Pregled posta

Da je elita engleskog naroda duboko nemoralna svjedoči cinizam kojim je okarakterizirala svoj dio moralno-političke krivnje koju nije priznala ni 60 godina nakon genocida nad Hrvatima. Izručenje hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila, protivno međunarodnom pravu, Churchillova je vlada nazvala „Titov Show“.


Hrvatski narod na bleiburškom polju 1945.

Prema britanskom vojnom arhivu (War Office 1704465) prema Bleiburga na austrijsko-slovenskoj granici primicalo se iz pravca Hrvatske 13. svibnja 1945. ukupno 200 tisuća (200.000) hrvatskih vojnika koji su štitili i pratili oko 500 tisuća (500.000) hrvatskog civilnog pučanstva koje se htjelo prebaciti na područje pod okupacijom britanskih snaga da bi se predali i stavili pod zaštitu Zapadnih saveznika. Radilo se o hrvatskim izbjegličkim kolonama koje su iz Zagreba krenule 6. svibnja 1945. prema Zapadu, tražeći sigurnost pred partizanskom Jugoslavenskom armijom, maršala Tita, koja je u travnju 1945. iz pravca Srbije izvršila invaziju na Nezavisnu Državu Hrvatsku, i 8. svibnja 1945. okupirala Zagreb. Taj čin je u žargonu jugoslavenskih komunista i jugoslavenske titoističke (marksističke) historiografije nazvan „oslobođenje“, a masovna ubojstva Zagrepčana, koja su uslijedila od strane nove protunarodne tzv. „narodne vlasti“, izvršena su od svibnja do kolovoza 1945. kada je Zagreb doživio krvavo ljeto, u doslovnom smislu. Do tada se gore navedeni broj hrvatskih izbjeglica s Bleiburga već našao pod zemljom, zatrt, iz razloga koje je naveo Titov bliski suradnik Milovan Đilas:

„HRVATI SU MORALI UMRIJETI DA BI JUGOSLAVIJA MOGLA ŽIVJETI“


Život je prolazan, Hrvatska je vječna!

Dvije hrvatske armije, koje su se sa civilima povlačile prema britanskim okupacijskim postrojbama u Austriji, raspolagale su sa 17 divizija (preko 200 tisuća hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika). Dio hrvatskog masovnog egzodusa pristigao je, nakon otprilike tjedan dana proboja kroz Sloveniju i neprekidnog okršaja s partizanskim jugoslavenskim i bugarskim snagama, u popodnevim satima 14. svibnja 1945. godine na loibaško polje pred koruškim gradićem Bleiburgom u južnoj Austriji gdje je zapovjedništvo Hrvatskih oružanih snaga na čelu s generalom Herenčićem stupilo u kontakt sa zapovjedništvom britanske postrojbe, i izjavio da su došli predati se britanskoj vojsci i staviti pod britansku zaštitu hrvatsko izbjegličko stanovništvo. Britanski zapovjednik je hrvatskoj strani poručio da je obaviješten o dolasku Hrvata, da će Hrvati sutradan moći krenuti dalje prema zapadu, i da hrvatski vojnici mogu zadržati svoje oružje. Međutim, sutradan 15. svibnja cijela se situacija na terenu izmijenila. Do obrata je došlo nakon što je politički savjetnik vrhovnog Savezničkog zapovjednika za Sredozemlje maršala Harolda Alexandera, sa sjedištem u talijanskoj Caserti pokraj Napulja, Harold MacMillan, izravno odgovoran predsjedniku britanske vlade Winstonu Churchillu, u južnoaustrijskom gradu Klagenfurtu usmeno naredio zapovjedniku 5. korpusa britanske 8. armije generalu Charlesu Keightleyu da

„veliki broj otpadničkih jugoslavenskih trupa, izuzev /srpskih/ četnika, izruči jugoslavenskim partizanima.“

Ta je zapovijed bila u suprotnosti s obećanjem da će Saveznici primiti u ratno zarobljeništvo hrvatske vojnike nakon što ovi njima predaju oružje. Naime, ovo je obećanje dao Alexander predstavniku Svete Stolice kada je papa Pio XII zamoljen od Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, intervenirao kod Savezničkog zapovjednika da spasi hrvatski narod u bijegu.

Zapovjednik britanske 8. armije, koja je okupirala dijelove južne Austrije, bio je general Richard McCreery. U 9 sati 14. svibnja 1945. godine, po Srednjoeuropskom vremenu, hrvatski časnik za vezu, g. Deutsch Maceljski (židovskog podrijetla), ponudio je britanskim snagama predaju dviju hrvatskih armija zajedno sa civilnim pučanstvom. Treba napomenuti da je u tom trenutku Drugi svjetski rat bio završen već tjedan dana. Britanska strana je otezala s pregovorima sve dok su Titov pregovarač i politkomesar Milan Basta (srpskog podrijetla), i britanski pregovarač brigadir Patrick Scott, uspjeli 15. svibnja prevariti i prijetnjama (uporabom snaga britanske 8. armije protiv hrvatskih izbjeglica) prisiliti hrvatsko izaslanstvo (generala Herenčića i pukovnika Danijela Crljena, profesora) da hrvatska vojska položi oružje, i da podigne bijele zastave u znak predaje.

Predaja je uslijedila bez potpisane kapitulacije s hrvatske strane. Predaja partizanima počela je u Bleiburgu 15. svibnja 1945. godine u 16 sati.

Time je zapovijed MacMillana o izručenju Hrvata njihovim zakletim neprijateljima, dakle, Titovim partizanima i jugoslavenskim komunistima, bila izvršena. Prema izvješću očevidaca predaje, dominikanskog redovnika Drage Kolimbatovića, za vrijeme predaje vojnici britanske armije ležali su po rubovima livade na polju uz mitraljeze okrenute prema Hrvatima, dakle, prema hrvatskim vojnicima i hrvatskim civilima. Pater Kolimbatović nastavlja:

„Uslijedilo je gorko iskustvo koje smo mogli očekivati od divljih bušmana, a ne od kulturnih Engleza. Njihovi vojnici, pod izlikom provjeravanja ne skrivamo li kakvo oružje, izvršili su pravu pljačku. Oteli su /zarobljenicima/ svu zlatninu i sve dragocijenosti što su ih pojedinci nosili sa sobom, da im po dolasku u strani svijet posluži kao odskočna daska spasa... Umjesto utočišta, u Englezima nađosmo krvnike.“

Da britanska čast bude još više vučena po blatu izdaje i nečovječnog postupanja s ratnim zarobljenicima, maršal Aleksander šalje maršalu Titu brzojav 16. svibnja, dakle, dan nakon predaje Hrvata jugoslavenskim komunistima, da bi britanska strana željela predati hrvatske zarobljenike jugoslavenskoj strani, i pita Josipa Broza Tita, slaže li se on s tim prijedlogom. Šef jugoslavenske komunističke partije Tito mu odgovara 17. svibnja 1945. da je primio brzojav o ponudi predaje 200.000 „Jugoslavena“, i da se sa zahvalnošću slaže s tim prijedlogom. Sve se ovo događa nakon što su zarobljeni Hrvati već bili 15. svibnja 1945. predani Titovim komunistima (titoistima) koji su ih već počeli masovno ubijati.

Kad su nakon polaganja oružja Titovi partizani bili sigurni da se njihovi hrvatski zarobljenici više ne mogu braniti i da britanska strana ne namjerava intervenirati, partizanski komesar Milan Basta, lički Srbin, izdao je zapovijed. Evo svjedočanstva jednog očevica:

„Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenom polju. Vrlo brzo toliko je ljudi pobijeno, da su se partizani usudili spustiti među preživjele, pa su ih s vidljivom nasladom stali na smrt tući, udarati čizmama i probadati bajonetama“. (Izjava očevica Teda Pavića u knjizi „The minister and the massacres“ autora Nikolaja Tolstoya, London, 1986., str. 104.)

Preživjela masa hrvatskih zarobljenika, zaprepaštenih Hrvata, bila je nakon ovog pokolja na loibaškom polju u Bleiburgu gonjena pješice i u maršu natrag u Sloveniju odnosno u tadašnju obnovljenu Jugoslaviju, i to prema stratištima u šumi Tezno kod Maribora (cca. 15 000 do 20 000 ubijenih Hrvata) Kočevskom Rogu kraj Ljubljane (cca. 41 000 ubijenih Hrvata) prema Maclju kraj Krapine (cca. 12 tisuća ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika i 600 hrvatskih civila te 21 svećenik i franjevac), i dalje u kolonama smrti na Križni put ili hrvatsku golgotu.

Slovenac Franc Perme u svojoj dokumentiranoj knjizi „Prešućeni grobovi i njihove žrtve“ dokazuje da je u prvim danima nakon predaje hrvatskih snaga i pada u zarobljeništvo hrvatskih civila samo na području Slovenije pobijeno 189 tisuća (189.000) Hrvata, i daljnjih 144 tisuće (144.500) Hrvata da je pobijeno u kolonama Križnog puta od slovensko-hrvatske do srbijansko-rumunjske granice.

Treba napomenuti da je britanski general Keightley također predao maršalu Titu, 24. svibnja 1945. godine, i one Hrvate koji su bili smješteni kao izbjeglice u improviziranom kampu Viktring u istoimenom južnoaustrijskom mjestu. Vjerovatno nakon spoznaje o masovnim smaknućima i masakrima koje je počinila Titova „junačka“ armija nad hrvatskim zarobljenicima, maršal Alexander izdaje zapovijed 4. lipnja 1945. godine, prema kojoj se niti jednog „Jugoslavena“ koji je nosio oružje protiv Tita više ne smije izručiti jugoslavenskim trupama. Međutim, prekasno, u tom je trenutku već 99 posto zarobljenih Hrvata bilo mrtvo, divljački ubijeni od jugoslavenskih „antifašista“. Jugoslavenska armija maršala Tita koja je preuzela hrvatske zarobljenike u Bleiburgu bila je Treća armija pod zapovjedništvom generala Koste Nađa (hrvatskog podrijetla). U beogradskom tjedniku „Reporter“ od 13. siječnja 1985. (str. 26.) „drug“ Kosta Nađ izjavljuje da je 150 tisuća protivnika vlasti palo u njegove ruke, i

„(...) prirodno, na kraju smo ih likvidirali“.

General JNA Nađ dodaje kako je odmah „referisao“ maršalu Titu o ovom „uspehu“, i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“.
Hrvatski sabor je 1999. godine, u vrijeme kad je prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, ležao smrtno bolestan u jednoj zagrebačkoj bolnici u komi, donio zaključak da je nad hrvatskim narodom izvršen 1945. genocid od strane jugoslavenske komunističke vlade na čelu s maršalom Titom. Genocid nad hrvatskim narodom zapovijedio je 1945. maršal „Jugoslovenske armije“ Josip Broz Tito, a odgovornost za masovno ubojstvo hrvatskog naroda snose pripadnici politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (ratni Vrhovni štab u kojemu se od veljače 1945. nalazio i partizanski major i politkomesar Franjo Tuđman), kao i izvršni egzekutori iz jugokomunističke tajne policije OZNE, i specijalne koljačke jedinice KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije) čiju obljetnicu je nedavno u Zagrebu proslavila tzv. udruga antifašista odnosno udruga partizanskih ratnih veterana i komunista („SAB(A)“), na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske, Stjepanom Mesićem. Visoki oficir OZNE iz 1945. bio je nekadašnji premijer Republike Hrvatske, predsjednik gornjeg doma Sabora Republike Hrvatske i šef tajnih službi Republike Hrvatske (Ured za nacionalnu sigurnost), te facto ratni zločinac Josip Manolić, a drugi visoki oficir OZNE bio je prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Josip Boljkovac. Evo što je njihov nekadašnji šef u HDZ-u i šef hrvatske države dr. Franjo Tuđman izjavio o Titu:

Franjo Tuđman: „Tito je najveći državnik Europe“

“Dokumentarni film “Tuđman” s podnaslovom “Film koji vas ne će detuđmanizirati!” redatelja Jakova Sedlara:

- To je jedan od rijetkih biografskih intervjua koji je Tuđman dao i tijekom kojeg je bio toliko opušten i otvoren - rekao je Sedlar. Dodao je da je Tuđman u razgovoru govorio o danima u zatvoru, politici te odnosu sa suprugom i djecom. “Tito je bez dvojbe bio jedan od najvećih državnika Europe u Drugom svjetskom ratu”, izjavio je Franjo Tuđman (prvi predsjednik Republike Hrvatske) u spomenutom razgovoru u kojem je naveo sve argumente zbog kojih Tita smatra pozitvinom ličnošću, kao i one zbog kojih ga smatra negativcem. Otkrio je da ga je Tito “spasio njegova komunističkog režima” jer su ga htjeli osuditi na 15 godina, ali je nakon Titove opaske da ga ne diraju bio osuđen na 2 godine. (Izvor: Jutarnji list, 14.5.2008., piše novinarka Vanja Nezirović)


U prilogu slijedi svjedočenje dvije preživjele žrtve iz Bleiburga koje su svoje svjedočanstvo ispričale 1997. na novogradiškoj postaji Hrvatskog radija, kao i jedno svjedočenje britanskih vojnika o partizanima:

Dugogodišnji novinar „Vjesnika“ i „Večernjeg lista“, g. Branimir Kovačević, objavio je u svojoj knjizi „Ljudi moga vremena – Suze za Bleiburg – 2“ (Zagreb, 2007.) vrijedna svjedočanstva nekih malobrojno preživjelih žrtava komunizma s „Križnog puta“ iz 1945. godine, koje su sudionici nemilih povijesnih događaja, kao svjedoci vremena, osobno ispričali 1997. u emisiji ciklusa „Preživjeli“ novogradiške postaje Hrvatskog radija, koju je organizirao i vodio novinar Vladimir Hammer. Svjedočenje desetorice Slavonaca iz novogradiškog okruga koji su kao zarobljeni pripadnici Hrvatskih oružanih snaga preživjeli partizanski teror svjedoči također o činjenici da „Bleiburg“ nije bio partizanska „osveta“ nego da predstavlja politiku istrebljenja predstavnika hrvatske države i anti-komunističkog faktora. Na kraju krajeva, nije poznato da je ustaški režim za vrijeme Drugog svjetskog rata masovno strijeljao zarobljene partizane, tako da o partizanskoj osveti nema ni govora. Riječ je o partizanskoj politici istrebljenja Hrvata i anti-komunista. Zanimljivo je da su preživjele žrtve komunizma Ivan Đurić, Josip Pavković, Tomo Martinović, Ferdinand Begić, Stjepan Kulundžić, Slavko Đaković, Milan Tomić, Ivan Pelivanović, Ivan Perković i Ivan Lasović bili svi odreda obični vojnici Hrvatskih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, ili maturanti i pitomci časničke škole, mladi između 17 i 23 godine, od kojih nitko čak nije izravno ni poznavao bilo kojeg visokog ustaškog dužnosnika ili vojnog zapovjednika NDH nego su bili u neposrednom kontaktu samo sa svojim zapovjednicima u jedinici. Svjedoci, koji su dospjeli nakon 9. svibnja 1945. u Bleiburg i ulogorili se sa svojim vojnim jedinicama na bleiburškom polju, tvrde da su im njihovi vojni zapovjednici priopćili da su visoki vojni zapovjednici Hrvatskih oružanih snaga dogovorili s britanskim zapovjedništvom u Bleiburgu predaju Hrvatskih oružanih snaga britanskim snagama, razoružanje hrvatske vojske, i da svaki hrvatski vojnik koji se preda ima navodno pravo sam izabrati daljnji životni put - ili povratak u (okupiranu) Hrvatsku, ili odlazak na Zapad, a da o nekakvom zarobljeništvu u partizanima nije 15. svibnja 1945. bilo ni govora, te da je među hrvatskim vojnicima uslijedio šok kada su se na bleiburškom polju pojavili pripadnici partizanskih formacija koji su ih, razoružane, počeli postrojavati u kolone i pod oružanom stražom pratiti do Maribora. Svjedoci navode da misle i uvjereni su kako su Englezi prevarili hrvatske pregovarače, lažući im da će hrvatski vojnici imati slobodu izbora, i da je prilikom pregovora bilo riječi samo o tome da jedinice Hrvatskih oružanih snaga predaju oružje, a ne da se predaju u partizansko zarobljeništvo. Na novinarsko pitanje svjedoku Ivanu Đuriću, tko im je naredio predaju, svjedok je odgovorio:

„Naši časnici. Rekli su: utanačili smo tako da kad se predate možete ići slobodno svojim kućama ili u Austriju i dalje na zapad. Oružje smo svi morali predati. To su bile ogromne hrpe – šmajseri /automatske puške/ na jednu hrpu, topovi i mitraljezi na drugu, pištolji i puške na treću. To su bila brda oružja. Predali smo se gotovo svi. Manji dio, i to pretežno ustaše zajedno s Bobanom /Rafael vitez Boban/, probili su se prema visokim planinama koje su bile iznad bleiburškog polja. Pozivali su i nas da se priključimo njima, a neke su grupe to i učinile. Ja sam vjerovao u zaključeni sporazum, pa sam se predao zajedno sa svojim kolegama. Kad je to bilo obavljeno, od nekuda se pojaviše partizani na nekim malim konjićima. Odmah su nas počeli tjerati u stroj. To je za nas bio užasan šok, jer smo shvatili da smo prevareni (...)“

U prevari i izdaji hrvatskih vojnika sudjelovali su izgleda i neki hrvatski visoki vojni časnici koji su u bleiburškom dvorcu pregovarali s britanskim zapovjednicima jer su na navedenim pregovorima sudjelovali i visoki oficiri jugoslavenske armije odnosno partizani.

U Bleiburgu da je, po svjedočanstvu hrvatskih vojnika, bilo oko 150 tisuća Hrvata (vojnika i civila). Nakon predaje oružja, s okolnih brežuljaka i iz šume, počela je od strane partizana paljba iz vatrenog oružja po hrvatskim razoružanim vojnicima i civilima na bleiburškom polju, koja da je trajala oko 15 do 20 minuta, i da je nakon toga jako puno ljudi ostalo mrtvo ležati. Na putu od Bleiburga do Maribora da je bilo pojedinačnih i skupnih ubojstava hrvatskih ratnih zarobljenika, a povod je uvijek bio banalan, bilo da su dehidrirani hrvatski mladići napuštali zarobljeničku kolonu da bi na obali Drave popili vodu, bilo da su uza sebe imali osobno naoružanje poput pištolja ili noža, a svjedoci tvrde da su partizani znali prilikom kratkotrajnih stanki za vrijeme marša besciljno pucati vatrenim oružjem u zarobljeničku masu, te da su hrvatski zarobljenici za vrijeme marša bili udarani kundakom pušaka ili mlaćeni bičevima, i tučeni štapovima po glavi, te bili izloženi i drugim torturama.

Svjedok Ivan Đurić pohađao je od 1937. do 1941. klasičnu gimnaziju u Varaždinu, a od 1944. školu Ministarstva oružanih snaga za časničkog pripravnika Hrvatske vojske u Zagrebu, gdje je bilo oko 600 učenika iz tadašnje Hrvatske, a to znači, kako je svjedok naglasio, „i iz Banja Luke, Mostara, Širokog Brijega itd.“. U travnju 1945. položio je maturu, a iz Zagreba prema Sloveniji krenuo je sa svojom vojnom jedinicom dana 7. svibnja 1945. godine ujutro, kako „ne bi pao u ruke komunistima“, kako je naglasio. Svjedok je naglasio kako je u koloni hrvatske vojske u povlačenju bilo

„(...) mnoštvo tenkova, kamiona, zaprežnih vozila, u svemu tome pješaci, vojnici, civili. Gužva je bila neopisiva, cesta (Podsused, Zaprešić, Krapina, prema Sloveniji) je bila pretijesna za sve, ljudi su išli i lijevo i desno uz cestu. I taj je prostor bio ugažen kao da je to druga cesta (...)“.

Svi svjedoci su potvrdili da Hrvatske oružane snage u povlačenju na putu kroz Celje, slovenski grad koji je bio pod jugoslavenskom okupacijom, od strane partizana, po nekom nepisanom pravilu, nisu doživjele napad, nego da je do okršaja i bitaka s jugoslavenskim i bugarskim partizanima došlo tek u Dravogradu i na putu od Dravograda do slovensko-austrijske granice. Svi svjedoci navode da su za vrijeme marša od Bleiburga do Maribora vidjeli uzduž puta veliki broj ubijenih ratnih zarobljenika, a masovna ubojstva hrvatskih ratnih zarobljenika da su počela u mariborskoj vojarni koja je bila reorganizirana u improvizirani zarobljenički logor gdje su hrvatski zarobljenici razvrstavani na ustaške časnike i na ustaške vojnike, na domobranske časnike i na domobranske vojnike, a da su svi ustaški časnici uskoro odvedeni na strijeljanje, te da se zvuk strijeljanja čuo svaku noć. Svjedoci također navode da su partizani neprekidno psovali ratne zarobljenike, izlažući ih i drugim verbalnim napadima i psihičkom teroru, da su ih često i tukli, krali im osobne predmete poput zlatnih prstenova, lančića i satova, čak i dijelove odjeće, posebno vojničke čizme. Maltretiranje hrvatskih ratnih zarobljenika da je bilo više pravilo nego iznimka, potvrdili su svi svjedoci, neovisno jedan od drugoga.

Na „Križnom putu“ pješice od Bleiburga do Maribora, Zagreba, Bjelovara, Virovitice, Požege, Osijeka, i dalje prema Srbiji, da je najgori zarobljenički logor bio onaj u Slavonskoj Požegi gdje da je vladao umjetno izazvani tifus i užasno strogi i ponižavajući partizanski režim nad zarobljenicima, uključujući neselektivno odvođenje skupina zarobljenika na masovno strijeljanje, čak bez fiktivnih tako zvanih suđenja, bez ikakvog kriterija /masovne grobnice uz Orljavu/. Time otpada i tvrdnja predstavnika jugoslavenske titoističke historiografije u Republici Hrvatskoj, da je «osveta» obuhvatila navodne «ratne zločince» među pripadnicima Hrvatskih oružani snaga. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, bivši komunist, tvrdio je da se u Bleiburgu 1945. našao „veliki broj zločinaca“, što uopće ne odgovara povijesnoj istini, dok osoba koja bi mogla biti glavna odgovorna za ratne zločine, poglavnik ustaškog pokreta Ante Pavelić, nije ni bio u Bleiburgu, a članove posljednje vlade Nezavisne Države Hrvatske, i članove njihovih obitelji, partizani su, bez sudske istrage, strijeljali u Sloveniji, gdje su bili zarobljeni, i u Zagrebu. Tako je strijeljan i doglavnik NDH i hrvatski književnik Mile Budak, a Budakovu kćer su partizani silovali i ubili.

Borili smo se samo za Hrvatsku

Gospodin Ivan Lasović, rodom iz Vrbove pokraj Nove Gradiške, u Drugom svjetskom ratu je neko vrijeme u proljeće 1945. godine bio zapovjednik jednog dijela srijemskog bojišta. Dionica fronta protezala se od Vukovara do Iloka. Zapovijedao je hrvatskom bojnom. O tim danima, svjedok Ivan Lasović izjavio je sljedeće:

„Proboj te fronte /Srijemskog fronta, op.a./ koji se dogodio između 12. i 13. travnja 1945. u noći na potezu između Šida prema Iloku, bio je rezultat napada ruskih /sovjetskih, op.a./ i bugarskih jedinica. Partizana tamo ustvari nije ni bilo. Osim ruskih /sovjetskih, op.a./ i bugarskih jedinica, bilo je tu i srpskih četnika. Mi smo tu štitili povlačenje hrvatske vojske, i civila, to jest građana, ali i onih Hrvata koji su dolazili iz Bosne pa čak i iz Dubrovnika i Hercegovine. Oni su prelazili Savu kod Slavonskog Broda i Stare Gradiške. Našu jedinicu, to jest Osmu lovačku pukovniju, zatekao je pad Zagreba /8. svibnja 1945./ u Ivanić Gradu tako da smo se mi morali probijati preko Čazme pa otuda preko Slovenije. Cijela naša jedinica nije ni stigla gore to jest do austrijsko-slovenske granice. Mi smo štitili stalno sve koji su se povlačili iz Bosne i postupno smo se povlačeći zaustavljali povremeno. U Vrpolju, zatim kod Broda, Požege itd. Kod Okučana smo se zaustavili dok su naši prelazili Savu kod Stare Gradiške. Bili smo uglavnom stalna zaštitnica naših snaga. Na dan 15. svibnja došli smo na bleiburško polje. Tu je bilo na stotine tisuća ljudi, vojnika, ali i žena i djece. Bilo je sasvim sigurno preko 300 ili 400 tisuća ljudi.

Jure Petričević (...) skupljao je podatke o mrtvima koji su stradali u bleiburškoj tragediji i križnim putovima. Tu je upisano preko 300 tisuća imena. Ja sam osobno kod njega vidio tu knjigu, imao sam je u rukama. Prema tome, rekao bih da sve ovo što se piše i iznose kojekakvi podaci o mrtvima, ranjenima i ubijenima, da je sve to obična laž i to partizanska laž. Aleksandar Ranković je, (srpski šef jugoslavenske tajne policije i Titova desna ruka, op.a./ na primjer, izjavio da je za vrijeme Drugog svjetskog rata likvidirano 503 tisuće neprijatelja od ukupno 3,770.000. U toj brojci su i civili i vojnici. Sada je važno da se iznesu pravi podaci i da to ostane zapisano, jer mi dosad nismo ni smjeli spominjati «Bleiburg» i križne putove. Nakon predaje i nakon što su formirane /zarobljeničke, op.a./ kolone, partizani su htjeli na svaki način doći do hrvatskih časnika da njih pokupe i da ih likvidiraju. Varali su vojnike na razne načine govoreći im da će ih odvesti kamionima do Zagreba odnosno kući, na primjer. U Mariboru su ubili veliki broj ljudi. Ostalo nas je nešto živih. Konkretno, ja sam bio u skupini koja je došla do Vršca, pa su nas prebacili na Kovin gdje smo bili do 1946. godine. Onda sam dospio pred vojni sud. Osuđen sam na sedam godina zatvora. Naši su se ljudi snalazili na razne načine. Jedna skupina je pobjegla baš tu (na Bleiburgu) sa jednog polja, zatim dr. Petričević kojega sam osobno poznavao, pa pokojni Šojac iz Kapele. Oni su pripadali starčevićanskoj mladeži. Ja sam na primjer već od 1936. bio organizian u križarskom bratstvu. Svi ti naši ljudi uvijek su govorili da su se uvijek borili samo za Hrvatsku. Čak i oni koji su bili u Wehrmachtu govorili su da se bore samo za Hrvatsku. U prvo vrijeme Njemačkoj nije odgovaralo da se raspadne Jugoslavija, oni su imali cilj da idu prema Rusiji. Ovdje bih uporabio Krležine riječi: „Čovjek može izmisliti najzamršeniji stroj, ali ne može lopatu koja će istinu zakopati.“ Ta istina je danas ova naša Hrvatska. Bleiburg je bio tragedija o kojoj danas slobodno govorimo prenoseći mladima istinu.“ (Ivan Lasović, Nova Gradiška, 1997. godine.)

(O drugim preživjelim svjedocima i žrtvama komunizma, i njihovim svjedočanstvima, pročitajte više u knjizi „BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA“ u nakladi KNJIŽNICE HRVATSKE REVIJE, objavljene u Zagrebu, 1993. godine, na temelju španjolskog izdanja „LA TRAGEDIA DE BLEIBURG“, koju je, u Barceloni, 1963. godine, uredio gospodin Vinko Nikolić.)

CBK, 2008. u povodu 63. obljetnice bleiburške tragedije hrvatskog naroda.