U ožujku 1941. godine počeo je rasplet političke krize u Jugoslaviji koja je počela danom osnivanja jugoslavenske države od 1. XII. 1918. godine na koncu Prvog svjetskog rata.
JUGOSLAVIJA = VELIKA SRBIJA
Iako zamišljena od strane jugoslavenski orijentiranih hrvatskih političkih vođa i jugoslavenskih ideologa, Strossmayera, Supila, Trumbića i Stjepana Radića kao federacija ravnopravnih južnoslavenskih naroda, Jugoslavija se već prilikom njena osnivanja pretvorila u velikosrpsku tvorevinu i nedemokratsku državu u kojoj je vladao srpski hegemonizam kroz jugoslavensku centralizaciju, i srbizacija kroz jugoslavizaciju. Između Jugoslavije i «Velike» Srbije stajao je znak jednakosti. Uoči smrtonosnog političkog atentata i ubojstva hrvatskog vodstva u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, je srpski radikal i šovinist Puniša Račić otvoreno zahtijevao formalno proglašenje «Velike» Srbije. Hrvatsko pitanje koje je ostalo neriješeno u Austro-Ugarskoj Monarhiji ostalo je neriješeno i u Jugoslaviji. Velike sile, posebno Englezi u Europi, podupirali su srpsku hegemoniju u Jugoslaviji kao izraz svoje vanjske politike suzbijanja i sprečavanja njemačkog utjecaja u Jugoistočnoj Europi. Britanska vlada nije birala sredstva u ostvarenju cilja suzbijanja njemačkog političkog i ekonomskog utjecaja u Europi, izazvavši 1914. svjetski rat kako bi spriječila njemačku autarkiju u gospodarstvu i političko jačanje njemačkog Reicha. U isto vrijeme se britanski «Reich» odnosno imperij širio izvan Europe, po cijelom svijetu, od Indije preko arapskih i afričkih zemalja. Osnovni cilj je bio Njemačku odsjeći od svjetskih zaliha nafte u Mezopotamiji i na Kavkazu, a tu je mala Srbija s agresivnim vodstvom u Beogradu, raspoloženo za ekspanziju na susjedne zemlje, bila idealna za instrumentalizaciju.
Tajnim Londonskim ugovorom je britanska vlada godine 1915. obećala talijanskom vodstvu za ulazak u rat na strani Velike Britanije hrvatsku obalu. Nakon osnivanja Jugoslavije je jugoslavenska velikosrpska vlada Rapallskim ugovorom odstupila na osnovi Londonskog ugovora, hrvatske zemlje Istru, kvarnerske otoke, i gradove i luke Rijeku i Zadar fašističkoj Italiji. Iako u hrvatskoj javnosti prevladava mišljenje kako je vođa ustaškog protujugoslavenskog hrvatskog revolucionarnog pokreta odstupio hrvatske primorske krajeve Mussolinijevoj Italiji, to je jednim dijelom već učinilo jugoslavensko vodstvo, prevođeno srpskim radikalima i urotničkim kraljem i njeogvim crnorukaškim oficirima, 1920. godine. (S Talijanima se protiv Hrvata dogovorio vodeći srpski političar NIKOLA PAŠIĆ.) Kako bi Hrvatima opalili jednu ironičnu pljusku, Srbi su na potpisivanje Rappalskog sporazuma poslali hrvatskog političara i ministra vanjskih poslova Jugoslavije, ANTU TRUMBIĆA (vođa Jugoslavenskog odbora u Prvom svjetskom ratu) koji će se od jugoslavenske ideje otrijezniti tek nakon ubojstva Stjepana Radića. Nakon toga je Trumbić, iskusni diplomat s razgranatim međunarodnim vezama u anglo-francuskom svijetu, u kojemu su i talijanski fašisti gledali svoje (rezervne) saveznike, i vodeći hrvatski političar kroz više od dva desetljeća, nastojao riješiti hrvatsko pitanje izvan jugoslavenske države ali je držao kako će osnivanje samostalne hrvatske države biti moguće samo uz pomoć Italije i velike teritorijalne koncesije, kao danak obnovi hrvatske države. Koliko je Trumbić bio u krivu što je mislio da se hrvatsko pitanje može riješiti odstupanjem hrvatskog teritorija pokazali su događaji koji su ubrzo uslijedili: uspostava Nezavisne Države Hrvatske, od 10. travnja 1941. godine, ali uz takvu strašnu teritorijalnu i političku koncesiju da je odstupanje velikih dijelova Dalmacije i hrvatske obale dovelo do jačanja jugoslavenskog partizanskog i komunističkog pokreta u WWII koji je doveo do sloma Hrvatske i odbacivanja same ideje o hrvatskoj državi, a hrvatsko pitanje ostalo je neriješeno sve do pada Berlinskog zida 1989. godine.
ZABLUDA JUGOSLAVENSKE IDEJE
Povijest je znanstveno dokazala zabludu jugoslavenske ideje i jugo-balkanske integracije na koju je upozoravao vođa pravaškog pokreta i branitelj hrvatskog državnog prava dr. ANTE STARČEVIĆ koji je generaciji hrvatskih političara osvijetlio put ali s kojega su početkom 20. st. skrenuli mnogi mladi hrvatski političari koji su na nagovor velikočeškog političara i velikosrpskog odvjetnika Masaryka ušli u koaliciju sa Srbima, i u stvaranje jugoslavenske države kao alibi za stvaranje Velike Srbije, i Čehoslovačke kao Velike Češke, za račun Slovaka, i Hrvata. Od te sulude ideje o stvaranju Jugoslavije svoje hrvatske kolege-političare nije uspio svojim brojnim argumentima odgovoriti ni nasljednik Oca domovine, dr. Josip FRANK, i negov nećak i izvrsni saborski zastupnik IVICA FRANK, uz pravaške vođe Prebega i Horvata. Ante Trumbić je poglavnika ustaškog pokreta Antu Pavelića u talijanskoj emigraciji nagovarao i pridobio za ideju stvaranja hrvatske države uz pomoć Italije i teritorijalne ustupke Rimu. Trumbić i Pavelić bili su u odličnim odnosima još uoči atentata na Radića kada su njihove stranke bile u službenom koalicijskom odnosu. Tako je u ustaškom pokretu u samom početku postojao nepisani program u obliku zametka stvaranja krnje hrvatske države koja se gradila od krova, umjesto od temelja. To je jedan od uzroka propasti Nezavisne Države Hrvatske – NDH 1945. godine.
U Jugoslaviji je nakon atentata na oporbenog vođu Radića i hrvatske zastupnike vladala otvorena velikosrpska diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića koji je likvidiran 1934. prilikom službenog posjeta Francuskoj, u sredozemnom lučkom gradu Marseilleu. Izvršni organizator smrtonosnog osvetničkog atentata bio je sveučilišni vođa ustaške i hrvatske nacionalističke mladeži Eugen Dido Kvaternik, a atentator je bio jedan makedonski nacionalist i pobornik oslobađanja Makedonije od velikosrpske hegemonije. U pozadini atentata stajale su vlade fašističke Italije i Hitlerove Njemačke koima je glavni cilj bio razbiti francuski obruč oko Njemačke; glavne karike u tom obruču činile su Čehoslovačka, Poljska i Jugoslavija, tako da se smrću francuskog ministra vanjskih poslova, Barthoua, koji je ubijen zajedno s kraljem Aleksandrom, njemačka vlada riješila glavnog arhitekta stezanja obruča oko Njemačke. Prvi pozitivni rezultati za Hitlerov režim pokazali su se odmah nakon atentata u Marseilleu kada se Jugoslavija približila fašističkoj Italiji. Stojadonivićev velikosrpski režim uspostavio je bliske kontakte s Musolinijevim režimom.
Talijanski fašisti sjajno su surađivali s velikosrpskim šovinistima i unitaristima iz klike beogradske vlade srpskog premijera Milana Stojadinovića preko kojega je Mussolini od 1935. u Jugoslaviju uvodio fašizam. Talijansko-jugoslavenska idila potrajala je dok se 3. Reich nije umiješao i s Beogradom iz pragmatičnih razloga uspostavio najsrdačnije odnose.
Drugi svjetski rat službeno nije ni počeo, a Mussolini je napao i zaposjeo Albaniju. Nakon gubitka talijanskih interesa u Jugoslaviji namjeravao je 1939. vojno napasti i Jugoslaviju paralelno s Hitlerovim napadom na Poljsku, ali je zbog Hitlerovog veta talijanski napad na Jugoslaviju odgođen za godinu dana, da bi na kraju talijansku inicijativu za napad na Jugoslaviju preuzeli 1941. godine Nijemci. (U svrhu razbijanja Jugoslavije je Mussolini na istočnoj granici Italije koncentrirao 1940. godine 37 divizija.) Povoljna i sjajna politička konstelacija za Rim se na istočnoj strani Jadrana za talijansku diplomaciju iz temelja negativno promijenila kada je 1938. na višestranačkim izborima udružena srpsko-hrvatska opozicija Cvetković-Maček pobijedila Stojadinovićeve velikosrpske fašiste.
„Sa Stojadinovićevim padom (nakon višestranačkih izbora, op.a.) jugoslavenska karta izgubila je za nas 90 posto svoje vrijednosti“ (Talijanski ministar vanjskih poslova, Ciano, 8. veljače 1939. godine).
Novi i umjereni velikosrbski premijer Cvetković nagodio se 1939. s hrvatskom oporbom (Maček, HSS) o uspostavi jugoslavenske federalne jedinice Banovine Hrvatske (srpsko-hrvatski sporazum Cvetković-Maček). Nova srpsko-hrvatska vlada Kraljevine Jugoslavije 1939. nije surađivala s Mussolinijem zbog kojega je godinama morala u Beogradu biti u opoziciji, nego je vanjsko-politički kurs Jugoslavije okrenula prema Hitlerovoj Njemačkoj (mladi kralj Petar sudjeluje 4. ožujka 1941. na Hitlerov poziv na svečanoj paradi njemačke vojske), što je i glavni motiv Mussolinijeve namjere razbijanja Jugoslavije već 1940. godine.
Mussolini je nakon pada talijanskog eksponenta u Jugoslaviji, režima Milana Stojadinovića, ponudio hrvatskom vođi Mačeku na potpis tzv. Carnellutiev zapisnik po kojemu bi Italija financirala hrvatski ustanak protiv srpske vlasti za vrijeme talijanskog napada na Jugoslaviju. Uspostavila bi se hrvatska država u kojoj bi nakon raspada Jugoslavije ostala stacionirana talijanska vojska kao Hrvatima «saveznička vojska». Nova hrvatska država ne bi bila nezavisna nego u federaciji zavisna od Rima. Maček je odbio nepovoljnu Mussolinijevu ponudu i nastavio pregovore s Beogradom, jer je Mačekova procjena bila da je za hrvatske nacionalne interese i interese Jugoslavije bolje uvjete ponudio predstavnik «umjerene» velikosrpske struje Dragiša Cvetković. Pregovori Beograda i Zagreba završili su 26. kolovoza 1939. godine, pet dana pred izbijanje Drugog svjetskog rata, potpisivanjem «Sporazuma Cvetković-Maček» o uspostavi Banovine Hrvatske u Jugoslaviji. Srpsko-hrvatski «Sporazum» podupirali su Englezi jer je britanskim interesima najednom odgovaralo izmirenje Beograda s Hrvatima (beogradsku represiju protiv Hrvata je službeni London prije toga 20 godina dugo tolerirao i poticao), jer je britanska vlada bila svjesna da hrvatsko-srpski sporovi paraliziraju beogradsku vladu u slučaju Hitlerovog napada na Jugoslaviju. Tako se Maček, odbijajući Mussolonijev prijedlog, bacio natrag u okrilje Beograda gdje je od Srba tražio osiguranje spram talijanskih zahtjeva, od sličnog velikosrpskog kruga koji je nakon osnivanja prve Jugoslavije 1918. godine Rappalskim ugovorom s Italijom već prodao hrvatske krajeve Istru, Rijeku, kvarnerske otoke i Zadar Italiji i fašistima.
Pavelićeva kapitulacija pred Mussolinijem:
Međutim, nakon prekida talijansko-hrvatskih pregovora nastavljeni su Mussolinijevi pregovori s Hrvatima: duce je istu lošu ponudu iz tzv. Carneluttijevog zapisnika ponudio vođi emigrantskog ustaškog pokreta u Italiji, Anti Paveliću, koji je 23. siječnja 1940. i potpisao Mussolinijev prijedlog za podjelu Hrvatske u zamjenu za uspostavu zavisne hrvatske države u federaciji s Rimom. (U vrijeme Pavelićevog deala s Mussolinijem je vođa taijanskih fašista i dalje u pritvoru držao ustaške emigrante, izvrgnuti svim mogućim policijskim zlouporabama. Razlog represije prema hrvatskim ustašama u Italiji je bila Pavelićeva briga da pred ustašama zbog potpisivanja tzv. Carneluttievog zapisnika ne ispadne izdajica.) Talijansko-hrvatski potencijalni «ugovor» iz 1940. je poglavnik Ante Pavelić potvrdio dana 18. svibnja 1941. godine u Rimu, uz pristanak na još lošije uvjete iz protuhrvatskih tzv. Rimskih ugovora.
NEOSTVARENO RJEŠENJE HRVATSKOG PITANJA U JUGOSLAVENSKOJ BANOVINI HRVATSKOJ
Nedemokratsko ponašanje vlasti Hrvatske seljačke stranke u Banovini Hrvatskoj prema hrvatskoj oporbi, prvenstveno prema ustašama, ali i prema komunistima, preraslo je u represiju prema hrvatskim ustašama koje je Mačekov režim internirao čak i u logoru «Krušćica», kraj Travnika, dok je u logoru „Kerestinec“ kraj Zagreba Šubašić-Mačekov režim držao internirane hrvatske ljevičare i boljševike. Početkom listopada 1939. došlo je u Zagrebu do žestokog sukoba između ekstremnih jugoslavenskih ljevičara (marksista) i hrvatskih ustaških sveučilištaraca, u kojemu je na obje strane bilo ranjenika. Na Sveučilištu u Zagrebu došlo je 17. studenoga 1939. do velikih manifestacija hrvatske misli, na kojima su studenti klicali nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Mnogi su Hrvati krajem 1940. godine, godinu dana nakon osnivanja Banovine Hrvatske, bili razočarani u svojim domoljubnim nadama. Građani Hrvatske nisu se mogli zadovoljiti čestim svečanostima što ih je priređivala banska vlada u Zagrebu, i Hrvatska seljačka stranka, da tako prikrije pravu političku bijedu. Ban Šubašić proganjao je, ne samo komuniste, koji su internirani u kerestinečki logor kraj Zagreba, nego i tako zvane „frankovce“ odnosno Frankove pravaše koji su se od osnivanja Jugoslavije izjasnili za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Unatoč osnivanju hrvatske banovine je većina Hrvata priželjkivala propast Kraljevine Jugoslavije, koja je bila i ostala neprevedna prema Hrvatima. U nedjelju 25. veljače 1940. je banska vlada dala uhititi hrvatskog književnika dra. Milu Budaka. Rulja agenata i policijaca banske vlade, pod vodstvom zloglasnog detektiva Bijelca, upala je u prostorije hrvatskog kulturnog akademskog društva „August Šenoa“ u Zagrebu i izvršili su za vrijeme racije premetačinu, te su u zatvor odveli šestoricu hrvatskih studenata. Dana 27. studenoga 1940. je štrajkom glađu započelo 20 hrvatskih sveučilištaraca. Budak je u sanatoriju, pod paskom stražara, ostao do 12. travnja 1940. godine, i pušten u pritvor svojega stana u Zagrebu kada je njegova supruga Ivka nađena mrtva u zdencu Budakova vinograda. Ta je tragedija toliko ogorčila zagrebačku javnost da je ban Šubašić bio prisiljen Budaka vratiti iz pritvora u sanatoriju u pritvor u Zagrebu. U ožujku 1940. je hrvatska banska vlada zabranila i obustavila izlaženje oporbenog lista „Hrvatskog Naroda“, koji je imao veliki broj pretplatnika i oduševljenih čitatelja. Novi tjednik „Hrvatska Zemlja“ su Mačekove vlasti također zabranile. Maček se u biti ponašao prema hrvatskoj oporbi kao jugoslavenski velikosrbski režim prema njemu, dok je bio u oporbi. Uglavnom, hrvatska oporba ostala je bez javnih glasila. Zagrebačko je redarstvo po nalogu bana Šubašića 9. prosinca 1940. uhitilo mnogo hrvatskih studenata. Pritvorenim studentima je Mačekova vlast nudila podle ponude, koje bi ih ponizile, da su ih prihvatili. Umjesto poniženja, sveučilištarci su na prozorima svojih ćelija pjevali: „Vrati se Ante, Hrvatska Te zove!“ Njihov je miroljubivi otpor toliko razljutio bana Šubašića, da ih je dao internirati u lepoglavskom zatvoru, bez sudske presude. Tako su hrvatski studenti, poput pravih zločinaca, strpani u kaznionicu gdje se s njima i postupalo kao da su zločinci, a ne politički zatvorenici savjesti i hrvatski domoljubi. Uzalud se beogradska vlada nadala da je hrvatska vlada u Zagrebu činom uhićenja hrvatskih studenata uništila „šačicu frankovaca“, koji su Božić 1940. dočekali u lepoglavskoj kaznionici. U logoru Kruščici kraj Travnika su ban Šubašić i Vladko Maček (HSS) internirali većinu svojih političkih protivnika. Početkom ožujka 1941. je u logor Krušćicu otpremljen i dr. Mladen Lorković, kao i svi studenti iz lepoglavske kaznionice, što je u hrvatskoj javnosti primljeno s najvećim ogorčenjem.
PRISTUPANJE JUGOSLAVIJE TROJNOM PAKTU SILA OSOVINE
Jugoslavensko vodstvo u sastavu ministra Cincar-Marković, predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i potpredsjednika vlade Vladka Mačeka sklopili su poseban ugovor s Hitlerovom Njemačkom i Mussolinijevom Italijom. Takav je ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu Osovine obnovljen 25. ožujka 1941. u Beču, koji je s jugoslavenske strane potpisao Aleksandar Cincar Marković.
Pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu nije bilo u interesu Engleskoj koja je svojom propagandom agitirala u Jugoslaviji protiv Njemačke kako bi sačuvala svoj strateški interes na Balkanu da preko Srbije odnoso Jugoslavije kontrolira Balkan i preko Beograda spriječi njemački prodor na Bliski istok preko Jugoistoka Europe. Plod ove agitacije bijaše državni udar vojnog vrha Jugoslavije od 27. ožujka 1941. protiv vlade Cvetković-Maček, koja je u Beču potpisala ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu Sila osovine. Na to je general Dušan Simović organizirao na ulicama Beograda 27. ožujka manifestacije u znak podrške prevratnicima. Isprva se manifestiralo za Englesku, a zatim protiv Njemačke. Jugoslavija se raspadala. Motiv državnog udara srpskih urotničkih oficira od 27. ožujka nije bio Jugoslaviju okrenuti protiv Hitlera nego eliminirati Banovinu Hrvatsku, tako da su Srbi zbog toga na kocku stavili čak i tako zvanu „Veliku“ Srbiju, zvana Jugoslavija.
(Izvor: knjiga „Hrvatska na mučilištu“,Zagreb, 1942. i 1992. (nakladnik Školska knjiga) autora prof. dr. Rudolfa Horvata, sveučilišni profesor poviesti i visoki dužnosnik Hrvatske seljačke stranke prije Drugog svjetskog rata; „Hrvatska na mučilištu“ ili povijest Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji.)
Zapadna Europa dospjela je 1940. pod njemačku okupaciju, izuzev Velike Britanije, Irske, Islanda i Malte dok je Španjolska bila Hitlerov saveznik, a Portugal, Švicarska i Švedska ostale su neutralne.
Kao kompenzaciju za jugoslavenski plijen je Mussolini umjesto napada na Jugoslaviju, 28. listopada 1940. godine poveo Italiju u neuspješni napad na Grčku:
Grčka je vlastitim snagama herojski obranila svoju teritorijalnu cjelovitost i u protunapadu protjerala talijansku vojsku u Albaniju. Posljedica talijanskog napada iz 1940. je iskrcavanje snažnog ekspedicijskog korpusa britanske vojske u Grčkoj kao preventivna pomoć Grcima od mogućeg novog napada Italije. Time su Englezi Hitleru prouzročili nove muke jer su od tada bila ugrožena rumunjska naftna polja (s kojih je dolazio benzin za njemačke tenkovske divizije) do kojih su dopirali britanski bombarderi iz Grčke. (Gorivo za njemački Luftwaffe dolazio je iz američke naftne tvrtke Standard Oil /danas Essex/, u vlasništvu tajkuna Rockefeller.) Neuspjeh talijanskog oružja u Grčkoj imao je refleks na talijansko-srpske odnose koji su se vratili na odličan nivo iz vremena diktature kralja Aleksandra i Stojadinovićeva režima, definiran 11.11.1940. opisom ministra vanjskih poslova Kraljevine Italije, grofa Ciana:
«(...) Vjerujem da nam više konvenira solidna osnova sporazuma između Italije i Jugoslavije nego da u vlastitu kuću primamo nervoznu i nepovjerljivu masu kao što su Hrvati. I to bilo za slučaj da bismo sutra morali voditi politiku antirusku ili antinjemačku.»
Iskrcavanje Engleza na Jugoistoku Europe 1940. godine, što je Hitler spriječio na slučaju Jugoslavije ali ne i na grčkom slučaju, predstavljalo je za njemačke interese ono što za bika predstavlja crvena krpa, a osnovni interes Hitlerove Njemačke je u to vrijeme bio napad na sovjetsku Rusiju s kojom je od 23. kolovoza 1939. bio u ugovornom odnosu. Pripreme za napad na S.S.S.R. su nakon dobivene bitke za Francusku u ljeto 1940. godine tekle punom parom. Iskrcavanje Engleza u Grčkoj 1940. značilo je temeljiti zastoj vojnog poduhvata «Barbarossa» koji je trebao po Hitlerovom strateškom planu započeti 22. lipnja 1941. godine jer je to za vojnu kampanju u Rusiji bio zbog meteoroloških uvjeta krajnji čas, s obzirom da je Hitler namjeravao Moskvu osvojiti do prosinca 1941. godine odnosno prije nego zimska temperatura padne na sibirski nivo.
Na osnovi englesko-francuske izjave o jamstvu od 17.3.1939. za Poljsku, Rumunjsku, Grčku i Tursku se britanske snage u studenome 1940. godine iskrcaše sa 70 tisuća vojnika u Grčkoj i posebno utvrdiše na grčkom otoku Kreti u Sredozemnom moru, kao preventivna mjera za obranu od njemačko-talijanske ekspanzije. (Izjavu o jamstvu dale su francuska i britanska vlada nakon što je Hitler prekršio dogovor iz Münchena od 29.9.1938. i 15.3.1939. okupirao ostatak Čehoslovačke.)
Okolnosti njemačko-talijanskog napada na Jugoslaviju…
Zbog predstojećeg napada na Sovjetski Savez je Hitler htio osigurati europski jugoistočni prostor napada na Sovjetski Savez odnosno izbaciti iz stroja britanske snage u Grčkoj, koje su od tamo ratnim zrakoplovstvom napadale rumunjska naftna polja s kojih su se opskrbljivale Hitlerove tenkovske divizije. Pošto je Jugoslavija 25. ožujka 1941. pristupila Osovini (Trojni pakt), nije ni bio predviđen njemački napad na Jugoslaviju, nego upravo suprotno, jugoslavenske trupe trebale su po dogovoru sudjelovati u napadu na Grčku zajedno s njemačkim jedinicama kako bi u ratnom oružanom bratstvu s njemačkim armijama velikosrpska vojska Kraljevine Jugoslavije osvojila, zauzela i anektirala najveću grčku luku Solun i time za velikosrpstvo osigurala još jedan izlaz na more (Makedonija je tako i tako od 1912. bila u sastavu Srbije kao «srpska» pokrajina.) Srpski kralj i suveren Jugoslavije, Petar II Karađorđević, sudjelovao je u Berlinu, na Hitlerov poziv, 4. ožujka 1941. na najvećoj njemačkoj vojnoj paradi ikada održanoj u 3. Reichu i u nemačkoj povijesti, što je bio pokazatelj da je Hitler čvrsto računao na savezništvo Jugoslavije s Njemačkom, i na velikosrpsku podršku u njemačkoj kontroli nad Jugoistočnom Europom, te je njemačko-jugoslavenska suradnja indikator da Hitlerova Njemačka u svojim planovima uopće nije računala na hrvatstvo, niti je u planu bila podrška za uspostavu hrvatske države na račun velikosrpske Jugoslavije. Time bi trebale biti u konačnici odbačene sve lažne tvrdnje o tome, da su Srbi u Drugom svjetskom ratu bili antifašisti, a Hrvati fašisti. I Hrvati i Srbi bili su i jedno i drugo, i fašisti i antifašisti, s jednom velikom razlikom: Hrvati su bili prinuđeni u jednom povijesnom trenutku prihvatiti ponudu za suradnju s fašizmom (s fašistima i nacistima), zato što je to bio jedini način osnovati, poslije osam stoljeća, hrvatsku državu. Do prekida njemačko-jugoslavenske suradnje je došlo zbog srpske nevjere prema njemačkim saveznicima, i zbog velikosrpske mržnje prema Hrvatima.
VOJNI VELIKOSRPSKI DRŽAVNI UDAR OD 27. III. 1941.
Pošto je srpski generalštab vojske Kraljevine Jugoslavije 27. ožujka 1941. pod vodstvom generala Dušana Simovića izveo u Beogradu državni udar, u kojemu je silom smijenio vladu Cvetković-Maček, koja je dva dana prije toga potpisala pakt s 3. Reichom, pakt za kojega je novi predsjednik prevratničke velikosrpske vlade general Simović formalno Hitleru jamčio da će ga ispoštovati, ali istovremeno Englezima tajno zajamčio savezništvo s britanskom vladom, Hitler je odmah po saznanju za tajni srpsko-britanski dogovor naredio razbijanje Jugoslavije i stvaranje hrvatske države. Motiv državnom udaru nije bila ljubav Srba prema antifašizmu nego želja poništiti sporazum o uspostavi hrvatske političke teritorijalne jedinice u Jugoslaviji koja je sporazumom Cvetković-Maček od 23. kolovoza 1939. uvjetno prestala biti isključiva «Velika» Srbija.
Uzrok promjene dotadašnjeg njemačkog pro-jugoslavenskog kursa: da jugoslavenski prostor, s istočnojadranskom hrvatskom obalom, ne postane mostobran za britanske snage kao u Grčkoj, što bi odgodilo vojni plan «Barabarossa» predviđen za 22. lipnja 1941. godine, odnosno dovelo u pitanje njemačku invaziju na Sovjetski Savez. Štoviše, odugovlačenjem njemačkog napada na sovjetske snage povećavala se za Hitlera opasnost od sovjetskog napada iz istočne Poljske na njemačke snage u zapadnoj Poljskoj.
Kako bi se za njemačku vojsku stvorila čista situacija za napad na Crvenu armiju (bez da pored istočnog fronta još postoji i jugoistočni front na Balkanu), njemački vojni poduhvat Marica (njem. Marita) obuhvatio je unaprijed profesionalno izplanirani napad na Grčku i istovremeno improvizirani napad na Jugoslaviju. Nova jugoslavenska vlada generala Simovića, čiji je potpredsjednik postao Vladko Maček, dotadašnji potpredsjednik u vladi srpskog premijera Cvetkovića, potpisala je 5. travnja 1941. s boljševičkom vladom Sovjetskog Saveza sporazum o prijateljstvu. Hitlerovim potezom pera se njemački napad na Grčku pretvorio 6. travnja 1941. u sinkronizirani napad na Jugoslaviju i Grčku istovremeno. U Grčkoj je bio stacioniran snažni britanski ekspedicijski korpus koji se najviše utvrdio na sredozemnom otoku Kreti:
Njemačke oružane snage izvele su 20. svibnja 1941. pod zaporkom «Merkur» u povijesti dotada najveći zračni desant (iskrcavanje), desant na Kretu, i 31. svibnja zauzele jedino još preostalo britansko uporište na europskom kontinentu. Nakon njemačkog vojnog poduhvata «Marite» se britanska vojska morala povući s europskog kontinenta isto kao britansko-francuske snage (300 tisuća vojnika) koje se 1940. jedva spasiše u Englesku povlačenjem preko belgijske luke Dunkerque i kanala La Manche. Sljedeće britanske snage nalazile su se nakon «Marite» u sjevernoj Africi (Egiptu), u Gibraltaru, na Malti i u Engleskoj. Amerikanci u tom trenutku još nisu sudjelovali u ratu, a Sovjetski Savez još je do 22. lipnja 1941. bio na papiru Hitlerov saveznik.
Na Dalekom istoku je «vojska izlazećeg Sunca» u to vrijeme porazila Engleze, osvojivši britansko uporište Singapore, tako da su se Englezi našli potisnuti u Burmi, a Japansko Carstvo gospodarilo je zapadnim Pacifikom.
PRISTUPANJE JUGOSLAVIJE FAŠISTIČKOM TROJNOM PAKTU I OŽUJSKI DRŽAVNI UDAR
Na tragu Hitlerovog protivljenja da Talijani razbiju Jugoslaviju 1940. nalaze se pregovori njemačke diplomacije s jugoslavenskom vladom Cvetković-Maček o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu (Silama osovine), koji su završili dana 25. ožujka 1941. godine njemačko-jugoslavenskim sporazumom o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu odnosno političkom osovinskom savezu Njemačke, Japana i Italije. Jugoslavija kao članica Trojnog pakta znači u geo-strategiji automatsku eliminaciju britanskih interesa i onemogućavanje potencijalnog mostobrana britanskih armija na Balkanu. Zato je britanska obavještajna služba i organizirala generalštab jugoslavenske vojske na vojni udar protiv pronjemačke vlade Cvetković-Maček u Beogradu koji su podprli jugoslavenski komunisti i Srpska pravoslavna crkva. Pristupanje Jugoslavije osovinskim silama dovelo je do sljedeće političke situacije da se fašistima najbliža antifašistička postrojba britanske armije nalazila u Grčkoj, a nakon izbacivanja Engleza iz Grčke tek u sjevernoj Africi, ili drugim riječima, vojni poduhvat «Marita» riješio je englesko pitanje na europskom kontinentu.
PROTUHRVATSKI PAKT SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE S PUČISTIMA I NJEMAČKIM NACISTIMA
U državnom udaru i prevratu nekoliko anglofilski orijentiranih srpskih oficira jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva od 27.3.1941. sudjelovala je i Srpska pravoslavna crkva (SPC) na čelu sa patrijarhom Gavrilom Dožićem. Najvažnije za Srpsku pravoslavnu crkvu je bilo srušiti jugoslavensku vladu koja je 26.8.1939. ustrojila Banovinu Hrvatsku davanjem izvjesne autonomije i priključenjem Banovini Hrvatskoj nekih hrvatskih krajeva iz drugih banovina što je SPC dočekala krajnje neprijateljski jer je hrvatska banovina u Kraljevini Jugoslaviji djelomično brisala zapadne velikosrpske granice. (O tome je iscrpni zaključak o svojim povijesnim istraživanjima dala gospođa Ljubica Štefan, nositeljica izraelskog odličja „Pravednika među narodima“.)
Patrijarh GAVRILO spadao je među one prevratnike koji su narod huškali parolama „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob“. Nakon toga je 6.4.1941. patrijarh odnosno vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve pobjegao u jedan manastir u Crnoj Gori gdje su ga pronašle njemačke okupacijske snage i odvele natrag u Beograd, interniravši ga kao sudionika ožujskoga puča u jedan manastir u Pančevu kod Beograda gdje su ga posjećivali tadašnji srbijanski državni i crkveni predstavnici. Formalno je patrijarhu Srpske pravoslavne crkve zamjenik bio episkop skopski Josif Cvijović, ali Sveti sinod SPC nije odlučivao bez patrijarhove suglasnosti što se vidi iz njegova javnoga priopćenja od 7. srpnja 1941. da su episkopi posjetili patrijarha SPC u manastiru Rakovici, zatim održali konferenciju, pa u tisku i u posjetu njemačkom generalu Schröderu izjavili da će Sveti sinod „lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti“ i utjecati na „potpuno održanje reda, mira i pokornosti“. I riječ Srpske pravoslavne crkve prema njemačkom okupatoru je održana. Glavni ideolog svetosavlja, episkop žički Nikolaj Velimirović, također je prilikom raspada Jugoslavije 1941. pobjegao iz Beograda, u manastir Ljubostinju blizu Kruševa koji je, prema onodobnom srbijanskom tisku, bio sjedište „odreda četnika vojvode Bogdana Gočkog“. Prilikom povlačenja Wehrmachta iz Srbije, u listopadu 1944. godine, Nijemci su sa sobom kao taoce odveli patrijarha SPC, Gavrila, i episkopa Nikolaja koji su internirani u zloglasnom logoru „Dachau“ u Njemačkoj. Po završetku Drugog svjetskog rata službeni list SPC, „Glasnik Srpske pravoslavne crkve“ objavio je 31. srpnja 1945. vijest da su zatočeni predstavnici SPC imali u njemačkom logoru privilegirani status: „(...) Režim koji je vrijedio za sve internirce, vrijedio je i za svećenike (logorska disciplina, rad, stan, hrana, odijelo i drugo). Izuzetak je učinjen prema Njegovoj Svetosti Patrijarhu Srpskom Gavrilu, Njegovom Preosveštenstvu Episkopu Nikolaju (...) koji su, dok ih nisu s ostalim prominentnima odveli iz logora u Tirol, živjeli odvojeno od nas u tzv. „počasnim bunkerima“ ... Oni su mogli nositi svoja odijela, nisu bili obrijani ni ošišani, i nisu gonjeni na rad.“ Stoga priča velikosrpske propagande o „mučeništvu“ čelnika Srpske pravoslavne crkve u logoru „Dachau“ predstavlja samo još jedan u nizu mitova. (Iz muzejske dokumentacije konc-logora „Dachau“ kod Münchena očito je da je među „počasnim zatvorenicima“ (Ehrenhäftlinge) bio pastor Martin Niemöller, francuski predsjednik vlade Leon Blum sa suprugom, zatim, nećak sovjetskog ministra vanjskih poslova Vasilij Kokorin-Molotov, nećak engleskog predsjednika britanske vlade Peter Churchill, austrijski kancelar Kurt Schuschnigg sa suprugom i četiri kćeri, šef grčkog generalštaba Aleksandar Papagos, mađarski predsjednik vlade Nikolaus von Kallay, sin mađarskog regenta admirala Miklosa von Horthya, ministar financija 3. Reicha, Hjalmar Schacht, francuski biskup Gabriel Piquet, i kći talijanskog kralja, kneginja Marija sa četvero djece, uz navedene dvojice predstavnike Srpske pravoslavne crkve.) Usput rečeno, episkop šabački Lavrentije objavio je u Zapadnoj Njemačkoj, 1985. godine, antisemitsku knjigu s propovijedima koju je episkop Nikolaj navodno napisao u logoru „Dachau“. Knjiga je prepuna mržnje prema Židovima i opravdanja holokausta odnosno genocida (ubojstva židovskog naroda u Europi). Na primjer:
„Oni su raspeli Sina Božjega, stvorili od Evrope bojište protiv Boga, za đavla. To je danas glavno bojište Židova i oca židovskog đavla. To Evropa ne zna i u tom je sva mračna tragedija (...)“
Naslov knjige je „Riječi srpskom narodu kroz tamnički prozor iz logora Dachau“ (Nitko sa židovske strane nije izrekao riječ prosvjeda.) Patrijarh Gavrilo je poslije rata svuda po Europi širio propagandu protiv Titove Jugoslavije u koju se ipak vratio u studenome 1946. godine, i bio dočekan sa svim počastima. Od jugoslavenske države dobio je vilu na Dedinju gdje je i umro 1950. Sućut u povodu smrti patrijarha Srpske pravoslavne crkve je brzojavom izrazio šef jugoslavenske komunističke partije, i ateist Josip Broz Tito. Šef partije i države, maršal Tito imao je i povoda biti obziran prema predstavnicima Srpske pravoslavne crkve koji su jugoslavenske partizane i sovjetsku Crvenu armiju dočekali u Beogradu, 20.10. 1944., kao osloboditelje.
Sveti sinod s „oduševljenjem“ dočekuje svoje „oslobodioce“, na koje je do prije mjesec dana bacao anatemu. „Zaboravili“ su to i Sinod SPC i politbiro CK KPJ. U tom ozračju odigrala se tada i jedna od brojnih farsi: parastos (misa zadušnica) „izginulim herojima za oslobođenje Beograda“ u beogradskoj prvostolnici, Sabornoj crkvi. Nazočni na toj misi u Sabornoj crkvi Srpske pravoslaven crkve u Beogradu bio je predsjednik jugokomunističke partizanske skupštine (AVNOJ), Ivan Ribar (hrvatskog podrijetla i nekadašnji katolik, vjerojatno mason), koji je bio i predsjednik parlamenta Kraljevine Jugoslavije, zatim srbijanski boljševik i ateist Moša Pijade (židovskog podrijetla), zatim, general Jugoslavenske armije Peko Dapčević (srpskog podrijetla) i drugi generali, kao i oficiri Crvene armije, sve ateisti. Prema „Glasniku“ SPC svi su oni poslije parastosa jedan za drugim pristupali mitropolitu Josifu, koji je služio obred, cjelivali križ i pričestili se po pravoslavnom običaju: primili su naforu (posvećeni komadić kruha). Prvi je to učinio „katolik“ dr. Ribar, a odmah za njim „Srbin Mojsijeve vjere“ i komunistički zakonodavac Moša Pijade. Može li netko zamisliti takvu scenu u Zagrebu poslije 8. svibnja 1945. u prvostolnici Svetog Stjepana na Kaptolu: najviši državni i vojni predstavnici nove ateističke vlasti, redom komunisti, pobožno prilaze nadbiskupu Stepincu, ljube križ i pričešćuju se iz njegove ruke? Upravo obratno, šef komunističke tajne protunarodne službe „Odjeljenje za zaštitu naroda“, partizanski general Ivan Krajačić „Stevo“ dao je 1945. uhititi zagrebačkog nadbiskupa Stepinca koji je odveden na saslušanje pred istražitelje Ozne, a 1946. je prvom čovjeku hrvatske biskupske konferencije i zagrebačke nadbiskupije montiran politički proces pred komunističkim sudom na kojemu je titoistički režim presudio na osnovi lažne optužnice i dra. Stepinca osudio na dugotrajnu zatvorsku kaznu koju je odležao u lepoglavskoj kaznionici. Na kraju je titoistički režim ubio zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, dr. Alozija Stepinca. Josip Broz Tito je u svakom slučaju imao dvolični odnos prema Rimokatoličkoj crkvi u Hrvata nad čijim je vodstovm i svećenstvom izvršio progon ravan progonu kršćana u starom Rimu, dok je vodstvo i „sveštenstvo“ Srpske pravoslavne crkve uživalo u komunističkoj Jugoslaviji privilegije kao u doba Osmanskog Carstva. Na kraju je šef komunističke partije u Srbiji, Slobodan Milošević, dao u Beogradu izgraditi novu i veliku središnju crkvu Srpske pravoslavne crkve.
FALL MARITA (OSOVINSKI NAPAD NA GRČKU I JUGOSLAVIJU 1941.)
Hitlerova direktiva za razbijanje Jugoslavije... Odmah nakon saznanja vijesti o prevratu u Beogradu od 27. ožujka 1941. godine, koji je uslijedio nešto iza ponoći toga dana, i rezultirao protunjemačkim prosvjedima, u Berlinu je održana sjednica cjelokupnog njemačkog političkog i vojničkog vrha za vrijeme koje je Hitler izdao direktive i zapovijed za razbijanje Jugoslavije. U tim direktivama nalazi se i odredba o uspostavi hrvatske države.
Patrijarh Srpske pravoslavne crkve proglasio je sedamnaestogodišnjega Petra II. Karađorđevića za novoga suverenog vladara koji je s druge strane imenovao generala jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva novim predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije. Nova vlada se trudila sklopiti sporazum o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom s kojim se u tom trenutku 3. Reich još uvijek (formalno) nalazio u međusobnom savezništvu na osnovi Pakta Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. godine i tajnih protokola o podjeli istočne Europe. Simovičeva vlada proklmirala je u odnosu prema Njemačkoj prijateljsku politiku neutralnosti i nesuradnje s Engleskom. Hitleru je prilikom planiranoga napada na Sovjetski Savez trebalo sigurno jugo-istočno krilo u Europi. Zbog puča je njemačkom vođi Jugoslavija postala nesiguran partner tako da je još na dan državnoga udara koji se dogodio u Beogradu izdao Direktivu br. 25 „Jugoslaviju vojno i kao državnu tvorevinu razbiti, ...bez čekanja na moguće izjave lojalnosti“. U svrhu sakupljanja postrojbi za improvizirani „Poduhvat 25“ je Hitler bio spreman napad na SSSR odgoditi za četiri tjedna.
Dana 30.3.1941. je generalni sekretar CK KPJ Josip Broz Tito pozvao na „odlučne mjere za obranu zemlje“ (Jugoslavije).
Nijemci su najednom trebali Hrvate za što bržu likvidaciju Jugoslavije i tu leži uzrok iznenadne «ljubavi» 3. Reicha prema hrvatskom narodu i njemačko-hrvatskog savezništva koji je doveo do 10. travnja (dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske) jer se onaj isti njemački filosrpski aparat bacio tipičnom germanskom energijom, elementarnom dinamikom i sustavom pruske preciznosti na posao da Nijemci s Hrvatima ponove, onu, godine 1939. tako uspješno provedenu, operaciju sa Slovacima (odcjepljenje Slovačke od Češke odnosno Čehoslovačke, i uspostava slovačke države nezavisne od Češke). Njemački diplomat dr. Weesenmayer poslan je u Zagreb s najširim političkim ovlastima službenog Berlina, i širom Europe započela je najintenzivnija njemačka akcija u korist Hrvata, i u toj diplomatskoj akciji za priznanjem nove hrvatske države se Nijemci nisu obazirali na svoje talijanske i mađarske saveznike.
Kao motiv uništenja Jugoslavije od strane Njemačke, Hitler je odmah nakon velikosrpsko-komunističkog prevrata od 27. ožujka naveo u poruci mađarskom regentu, admiralu Horthyu: „Jugoslavija će biti uništena, jer je javno odbila politiku suradnje s Osovinom(...)“