Međunarodno priznanje nezavisne države Republike Kosovo je opravdano iz nekoliko razloga, prije svega iz moralnog razloga, ali i razloga (albanske) nacionalne sigurnosti. Stoga, živio Republjik Kosovo!
Zar treba ponavljati da nisu kosovski Albanci teroristi nego je Kosovom desetljećima vladao u 20. st. srpski državni terorizam. Pojam „državni terorizam“ je pojam koji predstavlja integralni dio međunarodnog kaznenog prava i kaznenog prava pravnih i nacionalnih država. Državni terorizam provodio je komunistički režim Sovjetskog Saveza (nad određenim skupinama svojih građana, nad političkim neistomišljenicima pa i nad čitavim narodima), zatim je državni terorizam provodio 3. Reich (nad Židovima i političkim neistomišljenicima), zatim Titova Jugoslavija (nad Hrvatima, i kosovskim Albancima), ili danas na pr. islamistički režim u najvećoj afričkoj državi Sudanu danas (nad kršćanskom manjinom), ili da ne odlazimo izvan Europe, državni terorizam danas provodi kriptokomunistički režim u Bjelorusiji usred europskog kontinenta.
Srpski državni terorizam započeo je odmah nakon okupacije Kosova, 1912. godine. Kompletna srpska politička i znanstvena literatura vezana za kosovske Albance i Albance općenito je izrazito i bez uvijanja rasistička. Albanci su za Srbe ljudska pod-bića. Srbi mrze Albance kao što su (njemački) nacisti mrzili Židove. Srbi, desetljećima odgajani u mržnji prema Albancima, politički obrazovani na kosovskom mitu i izmišljotini antisemitske, antimuslimanske i antialbanske Srpske pravoslavne crkve o „nebeskoj Srbiji“, Srbi, u pravilu, nemaju racionalan odnos prema Kosovu i Albancima. Istine radi treba reći kako Albanci nisu Srbima dali niti jedan jedini povod da bi ovi prema njima imali represivni odnos, a srpska represija na Kosovu je bila sustavna, stalna i grozna: etničko čišćenje u nekoliko valova tijekom 20. st., masovno oduzimanje albanskim vlasnicima njihovu privatnu imovinu, diskriminacija albanske populacije prilikom zapošljavanja u javnim službama na Kosovu, a kada su po prvi puta ustavnim reformama u SFR Jugoslaviji 1974. kosovski Albanci dobili neka normalna prava (na pr. u domeni obrazovanja – škole i sveučilište na albanskom jeziku, vlastite novine na albanskom jeziku i paritet u zapošljavanju u javnim službama kao u bolnicama, policiji, sudstvu i t.d.), velikosrpska frakcija unutar komunističe partije im je to pravo oduzela prvom prilikom i prvim povodom: 1981. kada su kosovski studenti i radnici započeli miroljubive prosvjede, zahtijevajući ravnopravnost i republički status unutar Jugoslavije za svoju autonomnu pokrajinu u kojoj je živjelo Albanaca gotovo koliko i Slovenaca u Socijalističkoj Republici Sloveniji, dakle, blizu dva milijuna.
Mudraci ovoga svijeta zaboravljalju da srpski državni teror na Kosovu nije počeo sa Miloševićem nego sa kraljem Petrom I. Karađorđevićem, i to 1912. nakon što je Srbija vojno okupirala Kosovo koje je do tada bilo u sastavu Osmanskog Carstva. Prije Osmanskog Carstva je Kosovo bilo kolijevka srpske države, ali bilo je to prije 600 godina, još u doba srednjeg vijeka. Od tada do nedavno promijenio se svjetski poredak nekoliko puta, čitava društva su se promijenila, nestao je feudalizam, uspostavljen je republikanizam i, kapitalizam, liberalizam, komunizam, fašizam i nacizam, demokracija, čovječanstvo je ušlo u atomsko doba, više ne jaše na magarcu, počela je informatička revolucija i t.d. Srpska država se još u vrijeme dok je Srbija bila pod okupacijom Osmanskog Carstva unutar toga carstva pomaknula prema sjeveru, prema Dunavu, a stanovništvo Srbije je, na križanju i sudaru Istoka i Zapada, nekoliko puta raseljavano i ponovo naseljavano. Srpsko društvo iz srednjovjekovne Srbije i društva Srbije iz 1912. nije bilo isto. Došlo je do etno-geneze, i srpsko se stanovništvo stopilo sa cincarskom populacijom na zapadnom Balkanu i beogradskom pašaluku. Tek 1912. godine, osvajanjem Kosova, Srbi ponovo naseljavaju Kosovo, ali nikada ne prelaze 10 do 15 posto ukupne kosovske populacije. Beograd od 1912. do 1999. (izuzev Drugog svjetskog rata) nikada nije uspostavio normalno stanje na Kosovu, cijelo vrijeme je vladalo izvanredno stanje. Nakon albanskih demonstracija na Kosovu iz 1981. godine, koje je srpska policija krvavo razbila (preko 130 ubijenih albanskih civila, to je minimalna procjena) je jugoslavenska savezna vlada uvela i službeno izvanredno stanje u toj tadašnjoj pokrajini, JNA je dobila ulogu kakvu je imala vojska u Chileu pod diktatorom Pinochetom, te je uveden policijski sat. Izvanredno stanje je ukinuto tek 1999. godine ulaskom postrojbi Sjevernoatlanstkog pakta na prostor Kosova i nakon bombadiranja Srbije od strane snaga NATO. Te činjenice si čovjek treba imati pred očima i držati ih u pameti kada o Kosovu sudi kao o navodno „terorističkoj“ državi. Za Beograd su Albanci uvijek bili „teroristi“, „separatisti“, „balisti“, „šiptari“ (kako ih Srbi pogrdno zovu). Nitko se nije zapitao zašto su kosovski Albanci u Drugom svjetskom ratu radije stali na stranu rame uz rame s njemačkom okupacijskom vojskom Wehrmacht nego s antifašističkim četnicima. Svatko bi pobjegao od srpske četničke paravojske koja kolje civile i etnički čisti stanovništvo koje nije srpsko i pravoslavno. Nisu Albanci klali Srbe nego su Srbi klali Albance, a svaka srpska žrtva koja je pala od albanske ruke ima svoj uzrok u srpskom državnom teroru. Tek sada kada je Kosovo neovisna država, Albanci preuzimaju odgovornost za srpsku populaciju odnosno nacionalnu manjinu na Kosovu, a hipotetskim pitanjem, hoće li sada Albanci klati Srbe, neću se ovdje baviti jer za odgovor na to pitanje treba proći najmanje koja godina ako ne i deseltjeće. (Uopće ne sumnjam da će srpska tajna služba inscenirati sustavne terorističke napade na srpsku nacionalnu manjinu na Kosovu, samo da destabilizira državu Kosovo i poruči svijetu: evo, osim što mi ne znamo upravljati Kosovom, ne znaju ni Albanci – uzmite im Kosovo!) Kosovski Albanci i Kosovari u cjelini (Hrvati, Turci, Romi...) su od 1981. do 1999. godine bili nevjerojatno strpljiva nacija s obzirom na količinu terora koji su trpili. Kada je Slobodan Milošević pred svjetskim TV-kamerama krenuo u otvoreno etničko čišćenje Kosova od albansih civila, otjeravši vojno-policijskom silom 300 tisuća kosovskih Albanaca u inozemstvo, tek tada počinje albanski oružani otpor. Sjetimo se drugih primjera u kojima Srbi posežu za oružjem, i to u situaciji kada uopće nisu ugroženi: na pr. 1941. u Hrvatskoj, ili 1990. opet u Hrvatskoj, dok su se Albanci uhvatili oružja i osnovali Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK) tek kad je nož stajao pod grlom, gotovo prekasno. OVK nije teroristička organizacija, osim za srpske teroriste, srpske saveznike i glupane ovog svijeta. Jedan njemački ljevičar, primjerice, koji negira postojanje hrvatskog jezika, profesor Wolf Oschlies, koji negira i jugokomunistički genocid nad Hrvatima 1945. godine, drži Kosovo „terorističkom“ tvorevinom, i brani (velikosrpske) stavove Srbije u europskom i njemačkom tisku bez ikakve utemeljene podloge i realnih činjenica.
Jedina realna i utemeljena činjenica na kojoj Srbi mogu braniti pravo na Kosovo je međunarodni teroritorijalni integritet po Organizaciji Ujedinjenih Nacija. Međutim, otkuda Srbija crpi to pravo? Srbija nije Kosovo slučajno stekla aktom nasilja i silom vojničkog osvajanja i zaposjedanja (okupacijom) 1912. godine? Oteto – prokleto!
Povijesno i prirodno pravo Srbije na Kosovo otpada jer je prošlo 600 godina od bitke na Kosovu polju protiv Osmanskog Carstva. I druge nacije imaju svoje povijesne teritorije izvan aktualnih nacionalnih teritorija, kao na pr. Hrvati koji bi po tom pravu mogli polagati pravo na cijelu Bosnu i Hercegovinu, na istočni Srijem i predgrađe Beograda, grad Zemun, i na cijeli Bokokotorski zaljev u današnjoj Crnoj Gori. Nijemci bi mogli tražiti Gdanjsk (Danzig) i Königsberg (Kaliningrad u današnjoj Ruskoj Federaciji), ili pokrajinu Lothringen u današnjoj Republici Francuskoj (Loraine) i t.d.
Uspoređivati secesiju Kosova od Srbije sa secesijom tako zvane „Republike Srpske Krajine“ od RH mogu samo neupućeni, ili zlonamjerni, ili totalni glupani jer je teritorij na kojemu je 1990. formirana tzv. „RSK“ apsolutno hrvatski teritorij, i to povijesno gledano, politički gledano, ili čak i etnički gledano. Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj pripada srpskom nacionalnom korpusu tek od 1918. godine kada je Srpska pravoslavna crkva sve hrvatske pravoslavce prevela jednim činom u srpske pravoslavce, a što je Kraljevina SHS (ili Velika Srbija) potvrdila. Tako zvana „Krajina“ u Hrvatskoj nije ništa drugo nego dio „Vojne krajine“ koji je bio corpus separatum u Austrijskom Carstvu i Austro-Ugarskoj Monarhiji, a koji je izuzet od hrvatskog poitičkog teritorija, bez pitanja Sabora, i kao brana od Osmanskog Carstva pretvoren u vojnu tampon-zonu, i na kraju, nakon ukidanja Vojne krajine opet priključen hrvatskim zemljama, 1881. godine.
Današnja prijetnja koju je izrekao četnički političar i zamjenik ratnog zločinca Vojislava Šešelja, Tomislav Nikolić, zvan „Grobar“, da ako Republika Hrvatska prizna Republiku Kosovo, da ni on više neće priznavati granice RH i teritorijalni integritet koji Hrvatska ima priznat po Organizaciji Ujedinjenih Nacija, ne samo da je licemjeran jer je taj isti srpski đilkoš do jučer još svojatao hrvatski teritorij na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, nego predstavlja otvorenu prijetnju i gotovo objavu rata. A kada je to Srbija poštivala teritorijalni integritet Republike Hrvatske? Možda kada je velikosrpska banda razarala Vukovar od 25. kolovoza 1991. do 19. studenog 1991. godine? Koliko se sjećamo, Hrvatska se otcijepila od Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine. Što su onda radili četnički dobrovoljci u Vukovaru nakon toga, što je radio srbijanski MUP u Vukovaru u to vrijeme, što je radila posrbljena JNA u Vukovaru u to vrijeme?
Napad predsjednika Srbije, Borisa Tadića, na Hrvatsku u Vijeću sigurnosti je tipičan napad cincara koji izmišlja i laže. Nitko ne tvrdi da je Hrvatska jedna super pravna država, naprotiv, ali nije ni Srbija (što je s etničkim čišćenjem Hrvata u Srbiji, u Zemunu i istočnom Srijemu, i u Vojvodini od 1990. do 1995. godine i poslije, i otimanje njihove imovine), s jedne strane, a s druge strane, srpska nacionalna manjina, iako je dobar dio Srba sudjelovao u pobuni protiv vlastite domovine 1990. i 1991. čak u agresiji i okupaciji svoje vlastite zemlje, kao peta kolona, dobili su od hrvatske države nakon rata sve, ali doslovno sve, kao da su bili žrtve, a ne pobunjenička banda razularenih četnika, prostaka i balkanskih primitivaca, jedna raspojasana soldateska kukavica i pljačkaša. Odgovor veleposlanika RH u OUN, Nevena Jurice, (na Tadićev napad) je odgovor tipičnog prosječnog hrvatskog poslušnog bedaka – odgovor šutnje. Njegova ekselencija Jurica (sjećamo se njegova ulizivanju Franji Tuđmanu, sada Ivi Sanaderu) imao je 100 argumenta odgovoriti istoga trena Borisu Tadiću, kao grom svetog Ilije iz neba, ali naš Neven preferira šutnju jer se ne bi štel zamerit kome, grrrrrrrrr! Što ne volim ovakve ljigavce. Pa više u ovom slučaju cijenim jednog odlučnog branitelja svojih interesa Borisa Tadića nego nekog našeg šupka. Srbin se uvijek znao borit za svoje vlastite interese, Hrvat rijetko kad, a kad i je, odmah skoče pet Hrvata na njega i ušutkaju ga, etiketiraju i šutiraju.
Najviše mi se svidio odgovor Afganistana na kosovsku Deklaraciju o nezavisnost. Demokratska vlada u Kabulu odgovorila je na diplomatsku notu iz Prištine, i objavila da priznaje nezavisnost Kosova iz „demokratskih i razloga ljudskih prava“.
I glup čovjek zna u međuvremenu da je pitanje kosovske nezavisnosti pitanje nacionalne sigurnosti za kosovske Albance jer u Srbiji doživljavaju etničko čišćenje, izvan Srbije su sigurni. Prema tome, tu je stvar jasna. Motiv nezavisnosti je jasan i prihvatljiv svima koji su za demokraciju i ljudska prava. Evo, čak i sa visinskih visina srednjoazijskih planina nam govore kako stvari stoje. Meni je drago da u Afganistanu shvaćaju važnost demokracije i ljudskih prava što naši vladajući političari u Hrvatskoj rijetko shvaćaju. Neka se ugledaju na kolege u Kabulu. Tamo se demokracija ne shvaća kao vic nego su ozbiljno krenuli u stvaranje demokratskog društva.
Jeste, istina je što Srbi tvrde, SAD su Kosovo doslovno istrgnuli Srbima iz njihova medvjeđeg zagrljaja, i to još 1999. godine, i to ne treba tajiti ili relativizirati, nego treba otvoreno reći, da, ostali ste bez dijela svog teritorija, ali potpuno zasluženo, jer državnim terorom se može uvijek vladati, ali na štetu ljudskih i građanskih prava, te uz pomoć neke svjetske sile, kao što je iza Srbije i Srba desetljećima stajala Velika Britanija, Francuska i Rusija (SSSR). Sada iza maloga Kosovo stoji SAD, i sada Srbi vide, iako neće nikada shvatiti, da im se vraća milo za drago. I to je to. I opet Srbi idu samo silom, pa planski pale pogranične postaje Republike Kosovo na granici prema Republici Srbiji. Jedino što je u cijeloj drami o kosovskoj nezavisnosti opasno je što će službeni Beograd, cincarsku politiku kakvu već vodi, isposlovati od Amerike i Engleza nevjerojatno velike koncesije u zamjenu za Kosovu, ispod stola, a javno će i dalje se derati: Kosovo je Srbija, bla, bla, bla. Istovremeno će od EU ubirati stotine milijune eura bespovratne pomoći, milijarde eura i dolara povoljnih kredita, samo da podivaljli Srbi stišaju svoje prosvjede i žalopojke, barem za koji mjesec ili godinu, sve lažnog mira radi, umjesto da se jednom već izvrši dekomunizacija i denacifikacija Srbije, da se Srbiju oslobodi od četništva, jer srpski gradovi su jedini u Europi, a rijetki u svijetu, u kojima hodaju spodobe s velikim crnim zastavama na kojima se nalazi mrtvačka glava s natpisima „Od Zadra do Skadra“ i slične šovinističke poruke. (Velikosrpski program „Načertanije“ iz 1844. upravo i obuhvaća zapadne granice Srbije od Zadra, a može i do Karlobaga, Karlovca, Virovitice...)
Dosta je bilo srpske bahatosti i drskosti! Ovo što se ovih dana događa u Srbiji je ništa drugo nego rehabilitacija Slobodana Miloševića. Sram bilo one poput Borisa Tadića, koji je bio anti-miloševićevac, i koji je na valu gesla „GOTOV JE“ došao preko Đinđićevih leđa na vlast u Srbiji, a koji danas sudjeluje u to sramotnoj rehabilitaciji jednog od najvećih ratnih zločinaca u modernoj povijesti Europe! Jedino je jedini normalni političar u Srbiji, g. Čedomir Jovanović iz Liberalno-demokratske partije, rekao jedino normalno, da je Kosovo za Srbiju izgubljeno, i to odavno, a da sve drugo što ne uključuje prihvaćanje te realnosti predstavlja povratak u krvavu prošlost. I ja se s tim slažem. Na kraju će neki mudraci reći da postoji opasnost od ujedinjenja Kosova s Albanijom.
Kao prvo, boli me briga hoće li se ujediniti, meni to ne smeta, jer ako postoji Velika Britanija, pa Velika Srbija i t.d., onda može postojati i Velika Albanija. Kao drugo, postoji povijesni presedan, naime, Amerikanci su oteli Texas od Mexica i Španjolaca, zatim su proglasili neovinost države Texas, i poslije, nakon jedno 10, 15 godina se Texas ujedinio sa Sjedinjenim Američkim Državama. Danas je sin Texasa, nadareni državnik (šalim se) George Bush mlađi priznao Kosovo kao što su SAD svojedobno priznale nezavisnu državu Texas;-)
CBK
Post je objavljen 19.02.2008. u 23:25 sati.