Marketing
MILJENKO JERGOVIĆ S PRAVOM OČITAO BUKVICU PREDSJEDNIKU MESIĆU
Uskoro ću na 63. obljetnicu „Bleiburga“ napisati i 63. post, a ovaj je 61. po redu od listopada prošle godine kada sam objavio svoj prvijenac o „drugu“ Che.
Ovaj post je malo neobičan jer ispada kao da hvalim čovjeka ideologije liberalizma, ali što onda, čovjek je izrekao neke pametne riječi i poruke, i vrijedno ih je ovdje ponoviti, i sve to skupa iskomentirati. Dakle, riječ je o književniku Miljenku Jergoviću koji na desnici ne kotira baš najbolje, povezuju ga s Feralom, s izdajom, s bivšom Jugom etc. E, sada, i ta desnica koja se tako ispravno pravi sastoji se od licemjera koji su prije 1990. imale partijske crvene knjižice uvijek spremne u džepu, ili su pak radili honorarno za Udbu, tako da se takve napade i ne bi trebalo shvaćati previše ozbiljno. Feral je takav kakav je, ima svoju jednu specifičnu uređivačku politiku, pisao je za vrijeme Tuđmana protiv Tuđmana, a to što su neki urednici i novinari u tom listu tatini SK-i JNA sinovi, ha Bože moj, nitko nije mogao birati tatu, sretni su oni što ga imaju jer ima i onih ga nikada nisu upoznali. Ali sjećam se da je Feral Tribune puno pisao istinitih stvari, na pr. o pljačkaškoj privatizaciji, ili o ubojstvima pravaša od Dobroslava Parage i hosovcima, ubijeni od domaće ruke, one naše drage Udbe, koja je o svemu brinula, pa i nakon pada Berlinskog zida, a zašto ne i danas, pa zakona o lustraciji nema, prema tome?
Sjećam se, Miljenka Jergovića sam upoznao preko jedne njegove knjige koja se zove „Sarajevski Marlboro“. Radi se o jednom književnom djelu u stilu proze, i to odlične proze i odličnog stila koji podsjeća na nobelovca Thomasa Manna i njegov izvrsni pripovjedački stil. „Sarajevski Marlboro“ čini nekoliko zanimljivih priča iz rata u BiH. Autor opisuje velikosrpsku agresiju, zlo koje je JNA donijela Sarajlijama, pošast koje su u Sarajevo donijeli Karadžićevi četnici, opisuje političku pozadinu svega, a u središte stavlja priču malog čovjeka, katolika i muslimana (na pr. priča „Hanumica“), pa i pravoslavca, čak i ljubav među njima odnosno izumeđu dvije osobe različite vjere, i različitog spola (ovo posljednje navedeno se danas treba naglasit, da ne bi bilo zabune!:-) Knjiga je i odlična kritika tadašnje Tuđmanove politike prema Bosni koja je poslužila velikorpskom agresoru kao izgovor da svoju agresiju podijeli sa svima nama. Zato ga Tuđmanovi mediji devedesetih nisu voljeli, jer je napisao istinu. Čovjek je možda malo jugonostalgičar, ali, pazite, čovjek potječe iz Sarajeva, a to je bilo središte „bratstva i jedinstva“, posebno uzgajano na propagandi Saveza komunista Jugslavije, jer Bosna je trebala biti pilot-projekt čovjeka novog socijalističkog kova, a Sarajevo je bilo pilot-projekt u malom. Kako su temelji takve politike bili od kartona, a vezivno tkivo (ideologija) se sastojalo od laži i lažne ravnopravnosti, brzo se prvim povjetarcem koji je zapuhao s Ravne Gore cijeli špil srušio kao kula od karata, i jugoslavenski babilon nestao je u hipu, kao što je u hipu i na prevaru i stvoren. Da je samo taj „Sarajevski Marlboro“ napisao, i ništa više u životu, Miljenko Jergović bi za mene bio okey, a nakon današnjeg članka koji je napisao je više nego okey! Članak se zove:
„Bleiburg nije mjesto za predsjedničke dosjetke“
Neću ovom prilikom prepisivati članak, čak ga ni prepričati u cijelosti, jer ostavljam vama na volji da ga sami pročitate u on line izdanju Jutarnjeg lista, ali ću citirati jedan pasus koji glasi:
„Naravno da predsjednik Mesić ne treba biti na istome mjestu s onima...koji će se u svojim govorima i propovijedima baviti revizijom rezultata Drugog svjetskog rata, ili će, obiteljski, dolaziti u friško skrojenim ustaškim uniformama. Ali to je samo jednog dana u godini. U preostala 364 Bleiburg je pust kao opustošene ljudske duše. Ne postoji ni jedan razlog da čovjek tamo ne ode.“ (JL, 06.05.2008.)
Uglavnom, Miljenko Jergović je predsjedniku Mesiću očitao jednu kulturnu bukvicu o dobrom ponašanju. Mogao mu je reći da ne smije dijeliti žrtve na podobne i nepodobne, na ove i one, a u biti upravo to mu je rekao, samo drugim riječima, da ne bi smio, na položaju na kojemu se nalazi, ali i kao čovjek, diskriminirati žrtve komunizma! I još mu je nešto poručio, naime, ne bi smio stalno ponavljati laž kako su mnogi stradali u Bleiburgu, i ono što je s Bleiburgom povezano, dakle, sintagma „Bleiburg i Križni put“, krivi, pa da su na neki način zaslužili smrt, nego eto, po Mesiću ispada da je greška bila samo što nisu stavljeni pred prijeki sud i strijeljani nego su strijeljani ad hoc. Dakle, Jergović je promotora doskočica podsjetio da Bleiburg nije samo blajburško polje nego se to polje proteže sve do Niša, kako je doslovno napisao. (Naš prijatelj s ovoga bloga, Taurunum, može posvjedočiti da se „Bleiburg“ dogodio i u Srijemu). „Jest“, kaže Jergović, i nastavlja „...na Bleiburgu su bili i oni koji su klali pokraj Save, ali referira li se ta činjenica, i na koji način, na one koji su bili na Bleiburgu a da prethodno nikoga nisu ubili?“
Tu, je dakle, riječ o jedinici Maksa Luburića, jednom od zapovjednika jasenovačkog logora i sivoj eminenciji tog logora. No, on je sa svojom jedinicom zbrisao s bleiburškog polja prije predaje Oružanih snaga NDH. Jedan drugi zapovjednik tog logora, Dinko Šakić, je osuđen i leži u zatvoru. Pavelić tako i tako nije ni bio u Bleiburgu nego je pobjegao u mjesto Ramsau u središnjoj Austriji, u Alpama. Posljednji sastav vlade NDH je zarobljen u Sloveniji, vraćen u Zagreb, i tamo strijeljan po kratkom postupku, bez istrage i suđenja, a žene i djeca tih Pavelićevih ministara, koji u NDH tako i tako nisu gotovo o ničemu odlučivali jer je o svemu brigu vodio poglavnik, zaklani su (ženske osobe prije toga silovane) u slovenskom bizarnom mjestu Crngrob gdje ih i danas pokriva crna zemljica . Dakle, u čemu je onda problem, tovariš prezident?
Onda imamo te Mesićeve priče da se ljudima s Bleiburga trebalo suditi, i onda ih tek pogubiti. Ali, tko im je trebao suditi? Šumski partizanski revolucionarni tribunal, kao na pr. u Sošicama (Jazovka) 1943. godine? Pa nisu komunisti bili predstavnici pravne države da su mogli objektivno nekome suditi. Vidjelo se kako su „objektivno“ sudili Stepincu, istinskom antifašistu, ne samo antikomunistu. Osim toga, oni koji su sami bili opterećeni ratnim zločinima još za vrijeme Drugog svjetskog rata, a ne samo 1945., nisu imali moralno pravo ikome suditi i presuđivati. To je mogla samo pravna država, a nje na našim prostorima nije bilo ni za lijeka, pa i danas je tako mala da se i ne vidi prostim okom nego čovjek mora uzeti povećalo i tražiti pravnu državu. Naravno da se pravna država sakrila od tolikih nasilnika koji su prošli našim prostorima, u raznoraznim uniformama i odorama:-( Prestrašila se, jadnica!
Žrtva je žrtva – i to je poruka koju je Miljenko Jergović uputio u Predsjedničke dvore, a hoće li poruka stići do Mesića je stvar sreće. Predsjednik Mesić očito ne može spavati od prošlogodišnjeg „Bleiburga“ kada je kardinal Bozanić osudio sve zločine, posebno istakavši jasenovački zločin, a za one zločince koji još nisu procesuirani, prozvao je premijera Sanadera i predsjednika Mesića da ih se procesuira. S obzirom da su ustaški zločini procesuirani, a komunistički nisu, kritika je upućena na račun ovih drugih odnosno na račun današnjih vladajućih bivših komunista.
Kad je riječ o folkloru, blajburškom, s ustaškim odorama na mladim ljudima i „U“ plastičnim značkama, onda imamo također i u Kumrovcu svake godine malu dječicu s titovkama, zastavicama SKJ, pionirskim uniformama i crvenim maramama i sličnim rekvizitima. Ili, dakle, zabraniti sav taj folklor, ili pustiti folklor ekstremne ljevice i ekstremne desnice da se jednom godišnje kao mala djeca ispuca, i IDEMO DALJE!
Zaplijenjeni Marlboro u akciji suzbijanja šverca
sarajevske krim-policije
CBK
Ovaj post je malo neobičan jer ispada kao da hvalim čovjeka ideologije liberalizma, ali što onda, čovjek je izrekao neke pametne riječi i poruke, i vrijedno ih je ovdje ponoviti, i sve to skupa iskomentirati. Dakle, riječ je o književniku Miljenku Jergoviću koji na desnici ne kotira baš najbolje, povezuju ga s Feralom, s izdajom, s bivšom Jugom etc. E, sada, i ta desnica koja se tako ispravno pravi sastoji se od licemjera koji su prije 1990. imale partijske crvene knjižice uvijek spremne u džepu, ili su pak radili honorarno za Udbu, tako da se takve napade i ne bi trebalo shvaćati previše ozbiljno. Feral je takav kakav je, ima svoju jednu specifičnu uređivačku politiku, pisao je za vrijeme Tuđmana protiv Tuđmana, a to što su neki urednici i novinari u tom listu tatini SK-i JNA sinovi, ha Bože moj, nitko nije mogao birati tatu, sretni su oni što ga imaju jer ima i onih ga nikada nisu upoznali. Ali sjećam se da je Feral Tribune puno pisao istinitih stvari, na pr. o pljačkaškoj privatizaciji, ili o ubojstvima pravaša od Dobroslava Parage i hosovcima, ubijeni od domaće ruke, one naše drage Udbe, koja je o svemu brinula, pa i nakon pada Berlinskog zida, a zašto ne i danas, pa zakona o lustraciji nema, prema tome?
Sjećam se, Miljenka Jergovića sam upoznao preko jedne njegove knjige koja se zove „Sarajevski Marlboro“. Radi se o jednom književnom djelu u stilu proze, i to odlične proze i odličnog stila koji podsjeća na nobelovca Thomasa Manna i njegov izvrsni pripovjedački stil. „Sarajevski Marlboro“ čini nekoliko zanimljivih priča iz rata u BiH. Autor opisuje velikosrpsku agresiju, zlo koje je JNA donijela Sarajlijama, pošast koje su u Sarajevo donijeli Karadžićevi četnici, opisuje političku pozadinu svega, a u središte stavlja priču malog čovjeka, katolika i muslimana (na pr. priča „Hanumica“), pa i pravoslavca, čak i ljubav među njima odnosno izumeđu dvije osobe različite vjere, i različitog spola (ovo posljednje navedeno se danas treba naglasit, da ne bi bilo zabune!:-) Knjiga je i odlična kritika tadašnje Tuđmanove politike prema Bosni koja je poslužila velikorpskom agresoru kao izgovor da svoju agresiju podijeli sa svima nama. Zato ga Tuđmanovi mediji devedesetih nisu voljeli, jer je napisao istinu. Čovjek je možda malo jugonostalgičar, ali, pazite, čovjek potječe iz Sarajeva, a to je bilo središte „bratstva i jedinstva“, posebno uzgajano na propagandi Saveza komunista Jugslavije, jer Bosna je trebala biti pilot-projekt čovjeka novog socijalističkog kova, a Sarajevo je bilo pilot-projekt u malom. Kako su temelji takve politike bili od kartona, a vezivno tkivo (ideologija) se sastojalo od laži i lažne ravnopravnosti, brzo se prvim povjetarcem koji je zapuhao s Ravne Gore cijeli špil srušio kao kula od karata, i jugoslavenski babilon nestao je u hipu, kao što je u hipu i na prevaru i stvoren. Da je samo taj „Sarajevski Marlboro“ napisao, i ništa više u životu, Miljenko Jergović bi za mene bio okey, a nakon današnjeg članka koji je napisao je više nego okey! Članak se zove:
„Bleiburg nije mjesto za predsjedničke dosjetke“
Neću ovom prilikom prepisivati članak, čak ga ni prepričati u cijelosti, jer ostavljam vama na volji da ga sami pročitate u on line izdanju Jutarnjeg lista, ali ću citirati jedan pasus koji glasi:
„Naravno da predsjednik Mesić ne treba biti na istome mjestu s onima...koji će se u svojim govorima i propovijedima baviti revizijom rezultata Drugog svjetskog rata, ili će, obiteljski, dolaziti u friško skrojenim ustaškim uniformama. Ali to je samo jednog dana u godini. U preostala 364 Bleiburg je pust kao opustošene ljudske duše. Ne postoji ni jedan razlog da čovjek tamo ne ode.“ (JL, 06.05.2008.)
Uglavnom, Miljenko Jergović je predsjedniku Mesiću očitao jednu kulturnu bukvicu o dobrom ponašanju. Mogao mu je reći da ne smije dijeliti žrtve na podobne i nepodobne, na ove i one, a u biti upravo to mu je rekao, samo drugim riječima, da ne bi smio, na položaju na kojemu se nalazi, ali i kao čovjek, diskriminirati žrtve komunizma! I još mu je nešto poručio, naime, ne bi smio stalno ponavljati laž kako su mnogi stradali u Bleiburgu, i ono što je s Bleiburgom povezano, dakle, sintagma „Bleiburg i Križni put“, krivi, pa da su na neki način zaslužili smrt, nego eto, po Mesiću ispada da je greška bila samo što nisu stavljeni pred prijeki sud i strijeljani nego su strijeljani ad hoc. Dakle, Jergović je promotora doskočica podsjetio da Bleiburg nije samo blajburško polje nego se to polje proteže sve do Niša, kako je doslovno napisao. (Naš prijatelj s ovoga bloga, Taurunum, može posvjedočiti da se „Bleiburg“ dogodio i u Srijemu). „Jest“, kaže Jergović, i nastavlja „...na Bleiburgu su bili i oni koji su klali pokraj Save, ali referira li se ta činjenica, i na koji način, na one koji su bili na Bleiburgu a da prethodno nikoga nisu ubili?“
Tu, je dakle, riječ o jedinici Maksa Luburića, jednom od zapovjednika jasenovačkog logora i sivoj eminenciji tog logora. No, on je sa svojom jedinicom zbrisao s bleiburškog polja prije predaje Oružanih snaga NDH. Jedan drugi zapovjednik tog logora, Dinko Šakić, je osuđen i leži u zatvoru. Pavelić tako i tako nije ni bio u Bleiburgu nego je pobjegao u mjesto Ramsau u središnjoj Austriji, u Alpama. Posljednji sastav vlade NDH je zarobljen u Sloveniji, vraćen u Zagreb, i tamo strijeljan po kratkom postupku, bez istrage i suđenja, a žene i djeca tih Pavelićevih ministara, koji u NDH tako i tako nisu gotovo o ničemu odlučivali jer je o svemu brigu vodio poglavnik, zaklani su (ženske osobe prije toga silovane) u slovenskom bizarnom mjestu Crngrob gdje ih i danas pokriva crna zemljica . Dakle, u čemu je onda problem, tovariš prezident?
Onda imamo te Mesićeve priče da se ljudima s Bleiburga trebalo suditi, i onda ih tek pogubiti. Ali, tko im je trebao suditi? Šumski partizanski revolucionarni tribunal, kao na pr. u Sošicama (Jazovka) 1943. godine? Pa nisu komunisti bili predstavnici pravne države da su mogli objektivno nekome suditi. Vidjelo se kako su „objektivno“ sudili Stepincu, istinskom antifašistu, ne samo antikomunistu. Osim toga, oni koji su sami bili opterećeni ratnim zločinima još za vrijeme Drugog svjetskog rata, a ne samo 1945., nisu imali moralno pravo ikome suditi i presuđivati. To je mogla samo pravna država, a nje na našim prostorima nije bilo ni za lijeka, pa i danas je tako mala da se i ne vidi prostim okom nego čovjek mora uzeti povećalo i tražiti pravnu državu. Naravno da se pravna država sakrila od tolikih nasilnika koji su prošli našim prostorima, u raznoraznim uniformama i odorama:-( Prestrašila se, jadnica!
Žrtva je žrtva – i to je poruka koju je Miljenko Jergović uputio u Predsjedničke dvore, a hoće li poruka stići do Mesića je stvar sreće. Predsjednik Mesić očito ne može spavati od prošlogodišnjeg „Bleiburga“ kada je kardinal Bozanić osudio sve zločine, posebno istakavši jasenovački zločin, a za one zločince koji još nisu procesuirani, prozvao je premijera Sanadera i predsjednika Mesića da ih se procesuira. S obzirom da su ustaški zločini procesuirani, a komunistički nisu, kritika je upućena na račun ovih drugih odnosno na račun današnjih vladajućih bivših komunista.
Kad je riječ o folkloru, blajburškom, s ustaškim odorama na mladim ljudima i „U“ plastičnim značkama, onda imamo također i u Kumrovcu svake godine malu dječicu s titovkama, zastavicama SKJ, pionirskim uniformama i crvenim maramama i sličnim rekvizitima. Ili, dakle, zabraniti sav taj folklor, ili pustiti folklor ekstremne ljevice i ekstremne desnice da se jednom godišnje kao mala djeca ispuca, i IDEMO DALJE!
Zaplijenjeni Marlboro u akciji suzbijanja šverca
sarajevske krim-policije
CBK
Post je objavljen 06.05.2008. u 15:30 sati.