CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma
ponedjeljak, 21.04.2008.
DOBRA VIJEST:-)
„ZAGREB - Prema razvoju sudskog postupka zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića prije 25 godina u Njemačkoj, pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, Krunoslav Prates, optužen za pomaganje u likvidaciji, u slučaju osuđujuće presude sasvim sigurno neće biti jedina osoba koju će sud dovesti u vezu s ubojstvom Đurekovića i “označiti” kao pomagača, supočinitelja, a možda i naručitelja.
Ishod postupka protiv Pratesa izravno će se odraziti ponajprije na Josipa Perkovića, gotovo sigurno i na Zdravka Mustača, prijašnjeg Perkovićeva šefa u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, a možda i na njihove nekadašnje nadređene u Beogradu. S obzirom na to da je Prates bio samo karika u lancu bivše SDS-a, izravno i isključivo vezan za Josipa Perkovića, potpuno je jasno da je samo kao dio tog lanca mogao “pomoći” organizatorima i izvršiteljima ubojstva.
Za njemački sud, čini se, nije sporno da je inkriminirani zločin na njihovu teritoriju počinjen u organizaciji tajne službe bivše SFRJ. Prates, kako je i sam priznao, bio doušnik SDS-a, odnosno Josipa Perkovića, kojega je detaljno izvještavao o svim aktivnostima hrvatskih emigranata. Prates je priznao i da je Perkoviću dao ključ tiskare u kojoj je Đureković ubijen. No, negira da je znao bilo što o pripremi ubojstva.(…)” (Jutarnji list, 21.4.2008. u članku „Osude Pratesu i Perkoviću”)
Cijenjeni blogeri, čitateljice i čitatelji, kao što vidimo, kad negdje djeluje pravna država onda djeluje protiv zla, protiv kriminala, pa i u slučaju kriminala državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije. Kao što znamo, Zagrepčanin Stjepan Đureković samo je jedan od preko 60 hrvatskih emigranata koje je jugosavenska Udba ubila u inozemstvu, te je po političkim ubojstvima na nekadašnjem zapadnoeuropskom tlu u vrijeme Hladnog rata Titova Udba bila po zlu i terorizmu ravna sovjetskom KGB-u. Đurekovićeva sina Damira je Udba ubila pak u Kanadi, a Đurekovićevoj udovici, gospođi Gizeli, koja je i danas živa, nitko iz vrha Republike Hrvatske se u ovih posljednjih 18 godina nije ispričao i rekao joj da njen pokojni suprug nije bio kriminalac, kako je licemjerno tvrdila Udba, opravdavajući tako izvansudsku likvidaciju svog državljanina. Podsjetimo se, g. Stjepan Đureković bio je dio establishmenta komunsitičke Jugoslavije, aktivni član SK, i jedan od direktora naftnog zagrebačkog koncerna INA koji je, međutim, u krasnom društvu u kojem se kretao, primijetio moralne posrtaje i veliku korupciju u partijskim redovima Saveza komunista, i pljačku društvene imovine, te je o tome pisao u tri svoje knjige koje su objavljene na Zapadu, i u kojima je pisao o korupciji u titoističkom društvu – dovoljno da dobije smrtnu presudu od strane vodećih jugoslavenskih komunista, uključujući i garniture CK SKH u Zagrebu, a ne samo drugova iz Beograda. Kako bi kako-tako opravdali pred tadašnjom jugoslavenskom i zagrebačkom javnošću Đurekovićevo ubojstvo, Udba je lansirala dimnu zavjesu kako se navodno radi o unutaremgirantskom mafijaškom obračunu, a kada ni to nije držalo vodu, rečeno je kako je Stjepan Đureković otuđio jedan tanker nafte u vlasništvu INA-e koji je navodno prodao na svjetskom tržištu u Rotterdamu i novac strpao u svoj džep, i da tim novcem ruši ustavni poredak SFRJ. U stvarnosti postoji osnovana sumnja da je novac od tankera nafte otuđio sin od člana Predsjedništva SFR Jugoslavije, Mike Špiljka, poznatog šustera i visokog partijskog funkcionera, vatrenog titoista i pomagača Franje Tuđmana. (Mika Špiljak umro je nedavno u svom domu u Velikoj Gorici kraj Zagreba, nekažnjeno i poput djevice Marije o kojemu zagrebački tisak se natjecao u panegiricima i svakovrsnim pohvalama jer – umro je drug i antifašist, majko mila, a jugoslavenski komunistički antifašisti su gotovo kao crkveni sveci, ako ne i svetiji!)
Njemačko pravosuđe već je najavilo 13 daljnja suđenja zbog Udbinih likvidacija na tlu nekadašnje Zapadne Njemačke. I to je, ne samo dobra vijest, nego se piše crno i Mesićevom štićeniku Josipu Perkoviću (ili je obratno, Mesić je njegov štićenik ?) kojemu se ne sudi u Hrvatskoj dok mu njemačko pravosuđe želi suditi u Njemačkoj ali ga hrvatska pravna država ne izručuje kao hrvatskog državljanina. Osim toga, Josip Perković je bio bliski suradnik Josipa Manolića i Gojka Šuška, te je zaslužan u Domovinskom ratu dobio od vrhovnika i čin brigadira Hrvatske vojske. Ne zna se samo zbog čega, je li zato što ga se osnovano sumnjiči za organizaciju ubojstva oporbenog političara Ante Paradžika ili nečeg drugog ? Poručuju njemački stručnjaci domaćim stručnjacima da će, s obzirom da Republika Hrvatska bojkotira rasvjetljavanje zločina nad svojim državljaninom Đurekovićem, Josip Perković biti izručen njemačkom pravosuđu najkasnije kad RH pristupi u članstvo EU. (Hoće li predsjednik Mesić sada otezati s ulaskom RH u EU ?) Također, predstavnici njemačkog pravosuđa za opstrukciju njemačkog suđenja udbašu Pratesu optužuju najviše predsjednika Mesića – tog europskog političara od formata koji za sve ima odgovore, a skandali i afere ga prestižu brže nego što nastaju; čak su ga i njegovi najvjerniji titoistički novinari urednici zbog njegovih brojnih afera i navodnom povezanosti s mafijom i korupcijom praktički odrekli i pozvali da podnese ostavku na predsjednički položaj ;-) Ali, kakva ostavka, prevelika je opasnost da iza ostavke predsjedničku fotelju zamijeni tvrdom pritvorskom klupom.
LOŠA VIJEST:-(
Poput pravog mangupa je nekadašnji komunist, aktualni vatreni titoist Ivan Fumić na komemoraciji žrtvama u Spomen-području Jasenovac 20. travnja 2008. opalio po Rimokatoličkoj crkvi, optužujući katoličku crkvu ni manje ni više nego da je odobravala zločine u jasenovačkom logoru, i da je «veći dio klera u njima sudjelovao». To Fumićevo blebetanje na tragu je agitacijske propagande (agitprop) CK KPJ u vrijeme kada su jugoslavenski «antifašisti», a u stvarnosti antisemiti, na montiranom političkom sudskom procesu pljuvali po zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, istinskom antifašistu i antikomunistu. Ali, to i je problem za današnje titoiste što je Stepinac bio i antikomunist, jer da je osuđivao samo zločine ustaškog režima, a ne i jugokomunističkog, već bi ga maršal Tito bio odlikovao kao «narodnog heroja». Ovako – čorak L Naravno, predsjednik Mesić takvo je Fumićevo stajalište odmah odobrio, čak je i Jadranku Kosor (HDZ) i Luku Bebića (HDZ) pohvalio da su održali dobre govore na komemoraciji u nekadašnjem jasenovačkom koncentracijskom logoru. Svakako, Fumić i Mesić nikada ne spominju zločine u komunističkom (ili antifašističkom ?) koncentracijskom logoru na Golom otoku. Ivana Fumića hrvatska javnost još pamti kada je 1991. ispred vijeća Vojnog suda JNA u Zagrebu na montiranom političkom sudskom procesu na zatvorske kazne osudio skupinu hrvatskih rodoljuba, i to u jeci velikosrpske pobune u Hrvatskoj dok je njegova JNA dijelila pobunjenim Srbima i četnicima hrvatsko oružje iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske.
Spomenik žrtvama fašizma koji je
Paragin HOS u prošlom ratu sačuvao od uništenja
Neki «gadovi», kako se Mesić jučer izrazio, negiraju zločine u Jasenovcu, ali nije rekao tko bi to bio, no, paušalno optužuje. Istovremeno on negira genocid znan pod sintagmom «Bleiburg i Križni put», iako je Hrvatski sabor upravo tako 1999. okarakterizirao titoistička masovna ubojstva ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila. Predsjednik Mesić pati možda od amnezije, jer ne sjeća se kako su njegovi partizanski idoli za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i BiH zvjerski pobili 600 svećenika Rimokatoličke crkve, u nekim slučajevima u zajedničkim akcijama sa četnicima, i kako su pobijeni fratri u Širokom Brijegu i u maceljskoj šumi, 1945. godine. Jedini biskup koji je ubijen u Drugom svjetskom ratu ubijen je od strane titoista, i to 1944. u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju gdje su jugoslavenski partizani iz Crne Gore mučili i potom zaklali umirovljenog biskupa dr. Josipa Carevića koji je bio službovao u Dubrovniku. Nakon rata je titoistički režim pak ubio zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali to današnje navodne antifašiste u Republici Hrvatskoj ne zanima jer svi su kao zaslužili smrt, tako naime tumači predsjednik Mesić kada govori o «Bleiburgu». Krivotvorenje povijesti više nema granica – sve je dopušteno, pa i najveće laži!
No, pogledajmo, kako je to katolički kler navodno klao u Jasenovcu, i kako je to vrh Rimokatolike crkve na čelu sa Stepincem navodno podupirao Pavelićeve i zločine njemačkih nacista, kako frflja Fumić, a tepa mu Mesić:
Opunomoćenik 3. Reicha u NDH, general Glaise von Horstenau, navodi u svojim objavljenim zapisima da bi nadbiskup Stepinac, da je u Njemačkoj održao kritičku propovjed o jednakim pravima za sve građane bez obzira na vjeroispovijed, ne bi živ sišao s oltara.
Antifašistički karakter Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca dokazan je u svjetlu izvješća tajne policije 3. Reicha, Gestapo, o dr. Alojziju Stepincu. Povjesničar Frano Glavina iz Zagreba pronašao je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA), Inst. OS (obavještajna služba) 8/905, sljedeće dokaze o nevinosti Zagrebačkog nadbiskupa:
Nadbiskup Stepinac osvjedočeni je protivnik nacionalsocijalizma. Još 1937. osniva u Zagrebu Odbor za pomoć izbjeglicama koje Hitler progoni. GESTAPO prati sve njegove akcije, a naročito spašavanje Židova, raščlanjuje tekstove njegovih propovjedi s jasnim antirasističkim porukama».
Što se događa u Zagrebu dok se po Njemačkoj valjaju smeđokošuljaške bande nacionalsocijalističkog režima Adolfa Hitlera? Događaji u Njemačkoj imaju odjeka naročito na stranicama Isusovačkog časopisa «Život», na kojima njegov urednik Tomislav Stjepan Poglajen piše protiv njemačkog nacionalsocijalizma, napadajući tu ideologiju s kulturno-religijskog gledišta kao nauk osuđen od Rimokatoličke crkve. Njegovi napisi popraćeni su stvarnim dokazima. U franjevačkoj «Novoj reviji» u Makarskoj fra Božo Vuco se pita: «Što bi Njemačka bez Krista?» Kada je Poglajen donio u organizaciju «Mladi katolički radnici» knjigu Hermanna Rauschninga «Razgovori s Hitlerom», u kojoj ovaj bivši Hitlerov povjerenik za njemačko-poljski grad Gdanjsk (Danzig) i dužnosnik Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP) kritizira Adolfa Hitlera, i svjetskoj javnosti razotkriva Hitlerove tajne planove o osvajanju Europe i pola svijeta, njezino čitanje izaziva lom u organizaciji i podjelu članstva na dvije frakcije, anglofilsku i germanofilsku. Kada je Hitler počeo provoditi progone u Njemačkoj, mnogi bježe na jug Europe, ali ne u Srbiju s obzirom da je Beograd od 1939. do 1940. donio nekoliko antisemitskih (protužidovskih) uredaba sa zakonskom snagom, nego ljudi bježe na područje Hrvatske. Poznati episkop žički Srpske pravoslavne crkve (SPC), Nikolaj Velimirović, u svojoj propovjedi pod naslovom «Nacionalizam svetoga Save» (1935.) pisao je:
«Mora se odati poštovanje sadašnjem njemačkom vođi koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. stoljeću on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i junaku. A nama je taj posao svršio Sv. Sava… Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstariji u Europi… » /Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik./ Taj isti episkog Srpske pravoslavne crkve drugom zgodom reći će 1939. godine: «Mi smo djeca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudbina dodijelila počasnu ulogu da budu glavni nositelj kršćanstva u svijetu… » Nikolaja je Führer 1934. odlikovao. On će kasnije u dvomjesečnom boravku u logoru Dachau, kao povlašteni zatvorenik, i dalje zastupati rasna gledišta. (Episkop Nikolaj, Vidovdanski ugovor, Beograd, 1939., 2. cit. po T. Vuković – E. Bojović.)
Hitlerovom režimu nepoćudne su bile čak i bosonoge Karmelićanke, najstroži red s klauzurom, pa su Hrvatice koje su se nalazile u njemačkim samostanima protjerane u domovinu. Tako su one među prvim emigrantima zatražile pomoć nadbiskupa Stepinca koji će ih smjestiti u Brezovicu. Među izbjeglicama našao se u Zagrebu i dr. Karl Stumpf, dominikanac, zrakoplovni časnik iz Prvog svjetskog rata, gorljivi borac protiv nacizma. On u Zagrebu, pod imenom Dragutin Müller, a pod Stepinčevom zaštitom, u crkvi Sv. Katarine drži propovjedi na njemačkom jeziku protiv totalitarizma koje su tiskane pod pseudonimom «P.K. Borromaeus».
Još 1937. nadbiskup Stepinac u Zagrebu osniva Odbor za pomoć izbjeglicama. Učinio je to prije nego je takvu akciju preporučio Vatikan. «Kakav stav mora zauzeti katolik prema nacističkom učenju o rasi?» To je tema propovjedi nadbiskupa Stepinca sveučilištarcima 1938. godine:
«Ako ljubav prema narodnosti prijeđe granice zdravog razuma, onda to nije ljubav nego strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo: «Što nećeš da tebi drugi učini, ne čini ni ti drugome». Svi su narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu: «Oče naš, koji jesi na nebesima». Pravu, dakle, istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi… »
Iste 1939. godine, za sudetske krize, dok su se Englezi i Francuzi u Münchenu ulagivali Hitleru i predavali mu Čehoslovačku, dr. Stepinac je na crkvenom slavlju u Biskupiji kod Knina jasno kazao kako nije kultura «smatrati sebe nekim višim bićima – nadčovjekom /Übermensch/ i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga.»
Policijski ataše 3. Reicha u NDH postao je u ožujku 1942. godine Bavarac Hans Helm. SS-Einsatzkommando nalazilo se u Tuškancu, vladinoj četvrti u Zagrebu. Ta nacistička ustanova imala je referadu za židovska pitanja, kao i za vjerska pitanja (u stvarnosti za Rimokatoličku crkvu). Referent za vjerska pitanja bio je mlađi oficir i Volksdeutscher, Marbor Schumacher (pripadnik njemačke nacionalne manjine u NDH). Već 12. travnja 1941. godine GESTAPO je pretresao prostorije Stepinčeva Odbora za pomoć izbjeglicama, uhitio tajnicu Odbora Tereziju Škringer, i držao je u Grazu pet mjeseci u zatvoru. Spiskovi dobročinitelja Odbora na vrijeme su spaljeni tako da njemačka tajna policija nije mogla koga teretiti. Agenti njemačke tajne policije imali su i nalog uhititi Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali energičnom intervencijom ustaških vlasti do toga nije došlo, bilježi Krunoslav Draganović (I. Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac ?, Sarajevo, 1986.) U opsežnom izvješću o «Neprijateljskom protunjemačkom djelovanju katoličkog klera u Hrvatskoj» SS-Hauptmann Kob, 25. kolovoza 1942. svojoj središnjci u Berlinu sugerira, da bi se muslimanske vjerske zajednice mogle iskoristiti, ne samo u borbi za suzbijanje dominantnog utjecaja Katoličke crkve u NDH, nego i u ostvarenju posebnih ciljeva Reicha, te predlaže da se njemačke obavještajne službe u tome angažiraju, a njegova služba u Zagrebu je u tom smjeru već poduzela korake. Iz navedenog izvješća satnika Koba (HDA, Helm, XIII, 5-34, kut. 122) moglo bi se zaključiti da su «memorandumi» koje su muslimanski prvaci Islamske zajednice u BiH slali vladi NDH i Adolfu Hitleru nastali ili inicirani u njemačkoj tajnoj policiji GESTAPO. I obavještajci NDH, 1. prosinca 1943. ističu «da je i danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe protiv njemačke vojske, koja se nalazi na području NDH… Kada govore protiv Njemaca sve ovijaju velom bezbožnog nacizma. Za zagrebački Kaptol dobri su oni svećenici koji nisu ustaše i imadu pristup do Stepinca… »
Doglavnik NDH, hrvatski poslanik u 3. Reichu u Berlinu, i hrvatski književnik dr. Mile Budak objavio je 1942.novelu «Buntovna krv». Izrugujući se politici Hrvatske seljačke stranke pisao je «Mirotvorstvo treba uništiti i poći novim putem prošlosti… Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana… »
Nadbiskup Stepinac reagirao je 21. lipnja 1942. s propovjedaonice na Budakovu novelu: «Nasuprot riječima mirotvorstvo treba uništiti, postavio je Isus Krist načelo « Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazivati ». O tome piše Vladko Maček u emigraciji, 1953. godine.
Radio London 28.11.1943. u emisiji na talijanskom jeziku javlja da su nakon kapitulacije Italije Nijemci u Hrvatskoj, u Dalmaciji uhitili 33 svećenika koji su osuđeni po kratkom postupku kao pristaše nadbiskupa Stepinca i njegova govora protiv Nijemaca (govor od 14. ožujka 1943. u zagrebačkoj katedrali). Sljedeći dan ista krugovalna postaja na španjolskom jeziku ponovila je vijest povećavši broj uhićenih svećenika Rimokatoličke crkve u NDH na 83. Istu vijest je objavio i Radio Kairo na bugarskom jeziku, tvrdeći da su uhićena 183 svećenika. Središnji ured njemačke vladajuće nacionalsocijalističke partije NSDAP 14.12. 1943. traži od Ministarstva vanjskih poslova informaciju o tim vijestima. Poslanik iz Zagreba odgovorio je, da je u Zagrebu to nepoznato, ali ne isključuje mogućnost da se radi o svećenicima koje su još talijanski fašisti uhitili na zahtjev srpskih četnika (nacista), a Nijemci preuzeli. Čim se u ljeto 1943. godine Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac vratio iz Rima u Zagreb, posjetio ga je školski drug dr. Arsen Pozaić, liječnik, i otac od majke Dobroslava Parage, političkog zatvorenika savjesti komunističkog režima u Titovoj Jugoslaviji (1980. – 1985.) u logoru na Golom otoku, i borac za ljudska prava. Instrukcije su /od pape i Vatikana/, kazao mu je nadbiskup zagrebački, da se u tajnosti pripremi narod /hrvatski narod/ za uspostavljanje budućeg saveza katoličkih država (Hrvatska, Mađarska, Austrija). Pozaić je to u povjerenju ispričao svom sveučilišnom kolegi, vinkovačkom odvjetniku Đuri Jankoviću, a ovaj je opet to ispričao svom prijatelju Rudolfu Treu iz Osijeka, ne znajući da je Treu u stvarnosti Helmov agent. (Liječnika Pozaića su Titovi komunisti strijeljali 1945. na smrt i pogubili.)
Nadbiskup Stepinac će na političkom procesu javnom tužitelju, boljševiku Jakovu Blaževiću, reći: «Na Širokom Brijegu poubijali ste bez sudskog postupka 28 franjevaca, premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.»
U povjerljivom izvješću njemačke tajne službe GESTAPO iz Sarajeva agent Pö, 21. kolovoza 1944. godine navodi da franjevci /iz samostana u Širokom Brijegu/ u svojim propovjedima govore protiv sadašnjeg političkog sustava i protiv Njemačke /3. Reicha/. U razgovoru s evangeličkim biskupom dr. Poppom je poglavnik dr. Pavelić oštro napao katolički kler. «On mrzi, čak prezire papu, kao i pretežni dio katoličkog klera u Hrvatskoj, a Stepinca je označio kao neprijatelja hrvatskog naroda.»
Apeli Zagrebačkog nadbiskupa poglavniku Paveliću i hrvatskoj vladi, uz osudu nacističke ideologije i politike rasizma: U razdoblju od 1941. do 1945. nadbiskup Stepinac ne samo da osuđuje progone nacionalnih manjina i svih ideoloških protivnika i političke oporbe tadašnjoj ustaškoj vlasti i režima u NDH nego se u zajedništvu s ostalim hrvatskim biskupima i klerom Rimokatoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj aktivno i na bezbroj načina zauzima za žrtve rata, zahtijevajući «puno poštovanje čovjekove ličnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu», kao što je istaknuo još 20. studenog 1941. u predstavci poglavniku dr. Anti Paveliću. Dr. Alozije Stepinac, na čelu Hrvatske biskupske konferencije u NDH nepokolebiv je u obrani svojih stavova i općih načela krščanstva. Odlučno se suprotstavlja politici tzv. «prekrštavanja» pravoslavaca, a u pismu upućeno poglavniku 20. studenog 1941. inzistira da se «najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine /imovine/…neka se najstrože kazni svaka privatna akcija rušenja grkoistočnih (pravoslavnih) crkava, kapela i otuđivanja njihova vlasništva». Zagrebački nadbiskup diže svoj glas protiv rasnih progona na teritoriju NDH, najoštrije osuđuje strijeljanja pokatoličenih pravoslavaca, odlučno ustaje protiv odvođenja nevinih ljudi u koncentracijske logore. Preko nadbiskupskog Caritasa /karitativne ustanove za pomoć socijalno siromašnima i izbjeglicama/ zbrinuo je na tisuće pravoslavne djece i pomogao brojnim izbjeglicama.
Zagrebački nadbiskup dr. sc. Alozije Stepinac bio je vrlo aktivan u pomaganju Židovima. Oštro je s katedralne propovjedaonice osudio rušenje sinagoge u hrvatskom glavnom gradu. Posebne zasluge pripadaju mu u spašavanju Židova iz staračkog doma, zaklade Lavoslav Schwartz. Osobno je organizirao i bdio nad premještajem štićenika doma na crkveno imanje u Brezovici. Na taj ih način nije samo spasio progona nego je Židovskoj općini Zagreb omogućio kontinuirano djelovanje tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata. Spasio je na stotine Židova iz mješovitih brakova, a drugima je pribavio dokumente koji su im omogućili put u sigurnost. Čim je dočuo za glasine u vezi s racijama protiv Židova, promptno je 7. ožujka 1942. od ministra unutarnjih poslova NDH zatražio da se ovi poštede poniženja i progona (izvor: Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, Fontes 2, str. 162 i 291, autor M. Škalić-Štambuk.) Njegovim zauzimanjem 29. ožujka 1943. postignuto je da se moglo opskrbiti hranom 1800 Židova iz Grčke poslanih u Njemačku. Isto je ponovljeno i 24. travnja iste godine za kompoziciju vlaka s 2000 grčkih Židova također na putu za Njemačku. (Izvor: F. Šanjek, Kršćanstvo, str. 465 ; Stepinčev «Dossier», str. 107.)
Nasuprot tvrdnjama predstavnika i zastupnika jugoslavenske titoističke historiografije u SFR Jugoslaviji, i poslije u RH, hrvatski metropolit Stepinac je u propovjedima, javnim nastupima i susretima s odgovornim čimbenicima političkog života u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i u svijetu, odlučno osuđivao rasizam kao ideologiju suprotnu Božjim zakonima. Najizrazitiji je njegov govor održan na blagdan Krista Kralja godine 1942. u zagrebačkoj prvostolnici sv. Stjepana u Zagrebu:
«Ponekad nas pitaju zašto su klasne, rasne i nacionalne teorije predmet rasprava među ljudima … Postoji zapravo samo jedna rasa, Božanska rasa, rođena onog časa kad je Bog iz zemlje napravio prvog čovjeka i udahnuo mu besmrtni duh. (…) Nacionalnost tvori zapreku protiv moralne oronulosti drugih naroda. Ali ova raznolikost ne smije biti uzrokom uzajamnog uništavanja, jer (…) svaki narod i svaka rasa imaju pravo na čovjeka dostojan život. Svi bez izuzetka, bili oni pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imaju pravo izgovarati «Oče naš, koji jesi na nebesima» (Mt 6,9). Ako im je Bog dao to pravo, koja im ljudska sila to može zanijekati. Eto, zašto je Katolička crkva uvijek osuđivala svaku nepravdu i svako nasilje, počinjeno u ime klasnih, rasnih ili nacionalističkih teorija».
CBK
„ZAGREB - Prema razvoju sudskog postupka zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića prije 25 godina u Njemačkoj, pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, Krunoslav Prates, optužen za pomaganje u likvidaciji, u slučaju osuđujuće presude sasvim sigurno neće biti jedina osoba koju će sud dovesti u vezu s ubojstvom Đurekovića i “označiti” kao pomagača, supočinitelja, a možda i naručitelja.
Ishod postupka protiv Pratesa izravno će se odraziti ponajprije na Josipa Perkovića, gotovo sigurno i na Zdravka Mustača, prijašnjeg Perkovićeva šefa u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, a možda i na njihove nekadašnje nadređene u Beogradu. S obzirom na to da je Prates bio samo karika u lancu bivše SDS-a, izravno i isključivo vezan za Josipa Perkovića, potpuno je jasno da je samo kao dio tog lanca mogao “pomoći” organizatorima i izvršiteljima ubojstva.
Za njemački sud, čini se, nije sporno da je inkriminirani zločin na njihovu teritoriju počinjen u organizaciji tajne službe bivše SFRJ. Prates, kako je i sam priznao, bio doušnik SDS-a, odnosno Josipa Perkovića, kojega je detaljno izvještavao o svim aktivnostima hrvatskih emigranata. Prates je priznao i da je Perkoviću dao ključ tiskare u kojoj je Đureković ubijen. No, negira da je znao bilo što o pripremi ubojstva.(…)” (Jutarnji list, 21.4.2008. u članku „Osude Pratesu i Perkoviću”)
Cijenjeni blogeri, čitateljice i čitatelji, kao što vidimo, kad negdje djeluje pravna država onda djeluje protiv zla, protiv kriminala, pa i u slučaju kriminala državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije. Kao što znamo, Zagrepčanin Stjepan Đureković samo je jedan od preko 60 hrvatskih emigranata koje je jugosavenska Udba ubila u inozemstvu, te je po političkim ubojstvima na nekadašnjem zapadnoeuropskom tlu u vrijeme Hladnog rata Titova Udba bila po zlu i terorizmu ravna sovjetskom KGB-u. Đurekovićeva sina Damira je Udba ubila pak u Kanadi, a Đurekovićevoj udovici, gospođi Gizeli, koja je i danas živa, nitko iz vrha Republike Hrvatske se u ovih posljednjih 18 godina nije ispričao i rekao joj da njen pokojni suprug nije bio kriminalac, kako je licemjerno tvrdila Udba, opravdavajući tako izvansudsku likvidaciju svog državljanina. Podsjetimo se, g. Stjepan Đureković bio je dio establishmenta komunsitičke Jugoslavije, aktivni član SK, i jedan od direktora naftnog zagrebačkog koncerna INA koji je, međutim, u krasnom društvu u kojem se kretao, primijetio moralne posrtaje i veliku korupciju u partijskim redovima Saveza komunista, i pljačku društvene imovine, te je o tome pisao u tri svoje knjige koje su objavljene na Zapadu, i u kojima je pisao o korupciji u titoističkom društvu – dovoljno da dobije smrtnu presudu od strane vodećih jugoslavenskih komunista, uključujući i garniture CK SKH u Zagrebu, a ne samo drugova iz Beograda. Kako bi kako-tako opravdali pred tadašnjom jugoslavenskom i zagrebačkom javnošću Đurekovićevo ubojstvo, Udba je lansirala dimnu zavjesu kako se navodno radi o unutaremgirantskom mafijaškom obračunu, a kada ni to nije držalo vodu, rečeno je kako je Stjepan Đureković otuđio jedan tanker nafte u vlasništvu INA-e koji je navodno prodao na svjetskom tržištu u Rotterdamu i novac strpao u svoj džep, i da tim novcem ruši ustavni poredak SFRJ. U stvarnosti postoji osnovana sumnja da je novac od tankera nafte otuđio sin od člana Predsjedništva SFR Jugoslavije, Mike Špiljka, poznatog šustera i visokog partijskog funkcionera, vatrenog titoista i pomagača Franje Tuđmana. (Mika Špiljak umro je nedavno u svom domu u Velikoj Gorici kraj Zagreba, nekažnjeno i poput djevice Marije o kojemu zagrebački tisak se natjecao u panegiricima i svakovrsnim pohvalama jer – umro je drug i antifašist, majko mila, a jugoslavenski komunistički antifašisti su gotovo kao crkveni sveci, ako ne i svetiji!)
Njemačko pravosuđe već je najavilo 13 daljnja suđenja zbog Udbinih likvidacija na tlu nekadašnje Zapadne Njemačke. I to je, ne samo dobra vijest, nego se piše crno i Mesićevom štićeniku Josipu Perkoviću (ili je obratno, Mesić je njegov štićenik ?) kojemu se ne sudi u Hrvatskoj dok mu njemačko pravosuđe želi suditi u Njemačkoj ali ga hrvatska pravna država ne izručuje kao hrvatskog državljanina. Osim toga, Josip Perković je bio bliski suradnik Josipa Manolića i Gojka Šuška, te je zaslužan u Domovinskom ratu dobio od vrhovnika i čin brigadira Hrvatske vojske. Ne zna se samo zbog čega, je li zato što ga se osnovano sumnjiči za organizaciju ubojstva oporbenog političara Ante Paradžika ili nečeg drugog ? Poručuju njemački stručnjaci domaćim stručnjacima da će, s obzirom da Republika Hrvatska bojkotira rasvjetljavanje zločina nad svojim državljaninom Đurekovićem, Josip Perković biti izručen njemačkom pravosuđu najkasnije kad RH pristupi u članstvo EU. (Hoće li predsjednik Mesić sada otezati s ulaskom RH u EU ?) Također, predstavnici njemačkog pravosuđa za opstrukciju njemačkog suđenja udbašu Pratesu optužuju najviše predsjednika Mesića – tog europskog političara od formata koji za sve ima odgovore, a skandali i afere ga prestižu brže nego što nastaju; čak su ga i njegovi najvjerniji titoistički novinari urednici zbog njegovih brojnih afera i navodnom povezanosti s mafijom i korupcijom praktički odrekli i pozvali da podnese ostavku na predsjednički položaj ;-) Ali, kakva ostavka, prevelika je opasnost da iza ostavke predsjedničku fotelju zamijeni tvrdom pritvorskom klupom.
LOŠA VIJEST:-(
Poput pravog mangupa je nekadašnji komunist, aktualni vatreni titoist Ivan Fumić na komemoraciji žrtvama u Spomen-području Jasenovac 20. travnja 2008. opalio po Rimokatoličkoj crkvi, optužujući katoličku crkvu ni manje ni više nego da je odobravala zločine u jasenovačkom logoru, i da je «veći dio klera u njima sudjelovao». To Fumićevo blebetanje na tragu je agitacijske propagande (agitprop) CK KPJ u vrijeme kada su jugoslavenski «antifašisti», a u stvarnosti antisemiti, na montiranom političkom sudskom procesu pljuvali po zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, istinskom antifašistu i antikomunistu. Ali, to i je problem za današnje titoiste što je Stepinac bio i antikomunist, jer da je osuđivao samo zločine ustaškog režima, a ne i jugokomunističkog, već bi ga maršal Tito bio odlikovao kao «narodnog heroja». Ovako – čorak L Naravno, predsjednik Mesić takvo je Fumićevo stajalište odmah odobrio, čak je i Jadranku Kosor (HDZ) i Luku Bebića (HDZ) pohvalio da su održali dobre govore na komemoraciji u nekadašnjem jasenovačkom koncentracijskom logoru. Svakako, Fumić i Mesić nikada ne spominju zločine u komunističkom (ili antifašističkom ?) koncentracijskom logoru na Golom otoku. Ivana Fumića hrvatska javnost još pamti kada je 1991. ispred vijeća Vojnog suda JNA u Zagrebu na montiranom političkom sudskom procesu na zatvorske kazne osudio skupinu hrvatskih rodoljuba, i to u jeci velikosrpske pobune u Hrvatskoj dok je njegova JNA dijelila pobunjenim Srbima i četnicima hrvatsko oružje iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske.
Spomenik žrtvama fašizma koji je
Paragin HOS u prošlom ratu sačuvao od uništenja
Neki «gadovi», kako se Mesić jučer izrazio, negiraju zločine u Jasenovcu, ali nije rekao tko bi to bio, no, paušalno optužuje. Istovremeno on negira genocid znan pod sintagmom «Bleiburg i Križni put», iako je Hrvatski sabor upravo tako 1999. okarakterizirao titoistička masovna ubojstva ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila. Predsjednik Mesić pati možda od amnezije, jer ne sjeća se kako su njegovi partizanski idoli za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i BiH zvjerski pobili 600 svećenika Rimokatoličke crkve, u nekim slučajevima u zajedničkim akcijama sa četnicima, i kako su pobijeni fratri u Širokom Brijegu i u maceljskoj šumi, 1945. godine. Jedini biskup koji je ubijen u Drugom svjetskom ratu ubijen je od strane titoista, i to 1944. u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju gdje su jugoslavenski partizani iz Crne Gore mučili i potom zaklali umirovljenog biskupa dr. Josipa Carevića koji je bio službovao u Dubrovniku. Nakon rata je titoistički režim pak ubio zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali to današnje navodne antifašiste u Republici Hrvatskoj ne zanima jer svi su kao zaslužili smrt, tako naime tumači predsjednik Mesić kada govori o «Bleiburgu». Krivotvorenje povijesti više nema granica – sve je dopušteno, pa i najveće laži!
No, pogledajmo, kako je to katolički kler navodno klao u Jasenovcu, i kako je to vrh Rimokatolike crkve na čelu sa Stepincem navodno podupirao Pavelićeve i zločine njemačkih nacista, kako frflja Fumić, a tepa mu Mesić:
Opunomoćenik 3. Reicha u NDH, general Glaise von Horstenau, navodi u svojim objavljenim zapisima da bi nadbiskup Stepinac, da je u Njemačkoj održao kritičku propovjed o jednakim pravima za sve građane bez obzira na vjeroispovijed, ne bi živ sišao s oltara.
Antifašistički karakter Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca dokazan je u svjetlu izvješća tajne policije 3. Reicha, Gestapo, o dr. Alojziju Stepincu. Povjesničar Frano Glavina iz Zagreba pronašao je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA), Inst. OS (obavještajna služba) 8/905, sljedeće dokaze o nevinosti Zagrebačkog nadbiskupa:
Nadbiskup Stepinac osvjedočeni je protivnik nacionalsocijalizma. Još 1937. osniva u Zagrebu Odbor za pomoć izbjeglicama koje Hitler progoni. GESTAPO prati sve njegove akcije, a naročito spašavanje Židova, raščlanjuje tekstove njegovih propovjedi s jasnim antirasističkim porukama».
Što se događa u Zagrebu dok se po Njemačkoj valjaju smeđokošuljaške bande nacionalsocijalističkog režima Adolfa Hitlera? Događaji u Njemačkoj imaju odjeka naročito na stranicama Isusovačkog časopisa «Život», na kojima njegov urednik Tomislav Stjepan Poglajen piše protiv njemačkog nacionalsocijalizma, napadajući tu ideologiju s kulturno-religijskog gledišta kao nauk osuđen od Rimokatoličke crkve. Njegovi napisi popraćeni su stvarnim dokazima. U franjevačkoj «Novoj reviji» u Makarskoj fra Božo Vuco se pita: «Što bi Njemačka bez Krista?» Kada je Poglajen donio u organizaciju «Mladi katolički radnici» knjigu Hermanna Rauschninga «Razgovori s Hitlerom», u kojoj ovaj bivši Hitlerov povjerenik za njemačko-poljski grad Gdanjsk (Danzig) i dužnosnik Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP) kritizira Adolfa Hitlera, i svjetskoj javnosti razotkriva Hitlerove tajne planove o osvajanju Europe i pola svijeta, njezino čitanje izaziva lom u organizaciji i podjelu članstva na dvije frakcije, anglofilsku i germanofilsku. Kada je Hitler počeo provoditi progone u Njemačkoj, mnogi bježe na jug Europe, ali ne u Srbiju s obzirom da je Beograd od 1939. do 1940. donio nekoliko antisemitskih (protužidovskih) uredaba sa zakonskom snagom, nego ljudi bježe na područje Hrvatske. Poznati episkop žički Srpske pravoslavne crkve (SPC), Nikolaj Velimirović, u svojoj propovjedi pod naslovom «Nacionalizam svetoga Save» (1935.) pisao je:
«Mora se odati poštovanje sadašnjem njemačkom vođi koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. stoljeću on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i junaku. A nama je taj posao svršio Sv. Sava… Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstariji u Europi… » /Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik./ Taj isti episkog Srpske pravoslavne crkve drugom zgodom reći će 1939. godine: «Mi smo djeca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudbina dodijelila počasnu ulogu da budu glavni nositelj kršćanstva u svijetu… » Nikolaja je Führer 1934. odlikovao. On će kasnije u dvomjesečnom boravku u logoru Dachau, kao povlašteni zatvorenik, i dalje zastupati rasna gledišta. (Episkop Nikolaj, Vidovdanski ugovor, Beograd, 1939., 2. cit. po T. Vuković – E. Bojović.)
Hitlerovom režimu nepoćudne su bile čak i bosonoge Karmelićanke, najstroži red s klauzurom, pa su Hrvatice koje su se nalazile u njemačkim samostanima protjerane u domovinu. Tako su one među prvim emigrantima zatražile pomoć nadbiskupa Stepinca koji će ih smjestiti u Brezovicu. Među izbjeglicama našao se u Zagrebu i dr. Karl Stumpf, dominikanac, zrakoplovni časnik iz Prvog svjetskog rata, gorljivi borac protiv nacizma. On u Zagrebu, pod imenom Dragutin Müller, a pod Stepinčevom zaštitom, u crkvi Sv. Katarine drži propovjedi na njemačkom jeziku protiv totalitarizma koje su tiskane pod pseudonimom «P.K. Borromaeus».
Još 1937. nadbiskup Stepinac u Zagrebu osniva Odbor za pomoć izbjeglicama. Učinio je to prije nego je takvu akciju preporučio Vatikan. «Kakav stav mora zauzeti katolik prema nacističkom učenju o rasi?» To je tema propovjedi nadbiskupa Stepinca sveučilištarcima 1938. godine:
«Ako ljubav prema narodnosti prijeđe granice zdravog razuma, onda to nije ljubav nego strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo: «Što nećeš da tebi drugi učini, ne čini ni ti drugome». Svi su narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu: «Oče naš, koji jesi na nebesima». Pravu, dakle, istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi… »
Iste 1939. godine, za sudetske krize, dok su se Englezi i Francuzi u Münchenu ulagivali Hitleru i predavali mu Čehoslovačku, dr. Stepinac je na crkvenom slavlju u Biskupiji kod Knina jasno kazao kako nije kultura «smatrati sebe nekim višim bićima – nadčovjekom /Übermensch/ i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga.»
Policijski ataše 3. Reicha u NDH postao je u ožujku 1942. godine Bavarac Hans Helm. SS-Einsatzkommando nalazilo se u Tuškancu, vladinoj četvrti u Zagrebu. Ta nacistička ustanova imala je referadu za židovska pitanja, kao i za vjerska pitanja (u stvarnosti za Rimokatoličku crkvu). Referent za vjerska pitanja bio je mlađi oficir i Volksdeutscher, Marbor Schumacher (pripadnik njemačke nacionalne manjine u NDH). Već 12. travnja 1941. godine GESTAPO je pretresao prostorije Stepinčeva Odbora za pomoć izbjeglicama, uhitio tajnicu Odbora Tereziju Škringer, i držao je u Grazu pet mjeseci u zatvoru. Spiskovi dobročinitelja Odbora na vrijeme su spaljeni tako da njemačka tajna policija nije mogla koga teretiti. Agenti njemačke tajne policije imali su i nalog uhititi Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali energičnom intervencijom ustaških vlasti do toga nije došlo, bilježi Krunoslav Draganović (I. Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac ?, Sarajevo, 1986.) U opsežnom izvješću o «Neprijateljskom protunjemačkom djelovanju katoličkog klera u Hrvatskoj» SS-Hauptmann Kob, 25. kolovoza 1942. svojoj središnjci u Berlinu sugerira, da bi se muslimanske vjerske zajednice mogle iskoristiti, ne samo u borbi za suzbijanje dominantnog utjecaja Katoličke crkve u NDH, nego i u ostvarenju posebnih ciljeva Reicha, te predlaže da se njemačke obavještajne službe u tome angažiraju, a njegova služba u Zagrebu je u tom smjeru već poduzela korake. Iz navedenog izvješća satnika Koba (HDA, Helm, XIII, 5-34, kut. 122) moglo bi se zaključiti da su «memorandumi» koje su muslimanski prvaci Islamske zajednice u BiH slali vladi NDH i Adolfu Hitleru nastali ili inicirani u njemačkoj tajnoj policiji GESTAPO. I obavještajci NDH, 1. prosinca 1943. ističu «da je i danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe protiv njemačke vojske, koja se nalazi na području NDH… Kada govore protiv Njemaca sve ovijaju velom bezbožnog nacizma. Za zagrebački Kaptol dobri su oni svećenici koji nisu ustaše i imadu pristup do Stepinca… »
Doglavnik NDH, hrvatski poslanik u 3. Reichu u Berlinu, i hrvatski književnik dr. Mile Budak objavio je 1942.novelu «Buntovna krv». Izrugujući se politici Hrvatske seljačke stranke pisao je «Mirotvorstvo treba uništiti i poći novim putem prošlosti… Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana… »
Nadbiskup Stepinac reagirao je 21. lipnja 1942. s propovjedaonice na Budakovu novelu: «Nasuprot riječima mirotvorstvo treba uništiti, postavio je Isus Krist načelo « Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazivati ». O tome piše Vladko Maček u emigraciji, 1953. godine.
Radio London 28.11.1943. u emisiji na talijanskom jeziku javlja da su nakon kapitulacije Italije Nijemci u Hrvatskoj, u Dalmaciji uhitili 33 svećenika koji su osuđeni po kratkom postupku kao pristaše nadbiskupa Stepinca i njegova govora protiv Nijemaca (govor od 14. ožujka 1943. u zagrebačkoj katedrali). Sljedeći dan ista krugovalna postaja na španjolskom jeziku ponovila je vijest povećavši broj uhićenih svećenika Rimokatoličke crkve u NDH na 83. Istu vijest je objavio i Radio Kairo na bugarskom jeziku, tvrdeći da su uhićena 183 svećenika. Središnji ured njemačke vladajuće nacionalsocijalističke partije NSDAP 14.12. 1943. traži od Ministarstva vanjskih poslova informaciju o tim vijestima. Poslanik iz Zagreba odgovorio je, da je u Zagrebu to nepoznato, ali ne isključuje mogućnost da se radi o svećenicima koje su još talijanski fašisti uhitili na zahtjev srpskih četnika (nacista), a Nijemci preuzeli. Čim se u ljeto 1943. godine Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac vratio iz Rima u Zagreb, posjetio ga je školski drug dr. Arsen Pozaić, liječnik, i otac od majke Dobroslava Parage, političkog zatvorenika savjesti komunističkog režima u Titovoj Jugoslaviji (1980. – 1985.) u logoru na Golom otoku, i borac za ljudska prava. Instrukcije su /od pape i Vatikana/, kazao mu je nadbiskup zagrebački, da se u tajnosti pripremi narod /hrvatski narod/ za uspostavljanje budućeg saveza katoličkih država (Hrvatska, Mađarska, Austrija). Pozaić je to u povjerenju ispričao svom sveučilišnom kolegi, vinkovačkom odvjetniku Đuri Jankoviću, a ovaj je opet to ispričao svom prijatelju Rudolfu Treu iz Osijeka, ne znajući da je Treu u stvarnosti Helmov agent. (Liječnika Pozaića su Titovi komunisti strijeljali 1945. na smrt i pogubili.)
Nadbiskup Stepinac će na političkom procesu javnom tužitelju, boljševiku Jakovu Blaževiću, reći: «Na Širokom Brijegu poubijali ste bez sudskog postupka 28 franjevaca, premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.»
U povjerljivom izvješću njemačke tajne službe GESTAPO iz Sarajeva agent Pö, 21. kolovoza 1944. godine navodi da franjevci /iz samostana u Širokom Brijegu/ u svojim propovjedima govore protiv sadašnjeg političkog sustava i protiv Njemačke /3. Reicha/. U razgovoru s evangeličkim biskupom dr. Poppom je poglavnik dr. Pavelić oštro napao katolički kler. «On mrzi, čak prezire papu, kao i pretežni dio katoličkog klera u Hrvatskoj, a Stepinca je označio kao neprijatelja hrvatskog naroda.»
Apeli Zagrebačkog nadbiskupa poglavniku Paveliću i hrvatskoj vladi, uz osudu nacističke ideologije i politike rasizma: U razdoblju od 1941. do 1945. nadbiskup Stepinac ne samo da osuđuje progone nacionalnih manjina i svih ideoloških protivnika i političke oporbe tadašnjoj ustaškoj vlasti i režima u NDH nego se u zajedništvu s ostalim hrvatskim biskupima i klerom Rimokatoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj aktivno i na bezbroj načina zauzima za žrtve rata, zahtijevajući «puno poštovanje čovjekove ličnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu», kao što je istaknuo još 20. studenog 1941. u predstavci poglavniku dr. Anti Paveliću. Dr. Alozije Stepinac, na čelu Hrvatske biskupske konferencije u NDH nepokolebiv je u obrani svojih stavova i općih načela krščanstva. Odlučno se suprotstavlja politici tzv. «prekrštavanja» pravoslavaca, a u pismu upućeno poglavniku 20. studenog 1941. inzistira da se «najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine /imovine/…neka se najstrože kazni svaka privatna akcija rušenja grkoistočnih (pravoslavnih) crkava, kapela i otuđivanja njihova vlasništva». Zagrebački nadbiskup diže svoj glas protiv rasnih progona na teritoriju NDH, najoštrije osuđuje strijeljanja pokatoličenih pravoslavaca, odlučno ustaje protiv odvođenja nevinih ljudi u koncentracijske logore. Preko nadbiskupskog Caritasa /karitativne ustanove za pomoć socijalno siromašnima i izbjeglicama/ zbrinuo je na tisuće pravoslavne djece i pomogao brojnim izbjeglicama.
Zagrebački nadbiskup dr. sc. Alozije Stepinac bio je vrlo aktivan u pomaganju Židovima. Oštro je s katedralne propovjedaonice osudio rušenje sinagoge u hrvatskom glavnom gradu. Posebne zasluge pripadaju mu u spašavanju Židova iz staračkog doma, zaklade Lavoslav Schwartz. Osobno je organizirao i bdio nad premještajem štićenika doma na crkveno imanje u Brezovici. Na taj ih način nije samo spasio progona nego je Židovskoj općini Zagreb omogućio kontinuirano djelovanje tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata. Spasio je na stotine Židova iz mješovitih brakova, a drugima je pribavio dokumente koji su im omogućili put u sigurnost. Čim je dočuo za glasine u vezi s racijama protiv Židova, promptno je 7. ožujka 1942. od ministra unutarnjih poslova NDH zatražio da se ovi poštede poniženja i progona (izvor: Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, Fontes 2, str. 162 i 291, autor M. Škalić-Štambuk.) Njegovim zauzimanjem 29. ožujka 1943. postignuto je da se moglo opskrbiti hranom 1800 Židova iz Grčke poslanih u Njemačku. Isto je ponovljeno i 24. travnja iste godine za kompoziciju vlaka s 2000 grčkih Židova također na putu za Njemačku. (Izvor: F. Šanjek, Kršćanstvo, str. 465 ; Stepinčev «Dossier», str. 107.)
Nasuprot tvrdnjama predstavnika i zastupnika jugoslavenske titoističke historiografije u SFR Jugoslaviji, i poslije u RH, hrvatski metropolit Stepinac je u propovjedima, javnim nastupima i susretima s odgovornim čimbenicima političkog života u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i u svijetu, odlučno osuđivao rasizam kao ideologiju suprotnu Božjim zakonima. Najizrazitiji je njegov govor održan na blagdan Krista Kralja godine 1942. u zagrebačkoj prvostolnici sv. Stjepana u Zagrebu:
«Ponekad nas pitaju zašto su klasne, rasne i nacionalne teorije predmet rasprava među ljudima … Postoji zapravo samo jedna rasa, Božanska rasa, rođena onog časa kad je Bog iz zemlje napravio prvog čovjeka i udahnuo mu besmrtni duh. (…) Nacionalnost tvori zapreku protiv moralne oronulosti drugih naroda. Ali ova raznolikost ne smije biti uzrokom uzajamnog uništavanja, jer (…) svaki narod i svaka rasa imaju pravo na čovjeka dostojan život. Svi bez izuzetka, bili oni pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imaju pravo izgovarati «Oče naš, koji jesi na nebesima» (Mt 6,9). Ako im je Bog dao to pravo, koja im ljudska sila to može zanijekati. Eto, zašto je Katolička crkva uvijek osuđivala svaku nepravdu i svako nasilje, počinjeno u ime klasnih, rasnih ili nacionalističkih teorija».
CBK
četvrtak, 17.04.2008.
JE LI "BLEIBURG" POSLJEDICA "JASENOVCA"
Cijenjeni blogeri, i čitateljice i čitatelji! Je li „Bleiburg“ posljedica „Jasenovca“?
Predsjednik Mesić me opet stavio na muke, i probudio u meni dilemu je li ispravna njegova tvrdnja da je veliki broj hrvatskih bleiburških žrtava kriv za žrtve jasenovačkog koncentracijskog logora, ali da niti jedna jasenovačka žrtva nije kriva za „Bleiburg“, kako je jučer izjavio, potaknut odlukom Predsjedništva Hrvatskog sabira o dodjeli pola milijuna kuna udruzi Počasni bleiburški vod za troškove Spomen-dana o (hrvatskim) bleiburškim žrtvama. (O Počasnom bleiburškom vodu više na kraju ovog posta.)
Iako su u jasenovačkom logoru ubijeni i neki članovi i simpatizeri komunističke partije, ne želim biti licemjeran kao predsjednik Mesić i neizravno tvrditi da su neki zarobljenici i zatočenici u jasenovačkom logoru bili zavrijedili smrt zato što su slijedili naputke o Svjetskoj revoluciji koje je provodila Komunistička partija Jugoslavije i KPH, usvojene na III. komunističkoj internacionali u Moskvi 1919. godine na inicijativu Vladimira Iljiča Lenjina kojom je programska točka komunističke partije o „Svjetskoj revoluciji“ postala obavezna za sve komunističke partije na svijetu. Revolucija, naime, sama po sebi donosi smrt nevinim ljudima koje revolucionari ubijaju pod izgovorom obračuna s neistomišljenicima i smetnje novom društvenom poretku. Pri tome ciljevi revolucije u ovom slučaju nisu bitni jer je naglasak na tome da su žrtve revolucije nevini ljudi, a ne samo predstavnici vlasti i dotadašnjeg poretka, kakav god bio. Najveći broj žrtava svake revolucije je nevina u smislu viktimologije (znanosti o žrtvama). Koliko god Francuska revolucija bila opravdana zbog rušenja feudalizma i starog poretka (ancien regimea), zbog veličanstvene Deklaracije o ljudskim pravima, zbog ustava koji do tada nije postojao, u toj su revoluciji pogubljeni desetci tisuća nevinih ljudi, među njima i djeca u brojnim pogromima u Parizu i diljem Francuske.
Oktobarska revolucija u Rusiji predstavlja revolucionarno nasilje na desetu potenciju u odnosu prema Francuskoj revoluciji iz 1789. godine.
Socijalistička revolucija u Titovoj Jugoslaviji (od 1943. do 1990.) predstavlja od Sovjetskog Saveza preuzeti obrazac revolucionarnog ponašanja.
Ustaška revolucija iz 1941. također za sobom nosi brojne nevine žrtve, ali „Bleiburg“ svejedno nije posljedica „Jasenovca“, nego predstavlja izgovor kojim g. Slavko Goldstein i predsjednik Mesić opravdavaju zločine partizana odnosno vrha politbiroa CK KPJ načelu s maršalom Titom. Zato titoisti danas brane Tita i njegove zločine jer time brane svoje vlastito opredjeljenje služenja titoističkom režimu i svoje ideološko marksističko uvjerenje i svoje karijere kao i svojih predaka koje su imali kao privilegirani i politički podobni u bivšoj Jugoslaviji, a koje su održavali stalnim buđenjem kolektivne svijesti o Socijalističkoj revoluciji i osudi navodne „kontrarevolucije“ koju su kao „unutarnji neprijatelji“ navodno stalno na nekim tajnim sastancima kreirali „hrvatski nacionalisti“ i „klero-fašisti“, praćeni pod budnim okom crvenih fašista i njihove zločinačke Udbe.
ŽRTVE KOMUNIZMA
„Bleiburg“ nije posljedica „Jasenovca“ jer bi jugoslavenski komunisti ubijali svoje nekomunističke protivnike na području Hrvatske i bivše Jugoslavije i da nije bilo NDH i ustaškog pokreta. Takav zaključak proizlazi iz povijesne činjenice da su boljševici u Oktobarskoj revoluciji ubijali sve one Ruse koji nisu bili komunisti ili simpatizeri marksizma. Tada, 1917. u Rusiji nije bilo fašizma, kao što su komunisti se izgovarali 1945. u svim nekadašnjim komunističkim zemljama u Europi kada su pod krinkom obračuna s fašizmom obračunali s narodima. Na pr. u Mađarskoj je 1945. zavladala strahovita komunistička diktatura koja je istrebljivala sve nekomunističke čimbenike, od intelektualaca (profesora, liječnika, pravnika...) do građanstva i seoskog pučanstva pa i radništva, te je nadmašila fašističku diktaturu u WWII, što je kao posljedicu imalo ustanak mađarskog naroda 1956. godine koji je bio tako ogorčen na teror komunista da je o stupove svjetiljki budimpeštanskih ulica vješao boljševičke ubojice, i linčovao pripadnike komunističke tajne policijeli. U Hrvatskoj nije došlo 1945. niti 1956. do narodnog ustanka jer su jugoslavenski komunisti temeljitije obračunali s Hrvatima nego mađarski komunisti s Mađarima, koji su bili za ideju o hrvatskoj a ne o jugoslavenskoj državi, i koji su bili antikomunisti. Godine 1945. su jugoslavenski komunisti ubili 99,9 posto ustaša, tako da, ako uzmemo hipotezu da je svaki ustaša bio fašist, iako to ne bi bilo potpuno ispravno jer na pr. pokojni otac od predsjednika vlade RH Sanadera bio je dragovoljac Ustaške vojnice, običan vojnik bez partijske knjižice pripadnika ustaškog pokreta, bez zapovjedne dužnosti u nekom logoru, jednostavno vojnik s puškom u ruci i borbi protiv partizana i četnika s puškama u ruci, ali ako postavimo hipotezu da su svi ustaše „krivi“, a ubijeni su svi 1945. izvansudskim smrtnim kaznama, i/ili sudskim presudama revolucionarnih komunističkih tribunala i od strane predstavnika totalitarnog komunizma, koji nisu imali moralno pravo ikome suditi ili presuđivati, onda nema opravdanja za kasnije progone hrvatskog stanovništva i nekomunističkih Hrvata koji su uslijedili nakon 1945. godine, a svoj su vrhunac imali u titoističkom obračunu s hrvatskim proljećarima, kao i mučenjem i ubijanjem političkih zatvorenika u komunističkom koncentracijskom logoru „Goli otok“, i to ne samo disidenata komunizma 1948. godine, nego i tijekom pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Jedan od poznatih zatočenika logora na Golom otoku je g. Dobroslav Paraga koji pak sigurno nije bio komunist kao što su bili oni koji su 1948. bez ikakve sudske odluke završili u Titovom logoru kao navodni „staljinisti“, iako je najveći staljinist bio licemjerni Josip Broz „Tito“.
Ako bi „Bleiburg“ ipak bio posljedica „Jasenovca“ (je li i „Goli otok“ posljedica Jasenovca?), kako onda tumačiti totalni obračun slovenskih komunista sa slovenskim narodom tijekom Drugog svjetskog rata kao i 1945. godine kada je Titova OZNA ubila 20 tisuća slovenskih ratnih zarobljenika (slovenskih vojnika i civila), s obzirom da nekomunistički Slovenci nisu držali koncentracijske logore na tlu Slovenije? Slovenci su također doživjeli „Bleiburg“ kao i Hrvati, ali nisu imali „Jasenovac“, no, svejedno su titoisti s njima obračunali. Koji su pak oni razlog za obračun u deželi imali ako ne provođenje programske točke Kominterne o provođenju Svjetske revolucije.
Nije li jugo boljševik Milovan Đilas, Titov lijeva ruka (desna je Aleksandar Ranković) rekao gorku istinu da su „Hrvati morali umrijeti /1945./ da bi Jugoslavija mogla živjeti“? Mislim da je jedan Đilas bio više upućen od nekadašnjeg komunističkog aparatčika Stjepana Mesića je li „Bleiburg“ posljedica “Jasenovca“ ili ne.
Dijeljenje žrtava na podobne i nepodobne, klevetanje žrtava komunizma i slično će po mojoj procjeni dovesti do toga da će predsjednik Mesić biti u povijesti zabilježen kao najgori hrvatski predsjednik, a već sada se nazire da će kraj svog predsjedničkog mandata zbog brojnih afera i skandala dočekati gore nego predsjednik Tuđman, i u nekim aspektima je gori od Tuđmana, licemjerniji u svakom slučaju od Tuđmana. Kad hrvatski građani nakon kraja Mesićeva predsjedničkog mandata postanu svjesni da Mesić nije bio samo obični bivši komunist na čelu deklarativne demokratske Hrvatske, za čijega mandata nije stvorena pravna država, nego da je bio progonitelj hrvatskih demokrata (primjer iz 1967. kada je kao delegat komunističke skupštine u Saboru zahtijevao zatvorske kazne za potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kao što je isto zahtijevao i Luka Bebić, današnji predsjednik hravskog sabora), i zaštitnik pripadnika komunističke tajne policije od kaznenog progona pravne države, onda će ga prokleti za sva vremena! Kada slijedeći predsjednik Republike bude urbi et orbi obznanio nikada opovrgnutu istinu da je Mesić u Titovoj Jugoslaviji bio kadrovik Udbe, i u vrijeme sloma Jugoslavije 1991. i doušnik KOS-a JNA, za što je od ozbiljnih političara i znanstvenika optužen, i o čemu su objavljeni, ne doduše brojni ali ipak nekoliko novinskih članaka, hrvatski politički narod će se posramiti, i Mesića prokleti!
Mesićevo pak navijanje za bivši komunistički režim govori najviše o njemu tko je Stjepan Mesić – jugonostalgičar i nostalgičar za totalitarnim komunizmom čiji mu je bivši zločinački sustav osigurao karijeru i sjaj lažne zvijezde, a sve na žrtvama njegova doušništva za komunističku tajnu policiju bivše Titove Jugoslavije !!!
Gospodine Mesiću, „druže“, zapamti jedno: ZLOČIN JE ZLOČIN! Zločin je zločin, i tako je uvijek bilo i biti će za vijeke vjekova tako, i nikakve medijske ili propagandne obrade zločina ne mogu promijenti činjenicu da je zločin – zločin – barem za moralne ljude, i pošteni dio Hrvatske!
Počasni bleiburški vod?
Organizaciju Počasni bleiburški vod je 60 godina dugo činila skupina hrabrih hrvatskih rodoljuba koji su u toj nevladinoj organizaciji civilnog društva održavali plamen u spomen na desetke tisuća (minimalna procjena) hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila koji su se 15. svibnja 1945. godine kao izbjeglice iz Hrvatske predali britanskim oružanim snagama u južnoaustrijskom i koruškom mjestu Bleiburg uz slovensko-austrijsku granicu, a koje su Englezi izručili jugoslavenskim snagama i komunistima koji su ih pobili. Ti ljudi su preteća zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koji su u rezoluciji pod brojem 1481 od 25. siječnja 2006. godine, kao i 1996. godine, osudili zločine totalitarnog komunizma, i desetljećima prikupljali podatke o ubijenima, i obilježili početno mjesto „Križnog puta“.
Iako je 99,9 posto hrvatskih zarobljenika smaknuto na „Križnom putu“, najvećim dijelom na slovenskom tlu (Kočevski rog, Tezno, Maribor, Slovenjgradec, Ptuj...) ipak je najmanje nekoliko stotina zarobljenika ubijeno i na bleiburškom polju, i to kada su partizanske jedinice s okolnih brežuljaka sasule mitraljesku paljbu na mnoštvo naroda. Po izjavama malobrojnih preživjelih žrtava komunizma je mitraljeska paljba trajala neprestano najmanje 15 minuta, i to prije isteka ultimatuma o predaji oružja koju je hrvatskim zapovjednicima postavilo britansko zapovjedništvo u bleiburškom dvorcu. Izjave svjedoka također potvrđuju da su partizani i hladnim oružjem počeli na bleiburškom polju ubijati neke zarobljenike.
Danas Počasni bleiburški vod više nije nevladina nego vladina organizacija, iako se formalno još vodi kao NGO odnosno kao nevladina organizacija civilnog društva. Naime, otkada je bivši profesionalni zaposlenik Hrvatskog sabora, Božo Vukušić, nedavno preuzeo tu organizaciju u svoje ruke, i iz nje izbacio njene osnivače i dugogodišnje članove, može se otprilike reći da je kriptokomunistička vlast Republike Hrvatske preuzela Počasni bleiburški vod u svoje ruke kako bi s bleiburškom tragedijom hrvatskog naroda mogla manipulirati. Prva manipulacija koja je učinjena tiče se spomenika hrvatskim žrtvama na bleiburškom polju čiji je tekst preko noći promijenjen, tako da se ne smije znati da su zarobljene žrtve komunizma hrvatske nacionalnosti nego se navodi „u spomen bleiburškim žrtvama“. Neki stranac koji čita tekst na bleiburškom spomeniku, koji je napisan i na njemačkom jeziku, ako ne poznaje hrvatsku povijest, ne može zaključiti o kojim i čijim se žrtvama uopće radi.
Osim toga, g. B. Vukušić uski je suradnik kontroverznog Vice Vukojevića, bivšeg suca Ustavnog suda RH koji je osnovano osumnjičen da je bio nekadašnji doušnik Udbe, i povezuje ga se s ubojstvom Bruna Bušića, kao i da je za vrijeme hrvatsko-muslimanskih sukoba navodno u zapadnoj Hercegovini silovao jednu zatočenu muslimansku djevojku. Uz to je bio vjerni provoditelj Tuđmanove politike prema Bosni, dakle, suorganizator hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH za vrijeme prošlog rata, brigadir HVO-a, i hadezeov hardliner kad je u pitanju pararepublika „Herceg-Bosna“. Pored toga je Vladimir Šeks prošle godine, dok je bio predsjednik Hrvatskog sabora, dao Boži Vukušiću otkaz na radnom mjestu u Saboru, a sada taj isti Sabor daje onome kojemu je dao otkaz pola milijuna kuna, što je nevjerojatno, isto kao što je nevjerojatno da je Božo Vukušić odgulio u Saveznoj Republici Njemačkoj višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva, a danas ga vlast RH promovira u zvijezdu koja istražuje zločine jugokomunizma i brine o komunističkim žrvama. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, iako istinski nevladina organizacija (NGO), nije od Hrvatskog sabora od svog osnutka 2004. dobio ni lipe iz državnog proračuna RH iako je postavljen zahtjev, i unatoč pismenoj preporuci Europske komisije da može povuči određena sredstva iz pristupnih fondova Europske Unije za Republiku Hrvatsku.
Kako je Udba 1991. na sebe preuzela brigu o istrazi zločina komunizma – zabranivši daljnja iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata iz brojnih jama u maceljskoj šumi i gori, tako i danas svi brinu o žrtvama komunizma u Hrvatskoj samo ne antikomunisti. To se zove „tranzicija“ iz komunizma u demokraciju na jugo-hrvatski način.
cbk
Iako su u jasenovačkom logoru ubijeni i neki članovi i simpatizeri komunističke partije, ne želim biti licemjeran kao predsjednik Mesić i neizravno tvrditi da su neki zarobljenici i zatočenici u jasenovačkom logoru bili zavrijedili smrt zato što su slijedili naputke o Svjetskoj revoluciji koje je provodila Komunistička partija Jugoslavije i KPH, usvojene na III. komunističkoj internacionali u Moskvi 1919. godine na inicijativu Vladimira Iljiča Lenjina kojom je programska točka komunističke partije o „Svjetskoj revoluciji“ postala obavezna za sve komunističke partije na svijetu. Revolucija, naime, sama po sebi donosi smrt nevinim ljudima koje revolucionari ubijaju pod izgovorom obračuna s neistomišljenicima i smetnje novom društvenom poretku. Pri tome ciljevi revolucije u ovom slučaju nisu bitni jer je naglasak na tome da su žrtve revolucije nevini ljudi, a ne samo predstavnici vlasti i dotadašnjeg poretka, kakav god bio. Najveći broj žrtava svake revolucije je nevina u smislu viktimologije (znanosti o žrtvama). Koliko god Francuska revolucija bila opravdana zbog rušenja feudalizma i starog poretka (ancien regimea), zbog veličanstvene Deklaracije o ljudskim pravima, zbog ustava koji do tada nije postojao, u toj su revoluciji pogubljeni desetci tisuća nevinih ljudi, među njima i djeca u brojnim pogromima u Parizu i diljem Francuske.
Oktobarska revolucija u Rusiji predstavlja revolucionarno nasilje na desetu potenciju u odnosu prema Francuskoj revoluciji iz 1789. godine.
Socijalistička revolucija u Titovoj Jugoslaviji (od 1943. do 1990.) predstavlja od Sovjetskog Saveza preuzeti obrazac revolucionarnog ponašanja.
Ustaška revolucija iz 1941. također za sobom nosi brojne nevine žrtve, ali „Bleiburg“ svejedno nije posljedica „Jasenovca“, nego predstavlja izgovor kojim g. Slavko Goldstein i predsjednik Mesić opravdavaju zločine partizana odnosno vrha politbiroa CK KPJ načelu s maršalom Titom. Zato titoisti danas brane Tita i njegove zločine jer time brane svoje vlastito opredjeljenje služenja titoističkom režimu i svoje ideološko marksističko uvjerenje i svoje karijere kao i svojih predaka koje su imali kao privilegirani i politički podobni u bivšoj Jugoslaviji, a koje su održavali stalnim buđenjem kolektivne svijesti o Socijalističkoj revoluciji i osudi navodne „kontrarevolucije“ koju su kao „unutarnji neprijatelji“ navodno stalno na nekim tajnim sastancima kreirali „hrvatski nacionalisti“ i „klero-fašisti“, praćeni pod budnim okom crvenih fašista i njihove zločinačke Udbe.
ŽRTVE KOMUNIZMA
„Bleiburg“ nije posljedica „Jasenovca“ jer bi jugoslavenski komunisti ubijali svoje nekomunističke protivnike na području Hrvatske i bivše Jugoslavije i da nije bilo NDH i ustaškog pokreta. Takav zaključak proizlazi iz povijesne činjenice da su boljševici u Oktobarskoj revoluciji ubijali sve one Ruse koji nisu bili komunisti ili simpatizeri marksizma. Tada, 1917. u Rusiji nije bilo fašizma, kao što su komunisti se izgovarali 1945. u svim nekadašnjim komunističkim zemljama u Europi kada su pod krinkom obračuna s fašizmom obračunali s narodima. Na pr. u Mađarskoj je 1945. zavladala strahovita komunistička diktatura koja je istrebljivala sve nekomunističke čimbenike, od intelektualaca (profesora, liječnika, pravnika...) do građanstva i seoskog pučanstva pa i radništva, te je nadmašila fašističku diktaturu u WWII, što je kao posljedicu imalo ustanak mađarskog naroda 1956. godine koji je bio tako ogorčen na teror komunista da je o stupove svjetiljki budimpeštanskih ulica vješao boljševičke ubojice, i linčovao pripadnike komunističke tajne policijeli. U Hrvatskoj nije došlo 1945. niti 1956. do narodnog ustanka jer su jugoslavenski komunisti temeljitije obračunali s Hrvatima nego mađarski komunisti s Mađarima, koji su bili za ideju o hrvatskoj a ne o jugoslavenskoj državi, i koji su bili antikomunisti. Godine 1945. su jugoslavenski komunisti ubili 99,9 posto ustaša, tako da, ako uzmemo hipotezu da je svaki ustaša bio fašist, iako to ne bi bilo potpuno ispravno jer na pr. pokojni otac od predsjednika vlade RH Sanadera bio je dragovoljac Ustaške vojnice, običan vojnik bez partijske knjižice pripadnika ustaškog pokreta, bez zapovjedne dužnosti u nekom logoru, jednostavno vojnik s puškom u ruci i borbi protiv partizana i četnika s puškama u ruci, ali ako postavimo hipotezu da su svi ustaše „krivi“, a ubijeni su svi 1945. izvansudskim smrtnim kaznama, i/ili sudskim presudama revolucionarnih komunističkih tribunala i od strane predstavnika totalitarnog komunizma, koji nisu imali moralno pravo ikome suditi ili presuđivati, onda nema opravdanja za kasnije progone hrvatskog stanovništva i nekomunističkih Hrvata koji su uslijedili nakon 1945. godine, a svoj su vrhunac imali u titoističkom obračunu s hrvatskim proljećarima, kao i mučenjem i ubijanjem političkih zatvorenika u komunističkom koncentracijskom logoru „Goli otok“, i to ne samo disidenata komunizma 1948. godine, nego i tijekom pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Jedan od poznatih zatočenika logora na Golom otoku je g. Dobroslav Paraga koji pak sigurno nije bio komunist kao što su bili oni koji su 1948. bez ikakve sudske odluke završili u Titovom logoru kao navodni „staljinisti“, iako je najveći staljinist bio licemjerni Josip Broz „Tito“.
Ako bi „Bleiburg“ ipak bio posljedica „Jasenovca“ (je li i „Goli otok“ posljedica Jasenovca?), kako onda tumačiti totalni obračun slovenskih komunista sa slovenskim narodom tijekom Drugog svjetskog rata kao i 1945. godine kada je Titova OZNA ubila 20 tisuća slovenskih ratnih zarobljenika (slovenskih vojnika i civila), s obzirom da nekomunistički Slovenci nisu držali koncentracijske logore na tlu Slovenije? Slovenci su također doživjeli „Bleiburg“ kao i Hrvati, ali nisu imali „Jasenovac“, no, svejedno su titoisti s njima obračunali. Koji su pak oni razlog za obračun u deželi imali ako ne provođenje programske točke Kominterne o provođenju Svjetske revolucije.
Nije li jugo boljševik Milovan Đilas, Titov lijeva ruka (desna je Aleksandar Ranković) rekao gorku istinu da su „Hrvati morali umrijeti /1945./ da bi Jugoslavija mogla živjeti“? Mislim da je jedan Đilas bio više upućen od nekadašnjeg komunističkog aparatčika Stjepana Mesića je li „Bleiburg“ posljedica “Jasenovca“ ili ne.
Dijeljenje žrtava na podobne i nepodobne, klevetanje žrtava komunizma i slično će po mojoj procjeni dovesti do toga da će predsjednik Mesić biti u povijesti zabilježen kao najgori hrvatski predsjednik, a već sada se nazire da će kraj svog predsjedničkog mandata zbog brojnih afera i skandala dočekati gore nego predsjednik Tuđman, i u nekim aspektima je gori od Tuđmana, licemjerniji u svakom slučaju od Tuđmana. Kad hrvatski građani nakon kraja Mesićeva predsjedničkog mandata postanu svjesni da Mesić nije bio samo obični bivši komunist na čelu deklarativne demokratske Hrvatske, za čijega mandata nije stvorena pravna država, nego da je bio progonitelj hrvatskih demokrata (primjer iz 1967. kada je kao delegat komunističke skupštine u Saboru zahtijevao zatvorske kazne za potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kao što je isto zahtijevao i Luka Bebić, današnji predsjednik hravskog sabora), i zaštitnik pripadnika komunističke tajne policije od kaznenog progona pravne države, onda će ga prokleti za sva vremena! Kada slijedeći predsjednik Republike bude urbi et orbi obznanio nikada opovrgnutu istinu da je Mesić u Titovoj Jugoslaviji bio kadrovik Udbe, i u vrijeme sloma Jugoslavije 1991. i doušnik KOS-a JNA, za što je od ozbiljnih političara i znanstvenika optužen, i o čemu su objavljeni, ne doduše brojni ali ipak nekoliko novinskih članaka, hrvatski politički narod će se posramiti, i Mesića prokleti!
Mesićevo pak navijanje za bivši komunistički režim govori najviše o njemu tko je Stjepan Mesić – jugonostalgičar i nostalgičar za totalitarnim komunizmom čiji mu je bivši zločinački sustav osigurao karijeru i sjaj lažne zvijezde, a sve na žrtvama njegova doušništva za komunističku tajnu policiju bivše Titove Jugoslavije !!!
Gospodine Mesiću, „druže“, zapamti jedno: ZLOČIN JE ZLOČIN! Zločin je zločin, i tako je uvijek bilo i biti će za vijeke vjekova tako, i nikakve medijske ili propagandne obrade zločina ne mogu promijenti činjenicu da je zločin – zločin – barem za moralne ljude, i pošteni dio Hrvatske!
Počasni bleiburški vod?
Organizaciju Počasni bleiburški vod je 60 godina dugo činila skupina hrabrih hrvatskih rodoljuba koji su u toj nevladinoj organizaciji civilnog društva održavali plamen u spomen na desetke tisuća (minimalna procjena) hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila koji su se 15. svibnja 1945. godine kao izbjeglice iz Hrvatske predali britanskim oružanim snagama u južnoaustrijskom i koruškom mjestu Bleiburg uz slovensko-austrijsku granicu, a koje su Englezi izručili jugoslavenskim snagama i komunistima koji su ih pobili. Ti ljudi su preteća zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koji su u rezoluciji pod brojem 1481 od 25. siječnja 2006. godine, kao i 1996. godine, osudili zločine totalitarnog komunizma, i desetljećima prikupljali podatke o ubijenima, i obilježili početno mjesto „Križnog puta“.
Iako je 99,9 posto hrvatskih zarobljenika smaknuto na „Križnom putu“, najvećim dijelom na slovenskom tlu (Kočevski rog, Tezno, Maribor, Slovenjgradec, Ptuj...) ipak je najmanje nekoliko stotina zarobljenika ubijeno i na bleiburškom polju, i to kada su partizanske jedinice s okolnih brežuljaka sasule mitraljesku paljbu na mnoštvo naroda. Po izjavama malobrojnih preživjelih žrtava komunizma je mitraljeska paljba trajala neprestano najmanje 15 minuta, i to prije isteka ultimatuma o predaji oružja koju je hrvatskim zapovjednicima postavilo britansko zapovjedništvo u bleiburškom dvorcu. Izjave svjedoka također potvrđuju da su partizani i hladnim oružjem počeli na bleiburškom polju ubijati neke zarobljenike.
Danas Počasni bleiburški vod više nije nevladina nego vladina organizacija, iako se formalno još vodi kao NGO odnosno kao nevladina organizacija civilnog društva. Naime, otkada je bivši profesionalni zaposlenik Hrvatskog sabora, Božo Vukušić, nedavno preuzeo tu organizaciju u svoje ruke, i iz nje izbacio njene osnivače i dugogodišnje članove, može se otprilike reći da je kriptokomunistička vlast Republike Hrvatske preuzela Počasni bleiburški vod u svoje ruke kako bi s bleiburškom tragedijom hrvatskog naroda mogla manipulirati. Prva manipulacija koja je učinjena tiče se spomenika hrvatskim žrtvama na bleiburškom polju čiji je tekst preko noći promijenjen, tako da se ne smije znati da su zarobljene žrtve komunizma hrvatske nacionalnosti nego se navodi „u spomen bleiburškim žrtvama“. Neki stranac koji čita tekst na bleiburškom spomeniku, koji je napisan i na njemačkom jeziku, ako ne poznaje hrvatsku povijest, ne može zaključiti o kojim i čijim se žrtvama uopće radi.
Osim toga, g. B. Vukušić uski je suradnik kontroverznog Vice Vukojevića, bivšeg suca Ustavnog suda RH koji je osnovano osumnjičen da je bio nekadašnji doušnik Udbe, i povezuje ga se s ubojstvom Bruna Bušića, kao i da je za vrijeme hrvatsko-muslimanskih sukoba navodno u zapadnoj Hercegovini silovao jednu zatočenu muslimansku djevojku. Uz to je bio vjerni provoditelj Tuđmanove politike prema Bosni, dakle, suorganizator hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH za vrijeme prošlog rata, brigadir HVO-a, i hadezeov hardliner kad je u pitanju pararepublika „Herceg-Bosna“. Pored toga je Vladimir Šeks prošle godine, dok je bio predsjednik Hrvatskog sabora, dao Boži Vukušiću otkaz na radnom mjestu u Saboru, a sada taj isti Sabor daje onome kojemu je dao otkaz pola milijuna kuna, što je nevjerojatno, isto kao što je nevjerojatno da je Božo Vukušić odgulio u Saveznoj Republici Njemačkoj višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva, a danas ga vlast RH promovira u zvijezdu koja istražuje zločine jugokomunizma i brine o komunističkim žrvama. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, iako istinski nevladina organizacija (NGO), nije od Hrvatskog sabora od svog osnutka 2004. dobio ni lipe iz državnog proračuna RH iako je postavljen zahtjev, i unatoč pismenoj preporuci Europske komisije da može povuči određena sredstva iz pristupnih fondova Europske Unije za Republiku Hrvatsku.
Kako je Udba 1991. na sebe preuzela brigu o istrazi zločina komunizma – zabranivši daljnja iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata iz brojnih jama u maceljskoj šumi i gori, tako i danas svi brinu o žrtvama komunizma u Hrvatskoj samo ne antikomunisti. To se zove „tranzicija“ iz komunizma u demokraciju na jugo-hrvatski način.
cbk
srijeda, 09.04.2008.
10. TRAVANJ I POGLAVNIKOVE OBMANE
NAPAD NA „TAMNICU NARODA“ I KAPITULACIJA JUGOSLAVIJE
Dok su njemačke oružane snage napadale Jugoslaviju s osam (8) divizija, 234 bombardera i 120 lovaca, predsjednik prevratničke vlade general Simović je zajedno s velikosrpskim kraljem Petrom II Karađorđevićem još prvog dana napada, 6. travnja 1941. godine, pobjegao u bosanske planine na Pale kraj Sarajeva. Zatim se kralj s ministrima i dužnosnicima, među njima i hrvatski ban Šubašić i ministar Juraj Krnjević (HSS), uputio prema crnogorskim planinama i s uzletišta kraj Nikšića odletio u Grčku, a nakon toga u Englesku. U tom bijegu je kraljeva pratnja otela novce ministru dvora Antiću i razgrabila sanduke sa 70 kg zlata. Prilikom spuštanja u Ateni je jedan sanduk zlata ubio ministra Marka Đakovića čiji je leš bez ikakvog obzira ostavljen na uzletištu. Potom su ljudi iz kraljeve pratnje s pištoljima u ruci iznuđivali novac od članova jugoslavenskog veleposlanstva.
Poražena kolona jugoslavenske vojske 1941.
Munjeviti rat „Blitz-Krieg“ protiv Jugoslavije, planiran za 1. travnja započeo je 6. travnja 1941. u 5.15 sati zračnim bombardiranjem Beograda od strane njemačkih zračnih snaga Luftwaffe, bez prethodne najave rata ili ultimatuma. Istovremeno su njemačke i mađarske kopnene postrojbe prešle granicu prema Jugoslaviji. U Uputi br. 25 je Hitler njemačkim zračnim snagama izdao zapovijed uništiti glavni grad Beograd „stalnim danonoćnim napadima“. Luftwaffe je ovu zločinačku zapovijed ispunila sa 484 borbena zrakoplova koji su Beograd nadlijetali u nekoliko valova iako grad nije bio branjen protuzrakoplovnim snagama i bio proglašen otvorenim gradom. Glavni grad Jugoslavije i Srbije bio je gađan rasprskavajućim i požarnim bombama, posebno beogradska rezidencijalna četvrt. Iako je zapovjednik zračnih snaga general Löhr ispunio Hitlerov zadatak o napadu na Beograd, na vlastitu ruku da je gađati samo najvažnije vojne ciljeve. Bombardiranje Beograda odnijelo je između 1500 i 1700 ljudskih života. U isto vrijeme kako je tekao zračni napad sa ciljem osiguranja nadmoći nad nebom iznad Jugoslavije i osovinskih postrojbi na tlu, te uništenja prometne mreže, u Jugoslaviju su iz pravca Austrije i Mađarske prodirale snage 2. armije Wehrmachta pod zapojedništvom genera-pukovnika Freiherr Maximiliana von Weichsa, kao i 46. tenkovski korpus, a iz Bugarske su prodirale snage 12. armije Wehrmachta pod zapovjedništvom general-pukovnika Wilhelma Lista i tenkovska grupacija sa četiri tenkovske, tri motorizirane i četiri pješačkih divizija.
Višenacionalna, izvrsno i moderno opremljena jugoslavenska vojska, koja je raspolagala sa 31 divizijom u kojima je bilo raspoređeno 750 tisuća vojnika, i koja je imala 270 suvremenih borbenih zrakoplova, se uslijed napada Osovine raspadala, jer je bila pod srpskom dominacijom, što je drugim riječima značilo da nesrpski narodi nisu imali motiva boriti se za obranu zemlje u kojoj nisu osjećali slobodu. Zračno bombardiranje Beograda 6. travnja 1941. od strane Luftwaffe prekinut će i zadnji talijanski pokušaj da se spasi Jugoslavija. Istog jutra 6. travnja je na makedonskom frontu njemačka oklopna skupina iz sastava 12. armije generala i Feldmarschalla von Lista već u prvom naletu probila položaje jugoslavenske vojske koje je srpski generalštab proglasio neosvojivima, a koje su branile elitne srpske divizije, također navodno «nepobjedive». U roku od nekoliko sati je bio pregažen cvijet srpske vojske. Desetci tisuća do nogu potučenih srpskih vojnika bili su u paničnom bijegu pred njemačkim panzerima i valovima Stuka i Messerschmitta. Otpor Srba bio je slabiji i kraći nego otpor Poljaka 39', i Norvežana i Nizozemaca 40'. Dana 10. travnja 1941. godine je na dan proglašenja uspostave NDH jedna divizija 46. tenkovskoga korpusa Wehrmachta ušla u Zagreb. Pripadnici njemačkih jedinica su na ulicama glavnoga grada Hrvatske pozdravljeni kao oslobodioci Hrvatske iz tamnice naroda Jugoslavije. Dana 12. travnja je 41. tenkovski korpus zauzeo bez borbe glavni grad Jugoslavije i Srbije, Beograd. U ratno zarobljeništvo Osovine predalo se nakon jugoslavenske kapitulacije od 17. travnja 334 tisuće vojnika jugoslavenske vojske dok su hrvatske jedinice vojske Kraljevine Jugoslavije već prije toga prekinule borbena djelovanja protiv osovinskih snaga.
Tri čimbenika su dovela do brzog sloma prve Jugoslavije: njemačko masovno bombardiranje Beograda koje je obezglavilo srpsko vojničko i političko vodstvo. Drugi čimbenik je njemački proboj u Makedoniji koji je jugoslavenskoj vojsci pod srpskom komandom odrezao odstupnicu, i treće: proglašenje NDH 10. travnja i hrvatski narodni ustanak protiv srpske okupacije iz 1918. godine.
Proglašenje hrvatske države prije kapitulacije Jugoslavije, i talijanska okupacija Hrvatske:
Proglašenje hrvatske države, u vrijeme i situaciji dok Jugoslavija još nije ni kapitulirala, pokazalo je fiktivnost navodne političke kohezije državne tvorevine Jugoslavije: ako su Srbi u Makedoniji podlegli modernom oružju i vojnoj spremi Wehrmachta, u Hrvatskoj su srpski «junaci s Kajmakčalana» kapitulirali pred golorukim hrvatskim seljacima - čitave pukovnije i divizije položile su oružje, ali ne Nijemcima i Talijanima, nego novim hrvatskim vlastima, i tražile su u zamjenu za predaju slobodan prolaz do Srbije, koji su im Hrvati potom dopustili, i to sve dok su osovinske čete bile još najmanje 200 km udaljene. Uspostava NDH i raspuštanje srpske vojske (pod imenom jugoslavenske vojske) na Kordunu, u Liki i Dalmaciji provedeno je 10. i 11. travnja bez ikakve izravne pomoći Nijemaca ili Talijana. Tako su Hrvati preuzeli od Srba vlast u Splitu 10. travnja, a u Šibeniku 11. travnja kad su njemačke predhodnice istom prelazile Savu i Kupu i bile još 300 km udaljene. U času proklamacije Nezavisne Države Hrvatske su prvi talijanski odredi prešli jugoslavensko-talijansku granicu kod Postojne u Sloveniji i navečer dana 10. travnja ušle u Ljubljanu. Tog dana još niti jedan talijanski vojnik nije bio na hrvatskom tlu, niti je bila potrebna talijanska intervencija da se slomi otpor jugoslavenske vojske koja je oružje polagala novim hrvatskim vlastima, ili se povlačila prema Srbiji. Dana 10. travnja je odred ustaša i Seljačke zaštite kod Petrinje zarobio zapovjednika i cijeli stožer srpske 4. jugoslavenske armije.
Talijanska Druga armija, nakon ulaska u Hrvatsku 11. travnja bez borbe, nije naišla na otpor jugoslavenske odnosno srpske vojske, ali se II talijanska armija sa svojih 12 divizija i 300 tisuća vojnika vladala u tek stvorenoj hrvatskoj državi kao u okupiranoj, neprijateljskoj zemlji, jer je protiv Hrvatske počela voditi ratne operacije. Tako su Talijani bombardirali Šibenik 11., 12., i 13. travnja, uhićivali hrvatske političke predstavnike i spaljivali hrvatske zastave. Zapovjednik Druge talijanske armije, general Ambrosio, uputio je hrvatskom pučanstvu Dalmacije proklamaciju kojom se proglašava formalna okupacija, bez ijedne riječi o hrvatskoj državi. Tek osnovane vojne hrvatske postrojbe je talijanska II armija pod prijetnjom sile razoružala, a hrvatske časnike zarobila i poslala u ratno zarobljeništvo.
Projugoslavenski vođa hrvatske oporbe, Vladko Maček (HSS), podnio je 07.4.1941. ostavku na dužnost potpredsjednika jugoslavenske vlade, položaj na koji je ustoličen od pučističkog generala Dušana Simovića uslijed prevrata od 27. ožujka, navodno uz priznanje Banovine Hrvatske od prevratničkog režima.
Dana 17. travnja 1941. je kapitulirala jugoslavenska vlada... Kapitulaciju (predaju) su Srbi potpisali pred Nijemcima u Beču. Kapitulaciju Jugoslavije potpisao je ovlašteni predstavnik jugoslavenske vojske general Radivoje Janković, i predstavnik jugoslavenske vlade Cincar-Marković. Kapitulacija je stupila na snagu 18.4.1941.
DESETI TRAVANJ
Hrvatski patrioti su u Zagrebu 10. travnja 1941. godine proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Predsjednik Odjela za pravosuđe Banovine Hrvatske, Franjo Zelić, formalno je 10.4.1941. predao vlast u ruke hrvatskom vojnom časniku Slavku Kvaterniku. Paravojne postrojbe Seljačke i Građanske zaštite Hrvatske seljačke stranke (HSS), uvelike su pomogle u razoružanju vojske Kraljevine Jugoslavije i preuzimanju policijskih zadataka glede javnog reda do formiranja hrvatske vlasti u uspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Lokalni kadrovi političke stranke HSS pružili su logističku potporu ustaškoj vladi po osnivanju NDH jer su kao patrioti podupirali osnivanje samostalne hrvatske države. Iz inozemstva je s novim državnim poglavarom Pavelićem stigla i paravojna postrojba i vojno krilo revolucionarnog ustaškog pokreta. Nakon uspostave hrvatske vlasti pod ustaškim vodstvom je Ante Pavelić državne činovnike iz redova HSS u pravilu zamijenio vlastitim dužnosnicima tako da su ustaški stožernici postali vojni upravitelji, a takozvani Veliki župani postali su civilni upravitelji pokrajina Nezavisne Države Hrvatske. U novostvorenoj hrvatskoj državi, temeljena na povijesnom pravu, moralo je sve ono što je bilo normalno drugim europskim narodima koji su imali vlastite nacionalne države, tek biti stvoreno i uspostavljeno, prije svega raznorazne hrvatske institucije, od državnih ministarstava preko redarstva, vojske i tajne službe do diplomacije i raznoraznih državnih agencija i drugo. Moralo je biti izgrađeno i još nešto, a što nije materijalno nego predstavlja osjećaj među Hrvatima za hrvatsku državu nakon stoljeća okupacije pod stranim vladarima, a posebno nakon 20 godina sustavnog podjarmljivanja cjelokupnog hrvatskog naroda od strane beogradskih imperijalista čiji je režim Hrvate klevetao, proganjao i nastojao uvuću strah u kosti svakom hrvatskom domoljubu, pri čemu su ukinute bilo kakve hrvatske institucije i organizacije dok su hrvatske stranke bile varane na svakom koraku, od krivotvorenja i manipulacija višestranačkim izborima do uhićivanja hrvatskih stranačkih prvaka i politički montiranih sudskih procesa. Na kraju, ni jugoslavenska banovina Hrvatska nije mogla ublažiti velikosrpski teror kojemu je hrvatski narod bio izložen u Kraljevini Jugoslaviji. Na udaru velikosrpske politike u tadašnjoj prijeratnoj Jugoslaviji našla se bilo kakva hrvatska politika, i svi oni Hrvati koji su se bavili politikom.
Hrvatska je rođena u Drugom svjetskom ratu dok je njemački čekić, i dok su bombe Stuka slamale oholost vlastodržaca u Beogradu. Hrvati su usred rata postavljeni pred zadaću izgradnje hrvatske države. Dok su hrvatski službenici, od vojnika preko djelatnika u javnome zdravstvu i školstvu i obrazovanju, kao i u drugim granama javne službe svoj dio zadaće obavili najbolje što su mogli u datim uvjetima ratnoga stanja, hrvatski dužnosnici iz vrha ustaškog pokreta zakazali su u svakom pogledu, i svojom su korumpiranošću, pohlepom i sebičnošću krali ljudima u hrvatskoj državi nadu u budućnost, tjerajući nemali broj Hrvata čak i u suprotni, jugoslavenski tabor, iako odlascima Hrvata u partizane nema opravdanja jer partizanska oružana borba imala je kao konačni cilj obnovu jugoslavenske države, i to je bilo nešto što je svaki čovjek onoga doba znao, jedino naivni Hrvati tada još uvijek nisu shvatili da bilo kakva Jugoslavija predstavlja drugu riječ za „Veliku“ Srbiju. Iako je nepravdu prema stanovnicima NDH predstavljao oružani ustanak protuhrvatskog jugoslavensko-srpskog četničkog i partizanskog pokreta, od prvog dana postojanja tek uspostavljene hrvatske države, vrh ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem svojim je postupcima, nepravednom politikom prema Hrvatima (odstupanje Dalmacije i Međimurja) i prema određenim manjinskim skupinama, poput uvođenja obavezne rasističke uredbe sa zakonskom snagom o postupanju prema židovskim i nekim drugim sugrađanima, dovodio do dezintegracije društva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj što je na kraju dovelo do propasti i sloma NDH koju je na samome kraju Drugog svjetskog rata srušio vanjski udarac ofenzive Titove Jugoslavenske armije koju je moralnim posrtajima i neučinkovitom protupartizanskom borbom oslabljena hrvatska vlast u Zagrebu dočekala nespremno. Iako je ustaški pokret od ubojstva Stjepana Radića u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu predstavljao jedinu političku snagu koja se zalagala za uspostavu hrvatske države kao neovisne i samostalne od Jugoslavije, od Beograda i Srbije, poglavnik Pavelić je svoju organizaciju nepravednim i antihumanim postupcima doveo praktički u položaj i na razinu zločinačke organizacije kakva je bila i komunistička partija koja je pod krinkom antifašizma u stvarnosti vodila anti-hrvatsku oružanu i revolucionarnu borbu. Posebno nakon raskola u ustaškom pokretu koncem 1942. godine i odlaskom oca i sina Kvaternik se stanje ljudskih prava i hrvatske nacionalne sigurnosti drastično pogoršalo, a nakon ponovnog raskola u ustaškom pokretu 1944. godine i odlaskom ministara i hrvatskih rodoljuba Vokića i Lorkovića se opće stanje sigurnosti i opstanka NDH pogoršalo do to mjere da se NDH mogla očuvati jedino uklanjanjem poglavnika Pavelića s vlasti, a što komunistima nije odgovaralo jer bi to pojačalo hrvatsku poziciju prema jugoslavenskoj. Zato je CK KPH na čelu s Andrijom Hebrangom i dojavila njemačkim snagama sigurnosti u Zagrebu namjere državnog udara protiv Hitlerova režima uz kojega se poglavnik Pavelić držao kao pijan plota.
U trenutcima raspada Jugoslavije 6. travnja 1941. mogao je u Zagrebu na vlast doći bilo koji predstavnik neke hrvatske političke opcije, ali je pitanje bi li se borci za hrvatsko državno pravo održali na vlasti. U Pavelićevom slučaju se Mussolini složio da ostane na vlasti u Hrvatskoj uz uvjet „prodaje“ hrvatske Dalmacije, a njemački saveznik Italije složio se s takvim rješenjem, ali tek nakon što je Eugen Dido Kvaternik odbio Himmlerov prijedlog za smjenom Poglavnika Ante Pavelića, kako NDH ne bi morala u toliko velikoj mjeri biti ovisna od Rima.
Nakon proglašenja uspostave hrvatske države je na Uskrsnu nedjelju čitav Zagreb bio na nogama: na ulicama glavnog grada Hrvatske je u znak plebiscitarne podrške proglašenju hrvatske države NDH bilo preko sto tisuća (100.000) stanovnika (Zagreb je tada imao preko 200 tisuća stanovnika). Prije samog razbijanja Jugoslavije, njemački su nacisti, prije nego su kao poglavara hrvatske države priznali Pavelića, vodstvo Nezavisne Države Hrvatske ponudili potpredsjedniku kapitulantske jugoslavenske vlade i svojemu bivšem savezniku iz Trojnog pakta, ali je Vladko Maček (predsjednik HSS) odbio ponudu, uz obrazloženje da ga veže prisega srpskom kralju Karađorđeviću, znači, kralju iz kuće Karađorđević čiji je djed 1903. stajao na čelu zavjere srpskih oficira protiv kralja Srbije Aleksandra Obrenovića i ubojstva njegove supruge Dragane i njega. Njemački posrednik je nakon Mačekove odbijenice ponudio činovniku i lojalistu srpskoga kralja pištolj da se ubije. Poglavnik Pavelić je Mačeka dao internirati u jasenovačkom logoru, a poslije ga dao staviti u kućni pritvor na njegovu privatnom seoskom posjedu. Uoči dolaska partizana u Zagreb 8. svibnja godine 1945. je Maček izbjegao pred Titovim komunistima u inozemstvo i živio i umro u američkom egzilu u gradu i okrugu Washington DC. U vrijeme rata je Maček politikom čekanja pobjede Zapadnih saveznika pasivizirao HSS dok je lijevo krilo stranke pristupilo jugokomunističkom pokretu (Božidar Magovac), a desno stranačko krilo (Janko Tortić) se uvjetno priklonilo hrvatskom ustaškom pokretu, a 1944. sudjelovalo u prevratu protiv Hitlera i Pavelića (neuspjeli puč Vokić-Lorković). Nekoliko dana prije njemačkog napada na Jugoslaviju je dvije trećine zastupnika najveće hrvatske demokratske i vladajuće Hrvatske seljačke stranke (HSS) pod vodstvom Seljaka Janka Tortića od ministra vanjskih poslova njemačkog Reicha, Joachima von Ribbentropa, tražilo 31. ožujka godine 1941. uspostavu hrvatske države. Uže vodstvo stranke seljaka s predsjednikom Hrvatske seljačke stranke, Vladkom Mačekom, potpredsjednikom jugoslavenske vlade, iz koje su neki hrvatski članovi postali i članovi nove jugoslavenske izbjegličke vlade srpskog kralja Petra Karađorđevića u Londonu, radilo je ilegalno protiv NDH.
Proglašenje hrvatske države 1941. godine, i prvi ratni zločini srpskih oružanih snaga nad hrvatskim civilima...
Događaji u Hrvatskoj kulminiraju 8. travnja 1941. godine nakon 23 godine velikosrpske državne represije nad hrvatskim narodom u Jugoslaviji. Prilikom proglašenja opće mobilizacije jugoslavenske vojske za vrijeme osovinskog Munjevotog rata protiv Jugoslavije pričuvni hrvatski vojnici bojkotirali su mobilizaciju, što ne čudi, nakon dva desetljeća tlačenja hrvatskog naroda od strane beogradskog režima. Nade Hrvata u ostvarivanje narodnih i građanskih prava kroz Banovinu Hrvatsku, koja je osnovana pred Drugi svjetski rat 1939. godine, propale su već nakon nepunih godinu dana od srpsko-hrvatskog dogovora Cvetković-Maček. Banovinski režim u Zagrebu vršio je represiju protiv zagovaratelja hrvatske samobitnosti. Dok se vrše pripreme za rat, u Jugoslaviji 6. travnja 1941. vlada kaos, posebno u pograničnim mjestima, kao u Bjelovaru. U Bjelovar, tada jako vojničko središte vojske Kraljevine Jugoslavije, početkom travnja 1941. stižu srpski dobrovoljci, zvani „srpski komite“ ili četnici, čiji je zadatak bio „podrška“ starojugoslavenskoj vojsci. Za obranu represivne srpske države, zvana Jugoslavija, Hrvati nisu imali ni želje, ni interesa, kao što uostalom nisu 1918. imali želju za osnivanjem Jugoslavije, o čijem osnutku nikada nije među hrvatskim građanima raspisan referendum. (Slično je i uoči napada „Jugoslavenske narodne armije“ na Republiku Hrvatsku nakon 7. srpnja 1991. godine, kada je beogradski generalštab poslao u vojarne JNA na području Hrvatske pojačanje u vidu srpskih dobrovoljačkih pričuvnih jedinica JNA koje su trebale ojačati oronuli i nezainteresirani ročni sastav JNA, i jugoslavenski i srpski oficirski zbor JNA.) Odmah po njemačko-talijanskom napadu na Jugoslaviju se starojugoslavenska vojska našla u rasulu. U jedinicama je streljivo podijeljeno jedino srpskim vojnicima. U noći sa 7. na 8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od grada Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk (brigada) vojske Kraljevine Jugoslavije, sastavljen od Hrvata iz bjelovarskoga kraja. Pod vodstom podnarednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru, a pridružuje mu se i 40. dopunski puk potporučnika Supančića. Bio je to nukleus hrvatske vojske Nezavisne Države Hrvatske. Uz pomoć hrvatskog građanstva i seljaštva hrvatski vojnici slamaju otpor preostale jugoslavenske vojske i srpskih žandara u Bjelovaru. Vojni obekti stavljeni su pod nadzor novih hrvatskih vlasti. U pobuni protiv Jugoslavije 8. travnja godine 1941. poginula su četiri hrvatska vojnika. Rezultat pobune je uspostava hrvatske narodne vlasti u Bjelovaru, te se u Bjelovaru 8. travnja 1941. proglašava hrvatska država. Bilo je to dva dana prije nego je hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. u Zagrebu proglasio uspostavu hrvatske države, u ime poglavnika ustaškog pokreta Ante Pavelića. Zbilo se to, dakle, prije svih drugih događaja tijekom 1941. godine, do 1945. godine, za što se u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji od 1945. do 1990. kolektivno optuživalo hrvatski narod, i zbog kojih su titoisti u Republici Hrvatskoj optuživali Hrvate. Optužba je išla u smjeru da su Hrvati iz ustaškog pokreta 1941. izvršili pogrom nad Srbima u Hrvatskoj, i u NDH u cjelini, i da su se Srbi zbog toga pobunili, kako bi izbjegli pogrom od novih hrvatskih vlasti, i pridružili se komunističkom ustanku od 22. lipnja 1941. i četničkom ustanku od 27. srpnja 1941. godine. Međutim, povijesna istina je da su prve žrtve u Travanjskom ratu Osovine protiv Jugoslavije bili hrvatski civili, najvećim dijelom hrvatski seljaci, koji, međutim nisu ubijeni od Wehrmachta, nego od strane srpskog dijela jugoslavenske vojske.
U bjelovarskome kraju je 8. travnja 1941. proglašena uspostava hrvatske države i hrvatske vlasti, spontano, kao pravi odraz volje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Dogodilo se to bez Nijemaca i Talijana, bez pomoći fašizma, i bez udjela komunizma, bez partizana! Ali tada, kao i 1991. godine Velikosrbi i orjunaši pokušavaju u krvi ugušiti slobodan izbor hrvatskog političkog naroda (Orjuna – Organizacija jugoslavenskih nacionalista). U Bjelovaru je u trenutku proglašenja hrvatske države 8. travnja 1941. nastalo opće narodno oduševljenje, bez ikakvih izgreda prema pravoslavnoj manjini. Narod je iz okolice Bjelovara išao prema gradu Bjelovaru pješice, s hrvatskim zastavama, pjevajući i kličući novouspostavljenoj hrvatskoj državi. Izvješene su hrvatske zastave na zgrade u gradu. Iz Bjelovara su 8. travnja 1941. krenuli Milan Bačani i Mato Podravac noseći hrvatski stijeg. U selu Hrgovljani pokraj Bjelovara dočekani su u zasjedi srbočetnika, te su, uz poginula četiri hrvatska vojnika, postali prvomučenici i narodni heroji novoproglašene hrvatske države. Poginuli su, kao hrvatski civili, časno i slavno, noseći hrvatski barjak slobode. Tako su pred Uskrs 1941. u bjelovarskome kraju počinjeni od strane srpskih oružanih snaga prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima. O tim zločinima je hrvatska demokratska vlast šutjela, od 1990. do 2008. godine (kada je godine 2006. pisan ovaj tekst). Razlog šutnje hrvatskih vlasti nezavisne i samostalne Republike Hrvatske: demokratsku vlast obnašali su bivši jugoslavenski komunisti koji su cijenili Tita – najvećeg koljača nad hrvatskim narodom. Hrvatska javnost o događajima oko uspostave hrvatske države i prvim ratnim zločinima nad hrvatskim civilima 1941. gotovo uopće nije bila upoznata, naprotiv, hrvatska javnost je bila uvjerena da je ustaški režim izazvao represiju prema Srbima u NDH. Povijesna je istina, međutim, da su srpski pobunjenici izazvali 1941. represiju ustaškog režima prema Srbima, te da su hrvatski i srpski komunisti također izazvali represiju ustaškog režima, paleći i pustošeći sela, ne bi li ustaški represivni aparat usmjerili aktima odmazde prema srpskoj nacionalnoj manjini i hrvatskim pravoslavnom pučanstvu. Spomenik prvomučenicima otkriven je 8. travnja 2006. u Donjim Mostima, koji predstavlja svjedočanstvo o početku prvih srpskih zločina nad Hrvatima 1941. godine. Spomenik prvim hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata podignut je na poticaj ogranka Matice Hrvatske u Bjelovaru, pod predsjedanjem istraživača povijesti, gospodina Zdravka Ivkovića. Nije neophodno naglasiti da u financiranju spomenika nisu sudjelovale državne vlasti Republike Hrvatske.
Dan nakon proglašenja hrvatske države u Bjelovaru, 9. travnja 1941. srpski četnici u Bjelovaru ubijaju šest hrvatskih civila, a dan ranije, na dan proglašenja hrvatske države u Bjelovaru ubijena su četiri hrvatska vojnika i dva civila. Bio je to uvod u krvave srpske pokolje koji će uslijediti do kraja travnja 1941. godine i poslije. Istog dana srpski konjički puk „Car Dušan Silni“, stacioniran u Virovitici, povlači se s položaja iz sela Peteranca gdje je predhodno ubijeno petero nedužnih hrvatskih seljaka. Srpski konjički puk prenoćio je u selu Donjim Mostima. Bio je Veliki četvrtak 10. travnja 1941. godine, uoči Uskrsa, kada su oko podne ispred župne crkve Sv. Benedikta započeli krvavi uskrsni dani koje su prouzročile srpske oružane snage. Nenaoružani hrvatski seljaci nagovarali su pripadnike srpskih oružanih jedinica da se ostave oružja i da mirno pođu svojim kućama u Srbiju. Najednom se zapucalo, a mrtav je ostao ležati hrvatski seljak Josip Kovačić. Jedan od srpskih zapovjednika naredio je da se krene u potragu za hrvatskim seljacima koji su se nakon pucnjave razbježali, te da ih se pohvata i ubije. Pronalazili su ih po tragovima u snijegu koji je tog proljeća bio obilan. Tako su u blizini crkve došli u kuću Stjepana Ružmana gdje su pronašli skrivene Boltu Pavlovića i Ludviga Rupića, koji je pri pokušaju bijega slomio nogu, i obojicu ubili malo kasnije zajedno sa Stjepanom Hercegom, kojega su našli u susjednoj štali. Nakon toga su vlasnika kuće Stjepana Ružmana pretukli, tako da je nakon nekog vremena od posljedica fizičkih ozljeda preminuo. Josip Bugarin pokušao se bijegom spasiti, ali su i njega pripadnici srpskih oružanih snaga uhvatili i ubili. Bolto Seđak slučajno je išao u trgovinu i ubijen je na seoskom putu. Ivan Rupić iz Srednjih Mosta, tada star 28 godina, preživio je teško ranjavanje. Pobješnjeli Srbi, ljuti zbog raspada Jugoslavije i proglašenja hrvatske države, istjeruju iz kuće Valentina Rupića i njegova 17 godina starog sina Franju, zeta Davorina Martina Blažekovića i njihova kuma Andriju Peveca. Tjeraju ih pješice cestom po snijegu u smjeru Kapele. Andriju Peveca su izuli i bosonogog vezali konju za rep. Padao je pod konja, dok nije klonuo i tada su ga ubili. Valent Rupić, Blaž Pintarić i još neki seljani morali su ići na čelu kolone kao taoci. Ivan Blažeković, napustivši jugoslavensku vojsku, vraćao se iz Velikog Grđevca u Moste, dok ga u selu Zrinska nisu susreli srpski konjanici i zaklali ga. Pred grobljem u selu Kapela ubili su Franju Rupića (17) i Davorina Martina Blažekovića. Tog dana su Srbi na izlazu iz Donjih Mosta ubili i Stjepana Šifkorina i kod Kapele naišli na Josipa Rožmarića iz Koprivnice, te i njega ubili. Nakon krvavog pokolja nad hrvatskim seljacima, zločinački Drugi konjički puk „Car Dušan Silni“ uputio se prema Bjelovaru. Njemačke oružane snage su tog dana stigle do Bjelovara, naišli na srpske jedinice i prisilile ih na predaju. Bio je zarobljen i konjički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, Srbin, za kojega se pretpostavljalo da je naredio ubojstva hrvatskih seljaka u Donji Mosti. Dospio je pred uspostavljeni hrvatski sud u Bjelovaru. Nakon neuspjelog procesnog postupka, u srpnju 1941. godine, pušten je u Srbiju, gdje je poslije Drugog svjetskog rata umro u Beogradu. Ovaj podatak je znakovit. Krivnja mu nije dokazana zbog nedostatka svjedoka, pa je hrvatski sud u Bjelovaru oslobodio ozloglašenog srpskog oficira, čiji je Drugi konjički puk „Car Dušan Silni“ poubijao najmanje jedanaest nedužnih hrvatskih civila. Sud u procesnom postupku i u istrazi nije primijenio načelo zapovjedne odgovornosti već je stupio po dokaznom postupku. Gradsko redarstvo u Bjelovaru 30. travnja 1941. izvijestilo je Ministarstvo vanjskih poslova NDH posebnim iskazom o ubojstvima srbočetnika nad Hrvatima od 6. do 30. travnja 1941. godine na području Kotarskog poglavarstva Bjelovara. Tih dana mjeseca travnja 1941. godine, u Travanjskom ratu prilikom napada Osovine na Jugoslaviju, ubijeno je od strane srpskih oružanih snaga ukupno 33 Hrvata, i to su bili prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima od početka rata 6. travnja 1941. godine. Srpski pokolj u Mostima, umjesto zastrašivanja hrvatskih seljaka, polučio je suprotan učinak – većina hrvatskih seljaka iz bjelovarskoga kraja prijavila se u hrvatsku vojsku braniti hrvatsku državu NDH. U tijeku Drugog svjetskog rata i poraća, sela Gornji, Srednji i Donji Mosti teško su stradala. Poubijano je i poginulo još 64 mještana, uz spomenutih 11 prvomučenika iz triju sela Mosti, ukupno 75 mještana. U ožujku 1945. godine ubijen je i župnik Viktor Müler. (Podatke o proglašenju i uspostavi hrvatske države u Bjelovaru 8. travnja 1941. godine, i o ubijenim hrvatskim vojnicima i civilima u bjelovarskome kraju tijekom Travnjskog rata 1941. godine, od strane srpskih oružanih snaga raspadnute vojske Kraljevine Jugoslavije, objavio je 2006. godine g. Damir Borovčak u nastavcima od tri članka u tjedniku „Hrvatsko slovo“, a godine 2007. je vijest o obljetnici proglašenja hrvatske države 8. travnja 1941. u Bjelovara objavljena u središnjem „Dnevniku“ Hrvatske televizije.)
Proklamacija (proglašenje) hrvatske nezavisnosti 10. travnja provedena je da ni jedan organ talijanske vlade uopće o tom nije ništa znao. Za proklamaciju od 10. travnja nije 10. travnja znao Mussolini, ali ni Pavelić. Vođa ustaškog pokreta saznao je za proklamaciju hrvatske nezavisnosti 10. travnja u 22 sati navečer kad je vijest o proglašenju uspostave hrvatske države javio Radio Zagreb. Proklamaciju hrvatske nezavisnosti talijanska diplomacija nije predvidjela, ali je proglašenje hrvatske države označio početak njemačko-talijanskog hladnog rata u kojemu je dr. Pavelić bio središnja osoba: «Pavelić je jedina figura naše balkanske igre, i ona nam ne smije izbjeći.» (Talijanski diplomat signore Anfuso)
Hrvatsku državu NDH, prvu nakon 1102. godine, osnovali su hrvatski patrioti (domoljubi) usred Drugog svjetskog rata kada su, na krilima pobjede Wehrmachta nad jugoslavenskom vojskom, u Zagrebu proglasili uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Uslijed sloma Jugoslavije su neki Hrvati spoznali kako je došao pravi i jedini mogući trenutak ostvarenja hrvatskog državnog prava. Jedino je slučaj htio da je to u jednom trenutku bilo i u interesu Hitlerove Njemačke. Hrvati bi zbog uspostave hrvatske države bili radosni i da su postigli priznanje hrvatskog državnog prava od bilo koje druge strane, bilo od predstavnika zemalja zapadne demokracije, bilo od strane sovjetske Rusije. Uspostava NDH 1941. predstavlja primjenu Wilsonovih principa o samoodređenju naroda. Uspostava hrvatske države bila je ostvarenje stoljetnog sna hrvatskog naroda, pozdravljen od 99 posto Hrvata. Zagrebački nadbiskup Stepinac također je pozdravio uspostavu hrvatske države, i pozvao hrvatske ustaške vlasti na poštivanje čovjekova dostojanstva i života. Poglavnik, međutim, nije poslušao riječi Uzoritog!
Gospodin Ronald Reagan, 50. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i rušitelj komunizma, je 1967. godine, dok je bio na položaju guvernera Californije, dao 10. travanj proglasiti spomendanom kao Dan Hrvata u saveznoj američkoj državi Californiji.
FAŠISTIČKI UVJETI PRIZNANJA NDH: protuhrvatski Rimski ugovori !!!
Prije priznanja NDH od strane Osovine je izaslanik njemačke vlade dr. Weesenmayer upitao 13. travnja 1941. nastupajućeg suverena Hrvatske dra. Antu Pavelića kakve obaveze ima prema Italiji. Isto pitanje mu je istog dana u Karlovcu postavio hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik koji je 10. travnja uime Poglavnika Pavelića u Zagrebu proglasio NDH.
Poglavnikov lažni odgovor je bio kako mu Mussolini nije postavio nikakve uvjete za priznanje Hrvatske:
«(…)Ja sam ga (poglavnika) upitao pozivom na čast i poštenu riječ, da li ima kakve osobne ili političke obaveze prema Italiji, jer kad bi takve obaveze postojale, da ćemo naći načina da njima izbjegnemo, ako su teže političke naravi i krnje naš souverainitet. Pavelić mi je nato dao ruku i rekao, da mogu vjerovati kako nema nikakvih osobnih ili političkih obaveza i da se od njega nije ništa tražilo(…)» (Citat po svjedočenju Slavka Kvaternika).
Na putu iz Italije do Hrvatske, kroz Gorski kotar za Zagreb i do preuzimanja vlasti, vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić održao je u Ogulinu prvi javni govor u kojemu je među inim rekao:
« … da je vjekovni san hrvatskog naroda ispunjen, da će Hrvatska obuhvaćati cijelo hrvatsko povijesno područje, da će zaista biti nezavisna, a u njoj neće vladati klike ni obitelji nego radni narod. U Hrvatskoj biti će kruha i ruha za svakoga; nisam došao vladati nego raditi… »
Pavelićev način govora i izložene misli djelovale su na hrvatske seljake, radnike i građane kao osvježenje poslije tolikog mnoštva plitkih, neozbiljnih, demagoških fraza kojima je bila poplavljena siromašna «sporazumaška» Hrvatska (od Strossmayera i Hrvatsko-Ugarske nagodbe 1868. godine preko Jugoslavije 1918. do sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine).
Pošto su Njemačka i Italija napale Jugoslaviju, obje strane vojske nalazile su se od 11. travnja 1941. posvuda u Hrvatskoj. Vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić bio je za vrijeme političke emigracije u Italiji pod zaštitom ali i kontrolom fašističkog vođe Benita Mussolinija. (Velikosrpski režim dao je Pavelića u vrijeme diktature kralja Aleksandra u odsutnosti osuditi na smrt). Zbog toga talijanska vojska, koja je 11. travnja 1941. napala Jugoslaviju i koja se u trenutcima kapitulacije jugoslavenske vlade nalazila i u Hrvatskoj (kao dijela bivšeg teritorija Kraljevine Jugoslavije), nije od strane ustaškog vodstva smatrana okupatorskom nego savezničkom. Njemačka vojska kao saveznik talijanske vojske je od strane Ante Pavelića automatizmom smatrana također savezničkom vojskom u Hrvatskoj. Zapovijedajući njemački general pozdravio je Antu Pavelića 14.4.1941. u Karlovcu uime njemačke vojske, oslovljavajući nastupajućeg vladara Hrvatske titulom poglavara hrvatske države: «Herr Staats-Chef». Međutim, prije nego je Pavelić stigao u Zagreb nakon tesetotravanjskog proglašenja NDH i dvanaestogodišnje političke emigracije u Italiji, a nakon što je izaslanik njemačke vlade budućem hrvatskom poglavaru dao jamstvo kako će Njemačka BEZUVJETNO priznati Hrvatsku, poglavnik je 14.4.1941. imao u Karlovcu razgovor sa izaslanikom talijanske vlade, ministrom Anfusom. Preko svojega ministra je Mussolini prenio Paveliću UVJETE pod kojima će Italija priznati Hrvatsku. Tragične posljedice tih uvjeta, na koje je Poglavnik pristao, bile su Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske kojima je Poglavnik Ante Pavelić ustupio duceu Mussoliniju većinu hrvatske Dalmacije.
„ (…)Nakon kojih pola sata otvorio sam vrata i spazio Anfusa i Pavelića u zadimljenoj sobi sa crvenim licima u očevidnoj živčanoj napetosti. Odmah iza toga izlazi dr. Pavelić i dolazi u našu sobu s tekstom jednog brzojava, odredjenog Mussoliniju (…)“.
Izaslanik njemačke vlade Weesenmayer, i hrvatski vojskovođa Kvaternik, odbili su cijeli brzojav kojim je Mussolini trebao biti obaviješten da je Pavelić pristao na talijanske uvjete priznanja Hrvatske. Pavelić je u brzojavu izostavio njemačku ulogu u uspostavi NDH. Weesenmayer i S. Kvaternik sastavili su drugi brzojav, koji je trebao biti upućen, kako Mussoliniju, tako i Hitleru, ali talijanski ministar odbija pristati na sadržaj teksta prije nego se konzultira sa službenim Rimom. Na to je dr. Weesenmayer naredio njemačkoj vojsci da iskopča sve telefonske linije. Tako je izaslanik njemačke vlade sprječavao razgovor svog talijanskog saveznika. Na kraju je u Rim stigao preslik Pavelićevog brzojava kojega je zrakoplovom na Tiber dopremio izaslanik talijanske vlade. Nakon toga je Slavko Kvaternik upitao Antu Pavelića :
„Kaži nam, Ante, kako sada stojimo? “ - Ante Pavelić: „Od onoga što sam ti jučer pokazao, ništa se nije promijenilo, a u znak da će Hrvatska biti nezavisna, imenujem te hrvatskim vojskovođom.“
Dana 25. travnja je ministar vanjskih poslova Italije na sastanku u Ljubljani s hrvatskim izaslanstvom lažno izjavio da mu je ministar vanjskih poslova Njemačke, von Ribbentrop, na sastanku u Beču 22. travnja nudio podjelu Hrvatske kao što je podieljena Slovenija, ali da „je Italija to odbila, zbog činjenice što je Dr. Pavelić boravio 12 godina u Italiji“. Ribbentrop je odmah nakon sastanka u Beču poslao kurira u najvećoj tajnosti u Zagreb s porukom za poglavara hrvatske države Antu Pavelića, da su Talijani u Beču od Njemačke zahtijevali cijelu Hrvatsku: „Mi smo im (Talijanima, op.a.) odgovorili, da ako što traže od Hrvata, neka se izravno obrate na njih, a ne na nas.“ (Ribbentrop) Pavelić je ovu informaciju hrvatskom državnom vodstvu prešutio.
Dana 18. svibnja 1941. je poglavnik NDH dr. Ante Pavelić u glavnom gradu Italije potpisao tzv. Rimske ugovore kojima je talijanskim fašistima ustupio kolijevku Hrvatske – Dalmaciju s preko 400 tisuća stanovnika. Ti ugovori znače nadalje vojnu okupaciju tzv. druge zone ili razvojačenog pojasa, te uspostavu protektorata nad ostalom Hrvatskom odnosno nad NDH. (Međimurje su jednostrano okupirali mađarski fašisti.) Takvo stanje Rimski ugovori nazivaju «hrvatskom nezavisnošću». Poučeni hrvatskim iskustvom da je Njemačka dala avis (pozitivnu ocjenu ili zeleno svjetlo) za stvaranje hrvatske države, da bi potom Italija u liku Ante Pavelića postavila u Hrvatskoj isključivo pro-talijansku vladu i preuzela Hrvatsku u svoju interesnu sferu, Nijemci su u Grčkoj svjetlosnom brzinom postavili pro-njemačku vladu. Svjiet diplomacije nije morao dugo čekati njemačku reakciju na talijansko presizanje:
Hitler je odmah nakon potpisivanja Rimskih ugovora pozvao Pavelića na Berghof (Hitlerova alpska rezidencija) i ponudio hrvatskoj vladi pomoć u posredovanju s Italijom kako bi se amortizirali Rimski ugovori i Hrvatska ostala i pro-njemački orijentirana. Pavelić kao talijanski, Mussolinijev eksponent u NDH, nije, međutim, prihvatio za Hrvatsku povoljnu Hitlerovu ponudu, na što je Hitlerov zamjenik Heinrich Himmler zbog talijansko-hrvatskih odnosa službeno u Berlin pozvao šefa sigurnosti NDH Eugena Didu Kvaternika, i preporučio mu državni prevrat protiv Poglavnika Pavelića, da ga smijeni s vlasti kako bi Hrvatska mogla postati neovisna od Italije:
«Ako želite imati čistu situaciju s Talijanima i spriječiti njihovo daljnje napredovanje i presizanje, pobrinite se za Pavelićevu sigurnost(…).
On je potpuno vezan za Italiju, i dok je on na vlasti, nećete imati mira s Talijanima.» (Himmler, Berlin 1941. godine.)
Berlinski razgovor je završio negativno jer je Dido Kvaternik odbio i pomisao da se prvog poglavara hrvatske države nasilno miče od strane šefa policije, makar i Hrvatskoj savezničke države. Braneći Pavelića pred Himmlerom, šef hrvatske sigurnosti Kvaternik načelno je branio hrvatski souverainitet, ali nezavisnost Hrvatske nije branio njezin državni poglavar dr. Ante Pavelić. Himmlerov prijedlog za internacijom Poglavnika Pavelića znači kulminaciju (vrhunac) njemačko-talijanskog hladnog rata.
Kako bi Nijemci zadržali polovicu utjecaja u NDH prisilili su Talijane na njemačko-talijansku vojnu demarkacijsku liniju kojom je NDH praktički podieljena napola: sjeverno od linije Karlovac-Foča stacionirala se njemačka vojska, južno od te linije talijanska vojska. Po sporazumu između Pavelića i Mussolinia se hrvatska vojska nije smjela stacionirati niti bojevo djelovati u južnoj demarkacijskoj vojnoj zoni, tzv. Drugoj zoni, u kojoj su talijanski vojnici jamčili Hrvatima “zaštitu”, ali na način da je talijanska okupacijska vlast naoružavala srpske četnike koji su potom u Dalmaciji i Hercegovini ubijali civilno hrvatsko stanovništvo. Tek što je, dakle, talijanska vlada na najsvečaniji način Rimskim ugovorima zajamčila nezavisnost Hrvatske (NDH), počela je srpsko pučanstvo iz Nezavisne Države Hrvatske, protiv kojega je još pred nekoliko tjedana bila u ratu, pripremati za ustanak protiv hrvatske vlasti i rušenje Nezavisne Države Hrvatske. Novačenje i naoružavanje srpskih četnika iz kadra raspale jugoslavenske vojske vršeno je iz novčanih sredstava koje je hrvatska vlada davala za održavanje Druge talijanske armije u NDH.
Talijanski “saveznici” na hrvatskom teritoriju spremali su novcem poreznih obveznika NDH ustanak protiv države (NDH) kojoj su zajamčili nezavisnost. Sam bi se Macchiavelli zgrozio nad licemjerstvom, prevarom i nasiljem koje su uz deklaraciju o prijateljstvu talijanski interpretatori od godine 1941. do 1943. godine izvršili nad hrvatskom državom i hrvatskim narodom.
Velikosrpskom krugu u Jugoslaviji nije 1941. bilo do razbijanja Jugoslavije, čak niti zbog jugoslavenske Banovine Hrvatske, jer Jugoslavija je čak uz postojanje Banovine Hrvatske kao jugoslavenske federativne jedinice bila u stvarnosti „Velika“ Srbija. Stoga je državni udar od 27. ožujka 1941. godine, koji je izveo prevratnički režim generala Dušana Simovića, predstavljao samoubojstvo Jugoslavije odnosno „Velike“ Srbije, na koje je Srbe potaknula lukava britanska vlada. Da Pavelićev režim nije bio tako neučinkovit u suzbijanju partizanskog oružanog pokreta, pitanje je da li bi Srbi 1945. uspjeli obnovom Jugoslavije obnoviti i „Veliku“ Srbiju, i da li bi režim balkanskog zločinca Slobodana Miloševića uspio 1990. – 1995. postati zločinački velikosrpski režim na račun hrvatskih i bosanskohercegovačkih žrtava. Kao što je poglavnikova bivša desna ruka ali i njegov veliki kritičar Eugen Dido Kvaternik naglasio, poglavnik Pavelić je pao na Mussolinievu varku i prepustio mu velike dijelove hrvatske Dalmacije umjesto samo uporišne točke u području Zadra, a nakon Rimskih ugovora je poglavnik NDH odbio njemačku ponudu da se Hrvatska riješi talijanske dominacije odnosno da se anuliraju Rimski ugovori, unatoč deset talijanskih okupacijskih divizija na hrvatskom području 1941. godine. „Iako je nova hrvatska država NDH imala 100 tisuća četvornih kilometara površine, Rimskim ugovorima je hrvatskoj državi zadana smrtonosna rana. Rimski ugovori predstavljaju uzrok partizanstva na području NDH. Rimski ugovori jedna su od glavnih razloga partizanstva. Glavni zapovjednik talijanskih snaga u NDH, general Roatta, u svojim memoarima tvrdi da je dao razdijeliti partizanima 25 tisuća pušaka. Vjerovatno se nikada ne će moći točno ustanoviti koliko su oružja talijanski fašisti podijelili neprijateljima hrvatske države - jugoslavenskim komunistima i srpskim četnicima. Ali sigurno je, tvrdi Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima, da su talijanski fašisti predali u Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku i Crnoj Gori, ne 25 tisuća, nego 250 tisuća pušaka, da su hrvatski talijanski saveznici predali neprijateljima hrvatske države tisuće strojnih pušaka, stotine topova, tenkova i zalihe streljiva i opreme u ogromnim količinama, i to kroz razdoblje od dvije godine, od 1941. do 1943. godine. Oružje je predano, ne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja od Italije nije dobila nikakvu savezničku pomoć iako su Rimski ugovori hrvatskoj državi „jamčili nezavisnost“, „već onima kojima je uništenje N.D.H. i iskorijenjenje hrvatskog naroda bio jedini i glavni cilj. Partizanstvo oboružano je u času svog postanka, ne od Rusa ili zapadnih saveznika, već od onih vojnih postrojbi, čiju su prisutnost Rimski ugovori legalizirali. To sve u času kada se je sovjetska vojska očajno borila za svoj opstanak na Dnjepru, Donu i Volgi, a elitne jedinice britanskog imperija u Sjevernoj Africi bile u punom povlačenju pred njemačkim panzerima (...) Unatoč tomu želi se partizanstvo prikazati kao da je Hrvatima nametnut partizanski režim od nekadašnjih neprijatelja 3. Reicha, da je to tako odredila (međunarodna) konferencija na Jalti. Krimska (jaltska) konferencija bila je u veljači 1945. godine, a partizanstvo je nastalo 1941. godine, i odonda je bilo oboružani faktor otpora koji se je borio za Saveznike. Zar su Saveznici na Jalti mogli sankcionirati ustašku vladu koja im je u svojoj autoproklamiranoj dalekovidnosti navijestila rat? Jalta je samo sankcionirala postojeće stanje i priznala one druge (Tita i partizane) koji su se borili na strani Saveznika.“ Eugen Dido Kvaternik upozorava da se ne nasjeda na tezu o „izgubljenom ratu“, i navodi primjer kako su i Slovaci, kao i Hrvati, za vrijeme Drugog svjetskog rata izvršili udar protiv vlastite domovine, dakle, protiv Slovačke, i to u korist Čehoslovačke, u ljeto 1944. godine, i to činjenično stanje sankcionirala je i Krimska konferencija u Jalti 1945. godine. Isto tako bi Krimska konferencija sankcionirala ili priznala činjenično stanje da je u Zagrebu godine 1945. na vlasti ostala hrvatska vlada uz pomoć hrvatske vojske i hrvatske javnosti. Ovako je poglavnik Pavelić 1945. zapovijedio izmiještanje hrvatske vojske s područja Nezavisne Države Hrvatske što je dovelo do pada NDH, i u konačnici do izručenja hrvatske vojske partizanskoj jugoslavenskoj armiji, i do masovnog ubijanja hrvatskih ratnih zarobljenika. Za Slovačku, međutim, objašanjava Eugen Dido Kvaternik, još vrijedi olakotna okolnost da Slovaci nisu uspjeli sačuvati slovačku državu zbog činjenice što je njeno nacionalno područje pripadalo operativnom području Crvene armije, dok područje NDH nije palo pod operativno područje Staljinovih armija koje su operirale samo u Srbiji i u bitci za osvajanje Beograda u jesen 1944. godine. Finska je kao bivša osovinska sila sačuvala državnu nezavisnost, čak je jednu cijelu njemačku armiju prisilila da napusti njeno područje. Finska vlada nije tražila imaginarne garancije za budućnost Finske kao Pavelićeva vlada svojim „Memorandumom“ 1945. godine jer je njena najbolja garancija neizmjerna ljubav i predanost pravoj slobodi svakoga Finca. Ta zemlja epopeje slobode nije kapitulirala ni pred Sovjetima i komunistima ni pred Njemačkom i nacistima, ali ni pred antifašističkim Saveznicima jer su i jedni i drugi i treći znali da će trebati iskorijeniti i zadnjeg stanovnika te male ali junačke zemlje prije nego unište ideju slobode, naglašava Eugen Dido Kvaternik, i nastavlja, da je i finski maršal Mannerheim, vođa Finaca za vrijeme Drugog svjetskog rata, radije izabrao izgnanstvo i napustio svoju domovinu Finsku nego da njegova nazočnost spriječi spas opstanka Finske u očima Zapadnih saveznika, ali poglavnik Pavelić u Hrvatskoj nije izabrao put kojim je krenuo Mannerheim nego je hrvatski narod i hrvatsku narodnu vojsku povukao za sobom 1945. u provaliju. Narodi su uvijek bili gospodari vlastite sudbine, ali umjesto da su se Hrvati borili protiv onih drugih, dakle, protiv partizana koji su na najperfidniji način organizirali oružani ustanak za ustankom protiv hrvatske države i hrvatskog naroda, Hrvati su se borili protiv Hrvata. Uz to se može primijetiti da su Hrvati izvršili 1945. samoubojstvo hrvatske države kao što su Srbi 1941. izvršili samoubojstvo Jugoslavije odnosno „Velike“ Srbije, jer, ako od devet (9) partizanskih korpusa pet (5) partizanskih korpusa čine oni sa područja Hrvatske, bez obzira što se u partizanskim jedinicama s hrvatskog područja borilo do polovice srpski dio sastava, onda se ne može govoriti drukčije nego o hrvatskom samoubojstvu hrvatske države. U politici samoubojstva hrvatske države 1945. je na hrvatskoj strani sudjelovao poglavnik Ante Pavelić, a na partizansko jugoslavenskoj strani major Franjo Tuđman koji je 1990. postao prvi predsjednik Republike Hrvatske i koji je svojom politikom protiv antikomunističkih demokratskih predstavnika hrvatskog državnog prava na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom upropastio neposrednu budućnost Republike Hrvatske i hrvatskog stanovništva, s nesagledivim posljedicama za budućnost hrvatskog političkog naroda. Tuđmanova sporazumaška politika sa Slobodanom Miloševićem dovela je Republiku Hrvatsku na rub propasti.
Zato, kada se traže krivci za hrvatske nedaće, prvo se mora počistiti u vlastitom dvorištu prije nego se krene optuživati Srbe, Engleze, Ruse, Amerikance ili neke druge. Trebali bi Hrvati krenuti od sebe i početi svoju djecu odgajati u duhu hrvatskog rodoljublja i domoljublja, ne bježeći od katarze o moralnim i političkim posrtajima poglavnika Pavelića i njegova režima vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jasno razlikujući kao pozitivnu povijesnu činjenicu ideju o hrvatskoj državi i obranu hrvatskog državnog prava od velikosrpske i jugoslavenske ideologije, od Pavelićeve vlasti u NDH koja je varala i izigrala hrvatski politički narod i svojim zločinima odvela NDH u provaliju, a hrvatskog vojnika u Titove jame! Katarze nema ni bez otvaranja oči pred partizanskim ratnim zločinima i komunističkim genocidom koji je Tito izvršio nad hrvatskim narodom 1945. godine, i nad Hrvatima održavao pola stoljeća najgoru diktaturu i tiraniju. Treba nastojati svoju djecu što bolje školovati i obrazovati pa onda u budućnosti Hrvati neće imati toliko problema !
Poražena kolona jugoslavenske vojske 1941.
Munjeviti rat „Blitz-Krieg“ protiv Jugoslavije, planiran za 1. travnja započeo je 6. travnja 1941. u 5.15 sati zračnim bombardiranjem Beograda od strane njemačkih zračnih snaga Luftwaffe, bez prethodne najave rata ili ultimatuma. Istovremeno su njemačke i mađarske kopnene postrojbe prešle granicu prema Jugoslaviji. U Uputi br. 25 je Hitler njemačkim zračnim snagama izdao zapovijed uništiti glavni grad Beograd „stalnim danonoćnim napadima“. Luftwaffe je ovu zločinačku zapovijed ispunila sa 484 borbena zrakoplova koji su Beograd nadlijetali u nekoliko valova iako grad nije bio branjen protuzrakoplovnim snagama i bio proglašen otvorenim gradom. Glavni grad Jugoslavije i Srbije bio je gađan rasprskavajućim i požarnim bombama, posebno beogradska rezidencijalna četvrt. Iako je zapovjednik zračnih snaga general Löhr ispunio Hitlerov zadatak o napadu na Beograd, na vlastitu ruku da je gađati samo najvažnije vojne ciljeve. Bombardiranje Beograda odnijelo je između 1500 i 1700 ljudskih života. U isto vrijeme kako je tekao zračni napad sa ciljem osiguranja nadmoći nad nebom iznad Jugoslavije i osovinskih postrojbi na tlu, te uništenja prometne mreže, u Jugoslaviju su iz pravca Austrije i Mađarske prodirale snage 2. armije Wehrmachta pod zapojedništvom genera-pukovnika Freiherr Maximiliana von Weichsa, kao i 46. tenkovski korpus, a iz Bugarske su prodirale snage 12. armije Wehrmachta pod zapovjedništvom general-pukovnika Wilhelma Lista i tenkovska grupacija sa četiri tenkovske, tri motorizirane i četiri pješačkih divizija.
Višenacionalna, izvrsno i moderno opremljena jugoslavenska vojska, koja je raspolagala sa 31 divizijom u kojima je bilo raspoređeno 750 tisuća vojnika, i koja je imala 270 suvremenih borbenih zrakoplova, se uslijed napada Osovine raspadala, jer je bila pod srpskom dominacijom, što je drugim riječima značilo da nesrpski narodi nisu imali motiva boriti se za obranu zemlje u kojoj nisu osjećali slobodu. Zračno bombardiranje Beograda 6. travnja 1941. od strane Luftwaffe prekinut će i zadnji talijanski pokušaj da se spasi Jugoslavija. Istog jutra 6. travnja je na makedonskom frontu njemačka oklopna skupina iz sastava 12. armije generala i Feldmarschalla von Lista već u prvom naletu probila položaje jugoslavenske vojske koje je srpski generalštab proglasio neosvojivima, a koje su branile elitne srpske divizije, također navodno «nepobjedive». U roku od nekoliko sati je bio pregažen cvijet srpske vojske. Desetci tisuća do nogu potučenih srpskih vojnika bili su u paničnom bijegu pred njemačkim panzerima i valovima Stuka i Messerschmitta. Otpor Srba bio je slabiji i kraći nego otpor Poljaka 39', i Norvežana i Nizozemaca 40'. Dana 10. travnja 1941. godine je na dan proglašenja uspostave NDH jedna divizija 46. tenkovskoga korpusa Wehrmachta ušla u Zagreb. Pripadnici njemačkih jedinica su na ulicama glavnoga grada Hrvatske pozdravljeni kao oslobodioci Hrvatske iz tamnice naroda Jugoslavije. Dana 12. travnja je 41. tenkovski korpus zauzeo bez borbe glavni grad Jugoslavije i Srbije, Beograd. U ratno zarobljeništvo Osovine predalo se nakon jugoslavenske kapitulacije od 17. travnja 334 tisuće vojnika jugoslavenske vojske dok su hrvatske jedinice vojske Kraljevine Jugoslavije već prije toga prekinule borbena djelovanja protiv osovinskih snaga.
Tri čimbenika su dovela do brzog sloma prve Jugoslavije: njemačko masovno bombardiranje Beograda koje je obezglavilo srpsko vojničko i političko vodstvo. Drugi čimbenik je njemački proboj u Makedoniji koji je jugoslavenskoj vojsci pod srpskom komandom odrezao odstupnicu, i treće: proglašenje NDH 10. travnja i hrvatski narodni ustanak protiv srpske okupacije iz 1918. godine.
Proglašenje hrvatske države prije kapitulacije Jugoslavije, i talijanska okupacija Hrvatske:
Proglašenje hrvatske države, u vrijeme i situaciji dok Jugoslavija još nije ni kapitulirala, pokazalo je fiktivnost navodne političke kohezije državne tvorevine Jugoslavije: ako su Srbi u Makedoniji podlegli modernom oružju i vojnoj spremi Wehrmachta, u Hrvatskoj su srpski «junaci s Kajmakčalana» kapitulirali pred golorukim hrvatskim seljacima - čitave pukovnije i divizije položile su oružje, ali ne Nijemcima i Talijanima, nego novim hrvatskim vlastima, i tražile su u zamjenu za predaju slobodan prolaz do Srbije, koji su im Hrvati potom dopustili, i to sve dok su osovinske čete bile još najmanje 200 km udaljene. Uspostava NDH i raspuštanje srpske vojske (pod imenom jugoslavenske vojske) na Kordunu, u Liki i Dalmaciji provedeno je 10. i 11. travnja bez ikakve izravne pomoći Nijemaca ili Talijana. Tako su Hrvati preuzeli od Srba vlast u Splitu 10. travnja, a u Šibeniku 11. travnja kad su njemačke predhodnice istom prelazile Savu i Kupu i bile još 300 km udaljene. U času proklamacije Nezavisne Države Hrvatske su prvi talijanski odredi prešli jugoslavensko-talijansku granicu kod Postojne u Sloveniji i navečer dana 10. travnja ušle u Ljubljanu. Tog dana još niti jedan talijanski vojnik nije bio na hrvatskom tlu, niti je bila potrebna talijanska intervencija da se slomi otpor jugoslavenske vojske koja je oružje polagala novim hrvatskim vlastima, ili se povlačila prema Srbiji. Dana 10. travnja je odred ustaša i Seljačke zaštite kod Petrinje zarobio zapovjednika i cijeli stožer srpske 4. jugoslavenske armije.
Talijanska Druga armija, nakon ulaska u Hrvatsku 11. travnja bez borbe, nije naišla na otpor jugoslavenske odnosno srpske vojske, ali se II talijanska armija sa svojih 12 divizija i 300 tisuća vojnika vladala u tek stvorenoj hrvatskoj državi kao u okupiranoj, neprijateljskoj zemlji, jer je protiv Hrvatske počela voditi ratne operacije. Tako su Talijani bombardirali Šibenik 11., 12., i 13. travnja, uhićivali hrvatske političke predstavnike i spaljivali hrvatske zastave. Zapovjednik Druge talijanske armije, general Ambrosio, uputio je hrvatskom pučanstvu Dalmacije proklamaciju kojom se proglašava formalna okupacija, bez ijedne riječi o hrvatskoj državi. Tek osnovane vojne hrvatske postrojbe je talijanska II armija pod prijetnjom sile razoružala, a hrvatske časnike zarobila i poslala u ratno zarobljeništvo.
Projugoslavenski vođa hrvatske oporbe, Vladko Maček (HSS), podnio je 07.4.1941. ostavku na dužnost potpredsjednika jugoslavenske vlade, položaj na koji je ustoličen od pučističkog generala Dušana Simovića uslijed prevrata od 27. ožujka, navodno uz priznanje Banovine Hrvatske od prevratničkog režima.
Dana 17. travnja 1941. je kapitulirala jugoslavenska vlada... Kapitulaciju (predaju) su Srbi potpisali pred Nijemcima u Beču. Kapitulaciju Jugoslavije potpisao je ovlašteni predstavnik jugoslavenske vojske general Radivoje Janković, i predstavnik jugoslavenske vlade Cincar-Marković. Kapitulacija je stupila na snagu 18.4.1941.
DESETI TRAVANJ
Hrvatski patrioti su u Zagrebu 10. travnja 1941. godine proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Predsjednik Odjela za pravosuđe Banovine Hrvatske, Franjo Zelić, formalno je 10.4.1941. predao vlast u ruke hrvatskom vojnom časniku Slavku Kvaterniku. Paravojne postrojbe Seljačke i Građanske zaštite Hrvatske seljačke stranke (HSS), uvelike su pomogle u razoružanju vojske Kraljevine Jugoslavije i preuzimanju policijskih zadataka glede javnog reda do formiranja hrvatske vlasti u uspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Lokalni kadrovi političke stranke HSS pružili su logističku potporu ustaškoj vladi po osnivanju NDH jer su kao patrioti podupirali osnivanje samostalne hrvatske države. Iz inozemstva je s novim državnim poglavarom Pavelićem stigla i paravojna postrojba i vojno krilo revolucionarnog ustaškog pokreta. Nakon uspostave hrvatske vlasti pod ustaškim vodstvom je Ante Pavelić državne činovnike iz redova HSS u pravilu zamijenio vlastitim dužnosnicima tako da su ustaški stožernici postali vojni upravitelji, a takozvani Veliki župani postali su civilni upravitelji pokrajina Nezavisne Države Hrvatske. U novostvorenoj hrvatskoj državi, temeljena na povijesnom pravu, moralo je sve ono što je bilo normalno drugim europskim narodima koji su imali vlastite nacionalne države, tek biti stvoreno i uspostavljeno, prije svega raznorazne hrvatske institucije, od državnih ministarstava preko redarstva, vojske i tajne službe do diplomacije i raznoraznih državnih agencija i drugo. Moralo je biti izgrađeno i još nešto, a što nije materijalno nego predstavlja osjećaj među Hrvatima za hrvatsku državu nakon stoljeća okupacije pod stranim vladarima, a posebno nakon 20 godina sustavnog podjarmljivanja cjelokupnog hrvatskog naroda od strane beogradskih imperijalista čiji je režim Hrvate klevetao, proganjao i nastojao uvuću strah u kosti svakom hrvatskom domoljubu, pri čemu su ukinute bilo kakve hrvatske institucije i organizacije dok su hrvatske stranke bile varane na svakom koraku, od krivotvorenja i manipulacija višestranačkim izborima do uhićivanja hrvatskih stranačkih prvaka i politički montiranih sudskih procesa. Na kraju, ni jugoslavenska banovina Hrvatska nije mogla ublažiti velikosrpski teror kojemu je hrvatski narod bio izložen u Kraljevini Jugoslaviji. Na udaru velikosrpske politike u tadašnjoj prijeratnoj Jugoslaviji našla se bilo kakva hrvatska politika, i svi oni Hrvati koji su se bavili politikom.
Hrvatska je rođena u Drugom svjetskom ratu dok je njemački čekić, i dok su bombe Stuka slamale oholost vlastodržaca u Beogradu. Hrvati su usred rata postavljeni pred zadaću izgradnje hrvatske države. Dok su hrvatski službenici, od vojnika preko djelatnika u javnome zdravstvu i školstvu i obrazovanju, kao i u drugim granama javne službe svoj dio zadaće obavili najbolje što su mogli u datim uvjetima ratnoga stanja, hrvatski dužnosnici iz vrha ustaškog pokreta zakazali su u svakom pogledu, i svojom su korumpiranošću, pohlepom i sebičnošću krali ljudima u hrvatskoj državi nadu u budućnost, tjerajući nemali broj Hrvata čak i u suprotni, jugoslavenski tabor, iako odlascima Hrvata u partizane nema opravdanja jer partizanska oružana borba imala je kao konačni cilj obnovu jugoslavenske države, i to je bilo nešto što je svaki čovjek onoga doba znao, jedino naivni Hrvati tada još uvijek nisu shvatili da bilo kakva Jugoslavija predstavlja drugu riječ za „Veliku“ Srbiju. Iako je nepravdu prema stanovnicima NDH predstavljao oružani ustanak protuhrvatskog jugoslavensko-srpskog četničkog i partizanskog pokreta, od prvog dana postojanja tek uspostavljene hrvatske države, vrh ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem svojim je postupcima, nepravednom politikom prema Hrvatima (odstupanje Dalmacije i Međimurja) i prema određenim manjinskim skupinama, poput uvođenja obavezne rasističke uredbe sa zakonskom snagom o postupanju prema židovskim i nekim drugim sugrađanima, dovodio do dezintegracije društva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj što je na kraju dovelo do propasti i sloma NDH koju je na samome kraju Drugog svjetskog rata srušio vanjski udarac ofenzive Titove Jugoslavenske armije koju je moralnim posrtajima i neučinkovitom protupartizanskom borbom oslabljena hrvatska vlast u Zagrebu dočekala nespremno. Iako je ustaški pokret od ubojstva Stjepana Radića u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu predstavljao jedinu političku snagu koja se zalagala za uspostavu hrvatske države kao neovisne i samostalne od Jugoslavije, od Beograda i Srbije, poglavnik Pavelić je svoju organizaciju nepravednim i antihumanim postupcima doveo praktički u položaj i na razinu zločinačke organizacije kakva je bila i komunistička partija koja je pod krinkom antifašizma u stvarnosti vodila anti-hrvatsku oružanu i revolucionarnu borbu. Posebno nakon raskola u ustaškom pokretu koncem 1942. godine i odlaskom oca i sina Kvaternik se stanje ljudskih prava i hrvatske nacionalne sigurnosti drastično pogoršalo, a nakon ponovnog raskola u ustaškom pokretu 1944. godine i odlaskom ministara i hrvatskih rodoljuba Vokića i Lorkovića se opće stanje sigurnosti i opstanka NDH pogoršalo do to mjere da se NDH mogla očuvati jedino uklanjanjem poglavnika Pavelića s vlasti, a što komunistima nije odgovaralo jer bi to pojačalo hrvatsku poziciju prema jugoslavenskoj. Zato je CK KPH na čelu s Andrijom Hebrangom i dojavila njemačkim snagama sigurnosti u Zagrebu namjere državnog udara protiv Hitlerova režima uz kojega se poglavnik Pavelić držao kao pijan plota.
U trenutcima raspada Jugoslavije 6. travnja 1941. mogao je u Zagrebu na vlast doći bilo koji predstavnik neke hrvatske političke opcije, ali je pitanje bi li se borci za hrvatsko državno pravo održali na vlasti. U Pavelićevom slučaju se Mussolini složio da ostane na vlasti u Hrvatskoj uz uvjet „prodaje“ hrvatske Dalmacije, a njemački saveznik Italije složio se s takvim rješenjem, ali tek nakon što je Eugen Dido Kvaternik odbio Himmlerov prijedlog za smjenom Poglavnika Ante Pavelića, kako NDH ne bi morala u toliko velikoj mjeri biti ovisna od Rima.
Nakon proglašenja uspostave hrvatske države je na Uskrsnu nedjelju čitav Zagreb bio na nogama: na ulicama glavnog grada Hrvatske je u znak plebiscitarne podrške proglašenju hrvatske države NDH bilo preko sto tisuća (100.000) stanovnika (Zagreb je tada imao preko 200 tisuća stanovnika). Prije samog razbijanja Jugoslavije, njemački su nacisti, prije nego su kao poglavara hrvatske države priznali Pavelića, vodstvo Nezavisne Države Hrvatske ponudili potpredsjedniku kapitulantske jugoslavenske vlade i svojemu bivšem savezniku iz Trojnog pakta, ali je Vladko Maček (predsjednik HSS) odbio ponudu, uz obrazloženje da ga veže prisega srpskom kralju Karađorđeviću, znači, kralju iz kuće Karađorđević čiji je djed 1903. stajao na čelu zavjere srpskih oficira protiv kralja Srbije Aleksandra Obrenovića i ubojstva njegove supruge Dragane i njega. Njemački posrednik je nakon Mačekove odbijenice ponudio činovniku i lojalistu srpskoga kralja pištolj da se ubije. Poglavnik Pavelić je Mačeka dao internirati u jasenovačkom logoru, a poslije ga dao staviti u kućni pritvor na njegovu privatnom seoskom posjedu. Uoči dolaska partizana u Zagreb 8. svibnja godine 1945. je Maček izbjegao pred Titovim komunistima u inozemstvo i živio i umro u američkom egzilu u gradu i okrugu Washington DC. U vrijeme rata je Maček politikom čekanja pobjede Zapadnih saveznika pasivizirao HSS dok je lijevo krilo stranke pristupilo jugokomunističkom pokretu (Božidar Magovac), a desno stranačko krilo (Janko Tortić) se uvjetno priklonilo hrvatskom ustaškom pokretu, a 1944. sudjelovalo u prevratu protiv Hitlera i Pavelića (neuspjeli puč Vokić-Lorković). Nekoliko dana prije njemačkog napada na Jugoslaviju je dvije trećine zastupnika najveće hrvatske demokratske i vladajuće Hrvatske seljačke stranke (HSS) pod vodstvom Seljaka Janka Tortića od ministra vanjskih poslova njemačkog Reicha, Joachima von Ribbentropa, tražilo 31. ožujka godine 1941. uspostavu hrvatske države. Uže vodstvo stranke seljaka s predsjednikom Hrvatske seljačke stranke, Vladkom Mačekom, potpredsjednikom jugoslavenske vlade, iz koje su neki hrvatski članovi postali i članovi nove jugoslavenske izbjegličke vlade srpskog kralja Petra Karađorđevića u Londonu, radilo je ilegalno protiv NDH.
Proglašenje hrvatske države 1941. godine, i prvi ratni zločini srpskih oružanih snaga nad hrvatskim civilima...
Događaji u Hrvatskoj kulminiraju 8. travnja 1941. godine nakon 23 godine velikosrpske državne represije nad hrvatskim narodom u Jugoslaviji. Prilikom proglašenja opće mobilizacije jugoslavenske vojske za vrijeme osovinskog Munjevotog rata protiv Jugoslavije pričuvni hrvatski vojnici bojkotirali su mobilizaciju, što ne čudi, nakon dva desetljeća tlačenja hrvatskog naroda od strane beogradskog režima. Nade Hrvata u ostvarivanje narodnih i građanskih prava kroz Banovinu Hrvatsku, koja je osnovana pred Drugi svjetski rat 1939. godine, propale su već nakon nepunih godinu dana od srpsko-hrvatskog dogovora Cvetković-Maček. Banovinski režim u Zagrebu vršio je represiju protiv zagovaratelja hrvatske samobitnosti. Dok se vrše pripreme za rat, u Jugoslaviji 6. travnja 1941. vlada kaos, posebno u pograničnim mjestima, kao u Bjelovaru. U Bjelovar, tada jako vojničko središte vojske Kraljevine Jugoslavije, početkom travnja 1941. stižu srpski dobrovoljci, zvani „srpski komite“ ili četnici, čiji je zadatak bio „podrška“ starojugoslavenskoj vojsci. Za obranu represivne srpske države, zvana Jugoslavija, Hrvati nisu imali ni želje, ni interesa, kao što uostalom nisu 1918. imali želju za osnivanjem Jugoslavije, o čijem osnutku nikada nije među hrvatskim građanima raspisan referendum. (Slično je i uoči napada „Jugoslavenske narodne armije“ na Republiku Hrvatsku nakon 7. srpnja 1991. godine, kada je beogradski generalštab poslao u vojarne JNA na području Hrvatske pojačanje u vidu srpskih dobrovoljačkih pričuvnih jedinica JNA koje su trebale ojačati oronuli i nezainteresirani ročni sastav JNA, i jugoslavenski i srpski oficirski zbor JNA.) Odmah po njemačko-talijanskom napadu na Jugoslaviju se starojugoslavenska vojska našla u rasulu. U jedinicama je streljivo podijeljeno jedino srpskim vojnicima. U noći sa 7. na 8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od grada Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk (brigada) vojske Kraljevine Jugoslavije, sastavljen od Hrvata iz bjelovarskoga kraja. Pod vodstom podnarednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru, a pridružuje mu se i 40. dopunski puk potporučnika Supančića. Bio je to nukleus hrvatske vojske Nezavisne Države Hrvatske. Uz pomoć hrvatskog građanstva i seljaštva hrvatski vojnici slamaju otpor preostale jugoslavenske vojske i srpskih žandara u Bjelovaru. Vojni obekti stavljeni su pod nadzor novih hrvatskih vlasti. U pobuni protiv Jugoslavije 8. travnja godine 1941. poginula su četiri hrvatska vojnika. Rezultat pobune je uspostava hrvatske narodne vlasti u Bjelovaru, te se u Bjelovaru 8. travnja 1941. proglašava hrvatska država. Bilo je to dva dana prije nego je hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. u Zagrebu proglasio uspostavu hrvatske države, u ime poglavnika ustaškog pokreta Ante Pavelića. Zbilo se to, dakle, prije svih drugih događaja tijekom 1941. godine, do 1945. godine, za što se u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji od 1945. do 1990. kolektivno optuživalo hrvatski narod, i zbog kojih su titoisti u Republici Hrvatskoj optuživali Hrvate. Optužba je išla u smjeru da su Hrvati iz ustaškog pokreta 1941. izvršili pogrom nad Srbima u Hrvatskoj, i u NDH u cjelini, i da su se Srbi zbog toga pobunili, kako bi izbjegli pogrom od novih hrvatskih vlasti, i pridružili se komunističkom ustanku od 22. lipnja 1941. i četničkom ustanku od 27. srpnja 1941. godine. Međutim, povijesna istina je da su prve žrtve u Travanjskom ratu Osovine protiv Jugoslavije bili hrvatski civili, najvećim dijelom hrvatski seljaci, koji, međutim nisu ubijeni od Wehrmachta, nego od strane srpskog dijela jugoslavenske vojske.
U bjelovarskome kraju je 8. travnja 1941. proglašena uspostava hrvatske države i hrvatske vlasti, spontano, kao pravi odraz volje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Dogodilo se to bez Nijemaca i Talijana, bez pomoći fašizma, i bez udjela komunizma, bez partizana! Ali tada, kao i 1991. godine Velikosrbi i orjunaši pokušavaju u krvi ugušiti slobodan izbor hrvatskog političkog naroda (Orjuna – Organizacija jugoslavenskih nacionalista). U Bjelovaru je u trenutku proglašenja hrvatske države 8. travnja 1941. nastalo opće narodno oduševljenje, bez ikakvih izgreda prema pravoslavnoj manjini. Narod je iz okolice Bjelovara išao prema gradu Bjelovaru pješice, s hrvatskim zastavama, pjevajući i kličući novouspostavljenoj hrvatskoj državi. Izvješene su hrvatske zastave na zgrade u gradu. Iz Bjelovara su 8. travnja 1941. krenuli Milan Bačani i Mato Podravac noseći hrvatski stijeg. U selu Hrgovljani pokraj Bjelovara dočekani su u zasjedi srbočetnika, te su, uz poginula četiri hrvatska vojnika, postali prvomučenici i narodni heroji novoproglašene hrvatske države. Poginuli su, kao hrvatski civili, časno i slavno, noseći hrvatski barjak slobode. Tako su pred Uskrs 1941. u bjelovarskome kraju počinjeni od strane srpskih oružanih snaga prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima. O tim zločinima je hrvatska demokratska vlast šutjela, od 1990. do 2008. godine (kada je godine 2006. pisan ovaj tekst). Razlog šutnje hrvatskih vlasti nezavisne i samostalne Republike Hrvatske: demokratsku vlast obnašali su bivši jugoslavenski komunisti koji su cijenili Tita – najvećeg koljača nad hrvatskim narodom. Hrvatska javnost o događajima oko uspostave hrvatske države i prvim ratnim zločinima nad hrvatskim civilima 1941. gotovo uopće nije bila upoznata, naprotiv, hrvatska javnost je bila uvjerena da je ustaški režim izazvao represiju prema Srbima u NDH. Povijesna je istina, međutim, da su srpski pobunjenici izazvali 1941. represiju ustaškog režima prema Srbima, te da su hrvatski i srpski komunisti također izazvali represiju ustaškog režima, paleći i pustošeći sela, ne bi li ustaški represivni aparat usmjerili aktima odmazde prema srpskoj nacionalnoj manjini i hrvatskim pravoslavnom pučanstvu. Spomenik prvomučenicima otkriven je 8. travnja 2006. u Donjim Mostima, koji predstavlja svjedočanstvo o početku prvih srpskih zločina nad Hrvatima 1941. godine. Spomenik prvim hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata podignut je na poticaj ogranka Matice Hrvatske u Bjelovaru, pod predsjedanjem istraživača povijesti, gospodina Zdravka Ivkovića. Nije neophodno naglasiti da u financiranju spomenika nisu sudjelovale državne vlasti Republike Hrvatske.
Dan nakon proglašenja hrvatske države u Bjelovaru, 9. travnja 1941. srpski četnici u Bjelovaru ubijaju šest hrvatskih civila, a dan ranije, na dan proglašenja hrvatske države u Bjelovaru ubijena su četiri hrvatska vojnika i dva civila. Bio je to uvod u krvave srpske pokolje koji će uslijediti do kraja travnja 1941. godine i poslije. Istog dana srpski konjički puk „Car Dušan Silni“, stacioniran u Virovitici, povlači se s položaja iz sela Peteranca gdje je predhodno ubijeno petero nedužnih hrvatskih seljaka. Srpski konjički puk prenoćio je u selu Donjim Mostima. Bio je Veliki četvrtak 10. travnja 1941. godine, uoči Uskrsa, kada su oko podne ispred župne crkve Sv. Benedikta započeli krvavi uskrsni dani koje su prouzročile srpske oružane snage. Nenaoružani hrvatski seljaci nagovarali su pripadnike srpskih oružanih jedinica da se ostave oružja i da mirno pođu svojim kućama u Srbiju. Najednom se zapucalo, a mrtav je ostao ležati hrvatski seljak Josip Kovačić. Jedan od srpskih zapovjednika naredio je da se krene u potragu za hrvatskim seljacima koji su se nakon pucnjave razbježali, te da ih se pohvata i ubije. Pronalazili su ih po tragovima u snijegu koji je tog proljeća bio obilan. Tako su u blizini crkve došli u kuću Stjepana Ružmana gdje su pronašli skrivene Boltu Pavlovića i Ludviga Rupića, koji je pri pokušaju bijega slomio nogu, i obojicu ubili malo kasnije zajedno sa Stjepanom Hercegom, kojega su našli u susjednoj štali. Nakon toga su vlasnika kuće Stjepana Ružmana pretukli, tako da je nakon nekog vremena od posljedica fizičkih ozljeda preminuo. Josip Bugarin pokušao se bijegom spasiti, ali su i njega pripadnici srpskih oružanih snaga uhvatili i ubili. Bolto Seđak slučajno je išao u trgovinu i ubijen je na seoskom putu. Ivan Rupić iz Srednjih Mosta, tada star 28 godina, preživio je teško ranjavanje. Pobješnjeli Srbi, ljuti zbog raspada Jugoslavije i proglašenja hrvatske države, istjeruju iz kuće Valentina Rupića i njegova 17 godina starog sina Franju, zeta Davorina Martina Blažekovića i njihova kuma Andriju Peveca. Tjeraju ih pješice cestom po snijegu u smjeru Kapele. Andriju Peveca su izuli i bosonogog vezali konju za rep. Padao je pod konja, dok nije klonuo i tada su ga ubili. Valent Rupić, Blaž Pintarić i još neki seljani morali su ići na čelu kolone kao taoci. Ivan Blažeković, napustivši jugoslavensku vojsku, vraćao se iz Velikog Grđevca u Moste, dok ga u selu Zrinska nisu susreli srpski konjanici i zaklali ga. Pred grobljem u selu Kapela ubili su Franju Rupića (17) i Davorina Martina Blažekovića. Tog dana su Srbi na izlazu iz Donjih Mosta ubili i Stjepana Šifkorina i kod Kapele naišli na Josipa Rožmarića iz Koprivnice, te i njega ubili. Nakon krvavog pokolja nad hrvatskim seljacima, zločinački Drugi konjički puk „Car Dušan Silni“ uputio se prema Bjelovaru. Njemačke oružane snage su tog dana stigle do Bjelovara, naišli na srpske jedinice i prisilile ih na predaju. Bio je zarobljen i konjički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, Srbin, za kojega se pretpostavljalo da je naredio ubojstva hrvatskih seljaka u Donji Mosti. Dospio je pred uspostavljeni hrvatski sud u Bjelovaru. Nakon neuspjelog procesnog postupka, u srpnju 1941. godine, pušten je u Srbiju, gdje je poslije Drugog svjetskog rata umro u Beogradu. Ovaj podatak je znakovit. Krivnja mu nije dokazana zbog nedostatka svjedoka, pa je hrvatski sud u Bjelovaru oslobodio ozloglašenog srpskog oficira, čiji je Drugi konjički puk „Car Dušan Silni“ poubijao najmanje jedanaest nedužnih hrvatskih civila. Sud u procesnom postupku i u istrazi nije primijenio načelo zapovjedne odgovornosti već je stupio po dokaznom postupku. Gradsko redarstvo u Bjelovaru 30. travnja 1941. izvijestilo je Ministarstvo vanjskih poslova NDH posebnim iskazom o ubojstvima srbočetnika nad Hrvatima od 6. do 30. travnja 1941. godine na području Kotarskog poglavarstva Bjelovara. Tih dana mjeseca travnja 1941. godine, u Travanjskom ratu prilikom napada Osovine na Jugoslaviju, ubijeno je od strane srpskih oružanih snaga ukupno 33 Hrvata, i to su bili prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima od početka rata 6. travnja 1941. godine. Srpski pokolj u Mostima, umjesto zastrašivanja hrvatskih seljaka, polučio je suprotan učinak – većina hrvatskih seljaka iz bjelovarskoga kraja prijavila se u hrvatsku vojsku braniti hrvatsku državu NDH. U tijeku Drugog svjetskog rata i poraća, sela Gornji, Srednji i Donji Mosti teško su stradala. Poubijano je i poginulo još 64 mještana, uz spomenutih 11 prvomučenika iz triju sela Mosti, ukupno 75 mještana. U ožujku 1945. godine ubijen je i župnik Viktor Müler. (Podatke o proglašenju i uspostavi hrvatske države u Bjelovaru 8. travnja 1941. godine, i o ubijenim hrvatskim vojnicima i civilima u bjelovarskome kraju tijekom Travnjskog rata 1941. godine, od strane srpskih oružanih snaga raspadnute vojske Kraljevine Jugoslavije, objavio je 2006. godine g. Damir Borovčak u nastavcima od tri članka u tjedniku „Hrvatsko slovo“, a godine 2007. je vijest o obljetnici proglašenja hrvatske države 8. travnja 1941. u Bjelovara objavljena u središnjem „Dnevniku“ Hrvatske televizije.)
Proklamacija (proglašenje) hrvatske nezavisnosti 10. travnja provedena je da ni jedan organ talijanske vlade uopće o tom nije ništa znao. Za proklamaciju od 10. travnja nije 10. travnja znao Mussolini, ali ni Pavelić. Vođa ustaškog pokreta saznao je za proklamaciju hrvatske nezavisnosti 10. travnja u 22 sati navečer kad je vijest o proglašenju uspostave hrvatske države javio Radio Zagreb. Proklamaciju hrvatske nezavisnosti talijanska diplomacija nije predvidjela, ali je proglašenje hrvatske države označio početak njemačko-talijanskog hladnog rata u kojemu je dr. Pavelić bio središnja osoba: «Pavelić je jedina figura naše balkanske igre, i ona nam ne smije izbjeći.» (Talijanski diplomat signore Anfuso)
Hrvatsku državu NDH, prvu nakon 1102. godine, osnovali su hrvatski patrioti (domoljubi) usred Drugog svjetskog rata kada su, na krilima pobjede Wehrmachta nad jugoslavenskom vojskom, u Zagrebu proglasili uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Uslijed sloma Jugoslavije su neki Hrvati spoznali kako je došao pravi i jedini mogući trenutak ostvarenja hrvatskog državnog prava. Jedino je slučaj htio da je to u jednom trenutku bilo i u interesu Hitlerove Njemačke. Hrvati bi zbog uspostave hrvatske države bili radosni i da su postigli priznanje hrvatskog državnog prava od bilo koje druge strane, bilo od predstavnika zemalja zapadne demokracije, bilo od strane sovjetske Rusije. Uspostava NDH 1941. predstavlja primjenu Wilsonovih principa o samoodređenju naroda. Uspostava hrvatske države bila je ostvarenje stoljetnog sna hrvatskog naroda, pozdravljen od 99 posto Hrvata. Zagrebački nadbiskup Stepinac također je pozdravio uspostavu hrvatske države, i pozvao hrvatske ustaške vlasti na poštivanje čovjekova dostojanstva i života. Poglavnik, međutim, nije poslušao riječi Uzoritog!
Gospodin Ronald Reagan, 50. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i rušitelj komunizma, je 1967. godine, dok je bio na položaju guvernera Californije, dao 10. travanj proglasiti spomendanom kao Dan Hrvata u saveznoj američkoj državi Californiji.
FAŠISTIČKI UVJETI PRIZNANJA NDH: protuhrvatski Rimski ugovori !!!
Prije priznanja NDH od strane Osovine je izaslanik njemačke vlade dr. Weesenmayer upitao 13. travnja 1941. nastupajućeg suverena Hrvatske dra. Antu Pavelića kakve obaveze ima prema Italiji. Isto pitanje mu je istog dana u Karlovcu postavio hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik koji je 10. travnja uime Poglavnika Pavelića u Zagrebu proglasio NDH.
Poglavnikov lažni odgovor je bio kako mu Mussolini nije postavio nikakve uvjete za priznanje Hrvatske:
«(…)Ja sam ga (poglavnika) upitao pozivom na čast i poštenu riječ, da li ima kakve osobne ili političke obaveze prema Italiji, jer kad bi takve obaveze postojale, da ćemo naći načina da njima izbjegnemo, ako su teže političke naravi i krnje naš souverainitet. Pavelić mi je nato dao ruku i rekao, da mogu vjerovati kako nema nikakvih osobnih ili političkih obaveza i da se od njega nije ništa tražilo(…)» (Citat po svjedočenju Slavka Kvaternika).
Na putu iz Italije do Hrvatske, kroz Gorski kotar za Zagreb i do preuzimanja vlasti, vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić održao je u Ogulinu prvi javni govor u kojemu je među inim rekao:
« … da je vjekovni san hrvatskog naroda ispunjen, da će Hrvatska obuhvaćati cijelo hrvatsko povijesno područje, da će zaista biti nezavisna, a u njoj neće vladati klike ni obitelji nego radni narod. U Hrvatskoj biti će kruha i ruha za svakoga; nisam došao vladati nego raditi… »
Pavelićev način govora i izložene misli djelovale su na hrvatske seljake, radnike i građane kao osvježenje poslije tolikog mnoštva plitkih, neozbiljnih, demagoških fraza kojima je bila poplavljena siromašna «sporazumaška» Hrvatska (od Strossmayera i Hrvatsko-Ugarske nagodbe 1868. godine preko Jugoslavije 1918. do sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine).
Pošto su Njemačka i Italija napale Jugoslaviju, obje strane vojske nalazile su se od 11. travnja 1941. posvuda u Hrvatskoj. Vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić bio je za vrijeme političke emigracije u Italiji pod zaštitom ali i kontrolom fašističkog vođe Benita Mussolinija. (Velikosrpski režim dao je Pavelića u vrijeme diktature kralja Aleksandra u odsutnosti osuditi na smrt). Zbog toga talijanska vojska, koja je 11. travnja 1941. napala Jugoslaviju i koja se u trenutcima kapitulacije jugoslavenske vlade nalazila i u Hrvatskoj (kao dijela bivšeg teritorija Kraljevine Jugoslavije), nije od strane ustaškog vodstva smatrana okupatorskom nego savezničkom. Njemačka vojska kao saveznik talijanske vojske je od strane Ante Pavelića automatizmom smatrana također savezničkom vojskom u Hrvatskoj. Zapovijedajući njemački general pozdravio je Antu Pavelića 14.4.1941. u Karlovcu uime njemačke vojske, oslovljavajući nastupajućeg vladara Hrvatske titulom poglavara hrvatske države: «Herr Staats-Chef». Međutim, prije nego je Pavelić stigao u Zagreb nakon tesetotravanjskog proglašenja NDH i dvanaestogodišnje političke emigracije u Italiji, a nakon što je izaslanik njemačke vlade budućem hrvatskom poglavaru dao jamstvo kako će Njemačka BEZUVJETNO priznati Hrvatsku, poglavnik je 14.4.1941. imao u Karlovcu razgovor sa izaslanikom talijanske vlade, ministrom Anfusom. Preko svojega ministra je Mussolini prenio Paveliću UVJETE pod kojima će Italija priznati Hrvatsku. Tragične posljedice tih uvjeta, na koje je Poglavnik pristao, bile su Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske kojima je Poglavnik Ante Pavelić ustupio duceu Mussoliniju većinu hrvatske Dalmacije.
„ (…)Nakon kojih pola sata otvorio sam vrata i spazio Anfusa i Pavelića u zadimljenoj sobi sa crvenim licima u očevidnoj živčanoj napetosti. Odmah iza toga izlazi dr. Pavelić i dolazi u našu sobu s tekstom jednog brzojava, odredjenog Mussoliniju (…)“.
Izaslanik njemačke vlade Weesenmayer, i hrvatski vojskovođa Kvaternik, odbili su cijeli brzojav kojim je Mussolini trebao biti obaviješten da je Pavelić pristao na talijanske uvjete priznanja Hrvatske. Pavelić je u brzojavu izostavio njemačku ulogu u uspostavi NDH. Weesenmayer i S. Kvaternik sastavili su drugi brzojav, koji je trebao biti upućen, kako Mussoliniju, tako i Hitleru, ali talijanski ministar odbija pristati na sadržaj teksta prije nego se konzultira sa službenim Rimom. Na to je dr. Weesenmayer naredio njemačkoj vojsci da iskopča sve telefonske linije. Tako je izaslanik njemačke vlade sprječavao razgovor svog talijanskog saveznika. Na kraju je u Rim stigao preslik Pavelićevog brzojava kojega je zrakoplovom na Tiber dopremio izaslanik talijanske vlade. Nakon toga je Slavko Kvaternik upitao Antu Pavelića :
„Kaži nam, Ante, kako sada stojimo? “ - Ante Pavelić: „Od onoga što sam ti jučer pokazao, ništa se nije promijenilo, a u znak da će Hrvatska biti nezavisna, imenujem te hrvatskim vojskovođom.“
Dana 25. travnja je ministar vanjskih poslova Italije na sastanku u Ljubljani s hrvatskim izaslanstvom lažno izjavio da mu je ministar vanjskih poslova Njemačke, von Ribbentrop, na sastanku u Beču 22. travnja nudio podjelu Hrvatske kao što je podieljena Slovenija, ali da „je Italija to odbila, zbog činjenice što je Dr. Pavelić boravio 12 godina u Italiji“. Ribbentrop je odmah nakon sastanka u Beču poslao kurira u najvećoj tajnosti u Zagreb s porukom za poglavara hrvatske države Antu Pavelića, da su Talijani u Beču od Njemačke zahtijevali cijelu Hrvatsku: „Mi smo im (Talijanima, op.a.) odgovorili, da ako što traže od Hrvata, neka se izravno obrate na njih, a ne na nas.“ (Ribbentrop) Pavelić je ovu informaciju hrvatskom državnom vodstvu prešutio.
Dana 18. svibnja 1941. je poglavnik NDH dr. Ante Pavelić u glavnom gradu Italije potpisao tzv. Rimske ugovore kojima je talijanskim fašistima ustupio kolijevku Hrvatske – Dalmaciju s preko 400 tisuća stanovnika. Ti ugovori znače nadalje vojnu okupaciju tzv. druge zone ili razvojačenog pojasa, te uspostavu protektorata nad ostalom Hrvatskom odnosno nad NDH. (Međimurje su jednostrano okupirali mađarski fašisti.) Takvo stanje Rimski ugovori nazivaju «hrvatskom nezavisnošću». Poučeni hrvatskim iskustvom da je Njemačka dala avis (pozitivnu ocjenu ili zeleno svjetlo) za stvaranje hrvatske države, da bi potom Italija u liku Ante Pavelića postavila u Hrvatskoj isključivo pro-talijansku vladu i preuzela Hrvatsku u svoju interesnu sferu, Nijemci su u Grčkoj svjetlosnom brzinom postavili pro-njemačku vladu. Svjiet diplomacije nije morao dugo čekati njemačku reakciju na talijansko presizanje:
Hitler je odmah nakon potpisivanja Rimskih ugovora pozvao Pavelića na Berghof (Hitlerova alpska rezidencija) i ponudio hrvatskoj vladi pomoć u posredovanju s Italijom kako bi se amortizirali Rimski ugovori i Hrvatska ostala i pro-njemački orijentirana. Pavelić kao talijanski, Mussolinijev eksponent u NDH, nije, međutim, prihvatio za Hrvatsku povoljnu Hitlerovu ponudu, na što je Hitlerov zamjenik Heinrich Himmler zbog talijansko-hrvatskih odnosa službeno u Berlin pozvao šefa sigurnosti NDH Eugena Didu Kvaternika, i preporučio mu državni prevrat protiv Poglavnika Pavelića, da ga smijeni s vlasti kako bi Hrvatska mogla postati neovisna od Italije:
«Ako želite imati čistu situaciju s Talijanima i spriječiti njihovo daljnje napredovanje i presizanje, pobrinite se za Pavelićevu sigurnost(…).
On je potpuno vezan za Italiju, i dok je on na vlasti, nećete imati mira s Talijanima.» (Himmler, Berlin 1941. godine.)
Berlinski razgovor je završio negativno jer je Dido Kvaternik odbio i pomisao da se prvog poglavara hrvatske države nasilno miče od strane šefa policije, makar i Hrvatskoj savezničke države. Braneći Pavelića pred Himmlerom, šef hrvatske sigurnosti Kvaternik načelno je branio hrvatski souverainitet, ali nezavisnost Hrvatske nije branio njezin državni poglavar dr. Ante Pavelić. Himmlerov prijedlog za internacijom Poglavnika Pavelića znači kulminaciju (vrhunac) njemačko-talijanskog hladnog rata.
Kako bi Nijemci zadržali polovicu utjecaja u NDH prisilili su Talijane na njemačko-talijansku vojnu demarkacijsku liniju kojom je NDH praktički podieljena napola: sjeverno od linije Karlovac-Foča stacionirala se njemačka vojska, južno od te linije talijanska vojska. Po sporazumu između Pavelića i Mussolinia se hrvatska vojska nije smjela stacionirati niti bojevo djelovati u južnoj demarkacijskoj vojnoj zoni, tzv. Drugoj zoni, u kojoj su talijanski vojnici jamčili Hrvatima “zaštitu”, ali na način da je talijanska okupacijska vlast naoružavala srpske četnike koji su potom u Dalmaciji i Hercegovini ubijali civilno hrvatsko stanovništvo. Tek što je, dakle, talijanska vlada na najsvečaniji način Rimskim ugovorima zajamčila nezavisnost Hrvatske (NDH), počela je srpsko pučanstvo iz Nezavisne Države Hrvatske, protiv kojega je još pred nekoliko tjedana bila u ratu, pripremati za ustanak protiv hrvatske vlasti i rušenje Nezavisne Države Hrvatske. Novačenje i naoružavanje srpskih četnika iz kadra raspale jugoslavenske vojske vršeno je iz novčanih sredstava koje je hrvatska vlada davala za održavanje Druge talijanske armije u NDH.
Talijanski “saveznici” na hrvatskom teritoriju spremali su novcem poreznih obveznika NDH ustanak protiv države (NDH) kojoj su zajamčili nezavisnost. Sam bi se Macchiavelli zgrozio nad licemjerstvom, prevarom i nasiljem koje su uz deklaraciju o prijateljstvu talijanski interpretatori od godine 1941. do 1943. godine izvršili nad hrvatskom državom i hrvatskim narodom.
Velikosrpskom krugu u Jugoslaviji nije 1941. bilo do razbijanja Jugoslavije, čak niti zbog jugoslavenske Banovine Hrvatske, jer Jugoslavija je čak uz postojanje Banovine Hrvatske kao jugoslavenske federativne jedinice bila u stvarnosti „Velika“ Srbija. Stoga je državni udar od 27. ožujka 1941. godine, koji je izveo prevratnički režim generala Dušana Simovića, predstavljao samoubojstvo Jugoslavije odnosno „Velike“ Srbije, na koje je Srbe potaknula lukava britanska vlada. Da Pavelićev režim nije bio tako neučinkovit u suzbijanju partizanskog oružanog pokreta, pitanje je da li bi Srbi 1945. uspjeli obnovom Jugoslavije obnoviti i „Veliku“ Srbiju, i da li bi režim balkanskog zločinca Slobodana Miloševića uspio 1990. – 1995. postati zločinački velikosrpski režim na račun hrvatskih i bosanskohercegovačkih žrtava. Kao što je poglavnikova bivša desna ruka ali i njegov veliki kritičar Eugen Dido Kvaternik naglasio, poglavnik Pavelić je pao na Mussolinievu varku i prepustio mu velike dijelove hrvatske Dalmacije umjesto samo uporišne točke u području Zadra, a nakon Rimskih ugovora je poglavnik NDH odbio njemačku ponudu da se Hrvatska riješi talijanske dominacije odnosno da se anuliraju Rimski ugovori, unatoč deset talijanskih okupacijskih divizija na hrvatskom području 1941. godine. „Iako je nova hrvatska država NDH imala 100 tisuća četvornih kilometara površine, Rimskim ugovorima je hrvatskoj državi zadana smrtonosna rana. Rimski ugovori predstavljaju uzrok partizanstva na području NDH. Rimski ugovori jedna su od glavnih razloga partizanstva. Glavni zapovjednik talijanskih snaga u NDH, general Roatta, u svojim memoarima tvrdi da je dao razdijeliti partizanima 25 tisuća pušaka. Vjerovatno se nikada ne će moći točno ustanoviti koliko su oružja talijanski fašisti podijelili neprijateljima hrvatske države - jugoslavenskim komunistima i srpskim četnicima. Ali sigurno je, tvrdi Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima, da su talijanski fašisti predali u Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku i Crnoj Gori, ne 25 tisuća, nego 250 tisuća pušaka, da su hrvatski talijanski saveznici predali neprijateljima hrvatske države tisuće strojnih pušaka, stotine topova, tenkova i zalihe streljiva i opreme u ogromnim količinama, i to kroz razdoblje od dvije godine, od 1941. do 1943. godine. Oružje je predano, ne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja od Italije nije dobila nikakvu savezničku pomoć iako su Rimski ugovori hrvatskoj državi „jamčili nezavisnost“, „već onima kojima je uništenje N.D.H. i iskorijenjenje hrvatskog naroda bio jedini i glavni cilj. Partizanstvo oboružano je u času svog postanka, ne od Rusa ili zapadnih saveznika, već od onih vojnih postrojbi, čiju su prisutnost Rimski ugovori legalizirali. To sve u času kada se je sovjetska vojska očajno borila za svoj opstanak na Dnjepru, Donu i Volgi, a elitne jedinice britanskog imperija u Sjevernoj Africi bile u punom povlačenju pred njemačkim panzerima (...) Unatoč tomu želi se partizanstvo prikazati kao da je Hrvatima nametnut partizanski režim od nekadašnjih neprijatelja 3. Reicha, da je to tako odredila (međunarodna) konferencija na Jalti. Krimska (jaltska) konferencija bila je u veljači 1945. godine, a partizanstvo je nastalo 1941. godine, i odonda je bilo oboružani faktor otpora koji se je borio za Saveznike. Zar su Saveznici na Jalti mogli sankcionirati ustašku vladu koja im je u svojoj autoproklamiranoj dalekovidnosti navijestila rat? Jalta je samo sankcionirala postojeće stanje i priznala one druge (Tita i partizane) koji su se borili na strani Saveznika.“ Eugen Dido Kvaternik upozorava da se ne nasjeda na tezu o „izgubljenom ratu“, i navodi primjer kako su i Slovaci, kao i Hrvati, za vrijeme Drugog svjetskog rata izvršili udar protiv vlastite domovine, dakle, protiv Slovačke, i to u korist Čehoslovačke, u ljeto 1944. godine, i to činjenično stanje sankcionirala je i Krimska konferencija u Jalti 1945. godine. Isto tako bi Krimska konferencija sankcionirala ili priznala činjenično stanje da je u Zagrebu godine 1945. na vlasti ostala hrvatska vlada uz pomoć hrvatske vojske i hrvatske javnosti. Ovako je poglavnik Pavelić 1945. zapovijedio izmiještanje hrvatske vojske s područja Nezavisne Države Hrvatske što je dovelo do pada NDH, i u konačnici do izručenja hrvatske vojske partizanskoj jugoslavenskoj armiji, i do masovnog ubijanja hrvatskih ratnih zarobljenika. Za Slovačku, međutim, objašanjava Eugen Dido Kvaternik, još vrijedi olakotna okolnost da Slovaci nisu uspjeli sačuvati slovačku državu zbog činjenice što je njeno nacionalno područje pripadalo operativnom području Crvene armije, dok područje NDH nije palo pod operativno područje Staljinovih armija koje su operirale samo u Srbiji i u bitci za osvajanje Beograda u jesen 1944. godine. Finska je kao bivša osovinska sila sačuvala državnu nezavisnost, čak je jednu cijelu njemačku armiju prisilila da napusti njeno područje. Finska vlada nije tražila imaginarne garancije za budućnost Finske kao Pavelićeva vlada svojim „Memorandumom“ 1945. godine jer je njena najbolja garancija neizmjerna ljubav i predanost pravoj slobodi svakoga Finca. Ta zemlja epopeje slobode nije kapitulirala ni pred Sovjetima i komunistima ni pred Njemačkom i nacistima, ali ni pred antifašističkim Saveznicima jer su i jedni i drugi i treći znali da će trebati iskorijeniti i zadnjeg stanovnika te male ali junačke zemlje prije nego unište ideju slobode, naglašava Eugen Dido Kvaternik, i nastavlja, da je i finski maršal Mannerheim, vođa Finaca za vrijeme Drugog svjetskog rata, radije izabrao izgnanstvo i napustio svoju domovinu Finsku nego da njegova nazočnost spriječi spas opstanka Finske u očima Zapadnih saveznika, ali poglavnik Pavelić u Hrvatskoj nije izabrao put kojim je krenuo Mannerheim nego je hrvatski narod i hrvatsku narodnu vojsku povukao za sobom 1945. u provaliju. Narodi su uvijek bili gospodari vlastite sudbine, ali umjesto da su se Hrvati borili protiv onih drugih, dakle, protiv partizana koji su na najperfidniji način organizirali oružani ustanak za ustankom protiv hrvatske države i hrvatskog naroda, Hrvati su se borili protiv Hrvata. Uz to se može primijetiti da su Hrvati izvršili 1945. samoubojstvo hrvatske države kao što su Srbi 1941. izvršili samoubojstvo Jugoslavije odnosno „Velike“ Srbije, jer, ako od devet (9) partizanskih korpusa pet (5) partizanskih korpusa čine oni sa područja Hrvatske, bez obzira što se u partizanskim jedinicama s hrvatskog područja borilo do polovice srpski dio sastava, onda se ne može govoriti drukčije nego o hrvatskom samoubojstvu hrvatske države. U politici samoubojstva hrvatske države 1945. je na hrvatskoj strani sudjelovao poglavnik Ante Pavelić, a na partizansko jugoslavenskoj strani major Franjo Tuđman koji je 1990. postao prvi predsjednik Republike Hrvatske i koji je svojom politikom protiv antikomunističkih demokratskih predstavnika hrvatskog državnog prava na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom upropastio neposrednu budućnost Republike Hrvatske i hrvatskog stanovništva, s nesagledivim posljedicama za budućnost hrvatskog političkog naroda. Tuđmanova sporazumaška politika sa Slobodanom Miloševićem dovela je Republiku Hrvatsku na rub propasti.
Zato, kada se traže krivci za hrvatske nedaće, prvo se mora počistiti u vlastitom dvorištu prije nego se krene optuživati Srbe, Engleze, Ruse, Amerikance ili neke druge. Trebali bi Hrvati krenuti od sebe i početi svoju djecu odgajati u duhu hrvatskog rodoljublja i domoljublja, ne bježeći od katarze o moralnim i političkim posrtajima poglavnika Pavelića i njegova režima vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jasno razlikujući kao pozitivnu povijesnu činjenicu ideju o hrvatskoj državi i obranu hrvatskog državnog prava od velikosrpske i jugoslavenske ideologije, od Pavelićeve vlasti u NDH koja je varala i izigrala hrvatski politički narod i svojim zločinima odvela NDH u provaliju, a hrvatskog vojnika u Titove jame! Katarze nema ni bez otvaranja oči pred partizanskim ratnim zločinima i komunističkim genocidom koji je Tito izvršio nad hrvatskim narodom 1945. godine, i nad Hrvatima održavao pola stoljeća najgoru diktaturu i tiraniju. Treba nastojati svoju djecu što bolje školovati i obrazovati pa onda u budućnosti Hrvati neće imati toliko problema !
utorak, 01.04.2008.
BIO JE BORAC ZA ISTINU I SVOJ NAROD!
GOSPODIN DITH PRAN – BORAC ZA ISTINU I SVOJ NAROD !
Kako su prenijele novinske agencije, u nedjelju, 30. ožujka 2008. godine, umro je u New Jerseyu gospodin Dith Pran.
Gospodin Dith Pran
Umro je od zločudne bolesti – raka, ali živio je pet godina (od 1974. do 1979.) sa ZLOČUDNIM TUMOROM zvan KOMUNISTIČKA PARTIJA.
Tko je bio gospodin Pran? Kao prvo, bio je gospodin, a oni koji su ga tlačili nazivali su se drugaricama i drugovima. Kao drugo, bio je fotoreporter i prevoditelj. Njegov prijatelj Sydney Schanberg rekao je za Ditha Prana da je bio „borac za istinu, i svoj narod“. Nekadašnji novinar novine The New York Times, i ratni izvjestitelj iz Kambodže, 1974. godine, Sydney Schanberg, dobio je najznačajniju novinarsku – Pulitzerovu nagradu koju je podijelio sa svojim fotoreporterom i prijateljem Dithom Pranom koji se u tom trenutku nalazio u komunističkom koncentracijskom logoru u Kambodži.
O logorima „Dachau“, „Auschwitz“, „Treblinka“ znamo sve, o sustavu koncentracijskih logora Gulag znamo nešto, o jugoslavenskom logoru „Goli otok“ ne želimo znati, a o logorima u Kambodži znamo zahvaljujući preživjeloj žrtvi komunizma, gospodinu Dithu Pranu.
Ako smo gledali američki film „The Killing Fields“ ili „Polja smrti“ iz 1984. godine, znamo o čemu se radi – području masovnog ubojstva stanovništva Kambodže – ubojstvo kambodžanskog naroda – genocid od strane režima komunističke partije i njenih pripadnika Crvenih kmera koji su nakon građanskog rata protiv nekomunističke vlade došli u Kambodži na vlast 1974. godine, na valu pobjede komunističkog Sjevernog Vijetnama nad nekomunističkim Južnim Vijetnamom.
Dolaskom na vlast Crvenih kmera sve se promijenilo u Kambodži – tko je od civila nosio naočale – bio je ubijen. Tko je nosio kravatu – bio je ubijen. Tko je znao strani jezik – bio je ubijen. Tko nije bio komunist – bio je ubijen. Tko je bio građanin otjeran je 1974. od Crvenih kmera na selo, u tako zvane radne logore i tamo – bio ubijen!
Upravo je pokojni Dith Pran dao mjestu masovnoga zločina u Kambodži naziv POLJA SMRTI, i taj je naslov ušao u povijest kao sinonim za masovni zločin nad stanovništvom Kambodže. Crveni kmeri pod zapovjedništvom i vodstvom druga Pol Pota i njegove bande pobili su dva (2) milijuna Kambodžanaca – žena i muškaraca, djece i staraca, i pobili bi i ostatak od četiri milijuna stanovnika Kambodže da vijetnamska vojska nije 1979. upala u Kambodžu i otjerala zločince natrag u prašumu iz koje su se vratili – na poziv međunarodne zajednice demokratskog Zapada, posebno na poziv i uz zaštitu britanske vlade koja je demokratske predstavnike Kambodže prisilila da moraju stvoriti koalicijsku vladu s koljačima Pol Pota, i ta je koalicija i danas na vlasti u toj napaćenoj zemlji sa izmasakriranim stanovništvom. Kambodžanci su po svojoj tradiciji pobožni, duhovni narod s dubokom vjerom, slični Tibetancima, ujedno skromni i vrijedni, radišni. Međutim, što je jedna totalitarna ideologija poput komunizma uspjela učiniti od nekih ljudi koji su ubijali u ime ideje je nevjerojatno i neopisivo.
ŽRTVE KOMUNIZMA
Režim Pol Pota imao je solidne odnose sa titoističkim režimom, i dobre, odlične međukomunističke odnose na relaciji Crveni kmeri – Savez komunista Jugoslavije. Mnoge svjetske vlade uspjele su sa režimom Pol Pota uspostaviti kontakt zahvaljujući posredovanjem bivše Jugoslavije i druga Tita. Uostalom, zar nije i Tito imao svoja Polja smrti poput rova u Teznom, jama u Maclju i Kočevskom rogu, logor na Golom otoku, komunizam i revoluciju – u ime ideje – marksističke ideologije? Na račun titoističkog režima ide 683 tisuće žrtava komunizma u bivšoj Jugoslaviji – to je brojka koju je jugokomunistički režim javno priznao u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu.
Možda će mnogim ljubiteljima druga Tita zvučati kao hereza, ali potrebno je naglasiti kako su monstruozni Crveni kmeri na kraju svoje krvave balade barem formalno se ispričali kambodžanskom narodu zbog genocida nad Kambodžancima dok se partizani i jugoslavenski komunisti sa svojom partijom i boračkom organizacijom SUBNOR i njezinom nasljednicom SAB doslovno NIKADA nisu ispričali zbog genocida nad Hrvatima. Crveni kmeri čak su 1999. održali u prašumama Kambodže nekakvo suđenje Pol Potu zbog masovnih zločina dok SKJ i SKH nisu NIKADA učinili išta slično, niti su se odrekli Tita i zločina, naprotiv!
Inače, nema greške, jedan od najljepših trgova u glavnom gradu Kambodže ne nosi naziv po Pol Potu dok u glavnom gradu Hrvatske postoji Trg maršala Tita.
KOMUNISTIČKI ZLOČINAC POL POT
Kolikog li cinizma u priči o dolasku američkog „supermana“ u Zagreb, u petak, 04.04.2008. tipa: uspjeh hrvatske demokracije, kao, nakon sloma komunizma prošli smo težak put od toga sloma pa do današnjeg ostvarenja demokracije u kojoj vladaju bivši komunisti, u kojoj nema slobodnih i poštenih izbora, u kojoj nema višestranački sustav osim kao u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, u kojoj ne postoje sloboda medija niti slobodni građani jer kad je u pitanju aktualna vladavina kriptokomunista u Hrvatskoj onda ne vrijedi demokracija nego CENZURA. Kad je u pitanju NATO, onda vlada CENZURA. Kad je u pitanju Europska Unija, onda vlada CENZURA NAD MIŠLJENJEM koje se ne poklapa s MIŠLJENJEM VLADAJUĆIH VLASTODRŽACA.
George W. Bush dolazi u Zagreb u kojemu se jedan Trg zove po masovnom zločincu, i u kojem na slobodi živi nekolicina komunističkih ratnih zločinaca i partizanskih masovnih ubojica. Možda se ostvari Bushova želja pa građanima Zagreba održi govor na Trgu maršala Tita?
God bless America? Bože, ovaj puta nemoj blagosloviti Ameriku koja podržava takve i širi velike laži o bijednom stanju u Hrvatskoj!
CBK
Kako su prenijele novinske agencije, u nedjelju, 30. ožujka 2008. godine, umro je u New Jerseyu gospodin Dith Pran.
Gospodin Dith Pran
Umro je od zločudne bolesti – raka, ali živio je pet godina (od 1974. do 1979.) sa ZLOČUDNIM TUMOROM zvan KOMUNISTIČKA PARTIJA.
Tko je bio gospodin Pran? Kao prvo, bio je gospodin, a oni koji su ga tlačili nazivali su se drugaricama i drugovima. Kao drugo, bio je fotoreporter i prevoditelj. Njegov prijatelj Sydney Schanberg rekao je za Ditha Prana da je bio „borac za istinu, i svoj narod“. Nekadašnji novinar novine The New York Times, i ratni izvjestitelj iz Kambodže, 1974. godine, Sydney Schanberg, dobio je najznačajniju novinarsku – Pulitzerovu nagradu koju je podijelio sa svojim fotoreporterom i prijateljem Dithom Pranom koji se u tom trenutku nalazio u komunističkom koncentracijskom logoru u Kambodži.
O logorima „Dachau“, „Auschwitz“, „Treblinka“ znamo sve, o sustavu koncentracijskih logora Gulag znamo nešto, o jugoslavenskom logoru „Goli otok“ ne želimo znati, a o logorima u Kambodži znamo zahvaljujući preživjeloj žrtvi komunizma, gospodinu Dithu Pranu.
Ako smo gledali američki film „The Killing Fields“ ili „Polja smrti“ iz 1984. godine, znamo o čemu se radi – području masovnog ubojstva stanovništva Kambodže – ubojstvo kambodžanskog naroda – genocid od strane režima komunističke partije i njenih pripadnika Crvenih kmera koji su nakon građanskog rata protiv nekomunističke vlade došli u Kambodži na vlast 1974. godine, na valu pobjede komunističkog Sjevernog Vijetnama nad nekomunističkim Južnim Vijetnamom.
Dolaskom na vlast Crvenih kmera sve se promijenilo u Kambodži – tko je od civila nosio naočale – bio je ubijen. Tko je nosio kravatu – bio je ubijen. Tko je znao strani jezik – bio je ubijen. Tko nije bio komunist – bio je ubijen. Tko je bio građanin otjeran je 1974. od Crvenih kmera na selo, u tako zvane radne logore i tamo – bio ubijen!
Upravo je pokojni Dith Pran dao mjestu masovnoga zločina u Kambodži naziv POLJA SMRTI, i taj je naslov ušao u povijest kao sinonim za masovni zločin nad stanovništvom Kambodže. Crveni kmeri pod zapovjedništvom i vodstvom druga Pol Pota i njegove bande pobili su dva (2) milijuna Kambodžanaca – žena i muškaraca, djece i staraca, i pobili bi i ostatak od četiri milijuna stanovnika Kambodže da vijetnamska vojska nije 1979. upala u Kambodžu i otjerala zločince natrag u prašumu iz koje su se vratili – na poziv međunarodne zajednice demokratskog Zapada, posebno na poziv i uz zaštitu britanske vlade koja je demokratske predstavnike Kambodže prisilila da moraju stvoriti koalicijsku vladu s koljačima Pol Pota, i ta je koalicija i danas na vlasti u toj napaćenoj zemlji sa izmasakriranim stanovništvom. Kambodžanci su po svojoj tradiciji pobožni, duhovni narod s dubokom vjerom, slični Tibetancima, ujedno skromni i vrijedni, radišni. Međutim, što je jedna totalitarna ideologija poput komunizma uspjela učiniti od nekih ljudi koji su ubijali u ime ideje je nevjerojatno i neopisivo.
ŽRTVE KOMUNIZMA
Režim Pol Pota imao je solidne odnose sa titoističkim režimom, i dobre, odlične međukomunističke odnose na relaciji Crveni kmeri – Savez komunista Jugoslavije. Mnoge svjetske vlade uspjele su sa režimom Pol Pota uspostaviti kontakt zahvaljujući posredovanjem bivše Jugoslavije i druga Tita. Uostalom, zar nije i Tito imao svoja Polja smrti poput rova u Teznom, jama u Maclju i Kočevskom rogu, logor na Golom otoku, komunizam i revoluciju – u ime ideje – marksističke ideologije? Na račun titoističkog režima ide 683 tisuće žrtava komunizma u bivšoj Jugoslaviji – to je brojka koju je jugokomunistički režim javno priznao u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu.
Možda će mnogim ljubiteljima druga Tita zvučati kao hereza, ali potrebno je naglasiti kako su monstruozni Crveni kmeri na kraju svoje krvave balade barem formalno se ispričali kambodžanskom narodu zbog genocida nad Kambodžancima dok se partizani i jugoslavenski komunisti sa svojom partijom i boračkom organizacijom SUBNOR i njezinom nasljednicom SAB doslovno NIKADA nisu ispričali zbog genocida nad Hrvatima. Crveni kmeri čak su 1999. održali u prašumama Kambodže nekakvo suđenje Pol Potu zbog masovnih zločina dok SKJ i SKH nisu NIKADA učinili išta slično, niti su se odrekli Tita i zločina, naprotiv!
Inače, nema greške, jedan od najljepših trgova u glavnom gradu Kambodže ne nosi naziv po Pol Potu dok u glavnom gradu Hrvatske postoji Trg maršala Tita.
KOMUNISTIČKI ZLOČINAC POL POT
Kolikog li cinizma u priči o dolasku američkog „supermana“ u Zagreb, u petak, 04.04.2008. tipa: uspjeh hrvatske demokracije, kao, nakon sloma komunizma prošli smo težak put od toga sloma pa do današnjeg ostvarenja demokracije u kojoj vladaju bivši komunisti, u kojoj nema slobodnih i poštenih izbora, u kojoj nema višestranački sustav osim kao u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, u kojoj ne postoje sloboda medija niti slobodni građani jer kad je u pitanju aktualna vladavina kriptokomunista u Hrvatskoj onda ne vrijedi demokracija nego CENZURA. Kad je u pitanju NATO, onda vlada CENZURA. Kad je u pitanju Europska Unija, onda vlada CENZURA NAD MIŠLJENJEM koje se ne poklapa s MIŠLJENJEM VLADAJUĆIH VLASTODRŽACA.
George W. Bush dolazi u Zagreb u kojemu se jedan Trg zove po masovnom zločincu, i u kojem na slobodi živi nekolicina komunističkih ratnih zločinaca i partizanskih masovnih ubojica. Možda se ostvari Bushova želja pa građanima Zagreba održi govor na Trgu maršala Tita?
God bless America? Bože, ovaj puta nemoj blagosloviti Ameriku koja podržava takve i širi velike laži o bijednom stanju u Hrvatskoj!
CBK
0
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga Black Blog of the Communism
Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:
Samo nas istina može spasiti!
Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)
Erich Fromm
“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”
Link
CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika
Tisak i portali vijesti:
HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS
www.crniblogkomunizma.blog.hr
e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com
Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma
"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)
John Lennon je rekao:
"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."
PS: ubio ga je luđak.
“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)
Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:
“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)
Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:
“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”
(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)
„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“
(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)
„Ich bin ein Berliner“
(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)
CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com
HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga
"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)
„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)
„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.
Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"
„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)
Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica
Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!
TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!
Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)
"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)
Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:
"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")
<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"
Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.
Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:
„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.
Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!
"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”
Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića
George Orwell:
U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.
Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4
Predsjednik Ab Lincoln:
Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.
Mathias Richling:
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!
Slobodan čovjek kaže:
Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.
Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.
Predsjednik Thomas Jefferson:
Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.
Filozof Voltair:
Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.
Jean de la Bruyere:
Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.
George Bernard Shaw:
Sve velike istine počinju kao blasfemija.
Mark Twain:
Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.
H.G. Wells:
Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.
Njemački novinar Peter Scholl-Latour:
Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.
Burkhard Hirsch:
Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.
Halo robovi:
U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"
Evolucija svjesnog čovjeka:
Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!
Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!
Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!
Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.
Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!
Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.
Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.
Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.
Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!
CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.
Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.