Marketing
NAŠ PRIJATELJ, I NAŠ ZAŠTITNIK
POLUSLOBODNI MEDIJI U HRVATSKOJ, ILI ŠTO BI TO BILO?!
Nevladina udruga iz Sjedinjenih Američkih Država pod nazivom „Freedom House“ prati svake godine stanje i stupanj slobode medija u svijetu, i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Freedom House je u svom godišnjem izvješću za 2007. godinu uvrstilo Hrvatsku na vrlo nisko 79. mjesto po stupnju slobode medija, i to zajedno s afričkom zemljom Bocvanom, i s Indijom. Ispred nas nalaze se po slobodi medija gotovo sve zemlje Europske Unije, na prvom mjestu Finska, pa Island, Danska (zemlje po veličini i/ili broju stanovnika slične Hrvatskoj), a među prvih deset zemalja po slobodi medija nalazi se Norveška koja je članica Natopakta ali ne i Europske Unije, iako je naš prekrasni tisak povodom toga Norvešku uvrstio u zemlju Europske Unije jer što znaju Norvežani gdje im se zemlja nalazi.
Poštovani blogeri i čitateljice i čitatelji! Što nam znači podatak organizacije Freedom House?
Ja mislim da su mnogi od nas svjesni jadnog stanja naših medija koji su se srozali na razinu onog nekadašnjeg partijskog tiska kada je vijest prvo išla na obradu u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske kod Stipe Šuvara i Ivice Račana, u onu kockicu na Savi, i onda tek u partijski tisak, na pr. Večernji list, Vjesnik i Borbu, na tiskanje, dakle, prvo cenzura vijesti i tek onda objava – kako se narod ne bi uznemirio možda nekom strašnom istinom o stanju u društvu. Danas je sve to vrlo slično kao i prije pada Berlinskog zida i početka famozne „tranzicije“ iz, kako nas uče, nekadašnjeg titoističkog jednopartijskog jednoumlja u višestranačku demokraciju, iz komunizma u kapitalizam. Vijest o nekom događaju, ili neka psihološka propagandna izmišljotina dogovori se na pr. s predsjednikom Republike na ručku u Predsjedničkim dvorima odnosno na druženju urednika s predsjednikom (za građane postoji ekstra druženje, a samo zli jezici bi rekli „varka“, pod naslovom „S predsjednikom na kavi“, ili „S predsjednikom uz kavu“ – predsjednik pije kavicu a mi stojimo uz njegovu šalicu).
Iako je na početku svog predsjedničkog mandata obećao zaokret od stila prvog predsjednika Tuđmana, od zaokreta ni „z“. Jedan izvjesni gospodin Pukanić je jako veliki „prijatelj“ s predsjednikom, a što me podsjeća na dobre američke filmove u kojima i Al Capone ima puno „prijatelja“. Onda imamo veliko prijateljstvo između urednika u Jutarnjem listu Davora Butkovića i našega premijera. Dirljivo je to kad čitamo: „Dragi Ivo“. Čovjek bi pomislio da vlada prava idila kada su predsjednik vlade i kolumnist i politički komentator jednog ideološkog nabijenog dnevnika u tako skladnim odnosima, ali, svaki poznavatelj novinarstva zna da je upravo to pogubno za slobodu medija, slobodu novinara i objektivno izvještavanje javnosti. Iako je gospon Davor Butković imao malu afericu zbog toga što mu se jedan mladac preko sms-a predstavio kao premijer pa su pljuštali dogovori za razgovore, brzo je rehabilitiran (rehabilitacija traje dva mjeseca i... IDEMO DALJE!) Sjećam se u vrijeme prvog rvackog predsjednika Tuđmana kada je ženski Davor Butković se zvao Aleksa Crnjaković iz Večernjaka, a bila je to predsjednikova novinarska princeza u dvorima. Ili njena kolegica iz Slobodne Dalmacije čija je specijalnost bila, po predsjednikovoj želji, ocrnjivati Dobroslava Paragu. Pa srdačni ručkovi nositelja najviših jugoslavenskih državnih odlikovanja Mirka Galića s predsjednikom Tuđmanom.
Koliko sam shvatio, bez pravog ručka s predsjednikom, ili friendlyship s premijerom, nema slobodnog novinarstva u Hrvata. Onda siva eminencija i diktatorica sa Stojedinice, Mesićeva prijateljica, novinarka Zrinka Vrabec Mojzeš, dakle, žena, uzima u zaštitu Pukija iz Nacionala koji očito brine o svojoj supruzi, by the way, suvlasnice Nacionala, i isto to njeno suvlasništvo koristi kao top s kojim po njoj puca. To se zove najnovija razina slobode medija u Hrvata. Imaš tjednik, i opali s njim po svojoj supruzi! Onda imamo najnoviji tip novinarstva, preuzet iz Austrije, a to je novina 24 sata gdje počnete čitat neki članak, i taman pročitate tri riječi, kad ono članak već gotov, a naslov članka uzet iz neke druge priče, ali zanimljiv, što bi se reklo, senzacionalno. HTV, hm, preskočio bih tu sapuničnu ratkajevsku televiziju i njenog agilnog Mislava Bagu koji gostima ne da doći do riječi jer šta to gost ima za pričat kad je tu Bago i onaj koji skrivečki preko slušalise šapuće kome oduzeti riječ. NOVA TV? Pa ima i ona svoje vodene kozice ili inačicu Dijane Čuljak s HTV-a, a pretpostavljate već na koga mislim. Zanimljivo, sve te voditeljice i njihov muški kolega Mislav vrlo rado u goste pozivaju baš one najkompomitiranije političare tipa Đapić ili Čačić, a bome ni Aleksandar Stanković ne može odoljeti u goste, i to vrlo često, pozvati svoje sunarodnjake iz svoje bivše države istočno od Dunava i Drine, pa i humaniste tipa Josip Manolića.
U svakom slučaju, došao sam do jedne spoznaje, a to je slijedeće: Freedom House nije vezana za američku vladu ili Ciju jer inače Hrvatska ne bi stajala tako loše što se tiče ocjene o slobodi medija. Naime, predsjednik „svih Amera“, hm, kako to čudno zvuči kad su u pitanju Amerikanci, a najnormalnije kad su u pitanju Hrvati („predsjednik svih Hrvata“) tvrdio je nedavno u Gornjem gradu u Zagrebu, pod svetim križem crkve Svetog Marka Evanđelista je veliki kršćanin George W. Bush tvrdio da je Hrvatska postala „uzorna zemlja demokracije, slobode medija i da je postala država u kojoj se poštuje pravni poredak“. Drugim riječima, kako se predsjednik Bush još izrazio (da, da, nije mu jezični vokabular tako siromašan kako tvrde njegovi kritičari), Hrvatska je postala zemlja-uzor „regije“. I ne znam što bi se mi Hrvati sada trebali buniti kad nas je vođa prve svjetske super-sile posadio na prvo mjesto na Balkanu?! „Nitko vam više neće oduzeti slobodu!“ – zborio je naš novi zaštitnik, ali ne sveti Marko Evanđelista, nego „sveti“ Dablju Bush. Najbolje je zaštitu prepustitima strancima, jer stranci su kroz povijest pokazali neizmjernu ljubav za hrvatsku slobodu! IDEMO DALJE...
Hoću reći da s izvješćem Freedom House nešto nije u redu, jer ne slaže se sa službenom ocjenom State Departmenta i Bijele kuće. Pomislio sam da to američka vlada preko naše visoko kourmpirane političke, pretenciozno bi bilo reći, „elite“, ali ajmo reći, uhodane tehnokracije, žele ostvariti neke druge interese koji nemaju veze s demokracijom i načelima pravne države, ali ne, jer Freedom House se vjerojanto zabunio pa je umjesto 28. napisao 79. dakle, „tipfeler“ kako bi rekao Đapić koji je imao puno takvih tipefelera u svom krivotvorenom magisteriju.
DRŽAVNO ODLIČJE ZASLUŽNIMA
IN MEMORIAM
Šećer dolazi na kraju: naš prijatelj, dakle, predsjednik Mesić, post mortem je odlikovao Ivicu Račana najvišim državnim odličjem, i to zbog njegovih zasluga za demokraciju, nezavisnost i slobodu, ni manje ni više. Naime, predsjednik Mesić razmišlja ovako: demokratski je predati oružje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske u ruke Jugoslavenskoj narodnoj armiji kako bi JNA to oružje podijelila pobunjenim Srbima i izbila na velikosrpsku zamišljenu zapadnu granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag. Bez Račana ne bi bilo hrvatske državne nezavisnosti jer upravo su on i njegove drugarice i drugovim napustili sabornicu kada je na plenarnoj sjednici Sabora Rpeublike Hrvatske izglasana deklaracija o nezavisnosti Republike Hrvatske i otcjepljenje od SFR Jugoslavije, 25. lipnja 1991. godine. Ni slučajno nemojte pomisliti da su to uradili zato što nemaju vjeru u hrvatski narod ili zato što bi bili jugonostalgičari, nego morali su ići pi-pi, dakle, na WC, a HDZ-ovcima se žurilo jer ih je čekala bogata trpeza u čast hrvatske nezavisnosti koja se u slangu HDZ-a zvala „savez suverenih država“ ili jugoslavenska konfederacija ala Francek. Slobodu nam je Titov pionir Račan također priskrbio, posebno svojom doživotnom šutnjom o podjeli Bosne i Hercegovine s kojom ga je predsjednik Tuđman odmah upoznao čim se vratio iz Tikveša, u travnju 1991. godine.
Nakon što je predsjednik Mesić podijelio odličja u veličanstvenom broju kao što je njegov prethodnik podijelio Zahvalnica Domovinskog rata, zašto ne bi i Račan post mortem dobio ono što je kao vjerni titoist zaslužio – hrvatsko odličje. Dakle, sve ima svoje objašenjenje, i vjerojatno, kada se otvore tajni arhivi iz predsjedničkih dvora s dokumentima označeni kao državna tajna (sutradan po stupanju novog predjednika na dužnost, jer, što se tu ima puno čekat, čovječe) odmah ćemo saznati o tajnom djelovanju Ivice Račana koji je potajice radio za hrvatsku stvar još od 1971. godine, naime, rovario je u Partiji iznutra protiv diktature, a izvana se pravio da je na partijskoj liniji – kao i svi jugoslavenski samoupravljači. S obzirom da je naš prijatelj Mesić dodijelio državno odličje Račanu uoči obljetnice „Bljeska“, shvatio sam da je pokojni Račan dobio odličje u ime svih palih hrvatskih branitelja za slobodu Hrvatske jer nijedan hrvatski branitelj povodom toga nije odlikovan, osim hrvatskog branitelja Račana.
Da skratim, pustimo priče o Račanu kao „komunjari“ i slično jer on je uveo demokraciju i „Otac je tranzicije“, a ovo 79. mjesto na rang-ljestivici slobode medija od Freedom Housea možemo odmah zaboravit jer, predsjednik Bush naše je zaštitnik. Uz predsjednika Mesića kao našeg prijatelja, i premijera, našega dragog Ivu, Hrvatska se pretvara u zemlju u kojoj cvjetaju tisuće cvjetova, jedino je čudno da ruže ne cvatu ministru Primorcu. Tko bi rekao da znanstvenik svjetskoga glasa bi mogao pasti na državnoj maturi. Ali, ništa strašno, i Đapić je pao na magisteriju pa svejedno svi skupa IDEMO DALJE. Zdravi bili, i živjeli! Vaš CBK:-)
Nevladina udruga iz Sjedinjenih Američkih Država pod nazivom „Freedom House“ prati svake godine stanje i stupanj slobode medija u svijetu, i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Freedom House je u svom godišnjem izvješću za 2007. godinu uvrstilo Hrvatsku na vrlo nisko 79. mjesto po stupnju slobode medija, i to zajedno s afričkom zemljom Bocvanom, i s Indijom. Ispred nas nalaze se po slobodi medija gotovo sve zemlje Europske Unije, na prvom mjestu Finska, pa Island, Danska (zemlje po veličini i/ili broju stanovnika slične Hrvatskoj), a među prvih deset zemalja po slobodi medija nalazi se Norveška koja je članica Natopakta ali ne i Europske Unije, iako je naš prekrasni tisak povodom toga Norvešku uvrstio u zemlju Europske Unije jer što znaju Norvežani gdje im se zemlja nalazi.
Poštovani blogeri i čitateljice i čitatelji! Što nam znači podatak organizacije Freedom House?
Ja mislim da su mnogi od nas svjesni jadnog stanja naših medija koji su se srozali na razinu onog nekadašnjeg partijskog tiska kada je vijest prvo išla na obradu u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske kod Stipe Šuvara i Ivice Račana, u onu kockicu na Savi, i onda tek u partijski tisak, na pr. Večernji list, Vjesnik i Borbu, na tiskanje, dakle, prvo cenzura vijesti i tek onda objava – kako se narod ne bi uznemirio možda nekom strašnom istinom o stanju u društvu. Danas je sve to vrlo slično kao i prije pada Berlinskog zida i početka famozne „tranzicije“ iz, kako nas uče, nekadašnjeg titoističkog jednopartijskog jednoumlja u višestranačku demokraciju, iz komunizma u kapitalizam. Vijest o nekom događaju, ili neka psihološka propagandna izmišljotina dogovori se na pr. s predsjednikom Republike na ručku u Predsjedničkim dvorima odnosno na druženju urednika s predsjednikom (za građane postoji ekstra druženje, a samo zli jezici bi rekli „varka“, pod naslovom „S predsjednikom na kavi“, ili „S predsjednikom uz kavu“ – predsjednik pije kavicu a mi stojimo uz njegovu šalicu).
Iako je na početku svog predsjedničkog mandata obećao zaokret od stila prvog predsjednika Tuđmana, od zaokreta ni „z“. Jedan izvjesni gospodin Pukanić je jako veliki „prijatelj“ s predsjednikom, a što me podsjeća na dobre američke filmove u kojima i Al Capone ima puno „prijatelja“. Onda imamo veliko prijateljstvo između urednika u Jutarnjem listu Davora Butkovića i našega premijera. Dirljivo je to kad čitamo: „Dragi Ivo“. Čovjek bi pomislio da vlada prava idila kada su predsjednik vlade i kolumnist i politički komentator jednog ideološkog nabijenog dnevnika u tako skladnim odnosima, ali, svaki poznavatelj novinarstva zna da je upravo to pogubno za slobodu medija, slobodu novinara i objektivno izvještavanje javnosti. Iako je gospon Davor Butković imao malu afericu zbog toga što mu se jedan mladac preko sms-a predstavio kao premijer pa su pljuštali dogovori za razgovore, brzo je rehabilitiran (rehabilitacija traje dva mjeseca i... IDEMO DALJE!) Sjećam se u vrijeme prvog rvackog predsjednika Tuđmana kada je ženski Davor Butković se zvao Aleksa Crnjaković iz Večernjaka, a bila je to predsjednikova novinarska princeza u dvorima. Ili njena kolegica iz Slobodne Dalmacije čija je specijalnost bila, po predsjednikovoj želji, ocrnjivati Dobroslava Paragu. Pa srdačni ručkovi nositelja najviših jugoslavenskih državnih odlikovanja Mirka Galića s predsjednikom Tuđmanom.
Koliko sam shvatio, bez pravog ručka s predsjednikom, ili friendlyship s premijerom, nema slobodnog novinarstva u Hrvata. Onda siva eminencija i diktatorica sa Stojedinice, Mesićeva prijateljica, novinarka Zrinka Vrabec Mojzeš, dakle, žena, uzima u zaštitu Pukija iz Nacionala koji očito brine o svojoj supruzi, by the way, suvlasnice Nacionala, i isto to njeno suvlasništvo koristi kao top s kojim po njoj puca. To se zove najnovija razina slobode medija u Hrvata. Imaš tjednik, i opali s njim po svojoj supruzi! Onda imamo najnoviji tip novinarstva, preuzet iz Austrije, a to je novina 24 sata gdje počnete čitat neki članak, i taman pročitate tri riječi, kad ono članak već gotov, a naslov članka uzet iz neke druge priče, ali zanimljiv, što bi se reklo, senzacionalno. HTV, hm, preskočio bih tu sapuničnu ratkajevsku televiziju i njenog agilnog Mislava Bagu koji gostima ne da doći do riječi jer šta to gost ima za pričat kad je tu Bago i onaj koji skrivečki preko slušalise šapuće kome oduzeti riječ. NOVA TV? Pa ima i ona svoje vodene kozice ili inačicu Dijane Čuljak s HTV-a, a pretpostavljate već na koga mislim. Zanimljivo, sve te voditeljice i njihov muški kolega Mislav vrlo rado u goste pozivaju baš one najkompomitiranije političare tipa Đapić ili Čačić, a bome ni Aleksandar Stanković ne može odoljeti u goste, i to vrlo često, pozvati svoje sunarodnjake iz svoje bivše države istočno od Dunava i Drine, pa i humaniste tipa Josip Manolića.
U svakom slučaju, došao sam do jedne spoznaje, a to je slijedeće: Freedom House nije vezana za američku vladu ili Ciju jer inače Hrvatska ne bi stajala tako loše što se tiče ocjene o slobodi medija. Naime, predsjednik „svih Amera“, hm, kako to čudno zvuči kad su u pitanju Amerikanci, a najnormalnije kad su u pitanju Hrvati („predsjednik svih Hrvata“) tvrdio je nedavno u Gornjem gradu u Zagrebu, pod svetim križem crkve Svetog Marka Evanđelista je veliki kršćanin George W. Bush tvrdio da je Hrvatska postala „uzorna zemlja demokracije, slobode medija i da je postala država u kojoj se poštuje pravni poredak“. Drugim riječima, kako se predsjednik Bush još izrazio (da, da, nije mu jezični vokabular tako siromašan kako tvrde njegovi kritičari), Hrvatska je postala zemlja-uzor „regije“. I ne znam što bi se mi Hrvati sada trebali buniti kad nas je vođa prve svjetske super-sile posadio na prvo mjesto na Balkanu?! „Nitko vam više neće oduzeti slobodu!“ – zborio je naš novi zaštitnik, ali ne sveti Marko Evanđelista, nego „sveti“ Dablju Bush. Najbolje je zaštitu prepustitima strancima, jer stranci su kroz povijest pokazali neizmjernu ljubav za hrvatsku slobodu! IDEMO DALJE...
Hoću reći da s izvješćem Freedom House nešto nije u redu, jer ne slaže se sa službenom ocjenom State Departmenta i Bijele kuće. Pomislio sam da to američka vlada preko naše visoko kourmpirane političke, pretenciozno bi bilo reći, „elite“, ali ajmo reći, uhodane tehnokracije, žele ostvariti neke druge interese koji nemaju veze s demokracijom i načelima pravne države, ali ne, jer Freedom House se vjerojanto zabunio pa je umjesto 28. napisao 79. dakle, „tipfeler“ kako bi rekao Đapić koji je imao puno takvih tipefelera u svom krivotvorenom magisteriju.
DRŽAVNO ODLIČJE ZASLUŽNIMA
IN MEMORIAM
Šećer dolazi na kraju: naš prijatelj, dakle, predsjednik Mesić, post mortem je odlikovao Ivicu Račana najvišim državnim odličjem, i to zbog njegovih zasluga za demokraciju, nezavisnost i slobodu, ni manje ni više. Naime, predsjednik Mesić razmišlja ovako: demokratski je predati oružje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske u ruke Jugoslavenskoj narodnoj armiji kako bi JNA to oružje podijelila pobunjenim Srbima i izbila na velikosrpsku zamišljenu zapadnu granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag. Bez Račana ne bi bilo hrvatske državne nezavisnosti jer upravo su on i njegove drugarice i drugovim napustili sabornicu kada je na plenarnoj sjednici Sabora Rpeublike Hrvatske izglasana deklaracija o nezavisnosti Republike Hrvatske i otcjepljenje od SFR Jugoslavije, 25. lipnja 1991. godine. Ni slučajno nemojte pomisliti da su to uradili zato što nemaju vjeru u hrvatski narod ili zato što bi bili jugonostalgičari, nego morali su ići pi-pi, dakle, na WC, a HDZ-ovcima se žurilo jer ih je čekala bogata trpeza u čast hrvatske nezavisnosti koja se u slangu HDZ-a zvala „savez suverenih država“ ili jugoslavenska konfederacija ala Francek. Slobodu nam je Titov pionir Račan također priskrbio, posebno svojom doživotnom šutnjom o podjeli Bosne i Hercegovine s kojom ga je predsjednik Tuđman odmah upoznao čim se vratio iz Tikveša, u travnju 1991. godine.
Nakon što je predsjednik Mesić podijelio odličja u veličanstvenom broju kao što je njegov prethodnik podijelio Zahvalnica Domovinskog rata, zašto ne bi i Račan post mortem dobio ono što je kao vjerni titoist zaslužio – hrvatsko odličje. Dakle, sve ima svoje objašenjenje, i vjerojatno, kada se otvore tajni arhivi iz predsjedničkih dvora s dokumentima označeni kao državna tajna (sutradan po stupanju novog predjednika na dužnost, jer, što se tu ima puno čekat, čovječe) odmah ćemo saznati o tajnom djelovanju Ivice Račana koji je potajice radio za hrvatsku stvar još od 1971. godine, naime, rovario je u Partiji iznutra protiv diktature, a izvana se pravio da je na partijskoj liniji – kao i svi jugoslavenski samoupravljači. S obzirom da je naš prijatelj Mesić dodijelio državno odličje Račanu uoči obljetnice „Bljeska“, shvatio sam da je pokojni Račan dobio odličje u ime svih palih hrvatskih branitelja za slobodu Hrvatske jer nijedan hrvatski branitelj povodom toga nije odlikovan, osim hrvatskog branitelja Račana.
Da skratim, pustimo priče o Račanu kao „komunjari“ i slično jer on je uveo demokraciju i „Otac je tranzicije“, a ovo 79. mjesto na rang-ljestivici slobode medija od Freedom Housea možemo odmah zaboravit jer, predsjednik Bush naše je zaštitnik. Uz predsjednika Mesića kao našeg prijatelja, i premijera, našega dragog Ivu, Hrvatska se pretvara u zemlju u kojoj cvjetaju tisuće cvjetova, jedino je čudno da ruže ne cvatu ministru Primorcu. Tko bi rekao da znanstvenik svjetskoga glasa bi mogao pasti na državnoj maturi. Ali, ništa strašno, i Đapić je pao na magisteriju pa svejedno svi skupa IDEMO DALJE. Zdravi bili, i živjeli! Vaš CBK:-)
Post je objavljen 02.05.2008. u 12:49 sati.