su boljševici bili prisiljeni prihvatiti pomoć Nijemaca dok su „zapadni imperijalisti Francuska i Velika Britanija“, kako je u govoru naglasio, pomagali kontrarevolucionarne snage, ali da će boljševici uzvratiti istom mjerom, i u borbi protiv kapitalista financirati socijaliste u Njemačkoj, naglasio je Lenjin u poruci svojim pristašama. Uskoro su u Njemačkoj počeli socijalistički nemiri nakon čega je promijenjen društveni poredak u Njemačkoj: vojska je caru otkazala poslušnost, nakon čega je car podnio ostavku na svoj položaj i odstupio s vlasti, a politički ustroj liberalne ideologije podijelio je vlast sa socijaldemokratskim pokretom. Nakon toga je u Njemačkoj počeo komunistički Spartakov ustanak i pokušaj državnog prevrata i boljševičke revolucije koju su dragovoljačke jedinice njemačke vojske ugušile u krvi. Nova socijaldemokratska vlada Njemačke je na koncu potpisala kapitulaciju pred Zapadnim saveznicima i prihvatila uvjete versajskog ugovora. Posljedice pak nepravednog versajskog mirovnog ugovora bila je najveća gospodarska kriza u njemačkoj povijesti, i uspon Hitlera na vlast, na valovima krize. U svakom slučaju, bez njemačke podrške Lenjinovi boljševici ne bi došli na vlast, niti bi se nakon državnog udara uspjeli održati na vlasti. Radilo se o interesnom političkom savezništvu Njemačke s ruskim boljševicima koje je predstavljalo veliku tajnu Prvog svjetskog rata.

Nakon Oktobarske revolucije pa sve do pada Berlinskog zida su komunisti i ljevica u cjelini veličali revoluciju kao autohtoni pokret u Rusiji, i nekritički je crveni Oktobar veličan kao isključivi uspjeh Lenjinovih boljševika dok je zapadna historiografija gledala kritički na revolucionarni prevrat u Rusiji 1917. godine, jasno ukazujući na povijesne činjenice da su revoluciju zapravo proveli socijalisti, a ne boljševici koji su samo iskoristili jedan povijesni trenutak u kojemu su izvršili dvostruku državni udar, prvi u noći sa 25. na 26. listopada 1917. godine (po starom rusko-pravoslavnom kalendaru, a mjeseca studenog po suvremenom kalendaru), a drugi 6. siječnja 1918. godine nakon čega su likvidirali neboljševičku ljevicu (socijalne revolucionare i druge), a u građanskom ratu od 1918. do 1920. cjelokupnu neljevičarsku oporbu.

Bez njemačke pomoći ne bi vjerojatno bilo Sovjetskog Saveza, uspona komunizma u svijetu, a vjerojatno slijedom toga ne bi bilo ni milijuna ubijenih u zločinačkom logorskom sustavu gulaga, ocjena je njemačkih povjesničara.

Neprincipijelnu njemačko-rusku koaliciju je na okupu držao zajednički neprijatelj na Zapadu, shodno starom geslu kako je neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj. Svakako da Lenjinove usluge njemačkom carskom režimu ne bi bile potrebne da je Berlin revidirao svoje političke i ratne ciljeve prema Istoku odnosno da je njemačko vrhovništvo odustalo od (pohlepnih) teritorijalnih ambicija. Nakon Lenjinove smrti je Staljin dao uništiti sve dokumente koji su boljševički pokret povezivali s Nijemcima, a svi Lenjinovi boljševici koji su bili na bilo koji način povezani sa Carskom Njemačkom poslani su u koncentracijske logore gdje su likvidirani. Međutim, pismohrana ministarstva vanjski poslova Carske Njemačke u Berlinu, kao i arhivi u Švedskoj i Švicarskoj, sadrže brojne dokumente koji dokazuju suradnju Lenjinovih boljševika sa carskim vlastima Njemačke, uoči, za vrijeme i nakon Oktobarske revolucije.

Na početku Prvog svjetskog rata je izostala brza njemačka pobjeda nad Fransukom na zapadnom frontu, a na istočnom frontu je njemačka vojska doduše zaustavila brzi prodor ruske vojske ali je rezultat prve faze rata na oba frona bio zastoj u rovovskim bitkama. Vrhovništvo Njemačke razmišljalo je kako se riješiti ubitačnog rata na dva fronta. Ideja o izbacivanju Rusije iz rata uz pomoć izazivanja unutarnjih nemira poprimio je u vrhovnom zapovjedništvu njemačke vojske prve obrise ali bez konkretnih poteza za realizaciju takve zamisli sve dok njemački veleposlanik u Osmanskom Carstvu nije njemačkom ministarstvu vanjskih poslova 1915. skrenuo pažnju na jednu personu: Israela Aleksandra Helphanda, marksista židovskog podrijetla, rodom iz Minska u Bjelorusiji, koji je mrzio Carsku Rusiju zbog progona Židova koje je carski režim prakticirao. Helphand je živio početkom rata kao bogati veletrgovac u Istanbulu. Marksističku ideologiju upoznao je za vrijeme studija u Švicarskoj gdje je upoznao brojne druge pripadnike oporbe iz Carske Rusije. Godine 1891. je Helphand otišao u Njemačku i priključio se socijaldemokratskom pokretu kojemu su se socijalisti diljem svijeta divili zbog prvih uspjeha u politici. Brzo je Helphand izazvao pažnju javnosti svojim brojnim borbeno-marksističkim člancima koji su mu priskrbili glas da bi mogao postati novi Karl Marx. S obzirom na njegov niski rast ironično je zvan „Parvus“ („mali“), iako je bio veliki intelektualac i doktor znanosti (filozofije). U Münchenu je početkom 20. st. sreo Lenjina koji je poslije u Helphandovu stanu upoznao glasnogovornicu njemačke ekstremne ljevice Rozu Luxemburg, Helphandovu kolegicu sa studija. U Helphandovu stanu nalazio se i tiskarski stroj za partijsku novinu čiji je Lenjin bio izdavač.

Helphand je, međutim, poslije bio bliži s Leom (Lavom) Bronsteinom, borbenoga imena „Trocki“, s kojim je 1905. zajedno sudjelovao u prvoj ruskoj revoluciji koju je carski režim tada ugušio u krvi, a Helphand je zajedno s Trockijem završio u istoj zatvorskoj ćeliji (Trocki se stavio na čelo petrogradskog sovjeta, a Helphand je preuzeo tisak i agitacijsku propagandu). Odlični organizator Trocki naučio je od Helphanda kako osvajanje vlasti od strane proletarijata nije „astronomski krajnji cilj“ nego „jedna praktična zadaća našega vremena“. Helphand, kojega je carski režim protjerao u Sibir uspio je pobjeći iz progonstva, i 1906./1907. se pojavio u Njemačkoj. U Socijaldemokratskoj stranci Njemačke (SPD) Helphand nikada nije imao puno prijatelja jer je drugovima smetao njegov radikalni pogled na svijet, zatim to što je bio ženskar, i što se pokazao bezobziran prema vlastitoj djeci kojoj je odbio plaćati alimentaciju. Kad ga je još književnik Maksim Gorki optužio da je otuđio tantijeme, Helphand je napustio Carsku Njemačku i skrasio se u Osmanskom Carstvu. Zli jezici su tvrdili da je tamo mogao „na najboljem izvoru studirati poligamiju“. Helphandova mržnja prema Carskoj Rusiji mora da je bila ogromna jer se na početku Prvog svjetskog rata, iako u Njemačkoj proglašen za personu non grata (njemačka policijaizdala je za njim tjeralicu), našao na strani Njemačke protiv Rusije. Njemačkom veleposlaniku u Istanbulu predložio je svrhovito savezništvo: „Interesi njemačke vlade identični su sa interesom ruskih revolucionara“. Njemački diplomat isposlovao mu je primanje u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu. U planu na 23 stranice je Helphand predstavo Nijemcima poteze za rušenje ruskoga cara putem masovnih radničkih štrajkova, i to agitacijom među radnicima u industrijskim regijama Rusije, stvaranjem veze sa potencijalnim štrajkačkim komitetima, i huškanjem nacionalnih manjina protiv središnje vlasti u Svetom Petrogradu; uz to miniranje važnih mostova, zapaljivanje naftnih izvora u Azerbajdžanu na Kavkazu, oslobađanje političkih zatvorenika u Sibiru, tiskanje i dijeljenje propagandnih protucarskih letaka trebali su destabilizirati Rusiju. Na prvom mjestu spiska njegovih zahtjeva stajalo je „Financijska potpora socijaldemokratskoj ruskoj većinskoj frakciji /boljševika/ ... Vođe /boljševika/ treba potražiti u Švicarskoj“. Nijemci su odmah prihvatili njegov plan i uručili mu njemačku putovnicu, eksploziv, i milijun maraka, za početak. Ministarstvo državne riznice (ministarstvo financija) Drugog Njemačkog Reicha je njemačkom ministarstvu vanjskih poslova stavilo za revolucionarizaciju Rusije na raspolaganje milijunske iznose. Novčani transfer išao je preko jednog ureda u Wilhelmstraße u Berlinu koji je predstavljao središnje mjesto za doušnike obavještajne službe ministarstva vanjskih poslova Carske Njemačke.

Sredinom svibnja 1915. se Helphand u glavnom gradu Švicarske, u Bernu, sastao s Lenjinom. Obojica su nakon toga umanjivali značaj toga sastanka, i negirali su da je došlo do sporazuma. Lenjin iz razloga što nije htio da revolucija bude povezana s lopovlukom, i s Nijemcima. Boljševički vođa imao je razloga javno negirati povezanost s Helphandom jer je ovaj među drugovima važio kao špekulant i varalica; Roza Luxemburg i Lav Trocki u to su vrijeme već raskinuli prijateljstvo s njim. U krugovima ljevice kružila je glasina da je Helphand njemački agent, što je u stvarnosti i bio, ali si niti jedan političar nije mogao priuštiti javno surađivati sa čovjekom kojega su pratile takve vrste optužbe. Međutim, nakon bernskoga sastanka je boljševička partija dobivala redovito financijske injekcije iz Njemačke. Šef njemačke obavještajne službe Walter Nicolai je naknadno zapisao da je Lenjin „mojoj obavještajnoj službi isporučio važne obavijesti o stanju u Carskoj Rusiji“. Dokaz u prilog tvrdnji da su Nijemci i boljševici surađivali predstavlja poslovna mreža koju je Helphand izgradio, a kojom su cirkulirale novčane i materijalne transakcije. Uz to je Helphand preko trgovačke tvrtke „Handels-AG Exportkompanie A/S“ prao novac njemačkog ministarstva vanjskih poslova uvozeći iz Rusije raznorazna dobra i strateške sirovine koje su se krijumčarile preko švedskoga mjesta Haparanda u polarnom krugu preko kojega je Lenjin slao i svoja tajna pisma u centralu svoje boljševičke partije u Rusiji. Suvlasnik navedene tvrtke bio je jedan plaćenik njemačke obavještajne službe. Osim toga, za Helphanda su radili vodeći Lenjinovi ljudi, poput kasnijeg šefa zloglasne boljševičke tajne službe Čeke u Petrogradu, Mojsija Urickija, ili Jakob Fürstenberg, jedan od najužih Lenjinovih suradnika koji je nakon Oktobarske revolucije bio guverner Sovjetske narodne banke. On je vodio knjigovodstvo tvrtke. U Helphandovoj obavještajnoj mreži, financirane od Njemačke, nalazio se i suosnivač Čeke, Mieczyslav Kozlovski. Kao mjesto za vođenje obavještajne operacije dr. Pervus Helphand odabrao je Kopenhagen u neutralnoj Danskoj otkuda se lakše mogla pripremiti revolucija u Rusiji. Veleposlanik Carske Njemačke u Danskoj, grof Brockdorff-Rantzau, zabilježio je slijedeće:

„Pobjeda, a s njom i prvo mjesto u svijetu, je naša ako ćemo uspjeti Rusiju na vrijeme revolucionarizirati.“

Berlin više nije htio ruskog cara samo destabilizirati nego u cijelosti sruštiti rusku carsku vlast. Poslije je u Lenjinovom adresaru nađena adresa Helphandove tvrtke, a Fürstenberg je u to vrijeme, što su dokazali švedski izvori, često putovao u Rusiju. Sigurno je: boljševicima je za revoluciju bio potreban novac. Preko švedskoga mjesta Haparande krijumčarena su u cipelama i korzetima ne samo Lenjinova tajna politička pisma nego i velike količine propagandne literature boljševika. „Donosim pozdrave od Olge“, glasila je lozinka prilikom krijumčarskih pothvata. Neideološki promatrači posvjedočili su da je među boljševicima u ta krijumčarska vremena postojao visoki stupanj korupcije.

Povijesni događaji su dokazali da su se ostvarili mnogi naputci iz Helphandova plana koji je 1915. bio predočio Nijemcima na razmatranje i prihvaćanje. Na pr. točno je ostvaren njegov plan da u tvornicama Putilov u Petrogradu i Nikolajevu izbiju politički štrajkovi. Obavještajna služba Carske Rusije bile je o svemu odlično informirana, i sumnjala je da se iza radničkih štrajkova krije nevidljiva ruka njemačke tajne službe. Isplata novca radnicima za vrijeme štrajka, i to tjednima u vrijeme štrajka, također objašnjava gdje je završio novac koji je Helphand dobio isplaćen od njemačkog ministarstva vanjskih poslova koje je o ovakvim vrstama transakcija izdavalo potvrde. Uz njemački obavještajni rad je vojni uspjeh njemačke vojske na istočnom frontu ubrzao pad ruskoga cara Nikolaja II Romanova koji je bo bratić njemačkog cara Wilhelma Hohenzollerna. U jesen 1916. je njemačka vojska prodrla duboko na ruski teritorij. U boju je palo stotine tisuća ruskih vojnika. Pod neprestanim pritiskom rata rusko je gospodarstvo doživjelo slom. Krajem 1916. stala je proizvodnja u tvornicama Carske Rusije zato što nije bilo sirovina i goriva. Na selu su seljaci ostali bez konja koji su rekvirirani za potrebe vojske odnosno rata. U Svetom Petrogradu i Moskvi došlo je do nestašice brašna. Uslijed navedenih poteškoća prvo su počeli masovno prosvjedovati radnici, i to na međunarodni Dan žena, 8. ožujka 1917. godine, kojima se pridružilo na tisuće žena koje su čekale u redu pred prehrambenim trgovinama. To je bio, kako je naveo povjesničar Heiko Haumann, „proboj ka revoluciji“. Brzinom požara se pobuna proširila diljem zemlje. U trenutku kada je poslušnost otkazao garnizon vojske u Petrogradu, car je odstupio s vlasti, i odrekao se krune i u ime svoga maloljetnoga sina, naglasivši u svojim zabilješkama da je “do prevrata došlo zbog izdaje i kukavičluka u vojsci”. Revolucionari su ga zatvorili u pritvor, a bolješevici su cijelu carsku obitelj ubili u lipnju 1918. godine, bojeći se da bi procarska antiboljševička Bijela garda mogla (za vrijeme građanskog rata) cara osloboditi i postaviti ga za simboličnu figuru otpora, s obzirom da je car u pučanstvu uživao veliki ugled.

U Februarskoj revoluciji 1917. nastupilo je dvovlašće: s jedne strane je središnju vlast obnašala umjerena konzervativna Provizorna vlada koja je raspolagala državnim aparatom, a s druge strane formirao se Petrogradski sovjet radničkih i vojničkih deputata. U Petrogradskom sovjetu su boljševici na početku igrali samo sporednu ulogu. Nijemci nisu, međutim, bili zadovoljni s novim odnosom snaga u Rusiji jer je Provizorna vlada Rusije nastavila rat protiv Njemačke, što je u krajnoj liniji dovelo do sloma Provizorne vlade koju su u Oktobarskoj revoluciji srušili boljševici jer je vlada premijera Kerenskog pokrenula u ljeto 1917. jednu veliku vojnu ofenzivu koju je njemačka vojska odbacila. Vojni neuspjeh doveo je do masovnog dezertiranja ruskih vojnika koji su završili u redovima Crvene armije koju su formirali boljševici.

Novi vlastodršci koji su iznjedrili u Februarskoj revoluciji činili su, inače, jednu obećavajuću vladu koja je najavila povijesne višestranačke izbore, i koja je uvela slobodu tiska i slobodu okupljanja. „Rusija se sa Provizornom vladom našla na najboljem putu ka demokraciji“, mišljenja je povjesničar Manfred Hildermeier. Peh Provizorne vlade je bio što nije bila spremna na ratno primirje s Njemačkom jer nije prihvaćala njemačku hegemoniju u Istočnoj Europi.

Lenjina, koji se u vrijeme Februarske revolucije nalazio u švicarskoj emigraciji, iznenadili su događaji koji su se u Rusiji početkom 1917. odvijali brzinom munje. Još početkom 1917. je 46 godina star vođa boljševika izjavio kako njegova generacija najvjerojatnije više neće doživjeti revoluciju. Nakon careva pada se Lenjin nalazi u Švicarskoj, “stiješnjen kao u konzervi“ (po Helphandu). Lenjinov povratak preko zemalja saveznika Antante (Entente) nije dolazio u obzir jer su zapadne vlasti signalizirale kako odbijaju takvu mogućnost jer je Lenjiniv politički program bio izlazak Rusije iz rata što apsolutno nije odgovaralo ni Francuskoj ni Velikoj Britaniji. Stoga se Lenjin vratio vlakom preko Njemačke, ali uz odobrenje njemačkih vlasti.

Povijesno je netočna tvrdnja da su Nijemci strpali Lenjina u plombirani vagon jer vagon u kojemu se Lenjin vozio nije bio zapečaćen (bila su zapečaćena troja vrata ali ne i četvrta). Naprotiv, putem su njemačke vlasti opskrbljivale Lenjina i njegovu poveću pratnju od 31 osobe s prehrambenim namirnicama. Prije polaska je Lenjin uputio njemačkom veleposlaniku u Bernu, i to preko švicarskoga socijalista Plattena, uvjet da „s njemačkim organima kontaktirati će iskljućivo Platten, a bez njegova odobrenja niti jedna osoba ne smije stupiti u vagon“. Nadalje, „Vagonu se daje eksteritorijalni status“. Nijemci su udovoljili Lenjinovom zahtjevu. Prilikom polaska vlaka s Lenjinom sa glavnog kolodvora u Zürichu je njemački vojni ataše primijetio da je nekoliko stotina Rusa, okupljenih na stanici, optuživalo putnike da su „njemački špijuni, provokatori i židovski agitatori.“ Prilikom polaska su Lenjinovi partijski drugovi zapjevali „Internationalu“.

Nakon što je vlak s Lenjinom napustio njemački teritorij svog je vođu dočekao Fürstenberg koji je s Lenjinom i pratnjom nastavio put preko Švedske i Finske do Rusije odnosno do Svetog Petrograda. Na dočeku su se vijorile crvene zastave, glazbeni sastavi i špalir radnika i vojnika na okićenom glavnom kolodvoru. Uprkos svim strahovima je Provizorna vlada dopustila Lenjinu ulazak u zemlju, očito podcjenjujući snagu boljševičke partije (u to je vrijeme snažnija bila politička stranka Socijalni revolucionari, zvani Eseri). Iz njemačkog kuta gledanja se transfer Lenjina pokazao najvažnijom revolucionarnom mjerom. Naime, vođa boljševičke partije shvaćao je brže nego svi njegovi rivali u revoluciji da se raspad ruskoga društva ne može zaustaviti ako se odugovlači s reformom zemljišta, regulacijom nacionalne problematike, i pitanjem mira u ratu. Depeše njemačkog ministarstva vanjskih poslova u to vrijeme bilježe primjere anarhije: zaklani veleposjednici, i grozni primjeri linčova. Njemački diplomati bilježe u Stockholmu nezavidnu gospodarsku situaciji u ruskom glavnom gradu, „lošu opskrbu trgovina s prehrambenim namirnicama, i velike redove pred trgovinama za kruh i mlijeko“. Stanovnik Petrograda je dnevno dobivao obrok od 200 grama kruha; istovremeno je stala industrijska proizvodnja, a umorni od ubijanja, i gladni kruha, s fronta je dezertiralo na stotine tisuća ruskih vojnika. Vlada u Berlinu je zadovoljno registirala da Lenjinovi zahtjevi za mirom i podjelom seoskog poljoprivrednog zemljišta nailazi na veliki interes među ruskim stanovništvom. „Lenjinova propaganda je takve vrste koja se kod velike mase pokazuje najuspješnijom“, stoji u jednom njemačkom izvješću o trenutnom stanju od 5. srpnja 1917. godine.

Nekoliko dana poslije je njemački veleposlanik u Švedskoj zabilježio slijedeće: „Nije daleko vrijeme kada će Lenjinova grupa preuzeti palicu, a time će stići i primirje“.

Njemački kancelar Bethmann Hollweg i maršal Hindenburg podupirali su revolucionarni proces na način da su još stotine revolucionara pustili da vlakovima putuju do Rusije preko Njemačke iz švicarskog egzila. Lenjinov suradnik Fürstenberg postao je u međuvremenu boljševički zastupnik vanjskih poslova u Švedskoj, a u zastupstvu vanjskih poslova boljševika radio je i Karl Radek. Njemački ministar vanjskih poslova Kühlmann pohvalio se pred carem Wilhelmom i maršalom Hindenburgom da „bez stalne i široke potpore“ /Ministarstva vanjskih poslova/ boljševički pokret „nikada ne bi dobio na utjecaju koji danas posjeduje“.

Provizorna vlada predvođena Aleksandrom Kerenskim (koji je bo pravnik po struci, kao i Lenjin), je sredinom srpnja 1917. izvršio protubolješvički udar nakon što su partijski aktivisti boljševika pokušali izvesti državni udar. Uhićeni su vodeći boljševici, zabranjene su boljševičke novine, i mnogobrojne osobe su odvedene na saslušanje u krim-policiju i pred istražne suce. Prilikom istrage je trag vodio do njemačkog novca za boljševike. Po podatcima petrogradske policije su Lenjinovi boljševici njemačkim novcem plaćali čak i (gladne) prolaznike kako bi ovi dolazili na demonstracije, dobijajući u ruke unaprijed napisane transparente s parolama kojima se zahtijevao pad Provizorne vlade. Inače, nakon propalog prvog pokušaja državnog udara se Lenjin bio sklonio na sigurno u Finsku; prije bijega mu je Staljin u svome stanu obrijao bradu kako bi promijenio izgled identiteta radi fotografije za putovnicu na kojoj je prikazan kao finski seljak.

Provizorna vlada, iako je preživjela prvi boljševički udar u kojemu je poginulo preko 300 osoba, kompromitirala se u očima ruske javnosti jer je odugovlačila s raspisivanjem prvih višestranakčkih izbora za ustavotvornu skupštinu koja je trebala riješiti velika pitanja zemlje. Uz to je propala velika ofenziva ruske vojske koja je pokrenuta na nagovor francuskih saveznika. Boljševici su u svim tim poteškoćama i u cijelom tom kaosu stajali po strani i agitirali protiv Provizorne prodemokratske vlade, tako da im je utjecaj unutar sovjeta (vijeća) radničkih i vojničkih deputata bio u porastu. Krajem rujna 1917. je Lenjin drugove tjerao na oružani ustanak. Jedan berlinski stručnjak za revoluciju naglo je prekinuo svoje službeno putovanje „radi predstojeće boljševičke revolucije“, kako je naglasio u svome osobnom dnevniku. Garnizon ruske vojske u Sv. Petrogradu stavio se Lenjinu na raspolaganje, možda i uz pomoć Nijemaca. U noći 7. studenog 1917. godine, a po ruskom pravoslavnom kalendaru 25. listopada (oktobra) su pukovi petrogradskog garnizona zajedno sa Crvenom gardom (pretećom Crvene armije), sveukupno 20 tisuća naoružanih vojnika i crvenih dobrovoljaca, zauzeli najvažnije točke u glavnom gradu. Iako je Provizorna vlada oko Zimskoga dvorca u Svetom Petrogradu, gdje je stalno zasjedala, okupljala vojne snage, otpor je bio nedovoljan. S uhićenjem članova-ministara Provizorne vlade završila je Oktobarska revolucija. Lenjin je došao na čelo „Vijeća narodnih komesara“. Tim činom je za Rusiju počelo najgroznije razdoblje u povijesti koje je završilo tek 1991. godine nakon nebrojenih žrtava, mišljenja su njemači povjesničari. Već krajem prosinca 1917. su njemačka i ruska strana pregovarale o separatnom primirju.

Njemački uspjeh je Lenjinovim dolaskom na vlast bio perfektan, iako strateški koban jer će 20 godina poslije Hitler ratovati sa zemljom (Sovjetskim Savezom) i režimom (bolješvicima) koje je stvorila Carska Njemačka. (U svojoj programskoj knjizi „Mein Kampf“ Hitler hvali vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske zbog ubacivanja „crva revolucije“ u neprijateljske redove, što je kao ideju držao odličnom, i primjenjivao ju na primjeru Čehoslovačke, Francuske, Jugoslavije i drugih zemalja koje su pripremom psihološko-propagandnoga rata padale u ratu kao kule od karata; njemačkom caru, koji je živio u nizozemskom egzilu, Hitler je zabranio povratak u Njemačku.) Nijemcima je vrlo važno bilo Lenjina održati na vlasti kako bi se održalo primirje s Rusijom odnosno sada već sa Sovjetskom Rusijom. Iz tog razloga su ministri njegova carskoga Veličanstva bili spremni duboko zagrabiti u džepove državne riznice. U Ukrajini su Nijemci primijenili isti obrazac ubacivanja „crva revolucije“ kao u Rusiji; naime, u ratnom zarobljeništvu su nacionalno indoktrinirali zarobljene vojnike ukrajinske nacionalnosti, njih oko 50 tisuća s kojima su osnovali i ukrajinsku vojsku koja, međutim, nije bila dovoljna za osvajanje vlasti u Ukrajini gdje su nakon proglašenja ukrajinske nezavisnosti u državnom udaru vlast od ukrajinskih socijaldemokrata i socijalnih revolucionara preuzeli boljševici pa je morala intervenirati njemačka vojska sprašivši u ožujku 1918. boljševike i Crvenu armiju iz Kijeva. Međutim zbog suradnje s Nijemcima u Prvom svjetskom ratu, a poslije i u Drugom svjetskom ratu su Ukrajinci nosili, nepravedno kako naglašavaju povjesničari na Zapadu, komunistički pečat „pete kolone“. Neovisnost Ukrajine nije, dakle, rezultat ciljane njemačke vanjske politike nego stvar slučajnosti inače ne bi bilo došlo do Separatnog mira u Brest-Litovsku koji su Nijemci zasebno potpisali prvo s Ukrajinom, u veljači 1918. godine, a mjesec dana poslije sa Sovjetskom Rusijom. (Izvor: “Der Spiegel” br. 50/2007., i članak pod naslovom: “Revolutionär seiner Majestät”, Revolucionar njegova Veličanstva.)

Usput rečeno, obrazac „crva revolucije“ su Englezi i Amerikanci primijenili, na primjer, 1979. u Iranu kada su iz fancuskog egzila u zrakoplov na pariškom aerodromu strpali vođu islamskih fundamentalista Homeinija, poslavši ga u Teheran. Njegovim dolaskom finalizirana je Iranska revolucija, a svrha zapadne potpore islamskim fundamentalistima je bila da Iran pod novim režimom prekine napredni program nuklearne energije koji je prethodni režim diktatora Šaha uspostavio s Francuskom. Sve do Homeinijeve smrti Iran nije nastavio s nuklearnim programom koji je ubrzano provodio opet tek dolaskom na vlast iranskog predsjednika Ahmadinedžada početkom 21. stoljeća.

CBK

16.02.2008. u 20:05 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.

CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

subota, 16.02.2008.

OKTOBARSKA REVOLUCIJA MADE IN GERMANY

Opis bloga Black Blog of the Communism

Erich Fromm

Link