CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

U ožujku 1941. godine počeo je rasplet političke krize u Jugoslaviji koja je počela danom osnivanja jugoslavenske države od 1. XII. 1918. godine na koncu Prvog svjetskog rata.

JUGOSLAVIJA = VELIKA SRBIJA

Iako zamišljena od strane jugoslavenski orijentiranih hrvatskih političkih vođa i jugoslavenskih ideologa, Strossmayera, Supila, Trumbića i Stjepana Radića kao federacija ravnopravnih južnoslavenskih naroda, Jugoslavija se već prilikom njena osnivanja pretvorila u velikosrpsku tvorevinu i nedemokratsku državu u kojoj je vladao srpski hegemonizam kroz jugoslavensku centralizaciju, i srbizacija kroz jugoslavizaciju. Između Jugoslavije i «Velike» Srbije stajao je znak jednakosti. Uoči smrtonosnog političkog atentata i ubojstva hrvatskog vodstva u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, je srpski radikal i šovinist Puniša Račić otvoreno zahtijevao formalno proglašenje «Velike» Srbije. Hrvatsko pitanje koje je ostalo neriješeno u Austro-Ugarskoj Monarhiji ostalo je neriješeno i u Jugoslaviji. Velike sile, posebno Englezi u Europi, podupirali su srpsku hegemoniju u Jugoslaviji kao izraz svoje vanjske politike suzbijanja i sprečavanja njemačkog utjecaja u Jugoistočnoj Europi. Britanska vlada nije birala sredstva u ostvarenju cilja suzbijanja njemačkog političkog i ekonomskog utjecaja u Europi, izazvavši 1914. svjetski rat kako bi spriječila njemačku autarkiju u gospodarstvu i političko jačanje njemačkog Reicha. U isto vrijeme se britanski «Reich» odnosno imperij širio izvan Europe, po cijelom svijetu, od Indije preko arapskih i afričkih zemalja. Osnovni cilj je bio Njemačku odsjeći od svjetskih zaliha nafte u Mezopotamiji i na Kavkazu, a tu je mala Srbija s agresivnim vodstvom u Beogradu, raspoloženo za ekspanziju na susjedne zemlje, bila idealna za instrumentalizaciju.

Tajnim Londonskim ugovorom je britanska vlada godine 1915. obećala talijanskom vodstvu za ulazak u rat na strani Velike Britanije hrvatsku obalu. Nakon osnivanja Jugoslavije je jugoslavenska velikosrpska vlada Rapallskim ugovorom odstupila na osnovi Londonskog ugovora, hrvatske zemlje Istru, kvarnerske otoke, i gradove i luke Rijeku i Zadar fašističkoj Italiji. Iako u hrvatskoj javnosti prevladava mišljenje kako je vođa ustaškog protujugoslavenskog hrvatskog revolucionarnog pokreta odstupio hrvatske primorske krajeve Mussolinijevoj Italiji, to je jednim dijelom već učinilo jugoslavensko vodstvo, prevođeno srpskim radikalima i urotničkim kraljem i njeogvim crnorukaškim oficirima, 1920. godine. (S Talijanima se protiv Hrvata dogovorio vodeći srpski političar NIKOLA PAŠIĆ.) Kako bi Hrvatima opalili jednu ironičnu pljusku, Srbi su na potpisivanje Rappalskog sporazuma poslali hrvatskog političara i ministra vanjskih poslova Jugoslavije, ANTU TRUMBIĆA (vođa Jugoslavenskog odbora u Prvom svjetskom ratu) koji će se od jugoslavenske ideje otrijezniti tek nakon ubojstva Stjepana Radića. Nakon toga je Trumbić, iskusni diplomat s razgranatim međunarodnim vezama u anglo-francuskom svijetu, u kojemu su i talijanski fašisti gledali svoje (rezervne) saveznike, i vodeći hrvatski političar kroz više od dva desetljeća, nastojao riješiti hrvatsko pitanje izvan jugoslavenske države ali je držao kako će osnivanje samostalne hrvatske države biti moguće samo uz pomoć Italije i velike teritorijalne koncesije, kao danak obnovi hrvatske države. Koliko je Trumbić bio u krivu što je mislio da se hrvatsko pitanje može riješiti odstupanjem hrvatskog teritorija pokazali su događaji koji su ubrzo uslijedili: uspostava Nezavisne Države Hrvatske, od 10. travnja 1941. godine, ali uz takvu strašnu teritorijalnu i političku koncesiju da je odstupanje velikih dijelova Dalmacije i hrvatske obale dovelo do jačanja jugoslavenskog partizanskog i komunističkog pokreta u WWII koji je doveo do sloma Hrvatske i odbacivanja same ideje o hrvatskoj državi, a hrvatsko pitanje ostalo je neriješeno sve do pada Berlinskog zida 1989. godine.

ZABLUDA JUGOSLAVENSKE IDEJE

Povijest je znanstveno dokazala zabludu jugoslavenske ideje i jugo-balkanske integracije na koju je upozoravao vođa pravaškog pokreta i branitelj hrvatskog državnog prava dr. ANTE STARČEVIĆ koji je generaciji hrvatskih političara osvijetlio put ali s kojega su početkom 20. st. skrenuli mnogi mladi hrvatski političari koji su na nagovor velikočeškog političara i velikosrpskog odvjetnika Masaryka ušli u koaliciju sa Srbima, i u stvaranje jugoslavenske države kao alibi za stvaranje Velike Srbije, i Čehoslovačke kao Velike Češke, za račun Slovaka, i Hrvata. Od te sulude ideje o stvaranju Jugoslavije svoje hrvatske kolege-političare nije uspio svojim brojnim argumentima odgovoriti ni nasljednik Oca domovine, dr. Josip FRANK, i negov nećak i izvrsni saborski zastupnik IVICA FRANK, uz pravaške vođe Prebega i Horvata. Ante Trumbić je poglavnika ustaškog pokreta Antu Pavelića u talijanskoj emigraciji nagovarao i pridobio za ideju stvaranja hrvatske države uz pomoć Italije i teritorijalne ustupke Rimu. Trumbić i Pavelić bili su u odličnim odnosima još uoči atentata na Radića kada su njihove stranke bile u službenom koalicijskom odnosu. Tako je u ustaškom pokretu u samom početku postojao nepisani program u obliku zametka stvaranja krnje hrvatske države koja se gradila od krova, umjesto od temelja. To je jedan od uzroka propasti Nezavisne Države Hrvatske – NDH 1945. godine.

U Jugoslaviji je nakon atentata na oporbenog vođu Radića i hrvatske zastupnike vladala otvorena velikosrpska diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića koji je likvidiran 1934. prilikom službenog posjeta Francuskoj, u sredozemnom lučkom gradu Marseilleu. Izvršni organizator smrtonosnog osvetničkog atentata bio je sveučilišni vođa ustaške i hrvatske nacionalističke mladeži Eugen Dido Kvaternik, a atentator je bio jedan makedonski nacionalist i pobornik oslobađanja Makedonije od velikosrpske hegemonije. U pozadini atentata stajale su vlade fašističke Italije i Hitlerove Njemačke koima je glavni cilj bio razbiti francuski obruč oko Njemačke; glavne karike u tom obruču činile su Čehoslovačka, Poljska i Jugoslavija, tako da se smrću francuskog ministra vanjskih poslova, Barthoua, koji je ubijen zajedno s kraljem Aleksandrom, njemačka vlada riješila glavnog arhitekta stezanja obruča oko Njemačke. Prvi pozitivni rezultati za Hitlerov režim pokazali su se odmah nakon atentata u Marseilleu kada se Jugoslavija približila fašističkoj Italiji. Stojadonivićev velikosrpski režim uspostavio je bliske kontakte s Musolinijevim režimom.

Talijanski fašisti sjajno su surađivali s velikosrpskim šovinistima i unitaristima iz klike beogradske vlade srpskog premijera Milana Stojadinovića preko kojega je Mussolini od 1935. u Jugoslaviju uvodio fašizam. Talijansko-jugoslavenska idila potrajala je dok se 3. Reich nije umiješao i s Beogradom iz pragmatičnih razloga uspostavio najsrdačnije odnose.

Drugi svjetski rat službeno nije ni počeo, a Mussolini je napao i zaposjeo Albaniju. Nakon gubitka talijanskih interesa u Jugoslaviji namjeravao je 1939. vojno napasti i Jugoslaviju paralelno s Hitlerovim napadom na Poljsku, ali je zbog Hitlerovog veta talijanski napad na Jugoslaviju odgođen za godinu dana, da bi na kraju talijansku inicijativu za napad na Jugoslaviju preuzeli 1941. godine Nijemci. (U svrhu razbijanja Jugoslavije je Mussolini na istočnoj granici Italije koncentrirao 1940. godine 37 divizija.) Povoljna i sjajna politička konstelacija za Rim se na istočnoj strani Jadrana za talijansku diplomaciju iz temelja negativno promijenila kada je 1938. na višestranačkim izborima udružena srpsko-hrvatska opozicija Cvetković-Maček pobijedila Stojadinovićeve velikosrpske fašiste.

„Sa Stojadinovićevim padom (nakon višestranačkih izbora, op.a.) jugoslavenska karta izgubila je za nas 90 posto svoje vrijednosti“ (Talijanski ministar vanjskih poslova, Ciano, 8. veljače 1939. godine).

Novi i umjereni velikosrbski premijer Cvetković nagodio se 1939. s hrvatskom oporbom (Maček, HSS) o uspostavi jugoslavenske federalne jedinice Banovine Hrvatske (srpsko-hrvatski sporazum Cvetković-Maček). Nova srpsko-hrvatska vlada Kraljevine Jugoslavije 1939. nije surađivala s Mussolinijem zbog kojega je godinama morala u Beogradu biti u opoziciji, nego je vanjsko-politički kurs Jugoslavije okrenula prema Hitlerovoj Njemačkoj (mladi kralj Petar sudjeluje 4. ožujka 1941. na Hitlerov poziv na svečanoj paradi njemačke vojske), što je i glavni motiv Mussolinijeve namjere razbijanja Jugoslavije već 1940. godine.

Mussolini je nakon pada talijanskog eksponenta u Jugoslaviji, režima Milana Stojadinovića, ponudio hrvatskom vođi Mačeku na potpis tzv. Carnellutiev zapisnik po kojemu bi Italija financirala hrvatski ustanak protiv srpske vlasti za vrijeme talijanskog napada na Jugoslaviju. Uspostavila bi se hrvatska država u kojoj bi nakon raspada Jugoslavije ostala stacionirana talijanska vojska kao Hrvatima «saveznička vojska». Nova hrvatska država ne bi bila nezavisna nego u federaciji zavisna od Rima. Maček je odbio nepovoljnu Mussolinijevu ponudu i nastavio pregovore s Beogradom, jer je Mačekova procjena bila da je za hrvatske nacionalne interese i interese Jugoslavije bolje uvjete ponudio predstavnik «umjerene» velikosrpske struje Dragiša Cvetković. Pregovori Beograda i Zagreba završili su 26. kolovoza 1939. godine, pet dana pred izbijanje Drugog svjetskog rata, potpisivanjem «Sporazuma Cvetković-Maček» o uspostavi Banovine Hrvatske u Jugoslaviji. Srpsko-hrvatski «Sporazum» podupirali su Englezi jer je britanskim interesima najednom odgovaralo izmirenje Beograda s Hrvatima (beogradsku represiju protiv Hrvata je službeni London prije toga 20 godina dugo tolerirao i poticao), jer je britanska vlada bila svjesna da hrvatsko-srpski sporovi paraliziraju beogradsku vladu u slučaju Hitlerovog napada na Jugoslaviju. Tako se Maček, odbijajući Mussolonijev prijedlog, bacio natrag u okrilje Beograda gdje je od Srba tražio osiguranje spram talijanskih zahtjeva, od sličnog velikosrpskog kruga koji je nakon osnivanja prve Jugoslavije 1918. godine Rappalskim ugovorom s Italijom već prodao hrvatske krajeve Istru, Rijeku, kvarnerske otoke i Zadar Italiji i fašistima.

Pavelićeva kapitulacija pred Mussolinijem:

Međutim, nakon prekida talijansko-hrvatskih pregovora nastavljeni su Mussolinijevi pregovori s Hrvatima: duce je istu lošu ponudu iz tzv. Carneluttijevog zapisnika ponudio vođi emigrantskog ustaškog pokreta u Italiji, Anti Paveliću, koji je 23. siječnja 1940. i potpisao Mussolinijev prijedlog za podjelu Hrvatske u zamjenu za uspostavu zavisne hrvatske države u federaciji s Rimom. (U vrijeme Pavelićevog deala s Mussolinijem je vođa taijanskih fašista i dalje u pritvoru držao ustaške emigrante, izvrgnuti svim mogućim policijskim zlouporabama. Razlog represije prema hrvatskim ustašama u Italiji je bila Pavelićeva briga da pred ustašama zbog potpisivanja tzv. Carneluttievog zapisnika ne ispadne izdajica.) Talijansko-hrvatski potencijalni «ugovor» iz 1940. je poglavnik Ante Pavelić potvrdio dana 18. svibnja 1941. godine u Rimu, uz pristanak na još lošije uvjete iz protuhrvatskih tzv. Rimskih ugovora.

NEOSTVARENO RJEŠENJE HRVATSKOG PITANJA U JUGOSLAVENSKOJ BANOVINI HRVATSKOJ

Nedemokratsko ponašanje vlasti Hrvatske seljačke stranke u Banovini Hrvatskoj prema hrvatskoj oporbi, prvenstveno prema ustašama, ali i prema komunistima, preraslo je u represiju prema hrvatskim ustašama koje je Mačekov režim internirao čak i u logoru «Krušćica», kraj Travnika, dok je u logoru „Kerestinec“ kraj Zagreba Šubašić-Mačekov režim držao internirane hrvatske ljevičare i boljševike. Početkom listopada 1939. došlo je u Zagrebu do žestokog sukoba između ekstremnih jugoslavenskih ljevičara (marksista) i hrvatskih ustaških sveučilištaraca, u kojemu je na obje strane bilo ranjenika. Na Sveučilištu u Zagrebu došlo je 17. studenoga 1939. do velikih manifestacija hrvatske misli, na kojima su studenti klicali nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Mnogi su Hrvati krajem 1940. godine, godinu dana nakon osnivanja Banovine Hrvatske, bili razočarani u svojim domoljubnim nadama. Građani Hrvatske nisu se mogli zadovoljiti čestim svečanostima što ih je priređivala banska vlada u Zagrebu, i Hrvatska seljačka stranka, da tako prikrije pravu političku bijedu. Ban Šubašić proganjao je, ne samo komuniste, koji su internirani u kerestinečki logor kraj Zagreba, nego i tako zvane „frankovce“ odnosno Frankove pravaše koji su se od osnivanja Jugoslavije izjasnili za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Unatoč osnivanju hrvatske banovine je većina Hrvata priželjkivala propast Kraljevine Jugoslavije, koja je bila i ostala neprevedna prema Hrvatima. U nedjelju 25. veljače 1940. je banska vlada dala uhititi hrvatskog književnika dra. Milu Budaka. Rulja agenata i policijaca banske vlade, pod vodstvom zloglasnog detektiva Bijelca, upala je u prostorije hrvatskog kulturnog akademskog društva „August Šenoa“ u Zagrebu i izvršili su za vrijeme racije premetačinu, te su u zatvor odveli šestoricu hrvatskih studenata. Dana 27. studenoga 1940. je štrajkom glađu započelo 20 hrvatskih sveučilištaraca. Budak je u sanatoriju, pod paskom stražara, ostao do 12. travnja 1940. godine, i pušten u pritvor svojega stana u Zagrebu kada je njegova supruga Ivka nađena mrtva u zdencu Budakova vinograda. Ta je tragedija toliko ogorčila zagrebačku javnost da je ban Šubašić bio prisiljen Budaka vratiti iz pritvora u sanatoriju u pritvor u Zagrebu. U ožujku 1940. je hrvatska banska vlada zabranila i obustavila izlaženje oporbenog lista „Hrvatskog Naroda“, koji je imao veliki broj pretplatnika i oduševljenih čitatelja. Novi tjednik „Hrvatska Zemlja“ su Mačekove vlasti također zabranile. Maček se u biti ponašao prema hrvatskoj oporbi kao jugoslavenski velikosrbski režim prema njemu, dok je bio u oporbi. Uglavnom, hrvatska oporba ostala je bez javnih glasila. Zagrebačko je redarstvo po nalogu bana Šubašića 9. prosinca 1940. uhitilo mnogo hrvatskih studenata. Pritvorenim studentima je Mačekova vlast nudila podle ponude, koje bi ih ponizile, da su ih prihvatili. Umjesto poniženja, sveučilištarci su na prozorima svojih ćelija pjevali: „Vrati se Ante, Hrvatska Te zove!“ Njihov je miroljubivi otpor toliko razljutio bana Šubašića, da ih je dao internirati u lepoglavskom zatvoru, bez sudske presude. Tako su hrvatski studenti, poput pravih zločinaca, strpani u kaznionicu gdje se s njima i postupalo kao da su zločinci, a ne politički zatvorenici savjesti i hrvatski domoljubi. Uzalud se beogradska vlada nadala da je hrvatska vlada u Zagrebu činom uhićenja hrvatskih studenata uništila „šačicu frankovaca“, koji su Božić 1940. dočekali u lepoglavskoj kaznionici. U logoru Kruščici kraj Travnika su ban Šubašić i Vladko Maček (HSS) internirali većinu svojih političkih protivnika. Početkom ožujka 1941. je u logor Krušćicu otpremljen i dr. Mladen Lorković, kao i svi studenti iz lepoglavske kaznionice, što je u hrvatskoj javnosti primljeno s najvećim ogorčenjem.

PRISTUPANJE JUGOSLAVIJE TROJNOM PAKTU SILA OSOVINE

Jugoslavensko vodstvo u sastavu ministra Cincar-Marković, predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i potpredsjednika vlade Vladka Mačeka sklopili su poseban ugovor s Hitlerovom Njemačkom i Mussolinijevom Italijom. Takav je ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu Osovine obnovljen 25. ožujka 1941. u Beču, koji je s jugoslavenske strane potpisao Aleksandar Cincar Marković.

Pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu nije bilo u interesu Engleskoj koja je svojom propagandom agitirala u Jugoslaviji protiv Njemačke kako bi sačuvala svoj strateški interes na Balkanu da preko Srbije odnoso Jugoslavije kontrolira Balkan i preko Beograda spriječi njemački prodor na Bliski istok preko Jugoistoka Europe. Plod ove agitacije bijaše državni udar vojnog vrha Jugoslavije od 27. ožujka 1941. protiv vlade Cvetković-Maček, koja je u Beču potpisala ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu Sila osovine. Na to je general Dušan Simović organizirao na ulicama Beograda 27. ožujka manifestacije u znak podrške prevratnicima. Isprva se manifestiralo za Englesku, a zatim protiv Njemačke. Jugoslavija se raspadala. Motiv državnog udara srpskih urotničkih oficira od 27. ožujka nije bio Jugoslaviju okrenuti protiv Hitlera nego eliminirati Banovinu Hrvatsku, tako da su Srbi zbog toga na kocku stavili čak i tako zvanu „Veliku“ Srbiju, zvana Jugoslavija.

(Izvor: knjiga „Hrvatska na mučilištu“,Zagreb, 1942. i 1992. (nakladnik Školska knjiga) autora prof. dr. Rudolfa Horvata, sveučilišni profesor poviesti i visoki dužnosnik Hrvatske seljačke stranke prije Drugog svjetskog rata; „Hrvatska na mučilištu“ ili povijest Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji.)

Zapadna Europa dospjela je 1940. pod njemačku okupaciju, izuzev Velike Britanije, Irske, Islanda i Malte dok je Španjolska bila Hitlerov saveznik, a Portugal, Švicarska i Švedska ostale su neutralne.

Kao kompenzaciju za jugoslavenski plijen je Mussolini umjesto napada na Jugoslaviju, 28. listopada 1940. godine poveo Italiju u neuspješni napad na Grčku:

Grčka je vlastitim snagama herojski obranila svoju teritorijalnu cjelovitost i u protunapadu protjerala talijansku vojsku u Albaniju. Posljedica talijanskog napada iz 1940. je iskrcavanje snažnog ekspedicijskog korpusa britanske vojske u Grčkoj kao preventivna pomoć Grcima od mogućeg novog napada Italije. Time su Englezi Hitleru prouzročili nove muke jer su od tada bila ugrožena rumunjska naftna polja (s kojih je dolazio benzin za njemačke tenkovske divizije) do kojih su dopirali britanski bombarderi iz Grčke. (Gorivo za njemački Luftwaffe dolazio je iz američke naftne tvrtke Standard Oil /danas Essex/, u vlasništvu tajkuna Rockefeller.) Neuspjeh talijanskog oružja u Grčkoj imao je refleks na talijansko-srpske odnose koji su se vratili na odličan nivo iz vremena diktature kralja Aleksandra i Stojadinovićeva režima, definiran 11.11.1940. opisom ministra vanjskih poslova Kraljevine Italije, grofa Ciana:

«(...) Vjerujem da nam više konvenira solidna osnova sporazuma između Italije i Jugoslavije nego da u vlastitu kuću primamo nervoznu i nepovjerljivu masu kao što su Hrvati. I to bilo za slučaj da bismo sutra morali voditi politiku antirusku ili antinjemačku.»

Iskrcavanje Engleza na Jugoistoku Europe 1940. godine, što je Hitler spriječio na slučaju Jugoslavije ali ne i na grčkom slučaju, predstavljalo je za njemačke interese ono što za bika predstavlja crvena krpa, a osnovni interes Hitlerove Njemačke je u to vrijeme bio napad na sovjetsku Rusiju s kojom je od 23. kolovoza 1939. bio u ugovornom odnosu. Pripreme za napad na S.S.S.R. su nakon dobivene bitke za Francusku u ljeto 1940. godine tekle punom parom. Iskrcavanje Engleza u Grčkoj 1940. značilo je temeljiti zastoj vojnog poduhvata «Barbarossa» koji je trebao po Hitlerovom strateškom planu započeti 22. lipnja 1941. godine jer je to za vojnu kampanju u Rusiji bio zbog meteoroloških uvjeta krajnji čas, s obzirom da je Hitler namjeravao Moskvu osvojiti do prosinca 1941. godine odnosno prije nego zimska temperatura padne na sibirski nivo.

Na osnovi englesko-francuske izjave o jamstvu od 17.3.1939. za Poljsku, Rumunjsku, Grčku i Tursku se britanske snage u studenome 1940. godine iskrcaše sa 70 tisuća vojnika u Grčkoj i posebno utvrdiše na grčkom otoku Kreti u Sredozemnom moru, kao preventivna mjera za obranu od njemačko-talijanske ekspanzije. (Izjavu o jamstvu dale su francuska i britanska vlada nakon što je Hitler prekršio dogovor iz Münchena od 29.9.1938. i 15.3.1939. okupirao ostatak Čehoslovačke.)

Okolnosti njemačko-talijanskog napada na Jugoslaviju…

Zbog predstojećeg napada na Sovjetski Savez je Hitler htio osigurati europski jugoistočni prostor napada na Sovjetski Savez odnosno izbaciti iz stroja britanske snage u Grčkoj, koje su od tamo ratnim zrakoplovstvom napadale rumunjska naftna polja s kojih su se opskrbljivale Hitlerove tenkovske divizije. Pošto je Jugoslavija 25. ožujka 1941. pristupila Osovini (Trojni pakt), nije ni bio predviđen njemački napad na Jugoslaviju, nego upravo suprotno, jugoslavenske trupe trebale su po dogovoru sudjelovati u napadu na Grčku zajedno s njemačkim jedinicama kako bi u ratnom oružanom bratstvu s njemačkim armijama velikosrpska vojska Kraljevine Jugoslavije osvojila, zauzela i anektirala najveću grčku luku Solun i time za velikosrpstvo osigurala još jedan izlaz na more (Makedonija je tako i tako od 1912. bila u sastavu Srbije kao «srpska» pokrajina.) Srpski kralj i suveren Jugoslavije, Petar II Karađorđević, sudjelovao je u Berlinu, na Hitlerov poziv, 4. ožujka 1941. na najvećoj njemačkoj vojnoj paradi ikada održanoj u 3. Reichu i u nemačkoj povijesti, što je bio pokazatelj da je Hitler čvrsto računao na savezništvo Jugoslavije s Njemačkom, i na velikosrpsku podršku u njemačkoj kontroli nad Jugoistočnom Europom, te je njemačko-jugoslavenska suradnja indikator da Hitlerova Njemačka u svojim planovima uopće nije računala na hrvatstvo, niti je u planu bila podrška za uspostavu hrvatske države na račun velikosrpske Jugoslavije. Time bi trebale biti u konačnici odbačene sve lažne tvrdnje o tome, da su Srbi u Drugom svjetskom ratu bili antifašisti, a Hrvati fašisti. I Hrvati i Srbi bili su i jedno i drugo, i fašisti i antifašisti, s jednom velikom razlikom: Hrvati su bili prinuđeni u jednom povijesnom trenutku prihvatiti ponudu za suradnju s fašizmom (s fašistima i nacistima), zato što je to bio jedini način osnovati, poslije osam stoljeća, hrvatsku državu. Do prekida njemačko-jugoslavenske suradnje je došlo zbog srpske nevjere prema njemačkim saveznicima, i zbog velikosrpske mržnje prema Hrvatima.

VOJNI VELIKOSRPSKI DRŽAVNI UDAR OD 27. III. 1941.

Pošto je srpski generalštab vojske Kraljevine Jugoslavije 27. ožujka 1941. pod vodstvom generala Dušana Simovića izveo u Beogradu državni udar, u kojemu je silom smijenio vladu Cvetković-Maček, koja je dva dana prije toga potpisala pakt s 3. Reichom, pakt za kojega je novi predsjednik prevratničke velikosrpske vlade general Simović formalno Hitleru jamčio da će ga ispoštovati, ali istovremeno Englezima tajno zajamčio savezništvo s britanskom vladom, Hitler je odmah po saznanju za tajni srpsko-britanski dogovor naredio razbijanje Jugoslavije i stvaranje hrvatske države. Motiv državnom udaru nije bila ljubav Srba prema antifašizmu nego želja poništiti sporazum o uspostavi hrvatske političke teritorijalne jedinice u Jugoslaviji koja je sporazumom Cvetković-Maček od 23. kolovoza 1939. uvjetno prestala biti isključiva «Velika» Srbija.

Uzrok promjene dotadašnjeg njemačkog pro-jugoslavenskog kursa: da jugoslavenski prostor, s istočnojadranskom hrvatskom obalom, ne postane mostobran za britanske snage kao u Grčkoj, što bi odgodilo vojni plan «Barabarossa» predviđen za 22. lipnja 1941. godine, odnosno dovelo u pitanje njemačku invaziju na Sovjetski Savez. Štoviše, odugovlačenjem njemačkog napada na sovjetske snage povećavala se za Hitlera opasnost od sovjetskog napada iz istočne Poljske na njemačke snage u zapadnoj Poljskoj.

Kako bi se za njemačku vojsku stvorila čista situacija za napad na Crvenu armiju (bez da pored istočnog fronta još postoji i jugoistočni front na Balkanu), njemački vojni poduhvat Marica (njem. Marita) obuhvatio je unaprijed profesionalno izplanirani napad na Grčku i istovremeno improvizirani napad na Jugoslaviju. Nova jugoslavenska vlada generala Simovića, čiji je potpredsjednik postao Vladko Maček, dotadašnji potpredsjednik u vladi srpskog premijera Cvetkovića, potpisala je 5. travnja 1941. s boljševičkom vladom Sovjetskog Saveza sporazum o prijateljstvu. Hitlerovim potezom pera se njemački napad na Grčku pretvorio 6. travnja 1941. u sinkronizirani napad na Jugoslaviju i Grčku istovremeno. U Grčkoj je bio stacioniran snažni britanski ekspedicijski korpus koji se najviše utvrdio na sredozemnom otoku Kreti:

Njemačke oružane snage izvele su 20. svibnja 1941. pod zaporkom «Merkur» u povijesti dotada najveći zračni desant (iskrcavanje), desant na Kretu, i 31. svibnja zauzele jedino još preostalo britansko uporište na europskom kontinentu. Nakon njemačkog vojnog poduhvata «Marite» se britanska vojska morala povući s europskog kontinenta isto kao britansko-francuske snage (300 tisuća vojnika) koje se 1940. jedva spasiše u Englesku povlačenjem preko belgijske luke Dunkerque i kanala La Manche. Sljedeće britanske snage nalazile su se nakon «Marite» u sjevernoj Africi (Egiptu), u Gibraltaru, na Malti i u Engleskoj. Amerikanci u tom trenutku još nisu sudjelovali u ratu, a Sovjetski Savez još je do 22. lipnja 1941. bio na papiru Hitlerov saveznik.

Na Dalekom istoku je «vojska izlazećeg Sunca» u to vrijeme porazila Engleze, osvojivši britansko uporište Singapore, tako da su se Englezi našli potisnuti u Burmi, a Japansko Carstvo gospodarilo je zapadnim Pacifikom.

PRISTUPANJE JUGOSLAVIJE FAŠISTIČKOM TROJNOM PAKTU I OŽUJSKI DRŽAVNI UDAR

Na tragu Hitlerovog protivljenja da Talijani razbiju Jugoslaviju 1940. nalaze se pregovori njemačke diplomacije s jugoslavenskom vladom Cvetković-Maček o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu (Silama osovine), koji su završili dana 25. ožujka 1941. godine njemačko-jugoslavenskim sporazumom o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu odnosno političkom osovinskom savezu Njemačke, Japana i Italije. Jugoslavija kao članica Trojnog pakta znači u geo-strategiji automatsku eliminaciju britanskih interesa i onemogućavanje potencijalnog mostobrana britanskih armija na Balkanu. Zato je britanska obavještajna služba i organizirala generalštab jugoslavenske vojske na vojni udar protiv pronjemačke vlade Cvetković-Maček u Beogradu koji su podprli jugoslavenski komunisti i Srpska pravoslavna crkva. Pristupanje Jugoslavije osovinskim silama dovelo je do sljedeće političke situacije da se fašistima najbliža antifašistička postrojba britanske armije nalazila u Grčkoj, a nakon izbacivanja Engleza iz Grčke tek u sjevernoj Africi, ili drugim riječima, vojni poduhvat «Marita» riješio je englesko pitanje na europskom kontinentu.

PROTUHRVATSKI PAKT SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE S PUČISTIMA I NJEMAČKIM NACISTIMA

U državnom udaru i prevratu nekoliko anglofilski orijentiranih srpskih oficira jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva od 27.3.1941. sudjelovala je i Srpska pravoslavna crkva (SPC) na čelu sa patrijarhom Gavrilom Dožićem. Najvažnije za Srpsku pravoslavnu crkvu je bilo srušiti jugoslavensku vladu koja je 26.8.1939. ustrojila Banovinu Hrvatsku davanjem izvjesne autonomije i priključenjem Banovini Hrvatskoj nekih hrvatskih krajeva iz drugih banovina što je SPC dočekala krajnje neprijateljski jer je hrvatska banovina u Kraljevini Jugoslaviji djelomično brisala zapadne velikosrpske granice. (O tome je iscrpni zaključak o svojim povijesnim istraživanjima dala gospođa Ljubica Štefan, nositeljica izraelskog odličja „Pravednika među narodima“.)

Patrijarh GAVRILO spadao je među one prevratnike koji su narod huškali parolama „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob“. Nakon toga je 6.4.1941. patrijarh odnosno vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve pobjegao u jedan manastir u Crnoj Gori gdje su ga pronašle njemačke okupacijske snage i odvele natrag u Beograd, interniravši ga kao sudionika ožujskoga puča u jedan manastir u Pančevu kod Beograda gdje su ga posjećivali tadašnji srbijanski državni i crkveni predstavnici. Formalno je patrijarhu Srpske pravoslavne crkve zamjenik bio episkop skopski Josif Cvijović, ali Sveti sinod SPC nije odlučivao bez patrijarhove suglasnosti što se vidi iz njegova javnoga priopćenja od 7. srpnja 1941. da su episkopi posjetili patrijarha SPC u manastiru Rakovici, zatim održali konferenciju, pa u tisku i u posjetu njemačkom generalu Schröderu izjavili da će Sveti sinod „lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti“ i utjecati na „potpuno održanje reda, mira i pokornosti“. I riječ Srpske pravoslavne crkve prema njemačkom okupatoru je održana. Glavni ideolog svetosavlja, episkop žički Nikolaj Velimirović, također je prilikom raspada Jugoslavije 1941. pobjegao iz Beograda, u manastir Ljubostinju blizu Kruševa koji je, prema onodobnom srbijanskom tisku, bio sjedište „odreda četnika vojvode Bogdana Gočkog“. Prilikom povlačenja Wehrmachta iz Srbije, u listopadu 1944. godine, Nijemci su sa sobom kao taoce odveli patrijarha SPC, Gavrila, i episkopa Nikolaja koji su internirani u zloglasnom logoru „Dachau“ u Njemačkoj. Po završetku Drugog svjetskog rata službeni list SPC, „Glasnik Srpske pravoslavne crkve“ objavio je 31. srpnja 1945. vijest da su zatočeni predstavnici SPC imali u njemačkom logoru privilegirani status: „(...) Režim koji je vrijedio za sve internirce, vrijedio je i za svećenike (logorska disciplina, rad, stan, hrana, odijelo i drugo). Izuzetak je učinjen prema Njegovoj Svetosti Patrijarhu Srpskom Gavrilu, Njegovom Preosveštenstvu Episkopu Nikolaju (...) koji su, dok ih nisu s ostalim prominentnima odveli iz logora u Tirol, živjeli odvojeno od nas u tzv. „počasnim bunkerima“ ... Oni su mogli nositi svoja odijela, nisu bili obrijani ni ošišani, i nisu gonjeni na rad.“ Stoga priča velikosrpske propagande o „mučeništvu“ čelnika Srpske pravoslavne crkve u logoru „Dachau“ predstavlja samo još jedan u nizu mitova. (Iz muzejske dokumentacije konc-logora „Dachau“ kod Münchena očito je da je među „počasnim zatvorenicima“ (Ehrenhäftlinge) bio pastor Martin Niemöller, francuski predsjednik vlade Leon Blum sa suprugom, zatim, nećak sovjetskog ministra vanjskih poslova Vasilij Kokorin-Molotov, nećak engleskog predsjednika britanske vlade Peter Churchill, austrijski kancelar Kurt Schuschnigg sa suprugom i četiri kćeri, šef grčkog generalštaba Aleksandar Papagos, mađarski predsjednik vlade Nikolaus von Kallay, sin mađarskog regenta admirala Miklosa von Horthya, ministar financija 3. Reicha, Hjalmar Schacht, francuski biskup Gabriel Piquet, i kći talijanskog kralja, kneginja Marija sa četvero djece, uz navedene dvojice predstavnike Srpske pravoslavne crkve.) Usput rečeno, episkop šabački Lavrentije objavio je u Zapadnoj Njemačkoj, 1985. godine, antisemitsku knjigu s propovijedima koju je episkop Nikolaj navodno napisao u logoru „Dachau“. Knjiga je prepuna mržnje prema Židovima i opravdanja holokausta odnosno genocida (ubojstva židovskog naroda u Europi). Na primjer:

„Oni su raspeli Sina Božjega, stvorili od Evrope bojište protiv Boga, za đavla. To je danas glavno bojište Židova i oca židovskog đavla. To Evropa ne zna i u tom je sva mračna tragedija (...)“

Naslov knjige je „Riječi srpskom narodu kroz tamnički prozor iz logora Dachau“ (Nitko sa židovske strane nije izrekao riječ prosvjeda.) Patrijarh Gavrilo je poslije rata svuda po Europi širio propagandu protiv Titove Jugoslavije u koju se ipak vratio u studenome 1946. godine, i bio dočekan sa svim počastima. Od jugoslavenske države dobio je vilu na Dedinju gdje je i umro 1950. Sućut u povodu smrti patrijarha Srpske pravoslavne crkve je brzojavom izrazio šef jugoslavenske komunističke partije, i ateist Josip Broz Tito. Šef partije i države, maršal Tito imao je i povoda biti obziran prema predstavnicima Srpske pravoslavne crkve koji su jugoslavenske partizane i sovjetsku Crvenu armiju dočekali u Beogradu, 20.10. 1944., kao osloboditelje.

Sveti sinod s „oduševljenjem“ dočekuje svoje „oslobodioce“, na koje je do prije mjesec dana bacao anatemu. „Zaboravili“ su to i Sinod SPC i politbiro CK KPJ. U tom ozračju odigrala se tada i jedna od brojnih farsi: parastos (misa zadušnica) „izginulim herojima za oslobođenje Beograda“ u beogradskoj prvostolnici, Sabornoj crkvi. Nazočni na toj misi u Sabornoj crkvi Srpske pravoslaven crkve u Beogradu bio je predsjednik jugokomunističke partizanske skupštine (AVNOJ), Ivan Ribar (hrvatskog podrijetla i nekadašnji katolik, vjerojatno mason), koji je bio i predsjednik parlamenta Kraljevine Jugoslavije, zatim srbijanski boljševik i ateist Moša Pijade (židovskog podrijetla), zatim, general Jugoslavenske armije Peko Dapčević (srpskog podrijetla) i drugi generali, kao i oficiri Crvene armije, sve ateisti. Prema „Glasniku“ SPC svi su oni poslije parastosa jedan za drugim pristupali mitropolitu Josifu, koji je služio obred, cjelivali križ i pričestili se po pravoslavnom običaju: primili su naforu (posvećeni komadić kruha). Prvi je to učinio „katolik“ dr. Ribar, a odmah za njim „Srbin Mojsijeve vjere“ i komunistički zakonodavac Moša Pijade. Može li netko zamisliti takvu scenu u Zagrebu poslije 8. svibnja 1945. u prvostolnici Svetog Stjepana na Kaptolu: najviši državni i vojni predstavnici nove ateističke vlasti, redom komunisti, pobožno prilaze nadbiskupu Stepincu, ljube križ i pričešćuju se iz njegove ruke? Upravo obratno, šef komunističke tajne protunarodne službe „Odjeljenje za zaštitu naroda“, partizanski general Ivan Krajačić „Stevo“ dao je 1945. uhititi zagrebačkog nadbiskupa Stepinca koji je odveden na saslušanje pred istražitelje Ozne, a 1946. je prvom čovjeku hrvatske biskupske konferencije i zagrebačke nadbiskupije montiran politički proces pred komunističkim sudom na kojemu je titoistički režim presudio na osnovi lažne optužnice i dra. Stepinca osudio na dugotrajnu zatvorsku kaznu koju je odležao u lepoglavskoj kaznionici. Na kraju je titoistički režim ubio zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, dr. Alozija Stepinca. Josip Broz Tito je u svakom slučaju imao dvolični odnos prema Rimokatoličkoj crkvi u Hrvata nad čijim je vodstovm i svećenstvom izvršio progon ravan progonu kršćana u starom Rimu, dok je vodstvo i „sveštenstvo“ Srpske pravoslavne crkve uživalo u komunističkoj Jugoslaviji privilegije kao u doba Osmanskog Carstva. Na kraju je šef komunističke partije u Srbiji, Slobodan Milošević, dao u Beogradu izgraditi novu i veliku središnju crkvu Srpske pravoslavne crkve.

FALL MARITA (OSOVINSKI NAPAD NA GRČKU I JUGOSLAVIJU 1941.)

Hitlerova direktiva za razbijanje Jugoslavije... Odmah nakon saznanja vijesti o prevratu u Beogradu od 27. ožujka 1941. godine, koji je uslijedio nešto iza ponoći toga dana, i rezultirao protunjemačkim prosvjedima, u Berlinu je održana sjednica cjelokupnog njemačkog političkog i vojničkog vrha za vrijeme koje je Hitler izdao direktive i zapovijed za razbijanje Jugoslavije. U tim direktivama nalazi se i odredba o uspostavi hrvatske države.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve proglasio je sedamnaestogodišnjega Petra II. Karađorđevića za novoga suverenog vladara koji je s druge strane imenovao generala jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva novim predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije. Nova vlada se trudila sklopiti sporazum o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom s kojim se u tom trenutku 3. Reich još uvijek (formalno) nalazio u međusobnom savezništvu na osnovi Pakta Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. godine i tajnih protokola o podjeli istočne Europe. Simovičeva vlada proklmirala je u odnosu prema Njemačkoj prijateljsku politiku neutralnosti i nesuradnje s Engleskom. Hitleru je prilikom planiranoga napada na Sovjetski Savez trebalo sigurno jugo-istočno krilo u Europi. Zbog puča je njemačkom vođi Jugoslavija postala nesiguran partner tako da je još na dan državnoga udara koji se dogodio u Beogradu izdao Direktivu br. 25 „Jugoslaviju vojno i kao državnu tvorevinu razbiti, ...bez čekanja na moguće izjave lojalnosti“. U svrhu sakupljanja postrojbi za improvizirani „Poduhvat 25“ je Hitler bio spreman napad na SSSR odgoditi za četiri tjedna.

Dana 30.3.1941. je generalni sekretar CK KPJ Josip Broz Tito pozvao na „odlučne mjere za obranu zemlje“ (Jugoslavije).

Nijemci su najednom trebali Hrvate za što bržu likvidaciju Jugoslavije i tu leži uzrok iznenadne «ljubavi» 3. Reicha prema hrvatskom narodu i njemačko-hrvatskog savezništva koji je doveo do 10. travnja (dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske) jer se onaj isti njemački filosrpski aparat bacio tipičnom germanskom energijom, elementarnom dinamikom i sustavom pruske preciznosti na posao da Nijemci s Hrvatima ponove, onu, godine 1939. tako uspješno provedenu, operaciju sa Slovacima (odcjepljenje Slovačke od Češke odnosno Čehoslovačke, i uspostava slovačke države nezavisne od Češke). Njemački diplomat dr. Weesenmayer poslan je u Zagreb s najširim političkim ovlastima službenog Berlina, i širom Europe započela je najintenzivnija njemačka akcija u korist Hrvata, i u toj diplomatskoj akciji za priznanjem nove hrvatske države se Nijemci nisu obazirali na svoje talijanske i mađarske saveznike.

Kao motiv uništenja Jugoslavije od strane Njemačke, Hitler je odmah nakon velikosrpsko-komunističkog prevrata od 27. ožujka naveo u poruci mađarskom regentu, admiralu Horthyu: „Jugoslavija će biti uništena, jer je javno odbila politiku suradnje s Osovinom(...)“

(NASTAVLJA SE)

Copyright CBK

TIBET - POD OKUPACIJOM CRVENDAČA


Mount Everest - nikada se komunisti nisu uzdigli u visine - uvijek su se valjali u blatu laži i prevare

Kao što je Hrvatska patila pola stoljeća pod čizmom Titovih crvendača, i još uvijek pati pod njihovim tranzicijskim crvendačićima, tako se danas dvije zemlje nalaze pod žestokim udarom komunizma, Nepal i Tibet - dvije zemlje koje dijele Domovinu snijega, kako se zove Himalaja ili himalajsko gorje, vrh Zemlje prema svemiru.


Koliko je ova himalajska planina lijepa, toliko je komunistička okupacija Tibeta ružna

Puno sam čitao i gledao dokumentarnih emisija o obje zemlje tako da mogu stvoriti čvrsti zaključak o tome da stanovnici sa sjeverne i južne strane Ama Dablama (6812 m), Everesta (8872 m) i Annapurne (8091 m) neće samo tako naći zasluženi mir. Nepalci su, naime, već desetljećima izloženi teroru tamošnjih partizana – komunističkog pokreta koji ubija civile kako bi svjetovne vlasti, koje se u kaosu, izazvan od strane crvendača, trude održavati slobodu i kakve takve demokratske uvjete, natjerao na represivno djelovanje, dok se Tibet nalazi desetljećima pod okupacijom, točnije rečeno, preko pola stoljeća se Krov svijeta – kako glasi drugi ime Tibetu, čija je prosječna nadmorska visina prava „sitnica“ – u prosjeku između tri tisuće do pet tisuća metara nadmorske visine – za usporedbu, krov Dalmacije, Vidova gora na otoku Braču, nema 1000 metara nadmorske visine. Tibet se nalazi pod brutalnom okupacijom komunističke Kine.


Tibetanski Banski dvori - palača Dalaj Lame u Lhasi

Koliko je okupacija Tibeta brutalna svjedoči činjenica da je komunistički režim od početka napada, invazije i okupacije od 1950. godine naselio u Tibet oko šest milijuna Kineza iz najmnogoljudnije i većinske Han-nacije tako da su se Kinezi u broju stanovnika Tibeta izjednačili s Tibetancima. Kako bi brže uništili visokorazvijenu tibetansku civilizaciju, koja se temelji na duhovnoj snazi, i slomili duh Tibetanaca za nezavisnošću i slobodom, duh koji se ne može slomiti, samo što to komunisti ne znaju, jer su bahati, oholi i umišljeni materijalisti, izgradili su željezničku prugu koja izravno spaja glavni kineski grad Peking sa glavnim gradom Tibeta – Lhasom, poznat po veličanstvenom budističkom samostanu, i to sa osnovnim ciljem kako bi što veći broj Kineza mogao zauzeti zemlju Tibetanaca. „Problem“ Tibetanaca je što vjeruju u Boga. Ne može se reći da su Tibetanci u trenutku okupacije bili kapitalisti, pa da po Marxovom naputku treba istrijebiti buržoasku klasu, jer Tibetanci su bili i jesu suprotnost materijalistima - kapitalistima i komunistima; Tibetanci su duhovni narod, ne kao Hrvati deklarirani katolici koji su davno zaboravili Boga, nego istinski duhovni narod, nenaviknut na lažne zapadne vrijednosti liberalizma, ili isto takve lažne vrijednosti odnosno antivrijednosti komunizma.


Annapurna - granica između Tibeta i Nepala

Već određeno vrijeme traju miroljubivi prosvjedi Tibetanaca protiv okupacijskog režima s kojim cgotovo cijeli svijet, uključujući Republiku Hrvatsku, održava najsrdačnije odnose.


Dalajlama - duhovni vođa Tibetanaca i državni poglavar (okupiranog) Tibeta

Okupacijski režim ovih dana u krvi guši prosvjede tibetanskih domoljuba ali nismo primijetili da je predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, prosvjedovao protiv svojih komunističkih kolega u Pekingu. Možda je razlog u istom svjetonazoru koji stanovnik diktatorove palače na Pantovčaku dijeli sa stanovnicima palače kraj Trga Nebeskoga mira, Tijen-An-Mena gdje su Titovi drugovi 1989. pobili kinesku mladež koja je svojom požrtvovnom hrabrošću zahtijevala demokraciju. Nije bome ni hrvatsko-srpsko-bošnjačko-romska koalicija iz Banskih dvora nešto zamjerila svojim komunističkim kolegama u Pekingu, naprotiv, često delegacije parlamentarnih stranaka „hodočaste“ u posjet Centralnom komitetu Komunističke partije Kine. Pod zadnje je zagrebački gradonačelnik prošle godine posjetio svoje kineske drugarice i drugove, pa majku mu, zar ima tu nešto čudno, pa Milan Bandić je još 1989. bio sekretar Saveza komunista Hrvatske u zagrebačkoj Peščenici. Kult Mao Ce Tunga, iza Staljina najveći masovni zločinac u povijesti čovječanstva, jak je u komunističkoj Kini kao Titov kult u „demokratskoj“ Hrvatskoj. Zamislite, i Mao je bio antifašist jer se u Drugom svjetskom ratu borio protiv japanskih fašista ali pobio je više svojih Kineza nego japanski okupatori, što malo podsjeća na druga Tita, ali bez uvrede titoistima, kineski komunisti su iskreniji od jugoslavenskih komunista u Republici Hrvatskoj jer ipak ne kriju da su komunisti dok ovi naši, domaći, tvrde da nikada nisu ni bili komunisti nego uvijek i samo antifašisti. Revolucija koju su partizani provodili nije u biti bila revolucija nego „miroljubivo uvjeravanje“ neistomišljenika da je Partija jedini bog, odnosno bog i batina, a tko u to nije povjerovao – ubili su Boga u njemu. No, vratimo se Tibetu i Nepalu, osnovnoj temi ovoga posta.

U jednom dokumentarcu BBC-a gledao sam nedavno kako komunistička gerila u Nepalu, dakle, tamošnji partizani zarobljavaju nepalske civile i doslovno ih pretvaraju u robove koji iz stijene klešu cestu, uključujući i malodobnu djecu. Unatoč takvim potresnim snimcima, domaći manijaci i fanatici, mislim na ove naše u Republici Hrvatskoj, još uvijek tvrde kako je socijalizam, kao prva stuba do komunizma, i dalje idealni cilj koji vrijedi ostvariti, naravno, uz budnu uspomenu na prvu socijalističku fazu s drugom Titom. „Mudro“, ujedno i zločinačko komunističko „rukovodstvo“ Kine pak tvrdi da su Tibetanci izazvali krvave nerede koje je kineska okupacijska vlast ugušila silom u krvi. Duhovni vođa i državni poglavar Tibeta, koji živi u emigraciji u Nepalu, Dalaj Lama, prijeti ostavkom ne budu li se njegovi sunarodnjaci vratili miroljubivim prosvjedima. Dakle, ispada da su kineski komunisti ovaj puta u pravu kada su odgovornost za zločine prebacili na tibetanske civile ali zaboravljalju da odgovornost za sve uvijek preuzima okupator a ne okupirani! Okupirani imaju pravo u svako doba se dići na narodni ustanak. Na kraju krajeva, to je domoljubna dužnost svakog potlačenog pripadnika ugnjetavanog naroda u komunističkoj kineskoj tamnici naroda. Podsjećam, komunistička kineska propaganda je u Drugom svjetskom ratu tvrdila da se komunisti bore za slobodu protiv okupatora, i čak su bili u pravu, ali brzo su se pretvorili sami u okupatore, jer taman kada su 1948. pobijedili nacionalističke snage Kine, napali su i okupirali nezavisnu državu Tibet, kao što su u to vrijeme izdašno pomagali drugove u Koreji koji su raspalili građanski rat na korejskom polutoku, napavši Južnu Koreju. Tada su Ujedinjeni narodi na čelu s Američkom vojskom i oružanim snagama Južne Koreje pobijedili i istjerali komunističkog okupatora iz Južne Koreje. Komunizam je tada doživio svoj drugi ratni poraz, prvi je doživio u Grčkoj nakon Drugog svjetskog rata kada je Tito djelatno podupirao grčke komuniste, a treći ratni poraz su komunisti doživjeli u Afganistanu, a četvrti u Jugoslaviji 1991. kada je komunistička JNA poražena u Vukovaru, preciznije rečeno, kada su hrvatski bojovnici slomili kičmu Titovoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Zanimljivo da Tibetanci gotovo i nemaju izdajice u svojim redovima, dakle, nema komunista među Tibetancima, kao što je bilo među Hrvatima, tako da Kinezi nisu mogli postaviti kvislinšku vladu.

Približavaju se Olimpijske igre u Pekingu, ove godine u kolovozu. Gotovo dva mjeseca komunistički će režim glumiti uljuđenost, lažnu gostoljubivost kao što je to svojedobno glumio nacistički režim na olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Dok ćemo gledati parade na olimpijskom stadonu u Pekingu, moje će misli biti sa Tibetancima koji već 68 godina trče maraton. Ne sumnjam da će na kraju zlatnu medalju osvojiti Tibetanci. To će biti medalja časti, a Tibet će biti slobodan. Smrt komunizmu – sloboda tibetanskom narodu!

CBK www.crniblogkomunizma.blog.hr

ĐAPIĆEV KONAČNI PAD

Na ovaj post me potaknuo voditelj emisije „Nedjeljom u dva“ hrvatske kratkovidnice HRT, Aleksandar Aco Stanković i njegov današnji gost Anto Đapić.



U prošloj izbornoj kampanji za Hrvatski sabor je predsjednik HDZ-a uništio Đapićevu stranku, a uništenje je krenulo dan nakon što je Đapić ispod stola ponudio poslijeizbornu koaliciju Milanovićevoj Socijaldemokratskoj partiji. Zato je Sanader sutradan izjavio „Glas za HSP je glas za SDP“, i uplašio plašljivo biračko tijelo desnice koje se priklonilo kriptokomunističkoj stranci HDZ, čemu je pomogla i Milanovićeva nesmotrena a ipak urođena izjava kojom je postavio zahtjev za revizijom vjeronauka u školama, što samo po sebi nije nelegitimno postaviti ali kao što se vidi, štetno je za pridobivanje povjerenja glasača-deklariranih katolika. Tu je Milanović bio iskren za razliku od Sanadera koji otvoreno koketira s Rimokatoličkom crkvom u Hrvatskoj, i s vremena na vrijeme s njom potpiše kakav lukrativni ugovor, i to točno pred početak predizborne kampanje – ZNA SE;-) a s druge strane se kao deklarirani katolik ne drži katekizma.

Malo bolji poznavatelji političke scene u Hrvatskoj znaju da je Sanaderov obračun sa Đapićem povodom Đapićeve ponude SDP-u samo povod i izgovor jer pravi razlog odbacivanja svog dugogodišnjeg ovisnika i posilnika je Europa, odnosno stav Europske komisije da neofašisti i antisemiti ne smiju biti članovi neke demokratske vlade koja svoju zemlju kandidira za članstvo u Europskoj Uniji. Taj stav potječe još od 2003. kada je Europska komisija izričito zabranila Ivi Sanaderu koaliranje sa Đapićem odnosno da s njim osnuje novu vladu, a taj je stav tada iznio talijanski veleposlanik u ime zemalja-članica EU, akreditirani u Zagrebu.



Tada kao i danas točno se zna zašto je Europska komisija praktički ucijenila Sanaderovu vladu da ne smije u koaliciju sa Đapićem na nacionalnoj razini, kao niti više na lokalnoj, jer Đapića prati teška prošlost kada je umjesto pravaške vodio ustašku politiku u Hrvatskoj stranci prava, kada nije propustio priliku pred novinarima pozirati ispod portreta ustaškog pogavnika Pavelića, kada je svoje zavedene pristaše pozdravljao fašističkim pozdravom dizanjem desne ruke uvis, kada je na svojim crnokošuljačkim marševima po Rijeci i Vukavaru prijetio brzim istrebljenjem komunista i Srba, i svakim takvim nastupom štetio međunarodnom ugledu Republike Hrvatske i svoje stranke (iz koje je btw. isključen u srpnju 1993.) koju je uz izravnu pomoć vlasti prvog predsjednika Republike Franje Tuđmana oteo, i potom pretvorio u crnokošuljaško ruglo i izlog za plašenje i sijanje prijetnji prema svima koji su njegovi neistomišljenici, a sve pod zaštitom i skutima Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice koji je svoju stranku, iako preplavljena bivšim komunistima, nekadašnjim funkcionerima KPJ i Saveza komunista, kao i udbašima i oficirima Udbe i OZNE, tih najzloglasnijih komunističkih tajnih službi u rangu KGB-a, postavio zahvaljujući Đapićevom ekstremizmu u politički centar, kao narodnu stranku, iako je upravo Hrvatska stranka prava po Starčevićevim načelima narodni pokret ili tipična narodna stranka. Dok je HSP od 1990. do 1994. bio demokratski i neovisan, D. Paraga je na osnovi programa o hrvatskom državnom pravu i Ante Starčevića okupljao u Hrvatskoj stotine tisuća pristaša. Međutim, Anto Đapić je oteti HSP okitio, pored Pavelićevim portretima i portretima Oca domovine Ante Starčevića, vučeći na taj način po blatu Oca domovine i njegova načela jer Ante Pavelić je ispisan iz pravaštva onog trenutka kada je 1941. potpisao rasne uredbe sa zakonskom snagom dok je Starčevićev nauk temeljen na ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na vjeru i etničko porijeklo. Dr. Ante Starčević je zastupao čak i internacionalno bratstvo među ljudima svijeta. Sve to što je Đapić radio otkad ga je Tuđman instalirao za predsjednika HSP-a odgovaralo je bivšim komunistima koji su u pravilu glavni urednici, urednici i novinari u medijima, i sve je to odgovaralo političkim konkurentima pravaša, ponajprije bivšim komunistima iz Socijaldemokratske partije i Hrvatske demokratske zajednice. Svima njima je, u pravilu, odgovarao (protuustavni i protuzakonit) državni udar koji je Franjo Tuđman izveo godine 1993. u Hrvatskoj stranci prava kako bi se riješio svoga jedinog pravog i istinskog oponenta i političkog konkurenta, Dobroslava Parage, pod izgovorom da, kad ne bude Parage, sve će biti super u Hrvatskoj.



Kao što vidimo, Franjo Tuđman je bio u pravu,i ili (?), jer, sve je danas super u Hrvatskoj – nema visoke inflacije, zaposlenost pada (često se zapošljavaju kao skupljači plastičnih boca po kntejnerima za smeće), puno hrvatskih građana su dioničari i jača srednja klasa, Hrvatska je reintegrirala svoj teritorij i na njega vratila i vraća pobunjene Srbe, hrvatski ratni zločinci su u Haagu gdje im je i mjesto, ZERP je nepotreban jer je važnije članstvo u EU u koje stupamo za manje od 10 godina, vlada i predsjednik Republike se oštro bore protiv korupcije i svojim javnim ponašanjem jačaju pravnu državu, a osim toga, zašto bi Hrvati imali svoj ZERP kada Talijani imaju svoj, čak i Slovenci svoj iako uopće nemaju otvoreni izlaz na more, ali dati će im ga Sanader kao izraz dobre volje i dobrosusjedskih odnosa. Sve je u Hrvatskoj bolje i super je otkad nema Dobroslava Parage u medijima a time i u političkom establišmentu - Paraga - taj vječiti gnjavator i kritičar Franje Tuđmana koji mu je putem Manolićeve tajne udbaške službe pobio pola stranačkih dužnosnika i zapovjedništvo Hrvatskih obrambnenih snaga, tih paravojnih jedinica prema koji su i njemački nacisti bili bebe, kako su nas učili liberalni mediji u Hrvatskoj, te kako su tumačili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Čudno samo kako se niti jedan „Paragin nacist“ nije našao optužen pred haaškim sudom kao notorni hrvatski ratni zločinac? Čudno da Franjo Tuđman nije Paragu isporučio haaškom sudu kada je cijelu garnituru svojih HVO-generala na čelu s generalom Blaškićem i šefom HDZ-BiH Darijom Kordićem izručio međunarodnom tribunalu kao žrtvenu janjad svoje „mudre i jedine moguće“ politike prema Bosni i Hercegovini. Naravno, skoro sam zaboravio, pa Paraga je moćan jer je agent Cije i Mossada, plaćenik i eksponent „židovsko-masonskog lobija“ jer upravo tako su nas učili glavni urednici, urednici i novinari medija u Hrvatskoj tijekom devedesetih godina kada su se ulizivali Tuđmanu i time „štitili hrvatske nacionalne interese“. Ne smijemo zaboraviti, u isto vrijeme dok je Franjo Tuđman znao da Anto Đapić ima dosije doušnika KOS-a je kao doušnika KOS-a optužio Dobroslava Paragu koji nema doušnički dosije ali su ga zato jugoslavenska Udba, kao i Tuđmanov SZUP, držali pod budnim okom putem svoje doušničke mreže, a pogotovo nakon 1990. kada je Paraga obnovio Hrvatsku stranku prava, i još opasnije po jugoslavenski režim u Beogradu i Tuđmanove planove – Paraga je u program HSP ugradio program o osamostaljenju Republike Hrvaske i otcjepljenju od SFR Jugslavije, što nijedna druga stranka nije imala u svom programu, te je taj program provodio u djelo – na užas Jugoslavena i titoista.

Prvo sam mislio kritizirati Aleksandra Stankovića što Đapića danas nije suočio niti s jednom od njegovih čestih antisemitskih izjava i neofašističkih ekstremističkih ispada, kako bi hrvatska javnost i osječki birači saznali i znali zašto Đapić neće opet postati osječkim gradonačelnikom, ali poslije si mislim - a zašto bih kritizirao Stankovića kada se na isti način ponašaju i novinarka i voditeljica Mirjana Hrga, ili Mislav Bago u svojoj emisiji otvoreno-zatvoreno, ili glavni urednik Jutarnjeg lista, ili gl. urednik Večernjeg lista, ili glavni ravnatelj HRT-a i glavni urednik Hrvatske televizije, pa bivša komunistica Hloverka Novak-Srzić itd. U pravilu nitko u medijima i u politici nije Đapiću postavio kritično pitanje u vezi njegova desničarskog ekstremizma, a u medijima se prave da su liberali, pa mi je to dosta neshvatljivo. Na pr. Jutarnji list, koji se nalazi u vlasništvu nedavno preminulog njemačkog pobornika socijaldemokracije iz Westallgemeine Zeitung, deklarira se, ne doduše kao socijaldemokratski, ali zato kao list ideologije liberalizma, dakle, kao liberalni list, ali je praktički posljednjih godina na svojim stranicama davao medijsku platformu za Đapićevu afirmaciju i njegov mogući ulazak u vladu RH jer je poznato da redakcija Jutarnjeg mrzi Dobroslava Paragu koji ih podsjeća na njihovu komunističku prošlost. Zato im je bolji jedan Đapić od Parage. Osim toga, Paragu smatraju opasnim po društveno uređenje RH jer je on spreman uvesti demokraciju u Republiku Hrvatsku i od nje učiniti pravnu državu, a to je nešto što niti medijskim maherima i njihovim istomišljenicima u vlastima uopće ne odgovara jer oni u kaosu tranzicije plivaju kao bubrezi u loju – obogatili su se na račun hrvatske sirotinje i žrtvi i muci hrvatskih branitelja, i dobili su društveni status i ugled, doduše lažni ali bolje ikakav nego nikakav.

Da skratim priču, ono što novinari ne žele reći, jer su svih ovih godina, u pravilu, pokvareno šutjeli, jeste činjenica da Đapić neće ponovo postati gradonačelnikom Osijeka jer ima debeli dosije jednog antisemitskog političara koji je u demokratskom svijetu nepoželjan. Prisjećamo se da su svi gradovi-prijatelji Osijeka raskinuli povelje s Osijekom – i to jedino i upravo zbog neofašista i antisemita Đapića dok je bio na čelu osječkog poglavarstva. Čak i sada, kada su i novinari u Hrvatskoj proglasili Đapićevu stranku kao navodno reformiranu, da je odbacila Đapićev teret crnokošuljštva, nisu spremni otvoreno priznati da Sanader sa Đapićem ne smije sklopiti koaliciju jer lažni magistar ima antisemitski dosije u najvećoj židovsko-američkoj organizaciji B'nai B'rith. To je, inače, jedna organizacija koja štiti uspomenu na holokaust, i koja je snažno podržala hrvatsku državnu nezavisnost u vrijeme kada ju je posjetio pobornik hrvatske nezavisnosti i predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, 1991. godine, ali to hrvatska javnost ni danas ne zna jer elektronski mediji drže gospodina Paragu pod stopostotnom cenzurom. Naši novinari izbjegavaju to reći jer bi ih sutra netko pitao – a dame i gospodo, zašto vi godinama kurvanjski šutite o jednome političaru u Hrvatskoj, kao što je Đapić, koji je dobivao i do osam saborskih zastupnika, i oko trećine glasova na lokalnim izborima, naravno, uz potporu vladajuće stranke, a vodeći je hrvatski antisemitski političar i desničarski ekstremist? Zato su ti isti novinari, odgojeni na idelogoji titoizma, bili jaki i hrabri kada se trebalo nabacivati blatom na jedinog nekomunističkog vođu konzervativne desnice u Hrvatskoj, Dobroslava Paragu, kojega su bivši komunisti Franjo Tuđman i Slobodan Milošević podjednako optuživali za buđenje fašizma u Hrvatskoj iako je jedino što je
g. Paraga radio - branio je Hrvatsku u vrijeme velikosrpske agresije, i borio se za hrvatsku državnu nezavisnost, kao i za zapadnu granicu Velike Srbije na Drini. Ajde da su ga optuživali demokrati, ali bivši komunisti koji se lažno predstavljaju kao antifašisti? Svašta!

Sada smo konačno svjedoci konačnog pada Firera Ante Đapića kojega je stvorila titoistička ljevica u Hrvatskoj. Ne smije ni SDP u koaliciju sa Đapićem, iako je Slavko Linić, kojemu je Đapić 1999. prijetio crokošuljaškim maršom u Rijeci da će istrijebiti sve komuniste u tom gradu, tako i njega, Linića, da mu je Đapić poželjan koalicijski partner. A zašto ne smije? Zato što je Socijalistička internacionala skoro poludjela kada su pred nju stavljeni dokazi o koaliciji Račanova SDP-a sa Đapićem u Velikoj Gorici. Stav Socijalističke internacionale čak je iskreniji od stava Europske narodne stranke, jer SI je rekla no passaran za koaliciju s antisemitom i neofašistom Đapićem dok Europska narodna stranka to nikada nije rekla, iako je Sanaderov HDZ bio u koaliciji sa Đapićevim HSP-om u mnogim lokalnim sredinama. Jedino Europska narodna stranka nije Đapićev oteti HSP primila u pridruženo članstvo jer bi bilo neugodno imati u svojim redovima jednu stranku koja je oteta na očigled cijele javnosti, što političarke i političare u Hrvatskoj svih ovih godina nije smetalo da se druže sa Đapićem, jer SVI SU POKVARENI! To su dokazali djelima, a na djelu se čovjeka poznaje. IDEMO DALJE!

Ako ništa drugo, Đapić sada doživljava svoj KONAČNI PAD, tako da više neće moći u ime časnog pravaštva blatiti pravaštvo, što i je bio cilj njegovih gazda. Kao što je dezignirani kandidat za osječkoga gradonačelnika danas u emisiji rekao za svog dojučerašnjeg, a u međuvremenu sudski osuđenog kompanjona Zeca: „I zatvor je za ljude“. Pa Đapiću, nemaš se čega bojati, i zatvor je za ljude pa zašto ne bi bio i za tebe, bez obzira što se nisi pokazo kao čovjek s kičmom?

Izvor fotografija: www.hrvatsko-pravo.hr

CBK

Ratna pobjeda Saveznika pet minuta do 12 – je li je Hitler imao atomsku bombu?

Od 2005. godine postoji vijest koja je šokirala njemačku i svjetsku javnost: Hitler je imao atomsku bombu !!!



Do toga zaključka došao je njemački povjesničar sa sveučilišta Humboldt-Universität i Freie Univestität u Berlinu,
dr. Rainer Karlsch, koji je u svojoj knjizi „Hitlers bombe“ /Hitlerova atomska bomba/ (koja u Hrvatskoj još nije objavljena) dokumentirao svoja znanstvena istraživanja o tome da su Nijemci 1945. raspolagali taktičkom nuklearnom bojevom glavom, tako zvanom „Dirty Bomb“ koja je imala radijus uništenja od cca. 500 m.

Po svjedočanstvu najopasnijeg Hitlerova komandosa SS-bojnika Otta Skorzenya, objavljeno u njegovoj knjizi „Skorzeny's Secret Memoirs“, 1950. godine, je uoči njemačke posljednje ofenzive u ardennskim planinama, u Belgiji, prosinca mjeseca 1944. godine, bila planirana uporaba mlaznih borbenih zrakoplova, raketa, i termo-nuklearnoga oružja odnosno vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske planiralo je Savezničku anglo-američku vojsku gađati sa šest do 12 taktičkih atomskih bombi. Mlazni zrakoplovi su u toj velikoj bitci, u kojoj je poginulo oko 70 tisuća savezničkih vojnika, došli do izražaja, kao i rakete, ali Nijemci su odustali od uporabe termo-nuklearnoga oružja zbog opasnosti da zapadni vjetrovi otpušu radijaciju u zapadne dijelove Njemačke gdje je živjelo 20 milijuna stanovnika. Kao sljedeći datum za uporabu atomskoga oružja je Hitler odredio početak travnja, najkasnije početak svibnja 1945. godine, i to je po njegovoj procjeni bila posljednja prilika za preokret u ratu i njegov javno najavljivani „Endsieg“.

Hitlerov je plan bio u ofenzivi u Ardennima navući na jednome mjestu što više savezničkih vojnika, i time atomskim oružjem što više iz stroja izbaciti i pobiti vojnika Američke vojske što je u računici njemačkoga vođe imalo za moguću posljedicu da američki Kongres povuče svoju vojsku s europskog kontinenta na britanska točja, a možda i definitivno iz Europe, što bi njemačkom vrhovništvu otvaralo mogućnost zatvaranja zapadnoga fronta i prebacivanje svih snaga na istok u svrhu potiskivanja nadiruće Crvene armije. Ta kalkulacija i nije bila bez osnova jer je japansko vrhovništvo kapituliralo nakon što su američke snage gađale japanske gradove Nagasaki i Hirošimu sa po jednom atomskom bombom koja je bila dvostruke snage od one s kojom je raspolagao Hitler. Međutim, u vrijeme dok je Hitler već imao atomsku bombu, Amerikanci su svoju tek završavali.

Naravno, postavlja se pitanje zašto Hitler nije atomskom bombom dao gađati London, glavno središte antihitlerovske koalicije? Možda je u pitanju Božji prst? Povjesničar Jörgen Troy Swanson je u svojoj knjizi „Hitlerova tajna oružja“ zabilježio da je Hitler u ožujku 1945. dao zbog odbijanja izvršenja zapovijedi strijeljati na smrt 101 pilota i zapovjednika njemačkih zračnih snaga Luftwaffe. Britanski vođa Winston Churchill predlagao je predsjedniku Rooseveltu gađanje njemačkih gradova bojnim otrovima, ali je američki predsjednik srećom odbio ovu zločinačku ideju, a Hitleru je to mogao biti izravni povod da engleske gradove gađa atomskim bombama. Amerikanci su doduše bojne otrove dopremili iz Sjedinjenih Američkih Država u Europu, u talijansku luku Bari, ali njemačko ratno zrakoplovstvo Luftwaffe, polijetajući sa zrakoplovnog uporišta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Mostaru, uništilo je 1943. cijelu pošiljku bojnih otrova, a prilikom rasprskavanja pogođenoga opasnog tereta poginulo je više američkih mornara nego za vrijeme japanskog napada na Pearl Harbor.

Pola stoljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata su Saveznici, prije svega SAD i Velika Britanija, u razvoju raketne tehnike i svemirske tehnologije primjenjivali mnogobrojna njemačka znanstvena dostignuća, i to dostignuća vojne industrije Trećega Reicha, poput izuma i razvoja raketa, mlaznih motora za zrakoplove, helikoptera, (raketnih) projektila zrak-zemlja, mlazne zrakoplove na vertikalno uzlijetanje i dr., a sve Hitlerove ratne taktike, poput tepih-bombardiranja gradova, munjeviti rat oklopnim vozilima (tenkovima) odnosno tzv. „Blitz-Krieg“, zatim, psihološko-propagandni rat ili taktika „rat prije rata“ primijenili su Amerikanci u vlastitim oružanim snagama tijekom Korejskog i Vijetnamskog rata ili Pustinjske oluje, te u raznoraznim državnim udarima diljem svijeta.



Vjeruje se da su po završetku Drugog svjetskog rata Saveznici preuzeli i unaprijedili razne nacističke projekte. Američki znanstvenici nastavili su rasistički projekt eugenike pod imenom genetike, iz kojega su stvoreni i genetički modificirani organizmi, GMO, koji u čovjeka, u pravilu, izazivaju zločednu bolest raka ako se koristi u prehrembeno lancu, na pr. genetički modificirani kukuruz, riža, soja...

Pola stoljeća dugo nakon Drugog svjetskog rata Amerikanci i Englezi čuvali su od svjetske javnosti tajnu da je Hitler imao atomsku bombu. Bila je to jedna od većih tajni koje su Saveznici skrivali od javnosti na Zapadu, a time i od cijeloga svijeta na kugli Zemaljskoj. Da je Hitler kojim slučajem pobijedio u ratu, ili da je 3. Reich preživio, vjerojatno bi holocaust odnosno genocid nad Židovima bio najbolje čuvana tajna na svijetu, kao što je bio tajna za vrijeme rata. Na isti način je komunistički genocid 1945. u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata bio desetljećima dobro čuvana tajna o kojoj su znale samo zapadne obavještajne službe i vlade, uz počinitelje u Moskvi, Beogradu i Zagrebu. CIA je pomno čuvala obavještajne podatke o letećim tanjurima koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata u Pragu, Dresdenu i gradu Breslau razvijali njemački inženjeri pod vodstvom dr. Richarda Miethea, i talijanski ing. Guiseppea Beluzzoa iz Mussolinieve fašističke vlade. Leteći tanjur prvi je puta poletio 14. veljače 1945. godine, što je prvi dokumentirani let. Letjelica je bila široka šest i visoka dva metra. Napravljena je od aluminija i stajala je na četiri noge. Letjelica se kretala rotirajući se oko vlastite osi, i kada bi rotacija dostigla dovoljnu brzinu podigla bi se u visinu. Nakon toga su se palili motori koji su joj davali smjer. Letjelica se penjala na visinu od 12 tisuća metara za manje od četiri minute i pri tome zadržala brzinu od 330 metara u sekundi. Najveća postignuta brzina s prototipom iznosila je 2200 km/h (preko dva maha). Što se tiče borbenih mlaznih zrakoplova, Hitlerova Njemačka bila je prva u povijesti čovječanstva koja je proizvodila letjelice koje su bile znatno brže od letjelica na klasični klipni pogon motora. Njemački mlaznjaci letjeli su brzinom od 600 do 1000 km/h, nedostižni bilo kojemu najmodernijem savezničkom zrakoplovu. Međutim, Hitler rat ne bi bio brzo završio mlaznim avionima nego jedino atomskim oružjem koje su razvijali i Amerikanci super-tajnim projektom „Manhattan“, ali za koji su saznali i Nijemci putem svoje špijunaže, i američka dostignuća u razvoju atomske bombe primijenili na njemački projekt koji su dovršili otprilike sredinom 1944. godine, godinu dana pred kraj rata.

Što se tiče primjene Hitlerova čudesna oružja ili „Wunderwaffen“, njemačkom vođi je vrijeme doslovno iscurilo, kao pijesak kroz prste. Za pobjedu u ratu nedostajalo je 3. Reichu od tri do šest mjeseci. (Njemački mlazni lovci doslovno su 1945. masakrirali savezničke bombardere i lovce na klipni motorni pogon, i Hitler je skoro povratio zračnu nadmoć nad Njemačkom koju je bio izgubio tijekom 1942./1943. godine.) Anglo-američke snage u velikoj su žurbi doslovno u posljednja dva mjeseca rata u Europi pregazile njemačke kopnene snage, toliko se Amerikancima i Englezima žurilo srušiti Hitlerov režim, ne bi li spriječili vlastiti ratni poraz, najveći mogući u povijesti Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Britanski vođa Winston Churchill rekao je da je Drugi svjetski rat završen „pet minuta prije ponoći“. Churchill je znao o čemu govori – Hitler je imao atomske bombe, i to već najkasnije krajem 1944. godine, taman kada je u posljednjoj njemačkoj ofenzivi u belgijskim planinskom lancu Ardenna mogao rat na Zapadu okrenuti u svoju korist ili stabilizirati zapadnu bojišnicu munjevitim udarom atomskim oružjem (njemačka ofenziva imala je cilj koncentrirati što veći broj savezničke vojske na jednome području kako bi bila podložna atomskom udaru).

Krajem rata 1944./1945. godine Hitler pokušava kupiti vrijeme, zanemarujući događanja na bojišnicama, žrtvujući njemačku vojnu snagu kojoj je bilo naređeno da se bori do posljednjega daha, bez obzira koliko bezizlazne neke situacije izgledale, jer je težio tome da se sva snaga i energija njemačke ratne industrije uloži u razvijanje i primjenu novih vrsta oružja tipa nuklearnog oružja, mlaznih borbenih zrakoplova i raketa. S obzirom da su od lipnja 1944. već bile u upotrebi njemačke rakete s konvencionalnim eksplozivnim punjenjem, a od listopada 1944. i mlazni lovci i bombarderi na mlazni pogon, činilo se da bi samo pojava nekog novog, na bojištu nikad iskušanog, oružja mogla preokrenuti situaciju i ishod rata, kako je naglasio povjesničar Jörgen Troy Swanson, i nastavio: Sve rezerve su iscrpljene, sve mogućnosti iskušane. Saveznici su nakon iskrcavanja u Normandiji zastojem ofenzive u listopadu/studenome 1944. godine prestali biti sigurni da će lako poraziti njemački vojni stroj, bez obzira koliko se iscrpljen činio, pa je zavladala svojevrsna ravnodušnost. Njemačka vojna sila borila se od savezničke ofenzive na Zapadu, iskrcavanjem u Normandiji, i ofenzive Crvene armije na Istoku, dakle, od sredine 1944. godine, na ostatcima iscrpljenih rezervi grčevitom upornošću ljudi koji propadaju i koji nikako ne mogu zaustaviti pad 3. Reicha. Nakon što su Gornju Šleziju (Schlesien), jako industrijsko područje, osvojili Sovjeti u siječnju 1945. godine, njemačka vojska biti će osakaćena u operaciji „Clarion“. Na širem planu savezničkih operacija, s početkom 22. veljače 1945. godine dnevno je oko 900 borbenih zrakoplova polijetalo da razori oko 200 željezničkih centara. U posljednja dva mjeseca rata sve što su Nijemci od oružja i logistike proizvodili i što je trebalo otići na ratište, bilo bi uništeno ili bi upropašteno ležalo pored pruga koje se više nisu mogle koristiti. Kolaps prometa bio je trajan. Hitlerov ministar naoružanja, Albert Speer, procijenio je da Njemačka ima još osam tjedana do potpune propasti. No, Hitler se još uvijek nadao čudu, ali ne zato što je poludio, nego zato što je raspolagao činjenicama o tajnim oružjima za koja je mislio da će njihovom upotrebom zaustaviti savezničke prodore u Njemačku. Hitler je znao da su njegovi znanstvenici na samom pragu jednog od najvećih vojnih odkrića. Da Hitleru nije doslovno izcurilo vrijeme, njemačka vojska digla bi se iz praha, a višestruko jača saveznička sila bila bi poražena do neprepoznatljivosti, naglašava istraživač povijesti Jörg Troy Swanson. (Njemačka vojna industrija, deložirana pod zemlju, funkcionirala je do posljednjeg trenutka postojanja Hitlerova režima, a proizvodnja njemačke ratne industrije svoj je vrhunac imala u prosincu 1944. godine kada je proizvodila najviše oružja od početka rata.) Šef planiranja Reichova stožera za istraživanja podnio je nakon rata tajno izvješće Zapadnim saveznicima u kojemu ističe kako bi, da je rat trajao samo šest mjeseci duže, Njemačka imala dovoljno razvijeno oružje da preokrene ishod rata. Nakon što je uhićen, Hermann Göring potvrdio je isto. U nacističkoj Njemačkoj postojali su centri za testiranje nuklearnog oružja, a Heinrich Himmler je prilikom (bezuspješnih) pregovora sa Zapadnim saveznicma pokazivao fotografije sa testiranja njemačkog nuklearnog oružja, služeći se i drugim novim oružjima, poput raketa i mlaznjaka, kao ucjenom. Vjeruje se da su prva testiranja njemačkog atomskog oružja bila u lipnju 1944. godine. U to se vrijeme razmatrala mogućnost kako lansirati nuklearno oružje a ideja o spuštanju iz zrakoplova i spuštanju uz pomoć padobrana zauzimala je vodeće mjesto. (Amerikanci su atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki izbacili iz zrakoplova.)

TESTIRANJE NJEMAČKE ATOMSKE BOMBE 3. III. 1945.



Na vojnom vježbalištu Ohrdruf u istočnonjemačkoj pokrajini Thüringen je u organizaciji SS provedeno 3. ožujka 1945. testiranje atomske bombe prilikom čega je korištena manja količina urana. Njemačkim je znanstvenicima, na čelu s Wernerom Heisenbergom, uspjelo osloboditi određenu količinu nukelarne energije koja je, međutim, bila ogreničena na manji dio od one koja je oslobođena prilikom atomske eksplozije (lančane reakcije) u Hirošimi, 6. kolovoza 1945. godine. Njemačka „bomba je prouzročila val pritiska, veliki toplinski učinak, i oslobodila je radioaktivnost.“ Iako znatno manjeg učinka uništavanja nego američka atomska bomba, bačena na japanske gradove, njemačka atomska bomba iznenadila je njemačke stručnjake njenom snagom uništenja zato što je prilikom testiranja na vojnom poligonu poginulo nekoliko stotina ratnih zarobljenika i logoraša koji su korišteni kao pomoćna radna snaga. Atomski fizičar, i suradnik Wernera Heisenberga, tridesetogodišnji Carl Friedrich von Weizsäcker, brat kasnijeg predsjednika Savezne Republike Njemačke Richarda von Weizsäckera, dao je britanskim okupacijskim snagama za vrijeme njegove internacije nakon rata u protokol zapisati sljedeće: „S nešto sreće mogli smo u zimu 1944./1945. završiti“ /proizvodnju prve njemačke atomske bombe/. Ostaje za razjasniti jedino da li je bomba funkcionirala na principu fizije ili fuzije atomske jezgre. Povjesničar Karlsch svoje tvrdnje zasniva, među ostalim, i na dokumentima iz sovjetskih arhiva u Rusiji.

Sovjeti su, naime, o tesitranju njemačke atomske bombe saznali samo nekoliko dana poslije, i sastavili na osnovi izvješća svoje špijunske mreže detaljna izvješća o tome koja je sovjetski znanstvenik Igor Kurčatov uzeo vrlo ozbiljno, i na osnovi toga sastavio za Staljina jedno ozbiljno stajalište u kojemu je naglasio da kao vrlo vjerodostojna uzima izvješća o atomskoj bombi iz Njemačke.

Drugu vrsta dokaza predstavljaju zračni snimci koji potvrđuju znatna devastiranja okoliša na mjestu testiranja bombe.

Treću kariku dokaznog lanca predstavljaju fizikalna mjerenja, ispitivanja tla, a postoje i izjave svjedoka.

Ispitivanja tla rezultiraju pokazateljem povišenih vrijednosti cezija što se čovjek više približava centru ekaplozije. Te vrijednosti nadalje ukazuju na to da su sadržavale kobalt 60, jedan umjetni element koji nastaje ako brzi neutroni utječu na željezo i mjed, „što predstavlja indicije iako ne i definitivni dokaz jer bi se o tome morale provesti daljnje specifikacije analize“, naglasio je dr. Karlsch u navedenim četverogodišnjim istraživanjima o navodnoj Hitlerovoj atomskoj bombi koja je proveo zajedno s Heikom Petermannom, ali su došli su do nedvojbenog zaključka da je Hitlerova Njemačka pred kraj rata raspolagala s taktičkom atomskom bombom.

U prilog tome da je „Heereswaffenamt“, služba 3. Reicha za znanstvena istraživanja i nabavku oružja, zaista proveo 3. ožujka 1945. testiranje bombe s nuklearnom jezgrom, Karlsch citira sovjetskog obavještajca Kurčatova koji je u svojim rukama imao tisuće stranica teksta i nacrta o američkom atomskom programu ali vrlo malo o njemačkom. Znao je, primjerice, da je za uzrokovanje lančane reakcije potrebna kritična masa od odprilike 50 kg urana 235, i mogao je procijeniti da takva jedna bomba ima radijus uništenja od nekoliko kilometara. Stoga ga je pomalo iznenadila vijest iz Njemačke o radijusu uništenja od nekoliko stotina metara. Ispitivanje tla u istočnoj Njemačkoj dokazuju postojanje urana 238 i 235. Vjerojatnost da navedeni materijal potječe iz eksplozije bombe vrlo je velik. Za eksploziju atomske bombe potreban je djeljiv materijal za koji je pak potreban nuklearni reaktor. „Postojao je jedan reaktor u Gottowu /kod Berlina/, kao i jedan u južnoj Njemačkoj. Radi se po pokusnom poligonu državne službe „Heereswaffenamt“. Međutim, reaktor sam po sebi nije nužan za proizvodnju djeljivog materijala. Postoje dva puta odvajanja izotopa. Postoji nekoliko postupaka za dobivanje urana 235. Svi postupci bili su u Njemačkoj poznati u to vrijeme. Povjesničar Karlsch navodi kao dokaz u prilog tvrdnji o postojanju Hitlerove atomske bombe jedan navod iz sovjetskog arhiva gdje stoji zapisano da je testiranje atomske bombe, kao i start jedne rakete, zabilježeno na filmskoj vrpci. Dokument je datiran sredinom 1946. godine, što znači da je u to vrijeme dospio u sovjetski arhiv.

„Postoji jedna mlada žena koja je vidjela test, i detaljno ga opisala. Postoji jedan radnik koji je spalio leševe /poginule pomoćne zatočeničke radne snage/, što znači da je morao promatrati spaljivanje žrtava.“ Time je isključeno da bi se podatci iz sovjetskih arhiva odnosili na sovjetska testiranja atomskog oružja jer su ista provedena prvi put tek 1949. godine. (Vlasti Ruske Federacije nisu u vrijeme istraživanja povjesničara Karlscha učinile navedeni film dostupnim znanosti.) Postoje najmanje tri svjedoka o njemačkom testiranju atomskog oružja, navedena žena, navedeni radnik, i navedeni sovjetski špiijun koji je za SSSR sačinio izvješće o testiranju u Njemačkoj. Povjesničar Karlsch naveo je da je iskaz atomskog fizičara von Weizsäckera od 7. kolovoza 1945. koji je sadržan u jednom memorandumu, krivotvoren odnosno da je von Weizsäcker anglo-američkim saveznicima dao u tzv. „Farm Hall-protokolima“ neistinit iskaz kako bi Saveznicima skrenuo pažnju sa činjenice da su njemački znanstvenici za Hitlera razvijali atomsko oružje.

Kao „Oca njemačke atomske bombe“ Rainer Karlsch navodi Walthera Gerlacha, i njegova suradnika Kurta Diebnera. „Kada pogledate Diebnerove radove u razdoblju nakon rata, ustanoviti će te da je nastavio tamo gdje je 1945. stao.“ Diebner je 1955. godine, dakle, u vrijeme kada je u Zapadnoj Njemačkoj opet omogućeno istraživanje atomske fizike, nadležnim tijelima prijavio nekoliko patenata, i to za razvoj nuklearnog reaktora, ali i primjerice čak dva patenta za razvoj vodikove atomske bombe.

Nijemci su prvi na svijetu koji su u Hitlerovoj Njemačkoj oslobodili nuklearnu energiju, i time su izumili atomsku bombu, kao što su izumili mlazne motore za zrakoplove, i rakete.

Atomska bomba koja sadrži 50 kg urana 235, ili najmanje 10 kg plutonija klasična je atomska bomba bačena na Hirošimu i Nagasaki, a atomska bomba iz Hitlerove Njemačke bila je taktička atomska bomba s manjim količinama nuklearnog materijala, ali u suštini se nedvojbeno radi o prvoj atomskoj bombi.

Njemačka istraživanja u atomskoj fizici dala su prve rezutate 1938. godine kada je Otto Hahn uspio razdijeliti jezgru atoma. Kratko vremena nakon toga je francuski znanstvenik Frederic Joliot otkrio da se pri dijeljenju urana oslobađaju neutroni, te da se time omogućava lančanu reakciju. Nakon toga su intenzivirana istraživanja i napori u proizvodnji novog oružja odnosno atomske bombe, kako u Njemačkoj tako i u Americi i drugdje u svijetu. Kratko vremena nakon njemačkog napada na Poljsku 1939. je ustanova „Heereswaffenamt“ u Hitlerovoj Njemačkoj osnovala udruženje „Uranverein“ i sakupila ostatke decimiranog kruga atomskih fizičara, s obzirom da su najeminentnija imena atomske fizike, osobe židovskog porijekla, završile u emigraciji. „Uranverein“, slično kao američki „Projekt Manhattan“ postao je u Hitlerovoj Njemačkoj najvažniji ratni projekt s najvišim stupnjem državne tajne. Voditelj njemačkog projekta proizvodnje atomske bombe bio je profesor iz Leipziga, Werner Heisenberg. Atomski fizičar Erich Bagge se nakon rata sjetio kako su svi njemački atomski fizičari u to vrijeme, 1939. godine, bili mišljenja „da bi to trebali učiniti“. Na dvadesetak istraživačkih instituta su Heisenberg, Weizsäcker, Walther Gerlach, Max von Laune, Karl Wirtz i drugi radili na atomskoj bombi. Činjenica je da je još u ljeto 1944. blizu Berlina bio izgrađen mali atomski reaktor uz pomoć kojega je proizveden materijal sposoban za bombu, te je isti bio i testiran. Treći Reich je raspolagao tehnologijom za proizvodnju atomske bombe. Stručnjaci 3. Reicha naznačili su na jednom nacrtu mogući radijus radioaktivnog zračenja nad njujorškim financijskim centrom Manhattan.

Rainer Karlsch je završio sa svojim dokaznim postupkom o postojanju Hitlerove taktičke atomske bombe konstatacijom da u današnjem svijetu, početkom 21. stoljeća opasnost po svijet ne predstavlja u tolikoj mjeri potencijal atomskog oružja u posjedu dvije super-sile, SAD i Rusije, koliko u posjedu manjeg nuklearnog oružja, taktičkih atomskih bombi u rukama određenih drugih sila.

Hitlerova osnovna misao je bila atomsko oružje koristiti na bojišnici, kao što su poslije ratni planovi Sjevernoatlantskog saveza NATO za vrijeme Hladnog rata predviđali bacanje taktičkih atomskih bombi na Crvenu armiju i vojske komunističke Poljske i Čehoslovačke na mogućoj bojišnici, u slučaju izbijanja rata u Europi, s obzirom da se Zapad manjim brojem konvencionalnog naoružanja (tenkovima) ne bi održao u slučaju prvog napada Crvene armije. Tajni plan Sjevernoatlantskog saveza NATO o uporabi atomskog oružja je predviđao bombardiranje snaga Crvene armije i Varšavskog pakta taktičkim atomskim bombama u slučaju da snage Varšavskog pakta izbiju na rijeku Rheinu.

Hitler je namjeravao snažnim atomskim udarom završiti rat na zapadnoj bojišnici. Da mu je to pošlo za rukom, Zapadni saveznici bi pretrpjeli najveći poraz u povijesti a velika je vjerojatnost da bi Congress Sjedinjenih Američkih Država povukao američku vojsku s europskog kontinenta na britanska otočja, ili skroz natrag u SAD. Koncem 1944. su Nijemci veliki broj svojih jedinica i ratnog materijala prebacili s istočnog na zapadno bojište, iako je Crvena armija brzo napredovala kroz Poljsku prema Berlinu. Prema svjedočenju Hitlerova glavnog komandosa Skorzenya, koji se borio u Ardennima, prosinca 1944. godine prilikom posljednje velike njemačke kontraofenzive na zapadnom bojištu, Hitler ga je osobno uvjerio kako će se prilikom ovog napada na angloameričke snage koristiti najnovije oružje koje će posve iznenaditi Saveznike. Neki tvrde kako je osim mlaznih zrakoplova i raketa trebalo biti upotrijebljeno između šest i 12 atomskih bombi. Hitler je bio uvjeren u pobjedu. Plan je bio da se njemačkim napadom koncentriraju velike savezničke snage na jednome mjestu, i uz pomoć konvencionalnog oružja izmore savezničke snage, prije nego im Njemačka zada konačni udarac svojim novim oružjem. Njemački mlazni lovci trebali su štititi zrakoplov koji je trebao prevoziti atomske bombe do mjesta izbacivanja. Plan je, međutim, nakon početka ofenzive od 16. prosinca stalno morao biti odgađan, što je postalo kobno za njemačke konvencionalne snage koje su se iscrpile, dok su njemačke ratne zalihe, iz nepoznatog razloga, ostale s druge strane Rheine, tako da su njemačke postrojbe ostale bez goriva i streljiva, i ofenziva je propala. Dvije trećine njemačkih snaga uništeno je prilikom povlačenja. Atmosferske prilike, zapadni vjetrovi, stalno su odgađali plan o bacanju atomskih bombi na savezničku vojsku, jer je radioaktivni oblak mogao, nošen vjetrom, doći iznad zapadne Njemačke gdje je živjelo oko 20 milijuna ljudi. Drugu priliku za brzi obračun sa savezničkim snagama na zapadnoj bojišnici Hitler je počeo realizirati početkom ožujka 1945. godine kada je obišao svoje zapovjednike na istočnoj bojišnici na rijeci Odri, uvjeravajući ih u nužnost pružanja ogorčenog otpora, bez obzira na žrtve među njemačkom vojskom. Otto Skorzeny bio je nazočan kada je ministar Albert Speer obećao Himmleru novi tip zrakoplova i nove vrste bombi i to već za početak travnja 1945. godine. Sve ukazuje na to da je Hitler svoju drugu priliku da upotrijebi atomsko oružje planirao krajem ožujka ili početkom svibnja 1945. godine. O tome govore izvješća njemačkog stručnjaka za oružje Augusta Copendersa koji iznosi podatak o planiranom datumu kada bi oružje, za koje kaže da će okrenuti tijek ratovanja, biti upotrijebljeno. Da je riječ o nekoj velikoj i dramatičnoj akciji govori podatak da su njemačke postrojbe evakuirale njemačko stanovništvo s područja od oko 50 kilometara od bojišnice. S vojnog aspekta to je bilo krajnje vrijeme da se stabilizira zapadna bojišnica. S druge strane Heinrich Himmler je pokušavao pokrenuti ideju sklapanja primirja s Englezima, tako da je moguće kako Hitler atomsko oružje nije upotrijebio čisto iz političkih razloga, da se protivničkoj strani pokaže dobra volja. (Hitler je 6. listopada 1939. u Reichstagu ponudio Velikoj Britaniji mir i priliku da povuče objavu rata Njemačkoj.) Drugi izvori govore o tome kako su članovi Luftwaffe otkazali poslušnost, zato što mogućim nuklearnim udarom nisu htjeli preuzeti odgovornost za stotine tisuća žrtava među njemačkim stanovništvom i savezničkim vonicima na zapadnoj bojišnici usred zapadne Njemačke. Koliko je jaka ta mogućnost govori činjenica da je Hitlerov režim dao 31. ožujka 1945. strijeljati 16 zapovjednika zračnih snaga i 85 oficira i pilota Luftwaffe, zbog odbijanja izvršavanja zapovjedi. Možda zbog odbijanja izvršenja zapovijedi o bacanju atomske bombe? Upravo su uništeni dokumenti iz toga razdoblja, za razliku od dokumenata iz razdoblja prije i poslije koji su ostali čitavi. Istovremeno, pod vodstvom američkog generala Pattona, savezničke snage uništavaju njemačke tajne tvornice, nešto što Nijemci nikako nisu očekivali. S ovim porazom Hitler je priznao jednome od svojih generala, Kammhuberu, da je nakon ovoga rat za Njemačku izgubljen. Zapad je za dlaku dobio Drugi svjetski rat dok je Njemačka za dlaku izgubila svjetski rat. Kako kažu Nijemci - knapp daneben ist auch vorbei!

Izvor: HRVATSKO PRAVO ONLINE

Copyright CBK www.crniblogkomunizma.blog.hr

Poštovane kolegice i kolege blogeri, zanima me vaše mišljenje o izvješću ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, State Departmenta, o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj u 2007. godini.

Je li mišljenje izbalansirano, nedostaju li u tom izvješću navodi o kršenju ljudskih prava, osjećate li vi osobno da su vam ljudska prava prošle ili prošlih godina prekršena, ili znate za slučajeve drugih ljudi kojima nisu poštivana njihova ljudska prava...?

Ja osobno, konkretno, upravo sam nedavno predbacio jednoj sutkinji, u jednom sudskom predmetu u kojemu sam prije nekoliko godina podnio nadležnom sudu jednu tužbu, da su mi prekršena moja ljudska prava jer sudski postupak traje već 6 godina, a po mjerilu Europskog suda za ljudska prava - ako sudski proces traje duže od tri godine - automatski znači da su prekršena ljudska prava.

Na to je sutkinja odgovorila - "pa što, i meni su prekršena moja ljudska prava jer umjesto 300 imam 900 predmeta za odradit".

I nikome ništa.

Moja sutkinja ima puno predmeta za odradit, ali Hrvatska ima po broju stanovnika najviše sudaca i sudova po glavi stanovnika u Europi, koji su, usput rečeno, vrlo dobro plaćeni, ali ne rade svoj posao kako treba.

U konkretnom slučaju je sutkinja 2003. održala jedno ročište povodom moje tužbe iz 2002. godine, i ročište je trajalo doslovno 10 minuta, i presudila je protiv mene, iako se iz aviona moglo vidjeti da nije smjela presuditi protiv mene jer je odvjetnik protustranke iznio prijedlog da je moja tužba promašena i zakašnjela, iako se jednostavnom matematičkom računicom moglo vidjeti da zastara nastupa tek za osam godina.

Nadležni Županijski sud je povodom moje žalbe presudio 2005. u moju korist, i u rješenju obrazloženja naglasio da je sutkinja "KRIVO PRIMIJENILA MATERIJALNO PRAVO".

Nedavno, na drugom ročištu, ročište je opet trajalo 10 minuta, i sutkinja je rekla da odgađa ročište jer "sada nema vremena", s obzirom da "u drugom predmetu mora saslušati svjedoke".

Osjećao sam se kao budala, jer ja kao svjedok, očito sam manje vrijedan od nekog drugog svjedoka u nekom drugom predmetu. Napominjem da je sutkinja ovo posljednje navedeno ročište sazvala prije više od 6 mjeseci, da bi sada bilo odgođeno za najmanje nekoliko mjeseci - a pravda?

Što se tiče izvješća State Departmenta, znam da ljudska prava Srba u Hrvatskoj nisu ništa više ni manje prekršena od ljudskih prava Hrvata, ali amerilčka vlada zna zašto stalno, iz godine u godinu vladu Republike Hrvatske proziva zbog navodnog kršenja ljudskih prava Srba jer takve optužbe predstavljaju dobru batinu za discipliniranje vlade RH i predsjednika Republike u vezi određenih političkih ciljeva i nacionalnih interesa Amerike. Prava romske manjine u Hrvatskoj znatno su poboljšana, a pod zadnje ima i svoga predstavnika u Saboru. U vezi prava homoseksualaca ne raspolažem s dovoljno podataka tako da o tome ne mogu donijeti čvrsti stav.

Primijetio sam kako u izvješću State Departmenta nedostaje činjenica što su prekršena ljudska prava žrtava komunizma koja u Republici Hrvatskoj ne mogu u vezi zločina komunizma ostvariti niti jedno jedino pravo, a hrvatsko pravosuđe, na pritisak politike, odbija procesuirati komunističke ratne zločince i zločince-udbaše, i jako je zanimljivo što State Department nikada nije ni spomenuo da u Hrvatskoj postoji dobar dio stanovništva koji je bio žrtvom komunizma i kojemu su prekršena ljudska prava i u Republici Hrvatskoj a ne samo u bivšoj Jugoslaviji. Umjesto osude bivših komunista, State Department Hrvatsku najviše proziva zbog položaja srpske nacionalne manjine.

IZVJEŠĆE STATE DEPARTMENTA O STANJU LJUDSKIH PRAVA U HRVATSKOJ ZA 2007. GODINU

Datum objave u Hrvatskoj: 12.3.2008.

________________

'Diskriminiraju se Srbi, Romi, žene i homoseksualci'

________________________________________

WASHINGTON - Američki State Department jučer je objavio godišnje izvješće o stanju ljudskih prava u svijetu u kojem se, u dijelu posvećenom Hrvatskoj, osim opće ocjene da vlada poštuje ljudska prava svojih građana, upozorava na probleme u pravosuđu, te na slučajeve nasilja i diskriminacije prema manjinama, posebno Srbima i Romima, te prema ženama i homoseksualcima.

"Pravosudni sustav pati od velikog broja zaostalih predmeta iako je broj predmeta koji čekaju suđenje nešto smanjen", navodi se u dijelu izvješća o Hrvatskoj na 19 stranica. Citiraju se podaci Ministarstva pravosuđa RH iz 2007., prema kojima je na sudovima 1,014.646 neriješenih predmeta, te ističe kako "javnost smatra pravosuđe jednim od glavnih izvora korupcije u zemlji". Kao posebni problemi navode se zastrašivanje svjedoka na domaćim suđenjima za ratne zločine, te nastavak prakse suđenja za ratne zločine u odsutnosti.

Citiraju se podaci Ministarstva pravosuđa RH iz 2007., prema kojima je na sudovima 1,014.646 neriješenih predmeta, te ističe kako 'javnost smatra pravosuđe jednim od glavnih izvora korupcije u zemlji'.

Upozorava se i na praksu Državnog sudbenog vijeća da, ili odbija kandidate ili mjesto ostavlja praznim, kako ne bi imenovalo Srbe za suce, uz podatak da su od 1930 sudaca u Hrvatskoj 42 Srbi ili 2,2 posto, te još 1,8 posto druge manjine. U izvješću se ocjenjuje da hrvatski zatvori ne zadovoljavaju međunarodne standarde, te da su pretrpani i s lošim higijenskim uvjetima.

Kod pitanja povrata imovine, ističe se da je hrvatska vlada tijekom 2007. radila na dovršetku programa povratka nezakonito zauzetih kuća vlasnicima, te da je OESS ustanovio da je krajem godine ostalo još 17 takvih kuća za vraćanje i oko 100 poljoprivrednih zemljišta.



Upozorava se na sporo rješavanje više od 12.000 zahtjeva Srba nositelja stanarskog prava.

Ističu se problemi kod povrata imovine svim većim vjerskim skupinama, osim Islamske zajednice, posebno izostanak povrata imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Židovskoj zajednici u Hrvatskoj. Kada je riječ o medijskim slobodama, ocjenjuje se da mediji ostaju pod utjecajem vlasti, posebno da su lokalni mediji ranjivi na politički pritisak jer ih je 70 posto u vlasništvo lokalnih vlasti.

Navodi se da su nacionalna televizija i radio u vlasništvu i pod upravom vlade, te ističe kako su Hrvatskoj novinarsko društvo (HND) i neovisni novinari oštro kritizirali imenovanje Hloverke Novak Srzić, novinarke koja je često kritizirana zbog otvorenog favoriziranja vladajućeg HDZ-a 90-ih, za glavnu urednicu HTV-a u rujnu 2007. Kaže se također da su u Hrvatskoj dvije od tri nacionalne TV-mreže privatne, te da postoji široki spektar privatnih novina i magazina, koji se objavljuju bez vladina uplitanja. Spominje se i slučaj uhićenja nezavisnog novinara Željka Peratovića, te prijetnje smrću koje je zbog svog pisanja primilo nekoliko hrvatskih novinara.

"Ustavna zaštita protiv diskriminacije primjenjuje se prema svim manjinama, ali se nastavlja otvorena diskriminacija i šikaniranje Srba i Roma", kaže se u izvješću State Departmenta. Uz citiranje podatka Srpskog demokratskog foruma (SDF), navode se najozbiljniji etnički motivirani incidenti iz 2007., uključujući i srpanjski napad na srpske povratnike, oca i sina, u Gornjim Vrhovcima kod Pakraca. Prenosi se i pohvala SDF-a hrvatskoj policiji za brzo otkrivanje krivaca za vandaliziranje srpskih kuća u Ceranjima Donjim i Pristegu, u listopadu.

Ustavna zaštita protiv diskriminacije primjenjuje se prema svim manjinama, ali se nastavlja otvorena diskriminacija i šikaniranje Srba i Roma.

State Department ukazuje i na problem vandalskih napada na imovinu SPC-a i netrpeljivosti prema srpskim povratnicima, izdvajajući po tome zadarsko zaleđe. U izvješću se također analizira nasilje prema ženama, uz podatke o broju silovanja, procesuiranju i kaznama, te ističe kako je prema podacima UNDP-a iz 2006. zabilježen trend porasta obiteljskog nasilja.

Kada je riječ o pravima i dobrobiti djece u Hrvatskoj, izdvajaju se teškoće sa školovanjem romske djece, najizraženije u Međimurskoj županiji, uz "segregaciju i lošiju kvalitetu obrazovanja romske djece". Istodobno se ukazuje i na napore ministarstva obrazovanja, poput programa stipendiranja, koji su utrostručili broj romske djece u osnovnim i srednjim školama. Navode se i podaci o zlostavljaju djece, te o procesuiranju tih djela, koja su u 2006. rezultirala s 47 presuda optuženih, od kojih 29 za seksualno zlostavljanje.

Za diskriminaciju prema homoseksualcima kao primjer se daje napad na Gay Pride paradu u Zagrebu iz srpnja 2007., te "često prisutne uvrede, stereotipne šale i društvene predrasude". U izvješću se analizira i borba protiv korupcije, uz ocjenu o jačanju kapaciteta USKOK-a, te se daje primjer otkrivanja korupcije Hrvatskog fonda za privatizaciju.

U poglavlju o trgovini ljudima navodi se kako je Hrvatska i dalje tranzitna točka, ali sve više i odredište za prostituiranje djevojka iz Srbije, Moldove i BiH. State Department analizira i radne uvjete u Hrvatskoj, navodeći kako minimalna plaća od 2100 kuna bruto ne može osigurati pristojan život radničkim obiteljima, te da je prosječna plaća iz kolovoza 2007. od 4743 kune također ispod minimalnih troškova života za četveročlanu obitelj, koji su iznosili 5774 kune. (H)