Poštovani blogeri i komentatori, čitajte u ovome postu o preteči i inverziji njemačkih nacista – o crnorukaškim velikosrpskim šovinistima koji su slijedili program „Načertanije“ ili nacrt o uspostavi „Velike“ Srbije kao reinkarnacije srednjovjekovnog Dušanovog carstva samo što se crnorukaška Srbija širila prema Zapadu dok se Dušanovo carstvo širilio prema Jugoistoku. O Crnoj ruki nas izvještava i poučava crnogorski rodoljub i hrvatski domoljub S.M. Štedimlija u svojoj knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“ koja se temelji na srbijanskim izvorima, dakle sve što u toj knjizi piše tvrde srbijanski znanstvenici i publicisti koji su to objavljivali u vrijeme kada su bili sigurni da će „Velika“ Srbija trajati 1000 godina. Post o Crnoj ruki ići će u nekoliko dijelova jer ima dosta povijesnog materijala i događaja vezani za tu temu. Međutim, prije nego vam ovdje predočim sažetak o uroti ili zavjeri Crne ruke početkom 20. stoljeća, rado citiram jednog blogera i komentatora radi nekih naivnih Hrvata kojima je bila i je i danas draža Jugoslavija od Hrvatske. Evo što je bloger TAURUNUM napisao 6. veljače 2008. godine:
CRNA RUKA 1903. – 1918.
Tajna organizacija Crna ruka osnovana je 1911. godine, a njenu jezgru čine zavjerenički oficiri vojske Kraljevine Srbije koji su se okupili 1903. godine sa ciljem tehničke provedbe tajnog velikosrpskog plana “Načertanije” o teritorijalnom proširenju pretenciozno nazvane “Kraljevine Srbije”, a u stvarnosti beogradskog pašaluka. Tehničkoj provedbi smetao je prozapadno orijentirani srbijanski kralj Aleksandar Obrenović. Stoga su neki srpski oficiri odlučili ubiti svoga kralja i članove njegove vlade koju su držali izdajničkom. Na čelu urote protiv kralja nalazio se odlučni oficir Dragutin Dimitrijević-Apis koji će de facto postati najveći srpski junak u 20. stoljeću jer je već 1912. stvorio “Veliku Srbiju” koja je zaslugom zapadnih sila u Versaillesu dobila 1919. megalomanske granice od ohridskog do bledskog jezera. Nezahvalni Srbi likvidirali su Apisa 1917. godine na solunskom procesu kada je od srbijanskog vojnog suda osuđen na smrt i pogubljen jer se licemjerni srbijanski kralj Petar I. Karađorđević tada ulizivao bečkom dvoru (austrougarska vojska je bila u fazi kontraofenzive i činilo se da će Centralne sile odnijeti pobjedu u ratu, pa su se Srbi počeli vješto okretati kao pijetao na vjetru). Tako su Srbi omraženim Nijemcima na pladnju predali Apisovu glavu kao čin dobre volje jer je Prvi svjetski rat i počeo Sarajevskim atentatom kojega je Apis organizirao (uz znanje srbijanske vlade), i zbog čega je Beč optužio Beograd kao kolovođu tog podlog ubojstva prijestolonasljednika i vrhovnog zapovjednika austro-ugarske vojske, Franje Ferdinanda i njegove (mađarske) supruge Sofije, te je zahtijevao izručenje kriminalaca koji su bili ubojice za pisaćim stolom.
DRŽAVNI UDAR IZ SVIBNJA 1903.
Štedmilija nam navodi da je o zavjeri protiv kralja Aleksandra Obrenovića vrlo mnogo napisano u srpskoj političkoj literaturi, te kao izvore nabraja same svjedoke i sudionike tih događaja koji su o tome pisali, kao i pisanje francuskog novinara Andre Bara koji je u ondašnjem europskom tisku pisao u superlativima o Apisu i njegovim urotnicima. Jedan od svjedoka vremena je šogor od vođe zavjerenika Apisa, Živan Živanović, zatim, Dimitrijević Apis glavom i bradom, te Dragiša Vasić. Osim navedenih tu su još kao izvori vrijedni i drugi osobni sudionici u atentatu koji je tada potresao Europu: Čeda Popović i Božin Simić.
Zamisao o atentatu rodila se u glavama srpskih oficira kada je Rusija okrenula leđa Aleksandru Obrenoviću i počela politički i financijski podupirati njegova oponenta, srpskog kneze Petra I. Karađorđevića koji je živio u progonstvu kao politički emigrant u švicarskoj Ženevi, ali na visokoj nozi, zahvaljujući financijskim injekcijama ruskoga cara Nikole Romanova. Postoji povijesni zapis o tome kako je Petar Karađorđević (Crni Đorđe) prevario jednog ruskog kneza za astronomski iznos novčane pozajmice koju nikada nije vratio.
Zavjera je dogovorena na jednom sastanku u jednom beogradskom vinskom vrtu kada su se oficirima priključili i neki političari i bogati trgovci. Suglasili su se da o namjeri atentata izvijeste kneza Petra. (Živan Živanovnić „Politička povijest Srbije“.)
Postojalo je i kazalo sadržaja zavjereničkog članstva. Na taj se dokument svaki urotnik osobno potpisao kao jamstvo da će se držati tajnosti dogovorenog. Drugim riječima, za tajnost dokumenta je svaki potpisnik jamčio svojim životom. Dragiša Vasić piše o tome: „Nakon isteka određenog vremena zavjerenici su postavili pitanje sastavljanja novog dokumenta, koji je sastavljen u kući ministra školstva Živana Živanovića. Tekst prisege, koji je oboljeli Dragutin Dimitrijević-Apis izdiktirao iz bolesničke postelje, glasio je: Time što gledamo u oči sigurnoj propasti domovine ako bi se sadašnje stanje nastavilo samo još kraće vrijeme, i time što kao glavne krivce za takvo stanje smatramo kralja Aleksandra i njegovu ljubavnicu Dragu Mašin, prisežemo i jamčimo svojim potpisima da ih želimo ubiti. Na, njihovom, krvlju očišćenom, prijestolju Srbije želimo ustoličiti Petra Karađorđevića, unuka srpskog vođe i sina zakonitog kneza Aleksandra Karađorđevića.“
Zavjerenici su kao datum ubojstva kraljevskoga para odredili noć s 28. na 29. svibnja 1903. godine. Dan 29. svibnja bio je inače dan atentata na kneza Mihajla Obrenovića u Košutnjaku.
Oko dva sata iza ponoći 29. svibnja 1903. svi zavjerenici nalazili su se na svojim položajima i čekali su Apisov znak. Zavjerenici na čelu s Apisom projurili su sabljama i vatrenim oružjem kraj kraljevske garde koja ih je vojnički pozdravila. Plan je bio upasti u „Konak“, kako se zvao kraljevski dvor na Dedinju u Beogradu, i ubiti kralja i njegove najuže suradnike.
„...U jednom su trenutku došli do pred željeznu ogradu dvora i prošli dvorska vrata kraj stražara koji su stajali u stavu mirno i počasno pozdravljali urotnike. Oni koji su se našli na čelu tog čudnog čopora zabijali su se trčeći u zatvorena vrata i silom počeli drmati željezne šipke. Ta je buka probudila cijelo jato vrana koje su se iz dvorskoga vrta razletjele na sve strane. To je uzbunilo dvorsku stražu, ali i one zavjerenike koji još nisu bili dospjeli do glavnih ulaznih vrata, tako da je Apis morao povikati: „Na svoja mjesta! Svatko na svoje mjesto!“, na što se svi nađoše uz željeznu ogradu. U tom je trenutku s velikim snopom ključeva dojurio poručnik Pera Živković; pokušao je otključati glavna vrata ali u brzini nije mogao pronaći pravi ključ. Zavjerenik Radoje Janković bijesno mu je dobacio: Marš, brže bre“ Kakvo je to drkanje?!“, na što je Živković, gotovo ukočen od uzbuđenja, s krajnjim naporom uspio otključati vrata. (...)“
Dežurni časnik u dvoru te noći bio je satnik Jovan Milković, zet od predsjednika vlade Kraljevine Srbije, generala Cincara-Markovića, koji je odbio pridružiti se zavjerenicima, ali je dao časnu oficirsku riječ da ih neće prokazati, no da će i braniti kralja ako bi se u vrijeme atentata našao na mjestu događaja. Dimitrijević-Apis upao je u negovu spavaću sobu, i u biti ga samo htio upozoriti da se mirno drži, ali sljedeći zavjerenik koji je upao u sobu, Borivoje Janković, odmah je ubio Milkovića, i ne pitajući. Na zvuk pucnja iz druge je prostorije istrčao natporučnik Naumović koji je bio i sam član zavjere, ali ne znajući, ubio ga je jednim hicem iz pištolja zavjernik Milić Simeonović. Apis je u međuvremenu stigao s pratnjom pred vrata kraljeve spavaće sobe. Pošto nisu imali ključ, otvorili su ih, odnosno bolje rečeno razorili eksplozivnom napravom koju je aktivirao poručnik Milutin Lazarević. Snaga eksplozije raznijela je ne samo vrata nego i nalijegajuće zidove, te je u cijelom Konaku prekinut strujni krug. Od požara kao posljedice eksplozije zapališe se skupocjene zavjese u Arapskom salonu. U tom je trenutku prema kraljevoj odaji dotrčao jedan stražar kojega je Apis odmah ubio jednim revolverskim hicem, misleći da se radi o kralju Aleksnadru koji hoće pobjeći. Iza pogođenog stražara počeli su prema zavjerenicima pucati drugi stražari koji su ranili Apisa koji je teško ranjen pao na pod, ali to drugi zavjerenici nisu primijetili. Ranjeni Apis oteturao je natrag u dvorište. Drugi zavjerenici dospijeli su do kraljevskog kreveta koji je bio prazan. Kralja nigdje. U isto vrijeme su se u dvorištu dvora sukobile dvije zavjereničke skupine koje nisu znale jedna za drugu. Nakon toga stigli su drugi zavjerenički zapovjednici sa svojim postrojbama. Svi su u dvorištu čekali rasplet u kraljevskim odajama. Pošto zavjerenici nisu znali gdje se nalazi kralj, odlučili su pozvati kraljevog adjutanta, generala Petrović, koji je, međutim, odbio izdati kralja i branio se šutnjom. Zavjerenici su mu dali ultimatum da odmah kaže gdje je kralj ili će ga ustrijeliti u glavu. Taman kada je ultimatum istekao, jedan je zavjerenik iza tapete jednog zida primijetio malu ključanicu za vrata prema tajnoj sobi. Zavjerenici su zatražili da se odmah donese sjekira, ali kraljev adjutant je mirno rekao da će on pozvati kralja van: „Ja sam, Vaš Laza. Otvorite svojim časnicima!“ Iza vrata se je mogao čuti glas kralja Aleksandra koji je, bez ikakva znaka uzrujanosti, postavio pitanje: „Mogu li računati na zakletvu svojih časnika?“ – „Ne, ni u kojem slučaju!“, uzvratio je Velimir Vemić.
„Nakon te dramatične polemike otvoriše se tajna vrata na kojima se pojaviše dvije ljudske spodobe u spavaćicama, nalik na duhove u tami. Istoga trenutka iz puščanih cijevi suknu plamen. Kralj je prvi pao, smrtno pogođen prvim metkom. Nakon njega pala je i kraljica koja ga je svojim tijelom očajno pokušala zaštititi; i nakon desetog metka još je uvijek davala znakove života. Da bi umirili svoje zgrožene drugove, a i postrojbe koje su opkolile Konak, urotnici su leševe ubijenoga kraljevskoga para bacili van kroz prozor kako bi na taj način svima dokazali da su postigli cilj. No, nisu se zadovoljili ubojstvom kraljevskoga para nego su proveli još jedan unaprijed zacrtan plan da ubiju još jednu osobu. Bio je to general Lazo Petrović, a između dva i četiri sata ujutro ubijena su i oba kraljičina brata. Zatim su u svojim stanovima ubijeni predsjednik vlade Srbije, general Cincar-Marković, i ministar obrane general Milovan Pavlović dok je ministar unutarnjih poslova Veljo Todorović teško ranjen. Svi ubijeni pokopani su u noći s 29. na 30. svibnja na beogradskom Novom groblju, a kraljevski par je ukopan u Palilulskoj crkvi usred Beograda – u grobnici Obrenovića. Ranjeni urotnici zajedno s Apisom smješteni su u bolnicu. Time je prevrat od 29. svibnja postao svršen čin. Još istoga dana formirana je nova vlada pod predsjedanjem Jovana Avakumovića u koju su ušli mnogi urotnici i pristaše kuće Karađorđević.”
Kratko vrijeme nakon toga je Narodna skupština Kraljevine Srbije u Beogradu blagoslovila ubojstva i prevrat, te je na plenarnoj sjednici od 2. lipnja imenovala Petra I. Karađorđevića za novoga kralja Srbije. Nakon atentata se vanjsko-politički kurs Srbije okrenuo od Austro-Ugarske prema Rusiji. Novi srbijanski kralj imao je u svome tijelu zaostali metak koji je kao oficir u francuskoj vojsci dobio u francusko-njemačkom ratu 1870. godine, i mrzio je sve njemačko. Točno 100 godina nakon toga su srpski zavjerenici, oficiri specijalne policije Republike Srbije u Beogradu ubili prozapadnog srbijanskog premijera Zorana Đinđića.
Manje, više, svi zavjerenici iz 1903. godine postali su članovi tajne terorističke organizacije “Ujedinjenje ili smrt” koju je jedan bečki novinar nazvao “Crna ruka”, a koja je svoje sjedište imala u Beogradu, i na čelu koje se nalazio pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, službeno šef propagandnog odjela glavnog stožera vojske Kraljevine Srbije. (Nastavak slijedi.)
CBK 07. II 2008.
Post je objavljen 07.02.2008. u 16:04 sati.