PRVA SUDSKA PRESUDA PROTIV JEDNOG UDBAŠA, ALI NE U POST - "SOCIJALISTIČKOJ" HRVATSKOJ NEGO U DEMOKRATSKOJ I PRAVNOJ DRŽAVI NJEMAČKOJ
BREAKING NEWS:
SENZACIONALNO: UDBAŠ DOLIJAO – TJERAN ZEC IZ ŠUME, ISTRČALO CIJELO KRDO DIVLJIH SVINJA!
TITOVA SFRJ – TERORISTIČKA TVOREVINA – PROVODILA DRŽAVNI TERORIZAM !!!
Na Zapadu ništa novo? Na Zapadu ipak nešto novo: gotovo je s praksom maženja bivših komunista, udbaša i udbaških doušnika! Privremeni specijalni sud za državni terorizam pri Županijskom sudu u Münchenu donio je prvu presudu u povijesti protiv jednog udbaša, sluge jugoslavenskog komunizma i boljševičkog režima: Krunoslav Prates, pod udbaškim konspirativnim doušničkim imenom „Boem“ dobio je kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u svirepom ubojstvu bivšeg komunista i direktora marketinga zagrebačke INE, g. Stjepana Đurekovića, hrvatskog političkog emigranta. (Hrvatski državni vrh ostao u šoku, vidjet ćemo poslije zašto.) Prvu molbu za pomilovanje će osuđenik udbaš Prates po njemačkom zakonu smjeti podnijeti tek nakon 15 godina neprekidno izdražen kazne, znači, tek kad bude imao 75 godina.
Kao organizatori tog gnjusnog ubojstva (Stjepanu Đurekoviću su udbaške ubojice sjekirom raskolile glavu) navedeni su Josip Perković, Zdravko Mustač, Mika Špiljak i Stane Dolanc, od kojih je drug Stane nekadašnji šef sekretarijata za unutrašnje polosve SFRJ, i naravno, nekadašnji partizanski antifašist iz „Osvobodilne fronte“ koja je 1945. godine 20.000 tijela nekomunističkih i antifašističkih Slovenaca odvojila od njihovih duša.
U čitanju pledoajea je Glavni državni odvjetnik Savezne Republike Njemačke, g. Wolf-Dieter Dietrich, naglasio je da Glavni državni odvjetnik, Mladen Bajić, i Državno odvjetništvo RH „nije uopće surađivalo“ s njemačkim državnim odvjetništvom u rasvjetljavanju političkog ubojstva pokojnog Đurekovića, koji je ubijen 28. srpnja 1983. u mjestu Wolfratshausen kraj Münchena, i to od strane koljačke Udbe. Dietrich je naglasio: „Hrvatska s jedne strane pokušava provesti reforme i postati članica EU, ali s druge strane stari komunistički kadar još ima velik utjecaj na hrvatsko pravosuđe – izjavio je savezni tužitelj“, i nastavio „Glavno državno odvjetništvo u Hrvatskoj nije zainteresirano za rješavanje ubojstava, a unatoč zahtjevima i obećavanoj suradnji /suradnju obećao premijer Sanader/, samo smo zasipani bezvrijednom dokumentacijom“. (Izvor: Jutarnji list, 08.07.2008. „Hrvatska nam nije htjela pomoći u suđenju Pratesu“.)
Prates je osuđen i na osnovi njegova vlastita priznanja na minhenskom suđenju da je udbašima predao ključ od garaže u kojoj se nalazila improvizirana tiskara u kojoj je radio Stjepan Đureković.
Postoje dva motiva ubojstva. Prvi je što je Stj. Đureković objavio tri knjige u kojima je jugoslavenski državni i partijski vrh optužio za političku korupciju, a drugi je motiv da se prikrije pljačka nafte koju je u INA-i navodno izveo sin od Mike Špiljka, Vanja Špiljak, pa je St. Đureković od Udbe optužen da je otuđio jedan Inin tanker nafte kojeg da je prodao na međunarodnom tržištu u Rotterdamu i novac stavo u svoj džep od čega da je tiskao „protujugoslavensku“ literaturu. Jedna Đurekovića knjiga nosi zanimljiv naslov: „Ja, Josip Broz Tito“.
Iako je minhenski Sud za državni terorizam pozvao Pratesova šefa Josipa Perkovića da konačno preda sudu navedeni ključ, ovaj je obavijestio Sud da je bolestan (bolestan je kao svojedobno kad je bio „bolestan“ Mladen Naletilić „Tuta“ koji je poslije zaigrao u odbojkaškoj momčadi haaškog pritvora; inače, Udba ima i danas doušnike u zdravstvu preko kojih nabavljaju krivotvorena liječnička izvešća.
U kojoj je mjeri Hrvatska premrežena udbaškim doušnicima svjedoči i izjava glavnog udbaša Josipa Manolića koju je devedesetih godina dao „Vjesniku“, kada je rekao da je Udba samo na području Hrvatske za vrijeme Titove Jugslavije imala „220 tisuća doušnika“. Evo što kaže antifašist i lovac na naciste Simon Wiesenthal u jednoj od svojih posljednjih izjava u životu:
„STASI /istočnonjemačka Udba/ je u represiji prema svom narodu bila gora od Gestapa“ odnosno Hitlerove tajne policije GESTAPO. Wiesenthal je za svoju tvrdnju naveo sljedeće činjenične podatke: „Gestapo je imao 40.000 agenata u zemlji /3. Reich/ od 80 milijuna stanovnika, dok je STASI zapošljavao 102.000 agenata i doušnika da kontrolira samo 17 milijuna ljudi /u DDR/.“
Zdravko Mustač je inače bio šef Udbe u Zagrebu kada su udbaši 1981. likvidirali zagrebačkog Židova Ernesta Brajdera zato što je s Dobroslavom Paragom sakupljao potpise na peticiju Predsjedništvu SFRJ kojom su od „drugova“ zahtijevali oslobađanje političkih zatvorenika iz jugoslavenskih zatvora i logora (Miroslav Krleža odbio je potpisati peticiju). S obzirom da drug Zdravko nije kažnjen zbog ubojstva nevinog čovjeka, osnovano je osumnjičen da je počinio i slijedeće ubojstvo, nevinog Stjepana Đurekovića. Kad je uspostavljena „demokratska“ Hrvatska, 1990. godine, kao pravi stručnjak je Zdravko Mustač od strane "hrvatskog vrhovništva" postavljen za šefa kabineta od Josipa Manolića u udbaškoj Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) Republike Hrvatske. Poslije je postao šefom osiguranja u „Kaptol-banci“ od Tuđmanova unuka Dejana Košutića koji danas živi u Beogradu.
Stručnjak Josip Perković je također svoje usluge ponudio „demokratskim“ vlastima RH, pa je tako u kolvozu 1991. smijenjen osnivač hrvatske vojno-obavještajne službe Drago Frančišković (koga je postavio general Martin Špegelj), a na njegovo je mjesto postavljen Josip Perković, dobivši od vrhovnika čin brigadira Hrvatske vojske. On je hrvatsku vojno-obavještajnu službu RH, koja je do Frančiškovićeve smjene uspješno nadzirala agente KOS-a JNA, preimenovao u S.I.S. i usmjerio prema „unutarnjem neprijatelju“, t.j. prema antikomunističkoj demokratskoj oporbi na čelu s Dobroslavom Paragom. Josip Perković je osnovano osumnjićen da je umiješan u političko ubojstvo i atentat na dopredsjednika Hrvatske stranke prava, g. Antu Paradžika, kao i na hrvatske branitelje generala HOS-a Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga. Naravno, kao osnovano osumnjićeni šef u svemu tome je Josip Manolić koji je nedavno od predsjednika Mesića odlikovan visokim državnim odličjem. Manolić Josip je osnovano osumnjićen i za likvidaciju zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, kao i za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima u Bjelovaru, 1945. godine. Kad je predsjednik Tuđman dao Josipu Perkoviću nogu u zadnjicu, ministar obrane Gojko Šušak uzeo ga je k sebi za šefa kabineta u MORH-u.
Mika Špiljak pak nije bio samo običan šuster (po zanimanju, dakle, postolar) nego i generalni sekretar politbiroa CK SKJ i predsjednik Predsjedništva SFRJ koji je Franji Tuđmanu, kao nekadašnjem političkom zatvoreniku i disidentu komunizma/titoizma godine 1987. nabavio jugo-pasoš kako bi ovaj mogao otputovati u Ameriku i pobrati vrhnje od hrvatske emigracije, odnosno lovu, novac za predizbornu kampanju 1990. Inače, svi drugi politički zatvorenici i disidenti su svoje pasoše dobili tek 1989./1990. Tako je uskraćen pasoš i Dobroslavu Paragi koji je svoja građanska prava dobio natrag tek 1989. na intervenciju njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera koji ga je pozvao u službeni posjet, pa mu je trebala putovnica koju su mu drugovi i drugarice pokušali uskratit jer – šta Paraga ima putovat – ima da bude kuš!
„Boga mi, više nego idealno“
Nekadašnji udbaški šef u Beogradu (načelnik Druge uprave SSUP-a) Ivan Lasić, komunist hrvatskog porijekla) je u izjavi Županijskom sudu u Zagrebu, koju je tajno dao devedesetih godina, rekao slijedeće:
„...U Beograd sam došao u travnju 1983. Nakon izvjesnog vremena saznao sam za ubojstvo Stjepana Đurekovića. O tome me obavijestio moj kolega iz SIP-a, načelnik Druge uprave /tajna služba pri jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova, šef Budimir Lončar „Buda“, nekadašnji oficir OZN-e, današnji Mesićev savjetnik za vanjsku politiku/, Sreten Aleksić: „Jutro ti je jedan manje, jedan je pronađen mrtav – INA direktor“...Dolanc je odmah upitao: „Je li sve u redu, što je s ekipom /egzekutorima/?“... „Dolanc je dodao: „Opet će biti problema i optužbi na naš račun. Ubuduće moramo paziti kako to radimo“. Lasić nastavlja „Otišao sam kod Čolaka i rekao: „Stanko, ovo nije u redu“. Čolak mi je odgovorio: „Ne beri brige. Arkan je takav čovjek. To je poseban tip. To je grupa koja je završila i Šiptare“. Poslije tog slučaja sam boravio u Zagrebu i razgovarao s Josipom Perkovićem. Rekao sam mu da nisam bio u toku priprema /za ubojstvo/, ali da iza svega ispada kako je sve prošlo maltene idealno. Josip Perković je odgovorio: „Boga mi, više nego idealno“.“
(Izvor: Saborsko izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, Hrvatski državni sabor, Zastupnički dom, predsjednik akademk Vlatko Pavletić, u Zagrebu, 12. listopada 1999., klasa 023-03/99-03/20, urbroj: 62-99-436.)
Ne treba se valjda posebno naglasiti da je izvršni ubojica koji je ubio g. Stjepana Đurekovića bio Željko Ražnjatović „Arkan“ koji je u velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu postao ratni zločinac koji je sudjelovao u etničkom čišćenju i genocidu nad Hrvatima u istočnoj Slavoniji i u Vukovaru.
LAŽNI STIJEG
Američke i ostale vodeće obavještajne službe u svijetu odavno su usavršile tehniku operacije „lažnoga stijega“, t.j. izazivanje stravičnih događaja ali tako da izgleda kao da ih je počinila protivnička strana ili neprijatelj, što se u obavještajnom žargonu zove „lažni stijeg“. U idealnim uvjetima, oni koji takva djela počinjaju ni ne slute u čijem interesu to čine. Tajne operacije lažnih stijegova jesu tajne operacije koje provode vlade, i osmišljene su tako da se stvori dojam kako ih je izveo netko drugi. Smisao terorizma lažnoga stijega jest u tome da teroristi vjeruju da oni samo provode zapovijedi kako bi „pomogli svojoj borbi“, a nisu svjesni da je njihovo vodstvo odavno u rukama njihovih neprijatelja. Jedan od uspješnih terorističkih napada tipa lažnoga stijega, kojim je diskreditirano ono za što su se borili borci za slobodu, koje su na Zapadu nazivali teroristima, bila je otmica talijanskog putničog broda „Achille Lauro“ u Sredozemlju, 1985. godine, koju su proveli Palestinci. Tu je operaciju naručila izraelska tajna služba, a organizirala ju je palestinska organizacija pod vodstvom svjetskoga terorista Abu Abasa u kojoj su neki Palestinci bili izraelski tajni agenti. Pripremu te otmice potanko je opisao posebni savjetnik izraelskog premijera Jicaka Šamira, g. Ari Ben-Menaše, stručnjak za tajne službe, u svojoj knjizi Profits of War (Profiti rata):
„Bila je to, zapravo, jedna od „crnih“ propagandnih operacija koja je imala svrhu pokazati da su Palestinci hrpa ubojica i opasnih koljača. Operacija je izvedena ovako: general Izraelske vojske, Rafael Eitan, dao je Radiju naputke o tome kako je vrijeme da Palestinci izvedu nekakav napad i učine nešto okrutno, ali nije iznio nikakve pojedinosti. Radi je taj naputak odnosno tu zapovjed prenio Abu Abasu koji je za provedbu takvih naloga primao milijune dolara od dužnosnika izraelske tajne službe koji su glumili sicilijanske mafijaše. Abas je zatim okupio ekipu za napad na brod „Achille Lauro“. Članovima ekipe rečeno je da ta akcija mora biti izvedena okrutno kako bi svijetu pokazali što čeka ostale nevine građane ne ispune li se zahtjevi Palestinaca. Teroristi su odabrali jednu stariju osobu, američkog Židova Leona Klinghoffera koji je bio u invalidskim kolicima, ubili ga i njegovo tijelo bacili u more. Time su rekli svoje. No, to je za Izrael bila najbolja moguća antipalestinska propaganda“, napisao je Ben-Menaše. (Izvor: F. William Engdahl “STOLJEĆE RATA 2 – Tajni geopolitički plan američke Vlade”, Zagreb, 2008.)
Operaciju „lažni stijeg“ naručila je i jugoslavenska vlada pod palicom diktature Josipa Broza – Tita kada je jugoslavenska totalitarna komunistička tajna služba državne sigurnosti zapovijedila svojim tajnim agentima u hrvatskoj emigrantskoj organizaciji Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) izvođenje vojne operacije dizanja hrvatskog oružanog ustanka u Titovoj Jugoslaviji, 1972. godine, na području Bosne. Dok je 19 mladih hrvatskih revolucionara i boraca ginulo u zasjedi koju je postavila „Jugoslavenska narodna armija“ (JNA), čelnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva ispijali su whiskey sa šefovima Udbe u Beogradu. Borci za slobodu Hrvatske mislili su da su se tajno prebacili iz Australije u Jugoslaviju, sa ciljem da animiraju hrvatsko stanovištvo na dizanje oružanog ustanka protiv omraženog jugoslavenskog komunističkog režima. Međutim, svi su izginuli osim dvojice od kojih je jedan od Vojnog suda JNA u Sarajevu osuđen na smrt strijeljanjem i pogubljen, a drugi i najmlađi hrvatski borac, Ludvig Pavlović, osuđen je na najveću kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Na slobodu je pušten tek u vrijeme „jugoslavenske krize“ kada se 1991. odmah uključio u oružane snage Republike Hrvatske i u borbu protiv Miloševićeve velikosrpske agresije ali je ubijen od „prijateljske vatre“ odnosno od tajnih agenata hrvatske frakcije jugoslavenske Udbe iz Zagreba. Cilj udbaškg „lažnoga stijega“ je bio da se nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine kompromitira hrvatska emigracija i stvori alibi za obračun s Hrvatima na Zapadu. Nekoliko godina nakon namještene akcije „Bugojno 1972.“ je jugoslavenska tajna služba po nalogu diktatora i zločinca Tita ubila u Parizu vodećeg hrvatskog emigranta, ideologa i intelektualca, cijenjenog gospodina Bruna Bušića.
Kao što je suđenje pravne države Njemačke pokazalo, Republika Hrvatska se i 2008. godine nalazi u raljama udbaša! Nad nama vlada teroristička Udba!