Marketing
SVESRPSTVO DVOJICE MILORADA U ZAGREBU
U ovom postu objasnit ću što pojam „svesrpstvo“ točno znači, i koje implikacije ima na politiku u Hrvatskoj, jučer, danas i sutra, a na objašenjenje pojma svesrpstva me potaknula srpska skupština u Zagrebu 2008. koja me pak podsjetila na 1902. godinu.
Je li se možda netko zapitao koje je svrha održavanja jedne svesrpske skupštine, i to u Zagrebu, 2008. godine?
Milorad Dodik pozdravlja svog "vožda" Slobodana Miloševića
Zamislimo si svehrvatski sabor u Beogradu? Ne možemo si to zamisliti. Isto tako nije normalno da se predstavnici Srba iz svih krajeva bivše Jugoslavije okupljalju u Zagrebu (u Kumrovcu se pak svake godine okupljalju predstavnici komunista iz bivše Jugoslavije). Nema, dakle, nikakve logike da se u Zagrebu ili na bilo kojem pedlju hrvatskog državnog i političkog teritorija okupljalju predstavnici Srba iz bivše Jugoslavije, a ipak se politički Srbi okupljalju („Srbi na okup“). Za sada nema balvana ali ima verbalnih balvana od strane naše srpske „braće“. Dok Hrvatska i njene vlasti glume pred svijetom demokratičnost, jer eto, čak i Srbi se mogu okupljati u Zagrebu, dotle Srbi osvajaju hrvatski prostor, prvo medijski, pa politički i na kraju će biti opet i pokušaj osvajanja teritorijalnog prostora, rezervni plan „Z-4“ već je u pričuvi, a tzv. „Srpska vlada Krajine“ već godinama je vlada u sjeni u Beogradu, pod patronatom „demokratske“ vlade Republike Srbije. Ta vlada u beogradskoj sjeni na čelu sa doušnikom Udbe i četnikom Savom Štrbcem čeka presudu generalu Gotovini kojeg je Sanaderova vlada izručila Haaškom sudu i sada se brani od optužbi Milorada Dodika i ministra srpske „demokratske“ vlade Vuka Jeremića od navodnog „etničkog čišćenja Srba u Oluji“ (sve ovo je pripremila Račanova vlada koja je priznala ingerenciju haaškog tribunala za „Oluju“).
Tri prsta za "Veliku" Srbiju
Godine 1902. je političko glasilo Srpske samostalne stranke, „Srbobran“, koje je izlazilo u Zagrebu, objavilo šovinistički pamflet pod naslovom „Srbi i Hrvati“ u kojemu se Hrvatima odricalo pravo na vlastitu nacionalnost, na hrvatski jezik i na samobitnost. Drugim riječima, politički predstavnici Srba u Hrvatskoj su 1902. izjavili: hrvatska država ne postoji, kao što ne postoji hrvatski jezik jer ne postoje Hrvati kao narod; kod onih što se nazivaju Hrvatima radi se o „katoličkim Srbima“, i njih ćemo privesti pravoslavlju, a ako se budu opirali, onda će biti uklonjeni. Zato se za pamflet „Srbi i Hrvati“ iz 1902. u hrvatskoj povijesti ustalila sintagma „Do istrage naše ili vaše“. Naime, politički Srbi najavili su istragu nad Hrvatima, i njihovo istrebljenje. Kada je stvorena prva Jugoslavija, 1. prosinca 1918. godine, prvi državnički čin nove umjetne tvorevine je bio udjeljivanje prava Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) da sve hrvatske pravoslavce privede pravoslavnoj Crkvi i time jednim činom posrbi stotine tisuća hrvatskih pravoslavaca i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini koji danas čine Srbe, i to su oni Srbi koji su u partizanima i četnicima u Drugom svjetskom ratu istrebljivali sve nepravoslavne stanovnike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a veliki istrebljivački finale uslijedio je na koncu Drugog svjetskog rata kada je izvršen komunistički genocid nad hrvatskim narodom.
Politički Srbi su uvijek vješto znali iskoristiti međunarodne ideologije, kao komunizam, za svoje svesrpstvo, a kao as na desetku im služi izgovor da je Josip Broz Tito bio Hrvat (po ocu, majka Slovenka), i da su Hrvati sami sebe istrijebili. Povijesna istina je naravno drukčija od laži svesrpstva, jer su na čelu genocida 1945. stajale I. II. i III. armija Jugoslavenske armije u kojima su zapovjednici bili Srbi, te je glavni zapovjednik jugokomunističke tajne službe OZNE bio srpski boljševik Aleksandar Ranković, a u politbirou CK SKJ sjedili su sve redom antihrvatski boljševici. Naravno, partizani hrvatske nacionalnosti morali su se pred Srbima dokazivati ubijanjem nepartizanskih Hrvata, kao što je uostalom i Tito morao pred Srbima dokazati svoje jugoslavensko protuhrvatsko pravovjerje.
Pod pojmom panslavenstva koje je širio hrvatski biskup Josip Juraj Strossamyer, Rusi i Srbi su uvijek samo razumijevali rusko odnosno srpsko carstvo (Velika Srbija). Zato su obje Jugoslavije bile Velike Srbije, a hrvatski komunisti bili su revni psi čuvari velikosrpske Jugoslavije. Onog trenutka kada novi srpski „vožd“, Slobodan Milošević, više nije bio uvjeren da je u Jugoslaviji moguće održati svesrpstvo, odlučio je koncem osamdesetih godina 20. st. razbiti Titovu Jugoslaviju i na njenim ruševinama, i novim stotina masovnih grobnica napunjenih Hrvatima i Bošnjacima, dakle, nepravoslavnih i nesrpskih stanovnika Hrvatske i BiH, osnovati novu Veliku Srbiju. Za sada je rezultat polovičan, dakle, stvorena je jedna vrsta umanjene Velike Srbije koja je duboko zagrabila u Bosnu, prešla civilizacijsku granicu na Drinu i pomaknula granicu pravoslavlja i svesrpstva sa Drine na Savu i Unu.
Milorad Pupovac pozvao Milorada Dodika na skupštinu svesrpstva u Zagrebu
Na zagrebačkom svesrpskom skupu (za sada u zatvorenom, u koncertnoj dvorani, ponavljam, u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“), održan je svesrpski skup u organizaciji Milorada Pupovca i njegove Srpske samostalne demokratske stranke. Politički Srbi zasvirali su na tom skupu rekvijem hrvatskoj državi, kako oni misle i nadaju se.
Za razliku od stranke velikosrpskog agenta Svetozara Pribićevića, Srpske samostalne stranke (SSS) iz 1887. godine, ova današnja beogradska agentura u Zagrebu postala je „demokratska“, dakle, Srpska samostalna demokratska stranka (SDSS). Inače, prašina oko „Srbobrana“ i šovinističkog protuhrvatskog članka „Srbi i Hrvati“ („Do istrage naše ili vaše“) završila je tako što je nakon žestokih protusrpskih demonstracija hrvatskih nacionalista i građanstva u Zagrebu, tri godine nakon toga vođa hrvatske oporbe Fran Supilo stvorio koaliciju sa Srpskom samostalnom strankom koja se zvala „Hrvatsko-srpska koalicija“ (H-SK). Bilo je to 1905. godine, a kao uvjet za koaliciju s političkim Srbima su hrvatski naivci zahtjevali da se Srbi odreknu šovinističkog članka (pamfleta) iz 1902. godine. To za političke Srbe, navikli na bizantsko lukavstvo, nije bio problem pa su se javno teoretski odrekli svega što su Hrvati od njih zahtjevali. Tek nakon toga je srpska stranka SSS u koaliciji s hrvatskim stranakama prešla izborni prag jer hrvatski pravoslavci su do tada bili vatreni hrvatski nacionalisti, okupljeni oko pravaške stranke Oca domovine Ante Starčevića koju je u vrijeme Hrvatsko-srpske koalicije vodio njegov nasljednik, hrvatski Židov Josip Frank, i koji je nakon Ante Starčevića bio jedini od hrvatskih političara koji je upozoravao predstavnike hrvatske politike da je jugoslavenska ideja pogubna jer iza nje stoji svesrpstvo ili plan o stvaranju tzv. Velike Srbije. No, nitko ga nije slušao. Četiri godine nakon stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije je vođa te jake koalicije, koja je u međuvremenu preuzela od omraženog velikomađarskog bana Khuena Hedervarya vlast u hrvatskim zemljama, Fran Supilo dao ostavku, i to s obrazloženjem da "srpski dio Hrvatsko-srpske koalicije ne slijedi hrvatske političke interese nego isključivo velikosrpske interese". No, kakvi hrvatski političari jesu, oni daju ostavke i odlaze iz politike (kao na pr. Dražen Budiša), a politički Srbi grabe u tom slučaju još više i više. Tako je velikosrpski političar Svetozar Pribićević preuzeo glavnu ulogu u Hrvatsko-srpskoj koaliciji početkom 20. st. i pred Prvi svjetski rat. Inače, njegova rođena braća Pribićević osuđena su na Zagrebačkom procesu 1909. kao velikosrpski teroristi jer im je uz pomoć srpskog krunskog svjedoka Đorđa Nastića i njegove brošure „Finale“ dokazana teroristička djelatnost u korist Beograda. No, hrvatska vladajuća politika uvijek usmjerena na osudu hrvatskog nacionalizma predbacivala je Frankovim pravašima navodnu mržnju prema Srbima, ispričavala se Srbima zbog radikalne antivelikosrpske politike Frankovih pravaša, i ove hrvatske rodoljube omalovažila i politički šikanirala, držala pod medijskom cenzurom, a kad ni to nije pomoglo onda se zbog Frankova židovskog podrijetla predbacivalo pravašima da su židovski plaćenici ili drugim riječima, hrvatska politika poslužila se čak i ogavnim antisemitizmom samo da zapriječi procvat politike hrvatskog državnog prava – jedine brane velikosrpskom prodoru u hrvatske povijesne zemlje zapadno od Drine.
Na svesrpskom skupu u „Lisinskom“ okupili su se Srbi iz svih dijelova „Velike“ Srbije – s Kosova, iz BiH (tzv. „Republika Srpska“), iz Hrvatske (tzv. „srpske Krajine), i iz beogradskog pašaluka, te Vojvodine. To što se svesrpski skup održao u „ustaškom“ Zagrebu, kako politički Srbi misle o Zagrebu, je slikovita poruka svesrpstva da misao o „Velikoj“ Srbiji nije zamrla, naprotiv, svesrpstvo osjeća da je hrvatska vlast slaba, i koristi okolnosti obezglavljenog hrvatskog državnog vodstva.
Srbima sve – kao abolicija za korumpirane hrvatske vlastodršce:
Predsjednik vlade Sanader dobio je od Europske komisije zadatak da uloži milijarde i milijarde kuna iz hrvatskog državnog proračuna u izgradnju stanova i kuća za tzv. „krajinske“ Srbe – bivše pobunjenike protiv Republike Hrvatske. Kako je naš premijer sklon bizantskoj trgovini, koju je s vremenom naučio, Sanader daje Srbima sve što Milorad Pupovac najavljuje (milijarde za srpska krajinska ognjišta najavio je uoči posljednjih parlamentarnih izbora), uzima političke Srbe u vladu RH i dobiva najljepše pohvale iz Europe, a kao kompenzaciju za ulazak predstavnika Srba u hrvatsku vladu je Sanader dobio oproštaj od posrnule borbe protiv korupcije i stvaranje pravne države. Naime, Republika Hrvatska ulazi u NATO i EU bez ispunjenja do sada glavnog zahtjeva iz Bruxellesa – korumpirani predstavnici vlasti RH ne moraju se više boriti protiv političke i gospodarske korupcije. Iz straha da zbog korupcije sami ne završe iza brave, vladajući balkanci s Pantovčaka i iz Banskih dvora su pristali na protuhrvatsku nagodbu i obećanje Europljanima: mi ćemo Srbima dati sve što vi želite odnosno što Srbi požele, a vi nama aboliciju za korupciju.
Četnički „socijaldemokrat“ iz genocidne tzv. „Republike Srpske“, Milorad Dodik, predbacio je Hrvatskoj navodno etničko čišćenje hrvatskih Srba, a „Karamesić“ kaže da Dodik nije u pravu, i čiča miča, gotova priča? Ne, priča nije gotova jer, čak i da general Gotovina ne bude pred haaškim sudom osuđen, u presudi može haaški tribunal navesti da je etničko čišćenje ipak izvršeno, i onda hrvatsko pravosuđe dobije u zadatak da samo procesuira „Oluju“, i revni hrvatski korumpirani službenici u našim vlastima upravo će to onda učiniti, kao što su svojedobno hrvatski partizani tako revno obračunavali s hrvatski narodom 1945. i kasnije, pod izgorovom „obračuna s ostatcima fašizma“.
U „Lisinskom“ bilo je „događanje naroda“, t.j. svesrpski skup (uskoro valja očekivati nove tzv. „mitinge istine“), na kojemu su politički Srbi postavili hrvatskoj vladi nove političke uvjete, na pr. da tzv. Srpsko narodno vijeće postane institucija u RH, i da se to tako ustavom utvrdi, znači, Sanader mora zbog Srba hitno mijenjati ustav, a to će Šeks u svojoj maniri učiniti u roku dok kažeš keks, jer on je pravi majstor za brzopotezne ustavno-pravne stvari, kao nedavno kada je hrvatskoj javnosti iza leđa progurao u Ustavni sud kandidatkinju bez stručnog iskustva (to bi bilo isto kao da se za ministricu zdravstva postavi medicinsku sestru, ili čistačicu iz neke bolnice).Milorad Dodik je predbacio Hrvatima navodno "etničko čišćenje" iz 1995. godine. Istina je da je četnički režim u Banjaluki 1995. etnički očistio posljednju veću skupinu Hrvata iz Banjaluke i Bosanske krajine, oko 25 tisuća Hrvata koji su preko Davora protjerani preko Une kao odmazda i izgovor zbog oslobođenja okupiranog hrvatskog teritorija u „Oluji“. Revni bivši komunsti u hrvatskim vlastima do posljednjeg će u buduće sankcionirati i procesuirati Hrvate zbog „govora mržnje“, a Milorad Pupovac i Milorad „Karadžić“ Dodik će likovati i zahtijevati veća prava za Srbe u Hrvatskoj, te vikati kako Srbi doživaljavaju teror u Hrvatskoj. Za to vrijeme će velikosrpske „Delije“ u Vukovaru i dalje napadati đačke domove, vješati četničke zastave u Negoslavcima, srpski narodni učitelji (čitaj: četnici) će hrvatsku djecu i daje prisiljavati da u Dalju i drugdje uče srpski jezik itd. Prvi hrvatski predsjednik Tuđman, ne samo da je nakon rata abolirao sve pobunjene Srbe nego je potpisao Erdutski sporazum i Srbima u hrvatskom Podunavlju zajamčio separatni školsko-obrazovni sustav u kojemu su mladi Srbi u posljednjih 10 godina odgojeni u četničkom duhu, te svojim hrvatskim vršnjacima prijete da će ih klati kao što su njihovi velikosrpski očevi klali u Vukovaru 1991. godine.
Što znači svesrpstvo?
Svesrpstvo znači istrebljenje svih ljudi u navodnim „srpskim zemljama“ koji nisu srpski pravoslavci. Svesrpstvo znači pripajanje nesrpskih zemalja Srbiji. Svesrpstvo se razvilo kroz Srpsku pravoslavnu crkvu kao čuvara „duše“ (pravoslavlja) i „tijela“ (srpske države). Prvi i posljednji srpski car Dušan Silni okrunio se carem 1346. godine, i to za „bizantsko-srpsko-bugarskog“ cara, a ruski knez se okrunio carem tek 1498. godine, što znači da je svesrpstvo prigrabilo bizantsku duhovnu baštinu grko-istočnoga pravoslavlja 150 godina prije Rusa koji su na kraju preuzeli duhovnu baštinu Bizanta koji je 1453. pao pod Turke. Za vrijeme stoljetne turske okupacije se bizantska Srpska pravoslavna crkva kao vješt trgovac najbolje snašla i čak osnovala svoju crkvenu jurisdicijsku granicu unutar Osmanskog Carstva koje je obuhvaćalo granice srpske države za vrijeme cara Dušana Silnog. Kroz višestoljetno prenošenje uspomene na cara Dušana i srpsku srednjovjekovnu državu (carstvo) se svesrpstvo prenijelo u Osmansko Carstvo, preživjelo u najboljim uvjetima pod sultanovom zaštitom, i potom zabilo svome zaštitniku nož u leđa, i uskrsnulo početkom 19. st. novu srpsku državu u kojoj je Ilija Garašanin potom postavio novi plan (nacrt) o stvaranju „Velike Srbije“, zvan u srpskom jeziku „Načertanije“ koji se ostvario 1918. godine, i opet 1945. godine, te je obnovljen kao „Memorandum SANU“ u vrijeme „vožda“ Slobe. Sada su Slobinu baštinu preuzeli Milorad Dodik (umjesto Radovana Karadžića), Boris Tadić i njegovi ministri poput Vuka Jeremića, te Milorad Pupovac, doduše dobro uglađen; ustvari, iza maske Milorada Pupovca krije se svesprstvo (Nikolić i njegovi četnici su četnici bez maske). (Nije slučajno da su neke četničke jedinice u Drugom svjetskom ratu, kao i u Domovinskom ratu odnosno velikosrpskoj agresiji iz 1991.godine nosile naslov „Dušan Silni“.) Rusi su svoj pravni naslov na Bizant prenijeli iz Carigrada u Rusiju 1462. godine, i od tada žele još i fizički osvojiti Istanbul i Dardanale, i u tome se služe svojom balkanskom pravoslavnom braćom, prvenstveno političkim Srbima. Putinova Rusija odavno je najavila renesansu pravoslavlja pod ruskom zaštitom kao novim bizantskim istočnorimskim carstvom ruske narodnosti (na Balkanu srpske narodnosti).
Dokle god je Srpske pravoslavne crkve (pa i u Hrvatskoj) biti će i težnje za stvaranjem „Velike“ Srbije, tzv. „nebeske“ Srbije na račun hrvatskih zemalja. O tome sam u prijašnjim postovima već pisao prezentirajući knjigu „Zavjere protiv svjetskoga mira“ od S.M. Štedimlije, a o tome je pisao i dr. Ivo Pilar u svoj knjizi „Južnoslavensko pitanje“. U slijedećim postovima predstavit ću Pilarovu knjigu koja je skinula masku sa svesrpstva. Naime, pod panslavenstvom (jugoslavenstvom na Balkanu) Srbi su razumijevaju isključivo samo svesrpstvo, „Veliku“ Srbiju, a ne Jugoslaviju ili neke slične balkanske integracije. Vidimo dakle: povijest koja se rađa iz istog duha (duh bizantizma i srednjovjekovnog srpskog carstva) ima nevjerojatnu ustrajnu želju da se ponavlja. Ne zaboravimo, navodi Ivo Pilar, „bizantska misao vodilja je:
jedna država, jedna svjetovna i duhovna glava /SPC i srpska vlada u Beogradu/, jedna vjera /pravoslavlje/svesrpstvo/.“
Zato se svesrpstvo odlično snašlo u bivšoj Titovoj komunističkoj Jugoslaviji jer je osnovni temelj komunizma je jedna država, jedan vođa i jedna partija. Već sam u jednom od prijašnjih postova objasnio znanstvenu činjenicu da se Hitlerov nacional-socijalizam razvio iz Lenjinovog boljševizma kao germanska nacistička kopija sveslavenskog boljševizma: „Ein Volk, ein Reich, ein Führer“ (Jedan narod, jedan vođa, jedna /njemačka/ država).
Na kraju posta nešto puno ljepše:
Dana 7. lipnja 879. godine je hrvatska država na čelu s knezom Branimirom dobila od Svete Stolice (prvo) međunarodno priznanje, i Hrvatska je stupila na političku kartu svijeta. Knez Branimir je dobio međunarodno priznanje za Hrvatsku zato što je u državnom udaru smijenio svoga prethodnika koji je Hrvatsku stavio pod političku sferu Bizanta; vrativši Hrvatsku na Zapad, Branimir je iz Rima dobio puno priznanje i potporu za razvoj nove hrvatske države koju su u stoljeću sedmom na području od Drave do Jadrana utemeljili Hrvati, jedna ratnička rasa poput bugarske koja je svoje ime nametnula Južnim Slavenima, Avarima i (porimljenim) Ilirima i novoj državi, Hrvatskoj. Umjesto bespotrebnog državnog praznika 22. lipnja, kada su komunisti digli oružani ustanak i startali svoju revoluciju na zapadnom Balkanu u znaku crvene zvijezde petokrake – simbola Oktobarske revolucije iz 1917. godine - Hrvatski sabor bi trebao proglasiti 7. lipanj državnim praznikom, te bi to bio potez kojim bi se jednim udarcem ubile dvije muhe: komunistička i velikosrpska baština u Republici Hrvatskoj.
Uskoro počinje EURO 2008. pa će slijedeći post vjerojatno biti tek nakon Europskog prvenstva u nogometu; kao lijep uvod u to natjecanje je njemački „Elf“, dok se svesrpstvo okupljalo u Zagrebu, pobijedio u Njemačkoj predstavnike „nebeske“ Srbije rezultatom 2:1. Držim palčeve našim „Vatrenim“.
Lijep pozdrav, vaš
CBK
Je li se možda netko zapitao koje je svrha održavanja jedne svesrpske skupštine, i to u Zagrebu, 2008. godine?
Milorad Dodik pozdravlja svog "vožda" Slobodana Miloševića
Zamislimo si svehrvatski sabor u Beogradu? Ne možemo si to zamisliti. Isto tako nije normalno da se predstavnici Srba iz svih krajeva bivše Jugoslavije okupljalju u Zagrebu (u Kumrovcu se pak svake godine okupljalju predstavnici komunista iz bivše Jugoslavije). Nema, dakle, nikakve logike da se u Zagrebu ili na bilo kojem pedlju hrvatskog državnog i političkog teritorija okupljalju predstavnici Srba iz bivše Jugoslavije, a ipak se politički Srbi okupljalju („Srbi na okup“). Za sada nema balvana ali ima verbalnih balvana od strane naše srpske „braće“. Dok Hrvatska i njene vlasti glume pred svijetom demokratičnost, jer eto, čak i Srbi se mogu okupljati u Zagrebu, dotle Srbi osvajaju hrvatski prostor, prvo medijski, pa politički i na kraju će biti opet i pokušaj osvajanja teritorijalnog prostora, rezervni plan „Z-4“ već je u pričuvi, a tzv. „Srpska vlada Krajine“ već godinama je vlada u sjeni u Beogradu, pod patronatom „demokratske“ vlade Republike Srbije. Ta vlada u beogradskoj sjeni na čelu sa doušnikom Udbe i četnikom Savom Štrbcem čeka presudu generalu Gotovini kojeg je Sanaderova vlada izručila Haaškom sudu i sada se brani od optužbi Milorada Dodika i ministra srpske „demokratske“ vlade Vuka Jeremića od navodnog „etničkog čišćenja Srba u Oluji“ (sve ovo je pripremila Račanova vlada koja je priznala ingerenciju haaškog tribunala za „Oluju“).
Tri prsta za "Veliku" Srbiju
Godine 1902. je političko glasilo Srpske samostalne stranke, „Srbobran“, koje je izlazilo u Zagrebu, objavilo šovinistički pamflet pod naslovom „Srbi i Hrvati“ u kojemu se Hrvatima odricalo pravo na vlastitu nacionalnost, na hrvatski jezik i na samobitnost. Drugim riječima, politički predstavnici Srba u Hrvatskoj su 1902. izjavili: hrvatska država ne postoji, kao što ne postoji hrvatski jezik jer ne postoje Hrvati kao narod; kod onih što se nazivaju Hrvatima radi se o „katoličkim Srbima“, i njih ćemo privesti pravoslavlju, a ako se budu opirali, onda će biti uklonjeni. Zato se za pamflet „Srbi i Hrvati“ iz 1902. u hrvatskoj povijesti ustalila sintagma „Do istrage naše ili vaše“. Naime, politički Srbi najavili su istragu nad Hrvatima, i njihovo istrebljenje. Kada je stvorena prva Jugoslavija, 1. prosinca 1918. godine, prvi državnički čin nove umjetne tvorevine je bio udjeljivanje prava Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) da sve hrvatske pravoslavce privede pravoslavnoj Crkvi i time jednim činom posrbi stotine tisuća hrvatskih pravoslavaca i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini koji danas čine Srbe, i to su oni Srbi koji su u partizanima i četnicima u Drugom svjetskom ratu istrebljivali sve nepravoslavne stanovnike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a veliki istrebljivački finale uslijedio je na koncu Drugog svjetskog rata kada je izvršen komunistički genocid nad hrvatskim narodom.
Politički Srbi su uvijek vješto znali iskoristiti međunarodne ideologije, kao komunizam, za svoje svesrpstvo, a kao as na desetku im služi izgovor da je Josip Broz Tito bio Hrvat (po ocu, majka Slovenka), i da su Hrvati sami sebe istrijebili. Povijesna istina je naravno drukčija od laži svesrpstva, jer su na čelu genocida 1945. stajale I. II. i III. armija Jugoslavenske armije u kojima su zapovjednici bili Srbi, te je glavni zapovjednik jugokomunističke tajne službe OZNE bio srpski boljševik Aleksandar Ranković, a u politbirou CK SKJ sjedili su sve redom antihrvatski boljševici. Naravno, partizani hrvatske nacionalnosti morali su se pred Srbima dokazivati ubijanjem nepartizanskih Hrvata, kao što je uostalom i Tito morao pred Srbima dokazati svoje jugoslavensko protuhrvatsko pravovjerje.
Pod pojmom panslavenstva koje je širio hrvatski biskup Josip Juraj Strossamyer, Rusi i Srbi su uvijek samo razumijevali rusko odnosno srpsko carstvo (Velika Srbija). Zato su obje Jugoslavije bile Velike Srbije, a hrvatski komunisti bili su revni psi čuvari velikosrpske Jugoslavije. Onog trenutka kada novi srpski „vožd“, Slobodan Milošević, više nije bio uvjeren da je u Jugoslaviji moguće održati svesrpstvo, odlučio je koncem osamdesetih godina 20. st. razbiti Titovu Jugoslaviju i na njenim ruševinama, i novim stotina masovnih grobnica napunjenih Hrvatima i Bošnjacima, dakle, nepravoslavnih i nesrpskih stanovnika Hrvatske i BiH, osnovati novu Veliku Srbiju. Za sada je rezultat polovičan, dakle, stvorena je jedna vrsta umanjene Velike Srbije koja je duboko zagrabila u Bosnu, prešla civilizacijsku granicu na Drinu i pomaknula granicu pravoslavlja i svesrpstva sa Drine na Savu i Unu.
Milorad Pupovac pozvao Milorada Dodika na skupštinu svesrpstva u Zagrebu
Na zagrebačkom svesrpskom skupu (za sada u zatvorenom, u koncertnoj dvorani, ponavljam, u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“), održan je svesrpski skup u organizaciji Milorada Pupovca i njegove Srpske samostalne demokratske stranke. Politički Srbi zasvirali su na tom skupu rekvijem hrvatskoj državi, kako oni misle i nadaju se.
Za razliku od stranke velikosrpskog agenta Svetozara Pribićevića, Srpske samostalne stranke (SSS) iz 1887. godine, ova današnja beogradska agentura u Zagrebu postala je „demokratska“, dakle, Srpska samostalna demokratska stranka (SDSS). Inače, prašina oko „Srbobrana“ i šovinističkog protuhrvatskog članka „Srbi i Hrvati“ („Do istrage naše ili vaše“) završila je tako što je nakon žestokih protusrpskih demonstracija hrvatskih nacionalista i građanstva u Zagrebu, tri godine nakon toga vođa hrvatske oporbe Fran Supilo stvorio koaliciju sa Srpskom samostalnom strankom koja se zvala „Hrvatsko-srpska koalicija“ (H-SK). Bilo je to 1905. godine, a kao uvjet za koaliciju s političkim Srbima su hrvatski naivci zahtjevali da se Srbi odreknu šovinističkog članka (pamfleta) iz 1902. godine. To za političke Srbe, navikli na bizantsko lukavstvo, nije bio problem pa su se javno teoretski odrekli svega što su Hrvati od njih zahtjevali. Tek nakon toga je srpska stranka SSS u koaliciji s hrvatskim stranakama prešla izborni prag jer hrvatski pravoslavci su do tada bili vatreni hrvatski nacionalisti, okupljeni oko pravaške stranke Oca domovine Ante Starčevića koju je u vrijeme Hrvatsko-srpske koalicije vodio njegov nasljednik, hrvatski Židov Josip Frank, i koji je nakon Ante Starčevića bio jedini od hrvatskih političara koji je upozoravao predstavnike hrvatske politike da je jugoslavenska ideja pogubna jer iza nje stoji svesrpstvo ili plan o stvaranju tzv. Velike Srbije. No, nitko ga nije slušao. Četiri godine nakon stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije je vođa te jake koalicije, koja je u međuvremenu preuzela od omraženog velikomađarskog bana Khuena Hedervarya vlast u hrvatskim zemljama, Fran Supilo dao ostavku, i to s obrazloženjem da "srpski dio Hrvatsko-srpske koalicije ne slijedi hrvatske političke interese nego isključivo velikosrpske interese". No, kakvi hrvatski političari jesu, oni daju ostavke i odlaze iz politike (kao na pr. Dražen Budiša), a politički Srbi grabe u tom slučaju još više i više. Tako je velikosrpski političar Svetozar Pribićević preuzeo glavnu ulogu u Hrvatsko-srpskoj koaliciji početkom 20. st. i pred Prvi svjetski rat. Inače, njegova rođena braća Pribićević osuđena su na Zagrebačkom procesu 1909. kao velikosrpski teroristi jer im je uz pomoć srpskog krunskog svjedoka Đorđa Nastića i njegove brošure „Finale“ dokazana teroristička djelatnost u korist Beograda. No, hrvatska vladajuća politika uvijek usmjerena na osudu hrvatskog nacionalizma predbacivala je Frankovim pravašima navodnu mržnju prema Srbima, ispričavala se Srbima zbog radikalne antivelikosrpske politike Frankovih pravaša, i ove hrvatske rodoljube omalovažila i politički šikanirala, držala pod medijskom cenzurom, a kad ni to nije pomoglo onda se zbog Frankova židovskog podrijetla predbacivalo pravašima da su židovski plaćenici ili drugim riječima, hrvatska politika poslužila se čak i ogavnim antisemitizmom samo da zapriječi procvat politike hrvatskog državnog prava – jedine brane velikosrpskom prodoru u hrvatske povijesne zemlje zapadno od Drine.
Na svesrpskom skupu u „Lisinskom“ okupili su se Srbi iz svih dijelova „Velike“ Srbije – s Kosova, iz BiH (tzv. „Republika Srpska“), iz Hrvatske (tzv. „srpske Krajine), i iz beogradskog pašaluka, te Vojvodine. To što se svesrpski skup održao u „ustaškom“ Zagrebu, kako politički Srbi misle o Zagrebu, je slikovita poruka svesrpstva da misao o „Velikoj“ Srbiji nije zamrla, naprotiv, svesrpstvo osjeća da je hrvatska vlast slaba, i koristi okolnosti obezglavljenog hrvatskog državnog vodstva.
Srbima sve – kao abolicija za korumpirane hrvatske vlastodršce:
Predsjednik vlade Sanader dobio je od Europske komisije zadatak da uloži milijarde i milijarde kuna iz hrvatskog državnog proračuna u izgradnju stanova i kuća za tzv. „krajinske“ Srbe – bivše pobunjenike protiv Republike Hrvatske. Kako je naš premijer sklon bizantskoj trgovini, koju je s vremenom naučio, Sanader daje Srbima sve što Milorad Pupovac najavljuje (milijarde za srpska krajinska ognjišta najavio je uoči posljednjih parlamentarnih izbora), uzima političke Srbe u vladu RH i dobiva najljepše pohvale iz Europe, a kao kompenzaciju za ulazak predstavnika Srba u hrvatsku vladu je Sanader dobio oproštaj od posrnule borbe protiv korupcije i stvaranje pravne države. Naime, Republika Hrvatska ulazi u NATO i EU bez ispunjenja do sada glavnog zahtjeva iz Bruxellesa – korumpirani predstavnici vlasti RH ne moraju se više boriti protiv političke i gospodarske korupcije. Iz straha da zbog korupcije sami ne završe iza brave, vladajući balkanci s Pantovčaka i iz Banskih dvora su pristali na protuhrvatsku nagodbu i obećanje Europljanima: mi ćemo Srbima dati sve što vi želite odnosno što Srbi požele, a vi nama aboliciju za korupciju.
Četnički „socijaldemokrat“ iz genocidne tzv. „Republike Srpske“, Milorad Dodik, predbacio je Hrvatskoj navodno etničko čišćenje hrvatskih Srba, a „Karamesić“ kaže da Dodik nije u pravu, i čiča miča, gotova priča? Ne, priča nije gotova jer, čak i da general Gotovina ne bude pred haaškim sudom osuđen, u presudi može haaški tribunal navesti da je etničko čišćenje ipak izvršeno, i onda hrvatsko pravosuđe dobije u zadatak da samo procesuira „Oluju“, i revni hrvatski korumpirani službenici u našim vlastima upravo će to onda učiniti, kao što su svojedobno hrvatski partizani tako revno obračunavali s hrvatski narodom 1945. i kasnije, pod izgorovom „obračuna s ostatcima fašizma“.
U „Lisinskom“ bilo je „događanje naroda“, t.j. svesrpski skup (uskoro valja očekivati nove tzv. „mitinge istine“), na kojemu su politički Srbi postavili hrvatskoj vladi nove političke uvjete, na pr. da tzv. Srpsko narodno vijeće postane institucija u RH, i da se to tako ustavom utvrdi, znači, Sanader mora zbog Srba hitno mijenjati ustav, a to će Šeks u svojoj maniri učiniti u roku dok kažeš keks, jer on je pravi majstor za brzopotezne ustavno-pravne stvari, kao nedavno kada je hrvatskoj javnosti iza leđa progurao u Ustavni sud kandidatkinju bez stručnog iskustva (to bi bilo isto kao da se za ministricu zdravstva postavi medicinsku sestru, ili čistačicu iz neke bolnice).Milorad Dodik je predbacio Hrvatima navodno "etničko čišćenje" iz 1995. godine. Istina je da je četnički režim u Banjaluki 1995. etnički očistio posljednju veću skupinu Hrvata iz Banjaluke i Bosanske krajine, oko 25 tisuća Hrvata koji su preko Davora protjerani preko Une kao odmazda i izgovor zbog oslobođenja okupiranog hrvatskog teritorija u „Oluji“. Revni bivši komunsti u hrvatskim vlastima do posljednjeg će u buduće sankcionirati i procesuirati Hrvate zbog „govora mržnje“, a Milorad Pupovac i Milorad „Karadžić“ Dodik će likovati i zahtijevati veća prava za Srbe u Hrvatskoj, te vikati kako Srbi doživaljavaju teror u Hrvatskoj. Za to vrijeme će velikosrpske „Delije“ u Vukovaru i dalje napadati đačke domove, vješati četničke zastave u Negoslavcima, srpski narodni učitelji (čitaj: četnici) će hrvatsku djecu i daje prisiljavati da u Dalju i drugdje uče srpski jezik itd. Prvi hrvatski predsjednik Tuđman, ne samo da je nakon rata abolirao sve pobunjene Srbe nego je potpisao Erdutski sporazum i Srbima u hrvatskom Podunavlju zajamčio separatni školsko-obrazovni sustav u kojemu su mladi Srbi u posljednjih 10 godina odgojeni u četničkom duhu, te svojim hrvatskim vršnjacima prijete da će ih klati kao što su njihovi velikosrpski očevi klali u Vukovaru 1991. godine.
Što znači svesrpstvo?
Svesrpstvo znači istrebljenje svih ljudi u navodnim „srpskim zemljama“ koji nisu srpski pravoslavci. Svesrpstvo znači pripajanje nesrpskih zemalja Srbiji. Svesrpstvo se razvilo kroz Srpsku pravoslavnu crkvu kao čuvara „duše“ (pravoslavlja) i „tijela“ (srpske države). Prvi i posljednji srpski car Dušan Silni okrunio se carem 1346. godine, i to za „bizantsko-srpsko-bugarskog“ cara, a ruski knez se okrunio carem tek 1498. godine, što znači da je svesrpstvo prigrabilo bizantsku duhovnu baštinu grko-istočnoga pravoslavlja 150 godina prije Rusa koji su na kraju preuzeli duhovnu baštinu Bizanta koji je 1453. pao pod Turke. Za vrijeme stoljetne turske okupacije se bizantska Srpska pravoslavna crkva kao vješt trgovac najbolje snašla i čak osnovala svoju crkvenu jurisdicijsku granicu unutar Osmanskog Carstva koje je obuhvaćalo granice srpske države za vrijeme cara Dušana Silnog. Kroz višestoljetno prenošenje uspomene na cara Dušana i srpsku srednjovjekovnu državu (carstvo) se svesrpstvo prenijelo u Osmansko Carstvo, preživjelo u najboljim uvjetima pod sultanovom zaštitom, i potom zabilo svome zaštitniku nož u leđa, i uskrsnulo početkom 19. st. novu srpsku državu u kojoj je Ilija Garašanin potom postavio novi plan (nacrt) o stvaranju „Velike Srbije“, zvan u srpskom jeziku „Načertanije“ koji se ostvario 1918. godine, i opet 1945. godine, te je obnovljen kao „Memorandum SANU“ u vrijeme „vožda“ Slobe. Sada su Slobinu baštinu preuzeli Milorad Dodik (umjesto Radovana Karadžića), Boris Tadić i njegovi ministri poput Vuka Jeremića, te Milorad Pupovac, doduše dobro uglađen; ustvari, iza maske Milorada Pupovca krije se svesprstvo (Nikolić i njegovi četnici su četnici bez maske). (Nije slučajno da su neke četničke jedinice u Drugom svjetskom ratu, kao i u Domovinskom ratu odnosno velikosrpskoj agresiji iz 1991.godine nosile naslov „Dušan Silni“.) Rusi su svoj pravni naslov na Bizant prenijeli iz Carigrada u Rusiju 1462. godine, i od tada žele još i fizički osvojiti Istanbul i Dardanale, i u tome se služe svojom balkanskom pravoslavnom braćom, prvenstveno političkim Srbima. Putinova Rusija odavno je najavila renesansu pravoslavlja pod ruskom zaštitom kao novim bizantskim istočnorimskim carstvom ruske narodnosti (na Balkanu srpske narodnosti).
Dokle god je Srpske pravoslavne crkve (pa i u Hrvatskoj) biti će i težnje za stvaranjem „Velike“ Srbije, tzv. „nebeske“ Srbije na račun hrvatskih zemalja. O tome sam u prijašnjim postovima već pisao prezentirajući knjigu „Zavjere protiv svjetskoga mira“ od S.M. Štedimlije, a o tome je pisao i dr. Ivo Pilar u svoj knjizi „Južnoslavensko pitanje“. U slijedećim postovima predstavit ću Pilarovu knjigu koja je skinula masku sa svesrpstva. Naime, pod panslavenstvom (jugoslavenstvom na Balkanu) Srbi su razumijevaju isključivo samo svesrpstvo, „Veliku“ Srbiju, a ne Jugoslaviju ili neke slične balkanske integracije. Vidimo dakle: povijest koja se rađa iz istog duha (duh bizantizma i srednjovjekovnog srpskog carstva) ima nevjerojatnu ustrajnu želju da se ponavlja. Ne zaboravimo, navodi Ivo Pilar, „bizantska misao vodilja je:
jedna država, jedna svjetovna i duhovna glava /SPC i srpska vlada u Beogradu/, jedna vjera /pravoslavlje/svesrpstvo/.“
Zato se svesrpstvo odlično snašlo u bivšoj Titovoj komunističkoj Jugoslaviji jer je osnovni temelj komunizma je jedna država, jedan vođa i jedna partija. Već sam u jednom od prijašnjih postova objasnio znanstvenu činjenicu da se Hitlerov nacional-socijalizam razvio iz Lenjinovog boljševizma kao germanska nacistička kopija sveslavenskog boljševizma: „Ein Volk, ein Reich, ein Führer“ (Jedan narod, jedan vođa, jedna /njemačka/ država).
Na kraju posta nešto puno ljepše:
Dana 7. lipnja 879. godine je hrvatska država na čelu s knezom Branimirom dobila od Svete Stolice (prvo) međunarodno priznanje, i Hrvatska je stupila na političku kartu svijeta. Knez Branimir je dobio međunarodno priznanje za Hrvatsku zato što je u državnom udaru smijenio svoga prethodnika koji je Hrvatsku stavio pod političku sferu Bizanta; vrativši Hrvatsku na Zapad, Branimir je iz Rima dobio puno priznanje i potporu za razvoj nove hrvatske države koju su u stoljeću sedmom na području od Drave do Jadrana utemeljili Hrvati, jedna ratnička rasa poput bugarske koja je svoje ime nametnula Južnim Slavenima, Avarima i (porimljenim) Ilirima i novoj državi, Hrvatskoj. Umjesto bespotrebnog državnog praznika 22. lipnja, kada su komunisti digli oružani ustanak i startali svoju revoluciju na zapadnom Balkanu u znaku crvene zvijezde petokrake – simbola Oktobarske revolucije iz 1917. godine - Hrvatski sabor bi trebao proglasiti 7. lipanj državnim praznikom, te bi to bio potez kojim bi se jednim udarcem ubile dvije muhe: komunistička i velikosrpska baština u Republici Hrvatskoj.
Uskoro počinje EURO 2008. pa će slijedeći post vjerojatno biti tek nakon Europskog prvenstva u nogometu; kao lijep uvod u to natjecanje je njemački „Elf“, dok se svesrpstvo okupljalo u Zagrebu, pobijedio u Njemačkoj predstavnike „nebeske“ Srbije rezultatom 2:1. Držim palčeve našim „Vatrenim“.
Lijep pozdrav, vaš
CBK
Post je objavljen 02.06.2008. u 21:01 sati.