Marketing
FREEDOM FOR FREEDOMFIGHTER ANTE GOTOVINA - NOW!
POZDRAV OFICIRU I GENTLEMANU ANTI GOTOVINI !
Sloboda i satisfakcija smiješe se borcu za slobodu i mir – Anti Gotovini nakon što je svjedok tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nekadašnji veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Republici Hrvatskoj, g. Peter Galbraith, opovrgnuo optužbe Suda i Tužiteljstva protiv njega o ratnim zločinima, etničkom čišćenju i prekomjernom granatiranju Knina u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji Oluji, 1995. godine kada je Hrvatska vojska oslobodila hrvatski kraljevski grad Knin od četničke okupacije pod kojom se nalazio od 27. srpnja 1941. godine i velikosrpske pobune koja je nastavljena 17. kolovoza 1990. godine i koja je završila velikosrpskom agresiju na Hrvatsku i – PORAZOM srpskih pobunjenika i Srbije kao uzroka agresije i genocida!
Nisu pomogle velike laži srpskog pobunjenika i kolaboracionista četnika i kvislinga Miloševićeva velikosrpskog režima Save Štrbca, tog udbaškog doušnika koji je haaški sud opskrbio listom s izmišljenim imenima navodnih srpskih žrtava koje su se u tako zvanoj „Republici Srpskoj“ sami pobili u međusobnim mafijaško-kriminalnim obračunima („revolucija ždere vlastitu djecu“), kao što je dokazala Istraga Nove TV i trud mnogobrojnih hrvatskih rodoljuba i hrvatskih branitelja koji su se bacili na posao (uspješnog) dokazivanja laži nekadašnjeg političkog tajnika pobunjeničke para-vlade od para-republike tzv. „Republike Srpske Krajine“. Nisu pomogla ni britanska nastojanja da se Hrvatsku kazni zbog njemačkog utjecaja u zapadnom dijelu Jugo-istočne Europe i na prevažnom kopnenom putu i željezničke trase od naftnih polja Mezopotamije do Srednje Europe.
Priča o britanskom udaru počela je u tako zvanoj „jugoslavenskoj krizi“ iz 1991. koju je vješta britanska vanjska politika mrežom poteza inicirala 1984. godine kada je četiri godine nakon Titove smrti bilo jasno da su američka i njemačka obavještajna služba poplavile prostor SFR Jugoslavije i pripremale potpuno preuzimanje utjecaja na prostoru od Triglava do Vardara od Velike Britanije i (sovjetske) Rusije, t.j. poništenje Jaltskog sporazuma iz 1945. koji se temeljio na versajskom sporazumu iz 1918. godine, nastao na britanski poticaj, zbog kojega je i izbio Drugi svjetski rat. Godine 1984. pripremljeno je ponavljanje scenarija iz 1914. godine koji se, hvala Bogu, nije ostvario, što ne znači da se Srbiju i nadalje ne može u tom pravcu instrumentalizirati kao i uoči Prvog svjetskog rata i Sarajevskog atentata na srpski Vidovdan 28. lipnja 1914. godine.
Naime, britanska tajna služba ovladala je svojim utjecajem nad svojim ratnim saveznikom iz Prvog svjetskog rata, Srbijom, i za potrebe prosrpske JNA nabavljene su velike količine barute – potreban za višegodišnje pucanje, granatiranje i bombardiranje. Barut je nabavljen iz tada rasističke apartheid-države Južnoafričke Republike koja je i nastala na britanskom zločinu protiv nizozemskih Bura početkom 20. stoljeća, i prvim koncentracijskim logorima u svijetu u koji su strpane burske obitelji, žene i djeca burskih boraca za nezavisnost od britanskog imperijalizma. (Odmah na početku rata je srpski režum uspostavio sustav koncentracijskih logora po uzoru na britanski u Južnoafričkoj Republici, kao na pr. „Keraterm“ i „Trnopolje“ kod Prijedora, ili u Brčkom i drugdje.) Financijsku stranu akcije transfera baruta za JNA obavila je britanska banka Arbuthnot Latham Bank iz Londona. Zatim je za šefa komunističke partije u Srbiji instaliran Slobodan Milošević, bankar iz podružnice Beobanke i Jugobanke u New Yorku (jakom punktu britanske tajne službe). Kad je Slobo „vožd“ obavio prvi dio posla oko poništenja autonomije Vojvodini i Kosovu, na britanski poticaj inicirana je ustavna kriza u Jugoslaviji kada je Slobodan Milošević odbio rotiranje kadrova u Predsjedništvu SFRJ i imenovanje predstavnika iz Hrvatske za novog predsjednika Predsjedništva SFRJ, 15. ožujka 1991. godine. Jer, Predsjedništvo SFRJ je bio kolektivni vrhovni zapovjednik moćnoj JNA bez koje nije moglo biti velikosrpske agresije, osvajanja i okupacije nesprskog teritorija. Onda je počeo rat, invazija JNA od 29. lipnja 1991. na Republiku Hrvatsku, stopiranje hrvatske nezavisnost od 25. lipnja 1991. od strane Europske zajednice (glavni tako zvani mirovni pregovarač za ustavnu krizu Jugoslavije bio je britanski saveznik iz Nizozemske, Van den Broek, talijanski korumpirani socijalist Gianni de Michelis koji se rugao uništenju Vukovara, i britanski lord Carrington, „mirovni pregovarač“ još iz doba libanonske krize), a napad na Hrvatsku bio je samo taktički manevar kako bi se Hrvatska bavila sama sobom, a srpski režim se posvetio glavnom cilju – osvajanju Bosne i Hercegovine.
Dana 6. kolovoza 1991. je nizozemski ministar vanjskih poslova Van den Broek izjavio:
„Naša je misija u Jugoslaviji propala. U ovome trenutku tu ne možemo ništa učiniti ali želimo da svijet zna da je srpska strana odgovorna za propast svih pregovora. Jugoslavija je sada sučeljena s tragedijom i katastrofom.“
Bilo je previše očito da je srpska strana glavna odgovorna za krizu i rat, ali ono što Van den Broek nije rekao je činjenica da je srpska nepopustljivost imala tajnu potporu Londona. Napadom JNA na istočnu Slavoniju trebalo se etnički očistiti hrvatsko stanovništvo s tog prostora, odsjeći Hrvatsku od strateškog Dunava, i ucijeniti Hrvate za okupirani teritorij. Glavni plan je bio napad na veliko željezničko čvorište u Vinkovcima ali kako se planovi iscrtavaju na kartama, a događaji traže svoj put kao voda kroz pukotine, tako je glavni napad preusmjeren od strane JNA na Vukovar za koji su u Beogradu krivo mislili da će past za 24 sata kao Ilok i Tovarnik, pa onda ni Vinkovci i Osijek ne bi bili problem. Naravno, srpsko nacional-komunističko rukovodstvo pokušalo je u situaciji kada je hrvatski narod bio razoružan dobiti sve, ako ide, do crte Virovitice-Karlovac-Karlobag ali kad nije išlo onda Knin i istočnu Slavoniju, i presjeći Hrvatsku na sjeveru i jugu, te je smjestiti u invalidska kolica. Međutim, sve račune na terenu pomrsili su hrvatski branitelji i stanovništvo svojim otporom velikosrpskoj agresiji koji je bio za zapadne analitičare nevjerojatan i neočekivan (mislilo se da je jugokomunistički režim ubio svaki duh za slobodom i neovisnom hrvatskom državom u hrvatskom narodu ali bio je to račun bez krčmara).
„UNPROFOR GO HOME – SAV NAROD U SVOJ DOM!“
UNPROFOR u Srebrenici 1995. uoči srpskog genocida
Na koncu prve ratne godine 1991., i okupacije trećine hrvatskog političkog teritorija opet su nastupili Englezi (službeni London) i Sloba „vožd“ je u razdijeljenu SFRJ pozvao međunarodne snage OUN – UNPROFOR. Začudo, i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pristao je na to, iako je bilo jasno da UNPROFOR početkom 1992. ne dolazi u Hrvatsku u pomoć napadnutoj žrtvi nego da zaštiti velikosrpska osvajanja. Dolazak snaga UNPRFOR bio je hrvatskoj vladi uvjet da od Europske zajednice (prethodnice EU) dobije međunarodno priznanje od 15. siječnja 1992. godine (nekoliko dana prije toga su u Hrvatsku na crtu razdvajanja hrvatskih od okupacijskih snaga došle snage UNPROFOR). Bili su to zvjezdani trenutci britanske vanjske politike na Balkanu – pobjeda nad njihovim geo-političkim njemačkim neprijateljima i šamar demokratskoj Americi koja je preko administracije Bijele kuće čak i sudjelovala u britanskoj prosrpskoj politici (dolazak u Beograd, lipnja 1991., ministra vanjskih poslova SAD, James Bakera, i pruženje potpori teritorijalnom integritet SFRJ, te izglasavanje embarga na izvoz oružja u SFRJ u rujnu 1991. u Vijeću sigurnosti OUN na poticaj posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ, Budimira Lončara, današnjeg savjetnika predsjednika Mesića za vanjsku politiku; embargo je pogodio jedino razoružanu Hrvatsku i BiH).
No, sve se mijenja dolaskom nove administracije u Bijelu kuću, predsjednika Billa Clintona koji je u predizbornoj kampanji obećao pomoći žrtvama velikosrpske agresije, Hrvatskoji BiH. Obećanje je ispunio s podosta zakašnjenja, tek 1994. kada je prekinuo sulude hrvatsko-muslimanske sukobe i Tuđmanove planove podjele BiH s Miloševićem, i prisilio Tuđmana da potpiše prohrvatske Washingtonske sporazume. U svojoj knjizi-memoarima je Clinton priznao da je za vrijeme Oluje „navijao za Hrvatsku“.
Olujom je potezom pera s političke kartije ovoga dijela svijeta izbrisan britanski utjecaj – poništena je djelomično velikorpska agresija u Hrvatskoj (ostalo je nakon Oluje još okupirano područje istočne Slavonije) i u BiH. Optužnica haaškog suda protiv generala Gotovine i vrhovništva RH za „etničko čišćenje“ tako zvane „Krajine“ je ništa drugo nego britanska osveta za Oluju i poraz britanskog saveznika Slobodana Miloševića. Tko je u Europskoj uniji postavljao najveću prepreku Hrvatskoj za početak pregovora o pristupanju RH u EU nego britanska vlada (ucjena uhićenjem generala Gotovine).
Na kraju je hrvatski saveznik SAD ipak pokazao dosljednost u tome da drži do svojih saveznika u ratu i miru, tako i do Republike Hrvatske jer je Galbraithovo svjedočenje praktički šamar britanskim nastojanjima da se Hrvatsku prikaže kao fašističku državu, temeljenu na navodnom etničkom čišćenju srpskog dijela stanovništva, kao navodno genocidnu tvorevinu koja se nastavlja na temeljima NDH i ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. Dok je g. Galbraith na hrvatski Dan državnosti, 25. lipnja 2008. izgovarao riječi istine, da Oluja nije bila etničko čišćenje, da nije bilo prekomjernog granatiranja Knina, da nije postojao plan hrvatske vlade o istrebljeneju Srba, kompromitirani predsjednik sramote, Mesić, u tim je trenutcima u Banskim dvorima govorio o navodno velikoj „ustaškoj opasnosti“ koja se valja hrvatskim ulicama, a glupan i ratni zločinac Milan Martić je u svojoj završnoj riječi u žalbenom postupku na presudu od 35 godina za raznorazne zločine ustvrdio gotovo isto što i neki domaći političari:
„U srcu Europe je stvorena čista fašistička država, na tragu NDH“,... država u kojoj je „glavni kulturni događaj dolazak na koncert Marka Perkovića Thompsona s pjevanjem ustaških pjesama i veličanjem Pavelića, s ministrima i zagrebačkim gradonačelnikom u prvim redovima“.
Potpisivanje srpske kapitulacije u Oluji, kolovoza 1995.
Bivši srpski pobunjenički vođa i vođa pete kolone u Hrvatskoj, nekadašnji jugo-milicionar Mile Martić još uvijek ne zna zašto je osuđen kao ratni zločinac – za prekomjerno granatiranje civilnih ciljeva u Zagrebu u vojno-redarstvenoj oslobodilačkoj akciji Bljesak, i poslije u Oluji.
Sada je i haaški sud na suđenju nevinom i nedužnom Gotovini ustvrdilo da je Oluja bila legitimna akcija hrvatske države i naroda radi oslobođenja okupiranog teritorija, onako kako je ustvrdila i Organizacija ujedinjenih naroda u jednoj svojoj rezoluciji u kojoj je za povijest zabilježeno da je na Hrvatsku izvršena agresija i okupacija dijela njena teritorija, a američka politika je dokazala svoju vjerodostojnost i nije ostavila na cjedilu niti Gotovinu niti Hrvatsku – na žalost nekih u svijetu ali i u Hrvatskoj.
Iako će biti i dalje psiholoških udara i specijalnog rata protiv Hrvatske, Galbraithova Oluja u haaškoj sudnici porazila je sve protuhrvatske specijalce i „psihologe“, tako i ove titoističke oko Mesića. Sada se vidi da je cijela medijska propaganda o „opasnosti od ustaštva“, reinkarnaciji poglavnika Pavelića i „Jasenovca“, rehabilitacija zločinca Tita i neprocesuiranje nekih partizanskih masovnih ratnih zločinaca, buđenje jugoslavenskog zloduha na kumrovečkim manifestacijama i partizanskim obljetnicama isključivo u funkciji osude ideje o hrvatskoj državi – ono što je („nepismeni“) Milan Martić ovih dana putem svojih odvjetnika napisao u svojoj žalbi na prvostupanjsku presudu: „Hrvatska je fašistička država“. Nemojmo zaboravit – Martićevi pretci nisu bili četnici nego partizani iz „ustaničkog kraja“ kninske krajine – kada su srpski komunisti zajedno sa četnicima raspalili 27. srpnja 1941. oružani ustanak i etnički čistili hrvatsko pučanstvo.
Kaže Mile Martić da je „svaka akcija Hrvatske vojske bila genocidna“. Međutim, Hrvata je bilo sve manje u područjima koja su držali srpski pobunjenici od 1991. do 1995. godine. Istina je da je srpsko stanovništvo sa pobunjenog područja napustilo Republiku Hrvatsku još uoči Oluje, evakuirano od strane srpskog pobunjeničkog propalog režima u Kninu, i na poticaj režima Slobodana Miloševića u Beogradu koji je izvršio auto-etničko čišćenje svog „nebeskog naroda“ i time čak ispunio svoju riječ koju je Tuđmanu dao u Karađorđevu 1991. (podjela BiH) da „njega Srbi u Hrvatskoj ne zanimaju“. Srpski pobunjenici su se iselili isto kao i britanski lojalisti u Sjedinjenim Američkim Državama kada su izgubili rat protiv američkih patriota. Tada su pro-engleski lojalisti nakon ratnog poraza iselili u Kanadu, a pro-beogradski lojalisti iselili na okupirani teritorij u Bosni, u istočnoj Slavoniji, u Beograd i na Kosovo. To je cijena koju su platitli za pobunu, zločine, agresiju, okupaciju i kolaboraciju s JNA i četnicima. Ima li još kakvih pitanja?
Pridružujem se onim patriotskim snagama koje sada i odmah zahtijevaju trenutno puštanje nedužno optuženog Antu Gotovinu na slobodu i njegov povratak u Hrvatsku, i u Hrvatsku vojsku ! Freedom for Gotovina - now!
CBK
Sloboda i satisfakcija smiješe se borcu za slobodu i mir – Anti Gotovini nakon što je svjedok tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nekadašnji veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Republici Hrvatskoj, g. Peter Galbraith, opovrgnuo optužbe Suda i Tužiteljstva protiv njega o ratnim zločinima, etničkom čišćenju i prekomjernom granatiranju Knina u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji Oluji, 1995. godine kada je Hrvatska vojska oslobodila hrvatski kraljevski grad Knin od četničke okupacije pod kojom se nalazio od 27. srpnja 1941. godine i velikosrpske pobune koja je nastavljena 17. kolovoza 1990. godine i koja je završila velikosrpskom agresiju na Hrvatsku i – PORAZOM srpskih pobunjenika i Srbije kao uzroka agresije i genocida!
Nisu pomogle velike laži srpskog pobunjenika i kolaboracionista četnika i kvislinga Miloševićeva velikosrpskog režima Save Štrbca, tog udbaškog doušnika koji je haaški sud opskrbio listom s izmišljenim imenima navodnih srpskih žrtava koje su se u tako zvanoj „Republici Srpskoj“ sami pobili u međusobnim mafijaško-kriminalnim obračunima („revolucija ždere vlastitu djecu“), kao što je dokazala Istraga Nove TV i trud mnogobrojnih hrvatskih rodoljuba i hrvatskih branitelja koji su se bacili na posao (uspješnog) dokazivanja laži nekadašnjeg političkog tajnika pobunjeničke para-vlade od para-republike tzv. „Republike Srpske Krajine“. Nisu pomogla ni britanska nastojanja da se Hrvatsku kazni zbog njemačkog utjecaja u zapadnom dijelu Jugo-istočne Europe i na prevažnom kopnenom putu i željezničke trase od naftnih polja Mezopotamije do Srednje Europe.
Priča o britanskom udaru počela je u tako zvanoj „jugoslavenskoj krizi“ iz 1991. koju je vješta britanska vanjska politika mrežom poteza inicirala 1984. godine kada je četiri godine nakon Titove smrti bilo jasno da su američka i njemačka obavještajna služba poplavile prostor SFR Jugoslavije i pripremale potpuno preuzimanje utjecaja na prostoru od Triglava do Vardara od Velike Britanije i (sovjetske) Rusije, t.j. poništenje Jaltskog sporazuma iz 1945. koji se temeljio na versajskom sporazumu iz 1918. godine, nastao na britanski poticaj, zbog kojega je i izbio Drugi svjetski rat. Godine 1984. pripremljeno je ponavljanje scenarija iz 1914. godine koji se, hvala Bogu, nije ostvario, što ne znači da se Srbiju i nadalje ne može u tom pravcu instrumentalizirati kao i uoči Prvog svjetskog rata i Sarajevskog atentata na srpski Vidovdan 28. lipnja 1914. godine.
Naime, britanska tajna služba ovladala je svojim utjecajem nad svojim ratnim saveznikom iz Prvog svjetskog rata, Srbijom, i za potrebe prosrpske JNA nabavljene su velike količine barute – potreban za višegodišnje pucanje, granatiranje i bombardiranje. Barut je nabavljen iz tada rasističke apartheid-države Južnoafričke Republike koja je i nastala na britanskom zločinu protiv nizozemskih Bura početkom 20. stoljeća, i prvim koncentracijskim logorima u svijetu u koji su strpane burske obitelji, žene i djeca burskih boraca za nezavisnost od britanskog imperijalizma. (Odmah na početku rata je srpski režum uspostavio sustav koncentracijskih logora po uzoru na britanski u Južnoafričkoj Republici, kao na pr. „Keraterm“ i „Trnopolje“ kod Prijedora, ili u Brčkom i drugdje.) Financijsku stranu akcije transfera baruta za JNA obavila je britanska banka Arbuthnot Latham Bank iz Londona. Zatim je za šefa komunističke partije u Srbiji instaliran Slobodan Milošević, bankar iz podružnice Beobanke i Jugobanke u New Yorku (jakom punktu britanske tajne službe). Kad je Slobo „vožd“ obavio prvi dio posla oko poništenja autonomije Vojvodini i Kosovu, na britanski poticaj inicirana je ustavna kriza u Jugoslaviji kada je Slobodan Milošević odbio rotiranje kadrova u Predsjedništvu SFRJ i imenovanje predstavnika iz Hrvatske za novog predsjednika Predsjedništva SFRJ, 15. ožujka 1991. godine. Jer, Predsjedništvo SFRJ je bio kolektivni vrhovni zapovjednik moćnoj JNA bez koje nije moglo biti velikosrpske agresije, osvajanja i okupacije nesprskog teritorija. Onda je počeo rat, invazija JNA od 29. lipnja 1991. na Republiku Hrvatsku, stopiranje hrvatske nezavisnost od 25. lipnja 1991. od strane Europske zajednice (glavni tako zvani mirovni pregovarač za ustavnu krizu Jugoslavije bio je britanski saveznik iz Nizozemske, Van den Broek, talijanski korumpirani socijalist Gianni de Michelis koji se rugao uništenju Vukovara, i britanski lord Carrington, „mirovni pregovarač“ još iz doba libanonske krize), a napad na Hrvatsku bio je samo taktički manevar kako bi se Hrvatska bavila sama sobom, a srpski režim se posvetio glavnom cilju – osvajanju Bosne i Hercegovine.
Dana 6. kolovoza 1991. je nizozemski ministar vanjskih poslova Van den Broek izjavio:
„Naša je misija u Jugoslaviji propala. U ovome trenutku tu ne možemo ništa učiniti ali želimo da svijet zna da je srpska strana odgovorna za propast svih pregovora. Jugoslavija je sada sučeljena s tragedijom i katastrofom.“
Bilo je previše očito da je srpska strana glavna odgovorna za krizu i rat, ali ono što Van den Broek nije rekao je činjenica da je srpska nepopustljivost imala tajnu potporu Londona. Napadom JNA na istočnu Slavoniju trebalo se etnički očistiti hrvatsko stanovništvo s tog prostora, odsjeći Hrvatsku od strateškog Dunava, i ucijeniti Hrvate za okupirani teritorij. Glavni plan je bio napad na veliko željezničko čvorište u Vinkovcima ali kako se planovi iscrtavaju na kartama, a događaji traže svoj put kao voda kroz pukotine, tako je glavni napad preusmjeren od strane JNA na Vukovar za koji su u Beogradu krivo mislili da će past za 24 sata kao Ilok i Tovarnik, pa onda ni Vinkovci i Osijek ne bi bili problem. Naravno, srpsko nacional-komunističko rukovodstvo pokušalo je u situaciji kada je hrvatski narod bio razoružan dobiti sve, ako ide, do crte Virovitice-Karlovac-Karlobag ali kad nije išlo onda Knin i istočnu Slavoniju, i presjeći Hrvatsku na sjeveru i jugu, te je smjestiti u invalidska kolica. Međutim, sve račune na terenu pomrsili su hrvatski branitelji i stanovništvo svojim otporom velikosrpskoj agresiji koji je bio za zapadne analitičare nevjerojatan i neočekivan (mislilo se da je jugokomunistički režim ubio svaki duh za slobodom i neovisnom hrvatskom državom u hrvatskom narodu ali bio je to račun bez krčmara).
„UNPROFOR GO HOME – SAV NAROD U SVOJ DOM!“
UNPROFOR u Srebrenici 1995. uoči srpskog genocida
Na koncu prve ratne godine 1991., i okupacije trećine hrvatskog političkog teritorija opet su nastupili Englezi (službeni London) i Sloba „vožd“ je u razdijeljenu SFRJ pozvao međunarodne snage OUN – UNPROFOR. Začudo, i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pristao je na to, iako je bilo jasno da UNPROFOR početkom 1992. ne dolazi u Hrvatsku u pomoć napadnutoj žrtvi nego da zaštiti velikosrpska osvajanja. Dolazak snaga UNPRFOR bio je hrvatskoj vladi uvjet da od Europske zajednice (prethodnice EU) dobije međunarodno priznanje od 15. siječnja 1992. godine (nekoliko dana prije toga su u Hrvatsku na crtu razdvajanja hrvatskih od okupacijskih snaga došle snage UNPROFOR). Bili su to zvjezdani trenutci britanske vanjske politike na Balkanu – pobjeda nad njihovim geo-političkim njemačkim neprijateljima i šamar demokratskoj Americi koja je preko administracije Bijele kuće čak i sudjelovala u britanskoj prosrpskoj politici (dolazak u Beograd, lipnja 1991., ministra vanjskih poslova SAD, James Bakera, i pruženje potpori teritorijalnom integritet SFRJ, te izglasavanje embarga na izvoz oružja u SFRJ u rujnu 1991. u Vijeću sigurnosti OUN na poticaj posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ, Budimira Lončara, današnjeg savjetnika predsjednika Mesića za vanjsku politiku; embargo je pogodio jedino razoružanu Hrvatsku i BiH).
No, sve se mijenja dolaskom nove administracije u Bijelu kuću, predsjednika Billa Clintona koji je u predizbornoj kampanji obećao pomoći žrtvama velikosrpske agresije, Hrvatskoji BiH. Obećanje je ispunio s podosta zakašnjenja, tek 1994. kada je prekinuo sulude hrvatsko-muslimanske sukobe i Tuđmanove planove podjele BiH s Miloševićem, i prisilio Tuđmana da potpiše prohrvatske Washingtonske sporazume. U svojoj knjizi-memoarima je Clinton priznao da je za vrijeme Oluje „navijao za Hrvatsku“.
Olujom je potezom pera s političke kartije ovoga dijela svijeta izbrisan britanski utjecaj – poništena je djelomično velikorpska agresija u Hrvatskoj (ostalo je nakon Oluje još okupirano područje istočne Slavonije) i u BiH. Optužnica haaškog suda protiv generala Gotovine i vrhovništva RH za „etničko čišćenje“ tako zvane „Krajine“ je ništa drugo nego britanska osveta za Oluju i poraz britanskog saveznika Slobodana Miloševića. Tko je u Europskoj uniji postavljao najveću prepreku Hrvatskoj za početak pregovora o pristupanju RH u EU nego britanska vlada (ucjena uhićenjem generala Gotovine).
Na kraju je hrvatski saveznik SAD ipak pokazao dosljednost u tome da drži do svojih saveznika u ratu i miru, tako i do Republike Hrvatske jer je Galbraithovo svjedočenje praktički šamar britanskim nastojanjima da se Hrvatsku prikaže kao fašističku državu, temeljenu na navodnom etničkom čišćenju srpskog dijela stanovništva, kao navodno genocidnu tvorevinu koja se nastavlja na temeljima NDH i ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. Dok je g. Galbraith na hrvatski Dan državnosti, 25. lipnja 2008. izgovarao riječi istine, da Oluja nije bila etničko čišćenje, da nije bilo prekomjernog granatiranja Knina, da nije postojao plan hrvatske vlade o istrebljeneju Srba, kompromitirani predsjednik sramote, Mesić, u tim je trenutcima u Banskim dvorima govorio o navodno velikoj „ustaškoj opasnosti“ koja se valja hrvatskim ulicama, a glupan i ratni zločinac Milan Martić je u svojoj završnoj riječi u žalbenom postupku na presudu od 35 godina za raznorazne zločine ustvrdio gotovo isto što i neki domaći političari:
„U srcu Europe je stvorena čista fašistička država, na tragu NDH“,... država u kojoj je „glavni kulturni događaj dolazak na koncert Marka Perkovića Thompsona s pjevanjem ustaških pjesama i veličanjem Pavelića, s ministrima i zagrebačkim gradonačelnikom u prvim redovima“.
Potpisivanje srpske kapitulacije u Oluji, kolovoza 1995.
Bivši srpski pobunjenički vođa i vođa pete kolone u Hrvatskoj, nekadašnji jugo-milicionar Mile Martić još uvijek ne zna zašto je osuđen kao ratni zločinac – za prekomjerno granatiranje civilnih ciljeva u Zagrebu u vojno-redarstvenoj oslobodilačkoj akciji Bljesak, i poslije u Oluji.
Sada je i haaški sud na suđenju nevinom i nedužnom Gotovini ustvrdilo da je Oluja bila legitimna akcija hrvatske države i naroda radi oslobođenja okupiranog teritorija, onako kako je ustvrdila i Organizacija ujedinjenih naroda u jednoj svojoj rezoluciji u kojoj je za povijest zabilježeno da je na Hrvatsku izvršena agresija i okupacija dijela njena teritorija, a američka politika je dokazala svoju vjerodostojnost i nije ostavila na cjedilu niti Gotovinu niti Hrvatsku – na žalost nekih u svijetu ali i u Hrvatskoj.
Iako će biti i dalje psiholoških udara i specijalnog rata protiv Hrvatske, Galbraithova Oluja u haaškoj sudnici porazila je sve protuhrvatske specijalce i „psihologe“, tako i ove titoističke oko Mesića. Sada se vidi da je cijela medijska propaganda o „opasnosti od ustaštva“, reinkarnaciji poglavnika Pavelića i „Jasenovca“, rehabilitacija zločinca Tita i neprocesuiranje nekih partizanskih masovnih ratnih zločinaca, buđenje jugoslavenskog zloduha na kumrovečkim manifestacijama i partizanskim obljetnicama isključivo u funkciji osude ideje o hrvatskoj državi – ono što je („nepismeni“) Milan Martić ovih dana putem svojih odvjetnika napisao u svojoj žalbi na prvostupanjsku presudu: „Hrvatska je fašistička država“. Nemojmo zaboravit – Martićevi pretci nisu bili četnici nego partizani iz „ustaničkog kraja“ kninske krajine – kada su srpski komunisti zajedno sa četnicima raspalili 27. srpnja 1941. oružani ustanak i etnički čistili hrvatsko pučanstvo.
Kaže Mile Martić da je „svaka akcija Hrvatske vojske bila genocidna“. Međutim, Hrvata je bilo sve manje u područjima koja su držali srpski pobunjenici od 1991. do 1995. godine. Istina je da je srpsko stanovništvo sa pobunjenog područja napustilo Republiku Hrvatsku još uoči Oluje, evakuirano od strane srpskog pobunjeničkog propalog režima u Kninu, i na poticaj režima Slobodana Miloševića u Beogradu koji je izvršio auto-etničko čišćenje svog „nebeskog naroda“ i time čak ispunio svoju riječ koju je Tuđmanu dao u Karađorđevu 1991. (podjela BiH) da „njega Srbi u Hrvatskoj ne zanimaju“. Srpski pobunjenici su se iselili isto kao i britanski lojalisti u Sjedinjenim Američkim Državama kada su izgubili rat protiv američkih patriota. Tada su pro-engleski lojalisti nakon ratnog poraza iselili u Kanadu, a pro-beogradski lojalisti iselili na okupirani teritorij u Bosni, u istočnoj Slavoniji, u Beograd i na Kosovo. To je cijena koju su platitli za pobunu, zločine, agresiju, okupaciju i kolaboraciju s JNA i četnicima. Ima li još kakvih pitanja?
Pridružujem se onim patriotskim snagama koje sada i odmah zahtijevaju trenutno puštanje nedužno optuženog Antu Gotovinu na slobodu i njegov povratak u Hrvatsku, i u Hrvatsku vojsku ! Freedom for Gotovina - now!
CBK
Post je objavljen 27.06.2008. u 12:31 sati.