Marketing
Pad Bastille - 14.7.1789. - 14.7.2008.
Cijeli je svijet s Francuskom doživio 1789. promjene koje su srušile poredak star pet tisuća godina, poznat od doba starog Egipta, a to je robovlasnički sustav na čelu s nedodirljivim božanskim vladarom: srušena je monarhija i stvorena republika, okončan je feudalizam i donijeta
Deklaracija o pravima čovjeka
pod geslom
"SLOBODA, JEDNAKOST, BRATSTVO"
Čestitam prijateljskoj Republici Francuskoj na današnjoj obljetnici revolucije koju simbolizira juriš naroda na Bastilleu, tvrđavu-zatvor u Parizu, točno na današnji dan 14. srpnja 1789. godine.
Revolucija je počela zbog slabog public relationa zapovjednika kraljevske tvrđave Bastille koji je toga (za njega osobno kobnoga) dana primio na razgovor delegaciju nezadovoljnika koji su predstavljali narodnu masu koja je krenula prema Bastilji u namjeri da zahtijeva oslobađanje političkih zatvorenika. Bastilja je građanima Pariza bio zao simbol kraljevske vlasti, i ljudi su u to doba slaboga pristupa informacijama mislili da se u tom zatvoru nalazi na tisuće nevinih ljudi. Danas se zna da se u tom zatvoru nalazilo šest političkih zatvorenika koji su pušteni na slobodu, zajedno s jednim kriminalcem - šesterostrukim ubojicom. Guverner Bastille dogovorio se s delegacijom o puštanju zatvorenika na slobodu, i o međusobnom nenapadanju, dakle, rulja koja je čekala vani neće napasti tvrđavu, a kraljevska švicarska garda neće s topovima pucati po okupljenoj masi. Kako je dogovor sklopljen, tako je guverner priredio za narodne izaslanike malu zakusku ali zaboravio je o postignutom miru obavijestiti nezadovoljnu masu ljudi ispred tvrđave koja je, kako je vrijeme odmicalo, pomislila da je guverener dao njihove izazlasnike zatvorit ili pogubit. U tom neznanju, kaosu i toj zabludi je počeo opći juriš na tvrđavu koji je završio topovskom paljbom po jurišnicima i smrću 98 revolucionara.
Revolucija je u biti počela nešto ranije, 17. lipnja 1789. s objavom zastupnika trećeg staleža o ukidanju staleškog sabora i uspostavi Nacionalne skupštine (parlamenta). To je bio revolucionarni prijedlog.
Revolucionari su se 20. lipnja zakleli, da se „zastupnici neće razići dok se u Nacionalnoj skupštini ne donese ustav“ kojim bi kraljeve apsolutističke ovlasti vladanja prešle na Nacionalnu skupštinu. (Predsjednik Nacionalne skupštine postao je gospodin Bailly, koji nije bio pod kraljevom vlašću, što je bila prava novost.) U isto vrijeme je narod preuzeo vlast u gradu Parizu. Narodni pobunjenici su uspostavili građansku vlast komune, umjesto kraljeve vlasti. Narodu se u gradu Parizu pridružila oružana garda koja je do tada bila vjerna kralju. U situaciji kada je samozvana narodna skupština u Versaillesu kraj Pariza od kralja tražila da se podvrgne novom predstavništvu naroda, Louis XVI izdaje zapovjed vojsci da opkoli veliki milijunski grad na rijeci Seinei, tako da je oko 30 tisuća vojnika zauzelo borbene položaje oko Pariza. U gradu je kraljevu vlast jedino još držala vojna posada, uz profesionalnu elitnu švicarsku gardu, u jakoj utvrdi i zatvoru Bastillei, u središtu grada. Briga nove narodne vlasti u gradu je bila nabavka naoružanja i barut za oružje. Većinu baruta je vojska uspjela zaplijeniti i uskladištiti u Bastillei tako da njezinim rušenjem narod prestaje biti goloruk narod.
U neredima i osvetničkim akcijama, ogorčeni je narod uhitio guvernera, i na ulicama Pariza je nad njim izvršen linč: jedan je mesar kraljevom namjesniku odsjekao glavu, a rulja iz narodne mase je glavu nataknula na šiljak i tako slavodobitno marširala kroz grad. Pored palih građana pred Bastilleom, guverner je bio prva žrtva Francuske revolucije. Revolucionar i plemić La Fayette osnovao je Nacionalnu gardu (građansku miliciju) koja je imala oznaku plavo-bijelo-crvene kokarde. (La Fayette bio je junak u Američkom ratu za nezavisnost.) Posljedice pada Bastille: ustanci kmetstva i seljaka u cijeloj zemlji, i napadi seljačkih masa na zemljoposjednike koji su u najčešćim slučajevima zlostavljani i masakrirani na licu mjesta. Dolazi do prvoga vala emigracije francuskoga plemstva u inozemstvo. Državna je uprava doživjela slom. Nastaju autonomne komune, po uzoru na Pariz.
Francuska revolucija nije nastala kao spontani pokret nego je pomno pripremljena od strane masona koji su se okupljali u bivšem samostanu svetoga Ivana (Jakob) u Parizu i po mjestu okupljanja nazivali se jakobincima. Masonska loža je vlast preuzela preko radikalnih jakobinaca i političkog ekstremista Maximiliena de Robespierra koji je ukinuo Rimokatoličku crkvu i crkve pretvorio u masonske hramove, i masonski kult pretvorio u novu „vjeru“. Proganjani su biskupi, svećenici i vjernici. U rujanskim pokoljima u samostanu karmelićanki masoni su strijeljali 200 svećenika i tri biskupa, te su karmelićanke odveli pod giljotinu, a ti tragični događaji su trajno zabilježeni u jednoj operi koja je skladana u čast žrtvama, a izvodi ju i Hrvatsko narodno kazalište, u Zagrebu. Opće nasilje su prekinuli umjereni revolucionari koji su masone zbacili s vlasti i dali ih pogubiti na giljotini na kojoj je završio i zločinac Robespierre koji je prije toga dao pod oštrim nožem revolcuije pogubiti 2.625 osoba u glavnom gradu Francuske, i još daljnjih 16.600 u cijeloj zemlji. (Gospodin Guillotine izumitelj je ove sprave za ubijanje, a zamislio ju je kao ubojito sredstvo koje treba humanizirati smrtnu kaznu, pošto smrt odsijecanjem glave putem oštrog i teškog noža koji pada s visine od nekoliko metara nastupa u trenu sekunde.)
Nakon zbacivanja s vlasti jakobinaca, preteča boljševika i Lenjina, je vlast preuzeo jedan direktorij koji se pretvorio u diktaturu birokracije koja je gušila stečevine revolucije. Godine 1799. je revolucionar i časnik francuske nacionalne garde, Korzikanac, Napoleon Bonaparte izveo državni udar na opće zadovoljstvo naroda, i vratio republiku narodu. Čak i kad se bio proglasio francuskim carem nikada Napoleon nije ukinio temeljne institucije revolucije i republike, poput ustavne Deklaracije o ljudskim pravima i Senat francuskoga parlamenta, naprotiv, proširio je prava donošenjem Code de civil ili Građanskim zakonikom koji je svoju primjenu našao i u Hrvatskoj na podrupčju Dalmacije, u tzv. Ilirskoj provinciji koja je tada napredovala kao nikada u posljednjih stoljeća.
Povijesniu uzroci Francuske revolucije iz 1789. su uništena žetva prirodnom nepogodom 1788. godine, skok cijena žita, i carine koje je kralj Louis XVI uveo na poljoprivredne proizvode koji su se uvozili u grad Pariz, zbog čega je oko grada dao podići kule kao carinske ispostave na koje su narodne mase počele juriš kao na simbole zla. Izgladnjeli seljaci dolazili su uoči početka revolucije u grad prositi hranu. Državna blagajna se velikim dijelom ispraznila sudjelovanjem francuske kraljevske vojske u ratu u engleskim i francuskim kolonijama u Sjevernoj Americi protiv britanskih snaga. Građanski stalež, ojačan u 18. stoljeću, postao je konkurencija dotadašnjem feudalnom staležu plemstva odnosno velikih zemljoposjednika, i Crkve, također velikog zemljoposjednika. Narod se pobunio kada je kralj otpustio ministra financija koji je zbog smanjenja državnog deficita i punjenja državnog proračuna predložio smanjenje poreza seljacima i uvođenje poreza plemstvu.
Dana 5. svibnja 1789. počeo je u Versaillesu (kraljevski kompleks palača, kraj Pariza) zasjedati kraljevski staleški sabor koji se sastojao od tri staleža. S obzirom da su prva dva staleža činila svjetovno i crkveno plemstvo, a treći stalež je predstavljao građanstvo, treći je stalež prilikom glasovanja uvijek ostajao u manjini. Treći stalež je zahtijevao novu vrstu glasovanja – glasovanje po glavi zastupnika (jedan zastupnik – jedan glas), umjesto glasovanja po staležima (jedan stalež – jedan glas). Vjetra u leđa trećem, građanskom staležu, materijalno situiran, ali bez većih političkih prava, počeo je puhati kada se pobunio francuski narod, većinom francuski seljaci čije je zahtjeve u staleškom saboru u Versaillesu počeo artikulirati treći stalež, čiji su se zastupnici počeli 1789. samozvano predstavljati kao predstavnici pobunjenih pariških seljaka. Na revolucionarnom valu seljačke pobune protiv gradskih vlasti Pariza i plemičkih i crkvenih veleposjednika surfali su predstavnici građanskog staleža, vršeći pobunjenom uličnom ruljom prijeteći pritisak na vodeća prva dva staleža, čiji su predstavnici postupno popuštali zahtjevima trećeg staleža, sve dok treći stalež, pod vodstvom posjedovnog građanstva (Gironde, žirondisti) nije preuzeo vlast u parlamentu, koju su im poslije državnim udarom preoteli radikalniji jakobinci.
Pod utiskom masovnog ustanka seljaštva u cijeloj Francuskoj, Nacionalna skupština je 4./5. kolovoza 1789. ukinula feudalni red, i oslobodila seljaštvo od kmetstva. Dana 26. kolovoza 1789. je Nacionalna skupština donijela Deklaraciju o ljudskim pravima.
Giljotinirana glava kralja Louisa XVI - "građanina Capeta"
Glad i strah od kontrarevolucije kraljevskih postrojbi je mase u Parizu navelo na nove čine nasilja koji su se pretvorili u teror. Dana 5. listopada narodne mase u stampedu odlaze do Versaillesa i otimaju zastupnike Nacionalne skupštine i kralja, i dovode ih u Pariz, te od tada kralj i narodna skupština stoje pod pritiskom rulje s ulice. Umjesto pozdrava sa „gospodine“, revolucionarne narodne mase uvode pozdrav „građanine“. Nametnula se i nova odjeća – dugačke hlače i phrygijska kapa. Sljedeće godina vlast Nacionalne skupštine oduzela je imovinu Crkve, krune i plemičkih emigranata. (Za vrijeme masovnih ubojstava od 2.do 7. rujna godine 1792. nastao je drugi val emigracije plemstva, a među emigrantima se našao čak i osnivač Nacionalne garde La Fayette.) Godine 1790. uveden je papirnati novac kao platežno sredstvo, ali, ubrzo je došlo do inflacije. Iste godine je Nacionalna skupština nacionalizirala Crkvu, a samostani i redovi su raspušteni. Rimokatolički svećenici morali su dati prisegu na ustav koji je usvojen 3. rujna 1791. godine, što je bilo protiv savjesti svećenika, jer su bili prisegom obavezni jedino papi i svetoj Katoličkoj Crkvi. Sljedeće godine je Francuska postala republika, a uhićeni kralj Louis XVI Capet („građanin Capet“) ubijen je 1793. godine. Za kraljevo smaknuće ispod giljotine glasovao je 361 narodni zastupnik (jakobinci) u Nacionalnoj skupštini, a protiv je bilo 360 (žirondista). Jakobinci su preuzeli godine 1792. vodstvo u Nacionalnoj skupštini od umjerenih revolucionara žirondista (Gironde – posjedovno građanstvo).
Godine 1792. je Nacionalna skupština objavila rat Austrijskome Carstvu kako bi revolucionarni predstavnici nove francuske vlasti skrenuli pažnju francuske javnosti od krize u zemlji, ali i kako bi preventivno djelovali protiv huškačke kampanje u inozemstvu koju je pokrenulo francusko emigrantsko plemstvo. (Prvi koalicijski rat europskih kraljevskih zemalja protiv francuske republike trajao je do 1797. godine.) Satnik francuske nacionalne vojske Rouget De Lisle komponirao je novu, nacionalnu himnu Marseillaiseu.
Zbog vojnih poraza francuske republikanske vojske su jakobinci srušili svoje dotadašnje koalicijske partnere žirondiste s vlasti, i uspostavili diktaturu, te povećali masovni teror, manipulirajući masama pariške komune. Tako zvani Revolucionarni tribunal je praktički ustavna ljudska prava stavio izvan snage. Do srpnja 1794. je jakobinski Tribunal dao giljotinirati 1251 osumnjićenu osobu u Parizu, među njima i prvoga predsjednika Nacionalne skupštine Baillya, i suprugu ubijenoga kralja, kraljicu Mariju Antoinette, koja je bila rodom iz kuće Habsburg. U Departementima u francuskoj unutrašnjosti je revolucionarni diktatorski jakobinski režim provodio pomoću vojske masovne likvidacije političkih protivnika. U isto vrijeme je revolucionarni režim pojačao ateizaciju zemlje. (Još su uoči Francuske revolucije, 1783. godine masonske lože postale centri jedne „patriotske partije“ liberalnog plemstva, duhovnika i građanstva, pod dojmom slobodarskoga uspjeha u Sjedinjenim Američkim Državama, okupljeni oko La Fayetta, Mirabeaua, Talleyranda i drugih, koji će poslije sudjelovati u Francuskoj revoluciji.) Crkveni objekti su zatvoreni, a katedrala Notre-Dame u Parizu pretvorena je u „hram pameti“. Robespierre i drugi jakobinci, kao „oko revolucije“, dali su smaknuti i istaknutoga revolucionara Dantona kojemu su prije toga priredili politički proces pred Revolucionarnim tribunalom (Revolucija ždere vlastitu djecu – Danton.) U svibnju 1974. su jakobinci ukinuli u Francuskoj kršćanstvo, i uspostavili „Kult pameti“, s novim sustavom računanja vremena (mjesec od po tri tjedna sa po 10 dana). Jakobinski teror doživio je vrhunac „velikom čistkom“. Reforma Revolucionarnog tribunala, kojom su „moralni dokazi“ bili dovoljni za osudu optuženika na smrt, dovela je do ujedinjenja svih suprotstavljenih skupina u Nacionalnoj skupštini, u Konventu, i do uhićenja Maximiliena de Robespierrea kojega su sa 21 njegovim sljedbenikom, među njima Saint Just, dali smaknuti ispod giljotine.
Za razliku od Francuske revolucije je u Oktobarskoj revoluciji pobijedila ekstremna politička struja boljševika na čelu s Lenjinom pod čijom je baštinom crvenog terora i „diktature proletarijata“ se nalazila i Hrvatska gotovo pola stoljeća, da bi slomom Jugoslavije bio uveden republikanizam i višestranačje koje su snage staroga režima uzurpirale i Hrvatsku pretvorile u veliku korumpiranu močvaru u kojoj propada sve što je u zemlji vrijedno. Francuzi su 1789. i 1830. rekli dosta lopovluku! Baštinik Francuske revolucije i Deklaracije o ljudskim pravima je na našim prostorima inače Otac domovine Ante Starčević koji je zbog toga i došao pod udar bečkog ancien režima.
Zahvaljujući stečevinama Francuske političke i socijalne revolucije su i Hrvati izvojevali svoju slobodu kao svojedobno Francuzi, i 1991. obranili svoju republiku. Jedino u republici je i moguće ostvariti slobodu za narod, a svijetli primjer je Republika Hrvatska. Danas hrvatsku republiku guši birokracija višestranačke partitokracije pa „hrvatskog Louisa XVI“ treba podsjetiti što ga može čekati ako ignorira zahtijevanja naroda kao što se danas nemilice guši svaki pluralizam, demokracija i pravna država u zamjenu za neki politički globalizam, (masonski) neoliberalizam i „new age“.
CBK
Deklaracija o pravima čovjeka
pod geslom
"SLOBODA, JEDNAKOST, BRATSTVO"
Čestitam prijateljskoj Republici Francuskoj na današnjoj obljetnici revolucije koju simbolizira juriš naroda na Bastilleu, tvrđavu-zatvor u Parizu, točno na današnji dan 14. srpnja 1789. godine.
Revolucija je počela zbog slabog public relationa zapovjednika kraljevske tvrđave Bastille koji je toga (za njega osobno kobnoga) dana primio na razgovor delegaciju nezadovoljnika koji su predstavljali narodnu masu koja je krenula prema Bastilji u namjeri da zahtijeva oslobađanje političkih zatvorenika. Bastilja je građanima Pariza bio zao simbol kraljevske vlasti, i ljudi su u to doba slaboga pristupa informacijama mislili da se u tom zatvoru nalazi na tisuće nevinih ljudi. Danas se zna da se u tom zatvoru nalazilo šest političkih zatvorenika koji su pušteni na slobodu, zajedno s jednim kriminalcem - šesterostrukim ubojicom. Guverner Bastille dogovorio se s delegacijom o puštanju zatvorenika na slobodu, i o međusobnom nenapadanju, dakle, rulja koja je čekala vani neće napasti tvrđavu, a kraljevska švicarska garda neće s topovima pucati po okupljenoj masi. Kako je dogovor sklopljen, tako je guverner priredio za narodne izaslanike malu zakusku ali zaboravio je o postignutom miru obavijestiti nezadovoljnu masu ljudi ispred tvrđave koja je, kako je vrijeme odmicalo, pomislila da je guverener dao njihove izazlasnike zatvorit ili pogubit. U tom neznanju, kaosu i toj zabludi je počeo opći juriš na tvrđavu koji je završio topovskom paljbom po jurišnicima i smrću 98 revolucionara.
Revolucija je u biti počela nešto ranije, 17. lipnja 1789. s objavom zastupnika trećeg staleža o ukidanju staleškog sabora i uspostavi Nacionalne skupštine (parlamenta). To je bio revolucionarni prijedlog.
Revolucionari su se 20. lipnja zakleli, da se „zastupnici neće razići dok se u Nacionalnoj skupštini ne donese ustav“ kojim bi kraljeve apsolutističke ovlasti vladanja prešle na Nacionalnu skupštinu. (Predsjednik Nacionalne skupštine postao je gospodin Bailly, koji nije bio pod kraljevom vlašću, što je bila prava novost.) U isto vrijeme je narod preuzeo vlast u gradu Parizu. Narodni pobunjenici su uspostavili građansku vlast komune, umjesto kraljeve vlasti. Narodu se u gradu Parizu pridružila oružana garda koja je do tada bila vjerna kralju. U situaciji kada je samozvana narodna skupština u Versaillesu kraj Pariza od kralja tražila da se podvrgne novom predstavništvu naroda, Louis XVI izdaje zapovjed vojsci da opkoli veliki milijunski grad na rijeci Seinei, tako da je oko 30 tisuća vojnika zauzelo borbene položaje oko Pariza. U gradu je kraljevu vlast jedino još držala vojna posada, uz profesionalnu elitnu švicarsku gardu, u jakoj utvrdi i zatvoru Bastillei, u središtu grada. Briga nove narodne vlasti u gradu je bila nabavka naoružanja i barut za oružje. Većinu baruta je vojska uspjela zaplijeniti i uskladištiti u Bastillei tako da njezinim rušenjem narod prestaje biti goloruk narod.
U neredima i osvetničkim akcijama, ogorčeni je narod uhitio guvernera, i na ulicama Pariza je nad njim izvršen linč: jedan je mesar kraljevom namjesniku odsjekao glavu, a rulja iz narodne mase je glavu nataknula na šiljak i tako slavodobitno marširala kroz grad. Pored palih građana pred Bastilleom, guverner je bio prva žrtva Francuske revolucije. Revolucionar i plemić La Fayette osnovao je Nacionalnu gardu (građansku miliciju) koja je imala oznaku plavo-bijelo-crvene kokarde. (La Fayette bio je junak u Američkom ratu za nezavisnost.) Posljedice pada Bastille: ustanci kmetstva i seljaka u cijeloj zemlji, i napadi seljačkih masa na zemljoposjednike koji su u najčešćim slučajevima zlostavljani i masakrirani na licu mjesta. Dolazi do prvoga vala emigracije francuskoga plemstva u inozemstvo. Državna je uprava doživjela slom. Nastaju autonomne komune, po uzoru na Pariz.
Francuska revolucija nije nastala kao spontani pokret nego je pomno pripremljena od strane masona koji su se okupljali u bivšem samostanu svetoga Ivana (Jakob) u Parizu i po mjestu okupljanja nazivali se jakobincima. Masonska loža je vlast preuzela preko radikalnih jakobinaca i političkog ekstremista Maximiliena de Robespierra koji je ukinuo Rimokatoličku crkvu i crkve pretvorio u masonske hramove, i masonski kult pretvorio u novu „vjeru“. Proganjani su biskupi, svećenici i vjernici. U rujanskim pokoljima u samostanu karmelićanki masoni su strijeljali 200 svećenika i tri biskupa, te su karmelićanke odveli pod giljotinu, a ti tragični događaji su trajno zabilježeni u jednoj operi koja je skladana u čast žrtvama, a izvodi ju i Hrvatsko narodno kazalište, u Zagrebu. Opće nasilje su prekinuli umjereni revolucionari koji su masone zbacili s vlasti i dali ih pogubiti na giljotini na kojoj je završio i zločinac Robespierre koji je prije toga dao pod oštrim nožem revolcuije pogubiti 2.625 osoba u glavnom gradu Francuske, i još daljnjih 16.600 u cijeloj zemlji. (Gospodin Guillotine izumitelj je ove sprave za ubijanje, a zamislio ju je kao ubojito sredstvo koje treba humanizirati smrtnu kaznu, pošto smrt odsijecanjem glave putem oštrog i teškog noža koji pada s visine od nekoliko metara nastupa u trenu sekunde.)
Nakon zbacivanja s vlasti jakobinaca, preteča boljševika i Lenjina, je vlast preuzeo jedan direktorij koji se pretvorio u diktaturu birokracije koja je gušila stečevine revolucije. Godine 1799. je revolucionar i časnik francuske nacionalne garde, Korzikanac, Napoleon Bonaparte izveo državni udar na opće zadovoljstvo naroda, i vratio republiku narodu. Čak i kad se bio proglasio francuskim carem nikada Napoleon nije ukinio temeljne institucije revolucije i republike, poput ustavne Deklaracije o ljudskim pravima i Senat francuskoga parlamenta, naprotiv, proširio je prava donošenjem Code de civil ili Građanskim zakonikom koji je svoju primjenu našao i u Hrvatskoj na podrupčju Dalmacije, u tzv. Ilirskoj provinciji koja je tada napredovala kao nikada u posljednjih stoljeća.
Povijesniu uzroci Francuske revolucije iz 1789. su uništena žetva prirodnom nepogodom 1788. godine, skok cijena žita, i carine koje je kralj Louis XVI uveo na poljoprivredne proizvode koji su se uvozili u grad Pariz, zbog čega je oko grada dao podići kule kao carinske ispostave na koje su narodne mase počele juriš kao na simbole zla. Izgladnjeli seljaci dolazili su uoči početka revolucije u grad prositi hranu. Državna blagajna se velikim dijelom ispraznila sudjelovanjem francuske kraljevske vojske u ratu u engleskim i francuskim kolonijama u Sjevernoj Americi protiv britanskih snaga. Građanski stalež, ojačan u 18. stoljeću, postao je konkurencija dotadašnjem feudalnom staležu plemstva odnosno velikih zemljoposjednika, i Crkve, također velikog zemljoposjednika. Narod se pobunio kada je kralj otpustio ministra financija koji je zbog smanjenja državnog deficita i punjenja državnog proračuna predložio smanjenje poreza seljacima i uvođenje poreza plemstvu.
Dana 5. svibnja 1789. počeo je u Versaillesu (kraljevski kompleks palača, kraj Pariza) zasjedati kraljevski staleški sabor koji se sastojao od tri staleža. S obzirom da su prva dva staleža činila svjetovno i crkveno plemstvo, a treći stalež je predstavljao građanstvo, treći je stalež prilikom glasovanja uvijek ostajao u manjini. Treći stalež je zahtijevao novu vrstu glasovanja – glasovanje po glavi zastupnika (jedan zastupnik – jedan glas), umjesto glasovanja po staležima (jedan stalež – jedan glas). Vjetra u leđa trećem, građanskom staležu, materijalno situiran, ali bez većih političkih prava, počeo je puhati kada se pobunio francuski narod, većinom francuski seljaci čije je zahtjeve u staleškom saboru u Versaillesu počeo artikulirati treći stalež, čiji su se zastupnici počeli 1789. samozvano predstavljati kao predstavnici pobunjenih pariških seljaka. Na revolucionarnom valu seljačke pobune protiv gradskih vlasti Pariza i plemičkih i crkvenih veleposjednika surfali su predstavnici građanskog staleža, vršeći pobunjenom uličnom ruljom prijeteći pritisak na vodeća prva dva staleža, čiji su predstavnici postupno popuštali zahtjevima trećeg staleža, sve dok treći stalež, pod vodstvom posjedovnog građanstva (Gironde, žirondisti) nije preuzeo vlast u parlamentu, koju su im poslije državnim udarom preoteli radikalniji jakobinci.
Pod utiskom masovnog ustanka seljaštva u cijeloj Francuskoj, Nacionalna skupština je 4./5. kolovoza 1789. ukinula feudalni red, i oslobodila seljaštvo od kmetstva. Dana 26. kolovoza 1789. je Nacionalna skupština donijela Deklaraciju o ljudskim pravima.
Giljotinirana glava kralja Louisa XVI - "građanina Capeta"
Glad i strah od kontrarevolucije kraljevskih postrojbi je mase u Parizu navelo na nove čine nasilja koji su se pretvorili u teror. Dana 5. listopada narodne mase u stampedu odlaze do Versaillesa i otimaju zastupnike Nacionalne skupštine i kralja, i dovode ih u Pariz, te od tada kralj i narodna skupština stoje pod pritiskom rulje s ulice. Umjesto pozdrava sa „gospodine“, revolucionarne narodne mase uvode pozdrav „građanine“. Nametnula se i nova odjeća – dugačke hlače i phrygijska kapa. Sljedeće godina vlast Nacionalne skupštine oduzela je imovinu Crkve, krune i plemičkih emigranata. (Za vrijeme masovnih ubojstava od 2.do 7. rujna godine 1792. nastao je drugi val emigracije plemstva, a među emigrantima se našao čak i osnivač Nacionalne garde La Fayette.) Godine 1790. uveden je papirnati novac kao platežno sredstvo, ali, ubrzo je došlo do inflacije. Iste godine je Nacionalna skupština nacionalizirala Crkvu, a samostani i redovi su raspušteni. Rimokatolički svećenici morali su dati prisegu na ustav koji je usvojen 3. rujna 1791. godine, što je bilo protiv savjesti svećenika, jer su bili prisegom obavezni jedino papi i svetoj Katoličkoj Crkvi. Sljedeće godine je Francuska postala republika, a uhićeni kralj Louis XVI Capet („građanin Capet“) ubijen je 1793. godine. Za kraljevo smaknuće ispod giljotine glasovao je 361 narodni zastupnik (jakobinci) u Nacionalnoj skupštini, a protiv je bilo 360 (žirondista). Jakobinci su preuzeli godine 1792. vodstvo u Nacionalnoj skupštini od umjerenih revolucionara žirondista (Gironde – posjedovno građanstvo).
Godine 1792. je Nacionalna skupština objavila rat Austrijskome Carstvu kako bi revolucionarni predstavnici nove francuske vlasti skrenuli pažnju francuske javnosti od krize u zemlji, ali i kako bi preventivno djelovali protiv huškačke kampanje u inozemstvu koju je pokrenulo francusko emigrantsko plemstvo. (Prvi koalicijski rat europskih kraljevskih zemalja protiv francuske republike trajao je do 1797. godine.) Satnik francuske nacionalne vojske Rouget De Lisle komponirao je novu, nacionalnu himnu Marseillaiseu.
Zbog vojnih poraza francuske republikanske vojske su jakobinci srušili svoje dotadašnje koalicijske partnere žirondiste s vlasti, i uspostavili diktaturu, te povećali masovni teror, manipulirajući masama pariške komune. Tako zvani Revolucionarni tribunal je praktički ustavna ljudska prava stavio izvan snage. Do srpnja 1794. je jakobinski Tribunal dao giljotinirati 1251 osumnjićenu osobu u Parizu, među njima i prvoga predsjednika Nacionalne skupštine Baillya, i suprugu ubijenoga kralja, kraljicu Mariju Antoinette, koja je bila rodom iz kuće Habsburg. U Departementima u francuskoj unutrašnjosti je revolucionarni diktatorski jakobinski režim provodio pomoću vojske masovne likvidacije političkih protivnika. U isto vrijeme je revolucionarni režim pojačao ateizaciju zemlje. (Još su uoči Francuske revolucije, 1783. godine masonske lože postale centri jedne „patriotske partije“ liberalnog plemstva, duhovnika i građanstva, pod dojmom slobodarskoga uspjeha u Sjedinjenim Američkim Državama, okupljeni oko La Fayetta, Mirabeaua, Talleyranda i drugih, koji će poslije sudjelovati u Francuskoj revoluciji.) Crkveni objekti su zatvoreni, a katedrala Notre-Dame u Parizu pretvorena je u „hram pameti“. Robespierre i drugi jakobinci, kao „oko revolucije“, dali su smaknuti i istaknutoga revolucionara Dantona kojemu su prije toga priredili politički proces pred Revolucionarnim tribunalom (Revolucija ždere vlastitu djecu – Danton.) U svibnju 1974. su jakobinci ukinuli u Francuskoj kršćanstvo, i uspostavili „Kult pameti“, s novim sustavom računanja vremena (mjesec od po tri tjedna sa po 10 dana). Jakobinski teror doživio je vrhunac „velikom čistkom“. Reforma Revolucionarnog tribunala, kojom su „moralni dokazi“ bili dovoljni za osudu optuženika na smrt, dovela je do ujedinjenja svih suprotstavljenih skupina u Nacionalnoj skupštini, u Konventu, i do uhićenja Maximiliena de Robespierrea kojega su sa 21 njegovim sljedbenikom, među njima Saint Just, dali smaknuti ispod giljotine.
Za razliku od Francuske revolucije je u Oktobarskoj revoluciji pobijedila ekstremna politička struja boljševika na čelu s Lenjinom pod čijom je baštinom crvenog terora i „diktature proletarijata“ se nalazila i Hrvatska gotovo pola stoljeća, da bi slomom Jugoslavije bio uveden republikanizam i višestranačje koje su snage staroga režima uzurpirale i Hrvatsku pretvorile u veliku korumpiranu močvaru u kojoj propada sve što je u zemlji vrijedno. Francuzi su 1789. i 1830. rekli dosta lopovluku! Baštinik Francuske revolucije i Deklaracije o ljudskim pravima je na našim prostorima inače Otac domovine Ante Starčević koji je zbog toga i došao pod udar bečkog ancien režima.
Zahvaljujući stečevinama Francuske političke i socijalne revolucije su i Hrvati izvojevali svoju slobodu kao svojedobno Francuzi, i 1991. obranili svoju republiku. Jedino u republici je i moguće ostvariti slobodu za narod, a svijetli primjer je Republika Hrvatska. Danas hrvatsku republiku guši birokracija višestranačke partitokracije pa „hrvatskog Louisa XVI“ treba podsjetiti što ga može čekati ako ignorira zahtijevanja naroda kao što se danas nemilice guši svaki pluralizam, demokracija i pravna država u zamjenu za neki politički globalizam, (masonski) neoliberalizam i „new age“.
CBK
Post je objavljen 14.07.2008. u 15:13 sati.