Marketing
DOMOVINA SNIJEGA - POD OKUPACIJOM!
TIBET - POD OKUPACIJOM CRVENDAČA
Mount Everest - nikada se komunisti nisu uzdigli u visine - uvijek su se valjali u blatu laži i prevare
Kao što je Hrvatska patila pola stoljeća pod čizmom Titovih crvendača, i još uvijek pati pod njihovim tranzicijskim crvendačićima, tako se danas dvije zemlje nalaze pod žestokim udarom komunizma, Nepal i Tibet - dvije zemlje koje dijele Domovinu snijega, kako se zove Himalaja ili himalajsko gorje, vrh Zemlje prema svemiru.
Koliko je ova himalajska planina lijepa, toliko je komunistička okupacija Tibeta ružna
Puno sam čitao i gledao dokumentarnih emisija o obje zemlje tako da mogu stvoriti čvrsti zaključak o tome da stanovnici sa sjeverne i južne strane Ama Dablama (6812 m), Everesta (8872 m) i Annapurne (8091 m) neće samo tako naći zasluženi mir. Nepalci su, naime, već desetljećima izloženi teroru tamošnjih partizana – komunističkog pokreta koji ubija civile kako bi svjetovne vlasti, koje se u kaosu, izazvan od strane crvendača, trude održavati slobodu i kakve takve demokratske uvjete, natjerao na represivno djelovanje, dok se Tibet nalazi desetljećima pod okupacijom, točnije rečeno, preko pola stoljeća se Krov svijeta – kako glasi drugi ime Tibetu, čija je prosječna nadmorska visina prava „sitnica“ – u prosjeku između tri tisuće do pet tisuća metara nadmorske visine – za usporedbu, krov Dalmacije, Vidova gora na otoku Braču, nema 1000 metara nadmorske visine. Tibet se nalazi pod brutalnom okupacijom komunističke Kine.
Tibetanski Banski dvori - palača Dalaj Lame u Lhasi
Koliko je okupacija Tibeta brutalna svjedoči činjenica da je komunistički režim od početka napada, invazije i okupacije od 1950. godine naselio u Tibet oko šest milijuna Kineza iz najmnogoljudnije i većinske Han-nacije tako da su se Kinezi u broju stanovnika Tibeta izjednačili s Tibetancima. Kako bi brže uništili visokorazvijenu tibetansku civilizaciju, koja se temelji na duhovnoj snazi, i slomili duh Tibetanaca za nezavisnošću i slobodom, duh koji se ne može slomiti, samo što to komunisti ne znaju, jer su bahati, oholi i umišljeni materijalisti, izgradili su željezničku prugu koja izravno spaja glavni kineski grad Peking sa glavnim gradom Tibeta – Lhasom, poznat po veličanstvenom budističkom samostanu, i to sa osnovnim ciljem kako bi što veći broj Kineza mogao zauzeti zemlju Tibetanaca. „Problem“ Tibetanaca je što vjeruju u Boga. Ne može se reći da su Tibetanci u trenutku okupacije bili kapitalisti, pa da po Marxovom naputku treba istrijebiti buržoasku klasu, jer Tibetanci su bili i jesu suprotnost materijalistima - kapitalistima i komunistima; Tibetanci su duhovni narod, ne kao Hrvati deklarirani katolici koji su davno zaboravili Boga, nego istinski duhovni narod, nenaviknut na lažne zapadne vrijednosti liberalizma, ili isto takve lažne vrijednosti odnosno antivrijednosti komunizma.
Annapurna - granica između Tibeta i Nepala
Već određeno vrijeme traju miroljubivi prosvjedi Tibetanaca protiv okupacijskog režima s kojim cgotovo cijeli svijet, uključujući Republiku Hrvatsku, održava najsrdačnije odnose.
Dalajlama - duhovni vođa Tibetanaca i državni poglavar (okupiranog) Tibeta
Okupacijski režim ovih dana u krvi guši prosvjede tibetanskih domoljuba ali nismo primijetili da je predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, prosvjedovao protiv svojih komunističkih kolega u Pekingu. Možda je razlog u istom svjetonazoru koji stanovnik diktatorove palače na Pantovčaku dijeli sa stanovnicima palače kraj Trga Nebeskoga mira, Tijen-An-Mena gdje su Titovi drugovi 1989. pobili kinesku mladež koja je svojom požrtvovnom hrabrošću zahtijevala demokraciju. Nije bome ni hrvatsko-srpsko-bošnjačko-romska koalicija iz Banskih dvora nešto zamjerila svojim komunističkim kolegama u Pekingu, naprotiv, često delegacije parlamentarnih stranaka „hodočaste“ u posjet Centralnom komitetu Komunističke partije Kine. Pod zadnje je zagrebački gradonačelnik prošle godine posjetio svoje kineske drugarice i drugove, pa majku mu, zar ima tu nešto čudno, pa Milan Bandić je još 1989. bio sekretar Saveza komunista Hrvatske u zagrebačkoj Peščenici. Kult Mao Ce Tunga, iza Staljina najveći masovni zločinac u povijesti čovječanstva, jak je u komunističkoj Kini kao Titov kult u „demokratskoj“ Hrvatskoj. Zamislite, i Mao je bio antifašist jer se u Drugom svjetskom ratu borio protiv japanskih fašista ali pobio je više svojih Kineza nego japanski okupatori, što malo podsjeća na druga Tita, ali bez uvrede titoistima, kineski komunisti su iskreniji od jugoslavenskih komunista u Republici Hrvatskoj jer ipak ne kriju da su komunisti dok ovi naši, domaći, tvrde da nikada nisu ni bili komunisti nego uvijek i samo antifašisti. Revolucija koju su partizani provodili nije u biti bila revolucija nego „miroljubivo uvjeravanje“ neistomišljenika da je Partija jedini bog, odnosno bog i batina, a tko u to nije povjerovao – ubili su Boga u njemu. No, vratimo se Tibetu i Nepalu, osnovnoj temi ovoga posta.
U jednom dokumentarcu BBC-a gledao sam nedavno kako komunistička gerila u Nepalu, dakle, tamošnji partizani zarobljavaju nepalske civile i doslovno ih pretvaraju u robove koji iz stijene klešu cestu, uključujući i malodobnu djecu. Unatoč takvim potresnim snimcima, domaći manijaci i fanatici, mislim na ove naše u Republici Hrvatskoj, još uvijek tvrde kako je socijalizam, kao prva stuba do komunizma, i dalje idealni cilj koji vrijedi ostvariti, naravno, uz budnu uspomenu na prvu socijalističku fazu s drugom Titom. „Mudro“, ujedno i zločinačko komunističko „rukovodstvo“ Kine pak tvrdi da su Tibetanci izazvali krvave nerede koje je kineska okupacijska vlast ugušila silom u krvi. Duhovni vođa i državni poglavar Tibeta, koji živi u emigraciji u Nepalu, Dalaj Lama, prijeti ostavkom ne budu li se njegovi sunarodnjaci vratili miroljubivim prosvjedima. Dakle, ispada da su kineski komunisti ovaj puta u pravu kada su odgovornost za zločine prebacili na tibetanske civile ali zaboravljalju da odgovornost za sve uvijek preuzima okupator a ne okupirani! Okupirani imaju pravo u svako doba se dići na narodni ustanak. Na kraju krajeva, to je domoljubna dužnost svakog potlačenog pripadnika ugnjetavanog naroda u komunističkoj kineskoj tamnici naroda. Podsjećam, komunistička kineska propaganda je u Drugom svjetskom ratu tvrdila da se komunisti bore za slobodu protiv okupatora, i čak su bili u pravu, ali brzo su se pretvorili sami u okupatore, jer taman kada su 1948. pobijedili nacionalističke snage Kine, napali su i okupirali nezavisnu državu Tibet, kao što su u to vrijeme izdašno pomagali drugove u Koreji koji su raspalili građanski rat na korejskom polutoku, napavši Južnu Koreju. Tada su Ujedinjeni narodi na čelu s Američkom vojskom i oružanim snagama Južne Koreje pobijedili i istjerali komunističkog okupatora iz Južne Koreje. Komunizam je tada doživio svoj drugi ratni poraz, prvi je doživio u Grčkoj nakon Drugog svjetskog rata kada je Tito djelatno podupirao grčke komuniste, a treći ratni poraz su komunisti doživjeli u Afganistanu, a četvrti u Jugoslaviji 1991. kada je komunistička JNA poražena u Vukovaru, preciznije rečeno, kada su hrvatski bojovnici slomili kičmu Titovoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
Zanimljivo da Tibetanci gotovo i nemaju izdajice u svojim redovima, dakle, nema komunista među Tibetancima, kao što je bilo među Hrvatima, tako da Kinezi nisu mogli postaviti kvislinšku vladu.
Približavaju se Olimpijske igre u Pekingu, ove godine u kolovozu. Gotovo dva mjeseca komunistički će režim glumiti uljuđenost, lažnu gostoljubivost kao što je to svojedobno glumio nacistički režim na olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Dok ćemo gledati parade na olimpijskom stadonu u Pekingu, moje će misli biti sa Tibetancima koji već 68 godina trče maraton. Ne sumnjam da će na kraju zlatnu medalju osvojiti Tibetanci. To će biti medalja časti, a Tibet će biti slobodan. Smrt komunizmu – sloboda tibetanskom narodu!
CBK www.crniblogkomunizma.blog.hr
Mount Everest - nikada se komunisti nisu uzdigli u visine - uvijek su se valjali u blatu laži i prevare
Kao što je Hrvatska patila pola stoljeća pod čizmom Titovih crvendača, i još uvijek pati pod njihovim tranzicijskim crvendačićima, tako se danas dvije zemlje nalaze pod žestokim udarom komunizma, Nepal i Tibet - dvije zemlje koje dijele Domovinu snijega, kako se zove Himalaja ili himalajsko gorje, vrh Zemlje prema svemiru.
Koliko je ova himalajska planina lijepa, toliko je komunistička okupacija Tibeta ružna
Puno sam čitao i gledao dokumentarnih emisija o obje zemlje tako da mogu stvoriti čvrsti zaključak o tome da stanovnici sa sjeverne i južne strane Ama Dablama (6812 m), Everesta (8872 m) i Annapurne (8091 m) neće samo tako naći zasluženi mir. Nepalci su, naime, već desetljećima izloženi teroru tamošnjih partizana – komunističkog pokreta koji ubija civile kako bi svjetovne vlasti, koje se u kaosu, izazvan od strane crvendača, trude održavati slobodu i kakve takve demokratske uvjete, natjerao na represivno djelovanje, dok se Tibet nalazi desetljećima pod okupacijom, točnije rečeno, preko pola stoljeća se Krov svijeta – kako glasi drugi ime Tibetu, čija je prosječna nadmorska visina prava „sitnica“ – u prosjeku između tri tisuće do pet tisuća metara nadmorske visine – za usporedbu, krov Dalmacije, Vidova gora na otoku Braču, nema 1000 metara nadmorske visine. Tibet se nalazi pod brutalnom okupacijom komunističke Kine.
Tibetanski Banski dvori - palača Dalaj Lame u Lhasi
Koliko je okupacija Tibeta brutalna svjedoči činjenica da je komunistički režim od početka napada, invazije i okupacije od 1950. godine naselio u Tibet oko šest milijuna Kineza iz najmnogoljudnije i većinske Han-nacije tako da su se Kinezi u broju stanovnika Tibeta izjednačili s Tibetancima. Kako bi brže uništili visokorazvijenu tibetansku civilizaciju, koja se temelji na duhovnoj snazi, i slomili duh Tibetanaca za nezavisnošću i slobodom, duh koji se ne može slomiti, samo što to komunisti ne znaju, jer su bahati, oholi i umišljeni materijalisti, izgradili su željezničku prugu koja izravno spaja glavni kineski grad Peking sa glavnim gradom Tibeta – Lhasom, poznat po veličanstvenom budističkom samostanu, i to sa osnovnim ciljem kako bi što veći broj Kineza mogao zauzeti zemlju Tibetanaca. „Problem“ Tibetanaca je što vjeruju u Boga. Ne može se reći da su Tibetanci u trenutku okupacije bili kapitalisti, pa da po Marxovom naputku treba istrijebiti buržoasku klasu, jer Tibetanci su bili i jesu suprotnost materijalistima - kapitalistima i komunistima; Tibetanci su duhovni narod, ne kao Hrvati deklarirani katolici koji su davno zaboravili Boga, nego istinski duhovni narod, nenaviknut na lažne zapadne vrijednosti liberalizma, ili isto takve lažne vrijednosti odnosno antivrijednosti komunizma.
Annapurna - granica između Tibeta i Nepala
Već određeno vrijeme traju miroljubivi prosvjedi Tibetanaca protiv okupacijskog režima s kojim cgotovo cijeli svijet, uključujući Republiku Hrvatsku, održava najsrdačnije odnose.
Dalajlama - duhovni vođa Tibetanaca i državni poglavar (okupiranog) Tibeta
Okupacijski režim ovih dana u krvi guši prosvjede tibetanskih domoljuba ali nismo primijetili da je predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, prosvjedovao protiv svojih komunističkih kolega u Pekingu. Možda je razlog u istom svjetonazoru koji stanovnik diktatorove palače na Pantovčaku dijeli sa stanovnicima palače kraj Trga Nebeskoga mira, Tijen-An-Mena gdje su Titovi drugovi 1989. pobili kinesku mladež koja je svojom požrtvovnom hrabrošću zahtijevala demokraciju. Nije bome ni hrvatsko-srpsko-bošnjačko-romska koalicija iz Banskih dvora nešto zamjerila svojim komunističkim kolegama u Pekingu, naprotiv, često delegacije parlamentarnih stranaka „hodočaste“ u posjet Centralnom komitetu Komunističke partije Kine. Pod zadnje je zagrebački gradonačelnik prošle godine posjetio svoje kineske drugarice i drugove, pa majku mu, zar ima tu nešto čudno, pa Milan Bandić je još 1989. bio sekretar Saveza komunista Hrvatske u zagrebačkoj Peščenici. Kult Mao Ce Tunga, iza Staljina najveći masovni zločinac u povijesti čovječanstva, jak je u komunističkoj Kini kao Titov kult u „demokratskoj“ Hrvatskoj. Zamislite, i Mao je bio antifašist jer se u Drugom svjetskom ratu borio protiv japanskih fašista ali pobio je više svojih Kineza nego japanski okupatori, što malo podsjeća na druga Tita, ali bez uvrede titoistima, kineski komunisti su iskreniji od jugoslavenskih komunista u Republici Hrvatskoj jer ipak ne kriju da su komunisti dok ovi naši, domaći, tvrde da nikada nisu ni bili komunisti nego uvijek i samo antifašisti. Revolucija koju su partizani provodili nije u biti bila revolucija nego „miroljubivo uvjeravanje“ neistomišljenika da je Partija jedini bog, odnosno bog i batina, a tko u to nije povjerovao – ubili su Boga u njemu. No, vratimo se Tibetu i Nepalu, osnovnoj temi ovoga posta.
U jednom dokumentarcu BBC-a gledao sam nedavno kako komunistička gerila u Nepalu, dakle, tamošnji partizani zarobljavaju nepalske civile i doslovno ih pretvaraju u robove koji iz stijene klešu cestu, uključujući i malodobnu djecu. Unatoč takvim potresnim snimcima, domaći manijaci i fanatici, mislim na ove naše u Republici Hrvatskoj, još uvijek tvrde kako je socijalizam, kao prva stuba do komunizma, i dalje idealni cilj koji vrijedi ostvariti, naravno, uz budnu uspomenu na prvu socijalističku fazu s drugom Titom. „Mudro“, ujedno i zločinačko komunističko „rukovodstvo“ Kine pak tvrdi da su Tibetanci izazvali krvave nerede koje je kineska okupacijska vlast ugušila silom u krvi. Duhovni vođa i državni poglavar Tibeta, koji živi u emigraciji u Nepalu, Dalaj Lama, prijeti ostavkom ne budu li se njegovi sunarodnjaci vratili miroljubivim prosvjedima. Dakle, ispada da su kineski komunisti ovaj puta u pravu kada su odgovornost za zločine prebacili na tibetanske civile ali zaboravljalju da odgovornost za sve uvijek preuzima okupator a ne okupirani! Okupirani imaju pravo u svako doba se dići na narodni ustanak. Na kraju krajeva, to je domoljubna dužnost svakog potlačenog pripadnika ugnjetavanog naroda u komunističkoj kineskoj tamnici naroda. Podsjećam, komunistička kineska propaganda je u Drugom svjetskom ratu tvrdila da se komunisti bore za slobodu protiv okupatora, i čak su bili u pravu, ali brzo su se pretvorili sami u okupatore, jer taman kada su 1948. pobijedili nacionalističke snage Kine, napali su i okupirali nezavisnu državu Tibet, kao što su u to vrijeme izdašno pomagali drugove u Koreji koji su raspalili građanski rat na korejskom polutoku, napavši Južnu Koreju. Tada su Ujedinjeni narodi na čelu s Američkom vojskom i oružanim snagama Južne Koreje pobijedili i istjerali komunističkog okupatora iz Južne Koreje. Komunizam je tada doživio svoj drugi ratni poraz, prvi je doživio u Grčkoj nakon Drugog svjetskog rata kada je Tito djelatno podupirao grčke komuniste, a treći ratni poraz su komunisti doživjeli u Afganistanu, a četvrti u Jugoslaviji 1991. kada je komunistička JNA poražena u Vukovaru, preciznije rečeno, kada su hrvatski bojovnici slomili kičmu Titovoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
Zanimljivo da Tibetanci gotovo i nemaju izdajice u svojim redovima, dakle, nema komunista među Tibetancima, kao što je bilo među Hrvatima, tako da Kinezi nisu mogli postaviti kvislinšku vladu.
Približavaju se Olimpijske igre u Pekingu, ove godine u kolovozu. Gotovo dva mjeseca komunistički će režim glumiti uljuđenost, lažnu gostoljubivost kao što je to svojedobno glumio nacistički režim na olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Dok ćemo gledati parade na olimpijskom stadonu u Pekingu, moje će misli biti sa Tibetancima koji već 68 godina trče maraton. Ne sumnjam da će na kraju zlatnu medalju osvojiti Tibetanci. To će biti medalja časti, a Tibet će biti slobodan. Smrt komunizmu – sloboda tibetanskom narodu!
CBK www.crniblogkomunizma.blog.hr
Post je objavljen 19.03.2008. u 21:51 sati.