CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

petak, 23.05.2008.

Baš je cool taj index.hr

Cijenjeni blogeri, mislio sam napisati post o haaškom suđenju generalu Gotovini, da napravim jedan presjek toga suđenja, i da vidimo tko tu koga i zašto, ali dogodilo se nešto, ne bih rekao nesvakidašnje, jer navikli smo na to, s obzirom da još uvijek nismo preboljeli jugoslavenske vodene kozice, ali ipak se dogodilo nešto drsko što zahtijeva jedan moj komentar, a nadam se i vaš, a tiče se našega jezika u svakodnevnoj uporabi ili upotrebi, kako vam drago. Taj jezik se zove hrvatski jezik, i u službenoj je uporabi kao jedini javni jezik u Republici Hrvatskoj, a time i svijetu jer Hrvatska je jedino mjesto na svijetu gdje govorimo hrvatski; barem se trudimo, ali postoje i neki koji se trude uništiti hrvatski jezik, zatrti ga jer ne podnose jezik svoga naroda kao ni narod kojemu pripadaju, a da o hrvatskoj državi i ne govorimo koliko je neki mrze. U toj mržnji naši neki jugoslavenski Hrvati i titoisti imaju punu potporu velikosrpske ideologije iz beogradske čaršije koja, kao i ova malograđanska balkanska marksistička „elita“ s Trga maršala Tita u Zagrebu mrzi hrvatski jezik, i ništa, ama baš ništa huškački predstavnici ove simbioze marksizma/titoizma i jugoslavenstva (čitaj: velikosrpstva) nije shvatila od poruke velikog znanstvenika Nikole Tesle koji je jednoj srpskoj delegaciji, koja ga je pred smrt posjetila u njegovu domu u hotelu „New Yorker“ u gradu New Yorku, poručio da bi s količinom mržnje kojom mrze Hrvate mogli, kada bi se ta mržnja pretvorila kakvim transformatorom u elektroimpulse, osvijetliti cijeli svijet.

Na ovaj post me praktički natjerala slijedeća izjava, da ne kažem, izljev ljubavi prema hrvatskom narodu:

„Treba shvatiti kako razlog za uvođenjem anglizama, pa čak i onih pidžinskih izraza u hrvatski, nije nepismenost, nego jednostavna činjenica da je engleski nepodnošljivo precizniji i spretniji od tromog i u 16. stoljeću zaostalog hrvatskog, a da su nasilni pokušaji institucionalnog udara na engleski najobičnije koketiranje s fašizmom u svojoj najvulgarnijoj formi“.

Gore citiranu izjavu nije dao Draža Mihajlović, pop Đujić, Radovan Karadžić ili neka druga zvijezda četničkog pokreta nego izvjesni, barem meni nepoznati Jovan Dragišić, čiju je izjavu, sada će te se možda iznenaditi, a možda i ne, prenio, ne beogradska Radiotelevizija Srbije (RTS) ili neki četnički portal nego zagrebački portal index.hr. SAPIENTI SAT (ili na hrvatskom jeziku rečeno) PAMETNOME DOSTA!


Cool - Matija Babić - index.hr

Stari Latini rekoše SI VIS AMARI, AMA! U prijevodu s latinskog na hrvatski jezik bi to značilo: AKO ŽELIŠ BITI LJUBLJEN, LJUBI!

Izvjesni Jovan Dragišić i Matija Babić, mladi balavi vlasnik portala vijesti index.hr vjerojatno ne žele biti ljubljeni, jer inače ne bi svom žestinom napadali hrvatski jezik, i pri tome se služili poznatim boljševičkim arsenalom političkog etiketiranja i difamacije. Matija Babić ne propušta priliku loviti fašističke vještice, posebno tamo gdje ih nema, a to je Hrvatski sabor koji ovih dana raspravlja o zakonu o hrvatskom jeziku i o sprečavanju ili sprječavanju masovnog prodora stranih riječi u hrvatski jezik koje prijete hrvatski jezik pretvoriti u nešto što nema smisla. Kladim se da, kad bi danas bila Jugoslavija, i u upotrebi umjetni tzv. „hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski“, da bi se Matija Babić zajedno s tim Jovanom Dragišićem stavio u zaštitu jezika maršala Tita od anglizama; s obzirom da je Jugoslavija otišla u tri pičke materine, ispričavam se na izrazu ali ni ja nisam imun na takve jugoslavensko-balkanske izraze, kao što je tamo u neku stvar otišao i „srpsko-hrvatski“ balkanski bućkuriš, Matija Babić stavlja svoj portal u službu napada na hrvatski jezik, jer to je in, dakle, to nije out nego je in, i to je cool, kao što je cool kriminalizirati Domovinski rat, kao što uopće nije bad suportirati titoističke derneke, evo, za dva dana jedan će se opet održati u Kumrovcu, a titoljupce će zabavljat Đapićev „pravaš“ Šajeta, a index.hr će biti prvi koji će najpozitivnije izvještavati s kumrovečkog skupa gdje će se slaviti zločinac Tito i uzdizati u nebesa totalitarni simbol komunizma – crvena zvijezda petokraka. Uglavnom, zaštitu hrvatskog jezika od anglizama Jovan Dragišić naziva „jezičnim fašizmom“.


Nije partizanski koljač s Kočevskog roga Simo Dubajić nego
negator hrvatskog jezika, velikosrpski ideolog Vuk Stefanović Karadžić

Istina je da zaštita hrvatskog jezika stvara zaštitu od jugoslavenske i velikosrpske ideologije, od srbizacije i balkanizacije Hrvatske (ISTINA JE GORKA – VERITAS AMARA EST). Poplava anglizama u Hrvatskoj je na istom tragu kao i poplava hrvatske glazbe balkanskim tzv. turbo-folkom.

Kao uvod u Hrvatsko proljeće su hrvatske ljevičarske institucije donijele 1967. poznatu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju je Savez komunista Hrvatske putem svoga tadašnjega glasnogovornika i boljševičkog delegata Stjepana Mesića napao kao „jezični fašizam“, a njegove potpisnike je nazvao pijancima i teroristima kojima je mjesto u zatvoru. (Današnji predsjednik Mesić je onaj jučerašnji komunistički apartčik Mesić koji je za potpisnike Deklaracije zahtijevao kazneni progon.) Nedavno je predsjednik Mesić u beogradskom tisku zahtijevao uvođenje srpskog jezika odnosno srpsko pismo ćirilicu u službenu uporabu u hrvatski školsko-obrazovni sustav (Matija Babić i Jovan Dragišić bi rekli „sistem“), ali ne za učenike srpske nacionalne manjine, jer to im je još jamčio predsjednik Tuđman, nego za sve učenike, dakle, za hrvatske učenike, jer, brate mili, Hrvatska je isto što i Srbija kad je i hrvatski jezik isto što i srpski jezik, kako tvrde u svijetu, ali i u Hrvatskoj određeni zagrijani i napaljeni tipovi. Reče esdepeovka Ingrid Antičević Marinović (čiji je suprug samo slučajno udbaš) prilikom rasprave o hrvatskom jeziku na plenarnoj saborskoj sjednici, da što će Hrvatima izraz „glede“, da je to relikt Franje Tuđmana; mislim, sigurno nisam neki ljubitelj Francekova lika i djela ali drugarice Ingrid, pa nemojte tako žestoko, izraz „glede“ bio je u uporabi u hrvatskom jeziku i prije nego se Franjo Tuđman uopće rodio, ali kad je stvorena prva jugoslavenska tamnica naroda, 1918. pa onda 1945. druga umjetna tvorevina, neki hrvatski izrazi su zabranjeni od strane komunističkog i velikosrpskog režima, ili drugim riječima, hrvatski jezik stavljen je pod cenzuru, pa nije ni čudno da se u domu saborske zastupnice Ingrid za njemački izraz „bezüglich“ ne upotrebljava hrvatski izraz „glede“ nego nekako drukčije, a to valjda samo Indgrid zna koji.


Otac hrvatske književnosti Marko Marulić, "Judita", 16. st.

Inače, „hrvatski jezik je zaostao u 16. stoljeću“ !? Da bar, da bar, jer to je vrijeme Oca hrvatske književnosti Marka Marulića kada su Hrvati stajali bok uz bok sa Shakespearom, s tom razlikom što se na engleskom dvoru u to vrijeme papalo prstićima, a hrvatsko krvno plemstvo služilo se „beštekom“ ili vilicom, žlicom i nožem. To je povijesna činjenica, koju bi jedan titoistički povjesničar tipa Ivo Goldstein ili titoljubac Tvrtko Jakovina relativizirao, ali nema veze jer ako je netko jeo prstima a ne vilicom i žlicom onda je jeo poput barbara, a onaj koji se služio priborom za jelo pripadao je krugu europske civilizacije, a to su slučajno Hrvati, a ne Englezi u 16. stoljeću. Englezi su imali sreću da im na vrata nisu pokucale turske osvajačke horde kao Hrvatima, ali to ne znači da danas hrvatski jezik treba staviti pod diktat anglizama.

Je li se netko zapitao tko je stvorio englesku riječ „cool“ ili anglizam „kul“, i u koju svrhu? Glagol biti cool dolazi od naziva „coolies“, a tako su liberalni lihvarski trgovci i bogati vlasnici naftno-bankarskih organizacija iz New Yorka posprdno nazivali u 19. st. kineske radnike koje su masovno uvozili iz Kine kao najamnu radnu snagu za izgradnju američke transatlantske željeznice; usput su im prodavali drogu ili opojna sredstva kako bi s njima još lakše manipulirali. Biti „cool“ značilo je u 19. st. u Americi biti obespravljeni i drogirani Kinez čiji je život vrijedio manje od četvrt dolara.

Danas ne treba jedan Miloševićev propagandistički medij tipa beogradska „Politika ekspres“ (novina iz devedesetih, u prvim redovima velikosrpske propagande protiv hrvatskog naroda u vrijeme velikosrpske agresije), jer imamo jedan index.hr, i to je fakat cool! Jebote! (Zašto korisititi uvijek samo anglizme, imamo i srbizama pa neka hrvatski jezik bude bogat, onako balkanski „bogat“.)

Licemjeri kakvi jesu, na pr., Matija Babić i društvo, neće zastupnicama i zastupnicima Francuske nacionalne skupštine reći da su fašisti jer su ovi pod zakonsku zaštitu stavili francuski jezik od anglizama, ali kad to Hrvatski sabor pokuša u jednom blagom obliku učiniti, odmah Matija Babić i njegov ustroj liberalne demokracije (zastupan kod nas od strane bivših komunista i aktualnih titoista, što je apsurd jer Tito je mrzio liberalizam, i smatrao ga štetočinom), odmah je u pitanju neko navodno „buđenje fašizma“. Zamislimo si još da se Hrvatski sabor zove „Hrvatska nacionalna skupština“. Pa, jebote, to bi u očima bivših komunista a sadašnjih liberala bila reinkarnacija nacista usred Balkana.

Za Matiju Babića i slične mudrace trebala bi vrijediti ona stara latinska uzrečica:

ABUSUS OPTIMI PESSIMUS – NAJGORA JE ZLOUPOTREBA NAJBOLJEGA

Najgora je zlouporaba medija kao što medijski javni prostor zloupotrebljava index.hr

I budala zna da zakonska zaštita hrvatskog jezika ne znači izbacivanje tuđica, pa i anglizama iz hrvatskog jezika nego samo podsjetnik Hrvatima da osim anglizama još uvijek postoje i hrvatski izrazi – zlu ne trebalo!

srijeda, 14.05.2008.

"TITOV SHOW"

Da je elita engleskog naroda duboko nemoralna svjedoči cinizam kojim je okarakterizirala svoj dio moralno-političke krivnje koju nije priznala ni 60 godina nakon genocida nad Hrvatima. Izručenje hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila, protivno međunarodnom pravu, Churchillova je vlada nazvala „Titov Show“.


Hrvatski narod na bleiburškom polju 1945.

Prema britanskom vojnom arhivu (War Office 1704465) prema Bleiburga na austrijsko-slovenskoj granici primicalo se iz pravca Hrvatske 13. svibnja 1945. ukupno 200 tisuća (200.000) hrvatskih vojnika koji su štitili i pratili oko 500 tisuća (500.000) hrvatskog civilnog pučanstva koje se htjelo prebaciti na područje pod okupacijom britanskih snaga da bi se predali i stavili pod zaštitu Zapadnih saveznika. Radilo se o hrvatskim izbjegličkim kolonama koje su iz Zagreba krenule 6. svibnja 1945. prema Zapadu, tražeći sigurnost pred partizanskom Jugoslavenskom armijom, maršala Tita, koja je u travnju 1945. iz pravca Srbije izvršila invaziju na Nezavisnu Državu Hrvatsku, i 8. svibnja 1945. okupirala Zagreb. Taj čin je u žargonu jugoslavenskih komunista i jugoslavenske titoističke (marksističke) historiografije nazvan „oslobođenje“, a masovna ubojstva Zagrepčana, koja su uslijedila od strane nove protunarodne tzv. „narodne vlasti“, izvršena su od svibnja do kolovoza 1945. kada je Zagreb doživio krvavo ljeto, u doslovnom smislu. Do tada se gore navedeni broj hrvatskih izbjeglica s Bleiburga već našao pod zemljom, zatrt, iz razloga koje je naveo Titov bliski suradnik Milovan Đilas:

„HRVATI SU MORALI UMRIJETI DA BI JUGOSLAVIJA MOGLA ŽIVJETI“


Život je prolazan, Hrvatska je vječna!

Dvije hrvatske armije, koje su se sa civilima povlačile prema britanskim okupacijskim postrojbama u Austriji, raspolagale su sa 17 divizija (preko 200 tisuća hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika). Dio hrvatskog masovnog egzodusa pristigao je, nakon otprilike tjedan dana proboja kroz Sloveniju i neprekidnog okršaja s partizanskim jugoslavenskim i bugarskim snagama, u popodnevim satima 14. svibnja 1945. godine na loibaško polje pred koruškim gradićem Bleiburgom u južnoj Austriji gdje je zapovjedništvo Hrvatskih oružanih snaga na čelu s generalom Herenčićem stupilo u kontakt sa zapovjedništvom britanske postrojbe, i izjavio da su došli predati se britanskoj vojsci i staviti pod britansku zaštitu hrvatsko izbjegličko stanovništvo. Britanski zapovjednik je hrvatskoj strani poručio da je obaviješten o dolasku Hrvata, da će Hrvati sutradan moći krenuti dalje prema zapadu, i da hrvatski vojnici mogu zadržati svoje oružje. Međutim, sutradan 15. svibnja cijela se situacija na terenu izmijenila. Do obrata je došlo nakon što je politički savjetnik vrhovnog Savezničkog zapovjednika za Sredozemlje maršala Harolda Alexandera, sa sjedištem u talijanskoj Caserti pokraj Napulja, Harold MacMillan, izravno odgovoran predsjedniku britanske vlade Winstonu Churchillu, u južnoaustrijskom gradu Klagenfurtu usmeno naredio zapovjedniku 5. korpusa britanske 8. armije generalu Charlesu Keightleyu da

„veliki broj otpadničkih jugoslavenskih trupa, izuzev /srpskih/ četnika, izruči jugoslavenskim partizanima.“

Ta je zapovijed bila u suprotnosti s obećanjem da će Saveznici primiti u ratno zarobljeništvo hrvatske vojnike nakon što ovi njima predaju oružje. Naime, ovo je obećanje dao Alexander predstavniku Svete Stolice kada je papa Pio XII zamoljen od Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, intervenirao kod Savezničkog zapovjednika da spasi hrvatski narod u bijegu.

Zapovjednik britanske 8. armije, koja je okupirala dijelove južne Austrije, bio je general Richard McCreery. U 9 sati 14. svibnja 1945. godine, po Srednjoeuropskom vremenu, hrvatski časnik za vezu, g. Deutsch Maceljski (židovskog podrijetla), ponudio je britanskim snagama predaju dviju hrvatskih armija zajedno sa civilnim pučanstvom. Treba napomenuti da je u tom trenutku Drugi svjetski rat bio završen već tjedan dana. Britanska strana je otezala s pregovorima sve dok su Titov pregovarač i politkomesar Milan Basta (srpskog podrijetla), i britanski pregovarač brigadir Patrick Scott, uspjeli 15. svibnja prevariti i prijetnjama (uporabom snaga britanske 8. armije protiv hrvatskih izbjeglica) prisiliti hrvatsko izaslanstvo (generala Herenčića i pukovnika Danijela Crljena, profesora) da hrvatska vojska položi oružje, i da podigne bijele zastave u znak predaje.

Predaja je uslijedila bez potpisane kapitulacije s hrvatske strane. Predaja partizanima počela je u Bleiburgu 15. svibnja 1945. godine u 16 sati.

Time je zapovijed MacMillana o izručenju Hrvata njihovim zakletim neprijateljima, dakle, Titovim partizanima i jugoslavenskim komunistima, bila izvršena. Prema izvješću očevidaca predaje, dominikanskog redovnika Drage Kolimbatovića, za vrijeme predaje vojnici britanske armije ležali su po rubovima livade na polju uz mitraljeze okrenute prema Hrvatima, dakle, prema hrvatskim vojnicima i hrvatskim civilima. Pater Kolimbatović nastavlja:

„Uslijedilo je gorko iskustvo koje smo mogli očekivati od divljih bušmana, a ne od kulturnih Engleza. Njihovi vojnici, pod izlikom provjeravanja ne skrivamo li kakvo oružje, izvršili su pravu pljačku. Oteli su /zarobljenicima/ svu zlatninu i sve dragocijenosti što su ih pojedinci nosili sa sobom, da im po dolasku u strani svijet posluži kao odskočna daska spasa... Umjesto utočišta, u Englezima nađosmo krvnike.“

Da britanska čast bude još više vučena po blatu izdaje i nečovječnog postupanja s ratnim zarobljenicima, maršal Aleksander šalje maršalu Titu brzojav 16. svibnja, dakle, dan nakon predaje Hrvata jugoslavenskim komunistima, da bi britanska strana željela predati hrvatske zarobljenike jugoslavenskoj strani, i pita Josipa Broza Tita, slaže li se on s tim prijedlogom. Šef jugoslavenske komunističke partije Tito mu odgovara 17. svibnja 1945. da je primio brzojav o ponudi predaje 200.000 „Jugoslavena“, i da se sa zahvalnošću slaže s tim prijedlogom. Sve se ovo događa nakon što su zarobljeni Hrvati već bili 15. svibnja 1945. predani Titovim komunistima (titoistima) koji su ih već počeli masovno ubijati.

Kad su nakon polaganja oružja Titovi partizani bili sigurni da se njihovi hrvatski zarobljenici više ne mogu braniti i da britanska strana ne namjerava intervenirati, partizanski komesar Milan Basta, lički Srbin, izdao je zapovijed. Evo svjedočanstva jednog očevica:

„Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenom polju. Vrlo brzo toliko je ljudi pobijeno, da su se partizani usudili spustiti među preživjele, pa su ih s vidljivom nasladom stali na smrt tući, udarati čizmama i probadati bajonetama“. (Izjava očevica Teda Pavića u knjizi „The minister and the massacres“ autora Nikolaja Tolstoya, London, 1986., str. 104.)

Preživjela masa hrvatskih zarobljenika, zaprepaštenih Hrvata, bila je nakon ovog pokolja na loibaškom polju u Bleiburgu gonjena pješice i u maršu natrag u Sloveniju odnosno u tadašnju obnovljenu Jugoslaviju, i to prema stratištima u šumi Tezno kod Maribora (cca. 15 000 do 20 000 ubijenih Hrvata) Kočevskom Rogu kraj Ljubljane (cca. 41 000 ubijenih Hrvata) prema Maclju kraj Krapine (cca. 12 tisuća ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika i 600 hrvatskih civila te 21 svećenik i franjevac), i dalje u kolonama smrti na Križni put ili hrvatsku golgotu.

Slovenac Franc Perme u svojoj dokumentiranoj knjizi „Prešućeni grobovi i njihove žrtve“ dokazuje da je u prvim danima nakon predaje hrvatskih snaga i pada u zarobljeništvo hrvatskih civila samo na području Slovenije pobijeno 189 tisuća (189.000) Hrvata, i daljnjih 144 tisuće (144.500) Hrvata da je pobijeno u kolonama Križnog puta od slovensko-hrvatske do srbijansko-rumunjske granice.

Treba napomenuti da je britanski general Keightley također predao maršalu Titu, 24. svibnja 1945. godine, i one Hrvate koji su bili smješteni kao izbjeglice u improviziranom kampu Viktring u istoimenom južnoaustrijskom mjestu. Vjerovatno nakon spoznaje o masovnim smaknućima i masakrima koje je počinila Titova „junačka“ armija nad hrvatskim zarobljenicima, maršal Alexander izdaje zapovijed 4. lipnja 1945. godine, prema kojoj se niti jednog „Jugoslavena“ koji je nosio oružje protiv Tita više ne smije izručiti jugoslavenskim trupama. Međutim, prekasno, u tom je trenutku već 99 posto zarobljenih Hrvata bilo mrtvo, divljački ubijeni od jugoslavenskih „antifašista“. Jugoslavenska armija maršala Tita koja je preuzela hrvatske zarobljenike u Bleiburgu bila je Treća armija pod zapovjedništvom generala Koste Nađa (hrvatskog podrijetla). U beogradskom tjedniku „Reporter“ od 13. siječnja 1985. (str. 26.) „drug“ Kosta Nađ izjavljuje da je 150 tisuća protivnika vlasti palo u njegove ruke, i

„(...) prirodno, na kraju smo ih likvidirali“.

General JNA Nađ dodaje kako je odmah „referisao“ maršalu Titu o ovom „uspehu“, i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“.
Hrvatski sabor je 1999. godine, u vrijeme kad je prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, ležao smrtno bolestan u jednoj zagrebačkoj bolnici u komi, donio zaključak da je nad hrvatskim narodom izvršen 1945. genocid od strane jugoslavenske komunističke vlade na čelu s maršalom Titom. Genocid nad hrvatskim narodom zapovijedio je 1945. maršal „Jugoslovenske armije“ Josip Broz Tito, a odgovornost za masovno ubojstvo hrvatskog naroda snose pripadnici politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (ratni Vrhovni štab u kojemu se od veljače 1945. nalazio i partizanski major i politkomesar Franjo Tuđman), kao i izvršni egzekutori iz jugokomunističke tajne policije OZNE, i specijalne koljačke jedinice KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije) čiju obljetnicu je nedavno u Zagrebu proslavila tzv. udruga antifašista odnosno udruga partizanskih ratnih veterana i komunista („SAB(A)“), na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske, Stjepanom Mesićem. Visoki oficir OZNE iz 1945. bio je nekadašnji premijer Republike Hrvatske, predsjednik gornjeg doma Sabora Republike Hrvatske i šef tajnih službi Republike Hrvatske (Ured za nacionalnu sigurnost), te facto ratni zločinac Josip Manolić, a drugi visoki oficir OZNE bio je prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Josip Boljkovac. Evo što je njihov nekadašnji šef u HDZ-u i šef hrvatske države dr. Franjo Tuđman izjavio o Titu:

Franjo Tuđman: „Tito je najveći državnik Europe“

“Dokumentarni film “Tuđman” s podnaslovom “Film koji vas ne će detuđmanizirati!” redatelja Jakova Sedlara:

- To je jedan od rijetkih biografskih intervjua koji je Tuđman dao i tijekom kojeg je bio toliko opušten i otvoren - rekao je Sedlar. Dodao je da je Tuđman u razgovoru govorio o danima u zatvoru, politici te odnosu sa suprugom i djecom. “Tito je bez dvojbe bio jedan od najvećih državnika Europe u Drugom svjetskom ratu”, izjavio je Franjo Tuđman (prvi predsjednik Republike Hrvatske) u spomenutom razgovoru u kojem je naveo sve argumente zbog kojih Tita smatra pozitvinom ličnošću, kao i one zbog kojih ga smatra negativcem. Otkrio je da ga je Tito “spasio njegova komunističkog režima” jer su ga htjeli osuditi na 15 godina, ali je nakon Titove opaske da ga ne diraju bio osuđen na 2 godine. (Izvor: Jutarnji list, 14.5.2008., piše novinarka Vanja Nezirović)


U prilogu slijedi svjedočenje dvije preživjele žrtve iz Bleiburga koje su svoje svjedočanstvo ispričale 1997. na novogradiškoj postaji Hrvatskog radija, kao i jedno svjedočenje britanskih vojnika o partizanima:

Dugogodišnji novinar „Vjesnika“ i „Večernjeg lista“, g. Branimir Kovačević, objavio je u svojoj knjizi „Ljudi moga vremena – Suze za Bleiburg – 2“ (Zagreb, 2007.) vrijedna svjedočanstva nekih malobrojno preživjelih žrtava komunizma s „Križnog puta“ iz 1945. godine, koje su sudionici nemilih povijesnih događaja, kao svjedoci vremena, osobno ispričali 1997. u emisiji ciklusa „Preživjeli“ novogradiške postaje Hrvatskog radija, koju je organizirao i vodio novinar Vladimir Hammer. Svjedočenje desetorice Slavonaca iz novogradiškog okruga koji su kao zarobljeni pripadnici Hrvatskih oružanih snaga preživjeli partizanski teror svjedoči također o činjenici da „Bleiburg“ nije bio partizanska „osveta“ nego da predstavlja politiku istrebljenja predstavnika hrvatske države i anti-komunističkog faktora. Na kraju krajeva, nije poznato da je ustaški režim za vrijeme Drugog svjetskog rata masovno strijeljao zarobljene partizane, tako da o partizanskoj osveti nema ni govora. Riječ je o partizanskoj politici istrebljenja Hrvata i anti-komunista. Zanimljivo je da su preživjele žrtve komunizma Ivan Đurić, Josip Pavković, Tomo Martinović, Ferdinand Begić, Stjepan Kulundžić, Slavko Đaković, Milan Tomić, Ivan Pelivanović, Ivan Perković i Ivan Lasović bili svi odreda obični vojnici Hrvatskih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, ili maturanti i pitomci časničke škole, mladi između 17 i 23 godine, od kojih nitko čak nije izravno ni poznavao bilo kojeg visokog ustaškog dužnosnika ili vojnog zapovjednika NDH nego su bili u neposrednom kontaktu samo sa svojim zapovjednicima u jedinici. Svjedoci, koji su dospjeli nakon 9. svibnja 1945. u Bleiburg i ulogorili se sa svojim vojnim jedinicama na bleiburškom polju, tvrde da su im njihovi vojni zapovjednici priopćili da su visoki vojni zapovjednici Hrvatskih oružanih snaga dogovorili s britanskim zapovjedništvom u Bleiburgu predaju Hrvatskih oružanih snaga britanskim snagama, razoružanje hrvatske vojske, i da svaki hrvatski vojnik koji se preda ima navodno pravo sam izabrati daljnji životni put - ili povratak u (okupiranu) Hrvatsku, ili odlazak na Zapad, a da o nekakvom zarobljeništvu u partizanima nije 15. svibnja 1945. bilo ni govora, te da je među hrvatskim vojnicima uslijedio šok kada su se na bleiburškom polju pojavili pripadnici partizanskih formacija koji su ih, razoružane, počeli postrojavati u kolone i pod oružanom stražom pratiti do Maribora. Svjedoci navode da misle i uvjereni su kako su Englezi prevarili hrvatske pregovarače, lažući im da će hrvatski vojnici imati slobodu izbora, i da je prilikom pregovora bilo riječi samo o tome da jedinice Hrvatskih oružanih snaga predaju oružje, a ne da se predaju u partizansko zarobljeništvo. Na novinarsko pitanje svjedoku Ivanu Đuriću, tko im je naredio predaju, svjedok je odgovorio:

„Naši časnici. Rekli su: utanačili smo tako da kad se predate možete ići slobodno svojim kućama ili u Austriju i dalje na zapad. Oružje smo svi morali predati. To su bile ogromne hrpe – šmajseri /automatske puške/ na jednu hrpu, topovi i mitraljezi na drugu, pištolji i puške na treću. To su bila brda oružja. Predali smo se gotovo svi. Manji dio, i to pretežno ustaše zajedno s Bobanom /Rafael vitez Boban/, probili su se prema visokim planinama koje su bile iznad bleiburškog polja. Pozivali su i nas da se priključimo njima, a neke su grupe to i učinile. Ja sam vjerovao u zaključeni sporazum, pa sam se predao zajedno sa svojim kolegama. Kad je to bilo obavljeno, od nekuda se pojaviše partizani na nekim malim konjićima. Odmah su nas počeli tjerati u stroj. To je za nas bio užasan šok, jer smo shvatili da smo prevareni (...)“

U prevari i izdaji hrvatskih vojnika sudjelovali su izgleda i neki hrvatski visoki vojni časnici koji su u bleiburškom dvorcu pregovarali s britanskim zapovjednicima jer su na navedenim pregovorima sudjelovali i visoki oficiri jugoslavenske armije odnosno partizani.

U Bleiburgu da je, po svjedočanstvu hrvatskih vojnika, bilo oko 150 tisuća Hrvata (vojnika i civila). Nakon predaje oružja, s okolnih brežuljaka i iz šume, počela je od strane partizana paljba iz vatrenog oružja po hrvatskim razoružanim vojnicima i civilima na bleiburškom polju, koja da je trajala oko 15 do 20 minuta, i da je nakon toga jako puno ljudi ostalo mrtvo ležati. Na putu od Bleiburga do Maribora da je bilo pojedinačnih i skupnih ubojstava hrvatskih ratnih zarobljenika, a povod je uvijek bio banalan, bilo da su dehidrirani hrvatski mladići napuštali zarobljeničku kolonu da bi na obali Drave popili vodu, bilo da su uza sebe imali osobno naoružanje poput pištolja ili noža, a svjedoci tvrde da su partizani znali prilikom kratkotrajnih stanki za vrijeme marša besciljno pucati vatrenim oružjem u zarobljeničku masu, te da su hrvatski zarobljenici za vrijeme marša bili udarani kundakom pušaka ili mlaćeni bičevima, i tučeni štapovima po glavi, te bili izloženi i drugim torturama.

Svjedok Ivan Đurić pohađao je od 1937. do 1941. klasičnu gimnaziju u Varaždinu, a od 1944. školu Ministarstva oružanih snaga za časničkog pripravnika Hrvatske vojske u Zagrebu, gdje je bilo oko 600 učenika iz tadašnje Hrvatske, a to znači, kako je svjedok naglasio, „i iz Banja Luke, Mostara, Širokog Brijega itd.“. U travnju 1945. položio je maturu, a iz Zagreba prema Sloveniji krenuo je sa svojom vojnom jedinicom dana 7. svibnja 1945. godine ujutro, kako „ne bi pao u ruke komunistima“, kako je naglasio. Svjedok je naglasio kako je u koloni hrvatske vojske u povlačenju bilo

„(...) mnoštvo tenkova, kamiona, zaprežnih vozila, u svemu tome pješaci, vojnici, civili. Gužva je bila neopisiva, cesta (Podsused, Zaprešić, Krapina, prema Sloveniji) je bila pretijesna za sve, ljudi su išli i lijevo i desno uz cestu. I taj je prostor bio ugažen kao da je to druga cesta (...)“.

Svi svjedoci su potvrdili da Hrvatske oružane snage u povlačenju na putu kroz Celje, slovenski grad koji je bio pod jugoslavenskom okupacijom, od strane partizana, po nekom nepisanom pravilu, nisu doživjele napad, nego da je do okršaja i bitaka s jugoslavenskim i bugarskim partizanima došlo tek u Dravogradu i na putu od Dravograda do slovensko-austrijske granice. Svi svjedoci navode da su za vrijeme marša od Bleiburga do Maribora vidjeli uzduž puta veliki broj ubijenih ratnih zarobljenika, a masovna ubojstva hrvatskih ratnih zarobljenika da su počela u mariborskoj vojarni koja je bila reorganizirana u improvizirani zarobljenički logor gdje su hrvatski zarobljenici razvrstavani na ustaške časnike i na ustaške vojnike, na domobranske časnike i na domobranske vojnike, a da su svi ustaški časnici uskoro odvedeni na strijeljanje, te da se zvuk strijeljanja čuo svaku noć. Svjedoci također navode da su partizani neprekidno psovali ratne zarobljenike, izlažući ih i drugim verbalnim napadima i psihičkom teroru, da su ih često i tukli, krali im osobne predmete poput zlatnih prstenova, lančića i satova, čak i dijelove odjeće, posebno vojničke čizme. Maltretiranje hrvatskih ratnih zarobljenika da je bilo više pravilo nego iznimka, potvrdili su svi svjedoci, neovisno jedan od drugoga.

Na „Križnom putu“ pješice od Bleiburga do Maribora, Zagreba, Bjelovara, Virovitice, Požege, Osijeka, i dalje prema Srbiji, da je najgori zarobljenički logor bio onaj u Slavonskoj Požegi gdje da je vladao umjetno izazvani tifus i užasno strogi i ponižavajući partizanski režim nad zarobljenicima, uključujući neselektivno odvođenje skupina zarobljenika na masovno strijeljanje, čak bez fiktivnih tako zvanih suđenja, bez ikakvog kriterija /masovne grobnice uz Orljavu/. Time otpada i tvrdnja predstavnika jugoslavenske titoističke historiografije u Republici Hrvatskoj, da je «osveta» obuhvatila navodne «ratne zločince» među pripadnicima Hrvatskih oružani snaga. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, bivši komunist, tvrdio je da se u Bleiburgu 1945. našao „veliki broj zločinaca“, što uopće ne odgovara povijesnoj istini, dok osoba koja bi mogla biti glavna odgovorna za ratne zločine, poglavnik ustaškog pokreta Ante Pavelić, nije ni bio u Bleiburgu, a članove posljednje vlade Nezavisne Države Hrvatske, i članove njihovih obitelji, partizani su, bez sudske istrage, strijeljali u Sloveniji, gdje su bili zarobljeni, i u Zagrebu. Tako je strijeljan i doglavnik NDH i hrvatski književnik Mile Budak, a Budakovu kćer su partizani silovali i ubili.

Borili smo se samo za Hrvatsku

Gospodin Ivan Lasović, rodom iz Vrbove pokraj Nove Gradiške, u Drugom svjetskom ratu je neko vrijeme u proljeće 1945. godine bio zapovjednik jednog dijela srijemskog bojišta. Dionica fronta protezala se od Vukovara do Iloka. Zapovijedao je hrvatskom bojnom. O tim danima, svjedok Ivan Lasović izjavio je sljedeće:

„Proboj te fronte /Srijemskog fronta, op.a./ koji se dogodio između 12. i 13. travnja 1945. u noći na potezu između Šida prema Iloku, bio je rezultat napada ruskih /sovjetskih, op.a./ i bugarskih jedinica. Partizana tamo ustvari nije ni bilo. Osim ruskih /sovjetskih, op.a./ i bugarskih jedinica, bilo je tu i srpskih četnika. Mi smo tu štitili povlačenje hrvatske vojske, i civila, to jest građana, ali i onih Hrvata koji su dolazili iz Bosne pa čak i iz Dubrovnika i Hercegovine. Oni su prelazili Savu kod Slavonskog Broda i Stare Gradiške. Našu jedinicu, to jest Osmu lovačku pukovniju, zatekao je pad Zagreba /8. svibnja 1945./ u Ivanić Gradu tako da smo se mi morali probijati preko Čazme pa otuda preko Slovenije. Cijela naša jedinica nije ni stigla gore to jest do austrijsko-slovenske granice. Mi smo štitili stalno sve koji su se povlačili iz Bosne i postupno smo se povlačeći zaustavljali povremeno. U Vrpolju, zatim kod Broda, Požege itd. Kod Okučana smo se zaustavili dok su naši prelazili Savu kod Stare Gradiške. Bili smo uglavnom stalna zaštitnica naših snaga. Na dan 15. svibnja došli smo na bleiburško polje. Tu je bilo na stotine tisuća ljudi, vojnika, ali i žena i djece. Bilo je sasvim sigurno preko 300 ili 400 tisuća ljudi.

Jure Petričević (...) skupljao je podatke o mrtvima koji su stradali u bleiburškoj tragediji i križnim putovima. Tu je upisano preko 300 tisuća imena. Ja sam osobno kod njega vidio tu knjigu, imao sam je u rukama. Prema tome, rekao bih da sve ovo što se piše i iznose kojekakvi podaci o mrtvima, ranjenima i ubijenima, da je sve to obična laž i to partizanska laž. Aleksandar Ranković je, (srpski šef jugoslavenske tajne policije i Titova desna ruka, op.a./ na primjer, izjavio da je za vrijeme Drugog svjetskog rata likvidirano 503 tisuće neprijatelja od ukupno 3,770.000. U toj brojci su i civili i vojnici. Sada je važno da se iznesu pravi podaci i da to ostane zapisano, jer mi dosad nismo ni smjeli spominjati «Bleiburg» i križne putove. Nakon predaje i nakon što su formirane /zarobljeničke, op.a./ kolone, partizani su htjeli na svaki način doći do hrvatskih časnika da njih pokupe i da ih likvidiraju. Varali su vojnike na razne načine govoreći im da će ih odvesti kamionima do Zagreba odnosno kući, na primjer. U Mariboru su ubili veliki broj ljudi. Ostalo nas je nešto živih. Konkretno, ja sam bio u skupini koja je došla do Vršca, pa su nas prebacili na Kovin gdje smo bili do 1946. godine. Onda sam dospio pred vojni sud. Osuđen sam na sedam godina zatvora. Naši su se ljudi snalazili na razne načine. Jedna skupina je pobjegla baš tu (na Bleiburgu) sa jednog polja, zatim dr. Petričević kojega sam osobno poznavao, pa pokojni Šojac iz Kapele. Oni su pripadali starčevićanskoj mladeži. Ja sam na primjer već od 1936. bio organizian u križarskom bratstvu. Svi ti naši ljudi uvijek su govorili da su se uvijek borili samo za Hrvatsku. Čak i oni koji su bili u Wehrmachtu govorili su da se bore samo za Hrvatsku. U prvo vrijeme Njemačkoj nije odgovaralo da se raspadne Jugoslavija, oni su imali cilj da idu prema Rusiji. Ovdje bih uporabio Krležine riječi: „Čovjek može izmisliti najzamršeniji stroj, ali ne može lopatu koja će istinu zakopati.“ Ta istina je danas ova naša Hrvatska. Bleiburg je bio tragedija o kojoj danas slobodno govorimo prenoseći mladima istinu.“ (Ivan Lasović, Nova Gradiška, 1997. godine.)

(O drugim preživjelim svjedocima i žrtvama komunizma, i njihovim svjedočanstvima, pročitajte više u knjizi „BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA“ u nakladi KNJIŽNICE HRVATSKE REVIJE, objavljene u Zagrebu, 1993. godine, na temelju španjolskog izdanja „LA TRAGEDIA DE BLEIBURG“, koju je, u Barceloni, 1963. godine, uredio gospodin Vinko Nikolić.)

CBK, 2008. u povodu 63. obljetnice bleiburške tragedije hrvatskog naroda.

nedjelja, 11.05.2008.

DUHOVSKI BLAGDAN ILI ROĐENDAN CRKVE

utorak, 06.05.2008.

MILJENKO JERGOVIĆ S PRAVOM OČITAO BUKVICU PREDSJEDNIKU MESIĆU

Uskoro ću na 63. obljetnicu „Bleiburga“ napisati i 63. post, a ovaj je 61. po redu od listopada prošle godine kada sam objavio svoj prvijenac o „drugu“ Che.


Ovaj post je malo neobičan jer ispada kao da hvalim čovjeka ideologije liberalizma, ali što onda, čovjek je izrekao neke pametne riječi i poruke, i vrijedno ih je ovdje ponoviti, i sve to skupa iskomentirati. Dakle, riječ je o književniku Miljenku Jergoviću koji na desnici ne kotira baš najbolje, povezuju ga s Feralom, s izdajom, s bivšom Jugom etc. E, sada, i ta desnica koja se tako ispravno pravi sastoji se od licemjera koji su prije 1990. imale partijske crvene knjižice uvijek spremne u džepu, ili su pak radili honorarno za Udbu, tako da se takve napade i ne bi trebalo shvaćati previše ozbiljno. Feral je takav kakav je, ima svoju jednu specifičnu uređivačku politiku, pisao je za vrijeme Tuđmana protiv Tuđmana, a to što su neki urednici i novinari u tom listu tatini SK-i JNA sinovi, ha Bože moj, nitko nije mogao birati tatu, sretni su oni što ga imaju jer ima i onih ga nikada nisu upoznali. Ali sjećam se da je Feral Tribune puno pisao istinitih stvari, na pr. o pljačkaškoj privatizaciji, ili o ubojstvima pravaša od Dobroslava Parage i hosovcima, ubijeni od domaće ruke, one naše drage Udbe, koja je o svemu brinula, pa i nakon pada Berlinskog zida, a zašto ne i danas, pa zakona o lustraciji nema, prema tome?



Sjećam se, Miljenka Jergovića sam upoznao preko jedne njegove knjige koja se zove „Sarajevski Marlboro“. Radi se o jednom književnom djelu u stilu proze, i to odlične proze i odličnog stila koji podsjeća na nobelovca Thomasa Manna i njegov izvrsni pripovjedački stil. „Sarajevski Marlboro“ čini nekoliko zanimljivih priča iz rata u BiH. Autor opisuje velikosrpsku agresiju, zlo koje je JNA donijela Sarajlijama, pošast koje su u Sarajevo donijeli Karadžićevi četnici, opisuje političku pozadinu svega, a u središte stavlja priču malog čovjeka, katolika i muslimana (na pr. priča „Hanumica“), pa i pravoslavca, čak i ljubav među njima odnosno izumeđu dvije osobe različite vjere, i različitog spola (ovo posljednje navedeno se danas treba naglasit, da ne bi bilo zabune!:-) Knjiga je i odlična kritika tadašnje Tuđmanove politike prema Bosni koja je poslužila velikorpskom agresoru kao izgovor da svoju agresiju podijeli sa svima nama. Zato ga Tuđmanovi mediji devedesetih nisu voljeli, jer je napisao istinu. Čovjek je možda malo jugonostalgičar, ali, pazite, čovjek potječe iz Sarajeva, a to je bilo središte „bratstva i jedinstva“, posebno uzgajano na propagandi Saveza komunista Jugslavije, jer Bosna je trebala biti pilot-projekt čovjeka novog socijalističkog kova, a Sarajevo je bilo pilot-projekt u malom. Kako su temelji takve politike bili od kartona, a vezivno tkivo (ideologija) se sastojalo od laži i lažne ravnopravnosti, brzo se prvim povjetarcem koji je zapuhao s Ravne Gore cijeli špil srušio kao kula od karata, i jugoslavenski babilon nestao je u hipu, kao što je u hipu i na prevaru i stvoren. Da je samo taj „Sarajevski Marlboro“ napisao, i ništa više u životu, Miljenko Jergović bi za mene bio okey, a nakon današnjeg članka koji je napisao je više nego okey! Članak se zove:

„Bleiburg nije mjesto za predsjedničke dosjetke“

Neću ovom prilikom prepisivati članak, čak ga ni prepričati u cijelosti, jer ostavljam vama na volji da ga sami pročitate u on line izdanju Jutarnjeg lista, ali ću citirati jedan pasus koji glasi:

„Naravno da predsjednik Mesić ne treba biti na istome mjestu s onima...koji će se u svojim govorima i propovijedima baviti revizijom rezultata Drugog svjetskog rata, ili će, obiteljski, dolaziti u friško skrojenim ustaškim uniformama. Ali to je samo jednog dana u godini. U preostala 364 Bleiburg je pust kao opustošene ljudske duše. Ne postoji ni jedan razlog da čovjek tamo ne ode.“ (JL, 06.05.2008.)

Uglavnom, Miljenko Jergović je predsjedniku Mesiću očitao jednu kulturnu bukvicu o dobrom ponašanju. Mogao mu je reći da ne smije dijeliti žrtve na podobne i nepodobne, na ove i one, a u biti upravo to mu je rekao, samo drugim riječima, da ne bi smio, na položaju na kojemu se nalazi, ali i kao čovjek, diskriminirati žrtve komunizma! I još mu je nešto poručio, naime, ne bi smio stalno ponavljati laž kako su mnogi stradali u Bleiburgu, i ono što je s Bleiburgom povezano, dakle, sintagma „Bleiburg i Križni put“, krivi, pa da su na neki način zaslužili smrt, nego eto, po Mesiću ispada da je greška bila samo što nisu stavljeni pred prijeki sud i strijeljani nego su strijeljani ad hoc. Dakle, Jergović je promotora doskočica podsjetio da Bleiburg nije samo blajburško polje nego se to polje proteže sve do Niša, kako je doslovno napisao. (Naš prijatelj s ovoga bloga, Taurunum, može posvjedočiti da se „Bleiburg“ dogodio i u Srijemu). „Jest“, kaže Jergović, i nastavlja „...na Bleiburgu su bili i oni koji su klali pokraj Save, ali referira li se ta činjenica, i na koji način, na one koji su bili na Bleiburgu a da prethodno nikoga nisu ubili?“

Tu, je dakle, riječ o jedinici Maksa Luburića, jednom od zapovjednika jasenovačkog logora i sivoj eminenciji tog logora. No, on je sa svojom jedinicom zbrisao s bleiburškog polja prije predaje Oružanih snaga NDH. Jedan drugi zapovjednik tog logora, Dinko Šakić, je osuđen i leži u zatvoru. Pavelić tako i tako nije ni bio u Bleiburgu nego je pobjegao u mjesto Ramsau u središnjoj Austriji, u Alpama. Posljednji sastav vlade NDH je zarobljen u Sloveniji, vraćen u Zagreb, i tamo strijeljan po kratkom postupku, bez istrage i suđenja, a žene i djeca tih Pavelićevih ministara, koji u NDH tako i tako nisu gotovo o ničemu odlučivali jer je o svemu brigu vodio poglavnik, zaklani su (ženske osobe prije toga silovane) u slovenskom bizarnom mjestu Crngrob gdje ih i danas pokriva crna zemljica . Dakle, u čemu je onda problem, tovariš prezident?

Onda imamo te Mesićeve priče da se ljudima s Bleiburga trebalo suditi, i onda ih tek pogubiti. Ali, tko im je trebao suditi? Šumski partizanski revolucionarni tribunal, kao na pr. u Sošicama (Jazovka) 1943. godine? Pa nisu komunisti bili predstavnici pravne države da su mogli objektivno nekome suditi. Vidjelo se kako su „objektivno“ sudili Stepincu, istinskom antifašistu, ne samo antikomunistu. Osim toga, oni koji su sami bili opterećeni ratnim zločinima još za vrijeme Drugog svjetskog rata, a ne samo 1945., nisu imali moralno pravo ikome suditi i presuđivati. To je mogla samo pravna država, a nje na našim prostorima nije bilo ni za lijeka, pa i danas je tako mala da se i ne vidi prostim okom nego čovjek mora uzeti povećalo i tražiti pravnu državu. Naravno da se pravna država sakrila od tolikih nasilnika koji su prošli našim prostorima, u raznoraznim uniformama i odorama:-( Prestrašila se, jadnica!

Žrtva je žrtva – i to je poruka koju je Miljenko Jergović uputio u Predsjedničke dvore, a hoće li poruka stići do Mesića je stvar sreće. Predsjednik Mesić očito ne može spavati od prošlogodišnjeg „Bleiburga“ kada je kardinal Bozanić osudio sve zločine, posebno istakavši jasenovački zločin, a za one zločince koji još nisu procesuirani, prozvao je premijera Sanadera i predsjednika Mesića da ih se procesuira. S obzirom da su ustaški zločini procesuirani, a komunistički nisu, kritika je upućena na račun ovih drugih odnosno na račun današnjih vladajućih bivših komunista.

Kad je riječ o folkloru, blajburškom, s ustaškim odorama na mladim ljudima i „U“ plastičnim značkama, onda imamo također i u Kumrovcu svake godine malu dječicu s titovkama, zastavicama SKJ, pionirskim uniformama i crvenim maramama i sličnim rekvizitima. Ili, dakle, zabraniti sav taj folklor, ili pustiti folklor ekstremne ljevice i ekstremne desnice da se jednom godišnje kao mala djeca ispuca, i IDEMO DALJE!


Zaplijenjeni Marlboro u akciji suzbijanja šverca
sarajevske krim-policije

CBK

petak, 02.05.2008.

NAŠ PRIJATELJ, I NAŠ ZAŠTITNIK

POLUSLOBODNI MEDIJI U HRVATSKOJ, ILI ŠTO BI TO BILO?!

Nevladina udruga iz Sjedinjenih Američkih Država pod nazivom „Freedom House“ prati svake godine stanje i stupanj slobode medija u svijetu, i u Sjedinjenim Američkim Državama.



Freedom House je u svom godišnjem izvješću za 2007. godinu uvrstilo Hrvatsku na vrlo nisko 79. mjesto po stupnju slobode medija, i to zajedno s afričkom zemljom Bocvanom, i s Indijom. Ispred nas nalaze se po slobodi medija gotovo sve zemlje Europske Unije, na prvom mjestu Finska, pa Island, Danska (zemlje po veličini i/ili broju stanovnika slične Hrvatskoj), a među prvih deset zemalja po slobodi medija nalazi se Norveška koja je članica Natopakta ali ne i Europske Unije, iako je naš prekrasni tisak povodom toga Norvešku uvrstio u zemlju Europske Unije jer što znaju Norvežani gdje im se zemlja nalazi.

Poštovani blogeri i čitateljice i čitatelji! Što nam znači podatak organizacije Freedom House?

Ja mislim da su mnogi od nas svjesni jadnog stanja naših medija koji su se srozali na razinu onog nekadašnjeg partijskog tiska kada je vijest prvo išla na obradu u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske kod Stipe Šuvara i Ivice Račana, u onu kockicu na Savi, i onda tek u partijski tisak, na pr. Večernji list, Vjesnik i Borbu, na tiskanje, dakle, prvo cenzura vijesti i tek onda objava – kako se narod ne bi uznemirio možda nekom strašnom istinom o stanju u društvu. Danas je sve to vrlo slično kao i prije pada Berlinskog zida i početka famozne „tranzicije“ iz, kako nas uče, nekadašnjeg titoističkog jednopartijskog jednoumlja u višestranačku demokraciju, iz komunizma u kapitalizam. Vijest o nekom događaju, ili neka psihološka propagandna izmišljotina dogovori se na pr. s predsjednikom Republike na ručku u Predsjedničkim dvorima odnosno na druženju urednika s predsjednikom (za građane postoji ekstra druženje, a samo zli jezici bi rekli „varka“, pod naslovom „S predsjednikom na kavi“, ili „S predsjednikom uz kavu“ – predsjednik pije kavicu a mi stojimo uz njegovu šalicu).

Iako je na početku svog predsjedničkog mandata obećao zaokret od stila prvog predsjednika Tuđmana, od zaokreta ni „z“. Jedan izvjesni gospodin Pukanić je jako veliki „prijatelj“ s predsjednikom, a što me podsjeća na dobre američke filmove u kojima i Al Capone ima puno „prijatelja“. Onda imamo veliko prijateljstvo između urednika u Jutarnjem listu Davora Butkovića i našega premijera. Dirljivo je to kad čitamo: „Dragi Ivo“. Čovjek bi pomislio da vlada prava idila kada su predsjednik vlade i kolumnist i politički komentator jednog ideološkog nabijenog dnevnika u tako skladnim odnosima, ali, svaki poznavatelj novinarstva zna da je upravo to pogubno za slobodu medija, slobodu novinara i objektivno izvještavanje javnosti. Iako je gospon Davor Butković imao malu afericu zbog toga što mu se jedan mladac preko sms-a predstavio kao premijer pa su pljuštali dogovori za razgovore, brzo je rehabilitiran (rehabilitacija traje dva mjeseca i... IDEMO DALJE!) Sjećam se u vrijeme prvog rvackog predsjednika Tuđmana kada je ženski Davor Butković se zvao Aleksa Crnjaković iz Večernjaka, a bila je to predsjednikova novinarska princeza u dvorima. Ili njena kolegica iz Slobodne Dalmacije čija je specijalnost bila, po predsjednikovoj želji, ocrnjivati Dobroslava Paragu. Pa srdačni ručkovi nositelja najviših jugoslavenskih državnih odlikovanja Mirka Galića s predsjednikom Tuđmanom.

Koliko sam shvatio, bez pravog ručka s predsjednikom, ili friendlyship s premijerom, nema slobodnog novinarstva u Hrvata. Onda siva eminencija i diktatorica sa Stojedinice, Mesićeva prijateljica, novinarka Zrinka Vrabec Mojzeš, dakle, žena, uzima u zaštitu Pukija iz Nacionala koji očito brine o svojoj supruzi, by the way, suvlasnice Nacionala, i isto to njeno suvlasništvo koristi kao top s kojim po njoj puca. To se zove najnovija razina slobode medija u Hrvata. Imaš tjednik, i opali s njim po svojoj supruzi! Onda imamo najnoviji tip novinarstva, preuzet iz Austrije, a to je novina 24 sata gdje počnete čitat neki članak, i taman pročitate tri riječi, kad ono članak već gotov, a naslov članka uzet iz neke druge priče, ali zanimljiv, što bi se reklo, senzacionalno. HTV, hm, preskočio bih tu sapuničnu ratkajevsku televiziju i njenog agilnog Mislava Bagu koji gostima ne da doći do riječi jer šta to gost ima za pričat kad je tu Bago i onaj koji skrivečki preko slušalise šapuće kome oduzeti riječ. NOVA TV? Pa ima i ona svoje vodene kozice ili inačicu Dijane Čuljak s HTV-a, a pretpostavljate već na koga mislim. Zanimljivo, sve te voditeljice i njihov muški kolega Mislav vrlo rado u goste pozivaju baš one najkompomitiranije političare tipa Đapić ili Čačić, a bome ni Aleksandar Stanković ne može odoljeti u goste, i to vrlo često, pozvati svoje sunarodnjake iz svoje bivše države istočno od Dunava i Drine, pa i humaniste tipa Josip Manolića.



U svakom slučaju, došao sam do jedne spoznaje, a to je slijedeće: Freedom House nije vezana za američku vladu ili Ciju jer inače Hrvatska ne bi stajala tako loše što se tiče ocjene o slobodi medija. Naime, predsjednik „svih Amera“, hm, kako to čudno zvuči kad su u pitanju Amerikanci, a najnormalnije kad su u pitanju Hrvati („predsjednik svih Hrvata“) tvrdio je nedavno u Gornjem gradu u Zagrebu, pod svetim križem crkve Svetog Marka Evanđelista je veliki kršćanin George W. Bush tvrdio da je Hrvatska postala „uzorna zemlja demokracije, slobode medija i da je postala država u kojoj se poštuje pravni poredak“. Drugim riječima, kako se predsjednik Bush još izrazio (da, da, nije mu jezični vokabular tako siromašan kako tvrde njegovi kritičari), Hrvatska je postala zemlja-uzor „regije“. I ne znam što bi se mi Hrvati sada trebali buniti kad nas je vođa prve svjetske super-sile posadio na prvo mjesto na Balkanu?! „Nitko vam više neće oduzeti slobodu!“ – zborio je naš novi zaštitnik, ali ne sveti Marko Evanđelista, nego „sveti“ Dablju Bush. Najbolje je zaštitu prepustitima strancima, jer stranci su kroz povijest pokazali neizmjernu ljubav za hrvatsku slobodu! IDEMO DALJE...

Hoću reći da s izvješćem Freedom House nešto nije u redu, jer ne slaže se sa službenom ocjenom State Departmenta i Bijele kuće. Pomislio sam da to američka vlada preko naše visoko kourmpirane političke, pretenciozno bi bilo reći, „elite“, ali ajmo reći, uhodane tehnokracije, žele ostvariti neke druge interese koji nemaju veze s demokracijom i načelima pravne države, ali ne, jer Freedom House se vjerojanto zabunio pa je umjesto 28. napisao 79. dakle, „tipfeler“ kako bi rekao Đapić koji je imao puno takvih tipefelera u svom krivotvorenom magisteriju.

DRŽAVNO ODLIČJE ZASLUŽNIMA


IN MEMORIAM

Šećer dolazi na kraju: naš prijatelj, dakle, predsjednik Mesić, post mortem je odlikovao Ivicu Račana najvišim državnim odličjem, i to zbog njegovih zasluga za demokraciju, nezavisnost i slobodu, ni manje ni više. Naime, predsjednik Mesić razmišlja ovako: demokratski je predati oružje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske u ruke Jugoslavenskoj narodnoj armiji kako bi JNA to oružje podijelila pobunjenim Srbima i izbila na velikosrpsku zamišljenu zapadnu granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag. Bez Račana ne bi bilo hrvatske državne nezavisnosti jer upravo su on i njegove drugarice i drugovim napustili sabornicu kada je na plenarnoj sjednici Sabora Rpeublike Hrvatske izglasana deklaracija o nezavisnosti Republike Hrvatske i otcjepljenje od SFR Jugoslavije, 25. lipnja 1991. godine. Ni slučajno nemojte pomisliti da su to uradili zato što nemaju vjeru u hrvatski narod ili zato što bi bili jugonostalgičari, nego morali su ići pi-pi, dakle, na WC, a HDZ-ovcima se žurilo jer ih je čekala bogata trpeza u čast hrvatske nezavisnosti koja se u slangu HDZ-a zvala „savez suverenih država“ ili jugoslavenska konfederacija ala Francek. Slobodu nam je Titov pionir Račan također priskrbio, posebno svojom doživotnom šutnjom o podjeli Bosne i Hercegovine s kojom ga je predsjednik Tuđman odmah upoznao čim se vratio iz Tikveša, u travnju 1991. godine.

Nakon što je predsjednik Mesić podijelio odličja u veličanstvenom broju kao što je njegov prethodnik podijelio Zahvalnica Domovinskog rata, zašto ne bi i Račan post mortem dobio ono što je kao vjerni titoist zaslužio – hrvatsko odličje. Dakle, sve ima svoje objašenjenje, i vjerojatno, kada se otvore tajni arhivi iz predsjedničkih dvora s dokumentima označeni kao državna tajna (sutradan po stupanju novog predjednika na dužnost, jer, što se tu ima puno čekat, čovječe) odmah ćemo saznati o tajnom djelovanju Ivice Račana koji je potajice radio za hrvatsku stvar još od 1971. godine, naime, rovario je u Partiji iznutra protiv diktature, a izvana se pravio da je na partijskoj liniji – kao i svi jugoslavenski samoupravljači. S obzirom da je naš prijatelj Mesić dodijelio državno odličje Račanu uoči obljetnice „Bljeska“, shvatio sam da je pokojni Račan dobio odličje u ime svih palih hrvatskih branitelja za slobodu Hrvatske jer nijedan hrvatski branitelj povodom toga nije odlikovan, osim hrvatskog branitelja Račana.

Da skratim, pustimo priče o Račanu kao „komunjari“ i slično jer on je uveo demokraciju i „Otac je tranzicije“, a ovo 79. mjesto na rang-ljestivici slobode medija od Freedom Housea možemo odmah zaboravit jer, predsjednik Bush naše je zaštitnik. Uz predsjednika Mesića kao našeg prijatelja, i premijera, našega dragog Ivu, Hrvatska se pretvara u zemlju u kojoj cvjetaju tisuće cvjetova, jedino je čudno da ruže ne cvatu ministru Primorcu. Tko bi rekao da znanstvenik svjetskoga glasa bi mogao pasti na državnoj maturi. Ali, ništa strašno, i Đapić je pao na magisteriju pa svejedno svi skupa IDEMO DALJE. Zdravi bili, i živjeli! Vaš CBK:-)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.