Stigle su dobre i loše vijesti, s tim da se loša vijest može uskoro ipak pretvoriti i u dobru vijest. Krenimo s onom lošom viješću da ju što prije otkačimo.
Loša vijest je da je predsjednik Republike Stjepan Mesić iznio nedavno u riječkom „Novom listu“ stav o tome kako u hrvatskom društvu postoje ravnopravni građani i oni „ravnopravniji“ koji uživaju privilegij njegove zaštite s položaja institucije predsjednika Republike koju na taj način zloupotrebljava te je zreo da ustavne sutkinje i suci pokrenu postupak njegova opoziva s predsjedničke dužnosti zbog kršenja ustavnog načela trodiobe vlasti i miješanje u rad pravosuđa. Nije prvi puta da postoji osnovana sumnja da je Predsjednik prekršio ustavne ovlasti a ova posljednja je najočitija.
Predsjednik Republike zahtijeva ni manje ni više nego zaštitu za pripadnike protunarodne „Narodno-oslobodilačke borbe“ od kaznenog progona za ratne zločine. Zaštita od kaznenog progona za ratne zločine ne vrijedi za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata koji je bio antifašistički, ali trebala bi vrijediti za nekadašnje jugoslavenske branitelje iz partizanskih jedinica pod komandom maršala Tita zato što su, i to navodno, bili antifašisti?
General HV Ante Gotovina optužen je od hrvatskog pravosuđa, preko međunarodnog suda ICTY, za ratni zločin, a jedna od optužnica se odnosi na navodno „prekomjerno granatiranje“ četničkog uporišta Knina 1995. godine, što je presedan u povijesti da se nekome predbacuje prekomjerno granatiranje. Niti jedan general iz vrha JNA na čelu s uvjerenim titoistima Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem, nije od suda ICTY optužen za prekomjerno granatiranje Vukovara, primjerice. Pravosuđe Republike Hrvatske nije, međutim, optužilo zapovjednika partizanskog zagorskog odreda i šefa komunističke tajne policije OZNE iz Krapine, STJEPANA HRŠAKA (poručnik), zbog masovnog ubojstva 13 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika (i 600 zarobljenih hrvatskih civila) u svibnju i lipnju 1945. godine. O komandantu tri komunistička koncentracijska logora na krapinskom području i njegovoj ulozi u organizaciji ratnog zločina i masovnoga ubojstva iznijeta su detaljna svjedočanstva u dokumentu pod slijedećim naslovom:
„U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju“ (Autor: svjedok Fran Živičnjak, u Zagrebu, 1998. godine.)
Fran Živičnjak je kao izvršitelje navedenog ratnog zločina i masovnog ubojstva naveo imenom i prezimenom 45 partizana (Jugoslaveni hrvatskog porijekla) pod zapovjedništvom druga Hršak Stjepana, danas umirovljenom kapetanu Udbe koji spokojno živi na Tuškancu u Zagrebu (u otetoj i nacionaliziranoj vili). Prije nekoliko dana je „Jutarnji list“ obavio sa Stjepanom Hršakom interview u kojemu je ponovio da nije počinio ranti zločin.
Hršak Stjepana je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga kazneno prijavio 2000. godine Državnom odvjetništvu u Zagrebu radi osnovane sumnje da je počinio ratni zločin, priloživši dokazni materijal. Tada je još bio živ izravni svjedok i supočinitelj ratnog zločina Mladen Šafranko (pokajnik), nekadašnji stražar OZNE, koji je Franu Živičnjaku i posvjedočio kompletne tragične događaje iz svibnja i lipnja 1945. na području Krapine. Tada je bio živ i Fran Živičnjak. Danas je živ samo počinitelj Stjepan Hršak koji je osobno vodio kolone ratnih zarobljenika na vrh Lepa Bukva u maceljskoj gori i šumi, i cinično im dobacivao da ih gore „čekaju Pavelićevi gemišti“. Uz partizane, počinitelji ratnog zločina je i određeni broj hrvatskih seljaka iz okolice Đurmanca kraj Krapine koji su određeni broj ratnih zarobljenika ubijali sjekirama i drugim hladnim oružjem. Maršal Tito je osobno došao na položaj stratišta u maceljskoj šumi i sa distance od 150 do 200 metara promatrao je egzekucije, i čak naredio da se jedna skupina zarobljenih hrvatskih civila ima likvidirati sjekirama. (O tome postoji konkretno svjedočenje jednog partizana koji se tada nalazio u Titovoj pratnji.) Danas Stjepan Hršak laže o pokojnom Franu Živičnjaku i post mortem ga kleveće, tvrdeći da je ovaj bio njemački fašistički špijun, kako je prenio „Jutarnji list“, što je apsolutno netočno, naprotiv, Fran Živičnjak je pitomac Domobranske dočasničke škole u Zagrebu, u Ilici 242, a od 7. studenog 1944. djelatni pripadnik Stožera XVI hrvatske domobranske divizije, zarobljen 10. svibnja 1945. u Krapini, kako svjedoči tajnik Zagrebačke nadbiskupije dr. Stjepan Kožul. Pravosuđe i krim-policija mogli su već 1998. ili najkasnije po Paraginoj kaznenoj prijavi uhititi Stjepana Hršaka, i ispitati njega i žive svjedoke. Prilikom premetačine njegova stana odosno vile krim-policija mogla je pronaći trofejno oružje u vlasništvu Stjepana Hršaka, pištolj njemačke marke „Walter, 7,65 mm“ s kojim je osobno ubio hicem u glavu 20 zarobljenih svećenika i franjevaca Rimokatoličke crkve. Vilu na Tuškancu je Hršak dobio kao „zaslugu za narod“, kako se to prije, u Titovoj Jugoslaviji, službeno nazivalo. U vidu materijalnih dokaza postoji 1163 ekshumirane žrtve titoizma/komunizma iz 23 jame od sveukupno 130 lociranih grobnih jama u maceljskoj šumi. Jedan od sudionika ratnog zločina i Hršakovih suradnika je Ivica Fizir, koji je početkom devedesetih godina 20. st. bio gradonačelnik Krapine s liste Hrvatske demokratske zajednice.
Fran Živičnjak bio je neposredni svjedok nekoliko ubojstava ratnih zarobljenika i civila od strane partizana u Krapini 1945. godine:
„(...) Dok sam tako prestrašen čekao daljnju sudbinu, naredio je /komandant Stjepan Hršak/ da me se priključi koloni zarobljenika koja je išla za logor Mirkovec kod Sv. Križa Začretja. Tamo sam istoga dana poslije podne /22.5.1945./ prisustvovao ubojstvu ustaškog bojnika Miroslava Kopjara kojega je metkom u potiljak strijeljao komandant logora, zloglasni Milan Kunštek, inače domaći čovjek kojega sam poznavao iz Petrovskog /kod Krapine/...“
Predsjednik Mesić je, dakle, mišljenja da titoist i pripadnik „NOB“, Stjepan Hršak, ne bi danas trebao odgovarati pred institucijama hrvatske pravne države jer je navodno antifašist i nekadašnji partizan i pripadnik „NOB“, uz to što je bio pripadnik totalitarne tajne službe OZNE, udarne šake Komunističke partije Jugoslavije !!! To bi, dakle, bila loša vijest koja je stigla s Pantovačaka, a sada o jednoj dobroj vijesti koja je stigla iz Münchena.
Dobra vijest stiže iz glavnog grada Slobodne Države Bavarske, Münchena, gdje je Specijalni sud za državni terorizam nastavio suđenje doušniku Udbe Krunoslavu Pratesu, optužen zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, nekadašnjeg člana SKH/SKJ i direktora u zagrebačkoj naftnoj tvrtki INA kojega je osobno ubio doušnik Udbe Željko Ražnjatović-Arkan, raskolivši mu glavu sjekirom. Doušnik Krunoslav Prates, lažni Đurekovićev prijatelj i „veliki ustaša“, predao je ključeve kuće u kojoj se Đureković nalazio, u mjestu Wolfratshausen kod Müchena, šefu II. odjela zagrebačke Udbe, Josipu Perkoviću koji je napravio kopiju i predao je Ražnjatoviču Arkanu, poznat iz Domovinskog rata kao velikosrpski koljač. Perković Josip je pak iz Domovinskog rata poznat kao Tuđmanov i Šuškov šef hrvatske vojno-obavještajne službe SIS i najuži suradnik udbaša Josipa Manolića, nekadašnjeg predsjednika Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske, i predsjednika vlade Republike Hrvatske. Umirovljenog brigadira HV, Josipa Perkovića se dovodi u najužu vezu s političkim ubojstvom dopredsjednika Hrvatske stranke prava Antom Paradžikom. U jednom dopisu upućen srpskom šefu Udbe u Beograd, za vrijeme Domovinskog rata, Perković Josip se pohvalio da su „hrvatski fašisti na čelu s Paradžikom likvidirani“, i predbacio je srpskim kolegama zašto oni nisu, po zajedničkom dogovoru, likvidirali srpske fašiste. Ante Paradžik je inače bio hrvatski rodoljub, i predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća, a njegov „podređeni“ bio je Dražen Budiša, predsjednik Saveza studenata Zagreba, koji je s Paradžikom vezan i kumstvom, ali i kukavičlukom Dražena Budiše koji o ubojstvo njegova kuma šuti.
Njemačko pravosuđe je titoista Josipa Perkovića stavilo na tjeralicu Interpola, zbog optužbe za sudjelovanje u organizaciji Đurekovićeva ubojstva koj je ubijen jer je u tri knjige, koje je objavio u Njemačkoj, kritizirao političku korupciju u vrhu elite Saveza komunista Hrvatske i SKJ. Njemačko pravosuđe se požalio na nesuradnju s hrvatskim pravosuđem, te je zatraženo da dva diplomata RH, u stvarnosti dvojica udbaša, napuste teritorij Savezne Republike Njemačke zbog špijunaže u korist Josipa Perkovića i opstrukcije suđenja Krunoslavu Pratesu. Njemačka vlada je o svemu obavijestila Europsku komisiju. U Uredu predsjednika Republike Hrvatske inače radi Perkovićev sin Saša Aleksandar koji se već izblamirao u slučaju s generalom Zagorcem i snimkom s tog razgovora, i koji je aktivno sudjelovao u lovu na generala Antu Gotovinu.
Dok se jugoslavenskim teroristima i titoistima sudi zbog državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije, predsjednik Mesić optstruira rad hrvatskog pravosuđa isključivo radi zaštite bivših komunista/titoista i (određenih) partizanskih ratnih zločina s kojima se svake godine sastaje nekoliko puta na javnim skupovima (bez ikakvog srama) i s njima pjeva partizansku pjesmu „Po šumama i gorama...“ gdje su Jugoslaveni sakrili pobijene hrvatske civile i ratne zarobljenike.
CBK
Post je objavljen 13.02.2008. u 14:04 sati.