CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma
srijeda, 09.04.2008.
10. TRAVANJ I POGLAVNIKOVE OBMANE
NAPAD NA „TAMNICU NARODA“ I KAPITULACIJA JUGOSLAVIJE
Poražena kolona jugoslavenske vojske 1941.
Munjeviti rat „Blitz-Krieg“ protiv Jugoslavije, planiran za 1. travnja započeo je 6. travnja 1941. u 5.15 sati zračnim bombardiranjem Beograda od strane njemačkih zračnih snaga Luftwaffe, bez prethodne najave rata ili ultimatuma. Istovremeno su njemačke i mađarske kopnene postrojbe prešle granicu prema Jugoslaviji. U Uputi br. 25 je Hitler njemačkim zračnim snagama izdao zapovijed uništiti glavni grad Beograd „stalnim danonoćnim napadima“. Luftwaffe je ovu zločinačku zapovijed ispunila sa 484 borbena zrakoplova koji su Beograd nadlijetali u nekoliko valova iako grad nije bio branjen protuzrakoplovnim snagama i bio proglašen otvorenim gradom. Glavni grad Jugoslavije i Srbije bio je gađan rasprskavajućim i požarnim bombama, posebno beogradska rezidencijalna četvrt. Iako je zapovjednik zračnih snaga general Löhr ispunio Hitlerov zadatak o napadu na Beograd, na vlastitu ruku da je gađati samo najvažnije vojne ciljeve. Bombardiranje Beograda odnijelo je između 1500 i 1700 ljudskih života. U isto vrijeme kako je tekao zračni napad sa ciljem osiguranja nadmoći nad nebom iznad Jugoslavije i osovinskih postrojbi na tlu, te uništenja prometne mreže, u Jugoslaviju su iz pravca Austrije i Mađarske prodirale snage 2. armije Wehrmachta pod zapojedništvom genera-pukovnika Freiherr Maximiliana von Weichsa, kao i 46. tenkovski korpus, a iz Bugarske su prodirale snage 12. armije Wehrmachta pod zapovjedništvom general-pukovnika Wilhelma Lista i tenkovska grupacija sa četiri tenkovske, tri motorizirane i četiri pješačkih divizija.
Višenacionalna, izvrsno i moderno opremljena jugoslavenska vojska, koja je raspolagala sa 31 divizijom u kojima je bilo raspoređeno 750 tisuća vojnika, i koja je imala 270 suvremenih borbenih zrakoplova, se uslijed napada Osovine raspadala, jer je bila pod srpskom dominacijom, što je drugim riječima značilo da nesrpski narodi nisu imali motiva boriti se za obranu zemlje u kojoj nisu osjećali slobodu. Zračno bombardiranje Beograda 6. travnja 1941. od strane Luftwaffe prekinut će i zadnji talijanski pokušaj da se spasi Jugoslavija. Istog jutra 6. travnja je na makedonskom frontu njemačka oklopna skupina iz sastava 12. armije generala i Feldmarschalla von Lista već u prvom naletu probila položaje jugoslavenske vojske koje je srpski generalštab proglasio neosvojivima, a koje su branile elitne srpske divizije, također navodno «nepobjedive». U roku od nekoliko sati je bio pregažen cvijet srpske vojske. Desetci tisuća do nogu potučenih srpskih vojnika bili su u paničnom bijegu pred njemačkim panzerima i valovima Stuka i Messerschmitta. Otpor Srba bio je slabiji i kraći nego otpor Poljaka 39', i Norvežana i Nizozemaca 40'. Dana 10. travnja 1941. godine je na dan proglašenja uspostave NDH jedna divizija 46. tenkovskoga korpusa Wehrmachta ušla u Zagreb. Pripadnici njemačkih jedinica su na ulicama glavnoga grada Hrvatske pozdravljeni kao oslobodioci Hrvatske iz tamnice naroda Jugoslavije. Dana 12. travnja je 41. tenkovski korpus zauzeo bez borbe glavni grad Jugoslavije i Srbije, Beograd. U ratno zarobljeništvo Osovine predalo se nakon jugoslavenske kapitulacije od 17. travnja 334 tisuće vojnika jugoslavenske vojske dok su hrvatske jedinice vojske Kraljevine Jugoslavije već prije toga prekinule borbena djelovanja protiv osovinskih snaga.
Tri čimbenika su dovela do brzog sloma prve Jugoslavije: njemačko masovno bombardiranje Beograda koje je obezglavilo srpsko vojničko i političko vodstvo. Drugi čimbenik je njemački proboj u Makedoniji koji je jugoslavenskoj vojsci pod srpskom komandom odrezao odstupnicu, i treće: proglašenje NDH 10. travnja i hrvatski narodni ustanak protiv srpske okupacije iz 1918. godine.
Proglašenje hrvatske države prije kapitulacije Jugoslavije, i talijanska okupacija Hrvatske:
Proglašenje hrvatske države, u vrijeme i situaciji dok Jugoslavija još nije ni kapitulirala, pokazalo je fiktivnost navodne političke kohezije državne tvorevine Jugoslavije: ako su Srbi u Makedoniji podlegli modernom oružju i vojnoj spremi Wehrmachta, u Hrvatskoj su srpski «junaci s Kajmakčalana» kapitulirali pred golorukim hrvatskim seljacima - čitave pukovnije i divizije položile su oružje, ali ne Nijemcima i Talijanima, nego novim hrvatskim vlastima, i tražile su u zamjenu za predaju slobodan prolaz do Srbije, koji su im Hrvati potom dopustili, i to sve dok su osovinske čete bile još najmanje 200 km udaljene. Uspostava NDH i raspuštanje srpske vojske (pod imenom jugoslavenske vojske) na Kordunu, u Liki i Dalmaciji provedeno je 10. i 11. travnja bez ikakve izravne pomoći Nijemaca ili Talijana. Tako su Hrvati preuzeli od Srba vlast u Splitu 10. travnja, a u Šibeniku 11. travnja kad su njemačke predhodnice istom prelazile Savu i Kupu i bile još 300 km udaljene. U času proklamacije Nezavisne Države Hrvatske su prvi talijanski odredi prešli jugoslavensko-talijansku granicu kod Postojne u Sloveniji i navečer dana 10. travnja ušle u Ljubljanu. Tog dana još niti jedan talijanski vojnik nije bio na hrvatskom tlu, niti je bila potrebna talijanska intervencija da se slomi otpor jugoslavenske vojske koja je oružje polagala novim hrvatskim vlastima, ili se povlačila prema Srbiji. Dana 10. travnja je odred ustaša i Seljačke zaštite kod Petrinje zarobio zapovjednika i cijeli stožer srpske 4. jugoslavenske armije.
Talijanska Druga armija, nakon ulaska u Hrvatsku 11. travnja bez borbe, nije naišla na otpor jugoslavenske odnosno srpske vojske, ali se II talijanska armija sa svojih 12 divizija i 300 tisuća vojnika vladala u tek stvorenoj hrvatskoj državi kao u okupiranoj, neprijateljskoj zemlji, jer je protiv Hrvatske počela voditi ratne operacije. Tako su Talijani bombardirali Šibenik 11., 12., i 13. travnja, uhićivali hrvatske političke predstavnike i spaljivali hrvatske zastave. Zapovjednik Druge talijanske armije, general Ambrosio, uputio je hrvatskom pučanstvu Dalmacije proklamaciju kojom se proglašava formalna okupacija, bez ijedne riječi o hrvatskoj državi. Tek osnovane vojne hrvatske postrojbe je talijanska II armija pod prijetnjom sile razoružala, a hrvatske časnike zarobila i poslala u ratno zarobljeništvo.
Projugoslavenski vođa hrvatske oporbe, Vladko Maček (HSS), podnio je 07.4.1941. ostavku na dužnost potpredsjednika jugoslavenske vlade, položaj na koji je ustoličen od pučističkog generala Dušana Simovića uslijed prevrata od 27. ožujka, navodno uz priznanje Banovine Hrvatske od prevratničkog režima.
Dana 17. travnja 1941. je kapitulirala jugoslavenska vlada... Kapitulaciju (predaju) su Srbi potpisali pred Nijemcima u Beču. Kapitulaciju Jugoslavije potpisao je ovlašteni predstavnik jugoslavenske vojske general Radivoje Janković, i predstavnik jugoslavenske vlade Cincar-Marković. Kapitulacija je stupila na snagu 18.4.1941.
DESETI TRAVANJ
Hrvatski patrioti su u Zagrebu 10. travnja 1941. godine proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Predsjednik Odjela za pravosuđe Banovine Hrvatske, Franjo Zelić, formalno je 10.4.1941. predao vlast u ruke hrvatskom vojnom časniku Slavku Kvaterniku. Paravojne postrojbe Seljačke i Građanske zaštite Hrvatske seljačke stranke (HSS), uvelike su pomogle u razoružanju vojske Kraljevine Jugoslavije i preuzimanju policijskih zadataka glede javnog reda do formiranja hrvatske vlasti u uspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Lokalni kadrovi političke stranke HSS pružili su logističku potporu ustaškoj vladi po osnivanju NDH jer su kao patrioti podupirali osnivanje samostalne hrvatske države. Iz inozemstva je s novim državnim poglavarom Pavelićem stigla i paravojna postrojba i vojno krilo revolucionarnog ustaškog pokreta. Nakon uspostave hrvatske vlasti pod ustaškim vodstvom je Ante Pavelić državne činovnike iz redova HSS u pravilu zamijenio vlastitim dužnosnicima tako da su ustaški stožernici postali vojni upravitelji, a takozvani Veliki župani postali su civilni upravitelji pokrajina Nezavisne Države Hrvatske. U novostvorenoj hrvatskoj državi, temeljena na povijesnom pravu, moralo je sve ono što je bilo normalno drugim europskim narodima koji su imali vlastite nacionalne države, tek biti stvoreno i uspostavljeno, prije svega raznorazne hrvatske institucije, od državnih ministarstava preko redarstva, vojske i tajne službe do diplomacije i raznoraznih državnih agencija i drugo. Moralo je biti izgrađeno i još nešto, a što nije materijalno nego predstavlja osjećaj među Hrvatima za hrvatsku državu nakon stoljeća okupacije pod stranim vladarima, a posebno nakon 20 godina sustavnog podjarmljivanja cjelokupnog hrvatskog naroda od strane beogradskih imperijalista čiji je režim Hrvate klevetao, proganjao i nastojao uvuću strah u kosti svakom hrvatskom domoljubu, pri čemu su ukinute bilo kakve hrvatske institucije i organizacije dok su hrvatske stranke bile varane na svakom koraku, od krivotvorenja i manipulacija višestranačkim izborima do uhićivanja hrvatskih stranačkih prvaka i politički montiranih sudskih procesa. Na kraju, ni jugoslavenska banovina Hrvatska nije mogla ublažiti velikosrpski teror kojemu je hrvatski narod bio izložen u Kraljevini Jugoslaviji. Na udaru velikosrpske politike u tadašnjoj prijeratnoj Jugoslaviji našla se bilo kakva hrvatska politika, i svi oni Hrvati koji su se bavili politikom.
Hrvatska je rođena u Drugom svjetskom ratu dok je njemački čekić, i dok su bombe Stuka slamale oholost vlastodržaca u Beogradu. Hrvati su usred rata postavljeni pred zadaću izgradnje hrvatske države. Dok su hrvatski službenici, od vojnika preko djelatnika u javnome zdravstvu i školstvu i obrazovanju, kao i u drugim granama javne službe svoj dio zadaće obavili najbolje što su mogli u datim uvjetima ratnoga stanja, hrvatski dužnosnici iz vrha ustaškog pokreta zakazali su u svakom pogledu, i svojom su korumpiranošću, pohlepom i sebičnošću krali ljudima u hrvatskoj državi nadu u budućnost, tjerajući nemali broj Hrvata čak i u suprotni, jugoslavenski tabor, iako odlascima Hrvata u partizane nema opravdanja jer partizanska oružana borba imala je kao konačni cilj obnovu jugoslavenske države, i to je bilo nešto što je svaki čovjek onoga doba znao, jedino naivni Hrvati tada još uvijek nisu shvatili da bilo kakva Jugoslavija predstavlja drugu riječ za „Veliku“ Srbiju. Iako je nepravdu prema stanovnicima NDH predstavljao oružani ustanak protuhrvatskog jugoslavensko-srpskog četničkog i partizanskog pokreta, od prvog dana postojanja tek uspostavljene hrvatske države, vrh ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem svojim je postupcima, nepravednom politikom prema Hrvatima (odstupanje Dalmacije i Međimurja) i prema određenim manjinskim skupinama, poput uvođenja obavezne rasističke uredbe sa zakonskom snagom o postupanju prema židovskim i nekim drugim sugrađanima, dovodio do dezintegracije društva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj što je na kraju dovelo do propasti i sloma NDH koju je na samome kraju Drugog svjetskog rata srušio vanjski udarac ofenzive Titove Jugoslavenske armije koju je moralnim posrtajima i neučinkovitom protupartizanskom borbom oslabljena hrvatska vlast u Zagrebu dočekala nespremno. Iako je ustaški pokret od ubojstva Stjepana Radića u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu predstavljao jedinu političku snagu koja se zalagala za uspostavu hrvatske države kao neovisne i samostalne od Jugoslavije, od Beograda i Srbije, poglavnik Pavelić je svoju organizaciju nepravednim i antihumanim postupcima doveo praktički u položaj i na razinu zločinačke organizacije kakva je bila i komunistička partija koja je pod krinkom antifašizma u stvarnosti vodila anti-hrvatsku oružanu i revolucionarnu borbu. Posebno nakon raskola u ustaškom pokretu koncem 1942. godine i odlaskom oca i sina Kvaternik se stanje ljudskih prava i hrvatske nacionalne sigurnosti drastično pogoršalo, a nakon ponovnog raskola u ustaškom pokretu 1944. godine i odlaskom ministara i hrvatskih rodoljuba Vokića i Lorkovića se opće stanje sigurnosti i opstanka NDH pogoršalo do to mjere da se NDH mogla očuvati jedino uklanjanjem poglavnika Pavelića s vlasti, a što komunistima nije odgovaralo jer bi to pojačalo hrvatsku poziciju prema jugoslavenskoj. Zato je CK KPH na čelu s Andrijom Hebrangom i dojavila njemačkim snagama sigurnosti u Zagrebu namjere državnog udara protiv Hitlerova režima uz kojega se poglavnik Pavelić držao kao pijan plota.
U trenutcima raspada Jugoslavije 6. travnja 1941. mogao je u Zagrebu na vlast doći bilo koji predstavnik neke hrvatske političke opcije, ali je pitanje bi li se borci za hrvatsko državno pravo održali na vlasti. U Pavelićevom slučaju se Mussolini složio da ostane na vlasti u Hrvatskoj uz uvjet „prodaje“ hrvatske Dalmacije, a njemački saveznik Italije složio se s takvim rješenjem, ali tek nakon što je Eugen Dido Kvaternik odbio Himmlerov prijedlog za smjenom Poglavnika Ante Pavelića, kako NDH ne bi morala u toliko velikoj mjeri biti ovisna od Rima.
Nakon proglašenja uspostave hrvatske države je na Uskrsnu nedjelju čitav Zagreb bio na nogama: na ulicama glavnog grada Hrvatske je u znak plebiscitarne podrške proglašenju hrvatske države NDH bilo preko sto tisuća (100.000) stanovnika (Zagreb je tada imao preko 200 tisuća stanovnika). Prije samog razbijanja Jugoslavije, njemački su nacisti, prije nego su kao poglavara hrvatske države priznali Pavelića, vodstvo Nezavisne Države Hrvatske ponudili potpredsjedniku kapitulantske jugoslavenske vlade i svojemu bivšem savezniku iz Trojnog pakta, ali je Vladko Maček (predsjednik HSS) odbio ponudu, uz obrazloženje da ga veže prisega srpskom kralju Karađorđeviću, znači, kralju iz kuće Karađorđević čiji je djed 1903. stajao na čelu zavjere srpskih oficira protiv kralja Srbije Aleksandra Obrenovića i ubojstva njegove supruge Dragane i njega. Njemački posrednik je nakon Mačekove odbijenice ponudio činovniku i lojalistu srpskoga kralja pištolj da se ubije. Poglavnik Pavelić je Mačeka dao internirati u jasenovačkom logoru, a poslije ga dao staviti u kućni pritvor na njegovu privatnom seoskom posjedu. Uoči dolaska partizana u Zagreb 8. svibnja godine 1945. je Maček izbjegao pred Titovim komunistima u inozemstvo i živio i umro u američkom egzilu u gradu i okrugu Washington DC. U vrijeme rata je Maček politikom čekanja pobjede Zapadnih saveznika pasivizirao HSS dok je lijevo krilo stranke pristupilo jugokomunističkom pokretu (Božidar Magovac), a desno stranačko krilo (Janko Tortić) se uvjetno priklonilo hrvatskom ustaškom pokretu, a 1944. sudjelovalo u prevratu protiv Hitlera i Pavelića (neuspjeli puč Vokić-Lorković). Nekoliko dana prije njemačkog napada na Jugoslaviju je dvije trećine zastupnika najveće hrvatske demokratske i vladajuće Hrvatske seljačke stranke (HSS) pod vodstvom Seljaka Janka Tortića od ministra vanjskih poslova njemačkog Reicha, Joachima von Ribbentropa, tražilo 31. ožujka godine 1941. uspostavu hrvatske države. Uže vodstvo stranke seljaka s predsjednikom Hrvatske seljačke stranke, Vladkom Mačekom, potpredsjednikom jugoslavenske vlade, iz koje su neki hrvatski članovi postali i članovi nove jugoslavenske izbjegličke vlade srpskog kralja Petra Karađorđevića u Londonu, radilo je ilegalno protiv NDH.
Proglašenje hrvatske države 1941. godine, i prvi ratni zločini srpskih oružanih snaga nad hrvatskim civilima...
Događaji u Hrvatskoj kulminiraju 8. travnja 1941. godine nakon 23 godine velikosrpske državne represije nad hrvatskim narodom u Jugoslaviji. Prilikom proglašenja opće mobilizacije jugoslavenske vojske za vrijeme osovinskog Munjevotog rata protiv Jugoslavije pričuvni hrvatski vojnici bojkotirali su mobilizaciju, što ne čudi, nakon dva desetljeća tlačenja hrvatskog naroda od strane beogradskog režima. Nade Hrvata u ostvarivanje narodnih i građanskih prava kroz Banovinu Hrvatsku, koja je osnovana pred Drugi svjetski rat 1939. godine, propale su već nakon nepunih godinu dana od srpsko-hrvatskog dogovora Cvetković-Maček. Banovinski režim u Zagrebu vršio je represiju protiv zagovaratelja hrvatske samobitnosti. Dok se vrše pripreme za rat, u Jugoslaviji 6. travnja 1941. vlada kaos, posebno u pograničnim mjestima, kao u Bjelovaru. U Bjelovar, tada jako vojničko središte vojske Kraljevine Jugoslavije, početkom travnja 1941. stižu srpski dobrovoljci, zvani „srpski komite“ ili četnici, čiji je zadatak bio „podrška“ starojugoslavenskoj vojsci. Za obranu represivne srpske države, zvana Jugoslavija, Hrvati nisu imali ni želje, ni interesa, kao što uostalom nisu 1918. imali želju za osnivanjem Jugoslavije, o čijem osnutku nikada nije među hrvatskim građanima raspisan referendum. (Slično je i uoči napada „Jugoslavenske narodne armije“ na Republiku Hrvatsku nakon 7. srpnja 1991. godine, kada je beogradski generalštab poslao u vojarne JNA na području Hrvatske pojačanje u vidu srpskih dobrovoljačkih pričuvnih jedinica JNA koje su trebale ojačati oronuli i nezainteresirani ročni sastav JNA, i jugoslavenski i srpski oficirski zbor JNA.) Odmah po njemačko-talijanskom napadu na Jugoslaviju se starojugoslavenska vojska našla u rasulu. U jedinicama je streljivo podijeljeno jedino srpskim vojnicima. U noći sa 7. na 8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od grada Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk (brigada) vojske Kraljevine Jugoslavije, sastavljen od Hrvata iz bjelovarskoga kraja. Pod vodstom podnarednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru, a pridružuje mu se i 40. dopunski puk potporučnika Supančića. Bio je to nukleus hrvatske vojske Nezavisne Države Hrvatske. Uz pomoć hrvatskog građanstva i seljaštva hrvatski vojnici slamaju otpor preostale jugoslavenske vojske i srpskih žandara u Bjelovaru. Vojni obekti stavljeni su pod nadzor novih hrvatskih vlasti. U pobuni protiv Jugoslavije 8. travnja godine 1941. poginula su četiri hrvatska vojnika. Rezultat pobune je uspostava hrvatske narodne vlasti u Bjelovaru, te se u Bjelovaru 8. travnja 1941. proglašava hrvatska država. Bilo je to dva dana prije nego je hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. u Zagrebu proglasio uspostavu hrvatske države, u ime poglavnika ustaškog pokreta Ante Pavelića. Zbilo se to, dakle, prije svih drugih događaja tijekom 1941. godine, do 1945. godine, za što se u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji od 1945. do 1990. kolektivno optuživalo hrvatski narod, i zbog kojih su titoisti u Republici Hrvatskoj optuživali Hrvate. Optužba je išla u smjeru da su Hrvati iz ustaškog pokreta 1941. izvršili pogrom nad Srbima u Hrvatskoj, i u NDH u cjelini, i da su se Srbi zbog toga pobunili, kako bi izbjegli pogrom od novih hrvatskih vlasti, i pridružili se komunističkom ustanku od 22. lipnja 1941. i četničkom ustanku od 27. srpnja 1941. godine. Međutim, povijesna istina je da su prve žrtve u Travanjskom ratu Osovine protiv Jugoslavije bili hrvatski civili, najvećim dijelom hrvatski seljaci, koji, međutim nisu ubijeni od Wehrmachta, nego od strane srpskog dijela jugoslavenske vojske.
U bjelovarskome kraju je 8. travnja 1941. proglašena uspostava hrvatske države i hrvatske vlasti, spontano, kao pravi odraz volje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Dogodilo se to bez Nijemaca i Talijana, bez pomoći fašizma, i bez udjela komunizma, bez partizana! Ali tada, kao i 1991. godine Velikosrbi i orjunaši pokušavaju u krvi ugušiti slobodan izbor hrvatskog političkog naroda (Orjuna – Organizacija jugoslavenskih nacionalista). U Bjelovaru je u trenutku proglašenja hrvatske države 8. travnja 1941. nastalo opće narodno oduševljenje, bez ikakvih izgreda prema pravoslavnoj manjini. Narod je iz okolice Bjelovara išao prema gradu Bjelovaru pješice, s hrvatskim zastavama, pjevajući i kličući novouspostavljenoj hrvatskoj državi. Izvješene su hrvatske zastave na zgrade u gradu. Iz Bjelovara su 8. travnja 1941. krenuli Milan Bačani i Mato Podravac noseći hrvatski stijeg. U selu Hrgovljani pokraj Bjelovara dočekani su u zasjedi srbočetnika, te su, uz poginula četiri hrvatska vojnika, postali prvomučenici i narodni heroji novoproglašene hrvatske države. Poginuli su, kao hrvatski civili, časno i slavno, noseći hrvatski barjak slobode. Tako su pred Uskrs 1941. u bjelovarskome kraju počinjeni od strane srpskih oružanih snaga prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima. O tim zločinima je hrvatska demokratska vlast šutjela, od 1990. do 2008. godine (kada je godine 2006. pisan ovaj tekst). Razlog šutnje hrvatskih vlasti nezavisne i samostalne Republike Hrvatske: demokratsku vlast obnašali su bivši jugoslavenski komunisti koji su cijenili Tita – najvećeg koljača nad hrvatskim narodom. Hrvatska javnost o događajima oko uspostave hrvatske države i prvim ratnim zločinima nad hrvatskim civilima 1941. gotovo uopće nije bila upoznata, naprotiv, hrvatska javnost je bila uvjerena da je ustaški režim izazvao represiju prema Srbima u NDH. Povijesna je istina, međutim, da su srpski pobunjenici izazvali 1941. represiju ustaškog režima prema Srbima, te da su hrvatski i srpski komunisti također izazvali represiju ustaškog režima, paleći i pustošeći sela, ne bi li ustaški represivni aparat usmjerili aktima odmazde prema srpskoj nacionalnoj manjini i hrvatskim pravoslavnom pučanstvu. Spomenik prvomučenicima otkriven je 8. travnja 2006. u Donjim Mostima, koji predstavlja svjedočanstvo o početku prvih srpskih zločina nad Hrvatima 1941. godine. Spomenik prvim hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata podignut je na poticaj ogranka Matice Hrvatske u Bjelovaru, pod predsjedanjem istraživača povijesti, gospodina Zdravka Ivkovića. Nije neophodno naglasiti da u financiranju spomenika nisu sudjelovale državne vlasti Republike Hrvatske.
Dan nakon proglašenja hrvatske države u Bjelovaru, 9. travnja 1941. srpski četnici u Bjelovaru ubijaju šest hrvatskih civila, a dan ranije, na dan proglašenja hrvatske države u Bjelovaru ubijena su četiri hrvatska vojnika i dva civila. Bio je to uvod u krvave srpske pokolje koji će uslijediti do kraja travnja 1941. godine i poslije. Istog dana srpski konjički puk „Car Dušan Silni“, stacioniran u Virovitici, povlači se s položaja iz sela Peteranca gdje je predhodno ubijeno petero nedužnih hrvatskih seljaka. Srpski konjički puk prenoćio je u selu Donjim Mostima. Bio je Veliki četvrtak 10. travnja 1941. godine, uoči Uskrsa, kada su oko podne ispred župne crkve Sv. Benedikta započeli krvavi uskrsni dani koje su prouzročile srpske oružane snage. Nenaoružani hrvatski seljaci nagovarali su pripadnike srpskih oružanih jedinica da se ostave oružja i da mirno pođu svojim kućama u Srbiju. Najednom se zapucalo, a mrtav je ostao ležati hrvatski seljak Josip Kovačić. Jedan od srpskih zapovjednika naredio je da se krene u potragu za hrvatskim seljacima koji su se nakon pucnjave razbježali, te da ih se pohvata i ubije. Pronalazili su ih po tragovima u snijegu koji je tog proljeća bio obilan. Tako su u blizini crkve došli u kuću Stjepana Ružmana gdje su pronašli skrivene Boltu Pavlovića i Ludviga Rupića, koji je pri pokušaju bijega slomio nogu, i obojicu ubili malo kasnije zajedno sa Stjepanom Hercegom, kojega su našli u susjednoj štali. Nakon toga su vlasnika kuće Stjepana Ružmana pretukli, tako da je nakon nekog vremena od posljedica fizičkih ozljeda preminuo. Josip Bugarin pokušao se bijegom spasiti, ali su i njega pripadnici srpskih oružanih snaga uhvatili i ubili. Bolto Seđak slučajno je išao u trgovinu i ubijen je na seoskom putu. Ivan Rupić iz Srednjih Mosta, tada star 28 godina, preživio je teško ranjavanje. Pobješnjeli Srbi, ljuti zbog raspada Jugoslavije i proglašenja hrvatske države, istjeruju iz kuće Valentina Rupića i njegova 17 godina starog sina Franju, zeta Davorina Martina Blažekovića i njihova kuma Andriju Peveca. Tjeraju ih pješice cestom po snijegu u smjeru Kapele. Andriju Peveca su izuli i bosonogog vezali konju za rep. Padao je pod konja, dok nije klonuo i tada su ga ubili. Valent Rupić, Blaž Pintarić i još neki seljani morali su ići na čelu kolone kao taoci. Ivan Blažeković, napustivši jugoslavensku vojsku, vraćao se iz Velikog Grđevca u Moste, dok ga u selu Zrinska nisu susreli srpski konjanici i zaklali ga. Pred grobljem u selu Kapela ubili su Franju Rupića (17) i Davorina Martina Blažekovića. Tog dana su Srbi na izlazu iz Donjih Mosta ubili i Stjepana Šifkorina i kod Kapele naišli na Josipa Rožmarića iz Koprivnice, te i njega ubili. Nakon krvavog pokolja nad hrvatskim seljacima, zločinački Drugi konjički puk „Car Dušan Silni“ uputio se prema Bjelovaru. Njemačke oružane snage su tog dana stigle do Bjelovara, naišli na srpske jedinice i prisilile ih na predaju. Bio je zarobljen i konjički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, Srbin, za kojega se pretpostavljalo da je naredio ubojstva hrvatskih seljaka u Donji Mosti. Dospio je pred uspostavljeni hrvatski sud u Bjelovaru. Nakon neuspjelog procesnog postupka, u srpnju 1941. godine, pušten je u Srbiju, gdje je poslije Drugog svjetskog rata umro u Beogradu. Ovaj podatak je znakovit. Krivnja mu nije dokazana zbog nedostatka svjedoka, pa je hrvatski sud u Bjelovaru oslobodio ozloglašenog srpskog oficira, čiji je Drugi konjički puk „Car Dušan Silni“ poubijao najmanje jedanaest nedužnih hrvatskih civila. Sud u procesnom postupku i u istrazi nije primijenio načelo zapovjedne odgovornosti već je stupio po dokaznom postupku. Gradsko redarstvo u Bjelovaru 30. travnja 1941. izvijestilo je Ministarstvo vanjskih poslova NDH posebnim iskazom o ubojstvima srbočetnika nad Hrvatima od 6. do 30. travnja 1941. godine na području Kotarskog poglavarstva Bjelovara. Tih dana mjeseca travnja 1941. godine, u Travanjskom ratu prilikom napada Osovine na Jugoslaviju, ubijeno je od strane srpskih oružanih snaga ukupno 33 Hrvata, i to su bili prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima od početka rata 6. travnja 1941. godine. Srpski pokolj u Mostima, umjesto zastrašivanja hrvatskih seljaka, polučio je suprotan učinak – većina hrvatskih seljaka iz bjelovarskoga kraja prijavila se u hrvatsku vojsku braniti hrvatsku državu NDH. U tijeku Drugog svjetskog rata i poraća, sela Gornji, Srednji i Donji Mosti teško su stradala. Poubijano je i poginulo još 64 mještana, uz spomenutih 11 prvomučenika iz triju sela Mosti, ukupno 75 mještana. U ožujku 1945. godine ubijen je i župnik Viktor Müler. (Podatke o proglašenju i uspostavi hrvatske države u Bjelovaru 8. travnja 1941. godine, i o ubijenim hrvatskim vojnicima i civilima u bjelovarskome kraju tijekom Travnjskog rata 1941. godine, od strane srpskih oružanih snaga raspadnute vojske Kraljevine Jugoslavije, objavio je 2006. godine g. Damir Borovčak u nastavcima od tri članka u tjedniku „Hrvatsko slovo“, a godine 2007. je vijest o obljetnici proglašenja hrvatske države 8. travnja 1941. u Bjelovara objavljena u središnjem „Dnevniku“ Hrvatske televizije.)
Proklamacija (proglašenje) hrvatske nezavisnosti 10. travnja provedena je da ni jedan organ talijanske vlade uopće o tom nije ništa znao. Za proklamaciju od 10. travnja nije 10. travnja znao Mussolini, ali ni Pavelić. Vođa ustaškog pokreta saznao je za proklamaciju hrvatske nezavisnosti 10. travnja u 22 sati navečer kad je vijest o proglašenju uspostave hrvatske države javio Radio Zagreb. Proklamaciju hrvatske nezavisnosti talijanska diplomacija nije predvidjela, ali je proglašenje hrvatske države označio početak njemačko-talijanskog hladnog rata u kojemu je dr. Pavelić bio središnja osoba: «Pavelić je jedina figura naše balkanske igre, i ona nam ne smije izbjeći.» (Talijanski diplomat signore Anfuso)
Hrvatsku državu NDH, prvu nakon 1102. godine, osnovali su hrvatski patrioti (domoljubi) usred Drugog svjetskog rata kada su, na krilima pobjede Wehrmachta nad jugoslavenskom vojskom, u Zagrebu proglasili uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Uslijed sloma Jugoslavije su neki Hrvati spoznali kako je došao pravi i jedini mogući trenutak ostvarenja hrvatskog državnog prava. Jedino je slučaj htio da je to u jednom trenutku bilo i u interesu Hitlerove Njemačke. Hrvati bi zbog uspostave hrvatske države bili radosni i da su postigli priznanje hrvatskog državnog prava od bilo koje druge strane, bilo od predstavnika zemalja zapadne demokracije, bilo od strane sovjetske Rusije. Uspostava NDH 1941. predstavlja primjenu Wilsonovih principa o samoodređenju naroda. Uspostava hrvatske države bila je ostvarenje stoljetnog sna hrvatskog naroda, pozdravljen od 99 posto Hrvata. Zagrebački nadbiskup Stepinac također je pozdravio uspostavu hrvatske države, i pozvao hrvatske ustaške vlasti na poštivanje čovjekova dostojanstva i života. Poglavnik, međutim, nije poslušao riječi Uzoritog!
Gospodin Ronald Reagan, 50. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i rušitelj komunizma, je 1967. godine, dok je bio na položaju guvernera Californije, dao 10. travanj proglasiti spomendanom kao Dan Hrvata u saveznoj američkoj državi Californiji.
FAŠISTIČKI UVJETI PRIZNANJA NDH: protuhrvatski Rimski ugovori !!!
Prije priznanja NDH od strane Osovine je izaslanik njemačke vlade dr. Weesenmayer upitao 13. travnja 1941. nastupajućeg suverena Hrvatske dra. Antu Pavelića kakve obaveze ima prema Italiji. Isto pitanje mu je istog dana u Karlovcu postavio hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik koji je 10. travnja uime Poglavnika Pavelića u Zagrebu proglasio NDH.
Poglavnikov lažni odgovor je bio kako mu Mussolini nije postavio nikakve uvjete za priznanje Hrvatske:
«(…)Ja sam ga (poglavnika) upitao pozivom na čast i poštenu riječ, da li ima kakve osobne ili političke obaveze prema Italiji, jer kad bi takve obaveze postojale, da ćemo naći načina da njima izbjegnemo, ako su teže političke naravi i krnje naš souverainitet. Pavelić mi je nato dao ruku i rekao, da mogu vjerovati kako nema nikakvih osobnih ili političkih obaveza i da se od njega nije ništa tražilo(…)» (Citat po svjedočenju Slavka Kvaternika).
Na putu iz Italije do Hrvatske, kroz Gorski kotar za Zagreb i do preuzimanja vlasti, vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić održao je u Ogulinu prvi javni govor u kojemu je među inim rekao:
« … da je vjekovni san hrvatskog naroda ispunjen, da će Hrvatska obuhvaćati cijelo hrvatsko povijesno područje, da će zaista biti nezavisna, a u njoj neće vladati klike ni obitelji nego radni narod. U Hrvatskoj biti će kruha i ruha za svakoga; nisam došao vladati nego raditi… »
Pavelićev način govora i izložene misli djelovale su na hrvatske seljake, radnike i građane kao osvježenje poslije tolikog mnoštva plitkih, neozbiljnih, demagoških fraza kojima je bila poplavljena siromašna «sporazumaška» Hrvatska (od Strossmayera i Hrvatsko-Ugarske nagodbe 1868. godine preko Jugoslavije 1918. do sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine).
Pošto su Njemačka i Italija napale Jugoslaviju, obje strane vojske nalazile su se od 11. travnja 1941. posvuda u Hrvatskoj. Vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić bio je za vrijeme političke emigracije u Italiji pod zaštitom ali i kontrolom fašističkog vođe Benita Mussolinija. (Velikosrpski režim dao je Pavelića u vrijeme diktature kralja Aleksandra u odsutnosti osuditi na smrt). Zbog toga talijanska vojska, koja je 11. travnja 1941. napala Jugoslaviju i koja se u trenutcima kapitulacije jugoslavenske vlade nalazila i u Hrvatskoj (kao dijela bivšeg teritorija Kraljevine Jugoslavije), nije od strane ustaškog vodstva smatrana okupatorskom nego savezničkom. Njemačka vojska kao saveznik talijanske vojske je od strane Ante Pavelića automatizmom smatrana također savezničkom vojskom u Hrvatskoj. Zapovijedajući njemački general pozdravio je Antu Pavelića 14.4.1941. u Karlovcu uime njemačke vojske, oslovljavajući nastupajućeg vladara Hrvatske titulom poglavara hrvatske države: «Herr Staats-Chef». Međutim, prije nego je Pavelić stigao u Zagreb nakon tesetotravanjskog proglašenja NDH i dvanaestogodišnje političke emigracije u Italiji, a nakon što je izaslanik njemačke vlade budućem hrvatskom poglavaru dao jamstvo kako će Njemačka BEZUVJETNO priznati Hrvatsku, poglavnik je 14.4.1941. imao u Karlovcu razgovor sa izaslanikom talijanske vlade, ministrom Anfusom. Preko svojega ministra je Mussolini prenio Paveliću UVJETE pod kojima će Italija priznati Hrvatsku. Tragične posljedice tih uvjeta, na koje je Poglavnik pristao, bile su Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske kojima je Poglavnik Ante Pavelić ustupio duceu Mussoliniju većinu hrvatske Dalmacije.
„ (…)Nakon kojih pola sata otvorio sam vrata i spazio Anfusa i Pavelića u zadimljenoj sobi sa crvenim licima u očevidnoj živčanoj napetosti. Odmah iza toga izlazi dr. Pavelić i dolazi u našu sobu s tekstom jednog brzojava, odredjenog Mussoliniju (…)“.
Izaslanik njemačke vlade Weesenmayer, i hrvatski vojskovođa Kvaternik, odbili su cijeli brzojav kojim je Mussolini trebao biti obaviješten da je Pavelić pristao na talijanske uvjete priznanja Hrvatske. Pavelić je u brzojavu izostavio njemačku ulogu u uspostavi NDH. Weesenmayer i S. Kvaternik sastavili su drugi brzojav, koji je trebao biti upućen, kako Mussoliniju, tako i Hitleru, ali talijanski ministar odbija pristati na sadržaj teksta prije nego se konzultira sa službenim Rimom. Na to je dr. Weesenmayer naredio njemačkoj vojsci da iskopča sve telefonske linije. Tako je izaslanik njemačke vlade sprječavao razgovor svog talijanskog saveznika. Na kraju je u Rim stigao preslik Pavelićevog brzojava kojega je zrakoplovom na Tiber dopremio izaslanik talijanske vlade. Nakon toga je Slavko Kvaternik upitao Antu Pavelića :
„Kaži nam, Ante, kako sada stojimo? “ - Ante Pavelić: „Od onoga što sam ti jučer pokazao, ništa se nije promijenilo, a u znak da će Hrvatska biti nezavisna, imenujem te hrvatskim vojskovođom.“
Dana 25. travnja je ministar vanjskih poslova Italije na sastanku u Ljubljani s hrvatskim izaslanstvom lažno izjavio da mu je ministar vanjskih poslova Njemačke, von Ribbentrop, na sastanku u Beču 22. travnja nudio podjelu Hrvatske kao što je podieljena Slovenija, ali da „je Italija to odbila, zbog činjenice što je Dr. Pavelić boravio 12 godina u Italiji“. Ribbentrop je odmah nakon sastanka u Beču poslao kurira u najvećoj tajnosti u Zagreb s porukom za poglavara hrvatske države Antu Pavelića, da su Talijani u Beču od Njemačke zahtijevali cijelu Hrvatsku: „Mi smo im (Talijanima, op.a.) odgovorili, da ako što traže od Hrvata, neka se izravno obrate na njih, a ne na nas.“ (Ribbentrop) Pavelić je ovu informaciju hrvatskom državnom vodstvu prešutio.
Dana 18. svibnja 1941. je poglavnik NDH dr. Ante Pavelić u glavnom gradu Italije potpisao tzv. Rimske ugovore kojima je talijanskim fašistima ustupio kolijevku Hrvatske – Dalmaciju s preko 400 tisuća stanovnika. Ti ugovori znače nadalje vojnu okupaciju tzv. druge zone ili razvojačenog pojasa, te uspostavu protektorata nad ostalom Hrvatskom odnosno nad NDH. (Međimurje su jednostrano okupirali mađarski fašisti.) Takvo stanje Rimski ugovori nazivaju «hrvatskom nezavisnošću». Poučeni hrvatskim iskustvom da je Njemačka dala avis (pozitivnu ocjenu ili zeleno svjetlo) za stvaranje hrvatske države, da bi potom Italija u liku Ante Pavelića postavila u Hrvatskoj isključivo pro-talijansku vladu i preuzela Hrvatsku u svoju interesnu sferu, Nijemci su u Grčkoj svjetlosnom brzinom postavili pro-njemačku vladu. Svjiet diplomacije nije morao dugo čekati njemačku reakciju na talijansko presizanje:
Hitler je odmah nakon potpisivanja Rimskih ugovora pozvao Pavelića na Berghof (Hitlerova alpska rezidencija) i ponudio hrvatskoj vladi pomoć u posredovanju s Italijom kako bi se amortizirali Rimski ugovori i Hrvatska ostala i pro-njemački orijentirana. Pavelić kao talijanski, Mussolinijev eksponent u NDH, nije, međutim, prihvatio za Hrvatsku povoljnu Hitlerovu ponudu, na što je Hitlerov zamjenik Heinrich Himmler zbog talijansko-hrvatskih odnosa službeno u Berlin pozvao šefa sigurnosti NDH Eugena Didu Kvaternika, i preporučio mu državni prevrat protiv Poglavnika Pavelića, da ga smijeni s vlasti kako bi Hrvatska mogla postati neovisna od Italije:
«Ako želite imati čistu situaciju s Talijanima i spriječiti njihovo daljnje napredovanje i presizanje, pobrinite se za Pavelićevu sigurnost(…).
On je potpuno vezan za Italiju, i dok je on na vlasti, nećete imati mira s Talijanima.» (Himmler, Berlin 1941. godine.)
Berlinski razgovor je završio negativno jer je Dido Kvaternik odbio i pomisao da se prvog poglavara hrvatske države nasilno miče od strane šefa policije, makar i Hrvatskoj savezničke države. Braneći Pavelića pred Himmlerom, šef hrvatske sigurnosti Kvaternik načelno je branio hrvatski souverainitet, ali nezavisnost Hrvatske nije branio njezin državni poglavar dr. Ante Pavelić. Himmlerov prijedlog za internacijom Poglavnika Pavelića znači kulminaciju (vrhunac) njemačko-talijanskog hladnog rata.
Kako bi Nijemci zadržali polovicu utjecaja u NDH prisilili su Talijane na njemačko-talijansku vojnu demarkacijsku liniju kojom je NDH praktički podieljena napola: sjeverno od linije Karlovac-Foča stacionirala se njemačka vojska, južno od te linije talijanska vojska. Po sporazumu između Pavelića i Mussolinia se hrvatska vojska nije smjela stacionirati niti bojevo djelovati u južnoj demarkacijskoj vojnoj zoni, tzv. Drugoj zoni, u kojoj su talijanski vojnici jamčili Hrvatima “zaštitu”, ali na način da je talijanska okupacijska vlast naoružavala srpske četnike koji su potom u Dalmaciji i Hercegovini ubijali civilno hrvatsko stanovništvo. Tek što je, dakle, talijanska vlada na najsvečaniji način Rimskim ugovorima zajamčila nezavisnost Hrvatske (NDH), počela je srpsko pučanstvo iz Nezavisne Države Hrvatske, protiv kojega je još pred nekoliko tjedana bila u ratu, pripremati za ustanak protiv hrvatske vlasti i rušenje Nezavisne Države Hrvatske. Novačenje i naoružavanje srpskih četnika iz kadra raspale jugoslavenske vojske vršeno je iz novčanih sredstava koje je hrvatska vlada davala za održavanje Druge talijanske armije u NDH.
Talijanski “saveznici” na hrvatskom teritoriju spremali su novcem poreznih obveznika NDH ustanak protiv države (NDH) kojoj su zajamčili nezavisnost. Sam bi se Macchiavelli zgrozio nad licemjerstvom, prevarom i nasiljem koje su uz deklaraciju o prijateljstvu talijanski interpretatori od godine 1941. do 1943. godine izvršili nad hrvatskom državom i hrvatskim narodom.
Velikosrpskom krugu u Jugoslaviji nije 1941. bilo do razbijanja Jugoslavije, čak niti zbog jugoslavenske Banovine Hrvatske, jer Jugoslavija je čak uz postojanje Banovine Hrvatske kao jugoslavenske federativne jedinice bila u stvarnosti „Velika“ Srbija. Stoga je državni udar od 27. ožujka 1941. godine, koji je izveo prevratnički režim generala Dušana Simovića, predstavljao samoubojstvo Jugoslavije odnosno „Velike“ Srbije, na koje je Srbe potaknula lukava britanska vlada. Da Pavelićev režim nije bio tako neučinkovit u suzbijanju partizanskog oružanog pokreta, pitanje je da li bi Srbi 1945. uspjeli obnovom Jugoslavije obnoviti i „Veliku“ Srbiju, i da li bi režim balkanskog zločinca Slobodana Miloševića uspio 1990. – 1995. postati zločinački velikosrpski režim na račun hrvatskih i bosanskohercegovačkih žrtava. Kao što je poglavnikova bivša desna ruka ali i njegov veliki kritičar Eugen Dido Kvaternik naglasio, poglavnik Pavelić je pao na Mussolinievu varku i prepustio mu velike dijelove hrvatske Dalmacije umjesto samo uporišne točke u području Zadra, a nakon Rimskih ugovora je poglavnik NDH odbio njemačku ponudu da se Hrvatska riješi talijanske dominacije odnosno da se anuliraju Rimski ugovori, unatoč deset talijanskih okupacijskih divizija na hrvatskom području 1941. godine. „Iako je nova hrvatska država NDH imala 100 tisuća četvornih kilometara površine, Rimskim ugovorima je hrvatskoj državi zadana smrtonosna rana. Rimski ugovori predstavljaju uzrok partizanstva na području NDH. Rimski ugovori jedna su od glavnih razloga partizanstva. Glavni zapovjednik talijanskih snaga u NDH, general Roatta, u svojim memoarima tvrdi da je dao razdijeliti partizanima 25 tisuća pušaka. Vjerovatno se nikada ne će moći točno ustanoviti koliko su oružja talijanski fašisti podijelili neprijateljima hrvatske države - jugoslavenskim komunistima i srpskim četnicima. Ali sigurno je, tvrdi Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima, da su talijanski fašisti predali u Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku i Crnoj Gori, ne 25 tisuća, nego 250 tisuća pušaka, da su hrvatski talijanski saveznici predali neprijateljima hrvatske države tisuće strojnih pušaka, stotine topova, tenkova i zalihe streljiva i opreme u ogromnim količinama, i to kroz razdoblje od dvije godine, od 1941. do 1943. godine. Oružje je predano, ne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja od Italije nije dobila nikakvu savezničku pomoć iako su Rimski ugovori hrvatskoj državi „jamčili nezavisnost“, „već onima kojima je uništenje N.D.H. i iskorijenjenje hrvatskog naroda bio jedini i glavni cilj. Partizanstvo oboružano je u času svog postanka, ne od Rusa ili zapadnih saveznika, već od onih vojnih postrojbi, čiju su prisutnost Rimski ugovori legalizirali. To sve u času kada se je sovjetska vojska očajno borila za svoj opstanak na Dnjepru, Donu i Volgi, a elitne jedinice britanskog imperija u Sjevernoj Africi bile u punom povlačenju pred njemačkim panzerima (...) Unatoč tomu želi se partizanstvo prikazati kao da je Hrvatima nametnut partizanski režim od nekadašnjih neprijatelja 3. Reicha, da je to tako odredila (međunarodna) konferencija na Jalti. Krimska (jaltska) konferencija bila je u veljači 1945. godine, a partizanstvo je nastalo 1941. godine, i odonda je bilo oboružani faktor otpora koji se je borio za Saveznike. Zar su Saveznici na Jalti mogli sankcionirati ustašku vladu koja im je u svojoj autoproklamiranoj dalekovidnosti navijestila rat? Jalta je samo sankcionirala postojeće stanje i priznala one druge (Tita i partizane) koji su se borili na strani Saveznika.“ Eugen Dido Kvaternik upozorava da se ne nasjeda na tezu o „izgubljenom ratu“, i navodi primjer kako su i Slovaci, kao i Hrvati, za vrijeme Drugog svjetskog rata izvršili udar protiv vlastite domovine, dakle, protiv Slovačke, i to u korist Čehoslovačke, u ljeto 1944. godine, i to činjenično stanje sankcionirala je i Krimska konferencija u Jalti 1945. godine. Isto tako bi Krimska konferencija sankcionirala ili priznala činjenično stanje da je u Zagrebu godine 1945. na vlasti ostala hrvatska vlada uz pomoć hrvatske vojske i hrvatske javnosti. Ovako je poglavnik Pavelić 1945. zapovijedio izmiještanje hrvatske vojske s područja Nezavisne Države Hrvatske što je dovelo do pada NDH, i u konačnici do izručenja hrvatske vojske partizanskoj jugoslavenskoj armiji, i do masovnog ubijanja hrvatskih ratnih zarobljenika. Za Slovačku, međutim, objašanjava Eugen Dido Kvaternik, još vrijedi olakotna okolnost da Slovaci nisu uspjeli sačuvati slovačku državu zbog činjenice što je njeno nacionalno područje pripadalo operativnom području Crvene armije, dok područje NDH nije palo pod operativno područje Staljinovih armija koje su operirale samo u Srbiji i u bitci za osvajanje Beograda u jesen 1944. godine. Finska je kao bivša osovinska sila sačuvala državnu nezavisnost, čak je jednu cijelu njemačku armiju prisilila da napusti njeno područje. Finska vlada nije tražila imaginarne garancije za budućnost Finske kao Pavelićeva vlada svojim „Memorandumom“ 1945. godine jer je njena najbolja garancija neizmjerna ljubav i predanost pravoj slobodi svakoga Finca. Ta zemlja epopeje slobode nije kapitulirala ni pred Sovjetima i komunistima ni pred Njemačkom i nacistima, ali ni pred antifašističkim Saveznicima jer su i jedni i drugi i treći znali da će trebati iskorijeniti i zadnjeg stanovnika te male ali junačke zemlje prije nego unište ideju slobode, naglašava Eugen Dido Kvaternik, i nastavlja, da je i finski maršal Mannerheim, vođa Finaca za vrijeme Drugog svjetskog rata, radije izabrao izgnanstvo i napustio svoju domovinu Finsku nego da njegova nazočnost spriječi spas opstanka Finske u očima Zapadnih saveznika, ali poglavnik Pavelić u Hrvatskoj nije izabrao put kojim je krenuo Mannerheim nego je hrvatski narod i hrvatsku narodnu vojsku povukao za sobom 1945. u provaliju. Narodi su uvijek bili gospodari vlastite sudbine, ali umjesto da su se Hrvati borili protiv onih drugih, dakle, protiv partizana koji su na najperfidniji način organizirali oružani ustanak za ustankom protiv hrvatske države i hrvatskog naroda, Hrvati su se borili protiv Hrvata. Uz to se može primijetiti da su Hrvati izvršili 1945. samoubojstvo hrvatske države kao što su Srbi 1941. izvršili samoubojstvo Jugoslavije odnosno „Velike“ Srbije, jer, ako od devet (9) partizanskih korpusa pet (5) partizanskih korpusa čine oni sa područja Hrvatske, bez obzira što se u partizanskim jedinicama s hrvatskog područja borilo do polovice srpski dio sastava, onda se ne može govoriti drukčije nego o hrvatskom samoubojstvu hrvatske države. U politici samoubojstva hrvatske države 1945. je na hrvatskoj strani sudjelovao poglavnik Ante Pavelić, a na partizansko jugoslavenskoj strani major Franjo Tuđman koji je 1990. postao prvi predsjednik Republike Hrvatske i koji je svojom politikom protiv antikomunističkih demokratskih predstavnika hrvatskog državnog prava na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom upropastio neposrednu budućnost Republike Hrvatske i hrvatskog stanovništva, s nesagledivim posljedicama za budućnost hrvatskog političkog naroda. Tuđmanova sporazumaška politika sa Slobodanom Miloševićem dovela je Republiku Hrvatsku na rub propasti.
Zato, kada se traže krivci za hrvatske nedaće, prvo se mora počistiti u vlastitom dvorištu prije nego se krene optuživati Srbe, Engleze, Ruse, Amerikance ili neke druge. Trebali bi Hrvati krenuti od sebe i početi svoju djecu odgajati u duhu hrvatskog rodoljublja i domoljublja, ne bježeći od katarze o moralnim i političkim posrtajima poglavnika Pavelića i njegova režima vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jasno razlikujući kao pozitivnu povijesnu činjenicu ideju o hrvatskoj državi i obranu hrvatskog državnog prava od velikosrpske i jugoslavenske ideologije, od Pavelićeve vlasti u NDH koja je varala i izigrala hrvatski politički narod i svojim zločinima odvela NDH u provaliju, a hrvatskog vojnika u Titove jame! Katarze nema ni bez otvaranja oči pred partizanskim ratnim zločinima i komunističkim genocidom koji je Tito izvršio nad hrvatskim narodom 1945. godine, i nad Hrvatima održavao pola stoljeća najgoru diktaturu i tiraniju. Treba nastojati svoju djecu što bolje školovati i obrazovati pa onda u budućnosti Hrvati neće imati toliko problema !
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga Black Blog of the Communism
Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:
Samo nas istina može spasiti!
Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)
Erich Fromm
“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”
Link
CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika
Tisak i portali vijesti:
HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS
www.crniblogkomunizma.blog.hr
e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com
Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma
"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)
John Lennon je rekao:
"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."
PS: ubio ga je luđak.
“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)
Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:
“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)
Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:
“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”
(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)
„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“
(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)
„Ich bin ein Berliner“
(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)
CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com
HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga
"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)
„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)
„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.
Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"
„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)
Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica
Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!
TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!
Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)
"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)
Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:
"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")
<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"
Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.
Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:
„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.
Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!
"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”
Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića
George Orwell:
U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.
Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4
Predsjednik Ab Lincoln:
Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.
Mathias Richling:
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!
Slobodan čovjek kaže:
Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.
Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.
Predsjednik Thomas Jefferson:
Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.
Filozof Voltair:
Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.
Jean de la Bruyere:
Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.
George Bernard Shaw:
Sve velike istine počinju kao blasfemija.
Mark Twain:
Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.
H.G. Wells:
Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.
Njemački novinar Peter Scholl-Latour:
Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.
Burkhard Hirsch:
Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.
Halo robovi:
U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"
Evolucija svjesnog čovjeka:
Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!
Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!
Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!
Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.
Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!
Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.
Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.
Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.
Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!
CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.
Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.