Marketing
Irsko NE i hrvatsko DA velikim lažima
Irsko referendumsko NE otuđenoj političkoj eliti Europske unije:
Irski narod je na nedavnom referendumu odbacio nametnuti prijedlog Lisabonskog sporazuma koji je trebao zamijeniti ustav Europske unije kojega su pak na referendumu odbacili Nizozemci i Francuzi. Kad narod na plebiscitu ili referendumu odbaci neki prijedlog onda je to pljuska predstavnicima određene politike koja očito nije vodila dovoljno računa o zahtjevanjima naroda. Prije postojanja institucije referenduma takvi su se nesporazumi rješavali kroz revolucije i narodne ustanke. Politička vladajuća balkanska elita Republike Hrvatske, a ona predstavlja redom bivše jugoslavenske komuniste i titoiste, uvela je instituciju referenduma ali to demokratsko izjašnjavanje hrvatskog naroda ne primjenjuje, a trebala ga je primijeniti, na primjer 2000. godine kada je bio Zagrebački summit na kojemu je glavnu riječ vodio stranac – francuski (korumpirani) predsjednik Jaques Chirac koji je našeg predsjednika Mesića vodio za ruku, a obojica su hrvatski narod povukli za nos ali s posljedicama koje za našega Stipu glumca mogu biti kobne ako se gnjev naroda okrene protiv njega i on postane središnja omražena figura u priči o umjetno izazvanom hrvatskom neuspjehu.
Pitanje svih pitanja je – zašto bivši komunisti nisu pitali hrvatski narod želi li uopće započeti pristupne pregovore između Republike Hrvatske i Europske unije sa ciljem stupanja u punopravno članstvo tog europskog babilona?
Politička elita RH misli da su Hrvati željeli te pregovore ali narodski rečeno „misliti je drek znati“, a to svoje mišljenje zaključuju na pretpostavci da su Hrvati samim glasovanjem za dvije vodeće stranke bivših komunista, HDZ i SDP, dali potporu i pokojnom Račanu i aktualnom Sanaderu da umjesto njih obave razgovore o odstupanju hrvatskog suvereniteta na Europsku uniju, a danas zorno vidimo da suverenitet mijenjamo u zamjenu za totalnu pljačku hrvatskoga narodnog gospodarstva. Kojeg li tragikomičnog vica, poslušno potrčkalo u Banskim dvorima i vješti spin-doktor (čitaj: muljator) je prije nepune pola godine poklonio hrvatski ZERP Talijanima i Slovencima, odrekavši se preko 200 milijuna eura godišnjeg prihoda od ribolova. U zamjenu za 200 milijuna eura iz naše zlatne koke zvana ZERP sada uzimamo milodare od Europske unije iz tako zvanih pretpristupnih fondova koji iznose otprilike kao mogući prihodi iz Zerpa. (Očito mi Hrvati i nismo baš vješti trgovci, osim kada naša korumpirana politička elita trguje s hrvatskim teritorijem i suverenitetom naše države, bolje rečeno kada se s tim kocka.) Istina je da su pretpristupni fondovi nepovratni ali samo ako RH postane članica EU, a u suprotnom se povećava vanjski dug Republike Hrvatske. Sada, nakon irskoga NE je Republici Hrvatskoj do daljnjega zapriječeno učlanjenje u Europsku uniju, a to je izričito naglasio francuski predsjednik Sarkozy i njemačka kancelarka Merkel, samo spin-doktori Sanader i Mesić trube drukčije - za potrebe unutarnje politike.
Balkanska politička elita Republike Hrvatske također nije na referendumu pitala hrvatski narod želi li se zadužiti za kojih 25 milijardi eura u roku od 10 godina. Da je Sabor raspisao takvo referendumsko pitanje mislim da bi obični ljudi poslali postavljača toga pitanja na psihijatrijsko vještačenje.
Mogu zaključit da se vladajući bivši komunisti boje referenduma jer se boje svoga naroda na koji su oni i njihovi pretci partizani tako i tako digli ruku, tamo još davne 1941. godine (o tome poslije nešto više). Boje se, u velikom su strahu jer su svjesni da svoju vlast održavaju isključivo na velikim lažima i prijevari, na pljački, korupciji i privilegijama, na nepoštivanju Ustava Republike Hrvatske. Stvorili su takve griješne strukture i pakleni sustav da ih nitko ne može u zemlji kontrolirati tako da ni kontrolne institucije koje bi trebale u demokratskom društvu zauzdati jednu vladu koja nemilice i bez veze troši prihode iz državnog proračuna, kao na primjer Sabor, ili kontrolna institucija poput Ustavnog suda i Vrhovnog suda, ili neovisno Državno odvjetništvo su totalno korumpirane institucije koje gledaju svoja posla a ne interes javnosti. Ne bih htio sada govoriti i o odgovornosti birača ili biračkoga tijela koje je takve loše vladare neprestano biralo na vlast od 1990. naovamo jer su bivši komunisti uveli još 1990. odnosno bolje rečeno iz komunizma Titove Jugoslavije u Republiku Hrvatsku su prenijeli čeličnu medijsku cenzuru, metode obračuna s političkim neistomišljenicima putem tajne službe i eskadrona smrti (atentati i likvidacije), metodama propagande i difamacije nekomunista, i velikim lažima i pustim predizbornim obećanjima (obećanja – ludom radovanja).
Irsko NE nije usmjereno protiv hrvatskog naroda i proširenja Europske unije nego protiv političke elite vlastite zemlje i protiv birokratske elite i ideologije liberalizma koja hara Europom. Irci žele sačuvati svoj suverenitet i nacionalno pravo odlučivanja o abortusu, o svome Zerpu, o svojoj budućnosti, a ne da im brojčano velike zemlje i odnarođene političke elite iz zemalja članica Europske unije određuju kad smiju prdnut a kad ne.
Irsko NE je mogući spas za nas Hrvate da se probudimo iz sna i zaštitimo nacionalni suverenitet ili ćemo otić k'vragu. Naši balkanci u vlastima uopće se nisu zapitali što bi se dogodilo da hrvatski narod nakon završetka pregovora o punopravnom članstvu i pristupanju RH u EU odbije na referendumu učlanjenje RH u EU. Godine znoja, hrpa novca, muka i trud oko višegodišnjih pregovora otišli bi u vjetar, uzalud onda Sanaderovo izručenje generala Ante Gotovine što je bio europski preduvjet početku pregovora oko učlanjenja u Uniju i tako dalje. Vjerojatno kalkuliraju da bi u slučaju hrvatskog NE krivotvorili referendumski rezultat jer su vješti u namještanju izbora, krivotvorenju izbornih rezultata i u izbornim manipulacijama. Irsko NE i hrvatsko DA velikim lažima. Hrvatsko DA krivotvorenju povijesti i klanjanju zlatnom teletu zvan „partizanski antifašizam“.
Dan komunizma i Oktobarske revolucije od 22. lipnja
„Nemoš' samo dodavat, moraš i pucat“. To bi bila poanta naše svakogodišnje proslave lažnog partizanskog ustanka od 22. lipnja 1941. godine. Ustanak nije bio lažan nego stvaran ali lažan je karakter tog oružanog ustanka jer nemoš' bit antifašist ako nisi i antikomunist jer samo oni koji su za antikomunizam i antifašizam su za demokraciju i pravnu državu. Kao što zorno vidimo u našoj današnjici, danas još uvijek nemamo pravnu državu niti demokraciju, a to je stoga što nas ne vode antikomunisti i antifašisti nego bivši komunisti, nekadašnji udbaši i udbaški doušnici i partizani nas vode, pa onda imamo partizanštinu i sranja svake vrste u državi jer partizani su se kao divlje svinje uvijek najbolje snalazili u blatu pa tako i danas, a to je blato kaosa i nereda u Republici Hrvatskoj. U takvom stanju nacije i države se partizani osjećaju super - kao ponovo rođeni - pa tako imamo medijsko klanjanje masovnom ubojici maršalu Titu, renesansu zločinačkog titoizma i socijalistička sranja na tekućoj vrpci, i naravno vječnog naprijatelj partizana – (u epruveti CRO-UDBE) ponovo rođeno i „povampireno“ ustaštvo kao i 1972. godine u vrijeme progona Hrvatskog proljeća ili u revolucionarno doba nulte 1945. godine kada je povijest čovječanstva počela s bravarom Josipom Brozom maršalom koji se pojavio čak i prije ameba.
Ustanak partizana od 22. lipnja 1941. pod vodstvom CK KPH nije bio antifašistički nego komunistički oružani ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske u korist obnove i ponovne uspostave Jugoslavije, te instalaciju komunizma umjesto kapitalizma i „diktature proletarijata“ odnosno diktature komunističke elite nad narodima u koje su se zaklinjali ali kojih su se bojali i koje su prezirali, stvarajući „čovjeka novoga kova“, ili „socijalističkog tipa čovjeka“.
Utvrđivanje činjeničnog stanja na dan 22. lipnja 1941. godine:
Hitlerova Njemačka napada SSSR i vrši invaziju na Staljinovu Rusiju. Od toga časa komunisti više nisu u ugovornom savezništvu s nacistima i fašizmom, te istoga trena prelaze na antifašističku propagandu dok su od 23. kolovoza 1939. (pakt Molotov – Ribbentrop) pa do 22. lipnja 1941. vršili propagandu protiv „imperijalističke britanske zapadne politike“. Hrvatski komunisti, fanatici jugoslavenske sulude ideje, na poziv Komunističke internacionale iz Moskve kreću 22. lipnja u oružanu borbu. Time su naši komunisti dokazali da su bili kvislinzi Sovjetskog Saveza.
Dana 10. travnja 1941. je uspostavljena Nezavisne Država Hrvatska. To nije bila Velika Hrvatska jer je obuhvaćala samo povijesni hrvatski prostor a ne tuđi prostor (svoje nedamo – tuđe nećemo). Dva dana prije toga počinje teror jugoslavenske vojske i srpskih postrojbi protiv hrvatskih civila, i to u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u zapadnoj Hercegovini, konkretno bivaju od strane srpske artiljerije sa zemljom sravnjena hercegovačka sela s hrvatskim pučanstvom, a u okolici Bjelovara srpski puk „Dušan Silni“ strijelja i kolje tridesetak hrvatskih civila, mahom seljaka. U Liki i na Banovini četnici u travnju 1945. godine kolju nekoliko hrvatskih obitelji, a u Crikvenici srpski oficiri 10. travnja ubijaju Milana Petra Kvaternika – brata od vojskovođe Slavka Kvaternika koji je u Zagrebu proglasio NDH. Nova ustaška vlast zog navedenog srpskog terora naređuje odmazdu i u okolici Bjelovara uzima 192 srpska taoca, a u Liki 32 koji bivaju u znak odmazde strijeljani. Nakon toga slijedi potpisivanje protuhrvatskih Rimskih ugovora od strane oportunista poglavnika ustaškog pokreta Anate Pavelića, i odstupanje većeg dijela hrvatske Dalmacije talijanskim fašistima, te talijanska okupacija i aneksija hrvatskih krajeva. Posljedica toga je da je fašistički režim Benita Mussolinija u Hrvatskoj etnički očistio iz Dalmacije oko 17 tisuća Hrvata koji do kraja srpnja 41' odlaze na slobodni hrvatski teritorij u NDH. U isto vrijeme talijanska tajna služba priprema srpski ustanak protiv NDH jer fašisti imaju tajni plan okupirati NDH od Jadrana do Save. U isto vrijeme Pavelićev režim donosi ukaz o rasnim propisima i teror se počinje odnositi na hrvatske Židove dok o masovnom teroru protiv Srba u to vrijeme nema ni govora. Naprotiv, masovni teror počinje se od strane Talijana, srpskih četnika i hrvatskih komunista i partizana provoditi nad Hrvatima u njihovoj vlastitoj državi, kao i 1990. godine.
Početak terora nad hrvatskim stanovništvom počinje 22. lipnja 1941. kada je osnovan prvi partizanski tako zvani „sisački“ odred u šumi Brezovici kod starorimskog grada Siska – središtvu ranosrednjovjekovne sjeverne hrvatske države s knezom Ljudevitom Posavskim – borcem protiv franačke okupacije hrvatske zemlje, i žrtvom hrvatske izdaje (izdao ga je knez južne Hrvatske, knez Borna). Toga 22. lipnja još se ništa konkretno nije dogodilo osim što se okupilo nekoliko fanatičnih komunista sa žarkom željom da se dočepaju vlasti. Borba protiv „okupatora“ i fašističke zvijeri samo je izlika za provođenje Oktobarske revolucije na području Hrvatske. Mjesec dana poslije se sisački partizanski odred sukobljava s Ustaškom vojnicom i sprašenoga tura se partizani moraju sakriti u mišje rupe iz kojih 1941. povremeno izlaze i pokazuju šaku „okupatoru i kvislinzima“ (kvislinzi to su Hrvati u partizanskom žargonu) kao na primjer kada napadaju vlak i pobiju sve putnike u njemu – „kvislinge“ ili mljekarice koje su na zagrebački Dolac nosile „mlieko“ na prodaju. E, sada, dobro, dakle, partizanska borba u sjevernoj Hrvatskoj pokazala se kao čorak, a karakter te borbe očito nije bio antifašistički jer inače partizani ne bi valjda pobili civile kao sisačke mljekarice. No zato su antifašistički obraz navodno spasili partizanima drugovi iz Dalmacije koji su krenuli žestoko u borbu protiv talijanskih fašista i rekli NE Rimskim ugovorima. No, čorak je i to, pucanj u prazno, i hrvatski partizani iz Dalmacije digli su također ruku na svoj narod:
Prvi oružani kontakt s talijanskim fašistima su hrvatski partizani imali tek 29. prosinca 1941. kada su napali odred talijanske vojske u Liki. Nakon toga slijedi partizanski napad na hrvatski grad Udbinu. U stvarnosti to nije bio samo napad na jaku ustašku posadu u Udbini nego napad na 1300 hrvatskih civila, mahom hrvatskih izbjeglica koje su se u Udbinu spasile pred četničkim terorom. Kao pravi narodni borci partizani su napali hrvatski narod u Udbini, napali su žrtve – kojeg li kukavičluka i sramote za partizane koji nam danas prodaju maglu o svojoj navodnoj antifašističkoj borbi. Kakva antifašistička borba. Gluposti! Mesićeve gluposti!
Prvo su srpski komunisti i srpski partizani se u srpnju 1941. udružili u Liki sa srpskim četnicima i zajedno s njma potpisali pismeni sporazum s talijanskim okupatorom o nenapadanju. Sporazum je potpisan (1941.) u Otriću. Već na toj povijesnoj činjenici pada mit o partizanskom navodnom „antifašizmu“. Naravno da je za CK KPH potpis Đoke Jovanića i Gojka Polovine (poznate javne ličnosti iz doba Titove Jugoslavije), ispred KPH i KPJ u Liki bio kompromitirajući, ali što se može kada je i srpske komuniste zahvatilo velikosrpsko ludilo u to vrijeme, ljeti 1941. godine. Kolektivni šef CK KPH, Andrija Hebrang i Rade Končar, šalju u ustaničko područje, dakle, u južnu Bosnu, u Drvar, i u Liku, delegata CK KPH, Marka Oreškovića, da utvrdi činjenično stanje i izvidi imali netko u srpskom ustanku protiv NDH od 27. srpnja 1941. koji se bori protiv talijanskih fašista. Oreškovićevo izvješće je porazno za CK KPH jer nitko se nije borio protiv okupatora, nije bilo antifašističke borbe – glavni propagandistički adut partije i partizana. Svi srpski ustanici, kako četnici tako i komunisti vršili su etničko čišćenje hrvatskih civila u južnoj Liki i sjevernoj Dalmaciji kao i u sjeverozapadnoj Bosni totalno etničko čišćenje hrvatskog naroda s tih prostora !!! Nakon toga vođa srpskih komunista u talijanskom sektoru Đoko Jovanić (poslije komandant partizanske koljačke „6. ličke divizije“) dao je likvidirati svoga druga Marka Oreškovića, a vjerojatno ga je i osobno ubio u jednoj zasjedi. Do tada su sva mjesta u južnoj Liki bila etnički očišćena, kao i najveće mjesto s Hrvatima, Brotnja i Boričevac kod Plitvica. CK KPH nakon toga šalje u Liku svoje dalmatinske partizanske odrede iz Šibenika, Vodica i Zadra i zadarskih otoka, sveukupno preko 120 boraca, mahom teenagera (omladinaca) i članova komunističke partije i skojevaca. Korenica postaje krajem 1941. i početkom 1942. komunističko-partizanska meka isto kao što je Knin postao još ljeti 41' četnička „metropola“ pod zaštitom saveznika NDH – Kraljevine Italije.
Partizanski napad na Udbinu i hrvatske civile - izbjeglice pred četničkim terorom iz 1941. godine:
Hrvatski partizani iz Dalmacije, iz šibenskog i zadarskog partizanskog odreda, bivaju od CK KPH formacijski uvršteni u novu partizansku jedinicu, bataljun „Marko Orešković“ u koji su uvršteni i srpski koljači Đoke Jovanića i ubojice Mate Oreškovića, dakle, srpski partizani, njih oko 60 na broju. Partizanski bataljun popunjava se zatim još određenim brojem Hrvata iz Like, i 29. prosinca 1941. započinje antifašistička borba hrvatskih partizana protiv talijanskih fašista. Partizanski napad na Talijane u Liki izaziva talijansku vojsku koja više ne pruža „zaštitu“ ličkim Srbima nego u znak odmazde pali njihova sela jer u bataljunu „Marko Orešković“ bore se i Srbi. Time se ispunio plan CK KPH da se izazove Talijane protiv Srba i da se Srbe u većem broju uključi u partizane jer su većinom do tada bili u četnicima. No, nakon uspješne akcije protiv Talijana u Liki, partizani se okreću borbi protiv Hrvata i opsjedaju Udbinu. Hrvatski branitelji Udbine, nakon što im ponestane streljiva, evakuiraju preko 1000 hrvatskih izbjeglica u Bihać. Nekoliko stotina hrvatskih izbjeglica ostaje, na vlastiti zahtjev, u Udbini jer smatraju da ništa nisu skrivili, da nisu krivi, da nikoga nisu napali i da nema razloga dalje bježat. Nakon „oslobođenja“ Udbine od strane partizana kolovoza 1942. hrabri antifašisti do posljednjeg kolju i ubijaju sve preostale hrvatske izbjeglice u Udbini. To je povijesna činjenica, i time je partizanski bataljun „Marko Orešković“, sastavljen od hrvatskih i srpskih komnunista i partizana, digao ruku na hrvatski narod! Takvih primjera napada partizana na hrvatske civile, izbjeglice i žrtve bilo je tijekom Drugog svjetskog rata nebrojenih tako da partizansko-komunistički genocid iz 1945. nad hrvatskim narodom nije slučajan.
E sada, ako je za nekoga partizanski ustanak od 22. lipnja još uvijek antifašistički onda svaka čast ljudskoj gluposti i pameti! Toliko o irskom NE i hrvatskom DA velikim lažima.
CBK
Irski narod je na nedavnom referendumu odbacio nametnuti prijedlog Lisabonskog sporazuma koji je trebao zamijeniti ustav Europske unije kojega su pak na referendumu odbacili Nizozemci i Francuzi. Kad narod na plebiscitu ili referendumu odbaci neki prijedlog onda je to pljuska predstavnicima određene politike koja očito nije vodila dovoljno računa o zahtjevanjima naroda. Prije postojanja institucije referenduma takvi su se nesporazumi rješavali kroz revolucije i narodne ustanke. Politička vladajuća balkanska elita Republike Hrvatske, a ona predstavlja redom bivše jugoslavenske komuniste i titoiste, uvela je instituciju referenduma ali to demokratsko izjašnjavanje hrvatskog naroda ne primjenjuje, a trebala ga je primijeniti, na primjer 2000. godine kada je bio Zagrebački summit na kojemu je glavnu riječ vodio stranac – francuski (korumpirani) predsjednik Jaques Chirac koji je našeg predsjednika Mesića vodio za ruku, a obojica su hrvatski narod povukli za nos ali s posljedicama koje za našega Stipu glumca mogu biti kobne ako se gnjev naroda okrene protiv njega i on postane središnja omražena figura u priči o umjetno izazvanom hrvatskom neuspjehu.
Pitanje svih pitanja je – zašto bivši komunisti nisu pitali hrvatski narod želi li uopće započeti pristupne pregovore između Republike Hrvatske i Europske unije sa ciljem stupanja u punopravno članstvo tog europskog babilona?
Politička elita RH misli da su Hrvati željeli te pregovore ali narodski rečeno „misliti je drek znati“, a to svoje mišljenje zaključuju na pretpostavci da su Hrvati samim glasovanjem za dvije vodeće stranke bivših komunista, HDZ i SDP, dali potporu i pokojnom Račanu i aktualnom Sanaderu da umjesto njih obave razgovore o odstupanju hrvatskog suvereniteta na Europsku uniju, a danas zorno vidimo da suverenitet mijenjamo u zamjenu za totalnu pljačku hrvatskoga narodnog gospodarstva. Kojeg li tragikomičnog vica, poslušno potrčkalo u Banskim dvorima i vješti spin-doktor (čitaj: muljator) je prije nepune pola godine poklonio hrvatski ZERP Talijanima i Slovencima, odrekavši se preko 200 milijuna eura godišnjeg prihoda od ribolova. U zamjenu za 200 milijuna eura iz naše zlatne koke zvana ZERP sada uzimamo milodare od Europske unije iz tako zvanih pretpristupnih fondova koji iznose otprilike kao mogući prihodi iz Zerpa. (Očito mi Hrvati i nismo baš vješti trgovci, osim kada naša korumpirana politička elita trguje s hrvatskim teritorijem i suverenitetom naše države, bolje rečeno kada se s tim kocka.) Istina je da su pretpristupni fondovi nepovratni ali samo ako RH postane članica EU, a u suprotnom se povećava vanjski dug Republike Hrvatske. Sada, nakon irskoga NE je Republici Hrvatskoj do daljnjega zapriječeno učlanjenje u Europsku uniju, a to je izričito naglasio francuski predsjednik Sarkozy i njemačka kancelarka Merkel, samo spin-doktori Sanader i Mesić trube drukčije - za potrebe unutarnje politike.
Balkanska politička elita Republike Hrvatske također nije na referendumu pitala hrvatski narod želi li se zadužiti za kojih 25 milijardi eura u roku od 10 godina. Da je Sabor raspisao takvo referendumsko pitanje mislim da bi obični ljudi poslali postavljača toga pitanja na psihijatrijsko vještačenje.
Mogu zaključit da se vladajući bivši komunisti boje referenduma jer se boje svoga naroda na koji su oni i njihovi pretci partizani tako i tako digli ruku, tamo još davne 1941. godine (o tome poslije nešto više). Boje se, u velikom su strahu jer su svjesni da svoju vlast održavaju isključivo na velikim lažima i prijevari, na pljački, korupciji i privilegijama, na nepoštivanju Ustava Republike Hrvatske. Stvorili su takve griješne strukture i pakleni sustav da ih nitko ne može u zemlji kontrolirati tako da ni kontrolne institucije koje bi trebale u demokratskom društvu zauzdati jednu vladu koja nemilice i bez veze troši prihode iz državnog proračuna, kao na primjer Sabor, ili kontrolna institucija poput Ustavnog suda i Vrhovnog suda, ili neovisno Državno odvjetništvo su totalno korumpirane institucije koje gledaju svoja posla a ne interes javnosti. Ne bih htio sada govoriti i o odgovornosti birača ili biračkoga tijela koje je takve loše vladare neprestano biralo na vlast od 1990. naovamo jer su bivši komunisti uveli još 1990. odnosno bolje rečeno iz komunizma Titove Jugoslavije u Republiku Hrvatsku su prenijeli čeličnu medijsku cenzuru, metode obračuna s političkim neistomišljenicima putem tajne službe i eskadrona smrti (atentati i likvidacije), metodama propagande i difamacije nekomunista, i velikim lažima i pustim predizbornim obećanjima (obećanja – ludom radovanja).
Irsko NE nije usmjereno protiv hrvatskog naroda i proširenja Europske unije nego protiv političke elite vlastite zemlje i protiv birokratske elite i ideologije liberalizma koja hara Europom. Irci žele sačuvati svoj suverenitet i nacionalno pravo odlučivanja o abortusu, o svome Zerpu, o svojoj budućnosti, a ne da im brojčano velike zemlje i odnarođene političke elite iz zemalja članica Europske unije određuju kad smiju prdnut a kad ne.
Irsko NE je mogući spas za nas Hrvate da se probudimo iz sna i zaštitimo nacionalni suverenitet ili ćemo otić k'vragu. Naši balkanci u vlastima uopće se nisu zapitali što bi se dogodilo da hrvatski narod nakon završetka pregovora o punopravnom članstvu i pristupanju RH u EU odbije na referendumu učlanjenje RH u EU. Godine znoja, hrpa novca, muka i trud oko višegodišnjih pregovora otišli bi u vjetar, uzalud onda Sanaderovo izručenje generala Ante Gotovine što je bio europski preduvjet početku pregovora oko učlanjenja u Uniju i tako dalje. Vjerojatno kalkuliraju da bi u slučaju hrvatskog NE krivotvorili referendumski rezultat jer su vješti u namještanju izbora, krivotvorenju izbornih rezultata i u izbornim manipulacijama. Irsko NE i hrvatsko DA velikim lažima. Hrvatsko DA krivotvorenju povijesti i klanjanju zlatnom teletu zvan „partizanski antifašizam“.
Dan komunizma i Oktobarske revolucije od 22. lipnja
„Nemoš' samo dodavat, moraš i pucat“. To bi bila poanta naše svakogodišnje proslave lažnog partizanskog ustanka od 22. lipnja 1941. godine. Ustanak nije bio lažan nego stvaran ali lažan je karakter tog oružanog ustanka jer nemoš' bit antifašist ako nisi i antikomunist jer samo oni koji su za antikomunizam i antifašizam su za demokraciju i pravnu državu. Kao što zorno vidimo u našoj današnjici, danas još uvijek nemamo pravnu državu niti demokraciju, a to je stoga što nas ne vode antikomunisti i antifašisti nego bivši komunisti, nekadašnji udbaši i udbaški doušnici i partizani nas vode, pa onda imamo partizanštinu i sranja svake vrste u državi jer partizani su se kao divlje svinje uvijek najbolje snalazili u blatu pa tako i danas, a to je blato kaosa i nereda u Republici Hrvatskoj. U takvom stanju nacije i države se partizani osjećaju super - kao ponovo rođeni - pa tako imamo medijsko klanjanje masovnom ubojici maršalu Titu, renesansu zločinačkog titoizma i socijalistička sranja na tekućoj vrpci, i naravno vječnog naprijatelj partizana – (u epruveti CRO-UDBE) ponovo rođeno i „povampireno“ ustaštvo kao i 1972. godine u vrijeme progona Hrvatskog proljeća ili u revolucionarno doba nulte 1945. godine kada je povijest čovječanstva počela s bravarom Josipom Brozom maršalom koji se pojavio čak i prije ameba.
Ustanak partizana od 22. lipnja 1941. pod vodstvom CK KPH nije bio antifašistički nego komunistički oružani ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske u korist obnove i ponovne uspostave Jugoslavije, te instalaciju komunizma umjesto kapitalizma i „diktature proletarijata“ odnosno diktature komunističke elite nad narodima u koje su se zaklinjali ali kojih su se bojali i koje su prezirali, stvarajući „čovjeka novoga kova“, ili „socijalističkog tipa čovjeka“.
Utvrđivanje činjeničnog stanja na dan 22. lipnja 1941. godine:
Hitlerova Njemačka napada SSSR i vrši invaziju na Staljinovu Rusiju. Od toga časa komunisti više nisu u ugovornom savezništvu s nacistima i fašizmom, te istoga trena prelaze na antifašističku propagandu dok su od 23. kolovoza 1939. (pakt Molotov – Ribbentrop) pa do 22. lipnja 1941. vršili propagandu protiv „imperijalističke britanske zapadne politike“. Hrvatski komunisti, fanatici jugoslavenske sulude ideje, na poziv Komunističke internacionale iz Moskve kreću 22. lipnja u oružanu borbu. Time su naši komunisti dokazali da su bili kvislinzi Sovjetskog Saveza.
Dana 10. travnja 1941. je uspostavljena Nezavisne Država Hrvatska. To nije bila Velika Hrvatska jer je obuhvaćala samo povijesni hrvatski prostor a ne tuđi prostor (svoje nedamo – tuđe nećemo). Dva dana prije toga počinje teror jugoslavenske vojske i srpskih postrojbi protiv hrvatskih civila, i to u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u zapadnoj Hercegovini, konkretno bivaju od strane srpske artiljerije sa zemljom sravnjena hercegovačka sela s hrvatskim pučanstvom, a u okolici Bjelovara srpski puk „Dušan Silni“ strijelja i kolje tridesetak hrvatskih civila, mahom seljaka. U Liki i na Banovini četnici u travnju 1945. godine kolju nekoliko hrvatskih obitelji, a u Crikvenici srpski oficiri 10. travnja ubijaju Milana Petra Kvaternika – brata od vojskovođe Slavka Kvaternika koji je u Zagrebu proglasio NDH. Nova ustaška vlast zog navedenog srpskog terora naređuje odmazdu i u okolici Bjelovara uzima 192 srpska taoca, a u Liki 32 koji bivaju u znak odmazde strijeljani. Nakon toga slijedi potpisivanje protuhrvatskih Rimskih ugovora od strane oportunista poglavnika ustaškog pokreta Anate Pavelića, i odstupanje većeg dijela hrvatske Dalmacije talijanskim fašistima, te talijanska okupacija i aneksija hrvatskih krajeva. Posljedica toga je da je fašistički režim Benita Mussolinija u Hrvatskoj etnički očistio iz Dalmacije oko 17 tisuća Hrvata koji do kraja srpnja 41' odlaze na slobodni hrvatski teritorij u NDH. U isto vrijeme talijanska tajna služba priprema srpski ustanak protiv NDH jer fašisti imaju tajni plan okupirati NDH od Jadrana do Save. U isto vrijeme Pavelićev režim donosi ukaz o rasnim propisima i teror se počinje odnositi na hrvatske Židove dok o masovnom teroru protiv Srba u to vrijeme nema ni govora. Naprotiv, masovni teror počinje se od strane Talijana, srpskih četnika i hrvatskih komunista i partizana provoditi nad Hrvatima u njihovoj vlastitoj državi, kao i 1990. godine.
Početak terora nad hrvatskim stanovništvom počinje 22. lipnja 1941. kada je osnovan prvi partizanski tako zvani „sisački“ odred u šumi Brezovici kod starorimskog grada Siska – središtvu ranosrednjovjekovne sjeverne hrvatske države s knezom Ljudevitom Posavskim – borcem protiv franačke okupacije hrvatske zemlje, i žrtvom hrvatske izdaje (izdao ga je knez južne Hrvatske, knez Borna). Toga 22. lipnja još se ništa konkretno nije dogodilo osim što se okupilo nekoliko fanatičnih komunista sa žarkom željom da se dočepaju vlasti. Borba protiv „okupatora“ i fašističke zvijeri samo je izlika za provođenje Oktobarske revolucije na području Hrvatske. Mjesec dana poslije se sisački partizanski odred sukobljava s Ustaškom vojnicom i sprašenoga tura se partizani moraju sakriti u mišje rupe iz kojih 1941. povremeno izlaze i pokazuju šaku „okupatoru i kvislinzima“ (kvislinzi to su Hrvati u partizanskom žargonu) kao na primjer kada napadaju vlak i pobiju sve putnike u njemu – „kvislinge“ ili mljekarice koje su na zagrebački Dolac nosile „mlieko“ na prodaju. E, sada, dobro, dakle, partizanska borba u sjevernoj Hrvatskoj pokazala se kao čorak, a karakter te borbe očito nije bio antifašistički jer inače partizani ne bi valjda pobili civile kao sisačke mljekarice. No zato su antifašistički obraz navodno spasili partizanima drugovi iz Dalmacije koji su krenuli žestoko u borbu protiv talijanskih fašista i rekli NE Rimskim ugovorima. No, čorak je i to, pucanj u prazno, i hrvatski partizani iz Dalmacije digli su također ruku na svoj narod:
Prvi oružani kontakt s talijanskim fašistima su hrvatski partizani imali tek 29. prosinca 1941. kada su napali odred talijanske vojske u Liki. Nakon toga slijedi partizanski napad na hrvatski grad Udbinu. U stvarnosti to nije bio samo napad na jaku ustašku posadu u Udbini nego napad na 1300 hrvatskih civila, mahom hrvatskih izbjeglica koje su se u Udbinu spasile pred četničkim terorom. Kao pravi narodni borci partizani su napali hrvatski narod u Udbini, napali su žrtve – kojeg li kukavičluka i sramote za partizane koji nam danas prodaju maglu o svojoj navodnoj antifašističkoj borbi. Kakva antifašistička borba. Gluposti! Mesićeve gluposti!
Prvo su srpski komunisti i srpski partizani se u srpnju 1941. udružili u Liki sa srpskim četnicima i zajedno s njma potpisali pismeni sporazum s talijanskim okupatorom o nenapadanju. Sporazum je potpisan (1941.) u Otriću. Već na toj povijesnoj činjenici pada mit o partizanskom navodnom „antifašizmu“. Naravno da je za CK KPH potpis Đoke Jovanića i Gojka Polovine (poznate javne ličnosti iz doba Titove Jugoslavije), ispred KPH i KPJ u Liki bio kompromitirajući, ali što se može kada je i srpske komuniste zahvatilo velikosrpsko ludilo u to vrijeme, ljeti 1941. godine. Kolektivni šef CK KPH, Andrija Hebrang i Rade Končar, šalju u ustaničko područje, dakle, u južnu Bosnu, u Drvar, i u Liku, delegata CK KPH, Marka Oreškovića, da utvrdi činjenično stanje i izvidi imali netko u srpskom ustanku protiv NDH od 27. srpnja 1941. koji se bori protiv talijanskih fašista. Oreškovićevo izvješće je porazno za CK KPH jer nitko se nije borio protiv okupatora, nije bilo antifašističke borbe – glavni propagandistički adut partije i partizana. Svi srpski ustanici, kako četnici tako i komunisti vršili su etničko čišćenje hrvatskih civila u južnoj Liki i sjevernoj Dalmaciji kao i u sjeverozapadnoj Bosni totalno etničko čišćenje hrvatskog naroda s tih prostora !!! Nakon toga vođa srpskih komunista u talijanskom sektoru Đoko Jovanić (poslije komandant partizanske koljačke „6. ličke divizije“) dao je likvidirati svoga druga Marka Oreškovića, a vjerojatno ga je i osobno ubio u jednoj zasjedi. Do tada su sva mjesta u južnoj Liki bila etnički očišćena, kao i najveće mjesto s Hrvatima, Brotnja i Boričevac kod Plitvica. CK KPH nakon toga šalje u Liku svoje dalmatinske partizanske odrede iz Šibenika, Vodica i Zadra i zadarskih otoka, sveukupno preko 120 boraca, mahom teenagera (omladinaca) i članova komunističke partije i skojevaca. Korenica postaje krajem 1941. i početkom 1942. komunističko-partizanska meka isto kao što je Knin postao još ljeti 41' četnička „metropola“ pod zaštitom saveznika NDH – Kraljevine Italije.
Partizanski napad na Udbinu i hrvatske civile - izbjeglice pred četničkim terorom iz 1941. godine:
Hrvatski partizani iz Dalmacije, iz šibenskog i zadarskog partizanskog odreda, bivaju od CK KPH formacijski uvršteni u novu partizansku jedinicu, bataljun „Marko Orešković“ u koji su uvršteni i srpski koljači Đoke Jovanića i ubojice Mate Oreškovića, dakle, srpski partizani, njih oko 60 na broju. Partizanski bataljun popunjava se zatim još određenim brojem Hrvata iz Like, i 29. prosinca 1941. započinje antifašistička borba hrvatskih partizana protiv talijanskih fašista. Partizanski napad na Talijane u Liki izaziva talijansku vojsku koja više ne pruža „zaštitu“ ličkim Srbima nego u znak odmazde pali njihova sela jer u bataljunu „Marko Orešković“ bore se i Srbi. Time se ispunio plan CK KPH da se izazove Talijane protiv Srba i da se Srbe u većem broju uključi u partizane jer su većinom do tada bili u četnicima. No, nakon uspješne akcije protiv Talijana u Liki, partizani se okreću borbi protiv Hrvata i opsjedaju Udbinu. Hrvatski branitelji Udbine, nakon što im ponestane streljiva, evakuiraju preko 1000 hrvatskih izbjeglica u Bihać. Nekoliko stotina hrvatskih izbjeglica ostaje, na vlastiti zahtjev, u Udbini jer smatraju da ništa nisu skrivili, da nisu krivi, da nikoga nisu napali i da nema razloga dalje bježat. Nakon „oslobođenja“ Udbine od strane partizana kolovoza 1942. hrabri antifašisti do posljednjeg kolju i ubijaju sve preostale hrvatske izbjeglice u Udbini. To je povijesna činjenica, i time je partizanski bataljun „Marko Orešković“, sastavljen od hrvatskih i srpskih komnunista i partizana, digao ruku na hrvatski narod! Takvih primjera napada partizana na hrvatske civile, izbjeglice i žrtve bilo je tijekom Drugog svjetskog rata nebrojenih tako da partizansko-komunistički genocid iz 1945. nad hrvatskim narodom nije slučajan.
E sada, ako je za nekoga partizanski ustanak od 22. lipnja još uvijek antifašistički onda svaka čast ljudskoj gluposti i pameti! Toliko o irskom NE i hrvatskom DA velikim lažima.
CBK
Post je objavljen 23.06.2008. u 11:55 sati.