CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma
petak, 27.06.2008.
FREEDOM FOR FREEDOMFIGHTER ANTE GOTOVINA - NOW!
Sloboda i satisfakcija smiješe se borcu za slobodu i mir – Anti Gotovini nakon što je svjedok tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nekadašnji veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Republici Hrvatskoj, g. Peter Galbraith, opovrgnuo optužbe Suda i Tužiteljstva protiv njega o ratnim zločinima, etničkom čišćenju i prekomjernom granatiranju Knina u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji Oluji, 1995. godine kada je Hrvatska vojska oslobodila hrvatski kraljevski grad Knin od četničke okupacije pod kojom se nalazio od 27. srpnja 1941. godine i velikosrpske pobune koja je nastavljena 17. kolovoza 1990. godine i koja je završila velikosrpskom agresiju na Hrvatsku i – PORAZOM srpskih pobunjenika i Srbije kao uzroka agresije i genocida!
Nisu pomogle velike laži srpskog pobunjenika i kolaboracionista četnika i kvislinga Miloševićeva velikosrpskog režima Save Štrbca, tog udbaškog doušnika koji je haaški sud opskrbio listom s izmišljenim imenima navodnih srpskih žrtava koje su se u tako zvanoj „Republici Srpskoj“ sami pobili u međusobnim mafijaško-kriminalnim obračunima („revolucija ždere vlastitu djecu“), kao što je dokazala Istraga Nove TV i trud mnogobrojnih hrvatskih rodoljuba i hrvatskih branitelja koji su se bacili na posao (uspješnog) dokazivanja laži nekadašnjeg političkog tajnika pobunjeničke para-vlade od para-republike tzv. „Republike Srpske Krajine“. Nisu pomogla ni britanska nastojanja da se Hrvatsku kazni zbog njemačkog utjecaja u zapadnom dijelu Jugo-istočne Europe i na prevažnom kopnenom putu i željezničke trase od naftnih polja Mezopotamije do Srednje Europe.
Priča o britanskom udaru počela je u tako zvanoj „jugoslavenskoj krizi“ iz 1991. koju je vješta britanska vanjska politika mrežom poteza inicirala 1984. godine kada je četiri godine nakon Titove smrti bilo jasno da su američka i njemačka obavještajna služba poplavile prostor SFR Jugoslavije i pripremale potpuno preuzimanje utjecaja na prostoru od Triglava do Vardara od Velike Britanije i (sovjetske) Rusije, t.j. poništenje Jaltskog sporazuma iz 1945. koji se temeljio na versajskom sporazumu iz 1918. godine, nastao na britanski poticaj, zbog kojega je i izbio Drugi svjetski rat. Godine 1984. pripremljeno je ponavljanje scenarija iz 1914. godine koji se, hvala Bogu, nije ostvario, što ne znači da se Srbiju i nadalje ne može u tom pravcu instrumentalizirati kao i uoči Prvog svjetskog rata i Sarajevskog atentata na srpski Vidovdan 28. lipnja 1914. godine.
Naime, britanska tajna služba ovladala je svojim utjecajem nad svojim ratnim saveznikom iz Prvog svjetskog rata, Srbijom, i za potrebe prosrpske JNA nabavljene su velike količine barute – potreban za višegodišnje pucanje, granatiranje i bombardiranje. Barut je nabavljen iz tada rasističke apartheid-države Južnoafričke Republike koja je i nastala na britanskom zločinu protiv nizozemskih Bura početkom 20. stoljeća, i prvim koncentracijskim logorima u svijetu u koji su strpane burske obitelji, žene i djeca burskih boraca za nezavisnost od britanskog imperijalizma. (Odmah na početku rata je srpski režum uspostavio sustav koncentracijskih logora po uzoru na britanski u Južnoafričkoj Republici, kao na pr. „Keraterm“ i „Trnopolje“ kod Prijedora, ili u Brčkom i drugdje.) Financijsku stranu akcije transfera baruta za JNA obavila je britanska banka Arbuthnot Latham Bank iz Londona. Zatim je za šefa komunističke partije u Srbiji instaliran Slobodan Milošević, bankar iz podružnice Beobanke i Jugobanke u New Yorku (jakom punktu britanske tajne službe). Kad je Slobo „vožd“ obavio prvi dio posla oko poništenja autonomije Vojvodini i Kosovu, na britanski poticaj inicirana je ustavna kriza u Jugoslaviji kada je Slobodan Milošević odbio rotiranje kadrova u Predsjedništvu SFRJ i imenovanje predstavnika iz Hrvatske za novog predsjednika Predsjedništva SFRJ, 15. ožujka 1991. godine. Jer, Predsjedništvo SFRJ je bio kolektivni vrhovni zapovjednik moćnoj JNA bez koje nije moglo biti velikosrpske agresije, osvajanja i okupacije nesprskog teritorija. Onda je počeo rat, invazija JNA od 29. lipnja 1991. na Republiku Hrvatsku, stopiranje hrvatske nezavisnost od 25. lipnja 1991. od strane Europske zajednice (glavni tako zvani mirovni pregovarač za ustavnu krizu Jugoslavije bio je britanski saveznik iz Nizozemske, Van den Broek, talijanski korumpirani socijalist Gianni de Michelis koji se rugao uništenju Vukovara, i britanski lord Carrington, „mirovni pregovarač“ još iz doba libanonske krize), a napad na Hrvatsku bio je samo taktički manevar kako bi se Hrvatska bavila sama sobom, a srpski režim se posvetio glavnom cilju – osvajanju Bosne i Hercegovine.
Dana 6. kolovoza 1991. je nizozemski ministar vanjskih poslova Van den Broek izjavio:
„Naša je misija u Jugoslaviji propala. U ovome trenutku tu ne možemo ništa učiniti ali želimo da svijet zna da je srpska strana odgovorna za propast svih pregovora. Jugoslavija je sada sučeljena s tragedijom i katastrofom.“
Bilo je previše očito da je srpska strana glavna odgovorna za krizu i rat, ali ono što Van den Broek nije rekao je činjenica da je srpska nepopustljivost imala tajnu potporu Londona. Napadom JNA na istočnu Slavoniju trebalo se etnički očistiti hrvatsko stanovništvo s tog prostora, odsjeći Hrvatsku od strateškog Dunava, i ucijeniti Hrvate za okupirani teritorij. Glavni plan je bio napad na veliko željezničko čvorište u Vinkovcima ali kako se planovi iscrtavaju na kartama, a događaji traže svoj put kao voda kroz pukotine, tako je glavni napad preusmjeren od strane JNA na Vukovar za koji su u Beogradu krivo mislili da će past za 24 sata kao Ilok i Tovarnik, pa onda ni Vinkovci i Osijek ne bi bili problem. Naravno, srpsko nacional-komunističko rukovodstvo pokušalo je u situaciji kada je hrvatski narod bio razoružan dobiti sve, ako ide, do crte Virovitice-Karlovac-Karlobag ali kad nije išlo onda Knin i istočnu Slavoniju, i presjeći Hrvatsku na sjeveru i jugu, te je smjestiti u invalidska kolica. Međutim, sve račune na terenu pomrsili su hrvatski branitelji i stanovništvo svojim otporom velikosrpskoj agresiji koji je bio za zapadne analitičare nevjerojatan i neočekivan (mislilo se da je jugokomunistički režim ubio svaki duh za slobodom i neovisnom hrvatskom državom u hrvatskom narodu ali bio je to račun bez krčmara).
„UNPROFOR GO HOME – SAV NAROD U SVOJ DOM!“
UNPROFOR u Srebrenici 1995. uoči srpskog genocida
Na koncu prve ratne godine 1991., i okupacije trećine hrvatskog političkog teritorija opet su nastupili Englezi (službeni London) i Sloba „vožd“ je u razdijeljenu SFRJ pozvao međunarodne snage OUN – UNPROFOR. Začudo, i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pristao je na to, iako je bilo jasno da UNPROFOR početkom 1992. ne dolazi u Hrvatsku u pomoć napadnutoj žrtvi nego da zaštiti velikosrpska osvajanja. Dolazak snaga UNPRFOR bio je hrvatskoj vladi uvjet da od Europske zajednice (prethodnice EU) dobije međunarodno priznanje od 15. siječnja 1992. godine (nekoliko dana prije toga su u Hrvatsku na crtu razdvajanja hrvatskih od okupacijskih snaga došle snage UNPROFOR). Bili su to zvjezdani trenutci britanske vanjske politike na Balkanu – pobjeda nad njihovim geo-političkim njemačkim neprijateljima i šamar demokratskoj Americi koja je preko administracije Bijele kuće čak i sudjelovala u britanskoj prosrpskoj politici (dolazak u Beograd, lipnja 1991., ministra vanjskih poslova SAD, James Bakera, i pruženje potpori teritorijalnom integritet SFRJ, te izglasavanje embarga na izvoz oružja u SFRJ u rujnu 1991. u Vijeću sigurnosti OUN na poticaj posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ, Budimira Lončara, današnjeg savjetnika predsjednika Mesića za vanjsku politiku; embargo je pogodio jedino razoružanu Hrvatsku i BiH).
No, sve se mijenja dolaskom nove administracije u Bijelu kuću, predsjednika Billa Clintona koji je u predizbornoj kampanji obećao pomoći žrtvama velikosrpske agresije, Hrvatskoji BiH. Obećanje je ispunio s podosta zakašnjenja, tek 1994. kada je prekinuo sulude hrvatsko-muslimanske sukobe i Tuđmanove planove podjele BiH s Miloševićem, i prisilio Tuđmana da potpiše prohrvatske Washingtonske sporazume. U svojoj knjizi-memoarima je Clinton priznao da je za vrijeme Oluje „navijao za Hrvatsku“.
Olujom je potezom pera s političke kartije ovoga dijela svijeta izbrisan britanski utjecaj – poništena je djelomično velikorpska agresija u Hrvatskoj (ostalo je nakon Oluje još okupirano područje istočne Slavonije) i u BiH. Optužnica haaškog suda protiv generala Gotovine i vrhovništva RH za „etničko čišćenje“ tako zvane „Krajine“ je ništa drugo nego britanska osveta za Oluju i poraz britanskog saveznika Slobodana Miloševića. Tko je u Europskoj uniji postavljao najveću prepreku Hrvatskoj za početak pregovora o pristupanju RH u EU nego britanska vlada (ucjena uhićenjem generala Gotovine).
Na kraju je hrvatski saveznik SAD ipak pokazao dosljednost u tome da drži do svojih saveznika u ratu i miru, tako i do Republike Hrvatske jer je Galbraithovo svjedočenje praktički šamar britanskim nastojanjima da se Hrvatsku prikaže kao fašističku državu, temeljenu na navodnom etničkom čišćenju srpskog dijela stanovništva, kao navodno genocidnu tvorevinu koja se nastavlja na temeljima NDH i ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. Dok je g. Galbraith na hrvatski Dan državnosti, 25. lipnja 2008. izgovarao riječi istine, da Oluja nije bila etničko čišćenje, da nije bilo prekomjernog granatiranja Knina, da nije postojao plan hrvatske vlade o istrebljeneju Srba, kompromitirani predsjednik sramote, Mesić, u tim je trenutcima u Banskim dvorima govorio o navodno velikoj „ustaškoj opasnosti“ koja se valja hrvatskim ulicama, a glupan i ratni zločinac Milan Martić je u svojoj završnoj riječi u žalbenom postupku na presudu od 35 godina za raznorazne zločine ustvrdio gotovo isto što i neki domaći političari:
„U srcu Europe je stvorena čista fašistička država, na tragu NDH“,... država u kojoj je „glavni kulturni događaj dolazak na koncert Marka Perkovića Thompsona s pjevanjem ustaških pjesama i veličanjem Pavelića, s ministrima i zagrebačkim gradonačelnikom u prvim redovima“.
Potpisivanje srpske kapitulacije u Oluji, kolovoza 1995.
Bivši srpski pobunjenički vođa i vođa pete kolone u Hrvatskoj, nekadašnji jugo-milicionar Mile Martić još uvijek ne zna zašto je osuđen kao ratni zločinac – za prekomjerno granatiranje civilnih ciljeva u Zagrebu u vojno-redarstvenoj oslobodilačkoj akciji Bljesak, i poslije u Oluji.
Sada je i haaški sud na suđenju nevinom i nedužnom Gotovini ustvrdilo da je Oluja bila legitimna akcija hrvatske države i naroda radi oslobođenja okupiranog teritorija, onako kako je ustvrdila i Organizacija ujedinjenih naroda u jednoj svojoj rezoluciji u kojoj je za povijest zabilježeno da je na Hrvatsku izvršena agresija i okupacija dijela njena teritorija, a američka politika je dokazala svoju vjerodostojnost i nije ostavila na cjedilu niti Gotovinu niti Hrvatsku – na žalost nekih u svijetu ali i u Hrvatskoj.
Iako će biti i dalje psiholoških udara i specijalnog rata protiv Hrvatske, Galbraithova Oluja u haaškoj sudnici porazila je sve protuhrvatske specijalce i „psihologe“, tako i ove titoističke oko Mesića. Sada se vidi da je cijela medijska propaganda o „opasnosti od ustaštva“, reinkarnaciji poglavnika Pavelića i „Jasenovca“, rehabilitacija zločinca Tita i neprocesuiranje nekih partizanskih masovnih ratnih zločinaca, buđenje jugoslavenskog zloduha na kumrovečkim manifestacijama i partizanskim obljetnicama isključivo u funkciji osude ideje o hrvatskoj državi – ono što je („nepismeni“) Milan Martić ovih dana putem svojih odvjetnika napisao u svojoj žalbi na prvostupanjsku presudu: „Hrvatska je fašistička država“. Nemojmo zaboravit – Martićevi pretci nisu bili četnici nego partizani iz „ustaničkog kraja“ kninske krajine – kada su srpski komunisti zajedno sa četnicima raspalili 27. srpnja 1941. oružani ustanak i etnički čistili hrvatsko pučanstvo.
Kaže Mile Martić da je „svaka akcija Hrvatske vojske bila genocidna“. Međutim, Hrvata je bilo sve manje u područjima koja su držali srpski pobunjenici od 1991. do 1995. godine. Istina je da je srpsko stanovništvo sa pobunjenog područja napustilo Republiku Hrvatsku još uoči Oluje, evakuirano od strane srpskog pobunjeničkog propalog režima u Kninu, i na poticaj režima Slobodana Miloševića u Beogradu koji je izvršio auto-etničko čišćenje svog „nebeskog naroda“ i time čak ispunio svoju riječ koju je Tuđmanu dao u Karađorđevu 1991. (podjela BiH) da „njega Srbi u Hrvatskoj ne zanimaju“. Srpski pobunjenici su se iselili isto kao i britanski lojalisti u Sjedinjenim Američkim Državama kada su izgubili rat protiv američkih patriota. Tada su pro-engleski lojalisti nakon ratnog poraza iselili u Kanadu, a pro-beogradski lojalisti iselili na okupirani teritorij u Bosni, u istočnoj Slavoniji, u Beograd i na Kosovo. To je cijena koju su platitli za pobunu, zločine, agresiju, okupaciju i kolaboraciju s JNA i četnicima. Ima li još kakvih pitanja?
Pridružujem se onim patriotskim snagama koje sada i odmah zahtijevaju trenutno puštanje nedužno optuženog Antu Gotovinu na slobodu i njegov povratak u Hrvatsku, i u Hrvatsku vojsku ! Freedom for Gotovina - now!
CBK
ponedjeljak, 23.06.2008.
Irsko NE i hrvatsko DA velikim lažima
Irski narod je na nedavnom referendumu odbacio nametnuti prijedlog Lisabonskog sporazuma koji je trebao zamijeniti ustav Europske unije kojega su pak na referendumu odbacili Nizozemci i Francuzi. Kad narod na plebiscitu ili referendumu odbaci neki prijedlog onda je to pljuska predstavnicima određene politike koja očito nije vodila dovoljno računa o zahtjevanjima naroda. Prije postojanja institucije referenduma takvi su se nesporazumi rješavali kroz revolucije i narodne ustanke. Politička vladajuća balkanska elita Republike Hrvatske, a ona predstavlja redom bivše jugoslavenske komuniste i titoiste, uvela je instituciju referenduma ali to demokratsko izjašnjavanje hrvatskog naroda ne primjenjuje, a trebala ga je primijeniti, na primjer 2000. godine kada je bio Zagrebački summit na kojemu je glavnu riječ vodio stranac – francuski (korumpirani) predsjednik Jaques Chirac koji je našeg predsjednika Mesića vodio za ruku, a obojica su hrvatski narod povukli za nos ali s posljedicama koje za našega Stipu glumca mogu biti kobne ako se gnjev naroda okrene protiv njega i on postane središnja omražena figura u priči o umjetno izazvanom hrvatskom neuspjehu.
Pitanje svih pitanja je – zašto bivši komunisti nisu pitali hrvatski narod želi li uopće započeti pristupne pregovore između Republike Hrvatske i Europske unije sa ciljem stupanja u punopravno članstvo tog europskog babilona?
Politička elita RH misli da su Hrvati željeli te pregovore ali narodski rečeno „misliti je drek znati“, a to svoje mišljenje zaključuju na pretpostavci da su Hrvati samim glasovanjem za dvije vodeće stranke bivših komunista, HDZ i SDP, dali potporu i pokojnom Račanu i aktualnom Sanaderu da umjesto njih obave razgovore o odstupanju hrvatskog suvereniteta na Europsku uniju, a danas zorno vidimo da suverenitet mijenjamo u zamjenu za totalnu pljačku hrvatskoga narodnog gospodarstva. Kojeg li tragikomičnog vica, poslušno potrčkalo u Banskim dvorima i vješti spin-doktor (čitaj: muljator) je prije nepune pola godine poklonio hrvatski ZERP Talijanima i Slovencima, odrekavši se preko 200 milijuna eura godišnjeg prihoda od ribolova. U zamjenu za 200 milijuna eura iz naše zlatne koke zvana ZERP sada uzimamo milodare od Europske unije iz tako zvanih pretpristupnih fondova koji iznose otprilike kao mogući prihodi iz Zerpa. (Očito mi Hrvati i nismo baš vješti trgovci, osim kada naša korumpirana politička elita trguje s hrvatskim teritorijem i suverenitetom naše države, bolje rečeno kada se s tim kocka.) Istina je da su pretpristupni fondovi nepovratni ali samo ako RH postane članica EU, a u suprotnom se povećava vanjski dug Republike Hrvatske. Sada, nakon irskoga NE je Republici Hrvatskoj do daljnjega zapriječeno učlanjenje u Europsku uniju, a to je izričito naglasio francuski predsjednik Sarkozy i njemačka kancelarka Merkel, samo spin-doktori Sanader i Mesić trube drukčije - za potrebe unutarnje politike.
Balkanska politička elita Republike Hrvatske također nije na referendumu pitala hrvatski narod želi li se zadužiti za kojih 25 milijardi eura u roku od 10 godina. Da je Sabor raspisao takvo referendumsko pitanje mislim da bi obični ljudi poslali postavljača toga pitanja na psihijatrijsko vještačenje.
Mogu zaključit da se vladajući bivši komunisti boje referenduma jer se boje svoga naroda na koji su oni i njihovi pretci partizani tako i tako digli ruku, tamo još davne 1941. godine (o tome poslije nešto više). Boje se, u velikom su strahu jer su svjesni da svoju vlast održavaju isključivo na velikim lažima i prijevari, na pljački, korupciji i privilegijama, na nepoštivanju Ustava Republike Hrvatske. Stvorili su takve griješne strukture i pakleni sustav da ih nitko ne može u zemlji kontrolirati tako da ni kontrolne institucije koje bi trebale u demokratskom društvu zauzdati jednu vladu koja nemilice i bez veze troši prihode iz državnog proračuna, kao na primjer Sabor, ili kontrolna institucija poput Ustavnog suda i Vrhovnog suda, ili neovisno Državno odvjetništvo su totalno korumpirane institucije koje gledaju svoja posla a ne interes javnosti. Ne bih htio sada govoriti i o odgovornosti birača ili biračkoga tijela koje je takve loše vladare neprestano biralo na vlast od 1990. naovamo jer su bivši komunisti uveli još 1990. odnosno bolje rečeno iz komunizma Titove Jugoslavije u Republiku Hrvatsku su prenijeli čeličnu medijsku cenzuru, metode obračuna s političkim neistomišljenicima putem tajne službe i eskadrona smrti (atentati i likvidacije), metodama propagande i difamacije nekomunista, i velikim lažima i pustim predizbornim obećanjima (obećanja – ludom radovanja).
Irsko NE nije usmjereno protiv hrvatskog naroda i proširenja Europske unije nego protiv političke elite vlastite zemlje i protiv birokratske elite i ideologije liberalizma koja hara Europom. Irci žele sačuvati svoj suverenitet i nacionalno pravo odlučivanja o abortusu, o svome Zerpu, o svojoj budućnosti, a ne da im brojčano velike zemlje i odnarođene političke elite iz zemalja članica Europske unije određuju kad smiju prdnut a kad ne.
Irsko NE je mogući spas za nas Hrvate da se probudimo iz sna i zaštitimo nacionalni suverenitet ili ćemo otić k'vragu. Naši balkanci u vlastima uopće se nisu zapitali što bi se dogodilo da hrvatski narod nakon završetka pregovora o punopravnom članstvu i pristupanju RH u EU odbije na referendumu učlanjenje RH u EU. Godine znoja, hrpa novca, muka i trud oko višegodišnjih pregovora otišli bi u vjetar, uzalud onda Sanaderovo izručenje generala Ante Gotovine što je bio europski preduvjet početku pregovora oko učlanjenja u Uniju i tako dalje. Vjerojatno kalkuliraju da bi u slučaju hrvatskog NE krivotvorili referendumski rezultat jer su vješti u namještanju izbora, krivotvorenju izbornih rezultata i u izbornim manipulacijama. Irsko NE i hrvatsko DA velikim lažima. Hrvatsko DA krivotvorenju povijesti i klanjanju zlatnom teletu zvan „partizanski antifašizam“.
Dan komunizma i Oktobarske revolucije od 22. lipnja
„Nemoš' samo dodavat, moraš i pucat“. To bi bila poanta naše svakogodišnje proslave lažnog partizanskog ustanka od 22. lipnja 1941. godine. Ustanak nije bio lažan nego stvaran ali lažan je karakter tog oružanog ustanka jer nemoš' bit antifašist ako nisi i antikomunist jer samo oni koji su za antikomunizam i antifašizam su za demokraciju i pravnu državu. Kao što zorno vidimo u našoj današnjici, danas još uvijek nemamo pravnu državu niti demokraciju, a to je stoga što nas ne vode antikomunisti i antifašisti nego bivši komunisti, nekadašnji udbaši i udbaški doušnici i partizani nas vode, pa onda imamo partizanštinu i sranja svake vrste u državi jer partizani su se kao divlje svinje uvijek najbolje snalazili u blatu pa tako i danas, a to je blato kaosa i nereda u Republici Hrvatskoj. U takvom stanju nacije i države se partizani osjećaju super - kao ponovo rođeni - pa tako imamo medijsko klanjanje masovnom ubojici maršalu Titu, renesansu zločinačkog titoizma i socijalistička sranja na tekućoj vrpci, i naravno vječnog naprijatelj partizana – (u epruveti CRO-UDBE) ponovo rođeno i „povampireno“ ustaštvo kao i 1972. godine u vrijeme progona Hrvatskog proljeća ili u revolucionarno doba nulte 1945. godine kada je povijest čovječanstva počela s bravarom Josipom Brozom maršalom koji se pojavio čak i prije ameba.
Ustanak partizana od 22. lipnja 1941. pod vodstvom CK KPH nije bio antifašistički nego komunistički oružani ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske u korist obnove i ponovne uspostave Jugoslavije, te instalaciju komunizma umjesto kapitalizma i „diktature proletarijata“ odnosno diktature komunističke elite nad narodima u koje su se zaklinjali ali kojih su se bojali i koje su prezirali, stvarajući „čovjeka novoga kova“, ili „socijalističkog tipa čovjeka“.
Utvrđivanje činjeničnog stanja na dan 22. lipnja 1941. godine:
Hitlerova Njemačka napada SSSR i vrši invaziju na Staljinovu Rusiju. Od toga časa komunisti više nisu u ugovornom savezništvu s nacistima i fašizmom, te istoga trena prelaze na antifašističku propagandu dok su od 23. kolovoza 1939. (pakt Molotov – Ribbentrop) pa do 22. lipnja 1941. vršili propagandu protiv „imperijalističke britanske zapadne politike“. Hrvatski komunisti, fanatici jugoslavenske sulude ideje, na poziv Komunističke internacionale iz Moskve kreću 22. lipnja u oružanu borbu. Time su naši komunisti dokazali da su bili kvislinzi Sovjetskog Saveza.
Dana 10. travnja 1941. je uspostavljena Nezavisne Država Hrvatska. To nije bila Velika Hrvatska jer je obuhvaćala samo povijesni hrvatski prostor a ne tuđi prostor (svoje nedamo – tuđe nećemo). Dva dana prije toga počinje teror jugoslavenske vojske i srpskih postrojbi protiv hrvatskih civila, i to u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u zapadnoj Hercegovini, konkretno bivaju od strane srpske artiljerije sa zemljom sravnjena hercegovačka sela s hrvatskim pučanstvom, a u okolici Bjelovara srpski puk „Dušan Silni“ strijelja i kolje tridesetak hrvatskih civila, mahom seljaka. U Liki i na Banovini četnici u travnju 1945. godine kolju nekoliko hrvatskih obitelji, a u Crikvenici srpski oficiri 10. travnja ubijaju Milana Petra Kvaternika – brata od vojskovođe Slavka Kvaternika koji je u Zagrebu proglasio NDH. Nova ustaška vlast zog navedenog srpskog terora naređuje odmazdu i u okolici Bjelovara uzima 192 srpska taoca, a u Liki 32 koji bivaju u znak odmazde strijeljani. Nakon toga slijedi potpisivanje protuhrvatskih Rimskih ugovora od strane oportunista poglavnika ustaškog pokreta Anate Pavelića, i odstupanje većeg dijela hrvatske Dalmacije talijanskim fašistima, te talijanska okupacija i aneksija hrvatskih krajeva. Posljedica toga je da je fašistički režim Benita Mussolinija u Hrvatskoj etnički očistio iz Dalmacije oko 17 tisuća Hrvata koji do kraja srpnja 41' odlaze na slobodni hrvatski teritorij u NDH. U isto vrijeme talijanska tajna služba priprema srpski ustanak protiv NDH jer fašisti imaju tajni plan okupirati NDH od Jadrana do Save. U isto vrijeme Pavelićev režim donosi ukaz o rasnim propisima i teror se počinje odnositi na hrvatske Židove dok o masovnom teroru protiv Srba u to vrijeme nema ni govora. Naprotiv, masovni teror počinje se od strane Talijana, srpskih četnika i hrvatskih komunista i partizana provoditi nad Hrvatima u njihovoj vlastitoj državi, kao i 1990. godine.
Početak terora nad hrvatskim stanovništvom počinje 22. lipnja 1941. kada je osnovan prvi partizanski tako zvani „sisački“ odred u šumi Brezovici kod starorimskog grada Siska – središtvu ranosrednjovjekovne sjeverne hrvatske države s knezom Ljudevitom Posavskim – borcem protiv franačke okupacije hrvatske zemlje, i žrtvom hrvatske izdaje (izdao ga je knez južne Hrvatske, knez Borna). Toga 22. lipnja još se ništa konkretno nije dogodilo osim što se okupilo nekoliko fanatičnih komunista sa žarkom željom da se dočepaju vlasti. Borba protiv „okupatora“ i fašističke zvijeri samo je izlika za provođenje Oktobarske revolucije na području Hrvatske. Mjesec dana poslije se sisački partizanski odred sukobljava s Ustaškom vojnicom i sprašenoga tura se partizani moraju sakriti u mišje rupe iz kojih 1941. povremeno izlaze i pokazuju šaku „okupatoru i kvislinzima“ (kvislinzi to su Hrvati u partizanskom žargonu) kao na primjer kada napadaju vlak i pobiju sve putnike u njemu – „kvislinge“ ili mljekarice koje su na zagrebački Dolac nosile „mlieko“ na prodaju. E, sada, dobro, dakle, partizanska borba u sjevernoj Hrvatskoj pokazala se kao čorak, a karakter te borbe očito nije bio antifašistički jer inače partizani ne bi valjda pobili civile kao sisačke mljekarice. No zato su antifašistički obraz navodno spasili partizanima drugovi iz Dalmacije koji su krenuli žestoko u borbu protiv talijanskih fašista i rekli NE Rimskim ugovorima. No, čorak je i to, pucanj u prazno, i hrvatski partizani iz Dalmacije digli su također ruku na svoj narod:
Prvi oružani kontakt s talijanskim fašistima su hrvatski partizani imali tek 29. prosinca 1941. kada su napali odred talijanske vojske u Liki. Nakon toga slijedi partizanski napad na hrvatski grad Udbinu. U stvarnosti to nije bio samo napad na jaku ustašku posadu u Udbini nego napad na 1300 hrvatskih civila, mahom hrvatskih izbjeglica koje su se u Udbinu spasile pred četničkim terorom. Kao pravi narodni borci partizani su napali hrvatski narod u Udbini, napali su žrtve – kojeg li kukavičluka i sramote za partizane koji nam danas prodaju maglu o svojoj navodnoj antifašističkoj borbi. Kakva antifašistička borba. Gluposti! Mesićeve gluposti!
Prvo su srpski komunisti i srpski partizani se u srpnju 1941. udružili u Liki sa srpskim četnicima i zajedno s njma potpisali pismeni sporazum s talijanskim okupatorom o nenapadanju. Sporazum je potpisan (1941.) u Otriću. Već na toj povijesnoj činjenici pada mit o partizanskom navodnom „antifašizmu“. Naravno da je za CK KPH potpis Đoke Jovanića i Gojka Polovine (poznate javne ličnosti iz doba Titove Jugoslavije), ispred KPH i KPJ u Liki bio kompromitirajući, ali što se može kada je i srpske komuniste zahvatilo velikosrpsko ludilo u to vrijeme, ljeti 1941. godine. Kolektivni šef CK KPH, Andrija Hebrang i Rade Končar, šalju u ustaničko područje, dakle, u južnu Bosnu, u Drvar, i u Liku, delegata CK KPH, Marka Oreškovića, da utvrdi činjenično stanje i izvidi imali netko u srpskom ustanku protiv NDH od 27. srpnja 1941. koji se bori protiv talijanskih fašista. Oreškovićevo izvješće je porazno za CK KPH jer nitko se nije borio protiv okupatora, nije bilo antifašističke borbe – glavni propagandistički adut partije i partizana. Svi srpski ustanici, kako četnici tako i komunisti vršili su etničko čišćenje hrvatskih civila u južnoj Liki i sjevernoj Dalmaciji kao i u sjeverozapadnoj Bosni totalno etničko čišćenje hrvatskog naroda s tih prostora !!! Nakon toga vođa srpskih komunista u talijanskom sektoru Đoko Jovanić (poslije komandant partizanske koljačke „6. ličke divizije“) dao je likvidirati svoga druga Marka Oreškovića, a vjerojatno ga je i osobno ubio u jednoj zasjedi. Do tada su sva mjesta u južnoj Liki bila etnički očišćena, kao i najveće mjesto s Hrvatima, Brotnja i Boričevac kod Plitvica. CK KPH nakon toga šalje u Liku svoje dalmatinske partizanske odrede iz Šibenika, Vodica i Zadra i zadarskih otoka, sveukupno preko 120 boraca, mahom teenagera (omladinaca) i članova komunističke partije i skojevaca. Korenica postaje krajem 1941. i početkom 1942. komunističko-partizanska meka isto kao što je Knin postao još ljeti 41' četnička „metropola“ pod zaštitom saveznika NDH – Kraljevine Italije.
Partizanski napad na Udbinu i hrvatske civile - izbjeglice pred četničkim terorom iz 1941. godine:
Hrvatski partizani iz Dalmacije, iz šibenskog i zadarskog partizanskog odreda, bivaju od CK KPH formacijski uvršteni u novu partizansku jedinicu, bataljun „Marko Orešković“ u koji su uvršteni i srpski koljači Đoke Jovanića i ubojice Mate Oreškovića, dakle, srpski partizani, njih oko 60 na broju. Partizanski bataljun popunjava se zatim još određenim brojem Hrvata iz Like, i 29. prosinca 1941. započinje antifašistička borba hrvatskih partizana protiv talijanskih fašista. Partizanski napad na Talijane u Liki izaziva talijansku vojsku koja više ne pruža „zaštitu“ ličkim Srbima nego u znak odmazde pali njihova sela jer u bataljunu „Marko Orešković“ bore se i Srbi. Time se ispunio plan CK KPH da se izazove Talijane protiv Srba i da se Srbe u većem broju uključi u partizane jer su većinom do tada bili u četnicima. No, nakon uspješne akcije protiv Talijana u Liki, partizani se okreću borbi protiv Hrvata i opsjedaju Udbinu. Hrvatski branitelji Udbine, nakon što im ponestane streljiva, evakuiraju preko 1000 hrvatskih izbjeglica u Bihać. Nekoliko stotina hrvatskih izbjeglica ostaje, na vlastiti zahtjev, u Udbini jer smatraju da ništa nisu skrivili, da nisu krivi, da nikoga nisu napali i da nema razloga dalje bježat. Nakon „oslobođenja“ Udbine od strane partizana kolovoza 1942. hrabri antifašisti do posljednjeg kolju i ubijaju sve preostale hrvatske izbjeglice u Udbini. To je povijesna činjenica, i time je partizanski bataljun „Marko Orešković“, sastavljen od hrvatskih i srpskih komnunista i partizana, digao ruku na hrvatski narod! Takvih primjera napada partizana na hrvatske civile, izbjeglice i žrtve bilo je tijekom Drugog svjetskog rata nebrojenih tako da partizansko-komunistički genocid iz 1945. nad hrvatskim narodom nije slučajan.
E sada, ako je za nekoga partizanski ustanak od 22. lipnja još uvijek antifašistički onda svaka čast ljudskoj gluposti i pameti! Toliko o irskom NE i hrvatskom DA velikim lažima.
CBK
nedjelja, 08.06.2008.
BREAKING NEWS: PISMO VOĐE SENATSKE VEĆINE DOBROSLAVU PARAGI POVODOM POBJEDE BARACKA OBAME
YES, WE CAN - TKO HOĆE, TAJ I MOŽE!
Da se podsjetimo, pravnik i senator Barack Obama iz države Illinois, otkuda je bio porijeklom i osloboditelj robova, veliki predsjednik Ab Lincoln, ušao je u utrku za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke potpuno u sjeni supruge od bivšeg američkog predsjednika Williama Jeffersona Clintona, i aktualne senatorice gospođe Hillary Clinton zbog čije se popularnosti postavilo prije godinu dana pitanje ima li uopće smisla da se još netko iz redova Demokratske stranke uopće kandidira za predsjedničku nominaciju. Međutim, u roku od 365 dana je senator Obama, koji je u američkom saveznom parlamentu bio jedan od rijetkih koji je, za razliku od senatorice Clinton, glasovao protiv američke vojne intervencije u Iraku, sluteći pravu političku pozadinu te intervencije (pljačku nafte i de facto okupaciju pod krinkom demokracije), uspio i mlade i stare američke građane, obrazovane i neobrazovane, bogate i siromašne Amerikance, bez obzira na boju kože i etničko podrijetlo, uvjeriti da Amerikanke i Amerikanci još uvijek mogu ako hoće živjeti slobodno i u istinskoj demokraciji bez da im njihovu slobodu kradu ultra-bogati mešetari, trgovci, naftaši i predstavnici američkog vojno-industrijskog kompleksa i tajnih službi koje su SAD nakon 11. rujna pretvorile u tvrđavu, ali ne demokracije nego represivnog sustava koji ta velika i snažna slobodarska zemlja nije doživjela od vremena ropstva, segregacije, i rasističkih organizacija Ku-Klux-Klana. Senator Barack Obama je prvi predsjednički kandidat jedne od dvije najveće i vodeće američke političke stranke koji je američki patriot a nije bijelac niti dolazi iz protestantske anglo-sachsonske političke elite koja je do sada dala preko 95 posto američkih predsjednika. Barack Obama je čovjek iz naroda i za narod, i toga se Amerikanci ne srame za razliku od naše medijske i političke javnosti koja na spomen o hrvatskom narodu odmah lansira agitacijsku propagandu da bi se moglo raditi o fašizmu. Naši uobraženi vladari u Hrvatskoj, pokvareni i korumpirani predstavnici u strukturama Republike Hrvatske i ne znaju za ništa drugo osim za ono što su oni ili njihovi očevi učili u totalitarnom jugoslavenskom komunizmu i partizanskom poretku tako da je svatko onaj koji nije njihov politički istomišljenik automatski nvodno fašist i ksenofob, te su si umislili da oni kao bivši komunisti imaju pravo na monopol nad liberalnom demokracijom u Hrvatskoj, međutim, gadno su se prevarili jer između fašizma i komunizma postoji još nešto, a to je demokracija, i osim bivših komunista i njihovih od Udbe izmišljenih neofašista i ustaša postoji cijeli niz građanstva iz hrvatskog političkog naroda koji je demokratski orijentiran, i koji se ne želi svrstavati uz tako zvanu ljevicu ili desnicu u Hrvatskoj, a znamo da „desnicu“ tvori HDZ koji je nastao iz bivšeg Saveza komunista Jugoslavije, i njegov Đapićev satelit kojega su stvorile udbaške tajne službe, te svi znamo da su ovaj nakaradni i navodni višestranački sustav i pseudoparlamentarizam stvorile nekadašnje udbaške zločinačke strukture koje manipuliraju našim sudbinama.
Mi se njih ne bojimo nego na njih gledamo s prijezirom, svjesni svih njihovih slabosti i velikih laži koje su na duže staze inferiorne u odnosu na istinu. Zato smo danas pozvani da otvorimo novu stranicu u našoj povijesti i da u najskorijoj budućnosti i mi u Hrvatskoj budemo mogli reći da i MI MOŽEMO jer TKO HOĆE TAJ I MOŽE!
U nastavku pročitajte pismo vođe Senatske većine g. Harrya Reida upućeno vođi hrvatske oporbe Dobroslavu Paragi koji je još 1989. godine počašćen Senatskom rezolucijom broj 169, naslovljena na njegovo osobno ime i prezime, u kojoj je Senat SAD osudio kršenje njegovih ljudskih prava u tadašnjoj Titovoj Jugoslaviji, kao simbol za brutalno kršenje ljudskih prava mnogobrojnih Hrvata i pripadnika drugih naroda, gdje je vladala komunistička i velikosrpska despocija i tiranija nad političkim neistomišljenicima koji su, poput Dobroslava Parage, bili nedužni osuđeni na političi montiranim političkim procesima u crvenom Zagrebu i širom bivše totalitarne Jugoslavije, i upućeni u kazneni logor na Goli otok, i to u eri pred zimsku Olympijadu u Sarajevu. Ne trebam ni naglašavati da su mediji u Republici Hrvatskoj do danas, u pravilu, cenzurirali Senatsku rezoluciji 169 od 2. kolovoza 1989. godine. Gospodin Paraga je bio prvi Hrvat u povijesti i na svijetu kojega je najsnažniji demokratski parlament na svijetu počastio jednom snažnom rezolucijom kao nekadašnju žrtvu komunizma. Posljedica rezolucije broj 169 američkog Senata je bila da su SAD prvi puta nakon gotovo pola stoljeća prestale davati nekritičku potporu komunističkoj Jugoslaviji, i stavile toj umjetnoj tvorevini i „tamnici naroda“ ključ u bravu. Mnoga komunistička pera koja su tada u stilu difamacije huškački i omalovažavajući pisali i napadali g. D. Paragu danas su vodeći političari, novinari i državni službenici u Republici Hrvatskoj, kao na pr. Vladimir Drobnjak, šef delegacije RH za pregovore s EU. Dobroslav Paraga uspio je predstavnike demokracije u Sjedinjenim Američkim Državama uvjeriti da je najbolji mirni razlaz naroda u SFRJ i stvaranje naravne i samostalne hrvatske države.
Kada je balkanski zločinac Slobodan Milošević uputio 1991. „JNA“ i svoje četnike na Vukovar, kako Hrvatska ne bi postojala niti Hrvati bili slobodni, Dobroslav Paraga je osvajaču i okupatoru slomio kičmu i velikosrpski fašizam naučio strahu kad kukavički napada razoružani hrvatski narod. Paraga je već 1991. dokazao da Hrvati mogu. Nakon pisma vođe američkog senata ovo je već drugi konkretni poziv nakon pisma bivšeg američkog predsjednika Clintona g. Dobroslavu Paragi u vrijeme posljednjih izbora za američki Kongres kada je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. pozvao hrvatsku iseljeničku zajednicu u Sjedinjenim Američkim Državama da, unatoč nastojanjima Ive Sanader, svoju potporu daju Demokratima koji su najavili pozitivni zaokret u američkoj politici. Podsjetimo se, predsjednik HSP 1861. najavio je tada povijesnu pobjedu Demokratske stranke na izborima za U.S. Congress, i bio je u pravu.
Poštovani Dobroslave,
Demokratska Stranka je stranka napretka, uključenja, i sve većeg kruga povoljnih prilika. Tijekom zadnjih 5 mjeseci i 54 glavnih predizbora, mi smo vidjeli ovo iz prve ruke.
Pridružujem se svim članovima Senatskog demokratskog odbora sa čestitkama Baracku Obami - našem prijatelju, našem kolegi, i našem kandidatu stranke za Predsjednika.
I kakav dug zahvalnosti mi dugujemo prema Hillary Clinton. Njezina kampanja je nadahnula milijune. Ona nas je podsjetila da je previše zapostavljenih Amerikanaca - postalo nevidljivo - od neuspjeha Georgea W. Bush, John McCaina i njihovih republikanskih saveznika.
Kao što možda znate, ja sam bio bokser. I ja sam vidio mnoge uspjele borbe. Ali nikad nisam vidio jednu takvu do sada, gdje su svi su izašli snažniji .
Zbog nezapamćenog broja novih glasača i strahovite množine srdačnih podupiratelja svih Demokrata koji su iznijeli primarni proces, mi stojimo spremni za pobjedu u Bijeloj Kući u 2008. I mi smo u pripravnosti za postizanje povijesne prednosti u Predstavničkom domu i Senatu.
Tijekom puno mjeseci, mi smo znali da imamo povijesno važnu nominaciju. Mi smo znali da smo imali milijune demokrata širom zemlje koji su razgnjevljeni bili spremni prihvatiti Johna McCaina. Sada, uvjeren sam da Senator Obama ima povijesnu razinu potpore jedinstvene stranke koja uzvikuje: " Da, mi možemo!"
Zbog uzbuđenja koje je nadahnuto našom impresivnom borbom kao Demokrata, mi ćemo ući u demokratsku Konvenciju i na opće izbore s nezapamćenom snagom.
U zadnjih nekoliko mjeseci, vidjeli smo milijune Amerikanaca da ustaju i izjašnjavaju se Demokratima. Mi smo obrnuli registracijsku nadmoć koju su Republikanci držali godinama. U Nevadi, na primjer, Demokrati imaju većinu u odnosu na Republikance po prvi put u generaciji. Ovi novi Demokrati su stari i mladi, bogati i siromašni, urbani i ruralni, muškarci i žene. Na kraju dana, bez obzira tko bio, mi smo se podupirali u glavnim stvarima, mi smo svi Demokrati.
I ako ćemo biti složni kao Demokrati jesenas, mi ćemo biti složni i 20. siječnja, 2009. kada Barack Obama bude zaprisegnut kao 44. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Mi ćemo se suprotstaviti Republikancima sa povećanjem naše senatske većine. I mi ćemo uvesti novu eru promjena za ovu zemlju.
Pridružite mi se u osmišljanju ovih događanja.
Harry Reid
Washington D.C.
(Izvor: Hrvatsko pravo online, 06.6.2008.)
CBK
www.crniblogkomunizma.blog.hr
ponedjeljak, 02.06.2008.
SVESRPSTVO DVOJICE MILORADA U ZAGREBU
Je li se možda netko zapitao koje je svrha održavanja jedne svesrpske skupštine, i to u Zagrebu, 2008. godine?
Milorad Dodik pozdravlja svog "vožda" Slobodana Miloševića
Zamislimo si svehrvatski sabor u Beogradu? Ne možemo si to zamisliti. Isto tako nije normalno da se predstavnici Srba iz svih krajeva bivše Jugoslavije okupljalju u Zagrebu (u Kumrovcu se pak svake godine okupljalju predstavnici komunista iz bivše Jugoslavije). Nema, dakle, nikakve logike da se u Zagrebu ili na bilo kojem pedlju hrvatskog državnog i političkog teritorija okupljalju predstavnici Srba iz bivše Jugoslavije, a ipak se politički Srbi okupljalju („Srbi na okup“). Za sada nema balvana ali ima verbalnih balvana od strane naše srpske „braće“. Dok Hrvatska i njene vlasti glume pred svijetom demokratičnost, jer eto, čak i Srbi se mogu okupljati u Zagrebu, dotle Srbi osvajaju hrvatski prostor, prvo medijski, pa politički i na kraju će biti opet i pokušaj osvajanja teritorijalnog prostora, rezervni plan „Z-4“ već je u pričuvi, a tzv. „Srpska vlada Krajine“ već godinama je vlada u sjeni u Beogradu, pod patronatom „demokratske“ vlade Republike Srbije. Ta vlada u beogradskoj sjeni na čelu sa doušnikom Udbe i četnikom Savom Štrbcem čeka presudu generalu Gotovini kojeg je Sanaderova vlada izručila Haaškom sudu i sada se brani od optužbi Milorada Dodika i ministra srpske „demokratske“ vlade Vuka Jeremića od navodnog „etničkog čišćenja Srba u Oluji“ (sve ovo je pripremila Račanova vlada koja je priznala ingerenciju haaškog tribunala za „Oluju“).
Tri prsta za "Veliku" Srbiju
Godine 1902. je političko glasilo Srpske samostalne stranke, „Srbobran“, koje je izlazilo u Zagrebu, objavilo šovinistički pamflet pod naslovom „Srbi i Hrvati“ u kojemu se Hrvatima odricalo pravo na vlastitu nacionalnost, na hrvatski jezik i na samobitnost. Drugim riječima, politički predstavnici Srba u Hrvatskoj su 1902. izjavili: hrvatska država ne postoji, kao što ne postoji hrvatski jezik jer ne postoje Hrvati kao narod; kod onih što se nazivaju Hrvatima radi se o „katoličkim Srbima“, i njih ćemo privesti pravoslavlju, a ako se budu opirali, onda će biti uklonjeni. Zato se za pamflet „Srbi i Hrvati“ iz 1902. u hrvatskoj povijesti ustalila sintagma „Do istrage naše ili vaše“. Naime, politički Srbi najavili su istragu nad Hrvatima, i njihovo istrebljenje. Kada je stvorena prva Jugoslavija, 1. prosinca 1918. godine, prvi državnički čin nove umjetne tvorevine je bio udjeljivanje prava Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) da sve hrvatske pravoslavce privede pravoslavnoj Crkvi i time jednim činom posrbi stotine tisuća hrvatskih pravoslavaca i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini koji danas čine Srbe, i to su oni Srbi koji su u partizanima i četnicima u Drugom svjetskom ratu istrebljivali sve nepravoslavne stanovnike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a veliki istrebljivački finale uslijedio je na koncu Drugog svjetskog rata kada je izvršen komunistički genocid nad hrvatskim narodom.
Politički Srbi su uvijek vješto znali iskoristiti međunarodne ideologije, kao komunizam, za svoje svesrpstvo, a kao as na desetku im služi izgovor da je Josip Broz Tito bio Hrvat (po ocu, majka Slovenka), i da su Hrvati sami sebe istrijebili. Povijesna istina je naravno drukčija od laži svesrpstva, jer su na čelu genocida 1945. stajale I. II. i III. armija Jugoslavenske armije u kojima su zapovjednici bili Srbi, te je glavni zapovjednik jugokomunističke tajne službe OZNE bio srpski boljševik Aleksandar Ranković, a u politbirou CK SKJ sjedili su sve redom antihrvatski boljševici. Naravno, partizani hrvatske nacionalnosti morali su se pred Srbima dokazivati ubijanjem nepartizanskih Hrvata, kao što je uostalom i Tito morao pred Srbima dokazati svoje jugoslavensko protuhrvatsko pravovjerje.
Pod pojmom panslavenstva koje je širio hrvatski biskup Josip Juraj Strossamyer, Rusi i Srbi su uvijek samo razumijevali rusko odnosno srpsko carstvo (Velika Srbija). Zato su obje Jugoslavije bile Velike Srbije, a hrvatski komunisti bili su revni psi čuvari velikosrpske Jugoslavije. Onog trenutka kada novi srpski „vožd“, Slobodan Milošević, više nije bio uvjeren da je u Jugoslaviji moguće održati svesrpstvo, odlučio je koncem osamdesetih godina 20. st. razbiti Titovu Jugoslaviju i na njenim ruševinama, i novim stotina masovnih grobnica napunjenih Hrvatima i Bošnjacima, dakle, nepravoslavnih i nesrpskih stanovnika Hrvatske i BiH, osnovati novu Veliku Srbiju. Za sada je rezultat polovičan, dakle, stvorena je jedna vrsta umanjene Velike Srbije koja je duboko zagrabila u Bosnu, prešla civilizacijsku granicu na Drinu i pomaknula granicu pravoslavlja i svesrpstva sa Drine na Savu i Unu.
Milorad Pupovac pozvao Milorada Dodika na skupštinu svesrpstva u Zagrebu
Na zagrebačkom svesrpskom skupu (za sada u zatvorenom, u koncertnoj dvorani, ponavljam, u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“), održan je svesrpski skup u organizaciji Milorada Pupovca i njegove Srpske samostalne demokratske stranke. Politički Srbi zasvirali su na tom skupu rekvijem hrvatskoj državi, kako oni misle i nadaju se.
Za razliku od stranke velikosrpskog agenta Svetozara Pribićevića, Srpske samostalne stranke (SSS) iz 1887. godine, ova današnja beogradska agentura u Zagrebu postala je „demokratska“, dakle, Srpska samostalna demokratska stranka (SDSS). Inače, prašina oko „Srbobrana“ i šovinističkog protuhrvatskog članka „Srbi i Hrvati“ („Do istrage naše ili vaše“) završila je tako što je nakon žestokih protusrpskih demonstracija hrvatskih nacionalista i građanstva u Zagrebu, tri godine nakon toga vođa hrvatske oporbe Fran Supilo stvorio koaliciju sa Srpskom samostalnom strankom koja se zvala „Hrvatsko-srpska koalicija“ (H-SK). Bilo je to 1905. godine, a kao uvjet za koaliciju s političkim Srbima su hrvatski naivci zahtjevali da se Srbi odreknu šovinističkog članka (pamfleta) iz 1902. godine. To za političke Srbe, navikli na bizantsko lukavstvo, nije bio problem pa su se javno teoretski odrekli svega što su Hrvati od njih zahtjevali. Tek nakon toga je srpska stranka SSS u koaliciji s hrvatskim stranakama prešla izborni prag jer hrvatski pravoslavci su do tada bili vatreni hrvatski nacionalisti, okupljeni oko pravaške stranke Oca domovine Ante Starčevića koju je u vrijeme Hrvatsko-srpske koalicije vodio njegov nasljednik, hrvatski Židov Josip Frank, i koji je nakon Ante Starčevića bio jedini od hrvatskih političara koji je upozoravao predstavnike hrvatske politike da je jugoslavenska ideja pogubna jer iza nje stoji svesrpstvo ili plan o stvaranju tzv. Velike Srbije. No, nitko ga nije slušao. Četiri godine nakon stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije je vođa te jake koalicije, koja je u međuvremenu preuzela od omraženog velikomađarskog bana Khuena Hedervarya vlast u hrvatskim zemljama, Fran Supilo dao ostavku, i to s obrazloženjem da "srpski dio Hrvatsko-srpske koalicije ne slijedi hrvatske političke interese nego isključivo velikosrpske interese". No, kakvi hrvatski političari jesu, oni daju ostavke i odlaze iz politike (kao na pr. Dražen Budiša), a politički Srbi grabe u tom slučaju još više i više. Tako je velikosrpski političar Svetozar Pribićević preuzeo glavnu ulogu u Hrvatsko-srpskoj koaliciji početkom 20. st. i pred Prvi svjetski rat. Inače, njegova rođena braća Pribićević osuđena su na Zagrebačkom procesu 1909. kao velikosrpski teroristi jer im je uz pomoć srpskog krunskog svjedoka Đorđa Nastića i njegove brošure „Finale“ dokazana teroristička djelatnost u korist Beograda. No, hrvatska vladajuća politika uvijek usmjerena na osudu hrvatskog nacionalizma predbacivala je Frankovim pravašima navodnu mržnju prema Srbima, ispričavala se Srbima zbog radikalne antivelikosrpske politike Frankovih pravaša, i ove hrvatske rodoljube omalovažila i politički šikanirala, držala pod medijskom cenzurom, a kad ni to nije pomoglo onda se zbog Frankova židovskog podrijetla predbacivalo pravašima da su židovski plaćenici ili drugim riječima, hrvatska politika poslužila se čak i ogavnim antisemitizmom samo da zapriječi procvat politike hrvatskog državnog prava – jedine brane velikosrpskom prodoru u hrvatske povijesne zemlje zapadno od Drine.
Na svesrpskom skupu u „Lisinskom“ okupili su se Srbi iz svih dijelova „Velike“ Srbije – s Kosova, iz BiH (tzv. „Republika Srpska“), iz Hrvatske (tzv. „srpske Krajine), i iz beogradskog pašaluka, te Vojvodine. To što se svesrpski skup održao u „ustaškom“ Zagrebu, kako politički Srbi misle o Zagrebu, je slikovita poruka svesrpstva da misao o „Velikoj“ Srbiji nije zamrla, naprotiv, svesrpstvo osjeća da je hrvatska vlast slaba, i koristi okolnosti obezglavljenog hrvatskog državnog vodstva.
Srbima sve – kao abolicija za korumpirane hrvatske vlastodršce:
Predsjednik vlade Sanader dobio je od Europske komisije zadatak da uloži milijarde i milijarde kuna iz hrvatskog državnog proračuna u izgradnju stanova i kuća za tzv. „krajinske“ Srbe – bivše pobunjenike protiv Republike Hrvatske. Kako je naš premijer sklon bizantskoj trgovini, koju je s vremenom naučio, Sanader daje Srbima sve što Milorad Pupovac najavljuje (milijarde za srpska krajinska ognjišta najavio je uoči posljednjih parlamentarnih izbora), uzima političke Srbe u vladu RH i dobiva najljepše pohvale iz Europe, a kao kompenzaciju za ulazak predstavnika Srba u hrvatsku vladu je Sanader dobio oproštaj od posrnule borbe protiv korupcije i stvaranje pravne države. Naime, Republika Hrvatska ulazi u NATO i EU bez ispunjenja do sada glavnog zahtjeva iz Bruxellesa – korumpirani predstavnici vlasti RH ne moraju se više boriti protiv političke i gospodarske korupcije. Iz straha da zbog korupcije sami ne završe iza brave, vladajući balkanci s Pantovčaka i iz Banskih dvora su pristali na protuhrvatsku nagodbu i obećanje Europljanima: mi ćemo Srbima dati sve što vi želite odnosno što Srbi požele, a vi nama aboliciju za korupciju.
Četnički „socijaldemokrat“ iz genocidne tzv. „Republike Srpske“, Milorad Dodik, predbacio je Hrvatskoj navodno etničko čišćenje hrvatskih Srba, a „Karamesić“ kaže da Dodik nije u pravu, i čiča miča, gotova priča? Ne, priča nije gotova jer, čak i da general Gotovina ne bude pred haaškim sudom osuđen, u presudi može haaški tribunal navesti da je etničko čišćenje ipak izvršeno, i onda hrvatsko pravosuđe dobije u zadatak da samo procesuira „Oluju“, i revni hrvatski korumpirani službenici u našim vlastima upravo će to onda učiniti, kao što su svojedobno hrvatski partizani tako revno obračunavali s hrvatski narodom 1945. i kasnije, pod izgorovom „obračuna s ostatcima fašizma“.
U „Lisinskom“ bilo je „događanje naroda“, t.j. svesrpski skup (uskoro valja očekivati nove tzv. „mitinge istine“), na kojemu su politički Srbi postavili hrvatskoj vladi nove političke uvjete, na pr. da tzv. Srpsko narodno vijeće postane institucija u RH, i da se to tako ustavom utvrdi, znači, Sanader mora zbog Srba hitno mijenjati ustav, a to će Šeks u svojoj maniri učiniti u roku dok kažeš keks, jer on je pravi majstor za brzopotezne ustavno-pravne stvari, kao nedavno kada je hrvatskoj javnosti iza leđa progurao u Ustavni sud kandidatkinju bez stručnog iskustva (to bi bilo isto kao da se za ministricu zdravstva postavi medicinsku sestru, ili čistačicu iz neke bolnice).Milorad Dodik je predbacio Hrvatima navodno "etničko čišćenje" iz 1995. godine. Istina je da je četnički režim u Banjaluki 1995. etnički očistio posljednju veću skupinu Hrvata iz Banjaluke i Bosanske krajine, oko 25 tisuća Hrvata koji su preko Davora protjerani preko Une kao odmazda i izgovor zbog oslobođenja okupiranog hrvatskog teritorija u „Oluji“. Revni bivši komunsti u hrvatskim vlastima do posljednjeg će u buduće sankcionirati i procesuirati Hrvate zbog „govora mržnje“, a Milorad Pupovac i Milorad „Karadžić“ Dodik će likovati i zahtijevati veća prava za Srbe u Hrvatskoj, te vikati kako Srbi doživaljavaju teror u Hrvatskoj. Za to vrijeme će velikosrpske „Delije“ u Vukovaru i dalje napadati đačke domove, vješati četničke zastave u Negoslavcima, srpski narodni učitelji (čitaj: četnici) će hrvatsku djecu i daje prisiljavati da u Dalju i drugdje uče srpski jezik itd. Prvi hrvatski predsjednik Tuđman, ne samo da je nakon rata abolirao sve pobunjene Srbe nego je potpisao Erdutski sporazum i Srbima u hrvatskom Podunavlju zajamčio separatni školsko-obrazovni sustav u kojemu su mladi Srbi u posljednjih 10 godina odgojeni u četničkom duhu, te svojim hrvatskim vršnjacima prijete da će ih klati kao što su njihovi velikosrpski očevi klali u Vukovaru 1991. godine.
Što znači svesrpstvo?
Svesrpstvo znači istrebljenje svih ljudi u navodnim „srpskim zemljama“ koji nisu srpski pravoslavci. Svesrpstvo znači pripajanje nesrpskih zemalja Srbiji. Svesrpstvo se razvilo kroz Srpsku pravoslavnu crkvu kao čuvara „duše“ (pravoslavlja) i „tijela“ (srpske države). Prvi i posljednji srpski car Dušan Silni okrunio se carem 1346. godine, i to za „bizantsko-srpsko-bugarskog“ cara, a ruski knez se okrunio carem tek 1498. godine, što znači da je svesrpstvo prigrabilo bizantsku duhovnu baštinu grko-istočnoga pravoslavlja 150 godina prije Rusa koji su na kraju preuzeli duhovnu baštinu Bizanta koji je 1453. pao pod Turke. Za vrijeme stoljetne turske okupacije se bizantska Srpska pravoslavna crkva kao vješt trgovac najbolje snašla i čak osnovala svoju crkvenu jurisdicijsku granicu unutar Osmanskog Carstva koje je obuhvaćalo granice srpske države za vrijeme cara Dušana Silnog. Kroz višestoljetno prenošenje uspomene na cara Dušana i srpsku srednjovjekovnu državu (carstvo) se svesrpstvo prenijelo u Osmansko Carstvo, preživjelo u najboljim uvjetima pod sultanovom zaštitom, i potom zabilo svome zaštitniku nož u leđa, i uskrsnulo početkom 19. st. novu srpsku državu u kojoj je Ilija Garašanin potom postavio novi plan (nacrt) o stvaranju „Velike Srbije“, zvan u srpskom jeziku „Načertanije“ koji se ostvario 1918. godine, i opet 1945. godine, te je obnovljen kao „Memorandum SANU“ u vrijeme „vožda“ Slobe. Sada su Slobinu baštinu preuzeli Milorad Dodik (umjesto Radovana Karadžića), Boris Tadić i njegovi ministri poput Vuka Jeremića, te Milorad Pupovac, doduše dobro uglađen; ustvari, iza maske Milorada Pupovca krije se svesprstvo (Nikolić i njegovi četnici su četnici bez maske). (Nije slučajno da su neke četničke jedinice u Drugom svjetskom ratu, kao i u Domovinskom ratu odnosno velikosrpskoj agresiji iz 1991.godine nosile naslov „Dušan Silni“.) Rusi su svoj pravni naslov na Bizant prenijeli iz Carigrada u Rusiju 1462. godine, i od tada žele još i fizički osvojiti Istanbul i Dardanale, i u tome se služe svojom balkanskom pravoslavnom braćom, prvenstveno političkim Srbima. Putinova Rusija odavno je najavila renesansu pravoslavlja pod ruskom zaštitom kao novim bizantskim istočnorimskim carstvom ruske narodnosti (na Balkanu srpske narodnosti).
Dokle god je Srpske pravoslavne crkve (pa i u Hrvatskoj) biti će i težnje za stvaranjem „Velike“ Srbije, tzv. „nebeske“ Srbije na račun hrvatskih zemalja. O tome sam u prijašnjim postovima već pisao prezentirajući knjigu „Zavjere protiv svjetskoga mira“ od S.M. Štedimlije, a o tome je pisao i dr. Ivo Pilar u svoj knjizi „Južnoslavensko pitanje“. U slijedećim postovima predstavit ću Pilarovu knjigu koja je skinula masku sa svesrpstva. Naime, pod panslavenstvom (jugoslavenstvom na Balkanu) Srbi su razumijevaju isključivo samo svesrpstvo, „Veliku“ Srbiju, a ne Jugoslaviju ili neke slične balkanske integracije. Vidimo dakle: povijest koja se rađa iz istog duha (duh bizantizma i srednjovjekovnog srpskog carstva) ima nevjerojatnu ustrajnu želju da se ponavlja. Ne zaboravimo, navodi Ivo Pilar, „bizantska misao vodilja je:
jedna država, jedna svjetovna i duhovna glava /SPC i srpska vlada u Beogradu/, jedna vjera /pravoslavlje/svesrpstvo/.“
Zato se svesrpstvo odlično snašlo u bivšoj Titovoj komunističkoj Jugoslaviji jer je osnovni temelj komunizma je jedna država, jedan vođa i jedna partija. Već sam u jednom od prijašnjih postova objasnio znanstvenu činjenicu da se Hitlerov nacional-socijalizam razvio iz Lenjinovog boljševizma kao germanska nacistička kopija sveslavenskog boljševizma: „Ein Volk, ein Reich, ein Führer“ (Jedan narod, jedan vođa, jedna /njemačka/ država).
Na kraju posta nešto puno ljepše:
Dana 7. lipnja 879. godine je hrvatska država na čelu s knezom Branimirom dobila od Svete Stolice (prvo) međunarodno priznanje, i Hrvatska je stupila na političku kartu svijeta. Knez Branimir je dobio međunarodno priznanje za Hrvatsku zato što je u državnom udaru smijenio svoga prethodnika koji je Hrvatsku stavio pod političku sferu Bizanta; vrativši Hrvatsku na Zapad, Branimir je iz Rima dobio puno priznanje i potporu za razvoj nove hrvatske države koju su u stoljeću sedmom na području od Drave do Jadrana utemeljili Hrvati, jedna ratnička rasa poput bugarske koja je svoje ime nametnula Južnim Slavenima, Avarima i (porimljenim) Ilirima i novoj državi, Hrvatskoj. Umjesto bespotrebnog državnog praznika 22. lipnja, kada su komunisti digli oružani ustanak i startali svoju revoluciju na zapadnom Balkanu u znaku crvene zvijezde petokrake – simbola Oktobarske revolucije iz 1917. godine - Hrvatski sabor bi trebao proglasiti 7. lipanj državnim praznikom, te bi to bio potez kojim bi se jednim udarcem ubile dvije muhe: komunistička i velikosrpska baština u Republici Hrvatskoj.
Uskoro počinje EURO 2008. pa će slijedeći post vjerojatno biti tek nakon Europskog prvenstva u nogometu; kao lijep uvod u to natjecanje je njemački „Elf“, dok se svesrpstvo okupljalo u Zagrebu, pobijedio u Njemačkoj predstavnike „nebeske“ Srbije rezultatom 2:1. Držim palčeve našim „Vatrenim“.
Lijep pozdrav, vaš
CBK
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga Black Blog of the Communism
Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:
Samo nas istina može spasiti!
Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)
Erich Fromm
“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”
Link
CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika
Tisak i portali vijesti:
HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS
www.crniblogkomunizma.blog.hr
e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com
Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma
"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)
John Lennon je rekao:
"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."
PS: ubio ga je luđak.
“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)
Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:
“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)
Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:
“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”
(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)
„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“
(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)
„Ich bin ein Berliner“
(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)
CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com
HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga
"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)
„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)
„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.
Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"
„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)
Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica
Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!
TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!
Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)
"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)
Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:
"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")
<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"
Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.
Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:
„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.
Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!
"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”
Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića
George Orwell:
U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.
Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4
Predsjednik Ab Lincoln:
Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.
Mathias Richling:
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!
Slobodan čovjek kaže:
Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.
Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.
Predsjednik Thomas Jefferson:
Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.
Filozof Voltair:
Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.
Jean de la Bruyere:
Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.
George Bernard Shaw:
Sve velike istine počinju kao blasfemija.
Mark Twain:
Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.
H.G. Wells:
Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.
Njemački novinar Peter Scholl-Latour:
Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.
Burkhard Hirsch:
Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.
Halo robovi:
U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"
Evolucija svjesnog čovjeka:
Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!
Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!
Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!
Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.
Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!
Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.
Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.
Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.
Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!
CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.
Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.