Marketing
DOBRA VIJEST:-)
„ZAGREB - Prema razvoju sudskog postupka zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića prije 25 godina u Njemačkoj, pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, Krunoslav Prates, optužen za pomaganje u likvidaciji, u slučaju osuđujuće presude sasvim sigurno neće biti jedina osoba koju će sud dovesti u vezu s ubojstvom Đurekovića i “označiti” kao pomagača, supočinitelja, a možda i naručitelja.
Ishod postupka protiv Pratesa izravno će se odraziti ponajprije na Josipa Perkovića, gotovo sigurno i na Zdravka Mustača, prijašnjeg Perkovićeva šefa u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, a možda i na njihove nekadašnje nadređene u Beogradu. S obzirom na to da je Prates bio samo karika u lancu bivše SDS-a, izravno i isključivo vezan za Josipa Perkovića, potpuno je jasno da je samo kao dio tog lanca mogao “pomoći” organizatorima i izvršiteljima ubojstva.
Za njemački sud, čini se, nije sporno da je inkriminirani zločin na njihovu teritoriju počinjen u organizaciji tajne službe bivše SFRJ. Prates, kako je i sam priznao, bio doušnik SDS-a, odnosno Josipa Perkovića, kojega je detaljno izvještavao o svim aktivnostima hrvatskih emigranata. Prates je priznao i da je Perkoviću dao ključ tiskare u kojoj je Đureković ubijen. No, negira da je znao bilo što o pripremi ubojstva.(…)” (Jutarnji list, 21.4.2008. u članku „Osude Pratesu i Perkoviću”)
Cijenjeni blogeri, čitateljice i čitatelji, kao što vidimo, kad negdje djeluje pravna država onda djeluje protiv zla, protiv kriminala, pa i u slučaju kriminala državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije. Kao što znamo, Zagrepčanin Stjepan Đureković samo je jedan od preko 60 hrvatskih emigranata koje je jugosavenska Udba ubila u inozemstvu, te je po političkim ubojstvima na nekadašnjem zapadnoeuropskom tlu u vrijeme Hladnog rata Titova Udba bila po zlu i terorizmu ravna sovjetskom KGB-u. Đurekovićeva sina Damira je Udba ubila pak u Kanadi, a Đurekovićevoj udovici, gospođi Gizeli, koja je i danas živa, nitko iz vrha Republike Hrvatske se u ovih posljednjih 18 godina nije ispričao i rekao joj da njen pokojni suprug nije bio kriminalac, kako je licemjerno tvrdila Udba, opravdavajući tako izvansudsku likvidaciju svog državljanina. Podsjetimo se, g. Stjepan Đureković bio je dio establishmenta komunsitičke Jugoslavije, aktivni član SK, i jedan od direktora naftnog zagrebačkog koncerna INA koji je, međutim, u krasnom društvu u kojem se kretao, primijetio moralne posrtaje i veliku korupciju u partijskim redovima Saveza komunista, i pljačku društvene imovine, te je o tome pisao u tri svoje knjige koje su objavljene na Zapadu, i u kojima je pisao o korupciji u titoističkom društvu – dovoljno da dobije smrtnu presudu od strane vodećih jugoslavenskih komunista, uključujući i garniture CK SKH u Zagrebu, a ne samo drugova iz Beograda. Kako bi kako-tako opravdali pred tadašnjom jugoslavenskom i zagrebačkom javnošću Đurekovićevo ubojstvo, Udba je lansirala dimnu zavjesu kako se navodno radi o unutaremgirantskom mafijaškom obračunu, a kada ni to nije držalo vodu, rečeno je kako je Stjepan Đureković otuđio jedan tanker nafte u vlasništvu INA-e koji je navodno prodao na svjetskom tržištu u Rotterdamu i novac strpao u svoj džep, i da tim novcem ruši ustavni poredak SFRJ. U stvarnosti postoji osnovana sumnja da je novac od tankera nafte otuđio sin od člana Predsjedništva SFR Jugoslavije, Mike Špiljka, poznatog šustera i visokog partijskog funkcionera, vatrenog titoista i pomagača Franje Tuđmana. (Mika Špiljak umro je nedavno u svom domu u Velikoj Gorici kraj Zagreba, nekažnjeno i poput djevice Marije o kojemu zagrebački tisak se natjecao u panegiricima i svakovrsnim pohvalama jer – umro je drug i antifašist, majko mila, a jugoslavenski komunistički antifašisti su gotovo kao crkveni sveci, ako ne i svetiji!)
Njemačko pravosuđe već je najavilo 13 daljnja suđenja zbog Udbinih likvidacija na tlu nekadašnje Zapadne Njemačke. I to je, ne samo dobra vijest, nego se piše crno i Mesićevom štićeniku Josipu Perkoviću (ili je obratno, Mesić je njegov štićenik ?) kojemu se ne sudi u Hrvatskoj dok mu njemačko pravosuđe želi suditi u Njemačkoj ali ga hrvatska pravna država ne izručuje kao hrvatskog državljanina. Osim toga, Josip Perković je bio bliski suradnik Josipa Manolića i Gojka Šuška, te je zaslužan u Domovinskom ratu dobio od vrhovnika i čin brigadira Hrvatske vojske. Ne zna se samo zbog čega, je li zato što ga se osnovano sumnjiči za organizaciju ubojstva oporbenog političara Ante Paradžika ili nečeg drugog ? Poručuju njemački stručnjaci domaćim stručnjacima da će, s obzirom da Republika Hrvatska bojkotira rasvjetljavanje zločina nad svojim državljaninom Đurekovićem, Josip Perković biti izručen njemačkom pravosuđu najkasnije kad RH pristupi u članstvo EU. (Hoće li predsjednik Mesić sada otezati s ulaskom RH u EU ?) Također, predstavnici njemačkog pravosuđa za opstrukciju njemačkog suđenja udbašu Pratesu optužuju najviše predsjednika Mesića – tog europskog političara od formata koji za sve ima odgovore, a skandali i afere ga prestižu brže nego što nastaju; čak su ga i njegovi najvjerniji titoistički novinari urednici zbog njegovih brojnih afera i navodnom povezanosti s mafijom i korupcijom praktički odrekli i pozvali da podnese ostavku na predsjednički položaj ;-) Ali, kakva ostavka, prevelika je opasnost da iza ostavke predsjedničku fotelju zamijeni tvrdom pritvorskom klupom.
LOŠA VIJEST:-(
Poput pravog mangupa je nekadašnji komunist, aktualni vatreni titoist Ivan Fumić na komemoraciji žrtvama u Spomen-području Jasenovac 20. travnja 2008. opalio po Rimokatoličkoj crkvi, optužujući katoličku crkvu ni manje ni više nego da je odobravala zločine u jasenovačkom logoru, i da je «veći dio klera u njima sudjelovao». To Fumićevo blebetanje na tragu je agitacijske propagande (agitprop) CK KPJ u vrijeme kada su jugoslavenski «antifašisti», a u stvarnosti antisemiti, na montiranom političkom sudskom procesu pljuvali po zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, istinskom antifašistu i antikomunistu. Ali, to i je problem za današnje titoiste što je Stepinac bio i antikomunist, jer da je osuđivao samo zločine ustaškog režima, a ne i jugokomunističkog, već bi ga maršal Tito bio odlikovao kao «narodnog heroja». Ovako – čorak L Naravno, predsjednik Mesić takvo je Fumićevo stajalište odmah odobrio, čak je i Jadranku Kosor (HDZ) i Luku Bebića (HDZ) pohvalio da su održali dobre govore na komemoraciji u nekadašnjem jasenovačkom koncentracijskom logoru. Svakako, Fumić i Mesić nikada ne spominju zločine u komunističkom (ili antifašističkom ?) koncentracijskom logoru na Golom otoku. Ivana Fumića hrvatska javnost još pamti kada je 1991. ispred vijeća Vojnog suda JNA u Zagrebu na montiranom političkom sudskom procesu na zatvorske kazne osudio skupinu hrvatskih rodoljuba, i to u jeci velikosrpske pobune u Hrvatskoj dok je njegova JNA dijelila pobunjenim Srbima i četnicima hrvatsko oružje iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske.
Spomenik žrtvama fašizma koji je
Paragin HOS u prošlom ratu sačuvao od uništenja
Neki «gadovi», kako se Mesić jučer izrazio, negiraju zločine u Jasenovcu, ali nije rekao tko bi to bio, no, paušalno optužuje. Istovremeno on negira genocid znan pod sintagmom «Bleiburg i Križni put», iako je Hrvatski sabor upravo tako 1999. okarakterizirao titoistička masovna ubojstva ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila. Predsjednik Mesić pati možda od amnezije, jer ne sjeća se kako su njegovi partizanski idoli za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i BiH zvjerski pobili 600 svećenika Rimokatoličke crkve, u nekim slučajevima u zajedničkim akcijama sa četnicima, i kako su pobijeni fratri u Širokom Brijegu i u maceljskoj šumi, 1945. godine. Jedini biskup koji je ubijen u Drugom svjetskom ratu ubijen je od strane titoista, i to 1944. u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju gdje su jugoslavenski partizani iz Crne Gore mučili i potom zaklali umirovljenog biskupa dr. Josipa Carevića koji je bio službovao u Dubrovniku. Nakon rata je titoistički režim pak ubio zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali to današnje navodne antifašiste u Republici Hrvatskoj ne zanima jer svi su kao zaslužili smrt, tako naime tumači predsjednik Mesić kada govori o «Bleiburgu». Krivotvorenje povijesti više nema granica – sve je dopušteno, pa i najveće laži!
No, pogledajmo, kako je to katolički kler navodno klao u Jasenovcu, i kako je to vrh Rimokatolike crkve na čelu sa Stepincem navodno podupirao Pavelićeve i zločine njemačkih nacista, kako frflja Fumić, a tepa mu Mesić:
Opunomoćenik 3. Reicha u NDH, general Glaise von Horstenau, navodi u svojim objavljenim zapisima da bi nadbiskup Stepinac, da je u Njemačkoj održao kritičku propovjed o jednakim pravima za sve građane bez obzira na vjeroispovijed, ne bi živ sišao s oltara.
Antifašistički karakter Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca dokazan je u svjetlu izvješća tajne policije 3. Reicha, Gestapo, o dr. Alojziju Stepincu. Povjesničar Frano Glavina iz Zagreba pronašao je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA), Inst. OS (obavještajna služba) 8/905, sljedeće dokaze o nevinosti Zagrebačkog nadbiskupa:
Nadbiskup Stepinac osvjedočeni je protivnik nacionalsocijalizma. Još 1937. osniva u Zagrebu Odbor za pomoć izbjeglicama koje Hitler progoni. GESTAPO prati sve njegove akcije, a naročito spašavanje Židova, raščlanjuje tekstove njegovih propovjedi s jasnim antirasističkim porukama».
Što se događa u Zagrebu dok se po Njemačkoj valjaju smeđokošuljaške bande nacionalsocijalističkog režima Adolfa Hitlera? Događaji u Njemačkoj imaju odjeka naročito na stranicama Isusovačkog časopisa «Život», na kojima njegov urednik Tomislav Stjepan Poglajen piše protiv njemačkog nacionalsocijalizma, napadajući tu ideologiju s kulturno-religijskog gledišta kao nauk osuđen od Rimokatoličke crkve. Njegovi napisi popraćeni su stvarnim dokazima. U franjevačkoj «Novoj reviji» u Makarskoj fra Božo Vuco se pita: «Što bi Njemačka bez Krista?» Kada je Poglajen donio u organizaciju «Mladi katolički radnici» knjigu Hermanna Rauschninga «Razgovori s Hitlerom», u kojoj ovaj bivši Hitlerov povjerenik za njemačko-poljski grad Gdanjsk (Danzig) i dužnosnik Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP) kritizira Adolfa Hitlera, i svjetskoj javnosti razotkriva Hitlerove tajne planove o osvajanju Europe i pola svijeta, njezino čitanje izaziva lom u organizaciji i podjelu članstva na dvije frakcije, anglofilsku i germanofilsku. Kada je Hitler počeo provoditi progone u Njemačkoj, mnogi bježe na jug Europe, ali ne u Srbiju s obzirom da je Beograd od 1939. do 1940. donio nekoliko antisemitskih (protužidovskih) uredaba sa zakonskom snagom, nego ljudi bježe na područje Hrvatske. Poznati episkop žički Srpske pravoslavne crkve (SPC), Nikolaj Velimirović, u svojoj propovjedi pod naslovom «Nacionalizam svetoga Save» (1935.) pisao je:
«Mora se odati poštovanje sadašnjem njemačkom vođi koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. stoljeću on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i junaku. A nama je taj posao svršio Sv. Sava… Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstariji u Europi… » /Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik./ Taj isti episkog Srpske pravoslavne crkve drugom zgodom reći će 1939. godine: «Mi smo djeca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudbina dodijelila počasnu ulogu da budu glavni nositelj kršćanstva u svijetu… » Nikolaja je Führer 1934. odlikovao. On će kasnije u dvomjesečnom boravku u logoru Dachau, kao povlašteni zatvorenik, i dalje zastupati rasna gledišta. (Episkop Nikolaj, Vidovdanski ugovor, Beograd, 1939., 2. cit. po T. Vuković – E. Bojović.)
Hitlerovom režimu nepoćudne su bile čak i bosonoge Karmelićanke, najstroži red s klauzurom, pa su Hrvatice koje su se nalazile u njemačkim samostanima protjerane u domovinu. Tako su one među prvim emigrantima zatražile pomoć nadbiskupa Stepinca koji će ih smjestiti u Brezovicu. Među izbjeglicama našao se u Zagrebu i dr. Karl Stumpf, dominikanac, zrakoplovni časnik iz Prvog svjetskog rata, gorljivi borac protiv nacizma. On u Zagrebu, pod imenom Dragutin Müller, a pod Stepinčevom zaštitom, u crkvi Sv. Katarine drži propovjedi na njemačkom jeziku protiv totalitarizma koje su tiskane pod pseudonimom «P.K. Borromaeus».
Još 1937. nadbiskup Stepinac u Zagrebu osniva Odbor za pomoć izbjeglicama. Učinio je to prije nego je takvu akciju preporučio Vatikan. «Kakav stav mora zauzeti katolik prema nacističkom učenju o rasi?» To je tema propovjedi nadbiskupa Stepinca sveučilištarcima 1938. godine:
«Ako ljubav prema narodnosti prijeđe granice zdravog razuma, onda to nije ljubav nego strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo: «Što nećeš da tebi drugi učini, ne čini ni ti drugome». Svi su narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu: «Oče naš, koji jesi na nebesima». Pravu, dakle, istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi… »
Iste 1939. godine, za sudetske krize, dok su se Englezi i Francuzi u Münchenu ulagivali Hitleru i predavali mu Čehoslovačku, dr. Stepinac je na crkvenom slavlju u Biskupiji kod Knina jasno kazao kako nije kultura «smatrati sebe nekim višim bićima – nadčovjekom /Übermensch/ i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga.»
Policijski ataše 3. Reicha u NDH postao je u ožujku 1942. godine Bavarac Hans Helm. SS-Einsatzkommando nalazilo se u Tuškancu, vladinoj četvrti u Zagrebu. Ta nacistička ustanova imala je referadu za židovska pitanja, kao i za vjerska pitanja (u stvarnosti za Rimokatoličku crkvu). Referent za vjerska pitanja bio je mlađi oficir i Volksdeutscher, Marbor Schumacher (pripadnik njemačke nacionalne manjine u NDH). Već 12. travnja 1941. godine GESTAPO je pretresao prostorije Stepinčeva Odbora za pomoć izbjeglicama, uhitio tajnicu Odbora Tereziju Škringer, i držao je u Grazu pet mjeseci u zatvoru. Spiskovi dobročinitelja Odbora na vrijeme su spaljeni tako da njemačka tajna policija nije mogla koga teretiti. Agenti njemačke tajne policije imali su i nalog uhititi Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali energičnom intervencijom ustaških vlasti do toga nije došlo, bilježi Krunoslav Draganović (I. Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac ?, Sarajevo, 1986.) U opsežnom izvješću o «Neprijateljskom protunjemačkom djelovanju katoličkog klera u Hrvatskoj» SS-Hauptmann Kob, 25. kolovoza 1942. svojoj središnjci u Berlinu sugerira, da bi se muslimanske vjerske zajednice mogle iskoristiti, ne samo u borbi za suzbijanje dominantnog utjecaja Katoličke crkve u NDH, nego i u ostvarenju posebnih ciljeva Reicha, te predlaže da se njemačke obavještajne službe u tome angažiraju, a njegova služba u Zagrebu je u tom smjeru već poduzela korake. Iz navedenog izvješća satnika Koba (HDA, Helm, XIII, 5-34, kut. 122) moglo bi se zaključiti da su «memorandumi» koje su muslimanski prvaci Islamske zajednice u BiH slali vladi NDH i Adolfu Hitleru nastali ili inicirani u njemačkoj tajnoj policiji GESTAPO. I obavještajci NDH, 1. prosinca 1943. ističu «da je i danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe protiv njemačke vojske, koja se nalazi na području NDH… Kada govore protiv Njemaca sve ovijaju velom bezbožnog nacizma. Za zagrebački Kaptol dobri su oni svećenici koji nisu ustaše i imadu pristup do Stepinca… »
Doglavnik NDH, hrvatski poslanik u 3. Reichu u Berlinu, i hrvatski književnik dr. Mile Budak objavio je 1942.novelu «Buntovna krv». Izrugujući se politici Hrvatske seljačke stranke pisao je «Mirotvorstvo treba uništiti i poći novim putem prošlosti… Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana… »
Nadbiskup Stepinac reagirao je 21. lipnja 1942. s propovjedaonice na Budakovu novelu: «Nasuprot riječima mirotvorstvo treba uništiti, postavio je Isus Krist načelo « Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazivati ». O tome piše Vladko Maček u emigraciji, 1953. godine.
Radio London 28.11.1943. u emisiji na talijanskom jeziku javlja da su nakon kapitulacije Italije Nijemci u Hrvatskoj, u Dalmaciji uhitili 33 svećenika koji su osuđeni po kratkom postupku kao pristaše nadbiskupa Stepinca i njegova govora protiv Nijemaca (govor od 14. ožujka 1943. u zagrebačkoj katedrali). Sljedeći dan ista krugovalna postaja na španjolskom jeziku ponovila je vijest povećavši broj uhićenih svećenika Rimokatoličke crkve u NDH na 83. Istu vijest je objavio i Radio Kairo na bugarskom jeziku, tvrdeći da su uhićena 183 svećenika. Središnji ured njemačke vladajuće nacionalsocijalističke partije NSDAP 14.12. 1943. traži od Ministarstva vanjskih poslova informaciju o tim vijestima. Poslanik iz Zagreba odgovorio je, da je u Zagrebu to nepoznato, ali ne isključuje mogućnost da se radi o svećenicima koje su još talijanski fašisti uhitili na zahtjev srpskih četnika (nacista), a Nijemci preuzeli. Čim se u ljeto 1943. godine Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac vratio iz Rima u Zagreb, posjetio ga je školski drug dr. Arsen Pozaić, liječnik, i otac od majke Dobroslava Parage, političkog zatvorenika savjesti komunističkog režima u Titovoj Jugoslaviji (1980. – 1985.) u logoru na Golom otoku, i borac za ljudska prava. Instrukcije su /od pape i Vatikana/, kazao mu je nadbiskup zagrebački, da se u tajnosti pripremi narod /hrvatski narod/ za uspostavljanje budućeg saveza katoličkih država (Hrvatska, Mađarska, Austrija). Pozaić je to u povjerenju ispričao svom sveučilišnom kolegi, vinkovačkom odvjetniku Đuri Jankoviću, a ovaj je opet to ispričao svom prijatelju Rudolfu Treu iz Osijeka, ne znajući da je Treu u stvarnosti Helmov agent. (Liječnika Pozaića su Titovi komunisti strijeljali 1945. na smrt i pogubili.)
Nadbiskup Stepinac će na političkom procesu javnom tužitelju, boljševiku Jakovu Blaževiću, reći: «Na Širokom Brijegu poubijali ste bez sudskog postupka 28 franjevaca, premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.»
U povjerljivom izvješću njemačke tajne službe GESTAPO iz Sarajeva agent Pö, 21. kolovoza 1944. godine navodi da franjevci /iz samostana u Širokom Brijegu/ u svojim propovjedima govore protiv sadašnjeg političkog sustava i protiv Njemačke /3. Reicha/. U razgovoru s evangeličkim biskupom dr. Poppom je poglavnik dr. Pavelić oštro napao katolički kler. «On mrzi, čak prezire papu, kao i pretežni dio katoličkog klera u Hrvatskoj, a Stepinca je označio kao neprijatelja hrvatskog naroda.»
Apeli Zagrebačkog nadbiskupa poglavniku Paveliću i hrvatskoj vladi, uz osudu nacističke ideologije i politike rasizma: U razdoblju od 1941. do 1945. nadbiskup Stepinac ne samo da osuđuje progone nacionalnih manjina i svih ideoloških protivnika i političke oporbe tadašnjoj ustaškoj vlasti i režima u NDH nego se u zajedništvu s ostalim hrvatskim biskupima i klerom Rimokatoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj aktivno i na bezbroj načina zauzima za žrtve rata, zahtijevajući «puno poštovanje čovjekove ličnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu», kao što je istaknuo još 20. studenog 1941. u predstavci poglavniku dr. Anti Paveliću. Dr. Alozije Stepinac, na čelu Hrvatske biskupske konferencije u NDH nepokolebiv je u obrani svojih stavova i općih načela krščanstva. Odlučno se suprotstavlja politici tzv. «prekrštavanja» pravoslavaca, a u pismu upućeno poglavniku 20. studenog 1941. inzistira da se «najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine /imovine/…neka se najstrože kazni svaka privatna akcija rušenja grkoistočnih (pravoslavnih) crkava, kapela i otuđivanja njihova vlasništva». Zagrebački nadbiskup diže svoj glas protiv rasnih progona na teritoriju NDH, najoštrije osuđuje strijeljanja pokatoličenih pravoslavaca, odlučno ustaje protiv odvođenja nevinih ljudi u koncentracijske logore. Preko nadbiskupskog Caritasa /karitativne ustanove za pomoć socijalno siromašnima i izbjeglicama/ zbrinuo je na tisuće pravoslavne djece i pomogao brojnim izbjeglicama.
Zagrebački nadbiskup dr. sc. Alozije Stepinac bio je vrlo aktivan u pomaganju Židovima. Oštro je s katedralne propovjedaonice osudio rušenje sinagoge u hrvatskom glavnom gradu. Posebne zasluge pripadaju mu u spašavanju Židova iz staračkog doma, zaklade Lavoslav Schwartz. Osobno je organizirao i bdio nad premještajem štićenika doma na crkveno imanje u Brezovici. Na taj ih način nije samo spasio progona nego je Židovskoj općini Zagreb omogućio kontinuirano djelovanje tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata. Spasio je na stotine Židova iz mješovitih brakova, a drugima je pribavio dokumente koji su im omogućili put u sigurnost. Čim je dočuo za glasine u vezi s racijama protiv Židova, promptno je 7. ožujka 1942. od ministra unutarnjih poslova NDH zatražio da se ovi poštede poniženja i progona (izvor: Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, Fontes 2, str. 162 i 291, autor M. Škalić-Štambuk.) Njegovim zauzimanjem 29. ožujka 1943. postignuto je da se moglo opskrbiti hranom 1800 Židova iz Grčke poslanih u Njemačku. Isto je ponovljeno i 24. travnja iste godine za kompoziciju vlaka s 2000 grčkih Židova također na putu za Njemačku. (Izvor: F. Šanjek, Kršćanstvo, str. 465 ; Stepinčev «Dossier», str. 107.)
Nasuprot tvrdnjama predstavnika i zastupnika jugoslavenske titoističke historiografije u SFR Jugoslaviji, i poslije u RH, hrvatski metropolit Stepinac je u propovjedima, javnim nastupima i susretima s odgovornim čimbenicima političkog života u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i u svijetu, odlučno osuđivao rasizam kao ideologiju suprotnu Božjim zakonima. Najizrazitiji je njegov govor održan na blagdan Krista Kralja godine 1942. u zagrebačkoj prvostolnici sv. Stjepana u Zagrebu:
«Ponekad nas pitaju zašto su klasne, rasne i nacionalne teorije predmet rasprava među ljudima … Postoji zapravo samo jedna rasa, Božanska rasa, rođena onog časa kad je Bog iz zemlje napravio prvog čovjeka i udahnuo mu besmrtni duh. (…) Nacionalnost tvori zapreku protiv moralne oronulosti drugih naroda. Ali ova raznolikost ne smije biti uzrokom uzajamnog uništavanja, jer (…) svaki narod i svaka rasa imaju pravo na čovjeka dostojan život. Svi bez izuzetka, bili oni pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imaju pravo izgovarati «Oče naš, koji jesi na nebesima» (Mt 6,9). Ako im je Bog dao to pravo, koja im ljudska sila to može zanijekati. Eto, zašto je Katolička crkva uvijek osuđivala svaku nepravdu i svako nasilje, počinjeno u ime klasnih, rasnih ili nacionalističkih teorija».
CBK
„ZAGREB - Prema razvoju sudskog postupka zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića prije 25 godina u Njemačkoj, pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, Krunoslav Prates, optužen za pomaganje u likvidaciji, u slučaju osuđujuće presude sasvim sigurno neće biti jedina osoba koju će sud dovesti u vezu s ubojstvom Đurekovića i “označiti” kao pomagača, supočinitelja, a možda i naručitelja.
Ishod postupka protiv Pratesa izravno će se odraziti ponajprije na Josipa Perkovića, gotovo sigurno i na Zdravka Mustača, prijašnjeg Perkovićeva šefa u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, a možda i na njihove nekadašnje nadređene u Beogradu. S obzirom na to da je Prates bio samo karika u lancu bivše SDS-a, izravno i isključivo vezan za Josipa Perkovića, potpuno je jasno da je samo kao dio tog lanca mogao “pomoći” organizatorima i izvršiteljima ubojstva.
Za njemački sud, čini se, nije sporno da je inkriminirani zločin na njihovu teritoriju počinjen u organizaciji tajne službe bivše SFRJ. Prates, kako je i sam priznao, bio doušnik SDS-a, odnosno Josipa Perkovića, kojega je detaljno izvještavao o svim aktivnostima hrvatskih emigranata. Prates je priznao i da je Perkoviću dao ključ tiskare u kojoj je Đureković ubijen. No, negira da je znao bilo što o pripremi ubojstva.(…)” (Jutarnji list, 21.4.2008. u članku „Osude Pratesu i Perkoviću”)
Cijenjeni blogeri, čitateljice i čitatelji, kao što vidimo, kad negdje djeluje pravna država onda djeluje protiv zla, protiv kriminala, pa i u slučaju kriminala državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije. Kao što znamo, Zagrepčanin Stjepan Đureković samo je jedan od preko 60 hrvatskih emigranata koje je jugosavenska Udba ubila u inozemstvu, te je po političkim ubojstvima na nekadašnjem zapadnoeuropskom tlu u vrijeme Hladnog rata Titova Udba bila po zlu i terorizmu ravna sovjetskom KGB-u. Đurekovićeva sina Damira je Udba ubila pak u Kanadi, a Đurekovićevoj udovici, gospođi Gizeli, koja je i danas živa, nitko iz vrha Republike Hrvatske se u ovih posljednjih 18 godina nije ispričao i rekao joj da njen pokojni suprug nije bio kriminalac, kako je licemjerno tvrdila Udba, opravdavajući tako izvansudsku likvidaciju svog državljanina. Podsjetimo se, g. Stjepan Đureković bio je dio establishmenta komunsitičke Jugoslavije, aktivni član SK, i jedan od direktora naftnog zagrebačkog koncerna INA koji je, međutim, u krasnom društvu u kojem se kretao, primijetio moralne posrtaje i veliku korupciju u partijskim redovima Saveza komunista, i pljačku društvene imovine, te je o tome pisao u tri svoje knjige koje su objavljene na Zapadu, i u kojima je pisao o korupciji u titoističkom društvu – dovoljno da dobije smrtnu presudu od strane vodećih jugoslavenskih komunista, uključujući i garniture CK SKH u Zagrebu, a ne samo drugova iz Beograda. Kako bi kako-tako opravdali pred tadašnjom jugoslavenskom i zagrebačkom javnošću Đurekovićevo ubojstvo, Udba je lansirala dimnu zavjesu kako se navodno radi o unutaremgirantskom mafijaškom obračunu, a kada ni to nije držalo vodu, rečeno je kako je Stjepan Đureković otuđio jedan tanker nafte u vlasništvu INA-e koji je navodno prodao na svjetskom tržištu u Rotterdamu i novac strpao u svoj džep, i da tim novcem ruši ustavni poredak SFRJ. U stvarnosti postoji osnovana sumnja da je novac od tankera nafte otuđio sin od člana Predsjedništva SFR Jugoslavije, Mike Špiljka, poznatog šustera i visokog partijskog funkcionera, vatrenog titoista i pomagača Franje Tuđmana. (Mika Špiljak umro je nedavno u svom domu u Velikoj Gorici kraj Zagreba, nekažnjeno i poput djevice Marije o kojemu zagrebački tisak se natjecao u panegiricima i svakovrsnim pohvalama jer – umro je drug i antifašist, majko mila, a jugoslavenski komunistički antifašisti su gotovo kao crkveni sveci, ako ne i svetiji!)
Njemačko pravosuđe već je najavilo 13 daljnja suđenja zbog Udbinih likvidacija na tlu nekadašnje Zapadne Njemačke. I to je, ne samo dobra vijest, nego se piše crno i Mesićevom štićeniku Josipu Perkoviću (ili je obratno, Mesić je njegov štićenik ?) kojemu se ne sudi u Hrvatskoj dok mu njemačko pravosuđe želi suditi u Njemačkoj ali ga hrvatska pravna država ne izručuje kao hrvatskog državljanina. Osim toga, Josip Perković je bio bliski suradnik Josipa Manolića i Gojka Šuška, te je zaslužan u Domovinskom ratu dobio od vrhovnika i čin brigadira Hrvatske vojske. Ne zna se samo zbog čega, je li zato što ga se osnovano sumnjiči za organizaciju ubojstva oporbenog političara Ante Paradžika ili nečeg drugog ? Poručuju njemački stručnjaci domaćim stručnjacima da će, s obzirom da Republika Hrvatska bojkotira rasvjetljavanje zločina nad svojim državljaninom Đurekovićem, Josip Perković biti izručen njemačkom pravosuđu najkasnije kad RH pristupi u članstvo EU. (Hoće li predsjednik Mesić sada otezati s ulaskom RH u EU ?) Također, predstavnici njemačkog pravosuđa za opstrukciju njemačkog suđenja udbašu Pratesu optužuju najviše predsjednika Mesića – tog europskog političara od formata koji za sve ima odgovore, a skandali i afere ga prestižu brže nego što nastaju; čak su ga i njegovi najvjerniji titoistički novinari urednici zbog njegovih brojnih afera i navodnom povezanosti s mafijom i korupcijom praktički odrekli i pozvali da podnese ostavku na predsjednički položaj ;-) Ali, kakva ostavka, prevelika je opasnost da iza ostavke predsjedničku fotelju zamijeni tvrdom pritvorskom klupom.
LOŠA VIJEST:-(
Poput pravog mangupa je nekadašnji komunist, aktualni vatreni titoist Ivan Fumić na komemoraciji žrtvama u Spomen-području Jasenovac 20. travnja 2008. opalio po Rimokatoličkoj crkvi, optužujući katoličku crkvu ni manje ni više nego da je odobravala zločine u jasenovačkom logoru, i da je «veći dio klera u njima sudjelovao». To Fumićevo blebetanje na tragu je agitacijske propagande (agitprop) CK KPJ u vrijeme kada su jugoslavenski «antifašisti», a u stvarnosti antisemiti, na montiranom političkom sudskom procesu pljuvali po zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, istinskom antifašistu i antikomunistu. Ali, to i je problem za današnje titoiste što je Stepinac bio i antikomunist, jer da je osuđivao samo zločine ustaškog režima, a ne i jugokomunističkog, već bi ga maršal Tito bio odlikovao kao «narodnog heroja». Ovako – čorak L Naravno, predsjednik Mesić takvo je Fumićevo stajalište odmah odobrio, čak je i Jadranku Kosor (HDZ) i Luku Bebića (HDZ) pohvalio da su održali dobre govore na komemoraciji u nekadašnjem jasenovačkom koncentracijskom logoru. Svakako, Fumić i Mesić nikada ne spominju zločine u komunističkom (ili antifašističkom ?) koncentracijskom logoru na Golom otoku. Ivana Fumića hrvatska javnost još pamti kada je 1991. ispred vijeća Vojnog suda JNA u Zagrebu na montiranom političkom sudskom procesu na zatvorske kazne osudio skupinu hrvatskih rodoljuba, i to u jeci velikosrpske pobune u Hrvatskoj dok je njegova JNA dijelila pobunjenim Srbima i četnicima hrvatsko oružje iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske.
Spomenik žrtvama fašizma koji je
Paragin HOS u prošlom ratu sačuvao od uništenja
Neki «gadovi», kako se Mesić jučer izrazio, negiraju zločine u Jasenovcu, ali nije rekao tko bi to bio, no, paušalno optužuje. Istovremeno on negira genocid znan pod sintagmom «Bleiburg i Križni put», iako je Hrvatski sabor upravo tako 1999. okarakterizirao titoistička masovna ubojstva ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila. Predsjednik Mesić pati možda od amnezije, jer ne sjeća se kako su njegovi partizanski idoli za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i BiH zvjerski pobili 600 svećenika Rimokatoličke crkve, u nekim slučajevima u zajedničkim akcijama sa četnicima, i kako su pobijeni fratri u Širokom Brijegu i u maceljskoj šumi, 1945. godine. Jedini biskup koji je ubijen u Drugom svjetskom ratu ubijen je od strane titoista, i to 1944. u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju gdje su jugoslavenski partizani iz Crne Gore mučili i potom zaklali umirovljenog biskupa dr. Josipa Carevića koji je bio službovao u Dubrovniku. Nakon rata je titoistički režim pak ubio zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali to današnje navodne antifašiste u Republici Hrvatskoj ne zanima jer svi su kao zaslužili smrt, tako naime tumači predsjednik Mesić kada govori o «Bleiburgu». Krivotvorenje povijesti više nema granica – sve je dopušteno, pa i najveće laži!
No, pogledajmo, kako je to katolički kler navodno klao u Jasenovcu, i kako je to vrh Rimokatolike crkve na čelu sa Stepincem navodno podupirao Pavelićeve i zločine njemačkih nacista, kako frflja Fumić, a tepa mu Mesić:
Opunomoćenik 3. Reicha u NDH, general Glaise von Horstenau, navodi u svojim objavljenim zapisima da bi nadbiskup Stepinac, da je u Njemačkoj održao kritičku propovjed o jednakim pravima za sve građane bez obzira na vjeroispovijed, ne bi živ sišao s oltara.
Antifašistički karakter Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca dokazan je u svjetlu izvješća tajne policije 3. Reicha, Gestapo, o dr. Alojziju Stepincu. Povjesničar Frano Glavina iz Zagreba pronašao je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA), Inst. OS (obavještajna služba) 8/905, sljedeće dokaze o nevinosti Zagrebačkog nadbiskupa:
Nadbiskup Stepinac osvjedočeni je protivnik nacionalsocijalizma. Još 1937. osniva u Zagrebu Odbor za pomoć izbjeglicama koje Hitler progoni. GESTAPO prati sve njegove akcije, a naročito spašavanje Židova, raščlanjuje tekstove njegovih propovjedi s jasnim antirasističkim porukama».
Što se događa u Zagrebu dok se po Njemačkoj valjaju smeđokošuljaške bande nacionalsocijalističkog režima Adolfa Hitlera? Događaji u Njemačkoj imaju odjeka naročito na stranicama Isusovačkog časopisa «Život», na kojima njegov urednik Tomislav Stjepan Poglajen piše protiv njemačkog nacionalsocijalizma, napadajući tu ideologiju s kulturno-religijskog gledišta kao nauk osuđen od Rimokatoličke crkve. Njegovi napisi popraćeni su stvarnim dokazima. U franjevačkoj «Novoj reviji» u Makarskoj fra Božo Vuco se pita: «Što bi Njemačka bez Krista?» Kada je Poglajen donio u organizaciju «Mladi katolički radnici» knjigu Hermanna Rauschninga «Razgovori s Hitlerom», u kojoj ovaj bivši Hitlerov povjerenik za njemačko-poljski grad Gdanjsk (Danzig) i dužnosnik Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP) kritizira Adolfa Hitlera, i svjetskoj javnosti razotkriva Hitlerove tajne planove o osvajanju Europe i pola svijeta, njezino čitanje izaziva lom u organizaciji i podjelu članstva na dvije frakcije, anglofilsku i germanofilsku. Kada je Hitler počeo provoditi progone u Njemačkoj, mnogi bježe na jug Europe, ali ne u Srbiju s obzirom da je Beograd od 1939. do 1940. donio nekoliko antisemitskih (protužidovskih) uredaba sa zakonskom snagom, nego ljudi bježe na područje Hrvatske. Poznati episkop žički Srpske pravoslavne crkve (SPC), Nikolaj Velimirović, u svojoj propovjedi pod naslovom «Nacionalizam svetoga Save» (1935.) pisao je:
«Mora se odati poštovanje sadašnjem njemačkom vođi koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. stoljeću on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i junaku. A nama je taj posao svršio Sv. Sava… Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstariji u Europi… » /Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik./ Taj isti episkog Srpske pravoslavne crkve drugom zgodom reći će 1939. godine: «Mi smo djeca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudbina dodijelila počasnu ulogu da budu glavni nositelj kršćanstva u svijetu… » Nikolaja je Führer 1934. odlikovao. On će kasnije u dvomjesečnom boravku u logoru Dachau, kao povlašteni zatvorenik, i dalje zastupati rasna gledišta. (Episkop Nikolaj, Vidovdanski ugovor, Beograd, 1939., 2. cit. po T. Vuković – E. Bojović.)
Hitlerovom režimu nepoćudne su bile čak i bosonoge Karmelićanke, najstroži red s klauzurom, pa su Hrvatice koje su se nalazile u njemačkim samostanima protjerane u domovinu. Tako su one među prvim emigrantima zatražile pomoć nadbiskupa Stepinca koji će ih smjestiti u Brezovicu. Među izbjeglicama našao se u Zagrebu i dr. Karl Stumpf, dominikanac, zrakoplovni časnik iz Prvog svjetskog rata, gorljivi borac protiv nacizma. On u Zagrebu, pod imenom Dragutin Müller, a pod Stepinčevom zaštitom, u crkvi Sv. Katarine drži propovjedi na njemačkom jeziku protiv totalitarizma koje su tiskane pod pseudonimom «P.K. Borromaeus».
Još 1937. nadbiskup Stepinac u Zagrebu osniva Odbor za pomoć izbjeglicama. Učinio je to prije nego je takvu akciju preporučio Vatikan. «Kakav stav mora zauzeti katolik prema nacističkom učenju o rasi?» To je tema propovjedi nadbiskupa Stepinca sveučilištarcima 1938. godine:
«Ako ljubav prema narodnosti prijeđe granice zdravog razuma, onda to nije ljubav nego strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo: «Što nećeš da tebi drugi učini, ne čini ni ti drugome». Svi su narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu: «Oče naš, koji jesi na nebesima». Pravu, dakle, istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi… »
Iste 1939. godine, za sudetske krize, dok su se Englezi i Francuzi u Münchenu ulagivali Hitleru i predavali mu Čehoslovačku, dr. Stepinac je na crkvenom slavlju u Biskupiji kod Knina jasno kazao kako nije kultura «smatrati sebe nekim višim bićima – nadčovjekom /Übermensch/ i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga.»
Policijski ataše 3. Reicha u NDH postao je u ožujku 1942. godine Bavarac Hans Helm. SS-Einsatzkommando nalazilo se u Tuškancu, vladinoj četvrti u Zagrebu. Ta nacistička ustanova imala je referadu za židovska pitanja, kao i za vjerska pitanja (u stvarnosti za Rimokatoličku crkvu). Referent za vjerska pitanja bio je mlađi oficir i Volksdeutscher, Marbor Schumacher (pripadnik njemačke nacionalne manjine u NDH). Već 12. travnja 1941. godine GESTAPO je pretresao prostorije Stepinčeva Odbora za pomoć izbjeglicama, uhitio tajnicu Odbora Tereziju Škringer, i držao je u Grazu pet mjeseci u zatvoru. Spiskovi dobročinitelja Odbora na vrijeme su spaljeni tako da njemačka tajna policija nije mogla koga teretiti. Agenti njemačke tajne policije imali su i nalog uhititi Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali energičnom intervencijom ustaških vlasti do toga nije došlo, bilježi Krunoslav Draganović (I. Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac ?, Sarajevo, 1986.) U opsežnom izvješću o «Neprijateljskom protunjemačkom djelovanju katoličkog klera u Hrvatskoj» SS-Hauptmann Kob, 25. kolovoza 1942. svojoj središnjci u Berlinu sugerira, da bi se muslimanske vjerske zajednice mogle iskoristiti, ne samo u borbi za suzbijanje dominantnog utjecaja Katoličke crkve u NDH, nego i u ostvarenju posebnih ciljeva Reicha, te predlaže da se njemačke obavještajne službe u tome angažiraju, a njegova služba u Zagrebu je u tom smjeru već poduzela korake. Iz navedenog izvješća satnika Koba (HDA, Helm, XIII, 5-34, kut. 122) moglo bi se zaključiti da su «memorandumi» koje su muslimanski prvaci Islamske zajednice u BiH slali vladi NDH i Adolfu Hitleru nastali ili inicirani u njemačkoj tajnoj policiji GESTAPO. I obavještajci NDH, 1. prosinca 1943. ističu «da je i danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe protiv njemačke vojske, koja se nalazi na području NDH… Kada govore protiv Njemaca sve ovijaju velom bezbožnog nacizma. Za zagrebački Kaptol dobri su oni svećenici koji nisu ustaše i imadu pristup do Stepinca… »
Doglavnik NDH, hrvatski poslanik u 3. Reichu u Berlinu, i hrvatski književnik dr. Mile Budak objavio je 1942.novelu «Buntovna krv». Izrugujući se politici Hrvatske seljačke stranke pisao je «Mirotvorstvo treba uništiti i poći novim putem prošlosti… Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana… »
Nadbiskup Stepinac reagirao je 21. lipnja 1942. s propovjedaonice na Budakovu novelu: «Nasuprot riječima mirotvorstvo treba uništiti, postavio je Isus Krist načelo « Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazivati ». O tome piše Vladko Maček u emigraciji, 1953. godine.
Radio London 28.11.1943. u emisiji na talijanskom jeziku javlja da su nakon kapitulacije Italije Nijemci u Hrvatskoj, u Dalmaciji uhitili 33 svećenika koji su osuđeni po kratkom postupku kao pristaše nadbiskupa Stepinca i njegova govora protiv Nijemaca (govor od 14. ožujka 1943. u zagrebačkoj katedrali). Sljedeći dan ista krugovalna postaja na španjolskom jeziku ponovila je vijest povećavši broj uhićenih svećenika Rimokatoličke crkve u NDH na 83. Istu vijest je objavio i Radio Kairo na bugarskom jeziku, tvrdeći da su uhićena 183 svećenika. Središnji ured njemačke vladajuće nacionalsocijalističke partije NSDAP 14.12. 1943. traži od Ministarstva vanjskih poslova informaciju o tim vijestima. Poslanik iz Zagreba odgovorio je, da je u Zagrebu to nepoznato, ali ne isključuje mogućnost da se radi o svećenicima koje su još talijanski fašisti uhitili na zahtjev srpskih četnika (nacista), a Nijemci preuzeli. Čim se u ljeto 1943. godine Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac vratio iz Rima u Zagreb, posjetio ga je školski drug dr. Arsen Pozaić, liječnik, i otac od majke Dobroslava Parage, političkog zatvorenika savjesti komunističkog režima u Titovoj Jugoslaviji (1980. – 1985.) u logoru na Golom otoku, i borac za ljudska prava. Instrukcije su /od pape i Vatikana/, kazao mu je nadbiskup zagrebački, da se u tajnosti pripremi narod /hrvatski narod/ za uspostavljanje budućeg saveza katoličkih država (Hrvatska, Mađarska, Austrija). Pozaić je to u povjerenju ispričao svom sveučilišnom kolegi, vinkovačkom odvjetniku Đuri Jankoviću, a ovaj je opet to ispričao svom prijatelju Rudolfu Treu iz Osijeka, ne znajući da je Treu u stvarnosti Helmov agent. (Liječnika Pozaića su Titovi komunisti strijeljali 1945. na smrt i pogubili.)
Nadbiskup Stepinac će na političkom procesu javnom tužitelju, boljševiku Jakovu Blaževiću, reći: «Na Širokom Brijegu poubijali ste bez sudskog postupka 28 franjevaca, premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.»
U povjerljivom izvješću njemačke tajne službe GESTAPO iz Sarajeva agent Pö, 21. kolovoza 1944. godine navodi da franjevci /iz samostana u Širokom Brijegu/ u svojim propovjedima govore protiv sadašnjeg političkog sustava i protiv Njemačke /3. Reicha/. U razgovoru s evangeličkim biskupom dr. Poppom je poglavnik dr. Pavelić oštro napao katolički kler. «On mrzi, čak prezire papu, kao i pretežni dio katoličkog klera u Hrvatskoj, a Stepinca je označio kao neprijatelja hrvatskog naroda.»
Apeli Zagrebačkog nadbiskupa poglavniku Paveliću i hrvatskoj vladi, uz osudu nacističke ideologije i politike rasizma: U razdoblju od 1941. do 1945. nadbiskup Stepinac ne samo da osuđuje progone nacionalnih manjina i svih ideoloških protivnika i političke oporbe tadašnjoj ustaškoj vlasti i režima u NDH nego se u zajedništvu s ostalim hrvatskim biskupima i klerom Rimokatoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj aktivno i na bezbroj načina zauzima za žrtve rata, zahtijevajući «puno poštovanje čovjekove ličnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu», kao što je istaknuo još 20. studenog 1941. u predstavci poglavniku dr. Anti Paveliću. Dr. Alozije Stepinac, na čelu Hrvatske biskupske konferencije u NDH nepokolebiv je u obrani svojih stavova i općih načela krščanstva. Odlučno se suprotstavlja politici tzv. «prekrštavanja» pravoslavaca, a u pismu upućeno poglavniku 20. studenog 1941. inzistira da se «najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine /imovine/…neka se najstrože kazni svaka privatna akcija rušenja grkoistočnih (pravoslavnih) crkava, kapela i otuđivanja njihova vlasništva». Zagrebački nadbiskup diže svoj glas protiv rasnih progona na teritoriju NDH, najoštrije osuđuje strijeljanja pokatoličenih pravoslavaca, odlučno ustaje protiv odvođenja nevinih ljudi u koncentracijske logore. Preko nadbiskupskog Caritasa /karitativne ustanove za pomoć socijalno siromašnima i izbjeglicama/ zbrinuo je na tisuće pravoslavne djece i pomogao brojnim izbjeglicama.
Zagrebački nadbiskup dr. sc. Alozije Stepinac bio je vrlo aktivan u pomaganju Židovima. Oštro je s katedralne propovjedaonice osudio rušenje sinagoge u hrvatskom glavnom gradu. Posebne zasluge pripadaju mu u spašavanju Židova iz staračkog doma, zaklade Lavoslav Schwartz. Osobno je organizirao i bdio nad premještajem štićenika doma na crkveno imanje u Brezovici. Na taj ih način nije samo spasio progona nego je Židovskoj općini Zagreb omogućio kontinuirano djelovanje tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata. Spasio je na stotine Židova iz mješovitih brakova, a drugima je pribavio dokumente koji su im omogućili put u sigurnost. Čim je dočuo za glasine u vezi s racijama protiv Židova, promptno je 7. ožujka 1942. od ministra unutarnjih poslova NDH zatražio da se ovi poštede poniženja i progona (izvor: Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, Fontes 2, str. 162 i 291, autor M. Škalić-Štambuk.) Njegovim zauzimanjem 29. ožujka 1943. postignuto je da se moglo opskrbiti hranom 1800 Židova iz Grčke poslanih u Njemačku. Isto je ponovljeno i 24. travnja iste godine za kompoziciju vlaka s 2000 grčkih Židova također na putu za Njemačku. (Izvor: F. Šanjek, Kršćanstvo, str. 465 ; Stepinčev «Dossier», str. 107.)
Nasuprot tvrdnjama predstavnika i zastupnika jugoslavenske titoističke historiografije u SFR Jugoslaviji, i poslije u RH, hrvatski metropolit Stepinac je u propovjedima, javnim nastupima i susretima s odgovornim čimbenicima političkog života u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i u svijetu, odlučno osuđivao rasizam kao ideologiju suprotnu Božjim zakonima. Najizrazitiji je njegov govor održan na blagdan Krista Kralja godine 1942. u zagrebačkoj prvostolnici sv. Stjepana u Zagrebu:
«Ponekad nas pitaju zašto su klasne, rasne i nacionalne teorije predmet rasprava među ljudima … Postoji zapravo samo jedna rasa, Božanska rasa, rođena onog časa kad je Bog iz zemlje napravio prvog čovjeka i udahnuo mu besmrtni duh. (…) Nacionalnost tvori zapreku protiv moralne oronulosti drugih naroda. Ali ova raznolikost ne smije biti uzrokom uzajamnog uništavanja, jer (…) svaki narod i svaka rasa imaju pravo na čovjeka dostojan život. Svi bez izuzetka, bili oni pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imaju pravo izgovarati «Oče naš, koji jesi na nebesima» (Mt 6,9). Ako im je Bog dao to pravo, koja im ljudska sila to može zanijekati. Eto, zašto je Katolička crkva uvijek osuđivala svaku nepravdu i svako nasilje, počinjeno u ime klasnih, rasnih ili nacionalističkih teorija».
CBK
Post je objavljen 21.04.2008. u 18:20 sati.