Pregled posta

«Milanović: u nas nema antifašizma bez Srba» (Srb, 27. srpanj 2008., Večernji list, 28.7.2008.)


"Velika" Srbija / Great Serbia

Udruga partizanskih komunističkih titoističkih ratnih veterana «Savez antifašističkih boraca i antifašista RH», i Srpsko narodno vijeće od Milorada Pupovca obnovili su na trošak hrvatskog državnog proračuna, i uz pristanak Sanaderove vlade, tradiciju obilježavanja obljetnice «ustanka naroda od 27. «jula» 1941.» u hrvatskom mjestu Srb u Liki. Ove godine su gosti bili konzul Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, Davor Trkulja, zatim, potpredsjednik vlade RH iz koalicijske kvote Srpskog narodnog vijeća, Slobodan Uzelac (nekadašnji pripadnik fanatične organizacije Saveza komunističke omladine Jugoslavije, SKOJ), zastupnica titoističke Socijaldemokratske partije, Ingrid Antičević-Marinović (čiji je suprug poznati udbaš iz Zadra, a trenutno pod suspenzijom Državnoodvjetničkog vijeća koje mu je zabranilo odvjetnički posao zbog izdaje klijentice), te predsjednik Socijaldemokratske partije, drug Zoran Milanović, koji je na skupu u Srbu dobio najveći pljesak, što je indikativno, a vidjet ćemo i zašto je to tako zato što ću u ovome postu obraditi uzroke «ustanka naroda» (imenica narod je ovdje naznačena u pluralu ili množini). Skup je pozdravio i načelnik Gračaca, Nikola Bolta, ističući kako je u suradnji s vladom Republike Hrvatske započet intenzivniji povratak Srba iz Gračaca, a i obnova spomenika u Srbu. Pozvao je mjerodavne institucije da se aktivnije uključe u različite oblike pomoći kako bi narod toga kraja dobio osnovne uvjete za život – bez vjerske i nacionalne nejednakosti».

Od svega izrečenog na mitingu u Srbu složio bih se samo s time da se institucije hrvatske države uključe u rješavanje problema i različite oblike pomoći za malog čovjeka koji je mali jer nema utjecaja u društvu i državi ali koji je veliki jer nije lopov kao oni «veliki» na vlasti, uključujući saborsku opoziciju koja je vladajućoj koaliciji pandan u prevari, lopovluku, krađi i političkoj korupciji (naglasak je dakle na tome da živimo u hrvatskoj, a ne u jugoslavenskoj državi kao što neki fantaziraju, iako se radi o fantazijama koje mogu postati i opasne ako iza njih stoji određena politika). Sve ostalo izrečeno u Srbu predstavlja grubu manipulaciju i kršenje ljudskih prava većine hrvatskog političkog naroda, kao i napad na zdravu pamet, i krivotvorenje povijesti.

Nema govora da Zoran Milanović ne zna tko se to 27. srpnja 1941. digao na oružani ustanak, ali namjerno daje alibi za krivotvorenje povijesti. Činjenica je da je spomenik u Srbu srušen, i to nakon Oluje, vjerojatno s hrvatske strane iako to krim-istraga nikada nije ustanovila, kao što se ne zna tko je srušio spomenik Titu u Kumrovcu koji je ekspresno obnovljen da Hrvatska ne bi mjesecima ostala bez spomenika masovnom ubojici. Ne zna se ni tko je podmetnuo bombu pod spomenik komunističkoj partiji na Mirogoju u Zagrebu. Teoretski partizanske komunističke spomenike može rušiti i srpska tajna služba kako bi stvorila svađu u hrvatskom društvu i psihološko-propagandnim tajnim ratom pripremila Republiku Hrvatsku za pad i stvaranje nove velikosrpske Jugoslavije kakva je na prijevaru stvorena 1918. i 1945. godine (veliku ulogu u padu neke države je u povijesti uvijek imala korupcija). Da podsjetim, obje tvorevine nastale su na silu i bez pristanka hrvatskog naroda dok je Republika Hrvatska nastala 1990. pristankom hrvatskog naroda u vrijeme oružane pobune predstavnika Srba iz Hrvatske. Po istom obrascu tzv. balvan-revolucije od 17. kolovoza 1941. «desio se narod» i 27. srpnja 1941. godine, s tim da je srpski ustanak iz devedesete pripremila srpska tajna služba «SD» ili nekadašnja Udba i Kontraobavještajna služba JNA (KOS) dok je ustanak od 27. «jula hiljadu devesto četrestprve» pripremila tajna služba fašističke Kraljevine Italije (inače ne postoji dešaj nego događaj, pa se na hrvatsom jeziku ne može reći da se nešto «desilo» jer to nije hrvatski izraz nego srpski ali kod nas se vodi i jezična protuhrvatska politika od strane određenih snaga koje su bile nazočne u Srbu).

Inače, nevjerojatno je da se Zoran Milanović kao vođa oporbe u Hrvatskoj bavi ideologijom i poviješću, i to još manipulacijom umjesto da kritizira Sanaderovu vladu po pitanju lošeg gospodarskog stanja u zemlji i neprovođenja učinkovite reforme pravosuđa. Što se tiče srpskog ustanka, njega su 1990. pripremili komunisti, a srpski ustanak iz 1941. pripremili su fašisti. Dana 17. kolovoza 1990. je lokalni srpski vođa i pobunjenik (bandit) Milan Babić, bez ikakvog stvarnog povoda i uzroka, preko radio Knina proglasio (protuustavno) ratno stanje i mobilizaciju, a šerif JNA u Kninu, zapovjednik tzv. kninskog korpusa, Ratko Mladić je na ulicama grada Knina dijelio oružje napaljenoj i izmanipuliranoj srpskoj rulji; oficirčina pod imenom Ratko Mladić ući će u povijest kao ratni zločinac i izvršitelj genocida u Srebrenici 1995. godine. Na sudu u Zadru je u odsutnosti osuđen na zasluženu kaznu od 20 godina zatvora zbog neselektivnog granatiranja grada Zadra i rušenja naselja Kijevo u kninskom okrugu 1991. godine, a ne treba zaboraviti kako su Mladićevi komunisti i četnici nogama gazili hrvatski stijeg koji su skinuli sa policijske postaje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Kijevu! Naravno, srpski pobunjenici preferirali su od oružja automatske puške, pa im je Ratko Mladić, koji je za zločne koje je počinio u Hrvatskoj 1991. dobio čin generala, dijelio na ulicama Knina upravo automatsko oružje, i to iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske koje je između dva izborna kruga za vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990. u travnju 1990. otela JNA, i to uz prešutno odobrenje Račanova SKH-SDP). S tim oružjem, koje su platili hrvatski porezni obveznici, etnički su očišćeni Hrvati iz kninske krajine i tako zvanih «SAO Krajina».

Pobornici velikosrpske ideologije (četnici) uvijek će biti najgrlatiji i najveći «Jugosloveni» jer su skužili da je to najbolji trik za preveslat žedne preko vode naivne Hrvate, kao što je Zoran Milanović, s kojima slave «antifašizam» i bude jugoslavenskog zloduha. Vidjet ćemo o kakvom se to antifašizmu radilo 1941. godine, a «antifašizam» Srba iz 1990./1991. hrvatska javnost i danas pamti kao (srpski) fašizam. Evo kako je to izgledalo 27. srpnja 1941. godine:

Oko 300 naoružanih četnika (bandita) napalo je redarstvenu postaju Nezavisne Države Hrvatske u mjestu Srb u kojoj je službovalo pet oružnika koji su na vrijeme pobjegli toga kobnoga dana 27. srpnja. Dvojica oružnika su poslije uhvaćena od strane srpskih pobunjenika i ispitivani i mučeni. Ispitivač je bio poznati poslijeratni srpski «advokat» (advocatus diaboli) i uvažena javna ličnost u Titovoj Jugoslaviji, Gojko Polovina, koji je doslovno počeo svoju karijeru kao srpski pobunjenik, i to kao četnik, a ne kao komunist. U Srbu je toga dana, kada je opalila ustanička puška, ubijen rimokatolički svećenik Gospodnetić kojega su četnici mučili, i u staroj dobroj četničkoj tradiciji ispekli na ražnju, tako da se zna kojoj «civilizaciji» pripadaju. Kako su malobrojni Hrvati iz mjesta Srb izbjegli na vrijeme pred četničkim nožem, osim župnika nije bilo drugih hrvatskih žrtava ali zato su «najebali» Hrvati iz mjesta Brotnja kod Plitvica, 34 hrvatska civila, koji su zaklani i bačeni u jednu jamu !!! U tom trenutku se četnicima iz Like pridružilo i jedno 1000 (naoružanih) četnika koji su kao pojačanje stigli iz Bosne gdje će poslije, još isto ljeto, počiniti zvjerske zločine nad muslimanskim i katoličkim pučanstvom. No, vratimo se «narodnom ustanku» ili kako je to Milorad Pupovac zmijskim jezikom rekao «ustanak naroda». Da stvar bude jasna, naglasit ću da ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. nisu digli Hrvati, dakle, hrvatski komunisti primjerice kao što su digli ustanak 22. lipnja u šumi Brezovici kod Siska, nego isključivo Srbi, i to podijeljeni u dvije političke struje ali s jednim zajedničkim nazivnikom, a taj je «Velika» Srbija. U ustanku u Srbu sudjelovalo je, dakle, nekoliko tisuća četnika, i točno 60 srpskih komunista pod vodstvom Đorđa Đoke Jovanića, poslijeratnog «narodnog heroja» i uvažene ličnosti u Titovoj Jugoslaviji. Bio je uvažena ličnost zato što je u svibnju i lipnju 1945. njegova jedinica, partizanska «6. lička divizija», koja je na skupu u Srbu, 27. srpnja 2008. pohvaljena, naglašavam, pohvaljena, etnički čistila Zagrepčane. Kao «komandant» tzv. «6. ličke» se Đoko Jovanić u povijest upisao kao koljač i zločinac jer su partizani iz njegove jedinice vršili masovna silovanja ženskih osoba u podsljemenskoj zoni u Zagrebu, a među zlostavljanima su masovno silovane djevojke koje su redom zaklane i masakrirane (o tome postoji kompletno svjedočanstvo, potvrđeno iz partizanskih izvora).

Naglašavam da su srpski četnici i srpski komunisti potpisali u Otriću, ljeta 1941. godine, sporazum o nenapadanju s talijanskim fašistima i okupatorom. Zoran Milanović, Ingrid Antičević Marinović i Milorad Pupovac su 27. srpnja 2008. pod krinkom antifašizma slavili upravo ono što sam napisao: četnički ustanak, i time su se svjesno svrstali na stranu četnika i izdajica hrvatskog naroda!

Talijanski fašisti su nakon potpisivanja Rimskih ugovora i aneksije dijela Dalmacije, namjeravali anketirati i tzv. zonu II na području NDH linijom Gračac – Knin (jedan dio Dalmacije u području Zadra su talijanskim fašistima odstupili četnici još 1920. godine Rappalskim sporazumom, dok Vesna Pusić laže kako je poglavnik Pavelić i Zadar prepustio Italiji; btw. skup u Srbu je nazočio i predstavnik Pusićkine «hrvatske» tzv. Narodne stranke, HNS). Zato su Srbi digli ustanak, potaknuti od talijanske politike divide et impera (podijeli i vladaj) koja je stvorila mržnu Srba prema Hrvatima. Kako bi stvorili privid da ustaška vlast etnički čisti Srbe, talijanski fašisti su s područja NDH u dalmatinskoj zagori u lipnju i srpnju 1941. evakuirali kamionima u područje anektiranog dijela Dalmacije nekoliko tisuća srpskih civila koje su odvezli u vojarne talijanske armije i tamo ih nahranili i naoružali, te je talijanska tajna služba poslije preko 4 tisuće naoružanih četnika ubacila na područje NDH koji su vršili etničko čišćenje hrvatskih civila jer je to odgovaralo Talijanima. Zato je počelo temeljito etničko čišćenje hrvatskih civila u Liki kako bi se to područje poslije spojilo s etnički očišćenim područjem u Dalmaciji. Predstavnici Srba skupljali su u lipnju i srpnju 1941. peticiju i predali je talijanskom prefektu u Zadru s molbom da područje NDH u dijelu dalmatinske zagore i Like anektira i priključi Kraljevini Italiji. Kao izgovor je poslužila velika laž da su «ustaše pobili 382 tisuće Srba». Zamislite, NDH je stvorena 10. travnja 1941. i do 27. srpnja 1941. je navodno pobijeno «382 hiljade Srba». Velikosrski političari su kao i boljševici vješti u laganju i izmišljanju.

Milanović je, dakle, izrekao laž u Srbu, 27. srpnja 2008. godine, jer u nas i te kako ima antifašizma bez Srba jer ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. nije bio antifašistički nego profašistički, u korist talijanskih fašista, a u tome ustanku je participirala i Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom «Titom» jer je Đoko Jovanić ispred komunističke partije stavio svoj potpis na sporazum o nenapadanju s talijanskim fašistima i njihovom okupacijskom armijom u Hrvatskoj.

Kaže u Srbu, 28.7.2008., šef Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac, koji je kao deklarirani titoist na veliko počeo srbovati, da «Šaljemo poruku cijeloj Hrvatskoj da se ne želimo dijeliti, jer je podjela dosad bilo više nego što ih trebamo i možemo podnijeti». Ma nemoj mi reći, Milorade! Pa četnici i komunisti dijele društvo u Hrvatskoj i svađaju društvo u Hrvatskoj, i to politikom divide et impera! Tko je dijelio društvo 17. kolovoza 1990. nego četnici i komunisti u Kninu, potpomognuti četnicima i komunistima u Beogradu, i uz prešutnu podršku tadašnjih komunista u Hrvatskoj koji sigurno nisu bili reformirani kako su se lažno nazvali nego su bili doboko umočeni u zločinački boljševizam (titoizam), i uvijek su bili saveznici Srba, a oni hrvatski komunisti koji nisu htjeli zaplesati kozaračko kolo likvidirani su, kao na pr. Andrija Hebrang, ali i Marko Orešković, komunist kojega je kao svoga delegata poslao CK KPH u ljeto 1941. u područje ustanka da izvidi situaciju na terenu, i da partijski vrh u Hrvatskoj izvijesti tko se u srpskoj ustaničkoj masi bori rotiv fašizma. S obzirom da se od Srba nitko nije borio protiv fašizma, i da nije bilo antifašističke borbe u Liki, Marko Orešković je kao neugodni svjedok etničkog čišćenja i istine uklonjen s politčke scene i iz života – ubio ga je u zasjedi Đoko Jovanić, a poslije je Tito lagao kako je Oreškovića dao ubiti Andrija Hebrang. Međutim, ubijeni su Marko Orešković i Andrija Hebrang a ne Đoko Jovanić i Josip Broz «Tito».

Od 1945. do 1990. se 27. srpnja slavio u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u vrijeme Titove Jugoslavije, kao «dan ustanka», i to na sramotu komunista u Hrvatskoj, posebno na sramotu hrvatskih komunista koji su bili prihvatili čisti četnički ustanak kao navodni partizanski ustanak, pa su u Srbu i podigli partizanski spomenik, a kad bi se doslovno držali činjenica onda bi spomenik treblo podići četnicima jer oni su digli ustanak u Srbu, i tom se ustanku pridružila šačica srpskih komunista i partizana na čelu sa Đokom Jovanićem. Međutim, spomenik u Srbu je 1995. srušen s pravom, i nepravda bi bila kada bi bio obnovljen, jer taj spomenik predstavlja laž i dijeli društvo. Naprotiv, ostatke spomenika treba pretvoriti u prah i pepo, i na mjesto dosadašnjeg spomenika postaviti spomenik na kojemu bi pisalo kako je na tom mjestu pola stoljeća stajao lažni spomenik kojim su slavljeni pokolji nad hrvatskim civilima u Liki 1941. godine. Ne treba zaboraviti da je posljedica četničkog ustanka od 27. srpnja 1941. bila nasilna smrt nekoliko tisuća Hrvata, najviše hrvatskih civila, mahom seljaka, zemljoradnika čiji je jedini grijeh bio što su bili hrvatske nacionalnosti i kršćani, katoličke vjeroispovjedi.

No, sve u svemu je dobro da hrvatska javnost vidi tko je tko u hrvatskoj politici, i da se SDP svrstao uz četnike, uostalom isto kao i 1990. i 1991. godine! (Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada!)

Odgovor na četništvo, srbovanje i tioistička jugoslavenska preseravanja može i treba biti demokratski čekić pravne države, i drugove četnike i titoiste kazniti visokim novčanim kaznama, a političare među njima strpati u zatvor zbog krivotvorenja povijesti, manipuliranja, vrijeđanja i srbovanja ! Drugovi parfimirani četnici i titoisti očajnički su u potrazi za ustašama kako bi imali alibi za svoje opasne laži koje vode rušenju ustavnog poretka Republike Hrvatske koja se temelji na demokraciji, antifašizmu i antikomunizmu, a ne na četništvu!

U svakom slučaju, dokazane protuhrvatske snage u Republici Hrvatskoj su među strankama HNS, SDP i Srpska samostalna demokratska stranka (SDSS), te udruga titoista zvana «Savez antifašističkih boraca» (SAB). Kao što vidimo, sabovci se lažno predstavljalju jer nisu bili antifašisti nego su s fašistima u Otriću, 1941. godine, potpisali sporazum o nenapadanju, a napadali su hrvatske civile !

CBK

U prilogu pročitajte detalje o četničkom ustanku od 27. srpnja 1941. u Srbu:

Memorandum “Načertanije” kao plan o velikoj Srbiji i etničkom čišćenju aktualiziran i operacionaliziran je velikosrpskim projektom Stevana Moljevića pod naslovom memoranduma “Homogena Srbija” od 30. lipnja 1941.godine, koji se nastavio pola stoljeća kasnije u ratu i agresiji na Hrvatsku, BiH te Kosovo. Novost “Homogene Srbije” u odnosu prema „Načertaniju“ je bila nijansa, da je šovinist Moljević projekt velike Srbije, gdje bi Hrvatska bila svedena na “ono što se vidi s tornjeva zagrebačke katedrale”, stavio u kontekst Jugoslavije (pod srpskom dominacijom). Dopunu tog programa u rujnu 1941. načinio je Politički odbor Draže Mihajlovića i uputio ga jugoslavenskoj emigrantskoj vladi u London, čiji je bio “ministar rata” i kao general (srb. “đeneral”) operativni zapovjednik odreda jugoslavenske kraljevske vojske na terenu u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U diplomatsko-vojnom programu “Homogene Srbije” kaže se da četnički pokret mora:

“Omeđiti “de facto” srpske zemlje i učiniti mogućim ostanak samo srpskog pučanstva”. U tu svrhu treba “posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom” te “čišćenje ili pomicanje seoskog stanovništva s ciljem homogenosti srpske državne zajednice”.

Jedan četnički letak, pronađen u svibnju 1943. u Kninu, zrcalio je bizantsku ćud dvoličnosti srpskih pripadnika četničkog pokreta:

«Braćo Srbi svake dobi, staleža i spola! Na okup! Svi muškarci od 15 do 60 godina neka se odazovu u našu oslobodilačku četničku vojsku. Hrvatske i Hrvata mora nestati, a osovinskoj vojsci dat ćemo osovinu u rebra a čavao u tabane. Mnogo nas je i dobro smo se naoružali iako fašističkim oružjem, kojeg su nam sami davali, da sami sebe koljemo i strijeljamo, ali Srbin se prevariti ne da. Srbin u šumi sa crvenom zvijezdom, Srbin u četnicima s mrtvačkom glavom, Srbin po hrvatskim uredima i među fašističkom vojskom, Srbin svugdje i uvijek nije bio niti jest, niti će biti ništa osim Srbin.” (Prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik, op.a.)

Dana 27. srpnja 1941. godine su sva sela u kninskom okrugu, gdje su (u većini) živjeli stanovnici hrvatskog etničkog podrietla, poharana, popaljena i uništena. Hrvati iz tih sela su djelomično ubijeni a djelomično prisilno izbjegli na teritorij pod izravnom kontrolom fašističke talijanske vojske. Time su kninski Srbi izvršili etničko čišćenje kninskih Hrvata. Vođa kninskih Srba bio je bivši pravoslavni pop Momčilo Đuić, zapovjednik četničke tzv. Dinarske divizije i član nacističkog velikosrpskog Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića iz Srbije. De facto je pop Đuić za vrijeme Drugog svjetskog rata postao ratni zločinac.

Mihajlovićevi četnici su u četiri godine rata (od 1941. do godine 1945.) ubili s predumišljajem 479 Hrvata iz Knina (izvor: pravoslavni kninski protojerej Đuro Sunajko).

Uslijed srpskog četničkog terora u kninskoj krajini su antifašističku borbu protiv četnika poveli preživjeli kninski Hrvati koji su na planini Dinari osnovali Kninski partizanski odred pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske, vojni gerilski odred koji se borio i protiv talijanskih fašista. Iako su Knin od fašističkog terora Talijana i Srba oslobodili 1944. hrvatski komunisti, Srbi su nakon rata pod krinkom Komunističke partije Jugoslavije opet počeli preuzimati u svoje ruke svu upravnu, političku i privrednu vlast u Kninu koju su onda na račun Hrvata imali sve do Oluje 1995. godine. Godine 1948. su svi hrvatski partizanski prvoborci i komunisti iz Knina završili, pod lažnom optužbom da su «ustaše», u jugokomunističkom konc-logoru na Golom otoku i bili u logoru četiri (4) godine. Neki su tamo i umrli. Kninski Hrvati postali su žrtve jugoboljševičkog vođe Tita. Na Golom otoku su završili zato što su tvrdili da su u Kninu nakon Drugog svjetskog rata svu vlast preuzeli četnici pod krinkom «bratstva i jedinstva» (slogan KPJ).

SRPSKI TZV. NARODNI USTANAK 27.7.1941.

Srpski ustanak i napad na NDH počeo je 27.7.1941. u organizaciji srpskog četničkog pokreta i talijanskog saveznika Nezavisne Države Hrvatske. Ustanak je izbio na političkom teritoriju NDH, i to istovremeno u kninskoj krajini, u Liki, Bosanskoj krajini i u istočnoj Hercegovini. Pod četničku okupaciju došao je grad Knin i hrvatska sela u kninskom okrugu i cijeloj kninskoj krajini, a hrvatsko katoličko stanovništvo je etnički očišćeno. U kninskoj krajini je srpski ustanak vodio bivši pravoslavni pop i četnički vojvoda Đuić, a u ličkom mjestu Srb su pobunu vodili četničke kolovođe Torbica, Omčikus i Radenović koji su sa svojim naoružanim pristašama došli iz talijanske anektirane zone i 27. srpnja, na dan ustanka, osnovali u Srbu oružani četnički puk (brigadu). Na Krbavskom polju se pobuniše sva sela s većinskim pravoslavnim stanovništvom, a svo katoličko stanovništvo je izbjeglo u Udbinu. Isto se dogodilo oko grada Gospića gdje se hrvatsko stanovništvo pred srpskim pokoljima povlači u Perušić, Gospić i Široku Kulu. U Divoselu ubijeno je sedam, u Ostrovici pet, a u Kuli 30 Hrvata, te u Metku 20 Hrvata. U Pištalinskoj Dragi je na prijevaru ubijeno 200 domobrana iz hrvatske vojske. Dne. 27. srpnja se talijanska vojska povlači iz Topuskog, Vrginmosta i Slunja u Karlovac, i prepušta hrvatske izbjeglice na milost i nemilost četnicima i partizanima.

Od srpskog ustanka još širih razmjera i okrutniji nego u Hrvatskoj je srpski ustanak u Bosanskoj krajini gdje se borba protiv «okupatora» vodi prvenstveno protiv muslimanskih državljana NDH i gdje srbske vođe ustanka pozivaju na «borbu protiv Turaka». Srpska pobuna je počela napadom na grad Drvar gdje je ubijena domobranska posada. Općenito su četnici zapalili sve željezničke stanice i popalili sve općine u kojima Srbi nisu činili većinu. Dana 29. srpnja su četnici napali policijsku stanicu NDH u Plavnom kraj grada Knina i ubili četiri redarstvenika, a sutradan su napali selo Polača, također kod Knina, i ubili šest redarstvenika. Dana 1. kolovoza 1941. su četnici napali policijsku stanicu hrvatskih snaga sigurnosti u bosanskoj Krupi i ubili 13 redarstvenika čija su tijela potom bacili u jamu s krečom. Dana 2. kolovoza su četnici zapalili i potom sa zemljom sravnili zapadnobosanska sela Krnjeušu i Vrtoče i pri tom kriminalnom aktu ratnog zločina zaklali 80 nesrpskih stanovnika Krnjeuše, a sveukupno ubili 130 hrvatskih seljaka. Dana 18. kolovoza su srpske snage zauzele grad Srebrenicu u istočnoj Bosni i ubile oko 1000 muslimanskih civila. U okrugu Sanskog Mosta su popaljena sva muslimanska sela, a u gradu Sanski Most se pred srpskim pokoljima smjestilo 5000 muslimanskih izbjeglica, isto toliko u Bosanskom Novom, Bihaću, Bosanskoj Krupi, i u gradu Jajcu gdje je spas pred srpskim terorom našlo 6000 izbjeglica. U Trubaru je zaustavljen vlak i svi putnici su odvedeni i poubijani, zaustavljani su također i autobusi i putnici ubijani. Najveći zločin su srpski četnici za vrijeme ustanka 1941. protiv NDH i napada na hrvatsko civilno stanovništvo počinili kada su spalili grad Kulen Vakuf i poubijali 1305 hrvatskih državljana, uglavnom žena i djece.

IZDAJA HRVATSKOG TALIJANSKOG SAVEZNIKA

Prilikom napada oružanih četnika na hrvatsko civilno stanovništvo talijanske snage, koje su po Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. i osovinskom Trojnom paktu bile hrvatskoj državi savezničke snage, nisu niti jednom prilikom priskočile u pomoć i zaštitile napadnute redarstvene snage NDH i hrvatske civile s obzirom da je NDH u ustaničkim krajevima raspolagala isključivo s lakim policijskim i domobranskim snagama (bez teškog naoružanja), bez hrvatske vojske koja tada još nije bila ustrojena, a kamoli operativno spremna. Talijani, na primjer, prolaze pored opkoljene Udbine, ali ih srpski napadači ne napadaju. Guverner Italije u anektiranoj Dalmaciji, Batiniani, javlja 28.7.1941. iz Zadra u Rim kako srpski ustanički pokret nije uperen protiv talijanskih snaga, i da srpsko stanovništvo želi u Liki imati garnizon talijanske vojske. Karabinjeri iz Zadra 31. srpnja izvještavaju talijanskog guvernera kako je potvrđeno da je srpski pokret usmjeren isključivo protiv hrvatskih interesa, i da bi srpsko stanovništvo Like i Bosne s naročitim oduševljenjem prihvatilo pripajanje Italiji. Kompletni aparat stare jugoslavenske vlasti, gdje je bio sastavljen od Srba, kao na pr. u Dalmaciji i istočnoj Hercegovini, stavio se odmah u službu talijanskog okupatora, naročito policija i žandarmerija u kojima su Srbi za vrijeme Jugoslavije činili većinu. Od trenutka talijanske okupacije od 17. travnja 1941. i talijanske aneksije dijela hrvatske Dalmacije od 18. svibnja godine 1941. su Srbi iz Hrvatske počeli u neanektiranom dijelu NDH s agitacijom za talijanskom aneksijom kako bi veći dio srpske nacionalne manjine došao u Hrvatskoj pod talijansku a ne hrvatsku vlast. U neanektiranom dijelu NDH je centar srpske pobune postao Knin koji se pretvorio u četničku metropolu. Bivši ministar u velikosrpskoj vladi premijera Milana Stojadinovića u Kraljevini Jugoslaviji, N. Novaković Longo, i vođa pokreta «Srbi na okup» je dne. 6. svibnja 1941. talijanskom prefekt u Zadru predao peticiju u kojoj «u ime 100.000 Srba Dalmacije i Like» zahtijeva da se ovi hrvatski krajevi pripoje Italiji. Ista situacija u Splitu: srpska delegacija pod vodstvom B. Desnice i popa Urukula «traži od talijanske komande da se cijela Dalmacija i Lika pripoje Italiji». U svim mjestima Dalmacije gdje žive Srbi, u Zadru, Šibeniku, Kistanju, Benkovcu i Obrovcu srpske delegacije podnose zapovjedništvima talijanskih garnizona peticije i mole aneksiju hrvatskih krajeva.

Srbi se 1941. u NDH nisu borili protiv fašističkog okupatora, nisu oružje uperili protiv okupatorske talijanske II armije u Dalmaciji nego protiv Nezavisne Države Hrvatske koja se zbog srpskog napada na hrvatske ciljeve u Travanjskom ratu i zbog srpskog ustanka od 27. srpnja 1941. našla u obrani od prvog dana postojanja. Nije NDH napala 1941. godine Srbe odnosno srpsku nacionalnu manjinu u NDH nego su Srbi iz srpske nacionalne manjine u NDH napali NDH. Pored toga je srpska vojska (četničke snage) krajem 1941. izvršila invaziju i agresiju na NDH kada je okupirala istočnu Bosnu istočno od Sarajeva do Drine.

Osim što je 1941. pod srpsku okupaciju pala istočna Bosna, pala je i zapadna Bosna, istočna Hercegovina, Lika i sjeverna Dalmacija, zajedno s najvećim dijelom južne Dalmacije koja je Rimskim ugovorima pala pod Italiju.

Kako bi Italija u odnosu na Njemačku očuvala svoj utjecaj na istočnojadranskoj obali, talijanski su fašisti od prvog dana postojanja NDH sprečavali konsolidaciju tek uspostavljene hrvatske države, i nakon Rimskih ugovora tražili povod za reokupaciju NDH do Save. Kako bi to spriječili i zaštitili njemačke interese, njemačke su vojne vlasti dozvolile formiranje hrvatske vojske i povukle njemačko-talijansku vojnu crtu razdvajanja osovinskih snaga linijom Karlovac-Foča. Prve odluke za reokupaciju demilitarizirane zone u NDH donijete su već početkom lipnja godine 1941. odmah po potpisivanju Rimskih ugovora, u zapovjedništvu II armate. Trebalo je vrhovno talijansko zapovjedništvo (Mussolini) uvjeriti u pobunu u NDH. Kako bi stvorili utisak o neredima, talijanska vojska kamionima prebacuje cijele skupine srpskog stanovništva iz demilitarizirane zone NDH u anektiranu zonu Dalmacije (preko 18 tisuća Srba prebačeno je na taj način u talijansku zonu), a početkom srpske pobune od 27. srpnja 1941. ti isti srpski seljaci bivaju od talijanskih fašista ubacivani u NDH do zuba naoružani, tako da je sveukupno 4126 naoružanih četnika između 24. srpnja i 5. kolovoza 1941. ubačeno od talijanskih fašista u NDH. Na područje NDH kreću i talijanski obavještajci koji srpskom stanovništvu dijele propagandne letke i obećavaju pomoć i talijansku okupaciju u zamjenu za hrvatsku vlast. Dne. 29. srpnja 1941. su talijanske trupe ušle u Knin i okupirale teritorij svog službenog hrvatskog saveznika. Njemačka sigurnosna služba SD javlja 1. kolovoza iz Nezavisne Države Hrvatske: „U hrvatskim krugovima ponovno se ukazuje na to da konci ovih buna nekako vode prema Italiji(...)“

Zaista, Zoki, u nas nema fašizma bez Srba. Miloradu Pupovcu, koji ima sve privilegije u Republici Hrvatskoj, ovo je već drugi svesrpski miting koji je organizirao u posljednja dva mjeseca (prvi je bio u zagrebačkoj koncertnoj dvorani «Vatroslav Lisinski») pa to više nije slučajnost nego sustav, a tko mu je omogućio političku platformu za mitinge? Naš dragi premijer Ivo Sanader koji na pritisak Europske unije prihvaća sve i svašta i koji je s Pupovčevom strankom SDSS i ušao u (oportunističku) koaliciju. S obzirom kako se ljevica u Hrvatskoj voli pozivati na partizansku skupštinu bez demokratskog legitimiteta, ZAVNOH, i pri tome shizofrenično još uzdiže Tita u nebesa koji je dao ubiti kreatora Zavnoha, Andriju Hebranga, onda treba reći i ovo: ZAVNOH je na svojoj posljednjoj sjednici u kolovozu 1945. godine prihvatio četnički ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. kao službeni praznik u tadašnjoj hrvatskoj republici u Titovoj Jugoslaviji. Kako je jedan od sudionika tog četničkog ustanka bio i vođa srpskih komunisti u Liki, Đoko Jovanić, partizanski prvoborac i komandant «6. ličke», tako je ustanak ukraden četnicima i proglašen partizanskim «ustankom naroda». To je taj povijesni događaj koji Milorad Pupovac želi nametnuti hrvatskoj javnosti.

CBK