CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma
četvrtak, 31.07.2008.
MILORAD PUPOVAC STAZAMA CETNISTVA I LAŽNOG "BRATSTVA I JEDINSTVA"
«Milanović: u nas nema antifašizma bez Srba» (Srb, 27. srpanj 2008., Večernji list, 28.7.2008.)
"Velika" Srbija / Great Serbia
Udruga partizanskih komunističkih titoističkih ratnih veterana «Savez antifašističkih boraca i antifašista RH», i Srpsko narodno vijeće od Milorada Pupovca obnovili su na trošak hrvatskog državnog proračuna, i uz pristanak Sanaderove vlade, tradiciju obilježavanja obljetnice «ustanka naroda od 27. «jula» 1941.» u hrvatskom mjestu Srb u Liki. Ove godine su gosti bili konzul Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, Davor Trkulja, zatim, potpredsjednik vlade RH iz koalicijske kvote Srpskog narodnog vijeća, Slobodan Uzelac (nekadašnji pripadnik fanatične organizacije Saveza komunističke omladine Jugoslavije, SKOJ), zastupnica titoističke Socijaldemokratske partije, Ingrid Antičević-Marinović (čiji je suprug poznati udbaš iz Zadra, a trenutno pod suspenzijom Državnoodvjetničkog vijeća koje mu je zabranilo odvjetnički posao zbog izdaje klijentice), te predsjednik Socijaldemokratske partije, drug Zoran Milanović, koji je na skupu u Srbu dobio najveći pljesak, što je indikativno, a vidjet ćemo i zašto je to tako zato što ću u ovome postu obraditi uzroke «ustanka naroda» (imenica narod je ovdje naznačena u pluralu ili množini). Skup je pozdravio i načelnik Gračaca, Nikola Bolta, ističući kako je u suradnji s vladom Republike Hrvatske započet intenzivniji povratak Srba iz Gračaca, a i obnova spomenika u Srbu. Pozvao je mjerodavne institucije da se aktivnije uključe u različite oblike pomoći kako bi narod toga kraja dobio osnovne uvjete za život – bez vjerske i nacionalne nejednakosti».
Od svega izrečenog na mitingu u Srbu složio bih se samo s time da se institucije hrvatske države uključe u rješavanje problema i različite oblike pomoći za malog čovjeka koji je mali jer nema utjecaja u društvu i državi ali koji je veliki jer nije lopov kao oni «veliki» na vlasti, uključujući saborsku opoziciju koja je vladajućoj koaliciji pandan u prevari, lopovluku, krađi i političkoj korupciji (naglasak je dakle na tome da živimo u hrvatskoj, a ne u jugoslavenskoj državi kao što neki fantaziraju, iako se radi o fantazijama koje mogu postati i opasne ako iza njih stoji određena politika). Sve ostalo izrečeno u Srbu predstavlja grubu manipulaciju i kršenje ljudskih prava većine hrvatskog političkog naroda, kao i napad na zdravu pamet, i krivotvorenje povijesti.
Nema govora da Zoran Milanović ne zna tko se to 27. srpnja 1941. digao na oružani ustanak, ali namjerno daje alibi za krivotvorenje povijesti. Činjenica je da je spomenik u Srbu srušen, i to nakon Oluje, vjerojatno s hrvatske strane iako to krim-istraga nikada nije ustanovila, kao što se ne zna tko je srušio spomenik Titu u Kumrovcu koji je ekspresno obnovljen da Hrvatska ne bi mjesecima ostala bez spomenika masovnom ubojici. Ne zna se ni tko je podmetnuo bombu pod spomenik komunističkoj partiji na Mirogoju u Zagrebu. Teoretski partizanske komunističke spomenike može rušiti i srpska tajna služba kako bi stvorila svađu u hrvatskom društvu i psihološko-propagandnim tajnim ratom pripremila Republiku Hrvatsku za pad i stvaranje nove velikosrpske Jugoslavije kakva je na prijevaru stvorena 1918. i 1945. godine (veliku ulogu u padu neke države je u povijesti uvijek imala korupcija). Da podsjetim, obje tvorevine nastale su na silu i bez pristanka hrvatskog naroda dok je Republika Hrvatska nastala 1990. pristankom hrvatskog naroda u vrijeme oružane pobune predstavnika Srba iz Hrvatske. Po istom obrascu tzv. balvan-revolucije od 17. kolovoza 1941. «desio se narod» i 27. srpnja 1941. godine, s tim da je srpski ustanak iz devedesete pripremila srpska tajna služba «SD» ili nekadašnja Udba i Kontraobavještajna služba JNA (KOS) dok je ustanak od 27. «jula hiljadu devesto četrestprve» pripremila tajna služba fašističke Kraljevine Italije (inače ne postoji dešaj nego događaj, pa se na hrvatsom jeziku ne može reći da se nešto «desilo» jer to nije hrvatski izraz nego srpski ali kod nas se vodi i jezična protuhrvatska politika od strane određenih snaga koje su bile nazočne u Srbu).
Inače, nevjerojatno je da se Zoran Milanović kao vođa oporbe u Hrvatskoj bavi ideologijom i poviješću, i to još manipulacijom umjesto da kritizira Sanaderovu vladu po pitanju lošeg gospodarskog stanja u zemlji i neprovođenja učinkovite reforme pravosuđa. Što se tiče srpskog ustanka, njega su 1990. pripremili komunisti, a srpski ustanak iz 1941. pripremili su fašisti. Dana 17. kolovoza 1990. je lokalni srpski vođa i pobunjenik (bandit) Milan Babić, bez ikakvog stvarnog povoda i uzroka, preko radio Knina proglasio (protuustavno) ratno stanje i mobilizaciju, a šerif JNA u Kninu, zapovjednik tzv. kninskog korpusa, Ratko Mladić je na ulicama grada Knina dijelio oružje napaljenoj i izmanipuliranoj srpskoj rulji; oficirčina pod imenom Ratko Mladić ući će u povijest kao ratni zločinac i izvršitelj genocida u Srebrenici 1995. godine. Na sudu u Zadru je u odsutnosti osuđen na zasluženu kaznu od 20 godina zatvora zbog neselektivnog granatiranja grada Zadra i rušenja naselja Kijevo u kninskom okrugu 1991. godine, a ne treba zaboraviti kako su Mladićevi komunisti i četnici nogama gazili hrvatski stijeg koji su skinuli sa policijske postaje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Kijevu! Naravno, srpski pobunjenici preferirali su od oružja automatske puške, pa im je Ratko Mladić, koji je za zločne koje je počinio u Hrvatskoj 1991. dobio čin generala, dijelio na ulicama Knina upravo automatsko oružje, i to iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske koje je između dva izborna kruga za vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990. u travnju 1990. otela JNA, i to uz prešutno odobrenje Račanova SKH-SDP). S tim oružjem, koje su platili hrvatski porezni obveznici, etnički su očišćeni Hrvati iz kninske krajine i tako zvanih «SAO Krajina».
Pobornici velikosrpske ideologije (četnici) uvijek će biti najgrlatiji i najveći «Jugosloveni» jer su skužili da je to najbolji trik za preveslat žedne preko vode naivne Hrvate, kao što je Zoran Milanović, s kojima slave «antifašizam» i bude jugoslavenskog zloduha. Vidjet ćemo o kakvom se to antifašizmu radilo 1941. godine, a «antifašizam» Srba iz 1990./1991. hrvatska javnost i danas pamti kao (srpski) fašizam. Evo kako je to izgledalo 27. srpnja 1941. godine:
Oko 300 naoružanih četnika (bandita) napalo je redarstvenu postaju Nezavisne Države Hrvatske u mjestu Srb u kojoj je službovalo pet oružnika koji su na vrijeme pobjegli toga kobnoga dana 27. srpnja. Dvojica oružnika su poslije uhvaćena od strane srpskih pobunjenika i ispitivani i mučeni. Ispitivač je bio poznati poslijeratni srpski «advokat» (advocatus diaboli) i uvažena javna ličnost u Titovoj Jugoslaviji, Gojko Polovina, koji je doslovno počeo svoju karijeru kao srpski pobunjenik, i to kao četnik, a ne kao komunist. U Srbu je toga dana, kada je opalila ustanička puška, ubijen rimokatolički svećenik Gospodnetić kojega su četnici mučili, i u staroj dobroj četničkoj tradiciji ispekli na ražnju, tako da se zna kojoj «civilizaciji» pripadaju. Kako su malobrojni Hrvati iz mjesta Srb izbjegli na vrijeme pred četničkim nožem, osim župnika nije bilo drugih hrvatskih žrtava ali zato su «najebali» Hrvati iz mjesta Brotnja kod Plitvica, 34 hrvatska civila, koji su zaklani i bačeni u jednu jamu !!! U tom trenutku se četnicima iz Like pridružilo i jedno 1000 (naoružanih) četnika koji su kao pojačanje stigli iz Bosne gdje će poslije, još isto ljeto, počiniti zvjerske zločine nad muslimanskim i katoličkim pučanstvom. No, vratimo se «narodnom ustanku» ili kako je to Milorad Pupovac zmijskim jezikom rekao «ustanak naroda». Da stvar bude jasna, naglasit ću da ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. nisu digli Hrvati, dakle, hrvatski komunisti primjerice kao što su digli ustanak 22. lipnja u šumi Brezovici kod Siska, nego isključivo Srbi, i to podijeljeni u dvije političke struje ali s jednim zajedničkim nazivnikom, a taj je «Velika» Srbija. U ustanku u Srbu sudjelovalo je, dakle, nekoliko tisuća četnika, i točno 60 srpskih komunista pod vodstvom Đorđa Đoke Jovanića, poslijeratnog «narodnog heroja» i uvažene ličnosti u Titovoj Jugoslaviji. Bio je uvažena ličnost zato što je u svibnju i lipnju 1945. njegova jedinica, partizanska «6. lička divizija», koja je na skupu u Srbu, 27. srpnja 2008. pohvaljena, naglašavam, pohvaljena, etnički čistila Zagrepčane. Kao «komandant» tzv. «6. ličke» se Đoko Jovanić u povijest upisao kao koljač i zločinac jer su partizani iz njegove jedinice vršili masovna silovanja ženskih osoba u podsljemenskoj zoni u Zagrebu, a među zlostavljanima su masovno silovane djevojke koje su redom zaklane i masakrirane (o tome postoji kompletno svjedočanstvo, potvrđeno iz partizanskih izvora).
Naglašavam da su srpski četnici i srpski komunisti potpisali u Otriću, ljeta 1941. godine, sporazum o nenapadanju s talijanskim fašistima i okupatorom. Zoran Milanović, Ingrid Antičević Marinović i Milorad Pupovac su 27. srpnja 2008. pod krinkom antifašizma slavili upravo ono što sam napisao: četnički ustanak, i time su se svjesno svrstali na stranu četnika i izdajica hrvatskog naroda!
Talijanski fašisti su nakon potpisivanja Rimskih ugovora i aneksije dijela Dalmacije, namjeravali anketirati i tzv. zonu II na području NDH linijom Gračac – Knin (jedan dio Dalmacije u području Zadra su talijanskim fašistima odstupili četnici još 1920. godine Rappalskim sporazumom, dok Vesna Pusić laže kako je poglavnik Pavelić i Zadar prepustio Italiji; btw. skup u Srbu je nazočio i predstavnik Pusićkine «hrvatske» tzv. Narodne stranke, HNS). Zato su Srbi digli ustanak, potaknuti od talijanske politike divide et impera (podijeli i vladaj) koja je stvorila mržnu Srba prema Hrvatima. Kako bi stvorili privid da ustaška vlast etnički čisti Srbe, talijanski fašisti su s područja NDH u dalmatinskoj zagori u lipnju i srpnju 1941. evakuirali kamionima u područje anektiranog dijela Dalmacije nekoliko tisuća srpskih civila koje su odvezli u vojarne talijanske armije i tamo ih nahranili i naoružali, te je talijanska tajna služba poslije preko 4 tisuće naoružanih četnika ubacila na područje NDH koji su vršili etničko čišćenje hrvatskih civila jer je to odgovaralo Talijanima. Zato je počelo temeljito etničko čišćenje hrvatskih civila u Liki kako bi se to područje poslije spojilo s etnički očišćenim područjem u Dalmaciji. Predstavnici Srba skupljali su u lipnju i srpnju 1941. peticiju i predali je talijanskom prefektu u Zadru s molbom da područje NDH u dijelu dalmatinske zagore i Like anektira i priključi Kraljevini Italiji. Kao izgovor je poslužila velika laž da su «ustaše pobili 382 tisuće Srba». Zamislite, NDH je stvorena 10. travnja 1941. i do 27. srpnja 1941. je navodno pobijeno «382 hiljade Srba». Velikosrski političari su kao i boljševici vješti u laganju i izmišljanju.
Milanović je, dakle, izrekao laž u Srbu, 27. srpnja 2008. godine, jer u nas i te kako ima antifašizma bez Srba jer ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. nije bio antifašistički nego profašistički, u korist talijanskih fašista, a u tome ustanku je participirala i Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom «Titom» jer je Đoko Jovanić ispred komunističke partije stavio svoj potpis na sporazum o nenapadanju s talijanskim fašistima i njihovom okupacijskom armijom u Hrvatskoj.
Kaže u Srbu, 28.7.2008., šef Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac, koji je kao deklarirani titoist na veliko počeo srbovati, da «Šaljemo poruku cijeloj Hrvatskoj da se ne želimo dijeliti, jer je podjela dosad bilo više nego što ih trebamo i možemo podnijeti». Ma nemoj mi reći, Milorade! Pa četnici i komunisti dijele društvo u Hrvatskoj i svađaju društvo u Hrvatskoj, i to politikom divide et impera! Tko je dijelio društvo 17. kolovoza 1990. nego četnici i komunisti u Kninu, potpomognuti četnicima i komunistima u Beogradu, i uz prešutnu podršku tadašnjih komunista u Hrvatskoj koji sigurno nisu bili reformirani kako su se lažno nazvali nego su bili doboko umočeni u zločinački boljševizam (titoizam), i uvijek su bili saveznici Srba, a oni hrvatski komunisti koji nisu htjeli zaplesati kozaračko kolo likvidirani su, kao na pr. Andrija Hebrang, ali i Marko Orešković, komunist kojega je kao svoga delegata poslao CK KPH u ljeto 1941. u područje ustanka da izvidi situaciju na terenu, i da partijski vrh u Hrvatskoj izvijesti tko se u srpskoj ustaničkoj masi bori rotiv fašizma. S obzirom da se od Srba nitko nije borio protiv fašizma, i da nije bilo antifašističke borbe u Liki, Marko Orešković je kao neugodni svjedok etničkog čišćenja i istine uklonjen s politčke scene i iz života – ubio ga je u zasjedi Đoko Jovanić, a poslije je Tito lagao kako je Oreškovića dao ubiti Andrija Hebrang. Međutim, ubijeni su Marko Orešković i Andrija Hebrang a ne Đoko Jovanić i Josip Broz «Tito».
Od 1945. do 1990. se 27. srpnja slavio u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u vrijeme Titove Jugoslavije, kao «dan ustanka», i to na sramotu komunista u Hrvatskoj, posebno na sramotu hrvatskih komunista koji su bili prihvatili čisti četnički ustanak kao navodni partizanski ustanak, pa su u Srbu i podigli partizanski spomenik, a kad bi se doslovno držali činjenica onda bi spomenik treblo podići četnicima jer oni su digli ustanak u Srbu, i tom se ustanku pridružila šačica srpskih komunista i partizana na čelu sa Đokom Jovanićem. Međutim, spomenik u Srbu je 1995. srušen s pravom, i nepravda bi bila kada bi bio obnovljen, jer taj spomenik predstavlja laž i dijeli društvo. Naprotiv, ostatke spomenika treba pretvoriti u prah i pepo, i na mjesto dosadašnjeg spomenika postaviti spomenik na kojemu bi pisalo kako je na tom mjestu pola stoljeća stajao lažni spomenik kojim su slavljeni pokolji nad hrvatskim civilima u Liki 1941. godine. Ne treba zaboraviti da je posljedica četničkog ustanka od 27. srpnja 1941. bila nasilna smrt nekoliko tisuća Hrvata, najviše hrvatskih civila, mahom seljaka, zemljoradnika čiji je jedini grijeh bio što su bili hrvatske nacionalnosti i kršćani, katoličke vjeroispovjedi.
No, sve u svemu je dobro da hrvatska javnost vidi tko je tko u hrvatskoj politici, i da se SDP svrstao uz četnike, uostalom isto kao i 1990. i 1991. godine! (Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada!)
Odgovor na četništvo, srbovanje i tioistička jugoslavenska preseravanja može i treba biti demokratski čekić pravne države, i drugove četnike i titoiste kazniti visokim novčanim kaznama, a političare među njima strpati u zatvor zbog krivotvorenja povijesti, manipuliranja, vrijeđanja i srbovanja ! Drugovi parfimirani četnici i titoisti očajnički su u potrazi za ustašama kako bi imali alibi za svoje opasne laži koje vode rušenju ustavnog poretka Republike Hrvatske koja se temelji na demokraciji, antifašizmu i antikomunizmu, a ne na četništvu!
U svakom slučaju, dokazane protuhrvatske snage u Republici Hrvatskoj su među strankama HNS, SDP i Srpska samostalna demokratska stranka (SDSS), te udruga titoista zvana «Savez antifašističkih boraca» (SAB). Kao što vidimo, sabovci se lažno predstavljalju jer nisu bili antifašisti nego su s fašistima u Otriću, 1941. godine, potpisali sporazum o nenapadanju, a napadali su hrvatske civile !
CBK
U prilogu pročitajte detalje o četničkom ustanku od 27. srpnja 1941. u Srbu:
Memorandum “Načertanije” kao plan o velikoj Srbiji i etničkom čišćenju aktualiziran i operacionaliziran je velikosrpskim projektom Stevana Moljevića pod naslovom memoranduma “Homogena Srbija” od 30. lipnja 1941.godine, koji se nastavio pola stoljeća kasnije u ratu i agresiji na Hrvatsku, BiH te Kosovo. Novost “Homogene Srbije” u odnosu prema „Načertaniju“ je bila nijansa, da je šovinist Moljević projekt velike Srbije, gdje bi Hrvatska bila svedena na “ono što se vidi s tornjeva zagrebačke katedrale”, stavio u kontekst Jugoslavije (pod srpskom dominacijom). Dopunu tog programa u rujnu 1941. načinio je Politički odbor Draže Mihajlovića i uputio ga jugoslavenskoj emigrantskoj vladi u London, čiji je bio “ministar rata” i kao general (srb. “đeneral”) operativni zapovjednik odreda jugoslavenske kraljevske vojske na terenu u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U diplomatsko-vojnom programu “Homogene Srbije” kaže se da četnički pokret mora:
“Omeđiti “de facto” srpske zemlje i učiniti mogućim ostanak samo srpskog pučanstva”. U tu svrhu treba “posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom” te “čišćenje ili pomicanje seoskog stanovništva s ciljem homogenosti srpske državne zajednice”.
Jedan četnički letak, pronađen u svibnju 1943. u Kninu, zrcalio je bizantsku ćud dvoličnosti srpskih pripadnika četničkog pokreta:
«Braćo Srbi svake dobi, staleža i spola! Na okup! Svi muškarci od 15 do 60 godina neka se odazovu u našu oslobodilačku četničku vojsku. Hrvatske i Hrvata mora nestati, a osovinskoj vojsci dat ćemo osovinu u rebra a čavao u tabane. Mnogo nas je i dobro smo se naoružali iako fašističkim oružjem, kojeg su nam sami davali, da sami sebe koljemo i strijeljamo, ali Srbin se prevariti ne da. Srbin u šumi sa crvenom zvijezdom, Srbin u četnicima s mrtvačkom glavom, Srbin po hrvatskim uredima i među fašističkom vojskom, Srbin svugdje i uvijek nije bio niti jest, niti će biti ništa osim Srbin.” (Prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik, op.a.)
Dana 27. srpnja 1941. godine su sva sela u kninskom okrugu, gdje su (u većini) živjeli stanovnici hrvatskog etničkog podrietla, poharana, popaljena i uništena. Hrvati iz tih sela su djelomično ubijeni a djelomično prisilno izbjegli na teritorij pod izravnom kontrolom fašističke talijanske vojske. Time su kninski Srbi izvršili etničko čišćenje kninskih Hrvata. Vođa kninskih Srba bio je bivši pravoslavni pop Momčilo Đuić, zapovjednik četničke tzv. Dinarske divizije i član nacističkog velikosrpskog Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića iz Srbije. De facto je pop Đuić za vrijeme Drugog svjetskog rata postao ratni zločinac.
Mihajlovićevi četnici su u četiri godine rata (od 1941. do godine 1945.) ubili s predumišljajem 479 Hrvata iz Knina (izvor: pravoslavni kninski protojerej Đuro Sunajko).
Uslijed srpskog četničkog terora u kninskoj krajini su antifašističku borbu protiv četnika poveli preživjeli kninski Hrvati koji su na planini Dinari osnovali Kninski partizanski odred pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske, vojni gerilski odred koji se borio i protiv talijanskih fašista. Iako su Knin od fašističkog terora Talijana i Srba oslobodili 1944. hrvatski komunisti, Srbi su nakon rata pod krinkom Komunističke partije Jugoslavije opet počeli preuzimati u svoje ruke svu upravnu, političku i privrednu vlast u Kninu koju su onda na račun Hrvata imali sve do Oluje 1995. godine. Godine 1948. su svi hrvatski partizanski prvoborci i komunisti iz Knina završili, pod lažnom optužbom da su «ustaše», u jugokomunističkom konc-logoru na Golom otoku i bili u logoru četiri (4) godine. Neki su tamo i umrli. Kninski Hrvati postali su žrtve jugoboljševičkog vođe Tita. Na Golom otoku su završili zato što su tvrdili da su u Kninu nakon Drugog svjetskog rata svu vlast preuzeli četnici pod krinkom «bratstva i jedinstva» (slogan KPJ).
SRPSKI TZV. NARODNI USTANAK 27.7.1941.
Srpski ustanak i napad na NDH počeo je 27.7.1941. u organizaciji srpskog četničkog pokreta i talijanskog saveznika Nezavisne Države Hrvatske. Ustanak je izbio na političkom teritoriju NDH, i to istovremeno u kninskoj krajini, u Liki, Bosanskoj krajini i u istočnoj Hercegovini. Pod četničku okupaciju došao je grad Knin i hrvatska sela u kninskom okrugu i cijeloj kninskoj krajini, a hrvatsko katoličko stanovništvo je etnički očišćeno. U kninskoj krajini je srpski ustanak vodio bivši pravoslavni pop i četnički vojvoda Đuić, a u ličkom mjestu Srb su pobunu vodili četničke kolovođe Torbica, Omčikus i Radenović koji su sa svojim naoružanim pristašama došli iz talijanske anektirane zone i 27. srpnja, na dan ustanka, osnovali u Srbu oružani četnički puk (brigadu). Na Krbavskom polju se pobuniše sva sela s većinskim pravoslavnim stanovništvom, a svo katoličko stanovništvo je izbjeglo u Udbinu. Isto se dogodilo oko grada Gospića gdje se hrvatsko stanovništvo pred srpskim pokoljima povlači u Perušić, Gospić i Široku Kulu. U Divoselu ubijeno je sedam, u Ostrovici pet, a u Kuli 30 Hrvata, te u Metku 20 Hrvata. U Pištalinskoj Dragi je na prijevaru ubijeno 200 domobrana iz hrvatske vojske. Dne. 27. srpnja se talijanska vojska povlači iz Topuskog, Vrginmosta i Slunja u Karlovac, i prepušta hrvatske izbjeglice na milost i nemilost četnicima i partizanima.
Od srpskog ustanka još širih razmjera i okrutniji nego u Hrvatskoj je srpski ustanak u Bosanskoj krajini gdje se borba protiv «okupatora» vodi prvenstveno protiv muslimanskih državljana NDH i gdje srbske vođe ustanka pozivaju na «borbu protiv Turaka». Srpska pobuna je počela napadom na grad Drvar gdje je ubijena domobranska posada. Općenito su četnici zapalili sve željezničke stanice i popalili sve općine u kojima Srbi nisu činili većinu. Dana 29. srpnja su četnici napali policijsku stanicu NDH u Plavnom kraj grada Knina i ubili četiri redarstvenika, a sutradan su napali selo Polača, također kod Knina, i ubili šest redarstvenika. Dana 1. kolovoza 1941. su četnici napali policijsku stanicu hrvatskih snaga sigurnosti u bosanskoj Krupi i ubili 13 redarstvenika čija su tijela potom bacili u jamu s krečom. Dana 2. kolovoza su četnici zapalili i potom sa zemljom sravnili zapadnobosanska sela Krnjeušu i Vrtoče i pri tom kriminalnom aktu ratnog zločina zaklali 80 nesrpskih stanovnika Krnjeuše, a sveukupno ubili 130 hrvatskih seljaka. Dana 18. kolovoza su srpske snage zauzele grad Srebrenicu u istočnoj Bosni i ubile oko 1000 muslimanskih civila. U okrugu Sanskog Mosta su popaljena sva muslimanska sela, a u gradu Sanski Most se pred srpskim pokoljima smjestilo 5000 muslimanskih izbjeglica, isto toliko u Bosanskom Novom, Bihaću, Bosanskoj Krupi, i u gradu Jajcu gdje je spas pred srpskim terorom našlo 6000 izbjeglica. U Trubaru je zaustavljen vlak i svi putnici su odvedeni i poubijani, zaustavljani su također i autobusi i putnici ubijani. Najveći zločin su srpski četnici za vrijeme ustanka 1941. protiv NDH i napada na hrvatsko civilno stanovništvo počinili kada su spalili grad Kulen Vakuf i poubijali 1305 hrvatskih državljana, uglavnom žena i djece.
IZDAJA HRVATSKOG TALIJANSKOG SAVEZNIKA
Prilikom napada oružanih četnika na hrvatsko civilno stanovništvo talijanske snage, koje su po Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. i osovinskom Trojnom paktu bile hrvatskoj državi savezničke snage, nisu niti jednom prilikom priskočile u pomoć i zaštitile napadnute redarstvene snage NDH i hrvatske civile s obzirom da je NDH u ustaničkim krajevima raspolagala isključivo s lakim policijskim i domobranskim snagama (bez teškog naoružanja), bez hrvatske vojske koja tada još nije bila ustrojena, a kamoli operativno spremna. Talijani, na primjer, prolaze pored opkoljene Udbine, ali ih srpski napadači ne napadaju. Guverner Italije u anektiranoj Dalmaciji, Batiniani, javlja 28.7.1941. iz Zadra u Rim kako srpski ustanički pokret nije uperen protiv talijanskih snaga, i da srpsko stanovništvo želi u Liki imati garnizon talijanske vojske. Karabinjeri iz Zadra 31. srpnja izvještavaju talijanskog guvernera kako je potvrđeno da je srpski pokret usmjeren isključivo protiv hrvatskih interesa, i da bi srpsko stanovništvo Like i Bosne s naročitim oduševljenjem prihvatilo pripajanje Italiji. Kompletni aparat stare jugoslavenske vlasti, gdje je bio sastavljen od Srba, kao na pr. u Dalmaciji i istočnoj Hercegovini, stavio se odmah u službu talijanskog okupatora, naročito policija i žandarmerija u kojima su Srbi za vrijeme Jugoslavije činili većinu. Od trenutka talijanske okupacije od 17. travnja 1941. i talijanske aneksije dijela hrvatske Dalmacije od 18. svibnja godine 1941. su Srbi iz Hrvatske počeli u neanektiranom dijelu NDH s agitacijom za talijanskom aneksijom kako bi veći dio srpske nacionalne manjine došao u Hrvatskoj pod talijansku a ne hrvatsku vlast. U neanektiranom dijelu NDH je centar srpske pobune postao Knin koji se pretvorio u četničku metropolu. Bivši ministar u velikosrpskoj vladi premijera Milana Stojadinovića u Kraljevini Jugoslaviji, N. Novaković Longo, i vođa pokreta «Srbi na okup» je dne. 6. svibnja 1941. talijanskom prefekt u Zadru predao peticiju u kojoj «u ime 100.000 Srba Dalmacije i Like» zahtijeva da se ovi hrvatski krajevi pripoje Italiji. Ista situacija u Splitu: srpska delegacija pod vodstvom B. Desnice i popa Urukula «traži od talijanske komande da se cijela Dalmacija i Lika pripoje Italiji». U svim mjestima Dalmacije gdje žive Srbi, u Zadru, Šibeniku, Kistanju, Benkovcu i Obrovcu srpske delegacije podnose zapovjedništvima talijanskih garnizona peticije i mole aneksiju hrvatskih krajeva.
Srbi se 1941. u NDH nisu borili protiv fašističkog okupatora, nisu oružje uperili protiv okupatorske talijanske II armije u Dalmaciji nego protiv Nezavisne Države Hrvatske koja se zbog srpskog napada na hrvatske ciljeve u Travanjskom ratu i zbog srpskog ustanka od 27. srpnja 1941. našla u obrani od prvog dana postojanja. Nije NDH napala 1941. godine Srbe odnosno srpsku nacionalnu manjinu u NDH nego su Srbi iz srpske nacionalne manjine u NDH napali NDH. Pored toga je srpska vojska (četničke snage) krajem 1941. izvršila invaziju i agresiju na NDH kada je okupirala istočnu Bosnu istočno od Sarajeva do Drine.
Osim što je 1941. pod srpsku okupaciju pala istočna Bosna, pala je i zapadna Bosna, istočna Hercegovina, Lika i sjeverna Dalmacija, zajedno s najvećim dijelom južne Dalmacije koja je Rimskim ugovorima pala pod Italiju.
Kako bi Italija u odnosu na Njemačku očuvala svoj utjecaj na istočnojadranskoj obali, talijanski su fašisti od prvog dana postojanja NDH sprečavali konsolidaciju tek uspostavljene hrvatske države, i nakon Rimskih ugovora tražili povod za reokupaciju NDH do Save. Kako bi to spriječili i zaštitili njemačke interese, njemačke su vojne vlasti dozvolile formiranje hrvatske vojske i povukle njemačko-talijansku vojnu crtu razdvajanja osovinskih snaga linijom Karlovac-Foča. Prve odluke za reokupaciju demilitarizirane zone u NDH donijete su već početkom lipnja godine 1941. odmah po potpisivanju Rimskih ugovora, u zapovjedništvu II armate. Trebalo je vrhovno talijansko zapovjedništvo (Mussolini) uvjeriti u pobunu u NDH. Kako bi stvorili utisak o neredima, talijanska vojska kamionima prebacuje cijele skupine srpskog stanovništva iz demilitarizirane zone NDH u anektiranu zonu Dalmacije (preko 18 tisuća Srba prebačeno je na taj način u talijansku zonu), a početkom srpske pobune od 27. srpnja 1941. ti isti srpski seljaci bivaju od talijanskih fašista ubacivani u NDH do zuba naoružani, tako da je sveukupno 4126 naoružanih četnika između 24. srpnja i 5. kolovoza 1941. ubačeno od talijanskih fašista u NDH. Na područje NDH kreću i talijanski obavještajci koji srpskom stanovništvu dijele propagandne letke i obećavaju pomoć i talijansku okupaciju u zamjenu za hrvatsku vlast. Dne. 29. srpnja 1941. su talijanske trupe ušle u Knin i okupirale teritorij svog službenog hrvatskog saveznika. Njemačka sigurnosna služba SD javlja 1. kolovoza iz Nezavisne Države Hrvatske: „U hrvatskim krugovima ponovno se ukazuje na to da konci ovih buna nekako vode prema Italiji(...)“
Zaista, Zoki, u nas nema fašizma bez Srba. Miloradu Pupovcu, koji ima sve privilegije u Republici Hrvatskoj, ovo je već drugi svesrpski miting koji je organizirao u posljednja dva mjeseca (prvi je bio u zagrebačkoj koncertnoj dvorani «Vatroslav Lisinski») pa to više nije slučajnost nego sustav, a tko mu je omogućio političku platformu za mitinge? Naš dragi premijer Ivo Sanader koji na pritisak Europske unije prihvaća sve i svašta i koji je s Pupovčevom strankom SDSS i ušao u (oportunističku) koaliciju. S obzirom kako se ljevica u Hrvatskoj voli pozivati na partizansku skupštinu bez demokratskog legitimiteta, ZAVNOH, i pri tome shizofrenično još uzdiže Tita u nebesa koji je dao ubiti kreatora Zavnoha, Andriju Hebranga, onda treba reći i ovo: ZAVNOH je na svojoj posljednjoj sjednici u kolovozu 1945. godine prihvatio četnički ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. kao službeni praznik u tadašnjoj hrvatskoj republici u Titovoj Jugoslaviji. Kako je jedan od sudionika tog četničkog ustanka bio i vođa srpskih komunisti u Liki, Đoko Jovanić, partizanski prvoborac i komandant «6. ličke», tako je ustanak ukraden četnicima i proglašen partizanskim «ustankom naroda». To je taj povijesni događaj koji Milorad Pupovac želi nametnuti hrvatskoj javnosti.
CBK
"Velika" Srbija / Great Serbia
Udruga partizanskih komunističkih titoističkih ratnih veterana «Savez antifašističkih boraca i antifašista RH», i Srpsko narodno vijeće od Milorada Pupovca obnovili su na trošak hrvatskog državnog proračuna, i uz pristanak Sanaderove vlade, tradiciju obilježavanja obljetnice «ustanka naroda od 27. «jula» 1941.» u hrvatskom mjestu Srb u Liki. Ove godine su gosti bili konzul Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, Davor Trkulja, zatim, potpredsjednik vlade RH iz koalicijske kvote Srpskog narodnog vijeća, Slobodan Uzelac (nekadašnji pripadnik fanatične organizacije Saveza komunističke omladine Jugoslavije, SKOJ), zastupnica titoističke Socijaldemokratske partije, Ingrid Antičević-Marinović (čiji je suprug poznati udbaš iz Zadra, a trenutno pod suspenzijom Državnoodvjetničkog vijeća koje mu je zabranilo odvjetnički posao zbog izdaje klijentice), te predsjednik Socijaldemokratske partije, drug Zoran Milanović, koji je na skupu u Srbu dobio najveći pljesak, što je indikativno, a vidjet ćemo i zašto je to tako zato što ću u ovome postu obraditi uzroke «ustanka naroda» (imenica narod je ovdje naznačena u pluralu ili množini). Skup je pozdravio i načelnik Gračaca, Nikola Bolta, ističući kako je u suradnji s vladom Republike Hrvatske započet intenzivniji povratak Srba iz Gračaca, a i obnova spomenika u Srbu. Pozvao je mjerodavne institucije da se aktivnije uključe u različite oblike pomoći kako bi narod toga kraja dobio osnovne uvjete za život – bez vjerske i nacionalne nejednakosti».
Od svega izrečenog na mitingu u Srbu složio bih se samo s time da se institucije hrvatske države uključe u rješavanje problema i različite oblike pomoći za malog čovjeka koji je mali jer nema utjecaja u društvu i državi ali koji je veliki jer nije lopov kao oni «veliki» na vlasti, uključujući saborsku opoziciju koja je vladajućoj koaliciji pandan u prevari, lopovluku, krađi i političkoj korupciji (naglasak je dakle na tome da živimo u hrvatskoj, a ne u jugoslavenskoj državi kao što neki fantaziraju, iako se radi o fantazijama koje mogu postati i opasne ako iza njih stoji određena politika). Sve ostalo izrečeno u Srbu predstavlja grubu manipulaciju i kršenje ljudskih prava većine hrvatskog političkog naroda, kao i napad na zdravu pamet, i krivotvorenje povijesti.
Nema govora da Zoran Milanović ne zna tko se to 27. srpnja 1941. digao na oružani ustanak, ali namjerno daje alibi za krivotvorenje povijesti. Činjenica je da je spomenik u Srbu srušen, i to nakon Oluje, vjerojatno s hrvatske strane iako to krim-istraga nikada nije ustanovila, kao što se ne zna tko je srušio spomenik Titu u Kumrovcu koji je ekspresno obnovljen da Hrvatska ne bi mjesecima ostala bez spomenika masovnom ubojici. Ne zna se ni tko je podmetnuo bombu pod spomenik komunističkoj partiji na Mirogoju u Zagrebu. Teoretski partizanske komunističke spomenike može rušiti i srpska tajna služba kako bi stvorila svađu u hrvatskom društvu i psihološko-propagandnim tajnim ratom pripremila Republiku Hrvatsku za pad i stvaranje nove velikosrpske Jugoslavije kakva je na prijevaru stvorena 1918. i 1945. godine (veliku ulogu u padu neke države je u povijesti uvijek imala korupcija). Da podsjetim, obje tvorevine nastale su na silu i bez pristanka hrvatskog naroda dok je Republika Hrvatska nastala 1990. pristankom hrvatskog naroda u vrijeme oružane pobune predstavnika Srba iz Hrvatske. Po istom obrascu tzv. balvan-revolucije od 17. kolovoza 1941. «desio se narod» i 27. srpnja 1941. godine, s tim da je srpski ustanak iz devedesete pripremila srpska tajna služba «SD» ili nekadašnja Udba i Kontraobavještajna služba JNA (KOS) dok je ustanak od 27. «jula hiljadu devesto četrestprve» pripremila tajna služba fašističke Kraljevine Italije (inače ne postoji dešaj nego događaj, pa se na hrvatsom jeziku ne može reći da se nešto «desilo» jer to nije hrvatski izraz nego srpski ali kod nas se vodi i jezična protuhrvatska politika od strane određenih snaga koje su bile nazočne u Srbu).
Inače, nevjerojatno je da se Zoran Milanović kao vođa oporbe u Hrvatskoj bavi ideologijom i poviješću, i to još manipulacijom umjesto da kritizira Sanaderovu vladu po pitanju lošeg gospodarskog stanja u zemlji i neprovođenja učinkovite reforme pravosuđa. Što se tiče srpskog ustanka, njega su 1990. pripremili komunisti, a srpski ustanak iz 1941. pripremili su fašisti. Dana 17. kolovoza 1990. je lokalni srpski vođa i pobunjenik (bandit) Milan Babić, bez ikakvog stvarnog povoda i uzroka, preko radio Knina proglasio (protuustavno) ratno stanje i mobilizaciju, a šerif JNA u Kninu, zapovjednik tzv. kninskog korpusa, Ratko Mladić je na ulicama grada Knina dijelio oružje napaljenoj i izmanipuliranoj srpskoj rulji; oficirčina pod imenom Ratko Mladić ući će u povijest kao ratni zločinac i izvršitelj genocida u Srebrenici 1995. godine. Na sudu u Zadru je u odsutnosti osuđen na zasluženu kaznu od 20 godina zatvora zbog neselektivnog granatiranja grada Zadra i rušenja naselja Kijevo u kninskom okrugu 1991. godine, a ne treba zaboraviti kako su Mladićevi komunisti i četnici nogama gazili hrvatski stijeg koji su skinuli sa policijske postaje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Kijevu! Naravno, srpski pobunjenici preferirali su od oružja automatske puške, pa im je Ratko Mladić, koji je za zločne koje je počinio u Hrvatskoj 1991. dobio čin generala, dijelio na ulicama Knina upravo automatsko oružje, i to iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske koje je između dva izborna kruga za vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990. u travnju 1990. otela JNA, i to uz prešutno odobrenje Račanova SKH-SDP). S tim oružjem, koje su platili hrvatski porezni obveznici, etnički su očišćeni Hrvati iz kninske krajine i tako zvanih «SAO Krajina».
Pobornici velikosrpske ideologije (četnici) uvijek će biti najgrlatiji i najveći «Jugosloveni» jer su skužili da je to najbolji trik za preveslat žedne preko vode naivne Hrvate, kao što je Zoran Milanović, s kojima slave «antifašizam» i bude jugoslavenskog zloduha. Vidjet ćemo o kakvom se to antifašizmu radilo 1941. godine, a «antifašizam» Srba iz 1990./1991. hrvatska javnost i danas pamti kao (srpski) fašizam. Evo kako je to izgledalo 27. srpnja 1941. godine:
Oko 300 naoružanih četnika (bandita) napalo je redarstvenu postaju Nezavisne Države Hrvatske u mjestu Srb u kojoj je službovalo pet oružnika koji su na vrijeme pobjegli toga kobnoga dana 27. srpnja. Dvojica oružnika su poslije uhvaćena od strane srpskih pobunjenika i ispitivani i mučeni. Ispitivač je bio poznati poslijeratni srpski «advokat» (advocatus diaboli) i uvažena javna ličnost u Titovoj Jugoslaviji, Gojko Polovina, koji je doslovno počeo svoju karijeru kao srpski pobunjenik, i to kao četnik, a ne kao komunist. U Srbu je toga dana, kada je opalila ustanička puška, ubijen rimokatolički svećenik Gospodnetić kojega su četnici mučili, i u staroj dobroj četničkoj tradiciji ispekli na ražnju, tako da se zna kojoj «civilizaciji» pripadaju. Kako su malobrojni Hrvati iz mjesta Srb izbjegli na vrijeme pred četničkim nožem, osim župnika nije bilo drugih hrvatskih žrtava ali zato su «najebali» Hrvati iz mjesta Brotnja kod Plitvica, 34 hrvatska civila, koji su zaklani i bačeni u jednu jamu !!! U tom trenutku se četnicima iz Like pridružilo i jedno 1000 (naoružanih) četnika koji su kao pojačanje stigli iz Bosne gdje će poslije, još isto ljeto, počiniti zvjerske zločine nad muslimanskim i katoličkim pučanstvom. No, vratimo se «narodnom ustanku» ili kako je to Milorad Pupovac zmijskim jezikom rekao «ustanak naroda». Da stvar bude jasna, naglasit ću da ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. nisu digli Hrvati, dakle, hrvatski komunisti primjerice kao što su digli ustanak 22. lipnja u šumi Brezovici kod Siska, nego isključivo Srbi, i to podijeljeni u dvije političke struje ali s jednim zajedničkim nazivnikom, a taj je «Velika» Srbija. U ustanku u Srbu sudjelovalo je, dakle, nekoliko tisuća četnika, i točno 60 srpskih komunista pod vodstvom Đorđa Đoke Jovanića, poslijeratnog «narodnog heroja» i uvažene ličnosti u Titovoj Jugoslaviji. Bio je uvažena ličnost zato što je u svibnju i lipnju 1945. njegova jedinica, partizanska «6. lička divizija», koja je na skupu u Srbu, 27. srpnja 2008. pohvaljena, naglašavam, pohvaljena, etnički čistila Zagrepčane. Kao «komandant» tzv. «6. ličke» se Đoko Jovanić u povijest upisao kao koljač i zločinac jer su partizani iz njegove jedinice vršili masovna silovanja ženskih osoba u podsljemenskoj zoni u Zagrebu, a među zlostavljanima su masovno silovane djevojke koje su redom zaklane i masakrirane (o tome postoji kompletno svjedočanstvo, potvrđeno iz partizanskih izvora).
Naglašavam da su srpski četnici i srpski komunisti potpisali u Otriću, ljeta 1941. godine, sporazum o nenapadanju s talijanskim fašistima i okupatorom. Zoran Milanović, Ingrid Antičević Marinović i Milorad Pupovac su 27. srpnja 2008. pod krinkom antifašizma slavili upravo ono što sam napisao: četnički ustanak, i time su se svjesno svrstali na stranu četnika i izdajica hrvatskog naroda!
Talijanski fašisti su nakon potpisivanja Rimskih ugovora i aneksije dijela Dalmacije, namjeravali anketirati i tzv. zonu II na području NDH linijom Gračac – Knin (jedan dio Dalmacije u području Zadra su talijanskim fašistima odstupili četnici još 1920. godine Rappalskim sporazumom, dok Vesna Pusić laže kako je poglavnik Pavelić i Zadar prepustio Italiji; btw. skup u Srbu je nazočio i predstavnik Pusićkine «hrvatske» tzv. Narodne stranke, HNS). Zato su Srbi digli ustanak, potaknuti od talijanske politike divide et impera (podijeli i vladaj) koja je stvorila mržnu Srba prema Hrvatima. Kako bi stvorili privid da ustaška vlast etnički čisti Srbe, talijanski fašisti su s područja NDH u dalmatinskoj zagori u lipnju i srpnju 1941. evakuirali kamionima u područje anektiranog dijela Dalmacije nekoliko tisuća srpskih civila koje su odvezli u vojarne talijanske armije i tamo ih nahranili i naoružali, te je talijanska tajna služba poslije preko 4 tisuće naoružanih četnika ubacila na područje NDH koji su vršili etničko čišćenje hrvatskih civila jer je to odgovaralo Talijanima. Zato je počelo temeljito etničko čišćenje hrvatskih civila u Liki kako bi se to područje poslije spojilo s etnički očišćenim područjem u Dalmaciji. Predstavnici Srba skupljali su u lipnju i srpnju 1941. peticiju i predali je talijanskom prefektu u Zadru s molbom da područje NDH u dijelu dalmatinske zagore i Like anektira i priključi Kraljevini Italiji. Kao izgovor je poslužila velika laž da su «ustaše pobili 382 tisuće Srba». Zamislite, NDH je stvorena 10. travnja 1941. i do 27. srpnja 1941. je navodno pobijeno «382 hiljade Srba». Velikosrski političari su kao i boljševici vješti u laganju i izmišljanju.
Milanović je, dakle, izrekao laž u Srbu, 27. srpnja 2008. godine, jer u nas i te kako ima antifašizma bez Srba jer ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. nije bio antifašistički nego profašistički, u korist talijanskih fašista, a u tome ustanku je participirala i Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom «Titom» jer je Đoko Jovanić ispred komunističke partije stavio svoj potpis na sporazum o nenapadanju s talijanskim fašistima i njihovom okupacijskom armijom u Hrvatskoj.
Kaže u Srbu, 28.7.2008., šef Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac, koji je kao deklarirani titoist na veliko počeo srbovati, da «Šaljemo poruku cijeloj Hrvatskoj da se ne želimo dijeliti, jer je podjela dosad bilo više nego što ih trebamo i možemo podnijeti». Ma nemoj mi reći, Milorade! Pa četnici i komunisti dijele društvo u Hrvatskoj i svađaju društvo u Hrvatskoj, i to politikom divide et impera! Tko je dijelio društvo 17. kolovoza 1990. nego četnici i komunisti u Kninu, potpomognuti četnicima i komunistima u Beogradu, i uz prešutnu podršku tadašnjih komunista u Hrvatskoj koji sigurno nisu bili reformirani kako su se lažno nazvali nego su bili doboko umočeni u zločinački boljševizam (titoizam), i uvijek su bili saveznici Srba, a oni hrvatski komunisti koji nisu htjeli zaplesati kozaračko kolo likvidirani su, kao na pr. Andrija Hebrang, ali i Marko Orešković, komunist kojega je kao svoga delegata poslao CK KPH u ljeto 1941. u područje ustanka da izvidi situaciju na terenu, i da partijski vrh u Hrvatskoj izvijesti tko se u srpskoj ustaničkoj masi bori rotiv fašizma. S obzirom da se od Srba nitko nije borio protiv fašizma, i da nije bilo antifašističke borbe u Liki, Marko Orešković je kao neugodni svjedok etničkog čišćenja i istine uklonjen s politčke scene i iz života – ubio ga je u zasjedi Đoko Jovanić, a poslije je Tito lagao kako je Oreškovića dao ubiti Andrija Hebrang. Međutim, ubijeni su Marko Orešković i Andrija Hebrang a ne Đoko Jovanić i Josip Broz «Tito».
Od 1945. do 1990. se 27. srpnja slavio u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u vrijeme Titove Jugoslavije, kao «dan ustanka», i to na sramotu komunista u Hrvatskoj, posebno na sramotu hrvatskih komunista koji su bili prihvatili čisti četnički ustanak kao navodni partizanski ustanak, pa su u Srbu i podigli partizanski spomenik, a kad bi se doslovno držali činjenica onda bi spomenik treblo podići četnicima jer oni su digli ustanak u Srbu, i tom se ustanku pridružila šačica srpskih komunista i partizana na čelu sa Đokom Jovanićem. Međutim, spomenik u Srbu je 1995. srušen s pravom, i nepravda bi bila kada bi bio obnovljen, jer taj spomenik predstavlja laž i dijeli društvo. Naprotiv, ostatke spomenika treba pretvoriti u prah i pepo, i na mjesto dosadašnjeg spomenika postaviti spomenik na kojemu bi pisalo kako je na tom mjestu pola stoljeća stajao lažni spomenik kojim su slavljeni pokolji nad hrvatskim civilima u Liki 1941. godine. Ne treba zaboraviti da je posljedica četničkog ustanka od 27. srpnja 1941. bila nasilna smrt nekoliko tisuća Hrvata, najviše hrvatskih civila, mahom seljaka, zemljoradnika čiji je jedini grijeh bio što su bili hrvatske nacionalnosti i kršćani, katoličke vjeroispovjedi.
No, sve u svemu je dobro da hrvatska javnost vidi tko je tko u hrvatskoj politici, i da se SDP svrstao uz četnike, uostalom isto kao i 1990. i 1991. godine! (Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada!)
Odgovor na četništvo, srbovanje i tioistička jugoslavenska preseravanja može i treba biti demokratski čekić pravne države, i drugove četnike i titoiste kazniti visokim novčanim kaznama, a političare među njima strpati u zatvor zbog krivotvorenja povijesti, manipuliranja, vrijeđanja i srbovanja ! Drugovi parfimirani četnici i titoisti očajnički su u potrazi za ustašama kako bi imali alibi za svoje opasne laži koje vode rušenju ustavnog poretka Republike Hrvatske koja se temelji na demokraciji, antifašizmu i antikomunizmu, a ne na četništvu!
U svakom slučaju, dokazane protuhrvatske snage u Republici Hrvatskoj su među strankama HNS, SDP i Srpska samostalna demokratska stranka (SDSS), te udruga titoista zvana «Savez antifašističkih boraca» (SAB). Kao što vidimo, sabovci se lažno predstavljalju jer nisu bili antifašisti nego su s fašistima u Otriću, 1941. godine, potpisali sporazum o nenapadanju, a napadali su hrvatske civile !
CBK
U prilogu pročitajte detalje o četničkom ustanku od 27. srpnja 1941. u Srbu:
Memorandum “Načertanije” kao plan o velikoj Srbiji i etničkom čišćenju aktualiziran i operacionaliziran je velikosrpskim projektom Stevana Moljevića pod naslovom memoranduma “Homogena Srbija” od 30. lipnja 1941.godine, koji se nastavio pola stoljeća kasnije u ratu i agresiji na Hrvatsku, BiH te Kosovo. Novost “Homogene Srbije” u odnosu prema „Načertaniju“ je bila nijansa, da je šovinist Moljević projekt velike Srbije, gdje bi Hrvatska bila svedena na “ono što se vidi s tornjeva zagrebačke katedrale”, stavio u kontekst Jugoslavije (pod srpskom dominacijom). Dopunu tog programa u rujnu 1941. načinio je Politički odbor Draže Mihajlovića i uputio ga jugoslavenskoj emigrantskoj vladi u London, čiji je bio “ministar rata” i kao general (srb. “đeneral”) operativni zapovjednik odreda jugoslavenske kraljevske vojske na terenu u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U diplomatsko-vojnom programu “Homogene Srbije” kaže se da četnički pokret mora:
“Omeđiti “de facto” srpske zemlje i učiniti mogućim ostanak samo srpskog pučanstva”. U tu svrhu treba “posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom” te “čišćenje ili pomicanje seoskog stanovništva s ciljem homogenosti srpske državne zajednice”.
Jedan četnički letak, pronađen u svibnju 1943. u Kninu, zrcalio je bizantsku ćud dvoličnosti srpskih pripadnika četničkog pokreta:
«Braćo Srbi svake dobi, staleža i spola! Na okup! Svi muškarci od 15 do 60 godina neka se odazovu u našu oslobodilačku četničku vojsku. Hrvatske i Hrvata mora nestati, a osovinskoj vojsci dat ćemo osovinu u rebra a čavao u tabane. Mnogo nas je i dobro smo se naoružali iako fašističkim oružjem, kojeg su nam sami davali, da sami sebe koljemo i strijeljamo, ali Srbin se prevariti ne da. Srbin u šumi sa crvenom zvijezdom, Srbin u četnicima s mrtvačkom glavom, Srbin po hrvatskim uredima i među fašističkom vojskom, Srbin svugdje i uvijek nije bio niti jest, niti će biti ništa osim Srbin.” (Prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik, op.a.)
Dana 27. srpnja 1941. godine su sva sela u kninskom okrugu, gdje su (u većini) živjeli stanovnici hrvatskog etničkog podrietla, poharana, popaljena i uništena. Hrvati iz tih sela su djelomično ubijeni a djelomično prisilno izbjegli na teritorij pod izravnom kontrolom fašističke talijanske vojske. Time su kninski Srbi izvršili etničko čišćenje kninskih Hrvata. Vođa kninskih Srba bio je bivši pravoslavni pop Momčilo Đuić, zapovjednik četničke tzv. Dinarske divizije i član nacističkog velikosrpskog Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića iz Srbije. De facto je pop Đuić za vrijeme Drugog svjetskog rata postao ratni zločinac.
Mihajlovićevi četnici su u četiri godine rata (od 1941. do godine 1945.) ubili s predumišljajem 479 Hrvata iz Knina (izvor: pravoslavni kninski protojerej Đuro Sunajko).
Uslijed srpskog četničkog terora u kninskoj krajini su antifašističku borbu protiv četnika poveli preživjeli kninski Hrvati koji su na planini Dinari osnovali Kninski partizanski odred pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske, vojni gerilski odred koji se borio i protiv talijanskih fašista. Iako su Knin od fašističkog terora Talijana i Srba oslobodili 1944. hrvatski komunisti, Srbi su nakon rata pod krinkom Komunističke partije Jugoslavije opet počeli preuzimati u svoje ruke svu upravnu, političku i privrednu vlast u Kninu koju su onda na račun Hrvata imali sve do Oluje 1995. godine. Godine 1948. su svi hrvatski partizanski prvoborci i komunisti iz Knina završili, pod lažnom optužbom da su «ustaše», u jugokomunističkom konc-logoru na Golom otoku i bili u logoru četiri (4) godine. Neki su tamo i umrli. Kninski Hrvati postali su žrtve jugoboljševičkog vođe Tita. Na Golom otoku su završili zato što su tvrdili da su u Kninu nakon Drugog svjetskog rata svu vlast preuzeli četnici pod krinkom «bratstva i jedinstva» (slogan KPJ).
SRPSKI TZV. NARODNI USTANAK 27.7.1941.
Srpski ustanak i napad na NDH počeo je 27.7.1941. u organizaciji srpskog četničkog pokreta i talijanskog saveznika Nezavisne Države Hrvatske. Ustanak je izbio na političkom teritoriju NDH, i to istovremeno u kninskoj krajini, u Liki, Bosanskoj krajini i u istočnoj Hercegovini. Pod četničku okupaciju došao je grad Knin i hrvatska sela u kninskom okrugu i cijeloj kninskoj krajini, a hrvatsko katoličko stanovništvo je etnički očišćeno. U kninskoj krajini je srpski ustanak vodio bivši pravoslavni pop i četnički vojvoda Đuić, a u ličkom mjestu Srb su pobunu vodili četničke kolovođe Torbica, Omčikus i Radenović koji su sa svojim naoružanim pristašama došli iz talijanske anektirane zone i 27. srpnja, na dan ustanka, osnovali u Srbu oružani četnički puk (brigadu). Na Krbavskom polju se pobuniše sva sela s većinskim pravoslavnim stanovništvom, a svo katoličko stanovništvo je izbjeglo u Udbinu. Isto se dogodilo oko grada Gospića gdje se hrvatsko stanovništvo pred srpskim pokoljima povlači u Perušić, Gospić i Široku Kulu. U Divoselu ubijeno je sedam, u Ostrovici pet, a u Kuli 30 Hrvata, te u Metku 20 Hrvata. U Pištalinskoj Dragi je na prijevaru ubijeno 200 domobrana iz hrvatske vojske. Dne. 27. srpnja se talijanska vojska povlači iz Topuskog, Vrginmosta i Slunja u Karlovac, i prepušta hrvatske izbjeglice na milost i nemilost četnicima i partizanima.
Od srpskog ustanka još širih razmjera i okrutniji nego u Hrvatskoj je srpski ustanak u Bosanskoj krajini gdje se borba protiv «okupatora» vodi prvenstveno protiv muslimanskih državljana NDH i gdje srbske vođe ustanka pozivaju na «borbu protiv Turaka». Srpska pobuna je počela napadom na grad Drvar gdje je ubijena domobranska posada. Općenito su četnici zapalili sve željezničke stanice i popalili sve općine u kojima Srbi nisu činili većinu. Dana 29. srpnja su četnici napali policijsku stanicu NDH u Plavnom kraj grada Knina i ubili četiri redarstvenika, a sutradan su napali selo Polača, također kod Knina, i ubili šest redarstvenika. Dana 1. kolovoza 1941. su četnici napali policijsku stanicu hrvatskih snaga sigurnosti u bosanskoj Krupi i ubili 13 redarstvenika čija su tijela potom bacili u jamu s krečom. Dana 2. kolovoza su četnici zapalili i potom sa zemljom sravnili zapadnobosanska sela Krnjeušu i Vrtoče i pri tom kriminalnom aktu ratnog zločina zaklali 80 nesrpskih stanovnika Krnjeuše, a sveukupno ubili 130 hrvatskih seljaka. Dana 18. kolovoza su srpske snage zauzele grad Srebrenicu u istočnoj Bosni i ubile oko 1000 muslimanskih civila. U okrugu Sanskog Mosta su popaljena sva muslimanska sela, a u gradu Sanski Most se pred srpskim pokoljima smjestilo 5000 muslimanskih izbjeglica, isto toliko u Bosanskom Novom, Bihaću, Bosanskoj Krupi, i u gradu Jajcu gdje je spas pred srpskim terorom našlo 6000 izbjeglica. U Trubaru je zaustavljen vlak i svi putnici su odvedeni i poubijani, zaustavljani su također i autobusi i putnici ubijani. Najveći zločin su srpski četnici za vrijeme ustanka 1941. protiv NDH i napada na hrvatsko civilno stanovništvo počinili kada su spalili grad Kulen Vakuf i poubijali 1305 hrvatskih državljana, uglavnom žena i djece.
IZDAJA HRVATSKOG TALIJANSKOG SAVEZNIKA
Prilikom napada oružanih četnika na hrvatsko civilno stanovništvo talijanske snage, koje su po Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. i osovinskom Trojnom paktu bile hrvatskoj državi savezničke snage, nisu niti jednom prilikom priskočile u pomoć i zaštitile napadnute redarstvene snage NDH i hrvatske civile s obzirom da je NDH u ustaničkim krajevima raspolagala isključivo s lakim policijskim i domobranskim snagama (bez teškog naoružanja), bez hrvatske vojske koja tada još nije bila ustrojena, a kamoli operativno spremna. Talijani, na primjer, prolaze pored opkoljene Udbine, ali ih srpski napadači ne napadaju. Guverner Italije u anektiranoj Dalmaciji, Batiniani, javlja 28.7.1941. iz Zadra u Rim kako srpski ustanički pokret nije uperen protiv talijanskih snaga, i da srpsko stanovništvo želi u Liki imati garnizon talijanske vojske. Karabinjeri iz Zadra 31. srpnja izvještavaju talijanskog guvernera kako je potvrđeno da je srpski pokret usmjeren isključivo protiv hrvatskih interesa, i da bi srpsko stanovništvo Like i Bosne s naročitim oduševljenjem prihvatilo pripajanje Italiji. Kompletni aparat stare jugoslavenske vlasti, gdje je bio sastavljen od Srba, kao na pr. u Dalmaciji i istočnoj Hercegovini, stavio se odmah u službu talijanskog okupatora, naročito policija i žandarmerija u kojima su Srbi za vrijeme Jugoslavije činili većinu. Od trenutka talijanske okupacije od 17. travnja 1941. i talijanske aneksije dijela hrvatske Dalmacije od 18. svibnja godine 1941. su Srbi iz Hrvatske počeli u neanektiranom dijelu NDH s agitacijom za talijanskom aneksijom kako bi veći dio srpske nacionalne manjine došao u Hrvatskoj pod talijansku a ne hrvatsku vlast. U neanektiranom dijelu NDH je centar srpske pobune postao Knin koji se pretvorio u četničku metropolu. Bivši ministar u velikosrpskoj vladi premijera Milana Stojadinovića u Kraljevini Jugoslaviji, N. Novaković Longo, i vođa pokreta «Srbi na okup» je dne. 6. svibnja 1941. talijanskom prefekt u Zadru predao peticiju u kojoj «u ime 100.000 Srba Dalmacije i Like» zahtijeva da se ovi hrvatski krajevi pripoje Italiji. Ista situacija u Splitu: srpska delegacija pod vodstvom B. Desnice i popa Urukula «traži od talijanske komande da se cijela Dalmacija i Lika pripoje Italiji». U svim mjestima Dalmacije gdje žive Srbi, u Zadru, Šibeniku, Kistanju, Benkovcu i Obrovcu srpske delegacije podnose zapovjedništvima talijanskih garnizona peticije i mole aneksiju hrvatskih krajeva.
Srbi se 1941. u NDH nisu borili protiv fašističkog okupatora, nisu oružje uperili protiv okupatorske talijanske II armije u Dalmaciji nego protiv Nezavisne Države Hrvatske koja se zbog srpskog napada na hrvatske ciljeve u Travanjskom ratu i zbog srpskog ustanka od 27. srpnja 1941. našla u obrani od prvog dana postojanja. Nije NDH napala 1941. godine Srbe odnosno srpsku nacionalnu manjinu u NDH nego su Srbi iz srpske nacionalne manjine u NDH napali NDH. Pored toga je srpska vojska (četničke snage) krajem 1941. izvršila invaziju i agresiju na NDH kada je okupirala istočnu Bosnu istočno od Sarajeva do Drine.
Osim što je 1941. pod srpsku okupaciju pala istočna Bosna, pala je i zapadna Bosna, istočna Hercegovina, Lika i sjeverna Dalmacija, zajedno s najvećim dijelom južne Dalmacije koja je Rimskim ugovorima pala pod Italiju.
Kako bi Italija u odnosu na Njemačku očuvala svoj utjecaj na istočnojadranskoj obali, talijanski su fašisti od prvog dana postojanja NDH sprečavali konsolidaciju tek uspostavljene hrvatske države, i nakon Rimskih ugovora tražili povod za reokupaciju NDH do Save. Kako bi to spriječili i zaštitili njemačke interese, njemačke su vojne vlasti dozvolile formiranje hrvatske vojske i povukle njemačko-talijansku vojnu crtu razdvajanja osovinskih snaga linijom Karlovac-Foča. Prve odluke za reokupaciju demilitarizirane zone u NDH donijete su već početkom lipnja godine 1941. odmah po potpisivanju Rimskih ugovora, u zapovjedništvu II armate. Trebalo je vrhovno talijansko zapovjedništvo (Mussolini) uvjeriti u pobunu u NDH. Kako bi stvorili utisak o neredima, talijanska vojska kamionima prebacuje cijele skupine srpskog stanovništva iz demilitarizirane zone NDH u anektiranu zonu Dalmacije (preko 18 tisuća Srba prebačeno je na taj način u talijansku zonu), a početkom srpske pobune od 27. srpnja 1941. ti isti srpski seljaci bivaju od talijanskih fašista ubacivani u NDH do zuba naoružani, tako da je sveukupno 4126 naoružanih četnika između 24. srpnja i 5. kolovoza 1941. ubačeno od talijanskih fašista u NDH. Na područje NDH kreću i talijanski obavještajci koji srpskom stanovništvu dijele propagandne letke i obećavaju pomoć i talijansku okupaciju u zamjenu za hrvatsku vlast. Dne. 29. srpnja 1941. su talijanske trupe ušle u Knin i okupirale teritorij svog službenog hrvatskog saveznika. Njemačka sigurnosna služba SD javlja 1. kolovoza iz Nezavisne Države Hrvatske: „U hrvatskim krugovima ponovno se ukazuje na to da konci ovih buna nekako vode prema Italiji(...)“
Zaista, Zoki, u nas nema fašizma bez Srba. Miloradu Pupovcu, koji ima sve privilegije u Republici Hrvatskoj, ovo je već drugi svesrpski miting koji je organizirao u posljednja dva mjeseca (prvi je bio u zagrebačkoj koncertnoj dvorani «Vatroslav Lisinski») pa to više nije slučajnost nego sustav, a tko mu je omogućio političku platformu za mitinge? Naš dragi premijer Ivo Sanader koji na pritisak Europske unije prihvaća sve i svašta i koji je s Pupovčevom strankom SDSS i ušao u (oportunističku) koaliciju. S obzirom kako se ljevica u Hrvatskoj voli pozivati na partizansku skupštinu bez demokratskog legitimiteta, ZAVNOH, i pri tome shizofrenično još uzdiže Tita u nebesa koji je dao ubiti kreatora Zavnoha, Andriju Hebranga, onda treba reći i ovo: ZAVNOH je na svojoj posljednjoj sjednici u kolovozu 1945. godine prihvatio četnički ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. kao službeni praznik u tadašnjoj hrvatskoj republici u Titovoj Jugoslaviji. Kako je jedan od sudionika tog četničkog ustanka bio i vođa srpskih komunisti u Liki, Đoko Jovanić, partizanski prvoborac i komandant «6. ličke», tako je ustanak ukraden četnicima i proglašen partizanskim «ustankom naroda». To je taj povijesni događaj koji Milorad Pupovac želi nametnuti hrvatskoj javnosti.
CBK
PS: najavljujem specijalno izdanje posta na temu blogera Nemanja jer mi je bez ikakvog razloga izbrisao dva moja komentara na njegovu blogu, a na temu rođendana Slavka Goldsteina. Pretpostavljam da bloger Nemanja ne može podnijeti činjenicu da u jasenovačkom logoru nije stradalo "700 tisuća" ljudi, kao što on, jadnik, tvrdi, i čak je uvjeren u to.
petak, 18.07.2008.
PRVA SUDSKA PRESUDA PROTIV JEDNOG UDBAŠA, ALI NE U POST - "SOCIJALISTIČKOJ" HRVATSKOJ NEGO U DEMOKRATSKOJ I PRAVNOJ DRŽAVI NJEMAČKOJ
BREAKING NEWS:
SENZACIONALNO: UDBAŠ DOLIJAO – TJERAN ZEC IZ ŠUME, ISTRČALO CIJELO KRDO DIVLJIH SVINJA!
TITOVA SFRJ – TERORISTIČKA TVOREVINA – PROVODILA DRŽAVNI TERORIZAM !!!
Na Zapadu ništa novo? Na Zapadu ipak nešto novo: gotovo je s praksom maženja bivših komunista, udbaša i udbaških doušnika! Privremeni specijalni sud za državni terorizam pri Županijskom sudu u Münchenu donio je prvu presudu u povijesti protiv jednog udbaša, sluge jugoslavenskog komunizma i boljševičkog režima: Krunoslav Prates, pod udbaškim konspirativnim doušničkim imenom „Boem“ dobio je kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u svirepom ubojstvu bivšeg komunista i direktora marketinga zagrebačke INE, g. Stjepana Đurekovića, hrvatskog političkog emigranta. (Hrvatski državni vrh ostao u šoku, vidjet ćemo poslije zašto.) Prvu molbu za pomilovanje će osuđenik udbaš Prates po njemačkom zakonu smjeti podnijeti tek nakon 15 godina neprekidno izdražen kazne, znači, tek kad bude imao 75 godina.
Kao organizatori tog gnjusnog ubojstva (Stjepanu Đurekoviću su udbaške ubojice sjekirom raskolile glavu) navedeni su Josip Perković, Zdravko Mustač, Mika Špiljak i Stane Dolanc, od kojih je drug Stane nekadašnji šef sekretarijata za unutrašnje polosve SFRJ, i naravno, nekadašnji partizanski antifašist iz „Osvobodilne fronte“ koja je 1945. godine 20.000 tijela nekomunističkih i antifašističkih Slovenaca odvojila od njihovih duša.
U čitanju pledoajea je Glavni državni odvjetnik Savezne Republike Njemačke, g. Wolf-Dieter Dietrich, naglasio je da Glavni državni odvjetnik, Mladen Bajić, i Državno odvjetništvo RH „nije uopće surađivalo“ s njemačkim državnim odvjetništvom u rasvjetljavanju političkog ubojstva pokojnog Đurekovića, koji je ubijen 28. srpnja 1983. u mjestu Wolfratshausen kraj Münchena, i to od strane koljačke Udbe. Dietrich je naglasio: „Hrvatska s jedne strane pokušava provesti reforme i postati članica EU, ali s druge strane stari komunistički kadar još ima velik utjecaj na hrvatsko pravosuđe – izjavio je savezni tužitelj“, i nastavio „Glavno državno odvjetništvo u Hrvatskoj nije zainteresirano za rješavanje ubojstava, a unatoč zahtjevima i obećavanoj suradnji /suradnju obećao premijer Sanader/, samo smo zasipani bezvrijednom dokumentacijom“. (Izvor: Jutarnji list, 08.07.2008. „Hrvatska nam nije htjela pomoći u suđenju Pratesu“.)
Prates je osuđen i na osnovi njegova vlastita priznanja na minhenskom suđenju da je udbašima predao ključ od garaže u kojoj se nalazila improvizirana tiskara u kojoj je radio Stjepan Đureković.
Postoje dva motiva ubojstva. Prvi je što je Stj. Đureković objavio tri knjige u kojima je jugoslavenski državni i partijski vrh optužio za političku korupciju, a drugi je motiv da se prikrije pljačka nafte koju je u INA-i navodno izveo sin od Mike Špiljka, Vanja Špiljak, pa je St. Đureković od Udbe optužen da je otuđio jedan Inin tanker nafte kojeg da je prodao na međunarodnom tržištu u Rotterdamu i novac stavo u svoj džep od čega da je tiskao „protujugoslavensku“ literaturu. Jedna Đurekovića knjiga nosi zanimljiv naslov: „Ja, Josip Broz Tito“.
Iako je minhenski Sud za državni terorizam pozvao Pratesova šefa Josipa Perkovića da konačno preda sudu navedeni ključ, ovaj je obavijestio Sud da je bolestan (bolestan je kao svojedobno kad je bio „bolestan“ Mladen Naletilić „Tuta“ koji je poslije zaigrao u odbojkaškoj momčadi haaškog pritvora; inače, Udba ima i danas doušnike u zdravstvu preko kojih nabavljaju krivotvorena liječnička izvešća.
U kojoj je mjeri Hrvatska premrežena udbaškim doušnicima svjedoči i izjava glavnog udbaša Josipa Manolića koju je devedesetih godina dao „Vjesniku“, kada je rekao da je Udba samo na području Hrvatske za vrijeme Titove Jugslavije imala „220 tisuća doušnika“. Evo što kaže antifašist i lovac na naciste Simon Wiesenthal u jednoj od svojih posljednjih izjava u životu:
„STASI /istočnonjemačka Udba/ je u represiji prema svom narodu bila gora od Gestapa“ odnosno Hitlerove tajne policije GESTAPO. Wiesenthal je za svoju tvrdnju naveo sljedeće činjenične podatke: „Gestapo je imao 40.000 agenata u zemlji /3. Reich/ od 80 milijuna stanovnika, dok je STASI zapošljavao 102.000 agenata i doušnika da kontrolira samo 17 milijuna ljudi /u DDR/.“
Zdravko Mustač je inače bio šef Udbe u Zagrebu kada su udbaši 1981. likvidirali zagrebačkog Židova Ernesta Brajdera zato što je s Dobroslavom Paragom sakupljao potpise na peticiju Predsjedništvu SFRJ kojom su od „drugova“ zahtijevali oslobađanje političkih zatvorenika iz jugoslavenskih zatvora i logora (Miroslav Krleža odbio je potpisati peticiju). S obzirom da drug Zdravko nije kažnjen zbog ubojstva nevinog čovjeka, osnovano je osumnjičen da je počinio i slijedeće ubojstvo, nevinog Stjepana Đurekovića. Kad je uspostavljena „demokratska“ Hrvatska, 1990. godine, kao pravi stručnjak je Zdravko Mustač od strane "hrvatskog vrhovništva" postavljen za šefa kabineta od Josipa Manolića u udbaškoj Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) Republike Hrvatske. Poslije je postao šefom osiguranja u „Kaptol-banci“ od Tuđmanova unuka Dejana Košutića koji danas živi u Beogradu.
Stručnjak Josip Perković je također svoje usluge ponudio „demokratskim“ vlastima RH, pa je tako u kolvozu 1991. smijenjen osnivač hrvatske vojno-obavještajne službe Drago Frančišković (koga je postavio general Martin Špegelj), a na njegovo je mjesto postavljen Josip Perković, dobivši od vrhovnika čin brigadira Hrvatske vojske. On je hrvatsku vojno-obavještajnu službu RH, koja je do Frančiškovićeve smjene uspješno nadzirala agente KOS-a JNA, preimenovao u S.I.S. i usmjerio prema „unutarnjem neprijatelju“, t.j. prema antikomunističkoj demokratskoj oporbi na čelu s Dobroslavom Paragom. Josip Perković je osnovano osumnjićen da je umiješan u političko ubojstvo i atentat na dopredsjednika Hrvatske stranke prava, g. Antu Paradžika, kao i na hrvatske branitelje generala HOS-a Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga. Naravno, kao osnovano osumnjićeni šef u svemu tome je Josip Manolić koji je nedavno od predsjednika Mesića odlikovan visokim državnim odličjem. Manolić Josip je osnovano osumnjićen i za likvidaciju zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, kao i za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima u Bjelovaru, 1945. godine. Kad je predsjednik Tuđman dao Josipu Perkoviću nogu u zadnjicu, ministar obrane Gojko Šušak uzeo ga je k sebi za šefa kabineta u MORH-u.
Mika Špiljak pak nije bio samo običan šuster (po zanimanju, dakle, postolar) nego i generalni sekretar politbiroa CK SKJ i predsjednik Predsjedništva SFRJ koji je Franji Tuđmanu, kao nekadašnjem političkom zatvoreniku i disidentu komunizma/titoizma godine 1987. nabavio jugo-pasoš kako bi ovaj mogao otputovati u Ameriku i pobrati vrhnje od hrvatske emigracije, odnosno lovu, novac za predizbornu kampanju 1990. Inače, svi drugi politički zatvorenici i disidenti su svoje pasoše dobili tek 1989./1990. Tako je uskraćen pasoš i Dobroslavu Paragi koji je svoja građanska prava dobio natrag tek 1989. na intervenciju njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera koji ga je pozvao u službeni posjet, pa mu je trebala putovnica koju su mu drugovi i drugarice pokušali uskratit jer – šta Paraga ima putovat – ima da bude kuš!
„Boga mi, više nego idealno“
Nekadašnji udbaški šef u Beogradu (načelnik Druge uprave SSUP-a) Ivan Lasić, komunist hrvatskog porijekla) je u izjavi Županijskom sudu u Zagrebu, koju je tajno dao devedesetih godina, rekao slijedeće:
„...U Beograd sam došao u travnju 1983. Nakon izvjesnog vremena saznao sam za ubojstvo Stjepana Đurekovića. O tome me obavijestio moj kolega iz SIP-a, načelnik Druge uprave /tajna služba pri jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova, šef Budimir Lončar „Buda“, nekadašnji oficir OZN-e, današnji Mesićev savjetnik za vanjsku politiku/, Sreten Aleksić: „Jutro ti je jedan manje, jedan je pronađen mrtav – INA direktor“...Dolanc je odmah upitao: „Je li sve u redu, što je s ekipom /egzekutorima/?“... „Dolanc je dodao: „Opet će biti problema i optužbi na naš račun. Ubuduće moramo paziti kako to radimo“. Lasić nastavlja „Otišao sam kod Čolaka i rekao: „Stanko, ovo nije u redu“. Čolak mi je odgovorio: „Ne beri brige. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip. To je grupa koja je završila i Šiptare“. Poslije tog slučaja sam boravio u Zagrebu i razgovarao s Josipom Perkovićem. Rekao sam mu da nisam bio u toku priprema /za ubojstvo/, ali da iza svega ispada kako je sve prošlo maltene idealno. Josip Perković je odgovorio: „Boga mi, više nego idealno“.“
(Izvor: Saborsko izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, Hrvatski državni sabor, Zastupnički dom, predsjednik akademk Vlatko Pavletić, u Zagrebu, 12. listopada 1999., klasa 023-03/99-03/20, urbroj: 62-99-436.)
Ne treba se valjda posebno naglasiti da je izvršni ubojica koji je ubio g. Stjepana Đurekovića bio Željko Ražnjatović „Arkan“ koji je u velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu postao ratni zločinac koji je sudjelovao u etničkom čišćenju i genocidu nad Hrvatima u istočnoj Slavoniji i u Vukovaru.
LAŽNI STIJEG
Američke i ostale vodeće obavještajne službe u svijetu odavno su usavršile tehniku operacije „lažnoga stijega“, t.j. izazivanje stravičnih događaja ali tako da izgleda kao da ih je počinila protivnička strana ili neprijatelj, što se u obavještajnom žargonu zove „lažni stijeg“. U idealnim uvjetima, oni koji takva djela počinjaju ni ne slute u čijem interesu to čine. Tajne operacije lažnih stijegova jesu tajne operacije koje provode vlade, i osmišljene su tako da se stvori dojam kako ih je izveo netko drugi. Smisao terorizma lažnoga stijega jest u tome da teroristi vjeruju da oni samo provode zapovijedi kako bi „pomogli svojoj borbi“, a nisu svjesni da je njihovo vodstvo odavno u rukama njihovih neprijatelja. Jedan od uspješnih terorističkih napada tipa lažnoga stijega, kojim je diskreditirano ono za što su se borili borci za slobodu, koje su na Zapadu nazivali teroristima, bila je otmica talijanskog putničog broda „Achille Lauro“ u Sredozemlju, 1985. godine, koju su proveli Palestinci. Tu je operaciju naručila izraelska tajna služba, a organizirala ju je palestinska organizacija pod vodstvom svjetskoga terorista Abu Abasa u kojoj su neki Palestinci bili izraelski tajni agenti. Pripremu te otmice potanko je opisao posebni savjetnik izraelskog premijera Jicaka Šamira, g. Ari Ben-Menaše, stručnjak za tajne službe, u svojoj knjizi Profits of War (Profiti rata):
„Bila je to, zapravo, jedna od „crnih“ propagandnih operacija koja je imala svrhu pokazati da su Palestinci hrpa ubojica i opasnih koljača. Operacija je izvedena ovako: general Izraelske vojske, Rafael Eitan, dao je Radiju naputke o tome kako je vrijeme da Palestinci izvedu nekakav napad i učine nešto okrutno, ali nije iznio nikakve pojedinosti. Radi je taj naputak odnosno tu zapovjed prenio Abu Abasu koji je za provedbu takvih naloga primao milijune dolara od dužnosnika izraelske tajne službe koji su glumili sicilijanske mafijaše. Abas je zatim okupio ekipu za napad na brod „Achille Lauro“. Članovima ekipe rečeno je da ta akcija mora biti izvedena okrutno kako bi svijetu pokazali što čeka ostale nevine građane ne ispune li se zahtjevi Palestinaca. Teroristi su odabrali jednu stariju osobu, američkog Židova Leona Klinghoffera koji je bio u invalidskim kolicima, ubili ga i njegovo tijelo bacili u more. Time su rekli svoje. No, to je za Izrael bila najbolja moguća antipalestinska propaganda“, napisao je Ben-Menaše. (Izvor: F. William Engdahl “STOLJEĆE RATA 2 – Tajni geopolitički plan američke Vlade”, Zagreb, 2008.)
Operaciju „lažni stijeg“ naručila je i jugoslavenska vlada pod palicom diktature Josipa Broza – Tita kada je jugoslavenska totalitarna komunistička tajna služba državne sigurnosti zapovijedila svojim tajnim agentima u hrvatskoj emigrantskoj organizaciji Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) izvođenje vojne operacije dizanja hrvatskog oružanog ustanka u Titovoj Jugoslaviji, 1972. godine, na području Bosne. Dok je 19 mladih hrvatskih revolucionara i boraca ginulo u zasjedi koju je postavila „Jugoslavenska narodna armija“ (JNA), čelnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva ispijali su whiskey sa šefovima Udbe u Beogradu. Borci za slobodu Hrvatske mislili su da su se tajno prebacili iz Australije u Jugoslaviju, sa ciljem da animiraju hrvatsko stanovištvo na dizanje oružanog ustanka protiv omraženog jugoslavenskog komunističkog režima. Međutim, svi su izginuli osim dvojice od kojih je jedan od Vojnog suda JNA u Sarajevu osuđen na smrt strijeljanjem i pogubljen, a drugi i najmlađi hrvatski borac, Ludvig Pavlović, osuđen je na najveću kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Na slobodu je pušten tek u vrijeme „jugoslavenske krize“ kada se 1991. odmah uključio u oružane snage Republike Hrvatske i u borbu protiv Miloševićeve velikosrpske agresije ali je ubijen od „prijateljske vatre“ odnosno od tajnih agenata hrvatske frakcije jugoslavenske Udbe iz Zagreba. Cilj udbaškg „lažnoga stijega“ je bio da se nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine kompromitira hrvatska emigracija i stvori alibi za obračun s Hrvatima na Zapadu. Nekoliko godina nakon namještene akcije „Bugojno 1972.“ je jugoslavenska tajna služba po nalogu diktatora i zločinca Tita ubila u Parizu vodećeg hrvatskog emigranta, ideologa i intelektualca, cijenjenog gospodina Bruna Bušića.
Kao što je suđenje pravne države Njemačke pokazalo, Republika Hrvatska se i 2008. godine nalazi u raljama udbaša! Nad nama vlada teroristička Udba!
CBK
SENZACIONALNO: UDBAŠ DOLIJAO – TJERAN ZEC IZ ŠUME, ISTRČALO CIJELO KRDO DIVLJIH SVINJA!
TITOVA SFRJ – TERORISTIČKA TVOREVINA – PROVODILA DRŽAVNI TERORIZAM !!!
Na Zapadu ništa novo? Na Zapadu ipak nešto novo: gotovo je s praksom maženja bivših komunista, udbaša i udbaških doušnika! Privremeni specijalni sud za državni terorizam pri Županijskom sudu u Münchenu donio je prvu presudu u povijesti protiv jednog udbaša, sluge jugoslavenskog komunizma i boljševičkog režima: Krunoslav Prates, pod udbaškim konspirativnim doušničkim imenom „Boem“ dobio je kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u svirepom ubojstvu bivšeg komunista i direktora marketinga zagrebačke INE, g. Stjepana Đurekovića, hrvatskog političkog emigranta. (Hrvatski državni vrh ostao u šoku, vidjet ćemo poslije zašto.) Prvu molbu za pomilovanje će osuđenik udbaš Prates po njemačkom zakonu smjeti podnijeti tek nakon 15 godina neprekidno izdražen kazne, znači, tek kad bude imao 75 godina.
Kao organizatori tog gnjusnog ubojstva (Stjepanu Đurekoviću su udbaške ubojice sjekirom raskolile glavu) navedeni su Josip Perković, Zdravko Mustač, Mika Špiljak i Stane Dolanc, od kojih je drug Stane nekadašnji šef sekretarijata za unutrašnje polosve SFRJ, i naravno, nekadašnji partizanski antifašist iz „Osvobodilne fronte“ koja je 1945. godine 20.000 tijela nekomunističkih i antifašističkih Slovenaca odvojila od njihovih duša.
U čitanju pledoajea je Glavni državni odvjetnik Savezne Republike Njemačke, g. Wolf-Dieter Dietrich, naglasio je da Glavni državni odvjetnik, Mladen Bajić, i Državno odvjetništvo RH „nije uopće surađivalo“ s njemačkim državnim odvjetništvom u rasvjetljavanju političkog ubojstva pokojnog Đurekovića, koji je ubijen 28. srpnja 1983. u mjestu Wolfratshausen kraj Münchena, i to od strane koljačke Udbe. Dietrich je naglasio: „Hrvatska s jedne strane pokušava provesti reforme i postati članica EU, ali s druge strane stari komunistički kadar još ima velik utjecaj na hrvatsko pravosuđe – izjavio je savezni tužitelj“, i nastavio „Glavno državno odvjetništvo u Hrvatskoj nije zainteresirano za rješavanje ubojstava, a unatoč zahtjevima i obećavanoj suradnji /suradnju obećao premijer Sanader/, samo smo zasipani bezvrijednom dokumentacijom“. (Izvor: Jutarnji list, 08.07.2008. „Hrvatska nam nije htjela pomoći u suđenju Pratesu“.)
Prates je osuđen i na osnovi njegova vlastita priznanja na minhenskom suđenju da je udbašima predao ključ od garaže u kojoj se nalazila improvizirana tiskara u kojoj je radio Stjepan Đureković.
Postoje dva motiva ubojstva. Prvi je što je Stj. Đureković objavio tri knjige u kojima je jugoslavenski državni i partijski vrh optužio za političku korupciju, a drugi je motiv da se prikrije pljačka nafte koju je u INA-i navodno izveo sin od Mike Špiljka, Vanja Špiljak, pa je St. Đureković od Udbe optužen da je otuđio jedan Inin tanker nafte kojeg da je prodao na međunarodnom tržištu u Rotterdamu i novac stavo u svoj džep od čega da je tiskao „protujugoslavensku“ literaturu. Jedna Đurekovića knjiga nosi zanimljiv naslov: „Ja, Josip Broz Tito“.
Iako je minhenski Sud za državni terorizam pozvao Pratesova šefa Josipa Perkovića da konačno preda sudu navedeni ključ, ovaj je obavijestio Sud da je bolestan (bolestan je kao svojedobno kad je bio „bolestan“ Mladen Naletilić „Tuta“ koji je poslije zaigrao u odbojkaškoj momčadi haaškog pritvora; inače, Udba ima i danas doušnike u zdravstvu preko kojih nabavljaju krivotvorena liječnička izvešća.
U kojoj je mjeri Hrvatska premrežena udbaškim doušnicima svjedoči i izjava glavnog udbaša Josipa Manolića koju je devedesetih godina dao „Vjesniku“, kada je rekao da je Udba samo na području Hrvatske za vrijeme Titove Jugslavije imala „220 tisuća doušnika“. Evo što kaže antifašist i lovac na naciste Simon Wiesenthal u jednoj od svojih posljednjih izjava u životu:
„STASI /istočnonjemačka Udba/ je u represiji prema svom narodu bila gora od Gestapa“ odnosno Hitlerove tajne policije GESTAPO. Wiesenthal je za svoju tvrdnju naveo sljedeće činjenične podatke: „Gestapo je imao 40.000 agenata u zemlji /3. Reich/ od 80 milijuna stanovnika, dok je STASI zapošljavao 102.000 agenata i doušnika da kontrolira samo 17 milijuna ljudi /u DDR/.“
Zdravko Mustač je inače bio šef Udbe u Zagrebu kada su udbaši 1981. likvidirali zagrebačkog Židova Ernesta Brajdera zato što je s Dobroslavom Paragom sakupljao potpise na peticiju Predsjedništvu SFRJ kojom su od „drugova“ zahtijevali oslobađanje političkih zatvorenika iz jugoslavenskih zatvora i logora (Miroslav Krleža odbio je potpisati peticiju). S obzirom da drug Zdravko nije kažnjen zbog ubojstva nevinog čovjeka, osnovano je osumnjičen da je počinio i slijedeće ubojstvo, nevinog Stjepana Đurekovića. Kad je uspostavljena „demokratska“ Hrvatska, 1990. godine, kao pravi stručnjak je Zdravko Mustač od strane "hrvatskog vrhovništva" postavljen za šefa kabineta od Josipa Manolića u udbaškoj Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) Republike Hrvatske. Poslije je postao šefom osiguranja u „Kaptol-banci“ od Tuđmanova unuka Dejana Košutića koji danas živi u Beogradu.
Stručnjak Josip Perković je također svoje usluge ponudio „demokratskim“ vlastima RH, pa je tako u kolvozu 1991. smijenjen osnivač hrvatske vojno-obavještajne službe Drago Frančišković (koga je postavio general Martin Špegelj), a na njegovo je mjesto postavljen Josip Perković, dobivši od vrhovnika čin brigadira Hrvatske vojske. On je hrvatsku vojno-obavještajnu službu RH, koja je do Frančiškovićeve smjene uspješno nadzirala agente KOS-a JNA, preimenovao u S.I.S. i usmjerio prema „unutarnjem neprijatelju“, t.j. prema antikomunističkoj demokratskoj oporbi na čelu s Dobroslavom Paragom. Josip Perković je osnovano osumnjićen da je umiješan u političko ubojstvo i atentat na dopredsjednika Hrvatske stranke prava, g. Antu Paradžika, kao i na hrvatske branitelje generala HOS-a Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga. Naravno, kao osnovano osumnjićeni šef u svemu tome je Josip Manolić koji je nedavno od predsjednika Mesića odlikovan visokim državnim odličjem. Manolić Josip je osnovano osumnjićen i za likvidaciju zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, kao i za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima u Bjelovaru, 1945. godine. Kad je predsjednik Tuđman dao Josipu Perkoviću nogu u zadnjicu, ministar obrane Gojko Šušak uzeo ga je k sebi za šefa kabineta u MORH-u.
Mika Špiljak pak nije bio samo običan šuster (po zanimanju, dakle, postolar) nego i generalni sekretar politbiroa CK SKJ i predsjednik Predsjedništva SFRJ koji je Franji Tuđmanu, kao nekadašnjem političkom zatvoreniku i disidentu komunizma/titoizma godine 1987. nabavio jugo-pasoš kako bi ovaj mogao otputovati u Ameriku i pobrati vrhnje od hrvatske emigracije, odnosno lovu, novac za predizbornu kampanju 1990. Inače, svi drugi politički zatvorenici i disidenti su svoje pasoše dobili tek 1989./1990. Tako je uskraćen pasoš i Dobroslavu Paragi koji je svoja građanska prava dobio natrag tek 1989. na intervenciju njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera koji ga je pozvao u službeni posjet, pa mu je trebala putovnica koju su mu drugovi i drugarice pokušali uskratit jer – šta Paraga ima putovat – ima da bude kuš!
„Boga mi, više nego idealno“
Nekadašnji udbaški šef u Beogradu (načelnik Druge uprave SSUP-a) Ivan Lasić, komunist hrvatskog porijekla) je u izjavi Županijskom sudu u Zagrebu, koju je tajno dao devedesetih godina, rekao slijedeće:
„...U Beograd sam došao u travnju 1983. Nakon izvjesnog vremena saznao sam za ubojstvo Stjepana Đurekovića. O tome me obavijestio moj kolega iz SIP-a, načelnik Druge uprave /tajna služba pri jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova, šef Budimir Lončar „Buda“, nekadašnji oficir OZN-e, današnji Mesićev savjetnik za vanjsku politiku/, Sreten Aleksić: „Jutro ti je jedan manje, jedan je pronađen mrtav – INA direktor“...Dolanc je odmah upitao: „Je li sve u redu, što je s ekipom /egzekutorima/?“... „Dolanc je dodao: „Opet će biti problema i optužbi na naš račun. Ubuduće moramo paziti kako to radimo“. Lasić nastavlja „Otišao sam kod Čolaka i rekao: „Stanko, ovo nije u redu“. Čolak mi je odgovorio: „Ne beri brige. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip. To je grupa koja je završila i Šiptare“. Poslije tog slučaja sam boravio u Zagrebu i razgovarao s Josipom Perkovićem. Rekao sam mu da nisam bio u toku priprema /za ubojstvo/, ali da iza svega ispada kako je sve prošlo maltene idealno. Josip Perković je odgovorio: „Boga mi, više nego idealno“.“
(Izvor: Saborsko izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, Hrvatski državni sabor, Zastupnički dom, predsjednik akademk Vlatko Pavletić, u Zagrebu, 12. listopada 1999., klasa 023-03/99-03/20, urbroj: 62-99-436.)
Ne treba se valjda posebno naglasiti da je izvršni ubojica koji je ubio g. Stjepana Đurekovića bio Željko Ražnjatović „Arkan“ koji je u velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu postao ratni zločinac koji je sudjelovao u etničkom čišćenju i genocidu nad Hrvatima u istočnoj Slavoniji i u Vukovaru.
LAŽNI STIJEG
Američke i ostale vodeće obavještajne službe u svijetu odavno su usavršile tehniku operacije „lažnoga stijega“, t.j. izazivanje stravičnih događaja ali tako da izgleda kao da ih je počinila protivnička strana ili neprijatelj, što se u obavještajnom žargonu zove „lažni stijeg“. U idealnim uvjetima, oni koji takva djela počinjaju ni ne slute u čijem interesu to čine. Tajne operacije lažnih stijegova jesu tajne operacije koje provode vlade, i osmišljene su tako da se stvori dojam kako ih je izveo netko drugi. Smisao terorizma lažnoga stijega jest u tome da teroristi vjeruju da oni samo provode zapovijedi kako bi „pomogli svojoj borbi“, a nisu svjesni da je njihovo vodstvo odavno u rukama njihovih neprijatelja. Jedan od uspješnih terorističkih napada tipa lažnoga stijega, kojim je diskreditirano ono za što su se borili borci za slobodu, koje su na Zapadu nazivali teroristima, bila je otmica talijanskog putničog broda „Achille Lauro“ u Sredozemlju, 1985. godine, koju su proveli Palestinci. Tu je operaciju naručila izraelska tajna služba, a organizirala ju je palestinska organizacija pod vodstvom svjetskoga terorista Abu Abasa u kojoj su neki Palestinci bili izraelski tajni agenti. Pripremu te otmice potanko je opisao posebni savjetnik izraelskog premijera Jicaka Šamira, g. Ari Ben-Menaše, stručnjak za tajne službe, u svojoj knjizi Profits of War (Profiti rata):
„Bila je to, zapravo, jedna od „crnih“ propagandnih operacija koja je imala svrhu pokazati da su Palestinci hrpa ubojica i opasnih koljača. Operacija je izvedena ovako: general Izraelske vojske, Rafael Eitan, dao je Radiju naputke o tome kako je vrijeme da Palestinci izvedu nekakav napad i učine nešto okrutno, ali nije iznio nikakve pojedinosti. Radi je taj naputak odnosno tu zapovjed prenio Abu Abasu koji je za provedbu takvih naloga primao milijune dolara od dužnosnika izraelske tajne službe koji su glumili sicilijanske mafijaše. Abas je zatim okupio ekipu za napad na brod „Achille Lauro“. Članovima ekipe rečeno je da ta akcija mora biti izvedena okrutno kako bi svijetu pokazali što čeka ostale nevine građane ne ispune li se zahtjevi Palestinaca. Teroristi su odabrali jednu stariju osobu, američkog Židova Leona Klinghoffera koji je bio u invalidskim kolicima, ubili ga i njegovo tijelo bacili u more. Time su rekli svoje. No, to je za Izrael bila najbolja moguća antipalestinska propaganda“, napisao je Ben-Menaše. (Izvor: F. William Engdahl “STOLJEĆE RATA 2 – Tajni geopolitički plan američke Vlade”, Zagreb, 2008.)
Operaciju „lažni stijeg“ naručila je i jugoslavenska vlada pod palicom diktature Josipa Broza – Tita kada je jugoslavenska totalitarna komunistička tajna služba državne sigurnosti zapovijedila svojim tajnim agentima u hrvatskoj emigrantskoj organizaciji Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) izvođenje vojne operacije dizanja hrvatskog oružanog ustanka u Titovoj Jugoslaviji, 1972. godine, na području Bosne. Dok je 19 mladih hrvatskih revolucionara i boraca ginulo u zasjedi koju je postavila „Jugoslavenska narodna armija“ (JNA), čelnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva ispijali su whiskey sa šefovima Udbe u Beogradu. Borci za slobodu Hrvatske mislili su da su se tajno prebacili iz Australije u Jugoslaviju, sa ciljem da animiraju hrvatsko stanovištvo na dizanje oružanog ustanka protiv omraženog jugoslavenskog komunističkog režima. Međutim, svi su izginuli osim dvojice od kojih je jedan od Vojnog suda JNA u Sarajevu osuđen na smrt strijeljanjem i pogubljen, a drugi i najmlađi hrvatski borac, Ludvig Pavlović, osuđen je na najveću kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Na slobodu je pušten tek u vrijeme „jugoslavenske krize“ kada se 1991. odmah uključio u oružane snage Republike Hrvatske i u borbu protiv Miloševićeve velikosrpske agresije ali je ubijen od „prijateljske vatre“ odnosno od tajnih agenata hrvatske frakcije jugoslavenske Udbe iz Zagreba. Cilj udbaškg „lažnoga stijega“ je bio da se nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine kompromitira hrvatska emigracija i stvori alibi za obračun s Hrvatima na Zapadu. Nekoliko godina nakon namještene akcije „Bugojno 1972.“ je jugoslavenska tajna služba po nalogu diktatora i zločinca Tita ubila u Parizu vodećeg hrvatskog emigranta, ideologa i intelektualca, cijenjenog gospodina Bruna Bušića.
Kao što je suđenje pravne države Njemačke pokazalo, Republika Hrvatska se i 2008. godine nalazi u raljama udbaša! Nad nama vlada teroristička Udba!
CBK
ponedjeljak, 14.07.2008.
Pad Bastille - 14.7.1789. - 14.7.2008.
Cijeli je svijet s Francuskom doživio 1789. promjene koje su srušile poredak star pet tisuća godina, poznat od doba starog Egipta, a to je robovlasnički sustav na čelu s nedodirljivim božanskim vladarom: srušena je monarhija i stvorena republika, okončan je feudalizam i donijeta
Deklaracija o pravima čovjeka
pod geslom
"SLOBODA, JEDNAKOST, BRATSTVO"
Čestitam prijateljskoj Republici Francuskoj na današnjoj obljetnici revolucije koju simbolizira juriš naroda na Bastilleu, tvrđavu-zatvor u Parizu, točno na današnji dan 14. srpnja 1789. godine.
Revolucija je počela zbog slabog public relationa zapovjednika kraljevske tvrđave Bastille koji je toga (za njega osobno kobnoga) dana primio na razgovor delegaciju nezadovoljnika koji su predstavljali narodnu masu koja je krenula prema Bastilji u namjeri da zahtijeva oslobađanje političkih zatvorenika. Bastilja je građanima Pariza bio zao simbol kraljevske vlasti, i ljudi su u to doba slaboga pristupa informacijama mislili da se u tom zatvoru nalazi na tisuće nevinih ljudi. Danas se zna da se u tom zatvoru nalazilo šest političkih zatvorenika koji su pušteni na slobodu, zajedno s jednim kriminalcem - šesterostrukim ubojicom. Guverner Bastille dogovorio se s delegacijom o puštanju zatvorenika na slobodu, i o međusobnom nenapadanju, dakle, rulja koja je čekala vani neće napasti tvrđavu, a kraljevska švicarska garda neće s topovima pucati po okupljenoj masi. Kako je dogovor sklopljen, tako je guverner priredio za narodne izaslanike malu zakusku ali zaboravio je o postignutom miru obavijestiti nezadovoljnu masu ljudi ispred tvrđave koja je, kako je vrijeme odmicalo, pomislila da je guverener dao njihove izazlasnike zatvorit ili pogubit. U tom neznanju, kaosu i toj zabludi je počeo opći juriš na tvrđavu koji je završio topovskom paljbom po jurišnicima i smrću 98 revolucionara.
Revolucija je u biti počela nešto ranije, 17. lipnja 1789. s objavom zastupnika trećeg staleža o ukidanju staleškog sabora i uspostavi Nacionalne skupštine (parlamenta). To je bio revolucionarni prijedlog.
Revolucionari su se 20. lipnja zakleli, da se „zastupnici neće razići dok se u Nacionalnoj skupštini ne donese ustav“ kojim bi kraljeve apsolutističke ovlasti vladanja prešle na Nacionalnu skupštinu. (Predsjednik Nacionalne skupštine postao je gospodin Bailly, koji nije bio pod kraljevom vlašću, što je bila prava novost.) U isto vrijeme je narod preuzeo vlast u gradu Parizu. Narodni pobunjenici su uspostavili građansku vlast komune, umjesto kraljeve vlasti. Narodu se u gradu Parizu pridružila oružana garda koja je do tada bila vjerna kralju. U situaciji kada je samozvana narodna skupština u Versaillesu kraj Pariza od kralja tražila da se podvrgne novom predstavništvu naroda, Louis XVI izdaje zapovjed vojsci da opkoli veliki milijunski grad na rijeci Seinei, tako da je oko 30 tisuća vojnika zauzelo borbene položaje oko Pariza. U gradu je kraljevu vlast jedino još držala vojna posada, uz profesionalnu elitnu švicarsku gardu, u jakoj utvrdi i zatvoru Bastillei, u središtu grada. Briga nove narodne vlasti u gradu je bila nabavka naoružanja i barut za oružje. Većinu baruta je vojska uspjela zaplijeniti i uskladištiti u Bastillei tako da njezinim rušenjem narod prestaje biti goloruk narod.
U neredima i osvetničkim akcijama, ogorčeni je narod uhitio guvernera, i na ulicama Pariza je nad njim izvršen linč: jedan je mesar kraljevom namjesniku odsjekao glavu, a rulja iz narodne mase je glavu nataknula na šiljak i tako slavodobitno marširala kroz grad. Pored palih građana pred Bastilleom, guverner je bio prva žrtva Francuske revolucije. Revolucionar i plemić La Fayette osnovao je Nacionalnu gardu (građansku miliciju) koja je imala oznaku plavo-bijelo-crvene kokarde. (La Fayette bio je junak u Američkom ratu za nezavisnost.) Posljedice pada Bastille: ustanci kmetstva i seljaka u cijeloj zemlji, i napadi seljačkih masa na zemljoposjednike koji su u najčešćim slučajevima zlostavljani i masakrirani na licu mjesta. Dolazi do prvoga vala emigracije francuskoga plemstva u inozemstvo. Državna je uprava doživjela slom. Nastaju autonomne komune, po uzoru na Pariz.
Francuska revolucija nije nastala kao spontani pokret nego je pomno pripremljena od strane masona koji su se okupljali u bivšem samostanu svetoga Ivana (Jakob) u Parizu i po mjestu okupljanja nazivali se jakobincima. Masonska loža je vlast preuzela preko radikalnih jakobinaca i političkog ekstremista Maximiliena de Robespierra koji je ukinuo Rimokatoličku crkvu i crkve pretvorio u masonske hramove, i masonski kult pretvorio u novu „vjeru“. Proganjani su biskupi, svećenici i vjernici. U rujanskim pokoljima u samostanu karmelićanki masoni su strijeljali 200 svećenika i tri biskupa, te su karmelićanke odveli pod giljotinu, a ti tragični događaji su trajno zabilježeni u jednoj operi koja je skladana u čast žrtvama, a izvodi ju i Hrvatsko narodno kazalište, u Zagrebu. Opće nasilje su prekinuli umjereni revolucionari koji su masone zbacili s vlasti i dali ih pogubiti na giljotini na kojoj je završio i zločinac Robespierre koji je prije toga dao pod oštrim nožem revolcuije pogubiti 2.625 osoba u glavnom gradu Francuske, i još daljnjih 16.600 u cijeloj zemlji. (Gospodin Guillotine izumitelj je ove sprave za ubijanje, a zamislio ju je kao ubojito sredstvo koje treba humanizirati smrtnu kaznu, pošto smrt odsijecanjem glave putem oštrog i teškog noža koji pada s visine od nekoliko metara nastupa u trenu sekunde.)
Nakon zbacivanja s vlasti jakobinaca, preteča boljševika i Lenjina, je vlast preuzeo jedan direktorij koji se pretvorio u diktaturu birokracije koja je gušila stečevine revolucije. Godine 1799. je revolucionar i časnik francuske nacionalne garde, Korzikanac, Napoleon Bonaparte izveo državni udar na opće zadovoljstvo naroda, i vratio republiku narodu. Čak i kad se bio proglasio francuskim carem nikada Napoleon nije ukinio temeljne institucije revolucije i republike, poput ustavne Deklaracije o ljudskim pravima i Senat francuskoga parlamenta, naprotiv, proširio je prava donošenjem Code de civil ili Građanskim zakonikom koji je svoju primjenu našao i u Hrvatskoj na podrupčju Dalmacije, u tzv. Ilirskoj provinciji koja je tada napredovala kao nikada u posljednjih stoljeća.
Povijesniu uzroci Francuske revolucije iz 1789. su uništena žetva prirodnom nepogodom 1788. godine, skok cijena žita, i carine koje je kralj Louis XVI uveo na poljoprivredne proizvode koji su se uvozili u grad Pariz, zbog čega je oko grada dao podići kule kao carinske ispostave na koje su narodne mase počele juriš kao na simbole zla. Izgladnjeli seljaci dolazili su uoči početka revolucije u grad prositi hranu. Državna blagajna se velikim dijelom ispraznila sudjelovanjem francuske kraljevske vojske u ratu u engleskim i francuskim kolonijama u Sjevernoj Americi protiv britanskih snaga. Građanski stalež, ojačan u 18. stoljeću, postao je konkurencija dotadašnjem feudalnom staležu plemstva odnosno velikih zemljoposjednika, i Crkve, također velikog zemljoposjednika. Narod se pobunio kada je kralj otpustio ministra financija koji je zbog smanjenja državnog deficita i punjenja državnog proračuna predložio smanjenje poreza seljacima i uvođenje poreza plemstvu.
Dana 5. svibnja 1789. počeo je u Versaillesu (kraljevski kompleks palača, kraj Pariza) zasjedati kraljevski staleški sabor koji se sastojao od tri staleža. S obzirom da su prva dva staleža činila svjetovno i crkveno plemstvo, a treći stalež je predstavljao građanstvo, treći je stalež prilikom glasovanja uvijek ostajao u manjini. Treći stalež je zahtijevao novu vrstu glasovanja – glasovanje po glavi zastupnika (jedan zastupnik – jedan glas), umjesto glasovanja po staležima (jedan stalež – jedan glas). Vjetra u leđa trećem, građanskom staležu, materijalno situiran, ali bez većih političkih prava, počeo je puhati kada se pobunio francuski narod, većinom francuski seljaci čije je zahtjeve u staleškom saboru u Versaillesu počeo artikulirati treći stalež, čiji su se zastupnici počeli 1789. samozvano predstavljati kao predstavnici pobunjenih pariških seljaka. Na revolucionarnom valu seljačke pobune protiv gradskih vlasti Pariza i plemičkih i crkvenih veleposjednika surfali su predstavnici građanskog staleža, vršeći pobunjenom uličnom ruljom prijeteći pritisak na vodeća prva dva staleža, čiji su predstavnici postupno popuštali zahtjevima trećeg staleža, sve dok treći stalež, pod vodstvom posjedovnog građanstva (Gironde, žirondisti) nije preuzeo vlast u parlamentu, koju su im poslije državnim udarom preoteli radikalniji jakobinci.
Pod utiskom masovnog ustanka seljaštva u cijeloj Francuskoj, Nacionalna skupština je 4./5. kolovoza 1789. ukinula feudalni red, i oslobodila seljaštvo od kmetstva. Dana 26. kolovoza 1789. je Nacionalna skupština donijela Deklaraciju o ljudskim pravima.
Giljotinirana glava kralja Louisa XVI - "građanina Capeta"
Glad i strah od kontrarevolucije kraljevskih postrojbi je mase u Parizu navelo na nove čine nasilja koji su se pretvorili u teror. Dana 5. listopada narodne mase u stampedu odlaze do Versaillesa i otimaju zastupnike Nacionalne skupštine i kralja, i dovode ih u Pariz, te od tada kralj i narodna skupština stoje pod pritiskom rulje s ulice. Umjesto pozdrava sa „gospodine“, revolucionarne narodne mase uvode pozdrav „građanine“. Nametnula se i nova odjeća – dugačke hlače i phrygijska kapa. Sljedeće godina vlast Nacionalne skupštine oduzela je imovinu Crkve, krune i plemičkih emigranata. (Za vrijeme masovnih ubojstava od 2.do 7. rujna godine 1792. nastao je drugi val emigracije plemstva, a među emigrantima se našao čak i osnivač Nacionalne garde La Fayette.) Godine 1790. uveden je papirnati novac kao platežno sredstvo, ali, ubrzo je došlo do inflacije. Iste godine je Nacionalna skupština nacionalizirala Crkvu, a samostani i redovi su raspušteni. Rimokatolički svećenici morali su dati prisegu na ustav koji je usvojen 3. rujna 1791. godine, što je bilo protiv savjesti svećenika, jer su bili prisegom obavezni jedino papi i svetoj Katoličkoj Crkvi. Sljedeće godine je Francuska postala republika, a uhićeni kralj Louis XVI Capet („građanin Capet“) ubijen je 1793. godine. Za kraljevo smaknuće ispod giljotine glasovao je 361 narodni zastupnik (jakobinci) u Nacionalnoj skupštini, a protiv je bilo 360 (žirondista). Jakobinci su preuzeli godine 1792. vodstvo u Nacionalnoj skupštini od umjerenih revolucionara žirondista (Gironde – posjedovno građanstvo).
Godine 1792. je Nacionalna skupština objavila rat Austrijskome Carstvu kako bi revolucionarni predstavnici nove francuske vlasti skrenuli pažnju francuske javnosti od krize u zemlji, ali i kako bi preventivno djelovali protiv huškačke kampanje u inozemstvu koju je pokrenulo francusko emigrantsko plemstvo. (Prvi koalicijski rat europskih kraljevskih zemalja protiv francuske republike trajao je do 1797. godine.) Satnik francuske nacionalne vojske Rouget De Lisle komponirao je novu, nacionalnu himnu Marseillaiseu.
Zbog vojnih poraza francuske republikanske vojske su jakobinci srušili svoje dotadašnje koalicijske partnere žirondiste s vlasti, i uspostavili diktaturu, te povećali masovni teror, manipulirajući masama pariške komune. Tako zvani Revolucionarni tribunal je praktički ustavna ljudska prava stavio izvan snage. Do srpnja 1794. je jakobinski Tribunal dao giljotinirati 1251 osumnjićenu osobu u Parizu, među njima i prvoga predsjednika Nacionalne skupštine Baillya, i suprugu ubijenoga kralja, kraljicu Mariju Antoinette, koja je bila rodom iz kuće Habsburg. U Departementima u francuskoj unutrašnjosti je revolucionarni diktatorski jakobinski režim provodio pomoću vojske masovne likvidacije političkih protivnika. U isto vrijeme je revolucionarni režim pojačao ateizaciju zemlje. (Još su uoči Francuske revolucije, 1783. godine masonske lože postale centri jedne „patriotske partije“ liberalnog plemstva, duhovnika i građanstva, pod dojmom slobodarskoga uspjeha u Sjedinjenim Američkim Državama, okupljeni oko La Fayetta, Mirabeaua, Talleyranda i drugih, koji će poslije sudjelovati u Francuskoj revoluciji.) Crkveni objekti su zatvoreni, a katedrala Notre-Dame u Parizu pretvorena je u „hram pameti“. Robespierre i drugi jakobinci, kao „oko revolucije“, dali su smaknuti i istaknutoga revolucionara Dantona kojemu su prije toga priredili politički proces pred Revolucionarnim tribunalom (Revolucija ždere vlastitu djecu – Danton.) U svibnju 1974. su jakobinci ukinuli u Francuskoj kršćanstvo, i uspostavili „Kult pameti“, s novim sustavom računanja vremena (mjesec od po tri tjedna sa po 10 dana). Jakobinski teror doživio je vrhunac „velikom čistkom“. Reforma Revolucionarnog tribunala, kojom su „moralni dokazi“ bili dovoljni za osudu optuženika na smrt, dovela je do ujedinjenja svih suprotstavljenih skupina u Nacionalnoj skupštini, u Konventu, i do uhićenja Maximiliena de Robespierrea kojega su sa 21 njegovim sljedbenikom, među njima Saint Just, dali smaknuti ispod giljotine.
Za razliku od Francuske revolucije je u Oktobarskoj revoluciji pobijedila ekstremna politička struja boljševika na čelu s Lenjinom pod čijom je baštinom crvenog terora i „diktature proletarijata“ se nalazila i Hrvatska gotovo pola stoljeća, da bi slomom Jugoslavije bio uveden republikanizam i višestranačje koje su snage staroga režima uzurpirale i Hrvatsku pretvorile u veliku korumpiranu močvaru u kojoj propada sve što je u zemlji vrijedno. Francuzi su 1789. i 1830. rekli dosta lopovluku! Baštinik Francuske revolucije i Deklaracije o ljudskim pravima je na našim prostorima inače Otac domovine Ante Starčević koji je zbog toga i došao pod udar bečkog ancien režima.
Zahvaljujući stečevinama Francuske političke i socijalne revolucije su i Hrvati izvojevali svoju slobodu kao svojedobno Francuzi, i 1991. obranili svoju republiku. Jedino u republici je i moguće ostvariti slobodu za narod, a svijetli primjer je Republika Hrvatska. Danas hrvatsku republiku guši birokracija višestranačke partitokracije pa „hrvatskog Louisa XVI“ treba podsjetiti što ga može čekati ako ignorira zahtijevanja naroda kao što se danas nemilice guši svaki pluralizam, demokracija i pravna država u zamjenu za neki politički globalizam, (masonski) neoliberalizam i „new age“.
CBK
Deklaracija o pravima čovjeka
pod geslom
"SLOBODA, JEDNAKOST, BRATSTVO"
Čestitam prijateljskoj Republici Francuskoj na današnjoj obljetnici revolucije koju simbolizira juriš naroda na Bastilleu, tvrđavu-zatvor u Parizu, točno na današnji dan 14. srpnja 1789. godine.
Revolucija je počela zbog slabog public relationa zapovjednika kraljevske tvrđave Bastille koji je toga (za njega osobno kobnoga) dana primio na razgovor delegaciju nezadovoljnika koji su predstavljali narodnu masu koja je krenula prema Bastilji u namjeri da zahtijeva oslobađanje političkih zatvorenika. Bastilja je građanima Pariza bio zao simbol kraljevske vlasti, i ljudi su u to doba slaboga pristupa informacijama mislili da se u tom zatvoru nalazi na tisuće nevinih ljudi. Danas se zna da se u tom zatvoru nalazilo šest političkih zatvorenika koji su pušteni na slobodu, zajedno s jednim kriminalcem - šesterostrukim ubojicom. Guverner Bastille dogovorio se s delegacijom o puštanju zatvorenika na slobodu, i o međusobnom nenapadanju, dakle, rulja koja je čekala vani neće napasti tvrđavu, a kraljevska švicarska garda neće s topovima pucati po okupljenoj masi. Kako je dogovor sklopljen, tako je guverner priredio za narodne izaslanike malu zakusku ali zaboravio je o postignutom miru obavijestiti nezadovoljnu masu ljudi ispred tvrđave koja je, kako je vrijeme odmicalo, pomislila da je guverener dao njihove izazlasnike zatvorit ili pogubit. U tom neznanju, kaosu i toj zabludi je počeo opći juriš na tvrđavu koji je završio topovskom paljbom po jurišnicima i smrću 98 revolucionara.
Revolucija je u biti počela nešto ranije, 17. lipnja 1789. s objavom zastupnika trećeg staleža o ukidanju staleškog sabora i uspostavi Nacionalne skupštine (parlamenta). To je bio revolucionarni prijedlog.
Revolucionari su se 20. lipnja zakleli, da se „zastupnici neće razići dok se u Nacionalnoj skupštini ne donese ustav“ kojim bi kraljeve apsolutističke ovlasti vladanja prešle na Nacionalnu skupštinu. (Predsjednik Nacionalne skupštine postao je gospodin Bailly, koji nije bio pod kraljevom vlašću, što je bila prava novost.) U isto vrijeme je narod preuzeo vlast u gradu Parizu. Narodni pobunjenici su uspostavili građansku vlast komune, umjesto kraljeve vlasti. Narodu se u gradu Parizu pridružila oružana garda koja je do tada bila vjerna kralju. U situaciji kada je samozvana narodna skupština u Versaillesu kraj Pariza od kralja tražila da se podvrgne novom predstavništvu naroda, Louis XVI izdaje zapovjed vojsci da opkoli veliki milijunski grad na rijeci Seinei, tako da je oko 30 tisuća vojnika zauzelo borbene položaje oko Pariza. U gradu je kraljevu vlast jedino još držala vojna posada, uz profesionalnu elitnu švicarsku gardu, u jakoj utvrdi i zatvoru Bastillei, u središtu grada. Briga nove narodne vlasti u gradu je bila nabavka naoružanja i barut za oružje. Većinu baruta je vojska uspjela zaplijeniti i uskladištiti u Bastillei tako da njezinim rušenjem narod prestaje biti goloruk narod.
U neredima i osvetničkim akcijama, ogorčeni je narod uhitio guvernera, i na ulicama Pariza je nad njim izvršen linč: jedan je mesar kraljevom namjesniku odsjekao glavu, a rulja iz narodne mase je glavu nataknula na šiljak i tako slavodobitno marširala kroz grad. Pored palih građana pred Bastilleom, guverner je bio prva žrtva Francuske revolucije. Revolucionar i plemić La Fayette osnovao je Nacionalnu gardu (građansku miliciju) koja je imala oznaku plavo-bijelo-crvene kokarde. (La Fayette bio je junak u Američkom ratu za nezavisnost.) Posljedice pada Bastille: ustanci kmetstva i seljaka u cijeloj zemlji, i napadi seljačkih masa na zemljoposjednike koji su u najčešćim slučajevima zlostavljani i masakrirani na licu mjesta. Dolazi do prvoga vala emigracije francuskoga plemstva u inozemstvo. Državna je uprava doživjela slom. Nastaju autonomne komune, po uzoru na Pariz.
Francuska revolucija nije nastala kao spontani pokret nego je pomno pripremljena od strane masona koji su se okupljali u bivšem samostanu svetoga Ivana (Jakob) u Parizu i po mjestu okupljanja nazivali se jakobincima. Masonska loža je vlast preuzela preko radikalnih jakobinaca i političkog ekstremista Maximiliena de Robespierra koji je ukinuo Rimokatoličku crkvu i crkve pretvorio u masonske hramove, i masonski kult pretvorio u novu „vjeru“. Proganjani su biskupi, svećenici i vjernici. U rujanskim pokoljima u samostanu karmelićanki masoni su strijeljali 200 svećenika i tri biskupa, te su karmelićanke odveli pod giljotinu, a ti tragični događaji su trajno zabilježeni u jednoj operi koja je skladana u čast žrtvama, a izvodi ju i Hrvatsko narodno kazalište, u Zagrebu. Opće nasilje su prekinuli umjereni revolucionari koji su masone zbacili s vlasti i dali ih pogubiti na giljotini na kojoj je završio i zločinac Robespierre koji je prije toga dao pod oštrim nožem revolcuije pogubiti 2.625 osoba u glavnom gradu Francuske, i još daljnjih 16.600 u cijeloj zemlji. (Gospodin Guillotine izumitelj je ove sprave za ubijanje, a zamislio ju je kao ubojito sredstvo koje treba humanizirati smrtnu kaznu, pošto smrt odsijecanjem glave putem oštrog i teškog noža koji pada s visine od nekoliko metara nastupa u trenu sekunde.)
Nakon zbacivanja s vlasti jakobinaca, preteča boljševika i Lenjina, je vlast preuzeo jedan direktorij koji se pretvorio u diktaturu birokracije koja je gušila stečevine revolucije. Godine 1799. je revolucionar i časnik francuske nacionalne garde, Korzikanac, Napoleon Bonaparte izveo državni udar na opće zadovoljstvo naroda, i vratio republiku narodu. Čak i kad se bio proglasio francuskim carem nikada Napoleon nije ukinio temeljne institucije revolucije i republike, poput ustavne Deklaracije o ljudskim pravima i Senat francuskoga parlamenta, naprotiv, proširio je prava donošenjem Code de civil ili Građanskim zakonikom koji je svoju primjenu našao i u Hrvatskoj na podrupčju Dalmacije, u tzv. Ilirskoj provinciji koja je tada napredovala kao nikada u posljednjih stoljeća.
Povijesniu uzroci Francuske revolucije iz 1789. su uništena žetva prirodnom nepogodom 1788. godine, skok cijena žita, i carine koje je kralj Louis XVI uveo na poljoprivredne proizvode koji su se uvozili u grad Pariz, zbog čega je oko grada dao podići kule kao carinske ispostave na koje su narodne mase počele juriš kao na simbole zla. Izgladnjeli seljaci dolazili su uoči početka revolucije u grad prositi hranu. Državna blagajna se velikim dijelom ispraznila sudjelovanjem francuske kraljevske vojske u ratu u engleskim i francuskim kolonijama u Sjevernoj Americi protiv britanskih snaga. Građanski stalež, ojačan u 18. stoljeću, postao je konkurencija dotadašnjem feudalnom staležu plemstva odnosno velikih zemljoposjednika, i Crkve, također velikog zemljoposjednika. Narod se pobunio kada je kralj otpustio ministra financija koji je zbog smanjenja državnog deficita i punjenja državnog proračuna predložio smanjenje poreza seljacima i uvođenje poreza plemstvu.
Dana 5. svibnja 1789. počeo je u Versaillesu (kraljevski kompleks palača, kraj Pariza) zasjedati kraljevski staleški sabor koji se sastojao od tri staleža. S obzirom da su prva dva staleža činila svjetovno i crkveno plemstvo, a treći stalež je predstavljao građanstvo, treći je stalež prilikom glasovanja uvijek ostajao u manjini. Treći stalež je zahtijevao novu vrstu glasovanja – glasovanje po glavi zastupnika (jedan zastupnik – jedan glas), umjesto glasovanja po staležima (jedan stalež – jedan glas). Vjetra u leđa trećem, građanskom staležu, materijalno situiran, ali bez većih političkih prava, počeo je puhati kada se pobunio francuski narod, većinom francuski seljaci čije je zahtjeve u staleškom saboru u Versaillesu počeo artikulirati treći stalež, čiji su se zastupnici počeli 1789. samozvano predstavljati kao predstavnici pobunjenih pariških seljaka. Na revolucionarnom valu seljačke pobune protiv gradskih vlasti Pariza i plemičkih i crkvenih veleposjednika surfali su predstavnici građanskog staleža, vršeći pobunjenom uličnom ruljom prijeteći pritisak na vodeća prva dva staleža, čiji su predstavnici postupno popuštali zahtjevima trećeg staleža, sve dok treći stalež, pod vodstvom posjedovnog građanstva (Gironde, žirondisti) nije preuzeo vlast u parlamentu, koju su im poslije državnim udarom preoteli radikalniji jakobinci.
Pod utiskom masovnog ustanka seljaštva u cijeloj Francuskoj, Nacionalna skupština je 4./5. kolovoza 1789. ukinula feudalni red, i oslobodila seljaštvo od kmetstva. Dana 26. kolovoza 1789. je Nacionalna skupština donijela Deklaraciju o ljudskim pravima.
Giljotinirana glava kralja Louisa XVI - "građanina Capeta"
Glad i strah od kontrarevolucije kraljevskih postrojbi je mase u Parizu navelo na nove čine nasilja koji su se pretvorili u teror. Dana 5. listopada narodne mase u stampedu odlaze do Versaillesa i otimaju zastupnike Nacionalne skupštine i kralja, i dovode ih u Pariz, te od tada kralj i narodna skupština stoje pod pritiskom rulje s ulice. Umjesto pozdrava sa „gospodine“, revolucionarne narodne mase uvode pozdrav „građanine“. Nametnula se i nova odjeća – dugačke hlače i phrygijska kapa. Sljedeće godina vlast Nacionalne skupštine oduzela je imovinu Crkve, krune i plemičkih emigranata. (Za vrijeme masovnih ubojstava od 2.do 7. rujna godine 1792. nastao je drugi val emigracije plemstva, a među emigrantima se našao čak i osnivač Nacionalne garde La Fayette.) Godine 1790. uveden je papirnati novac kao platežno sredstvo, ali, ubrzo je došlo do inflacije. Iste godine je Nacionalna skupština nacionalizirala Crkvu, a samostani i redovi su raspušteni. Rimokatolički svećenici morali su dati prisegu na ustav koji je usvojen 3. rujna 1791. godine, što je bilo protiv savjesti svećenika, jer su bili prisegom obavezni jedino papi i svetoj Katoličkoj Crkvi. Sljedeće godine je Francuska postala republika, a uhićeni kralj Louis XVI Capet („građanin Capet“) ubijen je 1793. godine. Za kraljevo smaknuće ispod giljotine glasovao je 361 narodni zastupnik (jakobinci) u Nacionalnoj skupštini, a protiv je bilo 360 (žirondista). Jakobinci su preuzeli godine 1792. vodstvo u Nacionalnoj skupštini od umjerenih revolucionara žirondista (Gironde – posjedovno građanstvo).
Godine 1792. je Nacionalna skupština objavila rat Austrijskome Carstvu kako bi revolucionarni predstavnici nove francuske vlasti skrenuli pažnju francuske javnosti od krize u zemlji, ali i kako bi preventivno djelovali protiv huškačke kampanje u inozemstvu koju je pokrenulo francusko emigrantsko plemstvo. (Prvi koalicijski rat europskih kraljevskih zemalja protiv francuske republike trajao je do 1797. godine.) Satnik francuske nacionalne vojske Rouget De Lisle komponirao je novu, nacionalnu himnu Marseillaiseu.
Zbog vojnih poraza francuske republikanske vojske su jakobinci srušili svoje dotadašnje koalicijske partnere žirondiste s vlasti, i uspostavili diktaturu, te povećali masovni teror, manipulirajući masama pariške komune. Tako zvani Revolucionarni tribunal je praktički ustavna ljudska prava stavio izvan snage. Do srpnja 1794. je jakobinski Tribunal dao giljotinirati 1251 osumnjićenu osobu u Parizu, među njima i prvoga predsjednika Nacionalne skupštine Baillya, i suprugu ubijenoga kralja, kraljicu Mariju Antoinette, koja je bila rodom iz kuće Habsburg. U Departementima u francuskoj unutrašnjosti je revolucionarni diktatorski jakobinski režim provodio pomoću vojske masovne likvidacije političkih protivnika. U isto vrijeme je revolucionarni režim pojačao ateizaciju zemlje. (Još su uoči Francuske revolucije, 1783. godine masonske lože postale centri jedne „patriotske partije“ liberalnog plemstva, duhovnika i građanstva, pod dojmom slobodarskoga uspjeha u Sjedinjenim Američkim Državama, okupljeni oko La Fayetta, Mirabeaua, Talleyranda i drugih, koji će poslije sudjelovati u Francuskoj revoluciji.) Crkveni objekti su zatvoreni, a katedrala Notre-Dame u Parizu pretvorena je u „hram pameti“. Robespierre i drugi jakobinci, kao „oko revolucije“, dali su smaknuti i istaknutoga revolucionara Dantona kojemu su prije toga priredili politički proces pred Revolucionarnim tribunalom (Revolucija ždere vlastitu djecu – Danton.) U svibnju 1974. su jakobinci ukinuli u Francuskoj kršćanstvo, i uspostavili „Kult pameti“, s novim sustavom računanja vremena (mjesec od po tri tjedna sa po 10 dana). Jakobinski teror doživio je vrhunac „velikom čistkom“. Reforma Revolucionarnog tribunala, kojom su „moralni dokazi“ bili dovoljni za osudu optuženika na smrt, dovela je do ujedinjenja svih suprotstavljenih skupina u Nacionalnoj skupštini, u Konventu, i do uhićenja Maximiliena de Robespierrea kojega su sa 21 njegovim sljedbenikom, među njima Saint Just, dali smaknuti ispod giljotine.
Za razliku od Francuske revolucije je u Oktobarskoj revoluciji pobijedila ekstremna politička struja boljševika na čelu s Lenjinom pod čijom je baštinom crvenog terora i „diktature proletarijata“ se nalazila i Hrvatska gotovo pola stoljeća, da bi slomom Jugoslavije bio uveden republikanizam i višestranačje koje su snage staroga režima uzurpirale i Hrvatsku pretvorile u veliku korumpiranu močvaru u kojoj propada sve što je u zemlji vrijedno. Francuzi su 1789. i 1830. rekli dosta lopovluku! Baštinik Francuske revolucije i Deklaracije o ljudskim pravima je na našim prostorima inače Otac domovine Ante Starčević koji je zbog toga i došao pod udar bečkog ancien režima.
Zahvaljujući stečevinama Francuske političke i socijalne revolucije su i Hrvati izvojevali svoju slobodu kao svojedobno Francuzi, i 1991. obranili svoju republiku. Jedino u republici je i moguće ostvariti slobodu za narod, a svijetli primjer je Republika Hrvatska. Danas hrvatsku republiku guši birokracija višestranačke partitokracije pa „hrvatskog Louisa XVI“ treba podsjetiti što ga može čekati ako ignorira zahtijevanja naroda kao što se danas nemilice guši svaki pluralizam, demokracija i pravna država u zamjenu za neki politički globalizam, (masonski) neoliberalizam i „new age“.
CBK
srijeda, 09.07.2008.
Po Europskom sudu za ljudska prava - crvena zvijezda je "temeljno ljudsko pravo"?!
TKO UPRAVLJA CRVENOM ZVIJEZDOM?
Ovaj znak predstavlja temeljno ljudsko pravo ili kršenje ljudskih prava?
Hrvatska izvještajna novinska agencija je izvijestila o tome da je Europski sud za ljudska prava donio presudu u kojoj je obrazloženo da nošenje znaka totalitarnog komunizma, crvene zvijezde, predstavlja „temeljno ljudsko pravo“. Tako je usvojena tužba jednog mađarskog komunista kojemu je u Mađarskoj po zakonu zabranjeno javno isticanje simbola crvene zvijezde petokrake pod kojim je u svijetu ubijeno najmanje 100 milijuna ljudi od 1917. do 1989. Nakon ove presude Mađarska mora sada promijeniti zakon po kojemu je zabranjeno isticanje totalitarnih simbola poput znaka komunizma, navedene crvene zvijezde, i znaka fašizma, kukastog križa. Naime, pod zabranom ostaje kukasti križ ali ne i crvena zvijezda petokraka, jer su sutkinje i suci Europskog suda za ljudska prava mišljenja da je Mađarska dovoljno stabilna demokracija, i da nema šanse od povratka totalitarnog komunističkog poredka.
Tu je Europski sud čak u pravu, jer povratka na staro neće biti, a nije ni potrebno jer u bivšim komunističkim zemljama, kao u Hrvatskoj, tako i tako od sloma komunizam i raspada Jugoslavije vladaju isključivo bivši komunisti, a Zapadu je tako i tako samo bitno da se u bivšim komunističkim zemljama ustavom jamči privatno vlasništvo i da se srede gruntovnice kako bi zapadnjaci mogli pokupovati hrvatsku zemlju i drugu imovinu. Je li u bivšoj komunističkoj zemlji ima demokracije i pravnog poretka to za Zapad u pravilu nije bitno, još bolje je ako vlada velika politička korupcija, kao danas u Hrvatskoj, pa je pljačku narodnog dobra lakše provesti preko korumpiranih nego preko čestitih političara.
Tom presudom je Europski sud za ljudska prava došao u koliziju s rezolucijom Parlamentarne skupštine vijeća Europe, broj 1481 iz 2006. kojom su osuđeni zločini komunističke partije u Europi koji su počinjeni pod znakom crvene zvijezde i srpa i čekića.
Tumačiti da je nošenje ili isticanje crvene zvijezde temeljno ljudsko pravo, iako je pod tim simbolom ubijeno četiri puta više ljudi nego pod simbolom kukastog križa, znači namjerno dovesti građane Europske unije u međusobne svađe i napete odnose, stvarati razdor u narodima i dolijevati ulje na vatru, jer takva vrsta presude je tipično na tragu boljševićkih metoda destrukcije društva kada je dobro pretvoreno u apsolutno zlo, a zlo u apsolutno dobro.
Navedena presuda je posljednji znak da je Europski sud za ljudska prava, iz Strasbourga, totalno globaliziran i prilagođen novom svjetskom poretku totalitarne ideologije liberalizma koju silom nameću masoni ili ekstremni liberali i predstavnici naftno-bankarskih „multi-nacionalnih“ kompanija iz Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, i anglo-američkog vojno-industrijskog kompleksa i GMO-tvornica otrova i genetskog inženjeringa.
Liberali financirali i podupirali nacističku rasnu politiku i genetička istraživanja u 3. Reichu:
Malo tko je primijetio da su liberali tridesetih godina 20. st. financirali nacistički rasistički genetički projekt koji se tada zvao „eugenika“, a koji je 1946. preimenovan u „genetiku“ jer su nacisti kompromitirali sam naziv „eugenika“. Voditelj genetičkog inženjeringa nakon Drugog svjetskog rata postao je nekadašnji Mengeleov mentor iz eugeničkog „Kaiser Wilhelm-Instituta“ u Berlinu, i iz logora „Auschwitz“, Otmar Freiherr von Verschuer, koji je nakon Drugog svjetskog rata, ne da je završio na Nürnberškim procesima nego je postao voditeljem anglo-američkog genetičkog officea u Danskoj, dakle, daleko od očiju svjetske javnosti. Rezultat toga je da danas imamo GMO-proizvode koji izazivaju rak, što je znanstveno dokazano od strane Škotskog državnog instituta iz Edinburgha, i koji truju poljoprivredne površine koje se ne mogu upotrebljavati slijedećih 50 godina jer su kontaminirane kroz pesticide, potrebni za „uspjeh“ genetski modificiranih organizama. Hitler je u svojoj knjizi "Mein Kampf" 1924. pohvalio američku eugeniku. Vodeći znanstvenik u "Kaiser Wilhelm Institutu", Ernst Rudin, bio je financiran od strane obitelji Rockefeller i njihove zaklade, a 1932. imenovan je predsjednikom Svjetskoga udruženja eugeničara. Poslije je napravio blistavu karijeru kao arhitekt sustavnoga eugeničkog programa Adolfa Hitlera. Rudin je bio i čelni čovjek nacističkog programa prisilne eugeničke sterilizacije i glavni arhitekt nacističkog zakona o sterilizaciji iz 1933. godine. Od "Führera" je dobio dva državna odličja za doprinos njemačkoj eugenici - čitaj: čišćenju njemačke rase. Dobio je nadimak "Reichsführer za sterilizaciju". Za vrijeme najveće svjetske gospodarske krize je "Kaiser Wilhelm Institut" dobio 1929. od američkih masona 310.000 US dolara za istraživanje mozga. Kasnije je otkriveno da je taj berlinski institut dobivao "po 150 do 200 mozgova" žrtava nacističkog programa eutanazije iz Brandenburga. Direktor njemačkog instituta za eugeniku "Kaiser WIlhelm", von Verschuer, zagovarao je 1942. u njemačkom časopisu za eugeniku "Der Erbarzt" slijedeće: "Potpuno rješenje židovskog problema". Godine 1936., dok je još uvijek dobivao Rockefellerov novac, pozvan je u Frankfurt na čelo novoosnovanog instituta za genetiku i rasnu higijenu. Taj je institut bio nadležan za prisilne medicinske programe eugenike i rasne higijene. Iz Rockefellerove zaklade je inače financirana anti-bebi-pilula, a članovi te dinastije i drugi super-bogataši danas drmaju genetičkim istraživanjima (GMO) i diktiraju cijenu nafte u svijetu. (O tome pročitaj više u knjizi F. Williama Engdahla "SJEME UNIŠTENJA - Geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo")
Naravno, svi koji u svijetu koriste GMO-sjeme plaćaju svake godine tantijeme jer je GMO-sjeme patentirano isključivo od anglo-američkih kompanija. Tako su farmeri u Argentini (soja), seljaci na Filipinima (riža) i u Iraku (mezopotamijsko žito) već postali robovi liberala. Ako vjetar slučajno GMO-sjeme otpuhne na vaše polje, svejedno plaćate tantijeme jer onda se preko američke vlade pritisne hrvatska vlada i odvjetnik na sudu utjeruje „dug“ od „zločestog“ seljaka i farmera, kao kad su boljševici u nas 1946. preko tajne službe OZN-e zlostavljali „kulake“, samo sada u nešto sofisticiranijem obliku. Sada „oznaš“ nosi odijelo i kravatu i citira članke anglo-američkog „zakona“. A ako je neka vlada „neposlušna“, pa želi od globalizacije zaštititi svoje građane, onda dobije NATO-maljem po glavi, i biva proglašena „fašističkom“ ili „dijelom osovine zla“.
Malo tko je primijetio da su današnji vladari procesa (političkog) globalizma ustvari isti oni koji su doveli na vlast ekstremista „druga“ Lenjina, i „ducea“ Mussolinija, pa onda „Führera“ Hitlera, zatim „maršala“ Tita, pa Sadama Huseina kao „inkarnaciju Saladina“, pa ajatolaha Homeinija kao novog perzijskog „cara Kira“, a Bin Laden je također njihov „proizvod“. Naravno, s vremenom se takvi diktatori i masovne ubojice otmu kontroli svojih zapadnih financijera i britanske i američke tajne službe ali to nije nikakava „tragedija“, naprotiv, u tom slučaju SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo pokrenu rat ili uđu u već pokrenuti rat, naravno, uz hazarderski rizik hoće li pobijediti u ratu, ali „tko ne riskira – ne profitira“. Iz Prvog svjetskog rata su i USA i UK izašle nevjerojatno bogate jer su financirale sve zaraćene strane. Nakon Drugog svjetskog rata se njihovo bogatstvo samo multipliciralo, kao i danas dok traje rat protiv svjetskog islamskog terorizma koji je zapadni liberalni „establishment“ pokrenuo. Od ogromnog povećanja cijene goriva, čega smo danas svjedoci, nisu najveći profiteri zemlje-proizvođači nafte u svijetu nego oni koji imaju monopol na trgovinu naftom, a to su anglo-američke kompanije, među njima kompanija "Standard Oil/Essex" od Rockefellera. (Jedan barel nafte je 1945. stajao 5 US dolara, a danas 150.) Guverner Engleske narodne banke, Montague Norman, u cijelosti je isfinancirao Hitlerov nacistički pokret i stranku NSDAP, a Daly Telegraph dao je Hitleru pozitivnu medijsku platformu u predizbornoj kampanji 1932. godine. Nakon dolaska nacista na vlast je američki i britanski liberalni ustroj (današnji upravljači projekta zvan globalizacija) nastavio financirati Hitlerov nacistički pokret, a motiv je bio da Hitler sredstvima diktature do kraja isplati enormnu ratnu odštetu koja je Nijemcima nepravedno nametnuta versajskim mirovnim ugovorom. Svi takvi i slični ugovori nazivaju se „mirovni“ iako služe isključivo ponovnom izazivanju rata, što je u izravnom interesu masona-liberala jer oni upravljaju svjetskim krizama. Poučna je u tom smislu knjiga od istraživača povijesti, g. F. Williama Engdahla, našeg suvremenika koji nam je u svojemu djelu
„STOLJEĆE RATA – Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak“
na pladnju prezentirao prevare kojima je u 20. st. čovječanstvo bilo izloženo ratovima, genocidu i porobljavanju, i to sve pod imenom „građanskih sloboda, demokracije i slobodnog tržišta“. Zločesti su bili uvijek oni koje je ateistički liberalni antikršćanski Zapad stvorio, a to su Lenjin, Hitler, Pol Pot, Sadam Husein ili Bin Laden, a dobri su oni koji su ih stvorili – masoni koji su uzrok pojavi i komunizma i fašizma i nacizma kao reakcije na komunizam.
Presuda Europskog suda za ljudska prava kojom je legalizirana crvena zvijezda znači ništa drugo nego potpaljivanje ulja na vatru, da se kao reakcija na to i slične nenormalne „fenomene“ u demokratskim društvima Zapada stvori neonacistička politička reakcija kako bi Zapad opet imao izgovor za rat i bogaćenje, a to što u takvim ratovima izgine cvijet kršćanskih naroda tim bolje jer masoni su tako i tako ateisti, i j... im se i za vjernike i za Svevišnjega za kojega misle da ne postoje jer se sami osjećaju bogovima na Zemlji, jer 2 posto bogataša-liberala-masona upravlja sa preko 40 posto svjetskog bogatstva, te ima atomske bombe, NATO-armije i mas-medije za manipulaciju narodnim masama. Znači, u položaju su staroegipatskih faraona čija je vladavina trajala oko 4 tisuće godina.
Već je stvorena nova Davidova traka sa žutom židovskom zvijezdom kojom će ljudi biti obilježeni kao što su nacisti obilježavali europske Židove, naime, stvoren je micro-čip veličine rižina zrna koji se čovjeku može usaditi pod kožu (što se u međuvremenu već eksperimentalno čini, pod izgovorom za brigu o čovjekovom zdravlju), te se iz jednog centra (preko satelita u Zemljinoj orbiti) može kontrolirati sve ljude, posebno kada takav čip postane zakonska obaveza za sve ljude u svim zemljama, primjerice u Europskoj uniji. Marionetska vlast kakava je u Hrvatskoj danas odmah bi uvela istog trena obavezni čip – samo ako bi to nadnacionalna birokratska vlada Europske unije zatražila od Predsjednika Republike ili Banskih dvora. Hrvatski sabor tako i tako o ničemu ne odlučuje osim što poslušni saborski zastupnici, u zamjenu za privilegije, dižu svoje ruke za izglasavanje raznoraznih protunarodnih, protunormalnih zakona, a sutra će bez problema, isto kao i nosioci crvene zvijezde, dići ruku i na hrvatski narod, isto kao i 1941. pa nije ni čudo da je 1945. godina završila u jugokomunističkog genocidu nad hrvatskim narodom.
Inače, rat koji smo 1991. – 1995. imali djelo je liberalnog Zapada koji je taj velikosrpski rat izravno potaknuo i njime upravljao. Srpski nacionalisti, komunisti i četnici samo su instrument za ostvarivanje dalekosežnih planova za radikalna rješenja za zapadno stanovništvo i zatim cijelog svijeta. Nacisti su u Njemačkoj tridesetih godina ovako pjevali kad su marširali:
„Danas nam pripada Njemačka, a sutra cijeli svijet!“ („Heut' gehört uns Deutschland, und morgen die ganze Welt!“).
Masoni-liberali pak pjevaju: Danas nam pripada Zapad, a sutra cijeli svijet!“
Jedan od vođa anti-globalističkog pokreta, nekadašnji američki potpredsjednik Al Gore koji je pokraden na predsjedničkim izborima, rekao je ne tako davno da je vlada onoga koji ga je pokrao, „jedna desničarska ekstremistička banda“, kako je doslovno naglasio, a Sanader i Mesić su nas upravo toj „bandi“ i prodali. (Jučer su izdali Vukovar, danas cijelu Hrvatsku.)
Danas (09.07.2008.) su „proeuropski“ Mesić (nekadašnji Jugoslaven i komunist, danas „Europejac“) i Sanader potpisali pristupnicu za NATO. Od danas smo u „điru“, od Afganistana i Iraka do sutra u Iranu a prekosutra tko zna gdje, netko dva metra pod zemljom a nekome se ni grob neće znat.
Ja znam da je crvena zvijezda znak sramote i masovnih ubojstava, i da je nečasno nositi takav znak, da predstavlja ruganje žrtvama komunizma, i da presuda Europskg suda za ljudska prava u tom pogledu znači destabilizaciju Europske unije, što je čak i dobro da se taj „Babilon“ što prije raspadne, a ja već sada znam da mi je navedena presuda Europske unije uklonila i zadnju sumnju kako ću glasovati na referendumu o pristupanju RH u članstvo EU. Moj glas će biti NE, bez obzira što su naše marionete na vlasti sklone referendum bez problema i krivotvorit ukoliko bi se većina građana (državljan) RH odlučila protiv članstva u EU jer bi se u tom slučaju postavilo pitanje što su to SDP i HDZ od 2000. godine uopće radili?
Na kraju, tri fotografije o masovnim ubojstvima, počinjena pod znakom crvene zvijezde: na prve dvije fotografije vide se žrtve komunističkih sovjetskih antifašista, 1940. u Katynu u Rusiji, gdje su antifašisti pod crvenom zvijezdom pobili 25 tisuća poljskih antifašista pod poljskim nacionalnim grbom, te se na drugoj fotografiji vide žrtve komunizma u Vinici, Ukrajini, iz 1943. godine, a masovna ubojstva su počinili pripadnici antifašističke sovjetske tajne policije NKVD - pod znakom crvene zvijezde. To što je NKVD jedna totalitarna i terorističlka organizacija komunističke partije nikome ništa jer bitno je da je „antifašistička“ jer pod antifašizmom se smije nekažnjeno vršiti i genocid (Hirošima i Nagasaki) a da nikome ni dlaka s glave ne padne, osim naravno onima kojima i godinama nakon antifašističkog napada zbog radijacije pada kosa s glave, te im i ne treba GMO jer tako i tako umiru od raka. Na trećoj fotografiji je pak prikaz masovne grobnice iz Prijedora 1942. godine kada su jugoslavenski komunistički antifašisti-partizani zaklali i metkom u glavu ubili 229 onih koji nisu bili antifašisti nego državljani NDH. Žrtve nisu doduše bile fašisti nego zanatlije, frizeri, seljaci, krovopokrivači, inženjeri, službenici, poštari ali nema veze, nisu bili u „NOP“ i u „NOB“, a bome nisu bili ni Srbi, pa tko ih je.. . Nitko neće ni pitat za njih. Naravno, nosioci crvene zvijezde, nastrani kakvi su bili, isto kao i nacisti, prvo su svoje žrtve uvijek skidali do gola pa bi ih onda dokrajčili sjekirama i puškama.
Nesretne su nam zvijezde pod crvenom zvijezdom kojom upravlja upravo ovaj znak:
A ovo je znak pod kojim Hrvati mogu obraniti svoju slobodu, nezavisnost i demokraciju:
Hrvatski povijesni nacionalni grb iz 1527. godine
Ovaj znak predstavlja temeljno ljudsko pravo ili kršenje ljudskih prava?
Hrvatska izvještajna novinska agencija je izvijestila o tome da je Europski sud za ljudska prava donio presudu u kojoj je obrazloženo da nošenje znaka totalitarnog komunizma, crvene zvijezde, predstavlja „temeljno ljudsko pravo“. Tako je usvojena tužba jednog mađarskog komunista kojemu je u Mađarskoj po zakonu zabranjeno javno isticanje simbola crvene zvijezde petokrake pod kojim je u svijetu ubijeno najmanje 100 milijuna ljudi od 1917. do 1989. Nakon ove presude Mađarska mora sada promijeniti zakon po kojemu je zabranjeno isticanje totalitarnih simbola poput znaka komunizma, navedene crvene zvijezde, i znaka fašizma, kukastog križa. Naime, pod zabranom ostaje kukasti križ ali ne i crvena zvijezda petokraka, jer su sutkinje i suci Europskog suda za ljudska prava mišljenja da je Mađarska dovoljno stabilna demokracija, i da nema šanse od povratka totalitarnog komunističkog poredka.
Tu je Europski sud čak u pravu, jer povratka na staro neće biti, a nije ni potrebno jer u bivšim komunističkim zemljama, kao u Hrvatskoj, tako i tako od sloma komunizam i raspada Jugoslavije vladaju isključivo bivši komunisti, a Zapadu je tako i tako samo bitno da se u bivšim komunističkim zemljama ustavom jamči privatno vlasništvo i da se srede gruntovnice kako bi zapadnjaci mogli pokupovati hrvatsku zemlju i drugu imovinu. Je li u bivšoj komunističkoj zemlji ima demokracije i pravnog poretka to za Zapad u pravilu nije bitno, još bolje je ako vlada velika politička korupcija, kao danas u Hrvatskoj, pa je pljačku narodnog dobra lakše provesti preko korumpiranih nego preko čestitih političara.
Tom presudom je Europski sud za ljudska prava došao u koliziju s rezolucijom Parlamentarne skupštine vijeća Europe, broj 1481 iz 2006. kojom su osuđeni zločini komunističke partije u Europi koji su počinjeni pod znakom crvene zvijezde i srpa i čekića.
Tumačiti da je nošenje ili isticanje crvene zvijezde temeljno ljudsko pravo, iako je pod tim simbolom ubijeno četiri puta više ljudi nego pod simbolom kukastog križa, znači namjerno dovesti građane Europske unije u međusobne svađe i napete odnose, stvarati razdor u narodima i dolijevati ulje na vatru, jer takva vrsta presude je tipično na tragu boljševićkih metoda destrukcije društva kada je dobro pretvoreno u apsolutno zlo, a zlo u apsolutno dobro.
Navedena presuda je posljednji znak da je Europski sud za ljudska prava, iz Strasbourga, totalno globaliziran i prilagođen novom svjetskom poretku totalitarne ideologije liberalizma koju silom nameću masoni ili ekstremni liberali i predstavnici naftno-bankarskih „multi-nacionalnih“ kompanija iz Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, i anglo-američkog vojno-industrijskog kompleksa i GMO-tvornica otrova i genetskog inženjeringa.
Liberali financirali i podupirali nacističku rasnu politiku i genetička istraživanja u 3. Reichu:
Malo tko je primijetio da su liberali tridesetih godina 20. st. financirali nacistički rasistički genetički projekt koji se tada zvao „eugenika“, a koji je 1946. preimenovan u „genetiku“ jer su nacisti kompromitirali sam naziv „eugenika“. Voditelj genetičkog inženjeringa nakon Drugog svjetskog rata postao je nekadašnji Mengeleov mentor iz eugeničkog „Kaiser Wilhelm-Instituta“ u Berlinu, i iz logora „Auschwitz“, Otmar Freiherr von Verschuer, koji je nakon Drugog svjetskog rata, ne da je završio na Nürnberškim procesima nego je postao voditeljem anglo-američkog genetičkog officea u Danskoj, dakle, daleko od očiju svjetske javnosti. Rezultat toga je da danas imamo GMO-proizvode koji izazivaju rak, što je znanstveno dokazano od strane Škotskog državnog instituta iz Edinburgha, i koji truju poljoprivredne površine koje se ne mogu upotrebljavati slijedećih 50 godina jer su kontaminirane kroz pesticide, potrebni za „uspjeh“ genetski modificiranih organizama. Hitler je u svojoj knjizi "Mein Kampf" 1924. pohvalio američku eugeniku. Vodeći znanstvenik u "Kaiser Wilhelm Institutu", Ernst Rudin, bio je financiran od strane obitelji Rockefeller i njihove zaklade, a 1932. imenovan je predsjednikom Svjetskoga udruženja eugeničara. Poslije je napravio blistavu karijeru kao arhitekt sustavnoga eugeničkog programa Adolfa Hitlera. Rudin je bio i čelni čovjek nacističkog programa prisilne eugeničke sterilizacije i glavni arhitekt nacističkog zakona o sterilizaciji iz 1933. godine. Od "Führera" je dobio dva državna odličja za doprinos njemačkoj eugenici - čitaj: čišćenju njemačke rase. Dobio je nadimak "Reichsführer za sterilizaciju". Za vrijeme najveće svjetske gospodarske krize je "Kaiser Wilhelm Institut" dobio 1929. od američkih masona 310.000 US dolara za istraživanje mozga. Kasnije je otkriveno da je taj berlinski institut dobivao "po 150 do 200 mozgova" žrtava nacističkog programa eutanazije iz Brandenburga. Direktor njemačkog instituta za eugeniku "Kaiser WIlhelm", von Verschuer, zagovarao je 1942. u njemačkom časopisu za eugeniku "Der Erbarzt" slijedeće: "Potpuno rješenje židovskog problema". Godine 1936., dok je još uvijek dobivao Rockefellerov novac, pozvan je u Frankfurt na čelo novoosnovanog instituta za genetiku i rasnu higijenu. Taj je institut bio nadležan za prisilne medicinske programe eugenike i rasne higijene. Iz Rockefellerove zaklade je inače financirana anti-bebi-pilula, a članovi te dinastije i drugi super-bogataši danas drmaju genetičkim istraživanjima (GMO) i diktiraju cijenu nafte u svijetu. (O tome pročitaj više u knjizi F. Williama Engdahla "SJEME UNIŠTENJA - Geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo")
Naravno, svi koji u svijetu koriste GMO-sjeme plaćaju svake godine tantijeme jer je GMO-sjeme patentirano isključivo od anglo-američkih kompanija. Tako su farmeri u Argentini (soja), seljaci na Filipinima (riža) i u Iraku (mezopotamijsko žito) već postali robovi liberala. Ako vjetar slučajno GMO-sjeme otpuhne na vaše polje, svejedno plaćate tantijeme jer onda se preko američke vlade pritisne hrvatska vlada i odvjetnik na sudu utjeruje „dug“ od „zločestog“ seljaka i farmera, kao kad su boljševici u nas 1946. preko tajne službe OZN-e zlostavljali „kulake“, samo sada u nešto sofisticiranijem obliku. Sada „oznaš“ nosi odijelo i kravatu i citira članke anglo-američkog „zakona“. A ako je neka vlada „neposlušna“, pa želi od globalizacije zaštititi svoje građane, onda dobije NATO-maljem po glavi, i biva proglašena „fašističkom“ ili „dijelom osovine zla“.
Malo tko je primijetio da su današnji vladari procesa (političkog) globalizma ustvari isti oni koji su doveli na vlast ekstremista „druga“ Lenjina, i „ducea“ Mussolinija, pa onda „Führera“ Hitlera, zatim „maršala“ Tita, pa Sadama Huseina kao „inkarnaciju Saladina“, pa ajatolaha Homeinija kao novog perzijskog „cara Kira“, a Bin Laden je također njihov „proizvod“. Naravno, s vremenom se takvi diktatori i masovne ubojice otmu kontroli svojih zapadnih financijera i britanske i američke tajne službe ali to nije nikakava „tragedija“, naprotiv, u tom slučaju SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo pokrenu rat ili uđu u već pokrenuti rat, naravno, uz hazarderski rizik hoće li pobijediti u ratu, ali „tko ne riskira – ne profitira“. Iz Prvog svjetskog rata su i USA i UK izašle nevjerojatno bogate jer su financirale sve zaraćene strane. Nakon Drugog svjetskog rata se njihovo bogatstvo samo multipliciralo, kao i danas dok traje rat protiv svjetskog islamskog terorizma koji je zapadni liberalni „establishment“ pokrenuo. Od ogromnog povećanja cijene goriva, čega smo danas svjedoci, nisu najveći profiteri zemlje-proizvođači nafte u svijetu nego oni koji imaju monopol na trgovinu naftom, a to su anglo-američke kompanije, među njima kompanija "Standard Oil/Essex" od Rockefellera. (Jedan barel nafte je 1945. stajao 5 US dolara, a danas 150.) Guverner Engleske narodne banke, Montague Norman, u cijelosti je isfinancirao Hitlerov nacistički pokret i stranku NSDAP, a Daly Telegraph dao je Hitleru pozitivnu medijsku platformu u predizbornoj kampanji 1932. godine. Nakon dolaska nacista na vlast je američki i britanski liberalni ustroj (današnji upravljači projekta zvan globalizacija) nastavio financirati Hitlerov nacistički pokret, a motiv je bio da Hitler sredstvima diktature do kraja isplati enormnu ratnu odštetu koja je Nijemcima nepravedno nametnuta versajskim mirovnim ugovorom. Svi takvi i slični ugovori nazivaju se „mirovni“ iako služe isključivo ponovnom izazivanju rata, što je u izravnom interesu masona-liberala jer oni upravljaju svjetskim krizama. Poučna je u tom smislu knjiga od istraživača povijesti, g. F. Williama Engdahla, našeg suvremenika koji nam je u svojemu djelu
„STOLJEĆE RATA – Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak“
na pladnju prezentirao prevare kojima je u 20. st. čovječanstvo bilo izloženo ratovima, genocidu i porobljavanju, i to sve pod imenom „građanskih sloboda, demokracije i slobodnog tržišta“. Zločesti su bili uvijek oni koje je ateistički liberalni antikršćanski Zapad stvorio, a to su Lenjin, Hitler, Pol Pot, Sadam Husein ili Bin Laden, a dobri su oni koji su ih stvorili – masoni koji su uzrok pojavi i komunizma i fašizma i nacizma kao reakcije na komunizam.
Presuda Europskog suda za ljudska prava kojom je legalizirana crvena zvijezda znači ništa drugo nego potpaljivanje ulja na vatru, da se kao reakcija na to i slične nenormalne „fenomene“ u demokratskim društvima Zapada stvori neonacistička politička reakcija kako bi Zapad opet imao izgovor za rat i bogaćenje, a to što u takvim ratovima izgine cvijet kršćanskih naroda tim bolje jer masoni su tako i tako ateisti, i j... im se i za vjernike i za Svevišnjega za kojega misle da ne postoje jer se sami osjećaju bogovima na Zemlji, jer 2 posto bogataša-liberala-masona upravlja sa preko 40 posto svjetskog bogatstva, te ima atomske bombe, NATO-armije i mas-medije za manipulaciju narodnim masama. Znači, u položaju su staroegipatskih faraona čija je vladavina trajala oko 4 tisuće godina.
Već je stvorena nova Davidova traka sa žutom židovskom zvijezdom kojom će ljudi biti obilježeni kao što su nacisti obilježavali europske Židove, naime, stvoren je micro-čip veličine rižina zrna koji se čovjeku može usaditi pod kožu (što se u međuvremenu već eksperimentalno čini, pod izgovorom za brigu o čovjekovom zdravlju), te se iz jednog centra (preko satelita u Zemljinoj orbiti) može kontrolirati sve ljude, posebno kada takav čip postane zakonska obaveza za sve ljude u svim zemljama, primjerice u Europskoj uniji. Marionetska vlast kakava je u Hrvatskoj danas odmah bi uvela istog trena obavezni čip – samo ako bi to nadnacionalna birokratska vlada Europske unije zatražila od Predsjednika Republike ili Banskih dvora. Hrvatski sabor tako i tako o ničemu ne odlučuje osim što poslušni saborski zastupnici, u zamjenu za privilegije, dižu svoje ruke za izglasavanje raznoraznih protunarodnih, protunormalnih zakona, a sutra će bez problema, isto kao i nosioci crvene zvijezde, dići ruku i na hrvatski narod, isto kao i 1941. pa nije ni čudo da je 1945. godina završila u jugokomunističkog genocidu nad hrvatskim narodom.
Inače, rat koji smo 1991. – 1995. imali djelo je liberalnog Zapada koji je taj velikosrpski rat izravno potaknuo i njime upravljao. Srpski nacionalisti, komunisti i četnici samo su instrument za ostvarivanje dalekosežnih planova za radikalna rješenja za zapadno stanovništvo i zatim cijelog svijeta. Nacisti su u Njemačkoj tridesetih godina ovako pjevali kad su marširali:
„Danas nam pripada Njemačka, a sutra cijeli svijet!“ („Heut' gehört uns Deutschland, und morgen die ganze Welt!“).
Masoni-liberali pak pjevaju: Danas nam pripada Zapad, a sutra cijeli svijet!“
Jedan od vođa anti-globalističkog pokreta, nekadašnji američki potpredsjednik Al Gore koji je pokraden na predsjedničkim izborima, rekao je ne tako davno da je vlada onoga koji ga je pokrao, „jedna desničarska ekstremistička banda“, kako je doslovno naglasio, a Sanader i Mesić su nas upravo toj „bandi“ i prodali. (Jučer su izdali Vukovar, danas cijelu Hrvatsku.)
Danas (09.07.2008.) su „proeuropski“ Mesić (nekadašnji Jugoslaven i komunist, danas „Europejac“) i Sanader potpisali pristupnicu za NATO. Od danas smo u „điru“, od Afganistana i Iraka do sutra u Iranu a prekosutra tko zna gdje, netko dva metra pod zemljom a nekome se ni grob neće znat.
Ja znam da je crvena zvijezda znak sramote i masovnih ubojstava, i da je nečasno nositi takav znak, da predstavlja ruganje žrtvama komunizma, i da presuda Europskg suda za ljudska prava u tom pogledu znači destabilizaciju Europske unije, što je čak i dobro da se taj „Babilon“ što prije raspadne, a ja već sada znam da mi je navedena presuda Europske unije uklonila i zadnju sumnju kako ću glasovati na referendumu o pristupanju RH u članstvo EU. Moj glas će biti NE, bez obzira što su naše marionete na vlasti sklone referendum bez problema i krivotvorit ukoliko bi se većina građana (državljan) RH odlučila protiv članstva u EU jer bi se u tom slučaju postavilo pitanje što su to SDP i HDZ od 2000. godine uopće radili?
Na kraju, tri fotografije o masovnim ubojstvima, počinjena pod znakom crvene zvijezde: na prve dvije fotografije vide se žrtve komunističkih sovjetskih antifašista, 1940. u Katynu u Rusiji, gdje su antifašisti pod crvenom zvijezdom pobili 25 tisuća poljskih antifašista pod poljskim nacionalnim grbom, te se na drugoj fotografiji vide žrtve komunizma u Vinici, Ukrajini, iz 1943. godine, a masovna ubojstva su počinili pripadnici antifašističke sovjetske tajne policije NKVD - pod znakom crvene zvijezde. To što je NKVD jedna totalitarna i terorističlka organizacija komunističke partije nikome ništa jer bitno je da je „antifašistička“ jer pod antifašizmom se smije nekažnjeno vršiti i genocid (Hirošima i Nagasaki) a da nikome ni dlaka s glave ne padne, osim naravno onima kojima i godinama nakon antifašističkog napada zbog radijacije pada kosa s glave, te im i ne treba GMO jer tako i tako umiru od raka. Na trećoj fotografiji je pak prikaz masovne grobnice iz Prijedora 1942. godine kada su jugoslavenski komunistički antifašisti-partizani zaklali i metkom u glavu ubili 229 onih koji nisu bili antifašisti nego državljani NDH. Žrtve nisu doduše bile fašisti nego zanatlije, frizeri, seljaci, krovopokrivači, inženjeri, službenici, poštari ali nema veze, nisu bili u „NOP“ i u „NOB“, a bome nisu bili ni Srbi, pa tko ih je.. . Nitko neće ni pitat za njih. Naravno, nosioci crvene zvijezde, nastrani kakvi su bili, isto kao i nacisti, prvo su svoje žrtve uvijek skidali do gola pa bi ih onda dokrajčili sjekirama i puškama.
Nesretne su nam zvijezde pod crvenom zvijezdom kojom upravlja upravo ovaj znak:
A ovo je znak pod kojim Hrvati mogu obraniti svoju slobodu, nezavisnost i demokraciju:
Hrvatski povijesni nacionalni grb iz 1527. godine
četvrtak, 03.07.2008.
ANKETA JUTARNJEG O FAŠIZMU - NOTORNA MANIPULACIJA!
Nedavno je u on line izdanju Jutarnjeg lista uredništvo objavilo anketu s objašnjenjem da se radi o „velikoj analizi stavova građana o fašizmu, ustašama i NDH“ koja će biti objavljena u subotnjem prilogu Magazin, 5. srpnja 2008. Odmah mogu reći da se radi o gruboj manipulaciji koju s „anketom“ provode glavni urednik i odgovorni urednici i novinari, pa, naravno, i suvlasnik Jutarnjeg lista, Ninoslav Pavić koji snosi, ako ništa drugo onda moralnu odgovornost.
Jutarnji manipulira isto kao i Miloševićeva TV-Beograd
Stavio sam imenicu „anketu“ pod navodnike jer se, kao prvo i prvo, ne radi o pravoj anketi jer prava anketa podrazumijeva potpunu anonimnost. Kriva anketa je već kad vam na vrata vašega doma pozvone „anketari“ s upitnikom o, na pr. cijelom nizu pitanja vezana za neke gospodarske proizvode, jer čim vam je „anketar“ pozvonio na vrata, anketa više nije anonimna, i shodno tome ni odgovori nisu relevantni jer anketirani iz straha što anketa nije anonimna ne daju iskrene odgovore, pogotovo kada su u pitanju politička pitanja jer su ljudi svjesni da u Hrvatskoj još uvijek vlada tako zvana politička (ne) podobnost. Tako će biti i s anketom Jutarnjeg o fašizmu. Ponavljam, jedina relevantna anketa je kada je u cijelosti zajamčena anonimnost anketirane osobe. Tko može garantirat da redakcija Jutarnjeg nekoga od anketara neće prijaviti policiji zbog „govora mržnje?“
Kao drugo, „anketa“, Jutarnjeg grubo manipulira! Da bih to dokazao, prvo ću, naravno, ovdje prezentirati „anketu“ s pitanjima:
„Pozdrav „Za dom spremni“ je:
(Izaberite samo jednu opciju od ponuđenih)
1)
o domoljubni uzvik
o bezvezarija iz povijesti
o izraz bunta
o nacistički pozdrav
2)
Adolf Hitler je po vjeroispovijesti:
o katolik
o protestant
o pravoslavac
o ateist
3)
Kukasti križ je:
o njemački tradicionalni simbol
o simbol kao i svaki drugi
o simbol u ime kojega su pobijeni milijuni ljudi
o grafit sa zida
4)
Slovo U je:
o obično slovo u abecedi
o zločinački simbol
o natpis na majici domoljuba
o isto što i petokraka
5) Ustaše su:
o dobri domoljubi i katolici koji su Lijepoj našoj htjeli sve najbolje
o najpouzdaniji Hitlerovi suradnici, ubojice Srba, Židova, Roma i
Hrvata antifašista
o borci za slobodnu Hrvatsku kao i dragovoljci iz 1991.
o nemam pojma i ne zanima me
6) Ante Pavelić je:
o stvoritelj hrvatske države
o nitko i ništa
o tragična povijesna ličnost
o masovni ubojica i čovjek koji je Hrvatsku osramotio
7) Ustaše su ubijale Židove, Rome i Srbe zato što:
o su se bunili protiv NDH
o su bili strani element u Hrvatskoj
o su htjeli spriječiti Vukovar 1991.
o su kao i nacisti htjeli uništiti sve manjine“
Krenimo s prvim pitanjem pod 1). Za Jutarnji list je izraz „Za dom spremni“ fašistički izraz, to je nedvojbeno da redakcija Jutarnjeg ima takav stav što se vidi kroz njihovo jednostrano i neobjektivno pisanje na određene teme tijekom cijela niza godina, ali, paradoks je da je redakcija Jutarnjeg godinama davala medijsku platformu notornom antisemitu Đapiću koji je mjerio "visinu kukuruza"!
Stijeg agresora na RH vijori se svake godine u Kumrovcu na derneku titoista
Prije analize prvog pitanja samo ću komentirati kako je sramota, i to velika sramota što u jednoj zemlji kao Hrvatskoj, u kojoj je 45 godina vladala komunistička diktatura po svim relevantnim pravilima kako se jedna diktatura u nekom društvo mjeri, ustanovljava i o nekoj vlasti i vladavini zaključuje, dakle, po svim faktorima je Titova Jugoslavija bila diktatura i to ništa manje opasna od Pinochetove desničarske diktature u Chileu ili ljevičarske diktature Fidela Castra na Kubi, da se, dakle, u takvoj jednoj zemlji kroz mas-medije stalno piše i naglašavaju zločini ustaškog režima a zločini jugokomunističkog titoističkog režima spomenu ili reda radi i to samo usput, te ih se još i relativizira, čak i opravdava, i to u ime antifašizma i borbe za slobodu, a istina je da kod jugoslavenskih komunista nije bilo antifašizma, i nije bilo borbe za slobodu, i za to postoje konkretni dokazi !!! Međutim, ono što je kod partizanskog vodstva bilo nazočno – to je revolucija i borba za vlast, a za postizanje tih ciljeva se nisu birala sredstva. I to je važno naglasiti – Titovo vodstvo nije biralo sredstva, što je i logično jer je to vodstvo bilo boljševičko, znači, totalitarno, i svoj totalitarizam, naučen od sovjetskih boljševika, je matricom prenijelo na društvo u poslijeratnoj Titovoj Jugoslaviji koja je bila tamnica hrvatskog naroda. Redakcija Jutarnjeg i te kako jako dobro zna da na području Hrvatske žive tri najveća živuća masovna zločinca u Europi, i to žive u Zagrebu, a po ideološkom uvjerenju pripadali su ekstremnoj jugoslavenskoj ljevici i partizanskom pokretu. Redakcija Jutarnjeg i te kako zna da tri najveće masovne grobnice u Europi nisu od ustaškog režima prouzročene, nego od jugokomunističkog titoističkog režima, i to masovna grobnica u Teznom kod Maribora, zatim u Kočevskom rogu kod Ljubljane i u Maclju kod Krapine. Sve zajedno je u tim masovnim grobnicama sakriveno od strane partizanskog komunističkog režima preko 70 tisuća ubijenih hrvatskih mučenika, od toga najveći broj ratnih zarobljenika-hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika, zatim zarobljenih hrvatskih civila i smaknutih ranjenika, što je pak najnečasnije ubijati u ratu ranjenike, a to je partizanski režim radio kao na tekućoj traci tijekom cijelog rata od 1941. - do 1945. Međutim, unatoč tome se „Jasenovac“ vrti u mas-medijima u Republici Hrvatskoj kao na tekućoj traci, dok jugoslavenski logor na Golom otoku kao da nikada nije ni postojao iako je progutao najmanje preko 30 tisuća žrtava titoizma, od toga preko 90 posto samih antifašističkih komunista-žrtava revolucije („Revolucija ždere vlastitu djecu“ – Danton). Ne treba gubiti iz vida da u Republici Hrvatskoj nakon sloma komunizma vladaju u pravilu isključivo bivši komunisti i doušnici Udbe, pa i oficiri nekadašnje jugoslavenske tajne službe koji su bili i jesu i danas vodeći u vlastima Republike Hrvatske, ili se griju na vatri vlasti i uživaju zaštitu od strane vlasti! To redakcija Jutarnjeg, kao i redakcija drugih mas-medija (na primjer HRT/HTV, Hrvatski radio...) savršeno dobro zna, ali svejedno konstatno na karuselu laži vrte se priče o navodnoj ustaškoj opasnosti koja prijeti „demokratskom" društvu RH. Posljedica toga je da je nedavno komisija Uefe čak i stih iz opere Ivana pl. Zajca, „U boj, u boj za narod svoj“, koji skandiraju hrvatski navijači Vatrenih, proglasila nacističkim geslom !!! (To možemo zahvaliti našim domaćim bivšim komunistima i partizanima koji stvaraju histeriju o navodnoj "neoustaškoj opasnosti" u Hrvatskoj.) Nedavno je na pr. politički glasnogovornik takvih snaga, predsjednik RH Stjepan Mesić, rekao u Brezovici kod Siska na proslavi obljetnice navodnog Dana antifašizma: „Sve protiv ustaštva“ (Izvor: Večernji list, 23.06.08.) Dakle, poruka Stipe Mesića je da vladajuća politika u RH treba danas upregnuti sve snage u borbi protiv ustaštva!? Nevjerojatno !!! Naime, problem Hrvatske nije nikakavo ustaštvo na Thompsonovim koncertima ili u drugim pojedinačnim ekscesima jer se radi o pojedinačnim ekscesima ali zato imamo masovno i sustavno od vlasti podupiranu rehabilitaciju masovnog zločinca Josipa Broza – Tita i kompromitiranog partizanskog pokreta iz Drugog svjetskog rata. Svake godine u Kumrovcu se vijori stijeg bivšeg agresora na Republiku Hrvatsku – stijeg SFRJ sa crvenom zvijezdom petokrakom, a u pulskoj areni, naprimjer, 2007. godine, na velikoj manifestaciji jugoslavenskog totalitarizma, na kojoj su sudjelovali šef države Mesić, šef Sabora, Šeks, šef SDP-a Milanović i drugi, gdje su govornici govorili podno Titove biste – biste jednog masovnog zločinca, u publici se vijorio veliki crveni stijeg Saveza komunista Jugoslavije. U pravilu nije zbog toga bilo ni riječi kritike u mas-medijima. Koje li sramote za ove naše nazovi političare, a u biti ideološke demagoge bez ikakvog kućnog odgoja jer dobar odgoj podrazumijeva razlikovanje dobra od zla!
Dakle, što imamo pod 1)? Pozdrav „Za dom spremni“ je pozdrav kojega je koristio srednjovjekovni hrvatski kralj Petar Krešimir Četvrti. To je broj jedan, dakle, sigurno nije bezvezarija iz povijesti. Nadalje, taj je pozdrav koristio ustaški režim koji ga, dakle, nije izmislio, ali je izmislio pozdrav: „Za poglavnika i za dom spremni“. (Ustaški režim uveo je i valutu kunu. Je li kuna fašistička zbog toga? Pa i u jugoslavenskoj banovini Hrvatskoj je Mačekova vlast uvela kunu.) Taj se pozdrav koristio u službenoj prepisci ustaške vlasti u NDH. To je činjenica. No, koristio se i pozdrav „Za dom spremni“, i pod tim su „pozdravom“ ubijani i logoraši u Jasenovcu, da ne bi bilo nikakve zabune. Međutim, pod tim su pozdravom ginuli hrvatski branitelji iz Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Vukovaru 1991. protiv velikosrpske agresije koju je predvodila protunarodna tako zvana „Jugslovenska narodna armija“ (skraćeno „JNA“) pod simbolom crvene zvijezde petokrake, a četničke jedinice i bande pod simbolom četništva – mrtvačke glave. Ovom prilikom mogu reći da su četnici službeno bili antifašisti u Drugom svjetskom ratu isto kao što su i danas službeno u Republici Srbiji, isto kao i partizani u Hrvatskoj. Pitanje je samo kakav su to antifašizam partizani i četnici provodili, je li onaj zapadnog tipa, dakle, oslobađajući, ili neki svoj specifični ili sovjetski tip antifašizma (konc-logori, masovne grobnice, obračun s politiičkim neistomišljenicima, diktatura, jednopartijski sistem, medijska cenzura etc.) Pozdrav „Za dom spremni“ danas na Thompsonovim koncertima mladež sigurno izgovara ili nosi takav amblem iz bunta. Dakle, kako odgovoriti u „anketi“? Nemoguće, jer, redakacija Jutarnjeg savršeno dobro zna da hrvatski branitelji iz postrojbi HOS u Vukovaru 1991. nisu bili fašisti nego hrvatski rodoljubi i hrabri branitelji, na ponos hrvatskom narodu i cijelom slobodoljubivom i demokratskom svijetu. Međutim, što radi Jutarnji? S obzirom da niti jedan hosovac nije optužen za ratni zločin pred haaškim sudom, manipulira javnošću pa kad se pojavi neka osnovana sumnja u ratni zločin, odmah se u naslove članaka stavo „HOS-ovac počinio ratni zločin“, kao na pr. u slučaju ubojstva obitelji Olujić u Cerni 1993. godine. Međutim, Jutarnji savršeno dobro zna da počinitelji tog gnjusnog zločina u trenutku počinjenja tog zločina nisu više bili sastavni dio HOS-a. Ali, „hosovci su počinili ratni zločin...“ pod pozdravom „Za dom spremni“, je li tako? To što je ta likvidirana obitelj opljačkana, ukraden obiteljski nakit, novac itd. kao da Jutarnji ne zanima jer bitno je da se sugerira kako su Olujići ubijeni zato što su podrijetlom Srbi. Dakle, razbojstvo iz koristoljublja odmah otpada čim je u pitanju neki bivši hosovac nego isključivo se odmah stvara zaključak da se radi o ratnom zločinu samo zato što je zločin počinjen u vrijeme rata. No, evo, istina je – niti jedan hosovac nije u posljednjem ratu u Hrvatskoj počinio ratni zločin !!! I to je jedina istina jer druga ne postoji, pa kome bilo krivo, kome drago.
2) To pitanje predstavlja manipulaciju, i to teeeeešku manipulaciju. Jer, nismo blesavi, znamo da se Adolf Hitler rodio u Austriji, i da je po rođenju bio kršten, i time i Rimokatolik (isto kao i Josip Broz (dakle, čak ni izraz katolik u Jutarnjem nije korektan jer postoje i grko-katolici, zamislite samo). Međutim, Jutarnji se želi narugati Rimokatoličkoj crkvi i svim rimo-katolicima, isto kao što se partizanski režim rugao Stepincu i vjernicima, te sugerira kako je jedan od najvećih masovnih zločinaca u povijesti bio, eto, katolik???!!!
Međutim istina je sasvim drukčija nego si to dame i gospoda iz Jutarnjeg zamišljalju. Naime, što Hitler kaže u „Mein Kampf“? On u toj svojoj knjizi sipa takve uvrede na račun Rimokatoličke crkve i svećenika i redovnika da je to problem uopće čitati a da čovjek ne povraća od muke. Pored toga, mudraci iz Jutarnjeg kao da gube iz vida da je Hitlerov režim likvidirao ohoho koliko rimakatoličkih svećenika i redovnika i redovnica u koncentracjiskim logorima. Dakle, nije ih likvidirao katolik Hitler nego nacist Hitler. Hitler je po vjeroispovjedi bio kršćanin i rimo-katolik u vrijeme dok je bio maloljetan, a u njegovoj punoljetnosti je bio ateist, i to borbeni ateist, i to je tako i napisao u knjizi „Mein Kampf“. Hitler nije bio ništa manji ateist od Tita ili Staljina ili bilo kojeg drugog borbenog fanatičnog ekstremnog ateista na svijetu !!! Hitler u „Mein Kampf“ nagoviještava da će obračunat s Rimokatoličkom crkvom i da će je ukinuti, i stvoriti novu – nacionalsocijalističku „vjeru“. Dakle, pitanje pod 2) – totalna manipulacija!
3) To je jedino pitanje koje je korektno postavljeno. Moj odgovor bi bio da je kukasti križ simbol pod kojim su pobijeni milijuni ljudi.
Međutim, sada se vraćam na cenzuru Jutarnjeg, a cenzura je i prešućivanje istina, a istina je da su i pod crvenom zvijezdom petokrakom ubijeni milijuni ljudi, a Vijeće Europe je navelo da je pod crvenom zvijezdom ubijeno najmanje 100 milijuna ljudi u cijelom svijetu, i to u razdoblju od 1917. do 1989. godine !!!
4) Slovo U je u kontekstu „ankete“ o fašizmu, naravno, zločinački simbol jer su pod tim simbolom počinjeni zločini u jasenovačkom logoru. Ali, U je isto što i petokraka, a s obzirom da anketirani imaju pravo odgovoriti na samo jedno pitanje, onda se ljude time ucjenjuje. Redakcija Jutarnjeg ucjenjuje ljude u tom kontekstu !!! Jer, ako ne kažeš da je U zločinački simbol ispadaš kao čovjek koji ima govor mržnje, zar ne?
5) Pojam „ustaše“ je preopširan, jer, na primjer, ustaša je bio i pokojni otac od našeg premijera Sanadera, jer je navodno bio vojnik Ustaške vojnice, dakle, dragovoljac i borac, a je li zbog toga Sanaderov pokojni otac zločinac? Zasigurno – NE! Isto tako ni svaki partizan nije zločinac. Pitanje je trebalo glasiti je li „ustaški režim“ zločinački bio u Drugom svjetskom ratu, pa bi normalni odgovor mogao glasiti DA, ili pitanje je moglo glasiti je li poglavnik Ante Pavelić zločinac, ali navesti široki pojam „ustaše“ također predstavlja ucjenu anketiranih.
6) Ante Pavelić je i stvoritelj hrvatske države, i tragićna povijesna ličnost, i masovni ubojica koji j Hrvatsku osramotio. S obzirom da anketirani smiju dati samo jedan odogovor imamo opet ucjenu Jutarnjeg. Dakle, mogu već sada zaključiti da je „anketa“ Jutarnjeg jedna totalna katastrofa.
7) Ustaški režim je dao ubijati Židove zato što je takav bio diktat Hitlerove Njemačke. Prije 10. travnja 1941. u Hrvatskoj nije bilo znatnijeg antisemitizma, a nakon toga ga ima do dana današnjeg, a Titova Jugoslavija je bila jedna tipična antisemitska zemlja u kojoj su se rušile sinagoge, otimala židovska imovina od strane režima-totoista-antifašista itd. Onda Srbi, zar se nisu neki Srbi digli 1941. na oružanu pobunu protiv NDH? Jesu, imamo slučaj ustanka srpskih partizana na Kozari, pa slučaj ustanka srpskih četnika i partizana i komunista u Lici 1941. kada su u Otriću potpisali Sporazum o nenapadanju s talijanskim fašistima i okupatorom (izvor: HTV, 1999. povijesni dokumentarac: „Je li ustanak u Srbu, 23. srpnja 1941. bio atifašistički?“) Je li ustaški režim ubijao Rome zato što su bili Romi – DA, nažalost, ali je veliko pitanje jesu li Srbi ubijani zato što su bili Srbi ili zato što su dizali oružane ustanke.
Onda, što znači ponuđeni odgovor da su ustaše htjeli kao i nacisti uništiti sve manjine? To nije istina. Židovsku i romsku manjinu je ustaški režim htio uništit, ali srpsku ne, za to nema dokaza. Onda, što je s talijanskom i njemačkom nacionalnom manjinom u NDH, i te dvije manjine je ustaški režim htio uništit? Dakle, ponuđeni odgovor je neprecizan, tako da je i to pitanje pod 7) vrlo suptilno napravljeno da se opet ucjenjuje anketirane osobe. Redakcija Jutarnjeg nikada nije čula za četnički sastanak (skupštinu) iz ljeta 1941. u Srbiji na kojem je donijet tzv. Moljevićev plan o etničkom čišćenju nesrpskog pučanstva u Sandžaku, i na području NDH? Nikada čuli za to? Pa to je poznati povijesni dokument. I što je najgore, četnici su taj plan na području Hrvatske u WWII i provodili u djelo, a nastavili 1990. godine kada su se OPET POBUNILI!
Ugodno je biti bivši komunist u RH, kao Ninoslav Pavić, i stvarati histeriju o neoustaštvu
Ovakva pitanja koja je redakcija Jutarnjeg postavila u „anketi“ može samo dovest do građanskog rata u Hrvatskoj, a nikako do edukacije, i tu tvrdnju podcrtavam! Prešućivanje titoističkih zločina, njihovo relativiziranje i čak i opravdavanje, kako u Jutarnjem tako i u drugim medijima, u pravilu, ugrožava demokraciju. No, ti ljudi to, u pravilu i ne shvaćaju jer su bivši komunisti, kao na pr. suvlasnik Jutarnjeg, g. Ninoslav Pavić. On je svoju novinarsku školu trenirao pod mentorstvom jugoslavenskog boljševika Stipe Šuvara i njegovih drugova. Šuvar nije bio demokrat. od kakavog je to onda čovjeka Pavić mogao učiti i postati još u doba Titove Jugoslavije jedna tipična zvijezda socijalističkog novinarstva. (Je li neki bivši ustaša možda suvlasnik nekog medijskog koncerna kao što je bivši komunist N. Pavić suvlasnik Europapressholdinga?) No, Mesić poziva na borbu protiv ustaštva!?
Žao mi je što je „anketa“ Jutarnjeg tako ispala, ali htio sam prikazati kako izgleda jedna notorna manipulacija.
Preporučujem redakciji blog.hr da ovaj post stavi na naslovnu stranu blog.hr, kao moj prilog zalaganja za demokraciju, kad već mnogobrojne moje postove nisu htjeli staviti na naslovnu stranu, a njih treba pitati „zašto“. Pozdrav svima! CBK
0
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga Black Blog of the Communism
Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:
Samo nas istina može spasiti!
Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)
Erich Fromm
“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”
Link
CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika
Tisak i portali vijesti:
HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS
www.crniblogkomunizma.blog.hr
e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com
Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma
"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)
John Lennon je rekao:
"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."
PS: ubio ga je luđak.
“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)
Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:
“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)
Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:
“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”
(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)
„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“
(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)
„Ich bin ein Berliner“
(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)
CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com
HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga
"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)
„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)
„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.
Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"
„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)
Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica
Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!
TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!
Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)
"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)
Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:
"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")
<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"
Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.
Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:
„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.
Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!
"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”
Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića
George Orwell:
U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.
Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4
Predsjednik Ab Lincoln:
Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.
Mathias Richling:
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!
Slobodan čovjek kaže:
Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.
Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.
Predsjednik Thomas Jefferson:
Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.
Filozof Voltair:
Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.
Jean de la Bruyere:
Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.
George Bernard Shaw:
Sve velike istine počinju kao blasfemija.
Mark Twain:
Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.
H.G. Wells:
Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.
Njemački novinar Peter Scholl-Latour:
Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.
Burkhard Hirsch:
Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.
Halo robovi:
U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"
Evolucija svjesnog čovjeka:
Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!
Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!
Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!
Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.
Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!
Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.
Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.
Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.
Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!
CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.
Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.