Marketing
ZERP ILI EU, SANADER I MESIĆ ILI HRVATSKA
Europska komisija, koja u ime Europske Unije odlučuje hoće li i kada Republika Hrvatska pristupiti u punopravno članstvo Europske Unije, dala je hrvatskom vrhovništvu – predsjedniku Mesiću i premijeru Sanaderu – ultimatum koji glasi:
ZERP ili EU...
... ponavlja kao papiga tamna strana "hrvatske" politike.
ZERP ili EU pitanje je sada. Pred istim pitanjem stajala je Hrvatska prije više od 1000 godina kada je tadašnja „EU“ poznata pod povijesnim imenom Mletačka Republika postavila Kneževini Hrvatskoj i tadašnjem hrvatskom „premijeru“, knezu Domagoju, ultimatum: ZERP ili Zapad.
Hrvatska, koja je bila na udaru između čekića i nakovnja, ili između Bizanta i Zapada, ranosrednjovjekovna Hrvatska koja je za ulaznu vizu na Zapad prihvatila kršćanstvo, odrekla se svojega izvornog hrvatskog pisma glagoljice i narodnog biskupa Grgura Ninskog, Hrvatska koja je prihvatila rimsko pravo i stupila u zajednicu kršćanskog Zapada i zapadne civilizacije, odričući se tuđega teritorija, stalno je svoj zapadni status morala potvrđivati određenim jednostranim koncesijama (ustupcima), ali bilo je hrvatskih vladara koji su rekli DOSTA!
Poslije, kada je uslijed osvajačkih pohoda Osmanskog Carstva došla u pitanje opstojnost hrvatske države, kada je opasnost dolazila sa političkog Istoka, kao što su i neprijatelji Hrvatske dolazili sa zemljopisnog istoka, redovito je od Zapada dobivala nož u leđa. Posljednji nož u leđa došao je sa Zapada (EU i NATO) u vrijeme velikosrpske agresije Miloševićeve Srbije i JNA na Hrvatsku, a pretposljednji 1945. kada je Zapad u Jalti izručio Hrvatsku novovijekim barbarima s istoka, komunistima.
U vrijeme kneza Domagoja u IX. stoljeću su Mletci postavili Hrvatskoj ultimatum da svoju istočnojadransku obalu mora prepustiti Republici Svetog Marka koja je Jadransko mora zvala Venecijanski zaljev. Hrvatski knez Domagoj odbio je ultimatum kao nepošten, jer su Mletci imali svoje more, a Hrvati, ako prepuste svoje more njima, nemaju više mora, ali su zato potvrđeni kao dio Zapada.
Knez Domagoj je organizirao hrvatsku ratnu mornaricu i pozvao ohole Mlečane neka si sada uzmu naše more ako mogu – i mletačko ratno brodovlje bilo je potučeno do nogu, i hrvatskom burom otpuhano iz tadašnjeg Domagojeva ZERP-a. Kao posljedica hrvatske pobjede su Mletci morali slijedeća stoljeća plaćati tribut za plovidbom hrvatskim dijelom Jadrana, a hrvatska blagajna se punila na zadovoljstvo kneza Domagoja i njegovih hrabrih Hrvata koji su doživjeli prosperitet u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi.
Mlečani prozvaše Domagoja „najgorim knezom Hrvata“, što se ima smatrati komplimentom jer je to bio znak strahopoštovanja prema Hrvatima. Da su Mletci nazvali Domagoja „najboljim knezom Hrvata“ znali bi da je Domagoj bio papak, odnosno da je kao oportunist i slabić prepustio hrvatski dio Jadrana hrvatskom neprijatelju.
Pogledajmo još jedan „kompliment“ koji je Hrvatskoj stigao sa Zapada, iz tadašnje „Europske Unije“ i tadašnjeg „Bruxellesa“ odnosno kada je bečki tisak godine 1861. nazvao hrvatski Sabor u Zagrebu „divljim parlamentom Zvonimirove krune“, i to zato što je Sabor od imperatora zatražio da skine veto sa ujedinjenja Zagreba i Slavonije s Dalmacijom koje su ostale razjedinjenje još od hrvatsko-turskih ratova i mletačke okupacije Dalmacije, samo što 1861. više nije prijetila opasnost od Turaka, ali hrvatske zemlje ostale su pod Austrijom razjedinjene. Sabor nije tražio ništa što bi bilo izvan prava s obzirom da je između Hrvatske i Austrije potpisan 1527. međunarodni bilateralni ugovor na osnovi kojega je njemačka dinastija Habsburg dobila hrvatsku krunu u zamjenu za obranu Hrvatske od Osmanskog Carstva i oslobođenje hrvatskih zemalja od turske okupacije. Car je odbio hrvatski prijedlog. Zato se najveći gromobran Hrvatske u Saboru, zastupnik Ante Starčević, uvijek i pozivao na hrvatsko državno pravo koje je izviralo iz prava i valjanih ugovora, kad god je zahtijevao ujedinjenje hrvatskih zemalja od Drave do Jadrana, kakva je bila do turskih osvajanja. Zato je Otac domovine govorio: Austrija je vazda jedna te ista bila, ona se ne poporavlja, jer se despocije ne popravljalju nego propadaju!
Danas Hrvatska stoji pred najnovijim ultimatumom: ZERP ILI EU !!!
Slobodarski narodi na ultimatun odgovore obrambeno, kao jedan štit. Porobljeni narodi uopće ne odgovore jer robovi nemaju glasa pa ih se i ne čuje.
Sanader se već izjasnio da između zaštite hrvatskoga mora i učlanjenja Hrvatske u EU radije bira EU, a more, koje je hrvatska konstanta od stoljeća sedmog, nije važno. Premijer je spreman žrtvovati more kao što je to i poglavnik učinio, pa je kao odgovor na svoju izdaju dobio partizane, a Hrvatska nož u leđa, te je u komunizmu i nestala.
Ja bih volio da iz „Močvare“, kako se u prijevodu s francuskog zove Bruxelles, dođe opis hrvatskoga premijera da je „najgori hrvatski premijer“, ali bojim se da taj film ne bum gledao. Bojim se da će iz Močvare uskoro stići najbolje pohvale na račun našeg Ive, tog našeg grlatog premijera-prevaranta sa splitske rive. U vrijeme kada počinje suđenje generalu Gotovini, premijer je radi učlanjenja u EU spreman na još jedan čin hrvatskog mazohizma, i na potez gori čak i od „oca tranzicije“ Ivice Račana koji je bio spreman na malu izdaju Savudrijske vale, a Sanader je spreman na veliku izdaju oko ZERP-a, dakle, oko cijelog hrvatskog akvatorija, i pri tome mu je svejedno što misle Hrvati.
Kažu, što se uzbuđujemo kad jednoga dana s Hrvatskom u EU nestaju i granice. Pitam se, što se onda Talijani i Slovenci uzbuđuju zbog ZERP-a kada jednoga dana neće biti granica?
Međutim, ako bi Talijani sada zbog ZERP-a uplaćivali u hrvatsku državnu blagajnu godišnje 300 milijuna eura zbog izlova ribe u našem dijelu mora, onda bi to uplaćivali i nakon ulaska Hrvatske u EU, ovako čorak. Ali što je za našeg spin-doktorskog premijera 300 milijuna eura – prava sitnica, pa on samo jednim zahvatom svoje desnice digne nalivpero i podigne tri puta više kredita kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Zašto imati vlastiti novac kad možemo posudit, i IDEMO DALJE jer moto naše drage Hrvatske demokratske zajednice je TUĐE NEĆEMO – SVOJE DAMO! Čudim se, zašto toliko uzdižemo kult zločinca Tita a njegove parole tipa TUĐE NEĆEMO – SVOJE NEDAMO prepuštamo zaboravu. Ako ništa drugo, mora se priznati da se Tito barem borio za svoju Jugoslaviju dok se Mesić i Sanader za svoju Hrvatsku, koja im je dala sve, odnose kao maćeha prema Pepeljugi, ali ZNA SE kako je maćeha na kraju prošla u odnosu prema Pepeljugi, i to je ono utješno što nas čeka nakon još jedne u nizu izdaja našeg kriptokomunističkog vrhovništva.
Na kraju je teško shvatljiva politika EU koja nas tjera na reforme pravosuđa i poštivanje zakona, ali kada bismo trebali poštivati vlastiti zakon, kao zakon o ZERP-u, onda smo najednom crne ovce u Europi, i samo nešto gunđamo umjesto da prihvatimo to krasno egipatsko ropstvo i babilonsko carstvo gdje je sve dozvoljeno samo da nisi Hrvat i svoj na svome. E pa Hrvati, pripremite se da Europsku Uniju poljubite ravno u zadnjicu – kao zahvalu što će nas jednoga dana možda primiti, ili počnite razmišljati, i postaviti si pitanje: Sanader i Mesić ili Hrvatska?
ZERP ili EU...
... ponavlja kao papiga tamna strana "hrvatske" politike.
ZERP ili EU pitanje je sada. Pred istim pitanjem stajala je Hrvatska prije više od 1000 godina kada je tadašnja „EU“ poznata pod povijesnim imenom Mletačka Republika postavila Kneževini Hrvatskoj i tadašnjem hrvatskom „premijeru“, knezu Domagoju, ultimatum: ZERP ili Zapad.
Hrvatska, koja je bila na udaru između čekića i nakovnja, ili između Bizanta i Zapada, ranosrednjovjekovna Hrvatska koja je za ulaznu vizu na Zapad prihvatila kršćanstvo, odrekla se svojega izvornog hrvatskog pisma glagoljice i narodnog biskupa Grgura Ninskog, Hrvatska koja je prihvatila rimsko pravo i stupila u zajednicu kršćanskog Zapada i zapadne civilizacije, odričući se tuđega teritorija, stalno je svoj zapadni status morala potvrđivati određenim jednostranim koncesijama (ustupcima), ali bilo je hrvatskih vladara koji su rekli DOSTA!
Poslije, kada je uslijed osvajačkih pohoda Osmanskog Carstva došla u pitanje opstojnost hrvatske države, kada je opasnost dolazila sa političkog Istoka, kao što su i neprijatelji Hrvatske dolazili sa zemljopisnog istoka, redovito je od Zapada dobivala nož u leđa. Posljednji nož u leđa došao je sa Zapada (EU i NATO) u vrijeme velikosrpske agresije Miloševićeve Srbije i JNA na Hrvatsku, a pretposljednji 1945. kada je Zapad u Jalti izručio Hrvatsku novovijekim barbarima s istoka, komunistima.
U vrijeme kneza Domagoja u IX. stoljeću su Mletci postavili Hrvatskoj ultimatum da svoju istočnojadransku obalu mora prepustiti Republici Svetog Marka koja je Jadransko mora zvala Venecijanski zaljev. Hrvatski knez Domagoj odbio je ultimatum kao nepošten, jer su Mletci imali svoje more, a Hrvati, ako prepuste svoje more njima, nemaju više mora, ali su zato potvrđeni kao dio Zapada.
Knez Domagoj je organizirao hrvatsku ratnu mornaricu i pozvao ohole Mlečane neka si sada uzmu naše more ako mogu – i mletačko ratno brodovlje bilo je potučeno do nogu, i hrvatskom burom otpuhano iz tadašnjeg Domagojeva ZERP-a. Kao posljedica hrvatske pobjede su Mletci morali slijedeća stoljeća plaćati tribut za plovidbom hrvatskim dijelom Jadrana, a hrvatska blagajna se punila na zadovoljstvo kneza Domagoja i njegovih hrabrih Hrvata koji su doživjeli prosperitet u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi.
Mlečani prozvaše Domagoja „najgorim knezom Hrvata“, što se ima smatrati komplimentom jer je to bio znak strahopoštovanja prema Hrvatima. Da su Mletci nazvali Domagoja „najboljim knezom Hrvata“ znali bi da je Domagoj bio papak, odnosno da je kao oportunist i slabić prepustio hrvatski dio Jadrana hrvatskom neprijatelju.
Pogledajmo još jedan „kompliment“ koji je Hrvatskoj stigao sa Zapada, iz tadašnje „Europske Unije“ i tadašnjeg „Bruxellesa“ odnosno kada je bečki tisak godine 1861. nazvao hrvatski Sabor u Zagrebu „divljim parlamentom Zvonimirove krune“, i to zato što je Sabor od imperatora zatražio da skine veto sa ujedinjenja Zagreba i Slavonije s Dalmacijom koje su ostale razjedinjenje još od hrvatsko-turskih ratova i mletačke okupacije Dalmacije, samo što 1861. više nije prijetila opasnost od Turaka, ali hrvatske zemlje ostale su pod Austrijom razjedinjene. Sabor nije tražio ništa što bi bilo izvan prava s obzirom da je između Hrvatske i Austrije potpisan 1527. međunarodni bilateralni ugovor na osnovi kojega je njemačka dinastija Habsburg dobila hrvatsku krunu u zamjenu za obranu Hrvatske od Osmanskog Carstva i oslobođenje hrvatskih zemalja od turske okupacije. Car je odbio hrvatski prijedlog. Zato se najveći gromobran Hrvatske u Saboru, zastupnik Ante Starčević, uvijek i pozivao na hrvatsko državno pravo koje je izviralo iz prava i valjanih ugovora, kad god je zahtijevao ujedinjenje hrvatskih zemalja od Drave do Jadrana, kakva je bila do turskih osvajanja. Zato je Otac domovine govorio: Austrija je vazda jedna te ista bila, ona se ne poporavlja, jer se despocije ne popravljalju nego propadaju!
Danas Hrvatska stoji pred najnovijim ultimatumom: ZERP ILI EU !!!
Slobodarski narodi na ultimatun odgovore obrambeno, kao jedan štit. Porobljeni narodi uopće ne odgovore jer robovi nemaju glasa pa ih se i ne čuje.
Sanader se već izjasnio da između zaštite hrvatskoga mora i učlanjenja Hrvatske u EU radije bira EU, a more, koje je hrvatska konstanta od stoljeća sedmog, nije važno. Premijer je spreman žrtvovati more kao što je to i poglavnik učinio, pa je kao odgovor na svoju izdaju dobio partizane, a Hrvatska nož u leđa, te je u komunizmu i nestala.
Ja bih volio da iz „Močvare“, kako se u prijevodu s francuskog zove Bruxelles, dođe opis hrvatskoga premijera da je „najgori hrvatski premijer“, ali bojim se da taj film ne bum gledao. Bojim se da će iz Močvare uskoro stići najbolje pohvale na račun našeg Ive, tog našeg grlatog premijera-prevaranta sa splitske rive. U vrijeme kada počinje suđenje generalu Gotovini, premijer je radi učlanjenja u EU spreman na još jedan čin hrvatskog mazohizma, i na potez gori čak i od „oca tranzicije“ Ivice Račana koji je bio spreman na malu izdaju Savudrijske vale, a Sanader je spreman na veliku izdaju oko ZERP-a, dakle, oko cijelog hrvatskog akvatorija, i pri tome mu je svejedno što misle Hrvati.
Kažu, što se uzbuđujemo kad jednoga dana s Hrvatskom u EU nestaju i granice. Pitam se, što se onda Talijani i Slovenci uzbuđuju zbog ZERP-a kada jednoga dana neće biti granica?
Međutim, ako bi Talijani sada zbog ZERP-a uplaćivali u hrvatsku državnu blagajnu godišnje 300 milijuna eura zbog izlova ribe u našem dijelu mora, onda bi to uplaćivali i nakon ulaska Hrvatske u EU, ovako čorak. Ali što je za našeg spin-doktorskog premijera 300 milijuna eura – prava sitnica, pa on samo jednim zahvatom svoje desnice digne nalivpero i podigne tri puta više kredita kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Zašto imati vlastiti novac kad možemo posudit, i IDEMO DALJE jer moto naše drage Hrvatske demokratske zajednice je TUĐE NEĆEMO – SVOJE DAMO! Čudim se, zašto toliko uzdižemo kult zločinca Tita a njegove parole tipa TUĐE NEĆEMO – SVOJE NEDAMO prepuštamo zaboravu. Ako ništa drugo, mora se priznati da se Tito barem borio za svoju Jugoslaviju dok se Mesić i Sanader za svoju Hrvatsku, koja im je dala sve, odnose kao maćeha prema Pepeljugi, ali ZNA SE kako je maćeha na kraju prošla u odnosu prema Pepeljugi, i to je ono utješno što nas čeka nakon još jedne u nizu izdaja našeg kriptokomunističkog vrhovništva.
Na kraju je teško shvatljiva politika EU koja nas tjera na reforme pravosuđa i poštivanje zakona, ali kada bismo trebali poštivati vlastiti zakon, kao zakon o ZERP-u, onda smo najednom crne ovce u Europi, i samo nešto gunđamo umjesto da prihvatimo to krasno egipatsko ropstvo i babilonsko carstvo gdje je sve dozvoljeno samo da nisi Hrvat i svoj na svome. E pa Hrvati, pripremite se da Europsku Uniju poljubite ravno u zadnjicu – kao zahvalu što će nas jednoga dana možda primiti, ili počnite razmišljati, i postaviti si pitanje: Sanader i Mesić ili Hrvatska?
Post je objavljen 07.03.2008. u 16:11 sati.