Pregled posta

ZAVJERE PROTIV SVJETSKOGA MIRA II.

Black Hand Gang

KOSOVSKA KRIZA 2008. – BOSANSKA KRIZA 1908.

Na početku, najnovije vijesti iz beogradskog pašaluka: oporbena i istinski demokratska Liberalno-demokratska partija iz Srbije (čelnik stranke LDP je Đinđićev duhovni nasljednik, mladi, Čedomir Jovanović) obavijestila je na tiskovnoj konferencije nakon srpskog tornada zvan beogradski prosvjedi, kako postoje dokazi da je napad na diplomatska predstavništva i uništavanje američkog veleposlanstva u Beogradu (i napad na hrvatsko veleposlanstvo i veleposlanstva drugih zemalja) „politička odluka srpske vlade da beogradska policija ne spriječi prosvjednike i huligane“ koji su stajali pod kontrolom Ministarstva unutarnjih poslova Srbije. Diplomatski predstavnici veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Republici Srbiji evakuirani su u Hrvatsku, a State Department je oštro upozorio vladu Srbije da se takva provokacija ne smije više ponoviti, te traži od nadležnih organa u Srbiji istragu i kažnjavanje počinitelja. Svakako da će kriminalistička istraga srpske policije završiti na nižim razinama jer inače bi trebao biti kažnjen predsjednik vlade Vojislav Koštunica-Kalašnjikov koji je i zakuhao cijelu priču. Toliko, za sada iz „komšiluka“.

U ovom postu nastavljam sa prezentacijom Štedimlijeva djela „Zavjere protiv svjetskoga mira“ koji je ovaj crnogorski patriot i protivnik velikosrpske ideologije napisao na osnovi srpskih, britanskih austrougarskih i hrvatskih izvora koji uključuju analizu tiska s početka 20. stoljeća i sudskih spisa kao i dokumenata tajne srpske zavjereničke organizacije „Crne ruke“ i njezinih ogranaka u Bosni i Hercegovini poput srpske terorističke organizacije „Mlada Bosna“ koja je godine 1914. službeno stajala iz Sarajevskog atentata koji je bio povodom Prvog svjetskog rata, dok je u pozadini stajala „Crna ruka“ i vlada Kraljevine Srbije. Prilikom najnovijih događaja u vezi s kosovskom krizom - proglašenje i međunarodno priznanje državne nezavisnosti Republike Kosovo i srpske reakcije - javila se do sada nepoznata organizacija „Mlada Bosna“ koja je priznala nekoliko terorističkih bombaških napada u kojima je izazvana materijalna šteta, i kako su njeni anonimni predstavnici izjavili, „nije im cilj izazvati ljudske žrtve“ (možemo si misliti, poštovani blogeri). Suvremena „Mlada Bosna“ vjerojatno je nastala u laboratoriju izvrsne srpske tajne službe koja je nastala na osnovi nekadašnje izvrsne, profesionalne, stručne i ideološke Kontraobavještajne službe JNA i jugoslavenske Udbe koje u očima hrvatske javnosti (iako ne u vlastima) nose pečat zločinačke organizacije, što je činjenično točno iz hrvatskog kuta gledano s obzirom na ulogu KOS-a u velikosrpskoj agresiji 1991. na Hrvatsku i velikosrpsku pobunu koja joj je prethodila, ali to ne znači da ta služba nije bila dobra. I te kako je bila dobra, naravno, u korist Srba – KOS je za vrijeme velikosrpske agresije uspio razvrgnuti hrvatsko-bosansku koaliciju i izigrati Hrvate protiv Muslimana (Bošnjaka) i obratno što je u konačnici dovelo do toga da su Srbi izbjegli neminovni totalni ratni poraz koji donosi jedna takva vrsta anti-velikosrpske koalicije. (Srpski „End-Sieg“ ili konačni poraz, odgođen je tako za buduće vrijeme koje dolazi, ili koje je sada došlo.)

S.M. Štedimlija u svome djelu obrađuje razdoblje koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi gdje su događaji utjecali na svjetska zbivanja toga doba (bolje rečeno, gdje su svjetski čimbenici izazvali svjetska zbivanja), dakle, početak 20. stoljeća, a utječu kako danas vidimo i početkom 21. stoljeća. Ne zato što bi Srbi bili neka civilizacijska, industrijska, intelektualno-tehnološka ili ekonomsko-financijska i naftno-bankarska sila nego zato što su određeni svjetski čimbenici zainteresirani za Jugoistočnu Europu gdje zapadni Balkan (područje zapadno od Bugarske, Grče i Rumunjske) igra ključnu ulogu. Knjiga „Zavjere protiv svjetskoga mira“ („Verschwörungen gegen den Frieden“, kako glasi naslov njemačkog prijevoda koji je objavljen za njemačko govorno područje) vrlo je važna za razumijevanje razvoja događaja u poslijeratnoj Jugoistočnoj Europi, dakle, nakon 1999. godine, osobito za aktualne političke procese u kojima se taj prostor nalazi i danas. To također vrijedi i za aktualni politički i povijesni proces u kojemu se nalazi i Hrvatska. Štedimlija otvara cijeli niz zabrinjavajućih pitanja na koja svjetske sile nisu do danas dale odgovor, ne zato što ne znaju nego ne žele dati odgovor jer bi inače područje Jugoistočne Europe postalo oaza mira i prosperiteta (balkanska Skandinavija), a to nije u interesu moćnika ovoga svijeta jer u tom slučaju gube geopolitičku kontrolu nad nama. Nisu svi u svijetu zločesti, postoje i dobri „dečki“ ali oni su politički slijepi, ne znaju učiti od učiteljice života – povijesti, i podcjenjuju znanje brojčano malih naroda, kao što i inače „velike“ nacije podcjenjuju brojčano male, a iskustveno superiorne nacije kao što je hrvatska, češka, mađarska, slovenska, albanska itd. Francuzi, Englezi, Turci, Rusi, Amerikanci, Kinezi i t.d. tipični su primjeri nepopravljivih ponavljača grešaka koje stoje njihove populacije, a preko njih i zbog njih i svjetske populacije. Štedmilija je u poglavlju pod naslovom „Bosanska kriza i Zagrebački veleizdajnički proces“ detaljno opisao događaje koji su prethodili Prvom svjetskom ratu i bili izravni uzroci svjetskog sukoba.

Atentat 1903. – 2003.

Neki povijesni događaji kao da se ponavljalju, a to znači da iz povijesti nismo ništa naučili, ili, ako imamo pravo postaviti teoriju zavjere, onda netko vuče točno takve obavještajne i političke vanjsko-političke poteze koji dovode do ponavljanja jednom već iskušanog scenarija, jer, ako je jedan scenarij uspio i bio uspješan, zašto ga ne ponoviti? Zašto ne staviti na konja koji pobjeđuje na utrkama? A koji je to scenarij?

Britanski scenarij destabilizacije Njemačke preko Srbije, i osiguranje naftnih putova iz Mezopotamije i s Kavkaza kao i samih naftnih bogatstava u navedenim područjima (to je bio scenarij s početka 20. stoljeća). Koji su se povijesni događaji već ponovili? Pa, na primjer atentat na srpske državnike se ponovio, čak datumski i poklopio, što slučajno ili ne ali ima psihološku težinu: godine 1903. je klika srpskih zavjereničkih oficira izvršila atentat na prozapadnog srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, i ubila njega i suprugu, te likvidirala gotovo sve članove tadašnje vlade, uključujući i predsjednika srpske vlade u Beogradu.

Godine 2003. je klika srpskih oficira ubila prozapadnog premijera Srbije, Zorana Đinđića (izručio Miloševića međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine), s tim da je srpska vlada upjela tada spriječiti daljnji scenarij, a to je likvidacija članova vlade Srbije. Dogodio se kontra-scenarij što je noćna mora za svakog urotnika – vlada Srbije se naime snašla, nije pala u totalni šok, već je proglasila izvanredno stanje i počela uhićivati urotnike koji su povezani s politikom i mafijom odnosno koji jesu mafija pod zaštitom politike, i to Miloševićevog totalitarnog aparata. Na žalost demokracije i ljudskih prava u Srbiji, Europska Unija je post-Đinđićevoj demokratskoj vladi zabranila da izvanredno stanje traje dulje od tri mjeseca, i to „demokracije radi“, kako je glasilo objašenjenje Bruxellesa. Ne znam jesu li u Europskoj Uniji toliko glupi, birokatski tupi i slijepi, ili netko stoji iza navedene odluke EU (možda srpski saveznici Englezi), praktične zapovijedi Bruxellesa koja je 2003. upućena Beogradu, iako je produljeno trajanje izvanrednog stanja moglo dovesti do totalnog poraza svih nedemokratskih snaga u Srbiji, što bi u konačnici vodilo stabilizaciji i miru Srbije kao i zapadnobalkanske regije. Ovako su se u posljednjih pet godina oporavile anti-demokratske snage u Srbiji, kao i mafija, i sada prijeti obratna situacija: anti-demokratske snage prijete uništenjem demokratskih snaga što se zorno može primijetiti praćenjem zbivanja na „mitingu istine“ pod naslovom „Kosovo je Srbija“, od 20. veljače 2008. u Beogradu na kojemu se putem transparenata zahtijevalo uhićenje predsjednika Srbije Borisa Tadića i predlagalo ubojstvo Čedomira Jovanovića, kao tobože srpskih izdajica iako su jedini srpski izdajice četnici i velikosrpski ideolozi koji su svojim suludim projektima upropastili generacije srpskih naraštaja i generacije drugih naroda izvan Srbije. Pored toga je odvjetnik obitelji Đinđić na suđenju atentatorima na čelu s oficirom iz specijalne srpske policije, i Miloševićevim egzekutorom i pasom rata i ratnim zločincem Miloradom Ulemekom „Legijom, izjavio nakon završetka procesa kako je „Europska Unija zabranila srpskim istražnim organima da rasvijetle političku pozadinu premijerova ubojstva“.

Pošto 1999. godine Zapad nije išao do kraja u uništenju velikosrpske politike nego je postupio slično kao 1991. u Iraku kada nije do kraja uništio Sadamov režim, sada netko u Srbiji i u svijetu koristi velikosrpsku infrastrukturu i ponavlja scenarij destabilizacije Europe i praktički svijeta, a tko se sve iza toga krije vidjeti ćemo u bliskoj budućnosti, za sada su vidljive post-miloševićevske snage u Srbiji i Putinova Rusija.

Drugi povijesni događaj koji se u međuvrmenu ponovio je međunarodna kriza u Europi: godine 1908. izbila je „Bosanska kriza“ koja je nastala nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908. godine, i srpske prijetnje ratom zbog aneksije.

S obzirom da je po velikosrpskom planu „Načertanije“ Bosna i Hercegovina u interesnoj sferi Srbije, „lud narod“ u Srbiji je „poludio“ kad je Austro-Ugarska zaskočila srpske fanatike i jednostrano pripojila Bosnu Austro-Ugarskoj, s time da su Beč i Pešta učinili odmah jednu stratešku grešku stavljaljući Bosnu pod upravu Beča i Pešte umjesto Zagreba, što je u konačnici dovelo do nestanka Austro-Ugarske zbog njene slabe unutarnje kohezije. Srbija je tada mobilizirala svoju vojsku s namjerom da napadne višestruko jaču austrougarsku vojsku i višestruko jaču austrougarsku državu, ali je ruski car u posljednji tren uspio kralja Petra I. Karađorđevića, mrzitelja Nijemaca, odgovoriti od toga suludog i samoubilačkog čina, uz obrazloženje da Rusija još nije spremna za rat. (Austro-Ugarska je, inače, preventivno sebi pripojila Bosnu jer su svi pokazatelji upućivali na to da će to Srbija učiniti odnosno pripojiti Bosnu Srbiji.)

Danas, točno 100 godina nakon toga svjetskog događaja, imamo gotovo identičnu situaciju: Kosovo je proglasilo nezavisnost i otcjepljenje od Srbije (17. veljače 2008.) ili drugim riječima, Zapad je Kosovo pripojio sebi. Srbija je u međuvremenu mobilizirala vojsku i poslala svoje oružane snage na granicu prema Kosovu, a srpski saveznik i ruski predsjednik Putin upozorio je da priznanje Kosova od europskih zemalja predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja „batinu koja ima dva kraja“, kako se izrazio na tiskovnoj konferenciji u Kremlju. Predstavnik Ruske Federacije u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) priprijetio je i ratom, iako Kremlj poslije demantira prijetnju, ali to i jeste dio psihološko-propagandnog rata i izvidnica kako bi se vidjelo kako na prijetnje reagira Zapad, i ima li šanse vojna opcija protiv kosovske nezavisnosti i međunarodnog priznanja koje je uslijedilo od strane zapadne alijanse. Nema sumnje da će slijedeći utorak, kada dođe formalni Putinov nasljednik u Beograd, ruski partneri znati nagovoriti svoje srpske plaćenike da se obuzdaju u primjeni bilo kakve vojne sile u vezi Kosova. Ako, onda će se za početak ići na podjelu Kosova odnosno na okupaciju sjevernog dijela Kosova gdje živi veći dio srpske nacionalne manjine na Kosovu, iako je i to upitno da bi doživjelo uspjeh jer Zapad je priznao cijelo Kosovo, dakle, i sjeverni dio.

TUĐMANOV ŠEĆER DOLAZI NA KRAJU...

Zapad je već jednom odbio podjelu Kosova, 1999. godine, kada je podjelu predlagao političar s iskustvom u podjeli vlastita i tuđeg teritorija, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kada je u svibnju 1999. godine, usred NATO-bombardiranja Srbije, iznio u talijanskom tisku prijedlog podjele Kosova. Tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić (poslije savjetnik crnokošuljaša Đapića za vanjsku politiku) negirao je Tuđmanov prijedlog, a njegov tadašnji zamjenik dr. Ivo Sanader je Tuđmanov prijedlog podjele Kosovoa iznio predstavnicima diplomatskog zbora u Zagrebu, nazvavši podjelu Kosova u agitpropovskoj maniri „mirovnom inicijativom predsjednika Tuđmana“. Tuđman, kao tadašnji čvrst Miloševićev saveznik i glasnogovornik njegova velikosrpskog mentora Dobrice Ćosića iz Srpske akademija nauka i umjetnosti, iznio je plan o podjeli Kosova na južni i sjeverni. Zapad je Tuđmanov prijedlog glatko odbio, što ne znači da taj nepravedni prijedlog neće sutra prihvatiti, jer sjetimo se Bosne i Hercegovine (Daytonski sporazum, 1995.) koju je Zapad podijelio s Miloševićem i Rusima, kao svojedobno Čehoslovačku s Hitlerom i Nijemcima (Münchenski sporazum 1938.).

Posljednja vijest s Kosova je da se EU povukla iz sjevernog dijela Kosova. Hoće li se misija Europske Unije ikada vratiti na sjeverno Kosovo brzo će pokazati vrijeme.

Ako emocije stavimo po strani, i kažemo, dobro, „mira radi“, ajmo podijeliti Kosovo, vuk neće biti sit, a koze bome ne budu bile na broju. Zašto? Zato što podjela Kosova ne bi bila kraj kosovskoj krizi, jer uzrok te krize nije Kosovo nego velikosrpska ideologija kojoj je Kosovo samo izgovor za „Drang nach Westen“. Interes velikosrpske klike leži u Bosni, u aneksiji tako zvane „Republike Srpske“, a kad bi to prošlo glatko onda ni krajnja velikosrpska crta Virovitica – Karlovac – Karlobag nije neostvariva, barem po logici zastupnika velikosrpske ideje.

CBK


Post je objavljen 24.02.2008. u 13:36 sati.