Teško je uistinu domaćim mrziteljima istine i obožavateljima laži, crvenih i crnih zločinaca i ostalog zla spomenuti da su njihovi obožavani idoli počinili pored zločina genocida i zločin širenja vjerske, rasne i nacionalne netrpeljivosti – antisemitizam. Tito i Komunistička partija Jugoslavije gradili su politiku prema svijetu i iznutra, osim na komunističkom internacionalizmu, proleterskom socijalizmu, samoupravljanju i nesvrstanosti, i na pomno prikrivenom antisemitizmu.
Tito je već kao Staljinov vjeran i poslušan učenik u Moskvi odobravao progone i ubojstva židovskih članova partije i Kominterne, a neke je i sam prijavio sovjetskoj tajnoj policiji NKVD radi likvidacije. Staljin je do smrti sustavno provodio pogrom nad ruskim i inim Židovima kao neprijateljima, trockistima i zavjerenicima protiv vodeće uloge Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Naravno, to nije isključivalo činjenicu da su i sami dužnosnici židovskog porijekla stalno sudjelovali u bezumnim Staljinovim čistkama protiv svojih sunarodnjaka.
Titov antisemitizam ogledao se je ne samo u rušenju beogradske i pančevačke sinagoge po dolasku na vlast, već i u činjenici da je preostale židovske sinagoge dao preurediti u društvene domove, kinodvorane ili sjedišta partijskih komiteta (na pr. sinagogu u Bjelovaru su titoisti pretvorili u tako zvani društveni dom). Tito nije vratio od nacista konfisciranu židovsku imovinu preživjelima ili nasljednicima ubijenih za vrijeme Holokausta, već je dapače, nakon osnutka države Izrael 1948. godine poticao iseljavanje Židova sa područja Hrvatske i bivše Jugoslavije u Izrael uz uvjet da su se morali odreći jugoslavenskog državljanstva a samim tim i imovine koju su ostavljali za sobom.
Nakon prekida diplomatskih odnosa Tita i Izraela 1967. godine uslijedila je otvorena Titova anti-izraelska politika promoviranja, obučavanja i financiranja Al Fataha i raznih drugih terorističkih frakcija širom svijeta kojima je glavni cilj bio uništenje Države Izrael.
Jugoslavija pod Titom i njegovim naseljednicima postaje glavna europska baza međunarodnog terorizma pa se tako na beogradskom Surčinu zatiče i Carlos, najzloglasniji terorist 20. stoljeća, koji je stajao iza cijelog niza atentata i otmica američkih i izraelskih meta širom svijeta. U Zagrebu svoje ćelije ima Frakcija Crvene armije (RAF) kao jedna od najkrovoločnijih terorističkih frakcija sovjetske tajne službe KGB radi podrške palestinskog terorizma.
Uz logističku pomoć Titovih komunista 1985 godine izvršena je i otmica putničkoga broda Achille Lauro od Abu Abaasa pristiglog iz Beograda, na kojem je jedan jedini ubijeni putnik bio opet američki Židov Leon Klinghoffer, invalid na kolicima.
Valja naglasiti da jugokomunisti koji danas također vladaju nad Hrvatskom, nisu omogućili obnovu zagrebačke sinagoge iz čega se također da vidjeti koliko je u Titovoj komunističkoj partiji bio ukorijenjen antisemitizam.
Kada je zagrebački odvjetnik Smiljan Paraga 1986. prvi put nakon završetka Drugog svjetskog rata javno predložio obnovu Sinagoge koju su 1941./1942. porušili ustaše i nacisti, zagrebačka gradonačelnica a sadašnja ministrica, prekaljena jugokomunistkinja Marina Matulović Dropulić odgovorila je da to nije predviđeno urbanističkim planom. Umjesto obnove sinagoge režim i Stjepan Mesić su ohrabrili raskol u Židovskoj općini u Zagrebu koja je trebala biti nositelj projekta izgradnje nove zagrebačke sinagoge.
Valja naglasiti da je predsjednik Mesić i danas veliki prijatelj poznatog antisemita Moamera el Gadafija i libijskog režima koji terorizira vlastiti narod.
Iz Tuđmanove biografije važno je napomenuti da osim što je bio antisemit, pokrao je pomno skriveno zlato žrtava Holokausta u Zagrebu o čemu je svjedočio sam današnji predsjednik Stjepan Mesić kada je pao u Tuđmanovu nemilost. Zlato, koje je jedan ugledni zagrebački Židov sakrio i u partizanima se povjerio Tuđmanu, da zlato uzme ukoliko on ne bi preživio, Tuđman je, unatoč činjenici da je vlasnik preživio Drugi svjetski rat kao partizanski borac, pokrao i odnio sa sobom u Beograd. Nakon što se je vlasnik sam uvjerio da je Tuđman oteo njegovo zlato, nije se zbog Tuđmanovih veza s Rankovićem i Titom usudio tražiti povrat svoga otetog zlata.
Sve ove relevantne činjenice pokazuju da su Tito i njegovi epigoni marljivo širili vjersku ksenofobiju i antizsemitizam bilo iz uvjerenja, bilo jer im je to donosilo znatnu materijalnu i novčanu korist.
(Izvor: “HRVATSKO PRAVO” ON LINE, 02. II 2008. članak: “Kako su Titovi komunisti sudjelovali u pogromu i otimali židovsku imovinu!”)
Post je objavljen 03.02.2008. u 21:25 sati.