Marketing
JE LI "BLEIBURG" POSLJEDICA "JASENOVCA"
Cijenjeni blogeri, i čitateljice i čitatelji! Je li „Bleiburg“ posljedica „Jasenovca“?
Predsjednik Mesić me opet stavio na muke, i probudio u meni dilemu je li ispravna njegova tvrdnja da je veliki broj hrvatskih bleiburških žrtava kriv za žrtve jasenovačkog koncentracijskog logora, ali da niti jedna jasenovačka žrtva nije kriva za „Bleiburg“, kako je jučer izjavio, potaknut odlukom Predsjedništva Hrvatskog sabira o dodjeli pola milijuna kuna udruzi Počasni bleiburški vod za troškove Spomen-dana o (hrvatskim) bleiburškim žrtvama. (O Počasnom bleiburškom vodu više na kraju ovog posta.)
Iako su u jasenovačkom logoru ubijeni i neki članovi i simpatizeri komunističke partije, ne želim biti licemjeran kao predsjednik Mesić i neizravno tvrditi da su neki zarobljenici i zatočenici u jasenovačkom logoru bili zavrijedili smrt zato što su slijedili naputke o Svjetskoj revoluciji koje je provodila Komunistička partija Jugoslavije i KPH, usvojene na III. komunističkoj internacionali u Moskvi 1919. godine na inicijativu Vladimira Iljiča Lenjina kojom je programska točka komunističke partije o „Svjetskoj revoluciji“ postala obavezna za sve komunističke partije na svijetu. Revolucija, naime, sama po sebi donosi smrt nevinim ljudima koje revolucionari ubijaju pod izgovorom obračuna s neistomišljenicima i smetnje novom društvenom poretku. Pri tome ciljevi revolucije u ovom slučaju nisu bitni jer je naglasak na tome da su žrtve revolucije nevini ljudi, a ne samo predstavnici vlasti i dotadašnjeg poretka, kakav god bio. Najveći broj žrtava svake revolucije je nevina u smislu viktimologije (znanosti o žrtvama). Koliko god Francuska revolucija bila opravdana zbog rušenja feudalizma i starog poretka (ancien regimea), zbog veličanstvene Deklaracije o ljudskim pravima, zbog ustava koji do tada nije postojao, u toj su revoluciji pogubljeni desetci tisuća nevinih ljudi, među njima i djeca u brojnim pogromima u Parizu i diljem Francuske.
Oktobarska revolucija u Rusiji predstavlja revolucionarno nasilje na desetu potenciju u odnosu prema Francuskoj revoluciji iz 1789. godine.
Socijalistička revolucija u Titovoj Jugoslaviji (od 1943. do 1990.) predstavlja od Sovjetskog Saveza preuzeti obrazac revolucionarnog ponašanja.
Ustaška revolucija iz 1941. također za sobom nosi brojne nevine žrtve, ali „Bleiburg“ svejedno nije posljedica „Jasenovca“, nego predstavlja izgovor kojim g. Slavko Goldstein i predsjednik Mesić opravdavaju zločine partizana odnosno vrha politbiroa CK KPJ načelu s maršalom Titom. Zato titoisti danas brane Tita i njegove zločine jer time brane svoje vlastito opredjeljenje služenja titoističkom režimu i svoje ideološko marksističko uvjerenje i svoje karijere kao i svojih predaka koje su imali kao privilegirani i politički podobni u bivšoj Jugoslaviji, a koje su održavali stalnim buđenjem kolektivne svijesti o Socijalističkoj revoluciji i osudi navodne „kontrarevolucije“ koju su kao „unutarnji neprijatelji“ navodno stalno na nekim tajnim sastancima kreirali „hrvatski nacionalisti“ i „klero-fašisti“, praćeni pod budnim okom crvenih fašista i njihove zločinačke Udbe.
ŽRTVE KOMUNIZMA
„Bleiburg“ nije posljedica „Jasenovca“ jer bi jugoslavenski komunisti ubijali svoje nekomunističke protivnike na području Hrvatske i bivše Jugoslavije i da nije bilo NDH i ustaškog pokreta. Takav zaključak proizlazi iz povijesne činjenice da su boljševici u Oktobarskoj revoluciji ubijali sve one Ruse koji nisu bili komunisti ili simpatizeri marksizma. Tada, 1917. u Rusiji nije bilo fašizma, kao što su komunisti se izgovarali 1945. u svim nekadašnjim komunističkim zemljama u Europi kada su pod krinkom obračuna s fašizmom obračunali s narodima. Na pr. u Mađarskoj je 1945. zavladala strahovita komunistička diktatura koja je istrebljivala sve nekomunističke čimbenike, od intelektualaca (profesora, liječnika, pravnika...) do građanstva i seoskog pučanstva pa i radništva, te je nadmašila fašističku diktaturu u WWII, što je kao posljedicu imalo ustanak mađarskog naroda 1956. godine koji je bio tako ogorčen na teror komunista da je o stupove svjetiljki budimpeštanskih ulica vješao boljševičke ubojice, i linčovao pripadnike komunističke tajne policijeli. U Hrvatskoj nije došlo 1945. niti 1956. do narodnog ustanka jer su jugoslavenski komunisti temeljitije obračunali s Hrvatima nego mađarski komunisti s Mađarima, koji su bili za ideju o hrvatskoj a ne o jugoslavenskoj državi, i koji su bili antikomunisti. Godine 1945. su jugoslavenski komunisti ubili 99,9 posto ustaša, tako da, ako uzmemo hipotezu da je svaki ustaša bio fašist, iako to ne bi bilo potpuno ispravno jer na pr. pokojni otac od predsjednika vlade RH Sanadera bio je dragovoljac Ustaške vojnice, običan vojnik bez partijske knjižice pripadnika ustaškog pokreta, bez zapovjedne dužnosti u nekom logoru, jednostavno vojnik s puškom u ruci i borbi protiv partizana i četnika s puškama u ruci, ali ako postavimo hipotezu da su svi ustaše „krivi“, a ubijeni su svi 1945. izvansudskim smrtnim kaznama, i/ili sudskim presudama revolucionarnih komunističkih tribunala i od strane predstavnika totalitarnog komunizma, koji nisu imali moralno pravo ikome suditi ili presuđivati, onda nema opravdanja za kasnije progone hrvatskog stanovništva i nekomunističkih Hrvata koji su uslijedili nakon 1945. godine, a svoj su vrhunac imali u titoističkom obračunu s hrvatskim proljećarima, kao i mučenjem i ubijanjem političkih zatvorenika u komunističkom koncentracijskom logoru „Goli otok“, i to ne samo disidenata komunizma 1948. godine, nego i tijekom pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Jedan od poznatih zatočenika logora na Golom otoku je g. Dobroslav Paraga koji pak sigurno nije bio komunist kao što su bili oni koji su 1948. bez ikakve sudske odluke završili u Titovom logoru kao navodni „staljinisti“, iako je najveći staljinist bio licemjerni Josip Broz „Tito“.
Ako bi „Bleiburg“ ipak bio posljedica „Jasenovca“ (je li i „Goli otok“ posljedica Jasenovca?), kako onda tumačiti totalni obračun slovenskih komunista sa slovenskim narodom tijekom Drugog svjetskog rata kao i 1945. godine kada je Titova OZNA ubila 20 tisuća slovenskih ratnih zarobljenika (slovenskih vojnika i civila), s obzirom da nekomunistički Slovenci nisu držali koncentracijske logore na tlu Slovenije? Slovenci su također doživjeli „Bleiburg“ kao i Hrvati, ali nisu imali „Jasenovac“, no, svejedno su titoisti s njima obračunali. Koji su pak oni razlog za obračun u deželi imali ako ne provođenje programske točke Kominterne o provođenju Svjetske revolucije.
Nije li jugo boljševik Milovan Đilas, Titov lijeva ruka (desna je Aleksandar Ranković) rekao gorku istinu da su „Hrvati morali umrijeti /1945./ da bi Jugoslavija mogla živjeti“? Mislim da je jedan Đilas bio više upućen od nekadašnjeg komunističkog aparatčika Stjepana Mesića je li „Bleiburg“ posljedica “Jasenovca“ ili ne.
Dijeljenje žrtava na podobne i nepodobne, klevetanje žrtava komunizma i slično će po mojoj procjeni dovesti do toga da će predsjednik Mesić biti u povijesti zabilježen kao najgori hrvatski predsjednik, a već sada se nazire da će kraj svog predsjedničkog mandata zbog brojnih afera i skandala dočekati gore nego predsjednik Tuđman, i u nekim aspektima je gori od Tuđmana, licemjerniji u svakom slučaju od Tuđmana. Kad hrvatski građani nakon kraja Mesićeva predsjedničkog mandata postanu svjesni da Mesić nije bio samo obični bivši komunist na čelu deklarativne demokratske Hrvatske, za čijega mandata nije stvorena pravna država, nego da je bio progonitelj hrvatskih demokrata (primjer iz 1967. kada je kao delegat komunističke skupštine u Saboru zahtijevao zatvorske kazne za potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kao što je isto zahtijevao i Luka Bebić, današnji predsjednik hravskog sabora), i zaštitnik pripadnika komunističke tajne policije od kaznenog progona pravne države, onda će ga prokleti za sva vremena! Kada slijedeći predsjednik Republike bude urbi et orbi obznanio nikada opovrgnutu istinu da je Mesić u Titovoj Jugoslaviji bio kadrovik Udbe, i u vrijeme sloma Jugoslavije 1991. i doušnik KOS-a JNA, za što je od ozbiljnih političara i znanstvenika optužen, i o čemu su objavljeni, ne doduše brojni ali ipak nekoliko novinskih članaka, hrvatski politički narod će se posramiti, i Mesića prokleti!
Mesićevo pak navijanje za bivši komunistički režim govori najviše o njemu tko je Stjepan Mesić – jugonostalgičar i nostalgičar za totalitarnim komunizmom čiji mu je bivši zločinački sustav osigurao karijeru i sjaj lažne zvijezde, a sve na žrtvama njegova doušništva za komunističku tajnu policiju bivše Titove Jugoslavije !!!
Gospodine Mesiću, „druže“, zapamti jedno: ZLOČIN JE ZLOČIN! Zločin je zločin, i tako je uvijek bilo i biti će za vijeke vjekova tako, i nikakve medijske ili propagandne obrade zločina ne mogu promijenti činjenicu da je zločin – zločin – barem za moralne ljude, i pošteni dio Hrvatske!
Počasni bleiburški vod?
Organizaciju Počasni bleiburški vod je 60 godina dugo činila skupina hrabrih hrvatskih rodoljuba koji su u toj nevladinoj organizaciji civilnog društva održavali plamen u spomen na desetke tisuća (minimalna procjena) hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila koji su se 15. svibnja 1945. godine kao izbjeglice iz Hrvatske predali britanskim oružanim snagama u južnoaustrijskom i koruškom mjestu Bleiburg uz slovensko-austrijsku granicu, a koje su Englezi izručili jugoslavenskim snagama i komunistima koji su ih pobili. Ti ljudi su preteća zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koji su u rezoluciji pod brojem 1481 od 25. siječnja 2006. godine, kao i 1996. godine, osudili zločine totalitarnog komunizma, i desetljećima prikupljali podatke o ubijenima, i obilježili početno mjesto „Križnog puta“.
Iako je 99,9 posto hrvatskih zarobljenika smaknuto na „Križnom putu“, najvećim dijelom na slovenskom tlu (Kočevski rog, Tezno, Maribor, Slovenjgradec, Ptuj...) ipak je najmanje nekoliko stotina zarobljenika ubijeno i na bleiburškom polju, i to kada su partizanske jedinice s okolnih brežuljaka sasule mitraljesku paljbu na mnoštvo naroda. Po izjavama malobrojnih preživjelih žrtava komunizma je mitraljeska paljba trajala neprestano najmanje 15 minuta, i to prije isteka ultimatuma o predaji oružja koju je hrvatskim zapovjednicima postavilo britansko zapovjedništvo u bleiburškom dvorcu. Izjave svjedoka također potvrđuju da su partizani i hladnim oružjem počeli na bleiburškom polju ubijati neke zarobljenike.
Danas Počasni bleiburški vod više nije nevladina nego vladina organizacija, iako se formalno još vodi kao NGO odnosno kao nevladina organizacija civilnog društva. Naime, otkada je bivši profesionalni zaposlenik Hrvatskog sabora, Božo Vukušić, nedavno preuzeo tu organizaciju u svoje ruke, i iz nje izbacio njene osnivače i dugogodišnje članove, može se otprilike reći da je kriptokomunistička vlast Republike Hrvatske preuzela Počasni bleiburški vod u svoje ruke kako bi s bleiburškom tragedijom hrvatskog naroda mogla manipulirati. Prva manipulacija koja je učinjena tiče se spomenika hrvatskim žrtvama na bleiburškom polju čiji je tekst preko noći promijenjen, tako da se ne smije znati da su zarobljene žrtve komunizma hrvatske nacionalnosti nego se navodi „u spomen bleiburškim žrtvama“. Neki stranac koji čita tekst na bleiburškom spomeniku, koji je napisan i na njemačkom jeziku, ako ne poznaje hrvatsku povijest, ne može zaključiti o kojim i čijim se žrtvama uopće radi.
Osim toga, g. B. Vukušić uski je suradnik kontroverznog Vice Vukojevića, bivšeg suca Ustavnog suda RH koji je osnovano osumnjičen da je bio nekadašnji doušnik Udbe, i povezuje ga se s ubojstvom Bruna Bušića, kao i da je za vrijeme hrvatsko-muslimanskih sukoba navodno u zapadnoj Hercegovini silovao jednu zatočenu muslimansku djevojku. Uz to je bio vjerni provoditelj Tuđmanove politike prema Bosni, dakle, suorganizator hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH za vrijeme prošlog rata, brigadir HVO-a, i hadezeov hardliner kad je u pitanju pararepublika „Herceg-Bosna“. Pored toga je Vladimir Šeks prošle godine, dok je bio predsjednik Hrvatskog sabora, dao Boži Vukušiću otkaz na radnom mjestu u Saboru, a sada taj isti Sabor daje onome kojemu je dao otkaz pola milijuna kuna, što je nevjerojatno, isto kao što je nevjerojatno da je Božo Vukušić odgulio u Saveznoj Republici Njemačkoj višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva, a danas ga vlast RH promovira u zvijezdu koja istražuje zločine jugokomunizma i brine o komunističkim žrvama. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, iako istinski nevladina organizacija (NGO), nije od Hrvatskog sabora od svog osnutka 2004. dobio ni lipe iz državnog proračuna RH iako je postavljen zahtjev, i unatoč pismenoj preporuci Europske komisije da može povuči određena sredstva iz pristupnih fondova Europske Unije za Republiku Hrvatsku.
Kako je Udba 1991. na sebe preuzela brigu o istrazi zločina komunizma – zabranivši daljnja iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata iz brojnih jama u maceljskoj šumi i gori, tako i danas svi brinu o žrtvama komunizma u Hrvatskoj samo ne antikomunisti. To se zove „tranzicija“ iz komunizma u demokraciju na jugo-hrvatski način.
cbk
Iako su u jasenovačkom logoru ubijeni i neki članovi i simpatizeri komunističke partije, ne želim biti licemjeran kao predsjednik Mesić i neizravno tvrditi da su neki zarobljenici i zatočenici u jasenovačkom logoru bili zavrijedili smrt zato što su slijedili naputke o Svjetskoj revoluciji koje je provodila Komunistička partija Jugoslavije i KPH, usvojene na III. komunističkoj internacionali u Moskvi 1919. godine na inicijativu Vladimira Iljiča Lenjina kojom je programska točka komunističke partije o „Svjetskoj revoluciji“ postala obavezna za sve komunističke partije na svijetu. Revolucija, naime, sama po sebi donosi smrt nevinim ljudima koje revolucionari ubijaju pod izgovorom obračuna s neistomišljenicima i smetnje novom društvenom poretku. Pri tome ciljevi revolucije u ovom slučaju nisu bitni jer je naglasak na tome da su žrtve revolucije nevini ljudi, a ne samo predstavnici vlasti i dotadašnjeg poretka, kakav god bio. Najveći broj žrtava svake revolucije je nevina u smislu viktimologije (znanosti o žrtvama). Koliko god Francuska revolucija bila opravdana zbog rušenja feudalizma i starog poretka (ancien regimea), zbog veličanstvene Deklaracije o ljudskim pravima, zbog ustava koji do tada nije postojao, u toj su revoluciji pogubljeni desetci tisuća nevinih ljudi, među njima i djeca u brojnim pogromima u Parizu i diljem Francuske.
Oktobarska revolucija u Rusiji predstavlja revolucionarno nasilje na desetu potenciju u odnosu prema Francuskoj revoluciji iz 1789. godine.
Socijalistička revolucija u Titovoj Jugoslaviji (od 1943. do 1990.) predstavlja od Sovjetskog Saveza preuzeti obrazac revolucionarnog ponašanja.
Ustaška revolucija iz 1941. također za sobom nosi brojne nevine žrtve, ali „Bleiburg“ svejedno nije posljedica „Jasenovca“, nego predstavlja izgovor kojim g. Slavko Goldstein i predsjednik Mesić opravdavaju zločine partizana odnosno vrha politbiroa CK KPJ načelu s maršalom Titom. Zato titoisti danas brane Tita i njegove zločine jer time brane svoje vlastito opredjeljenje služenja titoističkom režimu i svoje ideološko marksističko uvjerenje i svoje karijere kao i svojih predaka koje su imali kao privilegirani i politički podobni u bivšoj Jugoslaviji, a koje su održavali stalnim buđenjem kolektivne svijesti o Socijalističkoj revoluciji i osudi navodne „kontrarevolucije“ koju su kao „unutarnji neprijatelji“ navodno stalno na nekim tajnim sastancima kreirali „hrvatski nacionalisti“ i „klero-fašisti“, praćeni pod budnim okom crvenih fašista i njihove zločinačke Udbe.
ŽRTVE KOMUNIZMA
„Bleiburg“ nije posljedica „Jasenovca“ jer bi jugoslavenski komunisti ubijali svoje nekomunističke protivnike na području Hrvatske i bivše Jugoslavije i da nije bilo NDH i ustaškog pokreta. Takav zaključak proizlazi iz povijesne činjenice da su boljševici u Oktobarskoj revoluciji ubijali sve one Ruse koji nisu bili komunisti ili simpatizeri marksizma. Tada, 1917. u Rusiji nije bilo fašizma, kao što su komunisti se izgovarali 1945. u svim nekadašnjim komunističkim zemljama u Europi kada su pod krinkom obračuna s fašizmom obračunali s narodima. Na pr. u Mađarskoj je 1945. zavladala strahovita komunistička diktatura koja je istrebljivala sve nekomunističke čimbenike, od intelektualaca (profesora, liječnika, pravnika...) do građanstva i seoskog pučanstva pa i radništva, te je nadmašila fašističku diktaturu u WWII, što je kao posljedicu imalo ustanak mađarskog naroda 1956. godine koji je bio tako ogorčen na teror komunista da je o stupove svjetiljki budimpeštanskih ulica vješao boljševičke ubojice, i linčovao pripadnike komunističke tajne policijeli. U Hrvatskoj nije došlo 1945. niti 1956. do narodnog ustanka jer su jugoslavenski komunisti temeljitije obračunali s Hrvatima nego mađarski komunisti s Mađarima, koji su bili za ideju o hrvatskoj a ne o jugoslavenskoj državi, i koji su bili antikomunisti. Godine 1945. su jugoslavenski komunisti ubili 99,9 posto ustaša, tako da, ako uzmemo hipotezu da je svaki ustaša bio fašist, iako to ne bi bilo potpuno ispravno jer na pr. pokojni otac od predsjednika vlade RH Sanadera bio je dragovoljac Ustaške vojnice, običan vojnik bez partijske knjižice pripadnika ustaškog pokreta, bez zapovjedne dužnosti u nekom logoru, jednostavno vojnik s puškom u ruci i borbi protiv partizana i četnika s puškama u ruci, ali ako postavimo hipotezu da su svi ustaše „krivi“, a ubijeni su svi 1945. izvansudskim smrtnim kaznama, i/ili sudskim presudama revolucionarnih komunističkih tribunala i od strane predstavnika totalitarnog komunizma, koji nisu imali moralno pravo ikome suditi ili presuđivati, onda nema opravdanja za kasnije progone hrvatskog stanovništva i nekomunističkih Hrvata koji su uslijedili nakon 1945. godine, a svoj su vrhunac imali u titoističkom obračunu s hrvatskim proljećarima, kao i mučenjem i ubijanjem političkih zatvorenika u komunističkom koncentracijskom logoru „Goli otok“, i to ne samo disidenata komunizma 1948. godine, nego i tijekom pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Jedan od poznatih zatočenika logora na Golom otoku je g. Dobroslav Paraga koji pak sigurno nije bio komunist kao što su bili oni koji su 1948. bez ikakve sudske odluke završili u Titovom logoru kao navodni „staljinisti“, iako je najveći staljinist bio licemjerni Josip Broz „Tito“.
Ako bi „Bleiburg“ ipak bio posljedica „Jasenovca“ (je li i „Goli otok“ posljedica Jasenovca?), kako onda tumačiti totalni obračun slovenskih komunista sa slovenskim narodom tijekom Drugog svjetskog rata kao i 1945. godine kada je Titova OZNA ubila 20 tisuća slovenskih ratnih zarobljenika (slovenskih vojnika i civila), s obzirom da nekomunistički Slovenci nisu držali koncentracijske logore na tlu Slovenije? Slovenci su također doživjeli „Bleiburg“ kao i Hrvati, ali nisu imali „Jasenovac“, no, svejedno su titoisti s njima obračunali. Koji su pak oni razlog za obračun u deželi imali ako ne provođenje programske točke Kominterne o provođenju Svjetske revolucije.
Nije li jugo boljševik Milovan Đilas, Titov lijeva ruka (desna je Aleksandar Ranković) rekao gorku istinu da su „Hrvati morali umrijeti /1945./ da bi Jugoslavija mogla živjeti“? Mislim da je jedan Đilas bio više upućen od nekadašnjeg komunističkog aparatčika Stjepana Mesića je li „Bleiburg“ posljedica “Jasenovca“ ili ne.
Dijeljenje žrtava na podobne i nepodobne, klevetanje žrtava komunizma i slično će po mojoj procjeni dovesti do toga da će predsjednik Mesić biti u povijesti zabilježen kao najgori hrvatski predsjednik, a već sada se nazire da će kraj svog predsjedničkog mandata zbog brojnih afera i skandala dočekati gore nego predsjednik Tuđman, i u nekim aspektima je gori od Tuđmana, licemjerniji u svakom slučaju od Tuđmana. Kad hrvatski građani nakon kraja Mesićeva predsjedničkog mandata postanu svjesni da Mesić nije bio samo obični bivši komunist na čelu deklarativne demokratske Hrvatske, za čijega mandata nije stvorena pravna država, nego da je bio progonitelj hrvatskih demokrata (primjer iz 1967. kada je kao delegat komunističke skupštine u Saboru zahtijevao zatvorske kazne za potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kao što je isto zahtijevao i Luka Bebić, današnji predsjednik hravskog sabora), i zaštitnik pripadnika komunističke tajne policije od kaznenog progona pravne države, onda će ga prokleti za sva vremena! Kada slijedeći predsjednik Republike bude urbi et orbi obznanio nikada opovrgnutu istinu da je Mesić u Titovoj Jugoslaviji bio kadrovik Udbe, i u vrijeme sloma Jugoslavije 1991. i doušnik KOS-a JNA, za što je od ozbiljnih političara i znanstvenika optužen, i o čemu su objavljeni, ne doduše brojni ali ipak nekoliko novinskih članaka, hrvatski politički narod će se posramiti, i Mesića prokleti!
Mesićevo pak navijanje za bivši komunistički režim govori najviše o njemu tko je Stjepan Mesić – jugonostalgičar i nostalgičar za totalitarnim komunizmom čiji mu je bivši zločinački sustav osigurao karijeru i sjaj lažne zvijezde, a sve na žrtvama njegova doušništva za komunističku tajnu policiju bivše Titove Jugoslavije !!!
Gospodine Mesiću, „druže“, zapamti jedno: ZLOČIN JE ZLOČIN! Zločin je zločin, i tako je uvijek bilo i biti će za vijeke vjekova tako, i nikakve medijske ili propagandne obrade zločina ne mogu promijenti činjenicu da je zločin – zločin – barem za moralne ljude, i pošteni dio Hrvatske!
Počasni bleiburški vod?
Organizaciju Počasni bleiburški vod je 60 godina dugo činila skupina hrabrih hrvatskih rodoljuba koji su u toj nevladinoj organizaciji civilnog društva održavali plamen u spomen na desetke tisuća (minimalna procjena) hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila koji su se 15. svibnja 1945. godine kao izbjeglice iz Hrvatske predali britanskim oružanim snagama u južnoaustrijskom i koruškom mjestu Bleiburg uz slovensko-austrijsku granicu, a koje su Englezi izručili jugoslavenskim snagama i komunistima koji su ih pobili. Ti ljudi su preteća zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koji su u rezoluciji pod brojem 1481 od 25. siječnja 2006. godine, kao i 1996. godine, osudili zločine totalitarnog komunizma, i desetljećima prikupljali podatke o ubijenima, i obilježili početno mjesto „Križnog puta“.
Iako je 99,9 posto hrvatskih zarobljenika smaknuto na „Križnom putu“, najvećim dijelom na slovenskom tlu (Kočevski rog, Tezno, Maribor, Slovenjgradec, Ptuj...) ipak je najmanje nekoliko stotina zarobljenika ubijeno i na bleiburškom polju, i to kada su partizanske jedinice s okolnih brežuljaka sasule mitraljesku paljbu na mnoštvo naroda. Po izjavama malobrojnih preživjelih žrtava komunizma je mitraljeska paljba trajala neprestano najmanje 15 minuta, i to prije isteka ultimatuma o predaji oružja koju je hrvatskim zapovjednicima postavilo britansko zapovjedništvo u bleiburškom dvorcu. Izjave svjedoka također potvrđuju da su partizani i hladnim oružjem počeli na bleiburškom polju ubijati neke zarobljenike.
Danas Počasni bleiburški vod više nije nevladina nego vladina organizacija, iako se formalno još vodi kao NGO odnosno kao nevladina organizacija civilnog društva. Naime, otkada je bivši profesionalni zaposlenik Hrvatskog sabora, Božo Vukušić, nedavno preuzeo tu organizaciju u svoje ruke, i iz nje izbacio njene osnivače i dugogodišnje članove, može se otprilike reći da je kriptokomunistička vlast Republike Hrvatske preuzela Počasni bleiburški vod u svoje ruke kako bi s bleiburškom tragedijom hrvatskog naroda mogla manipulirati. Prva manipulacija koja je učinjena tiče se spomenika hrvatskim žrtvama na bleiburškom polju čiji je tekst preko noći promijenjen, tako da se ne smije znati da su zarobljene žrtve komunizma hrvatske nacionalnosti nego se navodi „u spomen bleiburškim žrtvama“. Neki stranac koji čita tekst na bleiburškom spomeniku, koji je napisan i na njemačkom jeziku, ako ne poznaje hrvatsku povijest, ne može zaključiti o kojim i čijim se žrtvama uopće radi.
Osim toga, g. B. Vukušić uski je suradnik kontroverznog Vice Vukojevića, bivšeg suca Ustavnog suda RH koji je osnovano osumnjičen da je bio nekadašnji doušnik Udbe, i povezuje ga se s ubojstvom Bruna Bušića, kao i da je za vrijeme hrvatsko-muslimanskih sukoba navodno u zapadnoj Hercegovini silovao jednu zatočenu muslimansku djevojku. Uz to je bio vjerni provoditelj Tuđmanove politike prema Bosni, dakle, suorganizator hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH za vrijeme prošlog rata, brigadir HVO-a, i hadezeov hardliner kad je u pitanju pararepublika „Herceg-Bosna“. Pored toga je Vladimir Šeks prošle godine, dok je bio predsjednik Hrvatskog sabora, dao Boži Vukušiću otkaz na radnom mjestu u Saboru, a sada taj isti Sabor daje onome kojemu je dao otkaz pola milijuna kuna, što je nevjerojatno, isto kao što je nevjerojatno da je Božo Vukušić odgulio u Saveznoj Republici Njemačkoj višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva, a danas ga vlast RH promovira u zvijezdu koja istražuje zločine jugokomunizma i brine o komunističkim žrvama. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, iako istinski nevladina organizacija (NGO), nije od Hrvatskog sabora od svog osnutka 2004. dobio ni lipe iz državnog proračuna RH iako je postavljen zahtjev, i unatoč pismenoj preporuci Europske komisije da može povuči određena sredstva iz pristupnih fondova Europske Unije za Republiku Hrvatsku.
Kako je Udba 1991. na sebe preuzela brigu o istrazi zločina komunizma – zabranivši daljnja iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata iz brojnih jama u maceljskoj šumi i gori, tako i danas svi brinu o žrtvama komunizma u Hrvatskoj samo ne antikomunisti. To se zove „tranzicija“ iz komunizma u demokraciju na jugo-hrvatski način.
cbk
Post je objavljen 17.04.2008. u 19:58 sati.