CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma
srijeda, 30.01.2008.
Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma demantira predsjednika Mesića
Datum objave 29.01.2008 14:58
"Jutarnji list", 29.01.2008.
DOGAĐAJI DANA
'Antifašisti su nanijeli ljagu hrvatskom narodu' ________________________________________
ZAGREB - Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, reagirajući na izjavu predsjednika države, priopćio je da domaći antifašisti nisu nikakvu ljagu sprali nego su ljagu nanijeli hrvatskom narodu.
Predsjednik Republike Stjepan Mesić izjavio je u povodu Međunarodnog dana holokausta, koji se obilježavao 27. siječnja, uz ostalo, kako su ustaški zločinci nanijeli, sudjelujući u holokaustu, tešku ljagu hrvatskom imenu, ljagu koju su pomogli sprati samo hrvatski antifašisti.
"Upravo suprotno, hrvatski antifašisti, pod vodstvom KPH i KPJ i maršala Tita, počinili su brojčano više zločina negoli ustaški režim s jedne strane, a s druge strane su hrvatski i jugoslavenski antifašisti počinili 1945. genocid nad hrvatskim narodom tako da domaći antifašisti nisu nikakvu ljagu sprali nego su ljagu nanijeli hrvatskom narodu", stoji u priopćenju za javnost Centra.
Sjećajući se zločinačkog ubojstva židovskog naroda u Europi od strane nacističkog režima, Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, kako se navodi, pridružuje se zagrebačkoj Židovskoj općini i zajednici židovske populacije Republike Hrvatske u osudi genocida nad židovskim narodom, izražavajući sućut za žrtve i mučenike holokausta u Europi i na području Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.
Navodeći kako je titoistički režim bio antisemitski, Centar podsjeća da je nakon Drugoga svjetskoga rata srušena u Beogradu jedina preostala sinagoga, zatim u Pančevu, a u niškoj sinagogi otvorena je galerija slika. U Galeriji fresaka u središtu Beograda antifašistički je režim "zaboravio" postaviti spomen-ploču u spomen na povijesnu činjenicu da je tu stajala sinagoga, koju je srušio velikosrpski režim 1941. godine. Antifašistički režim u Zagrebu, kako se dodaje, namjerno je propustio nakon rata na mjestu srušene sagraditi i obnoviti zagrebačku sinagogu. (Hina)
subota, 26.01.2008.
VELIKOSRPSKI ŠOVINIZAM U JAGODNJAKU I UDAR S PANTOVČAKA
Na djelu je psihološko-propagandni rat protiv suvereniteta Republike Hrvatske. Psihološko-propagandni rat vodi se po svim obrascima priručnika tajnih službi, i različitim intenzitetom. Intenzitet pritiska na Hrvatsku doživio je novu kvalitetu. Pritisak se vrši iz inozemstva, i od strane unutarnjeg neprijatelja koji i ne krije da je neprijatelj ove zemlje, a pri tome ne mislim samo na određene srpske predstavnike u Hrvatskoj nego i na ostatke moćnog jugoslavenskog komunističkog i udbaškog podzemlja koje svoje pipke ima duboko u strukturama hrvatske države. Trenutno Hrvatska nema nikakvu kontraobavještajnu zaštitu od takvih napada jer su njene tajne službe udbaške, i okrenute suzbijanju oporbe. Predstavnici vlasti su uglavnom korumpirani, tako da je psihološko-propagandni napad na Hrvatsku bez gotovo ikakve rekacije vlade Republike Hrvatske, a predsjednik Republike tako i tako je na strani onih drugih.
Pritisak na Hrvatsku je različit, ali s jednim ciljem – slomiti hrvatski suverenitet. Stoga se provocira ustavni poredak Republike Hrvatske, napada se hrvatski jezik i pravo Hrvata na narodnu samobitnost koja uključuje i pravo na hrvatski jezik, na hrvatski pravopis i latinično pismo.
Iz etnički očišćene četničke tvorevine „Republike Srpske“ dolaze prijedlozi da se Republiku Hrvatsku pred međunarodnim sudskim tijelima optuži za navodni genocid nad Srbima u NDH koji se u NDH nikada nije dogodio. Stalno spominjanje „700. 000“ navodnih srpskih žrtava u NDH, koje velikosrpski krugovi plasiraju u svijetu, na tom su tragu. Posljednji takav napad dogodio se u Neue Rheinische Zeitung početkom ove godine od njemačkog i svjetski poznatog ateističkog i marksističkog kritičara Rimokatoličke crkve i vanjskog suradnika Srpske akademije nauka i umjetnosti, Karlheinz Deschnera.
Zatim veliki pritisak predstavlja haaška optužnica protiv zapovjednika i generala Hrvatske vojske, Ante Gotovine, u kojoj se preko Gotovine optužuje vlast hrvatske države da je za vrijeme i nakon „Oluje“ etnički očistila srpsku nacionalnu manjinu s nekadašnjih okupiranih područja. Četnik i nekadašnji politički tajnik pobunjeničke paravlade u tako zvanoj „Republici Srpskoj Krajini“, Savo Štrbac, bio je jedan od glavnih informatora haaškog tužiteljstva, na osnovi čega je general Gotovina i optužen. Savo Štrbac ne taji da mu je cilj Gotovinina osuda, kako bi se preko takve osude međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine aktivirao propali međunarodni plan Z-4 od Kontaktne skupine (SAD, Francuska, Velika Britanija, Rusija i Njemačka) koji je 1995. uoči hrvatske vojno-redarstvene oslobodilačke akcije „Bljesak“ predviđao podjelu suvereniteta Republike Hrvatske između Hrvata i pobunjenih Srba koji bi na okupiranom području dobili političku autonomiju, pravo na vlastitu policiju, školstvo, valutu, pravo na srpski jezik u javnoj uporabi, mirovine, socijalna davanja i druge benficije iz hrvatskog državnog proračuna. (Plan Z-4 nije operacionaliziran zato što ga je odbio glupan i ratni zločinac Milan Martić.) Prisjećamo se da su glavni promotori tzv. „Plana Z-4“ u hrvatskoj javnosti bili Stjepan Mesić i Josip Manolić. Po tom planu je Hrvatska trebala postati federacija ili konfederacija, dakle, podijeljeni suverenitet između Hrvata i Srba, a poanta bi bila da bi Srbi u Hrvatskoj dobili ustavni status naroda, a ne više nacionalne manjine. To bi na kraći ili duži rok bio kraj bilo kakve hrvatske državnosti. Međutim, moćni srpski saveznici u svijetu, prije svega Velika Britanija i Rusija, rade na tome da bude skršen hrvatski suverenitet sada kad nije u vrijeme rata, jer u prošlom ratu srpski saveznici u svijetu, koji su otvoreno podržavali Miloševićevu agresiju na Hrvatsku i BiH, nisu uspjeli u svom naumu da preko Srbije zavladaju zapadnim Balkanom. U jednom trenutku se činilo da su Britanci uspjeli kada je predsjednik Tuđman pokleknuo pred zahtjevom da na crte velikosrpskih osvajanja u Hrvatskoj dođu početkom 1992. međunarodne snage UNPROFOR, što je bila ucjena da Europska Zajednica (prethodnica Europske Unije) prizna Republici Hrvatskoj državnu nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije ili drugim riječima da Hrvatska bude međunarodno priznata. Kada je u „Oluji“ srušena kao kula od karata tzv. „Krajina“, propao je i britanski plan o ponovnom dobivanju kontrole nad zapadnim Balkanom. Zato se nakon „Oluje“ sakupljaju nove snage u svijetu, i u Hrvatskoj, za rušenje hrvatskog suvereniteta. Na tom je tragu i najnovija afera u Jagodnjaku.
SRPSKI ŠOVINIZAM U JAGODNJAKU I VELIKOSRPSKI UDAR NA PANTOVČAKU
Srpski šovinist u Jagodnjaku, Milovan Ležaja, ravnatelj jedne osnovne škole u tom dijelu hrvatskog Podunavlja, bio je za vrijeme rata četnik. Kako je u svom priopćenju i javnom prosvjedu upozorila udruga Hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata, „...Miroslav Ležaja je za vrijeme okupacije bio strah i trepet za sve nesrbe Jagodnjaka i napose Končareve ulice. Tijekom srpske okupacije nasilno je uselio u kuću samohrane majke (bolesne kćerke) Ane Sigetac koja je s najlon-vrećicom morala otići u Osijek“. Drugim riječima, Milovan Ležaja je gospođu Sigetac, uz pomoć velikosrpskog režima, za vrijeme rata etnički očistio. „Vratila se 1998. godine, ali ne u svoju kuću. Poslije vratolomija s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) uspjela se ipak useliti u kuću, dok se Ležaja preselio preko puta u kuću odbjeglog kolege četnika Milovana Urukala.“
Prisjetimo se, predsjednik Tuđman dogovorio se uoči „Ouje“ sa Slobodanom Miloševićem da „Oluja“ neće obuhvatiti hrvatsko Podunavlje. Tako se dogodilo da je nakon rata u Vukovaru počelo živjeti 70 posto Srba, dok ih je prije rata bilo ispod 40 posto odnosno u relativnom broju je bilo prije rata manje Srba nego Hrvata u Vukovaru. Prisjećamo se i kako je savjetnik predsjednika Tuđmana, ing. Hrvoje Šarinić, potpisao s međunarodnom zajednicom tako zvani „Erdutski sporazum“ po kojemu su Srbi u hrvatskom Podunavlju dobili specijalni politički autonomni status koji je obuhvaćao da srpski regruti ne pohađaju vojni rok u Hrvatskoj vojsci, i da srpski učenici u školama ne uče povijest po hrvatskom školsko-obrazovnom programu, tako da nisu učili da je Miloševićeva Srbija i JNA izvršila agresiju na Hrvatsku, napad, opsadu i okupaciju Vukovara i etničko čišćenje, kao i da nastavu ne slušaju na hrvatskom jeziku nego isključivo na srpskom jeziku. Kada je pred kamerama Hrvatske televizije Franjo Tuđman 1998. slavodobitno izveo još jednu medijsku manipulaciju s uspostavom ustavno-pravnog poretka u hrvatskom Podunavlju, hrvatsku je javnost ostavio u medijskom mraku glede novih prava koje je dao Srbima u istočnoj Hrvatskoj, i to na vukovarskom području koje je bilo najžešće na udaru velikosrpske agresije, i koje je otporom agresoru spasilo hrvatski suverenitet i samobitnost hrvatske nacije. Godinama nakon rata je hrvatska policija u Podunavlju bila pod međunarodnim monitoringom međunarodnih policijskih snaga odnosno tutora, kao da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju, a ne Srbija na Hrvatsku.
Ovih dana obnovljen je napad na hrvatsku povijest. Trojka na čelu s titoističkim povjesničarom Tvrtkom Jakovinom sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, lansirao je ponovo prijedlog dodatka za školske udžbenike povijesti u osnovnim školama u Hrvatskoj, u kojima nema ni riječi o velikosrpskoj agresiji odnosno doslovno nema riječi „agresija“, a osim hrvatskog gledišta, daju se i gledišta agresora, dakle, Beograda, Srbije i četnika, što bi bilo isto kao kada bi francuski učenici učili gledišta Hitlerovih nacista koji su vjerojatno imali neka gledišta kada su izvršili agresiju na Republiku Francusku u lipnju 1940. godine. Istovremeno predsjednik Mesić u razgovoru za beogradske „Večernje novosti“ nedavno predlaže uvođenje pisma srpske ćirilice u hrvatski školsko-obrazovni program za sve učenike, bez obzira na nacionalnost, i time izravno jača velikosrpski pritisak na Hrvatsku, i daje prilog rušenju hrvatskog suvereniteta. U predsjedničkom uredu na Pantovčaku Mesić je zaposlio neke neprijatelje Republike Hrvatske na čelu sa savjetnikom za vanjsku politiku Budimirom Lončarom, nekadašnjim visokim oficirom jugokomunističke totalitarne i terorističke tajne službe OZNE, i posljednjim ministrom vanjskih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je u Vijeću sigurnosti OUN 1991. tražio uvođenje embarga na izvoz oružja u SFRJ. S obzirom da je JNA sa srpskim četnicima bila naoružana do zuba, embargo nije pogađao Srbiju i Beograd nego razoružanu Hrvatsku.
Ulazak predstavnika srpske nacionalne manjine iz reda Srpske demokratske samostalne stranke (SDSS) u službenu koaliciju s vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom i u vladu Republike Hrvatske dodatno je ojačao dojam (percepciju) najvećeg dijela hrvatske javnosti da se radi o uzastopnim velikosrpskim udarima na dostojanstvo hrvatskog naroda. Iako nije nužno da predstavnik srpske nacionalne manjine uopće sudjeluje u hrvatskim vlastima na nacionalnoj razini, samo sudjelovanje ponekog predstavnika srpske nacionalnosti u hrvatskim vlastima ne bi bila tragedija niti sporno ako bi kandidati dolazili sa izbornih lista hrvatskih stranaka, ali ako dolaze sa izborne liste Srpske demokratske samostalne stranke onda je to problem zato što se u toj stranci nalaze i Srbi koji su sudjelovali u velikosrpskoj pobuni i agresiji na Hrvatsku. Preduvjet sudjelovanju stranke SDSS u hrvatskim vlastima bila bi lustracija u toj stranci i udaljavanju bivših četnika iz javnog i političkog života Hrvatske. Stoga je neophodan zakon o lustraciji koji bi riješo pitanje bivših četnika, ali i pitanje bivših komunista u strukturama hrvatske države. Naravno da naše vlasti neće nikada donijet takav zakon jer svoju vlast i temelje na nekadašnjim komunističkim kadrovima pa bi sami sebe morali lustrirati. Stoga će lustracija doći jedino od buduće neke nekomunističke hrvatske demokratske snage koja će se izboriti za mjesto pod suncem u hrvatskom parlamentu.
Usput rečeno, Mesićev prijedlog za uvođenjem srpske ćirilice nije pao s Marsa jer je g. Mesić 1967. godine, kada je još bio „drug“, što je danas zasigurno u srcu, kao delegat komunističke skupštine u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske održao filipiku i najoštrije napao predstavnike Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku za koje je zahtijevao zatvorske kazne, zbog verbalnog delikta odnosno zato što su se „drznuli“ zatražiti zaštitu za hrvatski jezik od daljnje srbizacije.
Na takvim primjerima kao što je Mesićev prijedlog o uvođenju srpske ćirilice u Hrvatskoj vidi se licemjerje onih koji se navodno zaklinju u Europu, u europske, civilizacijske vrijednosti dok kod kuće uopće ne poštuju Ustav Republike Hrvatske koji spada u dio europske baštine, i civilizacijsku vrijednost.
Po Ustavu RH je hrvatski jezik JEDINI jezik javne uporabe u Hrvatskoj. Srpski šovinist Milovan Ležaja brani hrvatskim učenicima u školi u kojoj je ravnatelj učenje na hrvatskom jeziku, i izravno krši Ustav RH. Ministar obrazovanja i znanosti, dr. Dragan Primorac (HDZ) nije protiv navedenog ravnatelja podnio kaznenu prijavu, niti su se javila razvikana društva za zaštitu ljudskih prava da stanu u obranu ljudskih prava hrvatskih učenika u Jagodnjaku, u istom onom mjestu u kojemu su uoči početka rata šovinisti Vojislav Šešelj i njegova četnička banda držali velikosrpske šovinističke huškačke govore protiv Hrvata. HHO osuđuje što se Ležaju navodno proziva zbog njegove srpske nacionalnosti, što uopće nije istina, nego se tog tipa proziva zato što je šovinist, a to što je srpske nacionalnosti je sporedna pojava; mogao bi biti i Kinez, ali kada bi zahtijevao od hrvatskih učenika prisilno učenje na pismu srpske ćirilice, svejedno bi bio šovinist; riječ je o principima, i o poštivanju ili nepoštivanju hrvatskog ustava. Gdje je sada hrvatski parlamentarni „Savez za Europu“, gdje su SDP i HDZ da u zaštitu uzmu hrvatsku djecu u Jagodnjaku? Gdje ste dame i gospodo kukavice i licemjeri? Gdje su liberalni mediji da osude ponašanje ravnatelja Ležaje koji uopće nije dobio otkaz iako ga je zaslužio, i koji kao bivši četnik ne bi ni smio raditi u nekoj školi u Hrvatskoj. Koliko znam, u školama nema niti jednog zaposlenog bivšeg ustaše, ali ima bivših komunista, a kako vidimo, i četnika. I kako to ne bi bilo sve, jedan je britanski zastupnik u Europskom parlamentu postavio prošle godine, na prvi pogled blesavi i smiješan prijedlog da – „neka se narodi zapadnog Balkana dogovore o jednom jeziku kojim bi se služili u Europskoj Uniji kada jednom postanu članice Unije“. Naravno, ratni zločinac Vojislav Šešelj iz svoje haaške ćelije poručuje u svojoj najnovijoj knjizi da je „hrvatska nacija jedna umjetna i nepostojeća nacija koju da je stvorio Vatikan“. Incidenti u Vukovaru su svakodnevni, ali oni velikosrpski, kao kada su Srbi u Negoslavcima vijorili prošle godine zastavom „Republike Srpske Krajine“. Još samo nedostaje da Mesić predloži uvođenje himne „Hej Slaveni“ i da se još jednom ispriča u ime RH za zločine nad Srbima, i u biti da se ispriča što smo se branili od njihove agresije, iako nam Srbi ni tada ne bi oprostili jer za velikosrpsk politiku je dobar Hrvat samo mrtav Hrvat. Šef misije OESS-a u Hrvatskoj je prošle godine ustvrdio da je „položaj hrvatskih povratnika u BiH na područje „RS“ puno teži nego položaj srpskih povratnika u Hrvatsku“. Osim toga, u „RS“ se vratilo samo šest posto od u ratu etnički očišćenih Hrvata, dok se u Republiku Hrvatsku vratilo preko 100 tisuća Srba ili oko 50 posto onih koji su 1995. sami pobjegli u „RS“ i u Srbiju. (Prilikom povratka izbjeglica nema reciprociteta.) Prijedlozi da hrvatska država srpskim povratnicima izgradi stanove i kuće, i da im isplati mirovine za razdoblje pobune, agresije i okupacije, na tragu je psihološko-propagandnog rata protiv Republike Hrvatske koji je proprimio na intenzitetu što se više približava početak suđenja generalu Anti Gotovini. Ovisno o ishodu toga suđenja velikosrpska politika će doživjeti još jedan slom, ili, ne daj Bože, još jednu pirovu pobjedu.
CBK, 27. I 2008.
petak, 25.01.2008.
MEDIJSKA CENZURA O DVOGODIŠNJOJ OBLJETNICI MEĐUNARODNE OSUDE ZLOČINA KOMUNIZMA
„POTREBA MEĐUNARODNE OSUDE ZLOČINA TOTALITARNIH KOMUNISTIČKIH REŽIMA“
Rez. 1481 P.A.C.E. ima 14 točaka. U prvoj točci se Parlamentarna skupština poziva na svoju rezoluciju broj 1096 iz 1996. godine kojom je započelo razotkrivanje baštine nekadašnjih komunističkih totalitarnih sustava. Rezolucija 1481 izglasana je iz razloga što međunarodna osuda komunizma iz 1996. godine nije imala očekivani efekt u bivšim komunističkim zemljama u Europi. Već druga točka rezolucije 1481 kaže na koja se područja rezolucija odnosi: na Srednju i Istočnu Europu gdje su vladali komunistički režimi, ali se dodaje kako je totalitarni komunistički sustav na vlasti „još uvijek u nekoliko zemalja na svijetu“. Istodobno se ističe da su ti režimi bez iznimke masovno kršili ljudska prava. „Kršenja su se razlikovala ovisno o kulturi, zemlji i povijesnome razdoblju, a uključivala su pojedinačna i masovna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracionim logorima, izgladnjivanje, deportacije stanovništva, mučenja, robovski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progona na etničkoj i vjerskoj osnovi, kršenje slobode savjesti, misli i govora, slobode tiska te izostanak političkog pluralizma.“ Ti su se zločini opravdavali u ime teorije o klasnoj borbi i po načelu diktature proletarijata, ističe se u 3. točki rezolucije 1481 koja navodi da je tumačenje ta dva načela opravdavalo „eliminaciju“, „uklanjanje“, onih ljudi koje se smatralo štetnima za izgradnju novog društva i kao takvima neprijateljima toalitarnih komunističkih režima. No, pad totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije u svim slučajevima dovelo do međunarodne istrage o zločinima koji su počinjeni. „Štoviše, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, što je učinjeno u slučaju zločina što ih je počinio nacionalsocijalizam (nacizam)“, ističe rezolucija u točki br. 5, te se u točki br. 6. upozorava da je upravo zbog toga „jasna svijest o zločinima što su ih počinili totalitarni komunistički režimi vrlo slaba... Parlamentarna skupština je uvjerena da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta da se slični zločini izbjegnu u budućnosti. Štoviše, moralna osuda počinjenih zločina igra vrlo važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja.“ „Parlamentarna skupština je uvjerena da one žrtve zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi koje su još žive ili njihove obitelji zaslužuju naklonost, razumijevanje i priznanje njihovih patnji“, piše u 8. točki rezolucije. ...U 12. točki oštro se osuđuju zločini komunizma, a u 13. točki pozivaju se još jednom sve nekadašnje komunističke i postkomunističke partije da, ako nisu osudile komunističku i svoju prošlost, da ih nedvosmisleno osude. U rezoluciji se pozivaju vlasti bivših komunistikih zemalja da podupru povjesničare i organizacije za istraživanje zločina komunizma u znanstvenim istraživanjima razdoblja komunizma/socijalizma, i da demokratske vlade budu predvodnice u rasvjetljavanju komunističke prošlosti. (Kod nas se to „rasvjetjavanje“ svodi na polaganje vijenaca u Bleiburgu jednom godišnje, i čiča miča, gotova priča.)
U Hrvatskoj niti jedan nacionalni medij, dakle, medij koji svojim informacijama pokriva cijelu zemlju, nije objavio niti jedno jedino slovo o dvogodišnjici izglasavanja europske rezolucije o osudi zločina komunizma, iako u Hrvatskoj ima preko četvrt milijuna žrtava komunizma/titoizma. Glavni urednici medija primijenili su i ovaj puta čeličnu cenzuru nad informacijama o međunarodnoj osudi komunističkih zločina, tako da se ova situacija već da usporediti s Albanijom Envera Hodže, ili, zašto daleko otići na jug Europe kad imamo primjer totalitarne Titove Jugoslavije. Hrvatska je živjela četiri godine u mraku terora talijanskih fašista, i ustaškog terora, uz ratni teror četničkog i komunističkog pokreta u NDH. Naša je zemlja, međutim, desetljećima (od 1945. do 1990.) živjela u mraku komunističkog terora, uokvirenog u „socijalizam“. Demokratska Europa osudila je sve zločine Europe – time i one u Titovoj Jugoslaviji. Zločini komunista u Titovoj Jugoslaviji navedeni su taksativno u jednoj od točaka Političkog odbora Vijeća Europe koji je Parlamentarnoj skupštini i predložio rezoluciju 1481 o osudi zločina režima komunističkih partija. Prije dvije godine su mediji u Hrvatskoj gotovo nezainteresirano popratili europsku rezoluciju kojom su osuđeni komunistički zločini, i to zato što su medijski djelatnici, oni glavni koji odlučuju koja će se vijest objaviti a koja ne, bivše zvijezde jugoslavenskog socijalističkog novinarstva, titoisti koji zajedno s bivšim komunistima na vlasti u Republici Hrvatskoj (u Banskim dvorima, na Pantovčaku i u Hrvatskom saboru) čine jednu interesnu skupinu kojoj je cilj zataškati partizanske i komunističke zločine titoista, koji žele relativizirati onaj dio hrvatske povijesti koji se odnosi na zločine komunizma na području Hrvatske, i koji skreću pažnju medijske i hrvatske javnosti na zločine drugih, samo ne titoista. Međutim, kosti ubijenih nevinih ljudi, koje su titoisti smaknuli, gotovo same izlaze na površinu iz plitkih jama u koje su ih zlotvori sakrili „po gorama i šumama“. Godine 2006. su u Maclju kod Krapine dostojno sahranjene 1.063 žrtve koje su 1991. ekshumirane iz 20 jama, od sveukupno 130 jama s oko 12 tisuća Hrvata koji su ubijeni u lipnju mjesecu 1945. godine od strane partizanskog jugokomunističkog režima maršala Tita. U njegovu čast jedan od glavnih trgova u Zagrebu nosi i danas njegovo ime. Svaka čast, predsjedniče Mesić, premijeru Sanaderu, oporbeni vođo Milanoviću – svaka vam čast!
Od počinjenih zločina samo je gore zataškavanje zločina i zaštićivanje zločinaca. Upravo Sanader i Mesić štite jednog od najvećih još živih zločinaca koji slobodno hoda ovom zemljom, „druga“ STJEPANA HRŠAKA s Pantovčaka, koji je 1945. bio odgovorni izvršitelj za masovna ubojstva nad 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika u Maclju. On je jedan od najvećih zločinaca u Europi koji je danas još živ, a koji u Republici Hrvatskoj, nakon „demokratskih promjena“ 1990., pa novih „demokratskih promjena“ 2000. nije proveo doslovno niti jednu sekundu u pritvoru, niti je od državnog odvjetništva optužen, iako je od nevladnih organizacija i Hrvatske stranke prava 1861. kazneno prijavljen za ratni zločin. Drug Stjepan Hršak veći je zločinac od Ratka Mladića u vezi srebreničkih žrtava.
Pozivanje saborskog „Saveza za Europu“ na Europu predstavlja obmanivanje hrvatske javnosti jer da je predstavnicima parlamentarnih stranaka stalo do Europe, onda bi slijedili europsku rezoluciju 1481 o osudi zločina komunizma. Ovako, tko će im vjerovati? Naivci možda, neinformirani ljudi sigurno!
Od 25. siječnja 2006. do 25. siječnja 2008. godine, kao i od 30. svibnja 1990. do 25. siječnja 2006. u Republici Hrvatskoj predstavnici vlasti i raznorazni interesni prokomunistički i propartizanski lobiji zataškavaju rasvjetljavanje zločina komunizma u Hrvatskoj, i sprečavaju svojim moćnim utjecajem rasvjetljavanje totalitarnog titoističkog razdoblja. Kako bi skrenuli pažnju javnosti sa sebe, stalno kroz svoje „liberalne“ medije puštaju dezinformacije, i skreću pažnju javnosti na ustaške zločine, kao da nismo nikad čuli da postoje i ustaški zločini, ali o njima slušamo neprestano već 60 godina dok o partizanskim zločinima i zločinima jugokomunističkog režima slušamo tu i tamo, u komadićima, u rijetkim emisijama na televizijama, u rijetkim člancima u novinama čitamo o njima, u rijetkim knjigama smo o njima informirani, a kada se pokušava govoriti o zločinima komunizma, odmah se javi desetak „stručnjaka“ koji pokušavaju takve informacije o zločinima njihovog „svetog“ Josipa Broza Tita izokrenuti, a ljude koji govore o totalitarnom komunizmu, koji komunizam osuđuju, njih ismijavaju, ili etiketiraju ljevičarskim etiketama tipa „fašist“, „ustaša“, „nacionalist“, „šovinist“ i slično. Najefikasnije metode kompromitacije povijesne istine o zločinima komunizma je kad o njima pričaju bivši doušnici komunističke tajne službe koji tumače povijest, i odmah daju prijedloge, obično ekstremne prijedloge da se javnosti odmah zgadi prijedlog, o tome zbore tipovi poput Ante Đapića i sličnih desničarskih ekstremista koje je stvorila ekstremna ljevica kako bi sebe postavila u politički centar i na vrh planine mudrosti. Kad Đapić govori o lustraciji to se svima gadi jer im se gadi on koji zloupotrebljava inače normalni i potrebni prijedlog o zakonu o lustraciji.
Ovom prilikom, oni koji nisu zadrti i neinformirani, koji su antifašisti i antikomunisti, prisjećaju se žrtava komunizma iz Hrvatske. Goli otok još uvijek čeka da neka buduća demokratska vlada Republike Hrvatske to područje uredi kao memorijalno-edukacijski centar po uzoru na na jasenovački.
CBK, 25. I 2008.
srijeda, 23.01.2008.
TV-serija "RATKAJEVI"
Gledatelji Hrvatske televizije već mjesecima mogu pratiti TV-seriju „Ratkajevi“. Radnja serije događa se tridesetih i četrdesetih godina 20. st. u Kraljevini Jugoslaviji, i u ratnim godinama Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Likovi u seriji predstavljalju predstavnike povijesnih političkih pokreta, komunističkog i ustaškog pokreta, te predstavnike jugoslavenskog kraljevskog režima. Uz njih se javlja međuratna Hrvatske seljačka stranka, i hrvatsko plemstvo i radništvo, te sveučilištarci, kao i povijesni kontekst Hitlerove ekspanzije i osvajačka politika njemačkih nacista u Europi. Serija se bavi i kontekstom malograđanštine, i kritikom iste. Jedino je, međutim, malograđanština prikazana u seriji korektno, a gotovo sve drugo predstavlja manipulaciju poviješću.
„Ratkajevi“ podsjećaju na filmski uradak Antuna Vrdoljaka „Duga mračna noć“ (istoimena TV-serija i kino-film), također prikazane na Hrvatskoj televiziji, i u produkciji te, pretenciozno nazvane „javno-pravne“ TV-kuće sa Prisavlja koja i inače nije imuna na prezentaciju povijesnih krivotvorina u povijesnim dokumentarcima i u raznoraznim emisijama. Poznate su pojedine nevjerojatne povijesne krivotvorine u emisiji „Latinica“, na pr. u emisiji u kojoj je prošle godine bilo riječi o povijesnom liku zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca kada je taj svijetli lik oblaćen u stilu agitacijske propagande komunističke partije. Jednom drugom prilikom je HTV emitirala jedan stari propagandistički film jugoslavenske TV-produkcije iz doba komunizma u kojemu je emitiran lažni podatak da je u NDH od strane ustaškog režima stradalo „pola milijuna“ ljudi i slično.
Nakon emitiranja „Duge mračne noći“ su povjesničari konstatirali da je scena, u kojoj njemačka vojska Wehrmacht u Slavoniji ubija na jednome polju hrvatske seljake tako što ih je zapalila, neistinita, i da se nikada u stvarnosti nije dogodila. Sjećamo se kako je režiser Antun Vrdoljak pristrano prikazao partizanske likove koji su, poput lika kojega glumi Goran Višnjić manje više zgodni, pošteni i hrabri, dok su likovi koji glume ustaše ženskaroši, pijanci i ljudi skloni nasilju i zločinima. Očito da Antun Vrdoljak pati od partizanske jugo-nostalgije, što ne čudi kada je sedamdesetih godina bio državni režimski režiser koji je filmove režirao u duhu partizanštine. Na pr. serija „U gori zelen bor“ su Hrvati prikazani kao ustaški doušnici njemačkih nacista, a partizani kao oličenje domoljublja, što je u biti shizofrenično jer se partizani hrvatske nacionalnosti prikazuju kao hrvatski domoljubi a istovremeno su se borili za jugoslavensku državu. Slično je i u seriji „Ratkajevi“.
Kao prvo, komunisti, pripadnici tajne komunističke ćelije u Zagrebu, prikazani su u seriji kao vrlo simpatični ljudi. Ženski likovi, članovi ćelije komunističke partije, prikazani su kao zgodni komadi, kao intelektualke i dobri ljudi s idealima, kao i njihovi muški kolege-drugovi, iako je u povijesti istina ipak drukčija, ali kroz takve serije se suptilno manipulira poviješću koja ide na ruku nekadašnjim komunistima u Republici Hrvatskoj. U seriji komunisti imaju prisne i simpatične odnose sa zagrebačkim Židovima, a u povijesti se komunistima fućkalo za sudbinu Židova. Nasuprot tome, pripadnici ustaškog pokreta su u seriji kolektivno prikazani odnosno opet su tipizirani kao doušnici, kao zli ljudi, ljudi skloni nasilju svake vrste, kao teroristi koji postavljalju bombe i ubijaju civile, kao pohlepni tipovi i prevaranti. Povijesna istina ipak je drukčija.
Zatim, povijesni događaji su također manipulirani, čak i cenzurirani. Na pr. urednik komunističkog glasila u seriji „Ratkajevi“ govori filipike protiv zemalja zapadnih demokracija koje da su dopustile uspon Hitlerova režima. Točno je da su vodeće zemlje zapadne demokracije na čelu s Velikom Britanije dopustile uspon Hitlerova režima, ali u seriji se prešućuje povijesna činjenica da, u trenutku dok u seriji urednik glasila KPH kritizira Zapad, Sovjetski se Savez nalazi u čvrstom ugovornom savezništvu (paktu) s 3. Reichom, a KPH kao integralni dio KPJ član je Komunističke internacionale (Kominterne) sa sjedištem u Moskvi kojom je upravljalo sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova i Kremlj odnosno tiranin Staljin. Vođa KPJ, J. B. Tito slijedio je sve naputke i zapovijedi Kominterne, tako i naputak da nakon potpisivanja sovjetsko-njemačkog pakta o prijateljstvu sve komununističke partije moraju u propagandi napustiti antifašističku politiku i voditi anti-imperijalističku politiku i kritiku liberalnog Zapada. U razdoblju od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. godine, dakle, u razdoblju trajanja nacističko-komunističkog pakta o prijateljstvu i političko-ekonomskoj suradnji je KPH kritizirala britansku vladu, a ne Hitlera, ali u seriji je suprotno prikazano, a to ne odgovara povijsnoj istini. Zatim nema govora o tome da bi komunisti nakon potpisivanja pristupanja Jugoslavije naci-fašističkoj trojnoj Osovini, od 25. ožujka 1941. godine, zahtijevali rušenje jugoslavenske vlade. SSSR je 25.3.1941. bio još u čvrstom ugovornom savezništvu s 3. Reichom s kojim je jugoslavenska vlada potpisala savezništvo, i jugoslavenski komunisti nisu imali što napadati taj pakt jer su komunisti toga trenutka bili u savezništvu s fašistima i nacistima. Osim toga, ista ta jugoslavenska vlada koja je potpisala savezništvo sa fašistima i nacistima, potpisala je i sa sovjetskom vladom ugovor o međusobnom priznanju, s obzirom da jugoslavenska vlada do tada nije priznavala SSSR niti s tom zemljom imala diplomatske odnose. Kritika Trojnog pakta u seriji „Ratkajevi“ također predstavlja povijesnu izmišljotinu.
Hrvatska plemićka obitelj Ratkaj, koja je mađarskog podrijetla, izumrla je u 18. stoljeću, tako da je grof Ratkaj u seriji izmišljotina, kao što je izmišljotina i Ratkaj-ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. Takav nije postojao. Ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije prezivao se Cincar-Marković, bio je Srbijanac, i potpisao je zajedno s generalom Jankovićem kapitulaciju Jugoslavije, u Beču, 17. travnja 1941. godine.
Antagonizam između ustaša i komunista tridesetih godina 20. st., kao što se prikazuje u seriji, u stvarnosti nije postojao, naprotiv, ustaše i komunisti zajedno su dijelili zatvorske ćelije na dugogodišnjim robijama u Kraljevini Jugoslaviji, u Srijemskoj Mitrovici i u Lepoglavi. Osim toga, nakon kongresa komunističke partije u Dresdenu, 1928. godine, je KPH jedno vrijeme vodila službenu nacionalnu politiku, i politiku izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije jer komunistički SSSR nije imao diplomatske odnose s kapitalističkom Kraljevinom Jugoslavijom. Bombaša je bilo podjednako u redovima KPH i komunističkom pokretu kao i u ustaškom pokretu, te su i jedni i drugi nastupali revolucionarno. Na partijske sastanke, i sastanke ustaša dolazilo se potajice i sa revolverima. Pripadnici Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) uvijek su na tajne sastanke u Kraljevini Jugoslaviji dolazili sa bombama i revolverima. O tome je jednom u medijima svjedočio i nekadašnji skojevac a kasniji rektor zagrebačkog Sveučilišta, akademik Ivan Supek. Nije dakle tipično da su ustaše postavljali bombe i da su ubijali civile po Zagrebu, kao što se prikazuje u seriji, a komunisti da su bili nevinašca, nego je povijesna istina da su i komunisti postavljali bombe, vršili političke atentate na dužnosnike velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije itd. (Zbog toga je uostalom kraljevski jugoslavenski režim i zabranio rad KPJ.) Osim toga, povijesna je činjenica da su ustaše postavljali bombe u policijske i žandarmerijske postaje, tako da nisu ginuli civili nego predstavnici režima. Još jedna u nizu povijesnih izmišljotina u seriji je da su ustaše bili 1940./1941. tajni agenti, ubačeni u jugoslavenski režim, pa imamo ustašu „Vilka“ kao žandara. To su totalne gluposti jer je poznato da je nakon uspostave Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji novi režim Vladka Mačeka i Hrvatske seljačke stranke, u dogovoru s velikosrpkim režimom dao u logor Kruščicu kraj Travnika u Srednjoj Bosni zatvoriti sve domovinske pripadnike i dužnosnike ustaško-domobranskog pokreta. Internirani književnik i pripadnik ustaškog pokreta Mile Budak, na pr., nije od Mačekova režima dobio dozvolu da ode na sahranu njegove supruge, što je u zagrebačkoj javnosti izazvalo val protesta. U isti logor je Mačekov režim dao od 1939. do 1941. internirati i sve one zagrebačke pravaške sveučilištarce koji su manifestirali prohrvatska stajališta odnosno stajališta za uspostavom samostalne hrvatske države. O tome je opširno pisao sveučilišni profesor povijesti i jedan od nekadašnih čelnika Hrvatske seljačke stranke, hrvatski rodoljub dr. sc. Rudolf Horvat u knjizi „Hrvatska na mučilištu“. (Zbog toga su ga komunisti nakon Drugog svjetskog rata psihički mučili, izbacili sa sveučilišta, i uništili mu život.) Ostaje činjenica da je nevjerojatna potreba bivših komunista, koji obavezno naglašavaju da su navodno antifašisti, da u svim segmentima hrvatskog društva današnjice, od hrvatske enciklopedije do TV-serija, uljepšavaju vlastitu prošlost koja se uljepšati ne može! Kako bi bilo da se jednom počnemo držati povijesne istine? Mislim da se svijet ne bi srušio
CBK, 23. I 2008.
ponedjeljak, 21.01.2008.
N A Č E R T A N I J E
U prvom krugu predsjedničkih izbora u Srbiji 2008. godine najviše glasova osvojio je kandidat Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić, zvan „Grobar“, koji je za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku aktivno sudjelovao u velikosrpskom pohodu kao pripadnik jedne od paravojnih jedinica iz Srbije. Nikolićev „vojvoda“ je predsjednik Radikala, de facto ratni zločinac i šovinist Vojislav Šešelj kojemu se pred haaškim kaznenim sudom ICTY sudi pod optužbom da je počinio ratne zločine i zapovijedao etničko čišćenje hrvatskog stanovništva za vrijeme rata. Osnovna karakteristika Srpske radikalne stranke, čiji je jedan ogranak osnovan i u Hrvatskoj, 1990. godine, je velikosrpski program koji svoje korijene ima u nekadašnjem tajnom planu „NAČERTANIJE“ ili nacrtu o stvaranju „Velike“ Srbije. Kakv je to plan, kada je nastao, tko ga je sastavio, tko ga je provodio, i s kakvim uspjehom, tema je ovoga posta.
Unaprijed navodim da je tajni plan „Načertnije“ objavljen 1911. godine, i da je u cijelosti ostvaren 1918. godine osnivanjem prve Jugoslavije koju su velikosrpski ideolozi držali „Velikom“ Srbijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je „Načertanije“ 1941. nadopunjen naputcima o etničkom čišćenju nesrpskog pučanstva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i to na četničkoj skupštini u Srbiji na kojoj su velikosrpski ideolozi donijeli plan o tako zvanoj „HOMOGENOJ SRBIJI“. Na osnovi toga plana su četničke postrojbe za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili i etnički očistili u NDH preko 60 tisuća Hrvata (u Hrvatskoj i BiH), i bosanskih muslimana. Pod zadnje su planovi „Načertanije“ i „Homogena Srbija“ imali svoj nastavak u nacrtu Srpske akademije nauka i umjetnosti iz Beograda, pod naslovm „MEMORANDUM“ koji je 1986. preuzeo srpski „vožd“ Slobodan Milošević „Slobo“, a provodila ga „JNA“, srbijanska tajna služba „SB“ i srpske paravojne jedinice „Beli Orlovi“ od Vojislava Šešelja, „Tigrovi“ od Željka Ražnjatovića „Arkana“, „Srpska garda“ od Vuka Draškovića, četnički odred „Dušan Silni“ od čelnika četničke stranke „Srpska narodna obnova“, Mirka Jovića, i „Knindže“ od tako zvanog „kapetana Dragana“ odnosno Dragana Vasiljkovića, koji trenutno u Australiji čeka izručenje hrvatskom pravosuđu.
Vuk Drašković, čije su paravojne postrojbe potučene u Liki 1991. godine od strane Zbora narodne garde odnosno hrvatske Prve gardijske brigade „Tigrovi“, a njen zapovjednik u tom vojničkom boju poginuo, bio je ne tako tavno gost u emisiji „Nedjeljom u 2“ na Hrvatskoj televiziji, a prošle je godine s položaja ministra vanjskih poslova (u međuvremenu rasformirane države) Srbije i Crne Gore čak dva tjedna dugo predsjedavao Predsjedništvom europskog parlamenta, Vijeća Europe. Vojislav Šešelj je u hrvatskom mjestu Jagodnjak u Podunavlju 1991. godine huškao srpsku nacionalnu manjinu na oružanu pobunu protiv njihovih hrvatskih „komšija“, i na etničko čišćenje Hrvata, poručivši tada Srbima da „Hrvate, ako nemaju drugo pri ruci, mogu klati i zahrđalom žlicom“ (srpski „kašika“). Njegov ideološki istomišljenik Milan Paroški, ravnatelj Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika Vojvodine u Novom Sadu, rekao je 1991. da „svakog Hrvata možeš ubiti kao kera pored tarabe“. Zagrebački „Vjesnik“ je 7. svibnja 1991. javio: Mirko Jović iz Nove Pazove, i njegov dobrovoljački odred „Dušan Silni“, koji su nedavno preko Dunava krenuli sijati smrt po Hrvatskoj, rame uz rame sa Šešeljevim četnicima stigli su do Borova Sela /kod Vukovara/, a plan je linija Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“ (Izvor: Ljubica Štefan „Istinom i činjenicama za Hrvatsku“). Nekoliko dana prije toga su četnici u Borovu Selu 2. svibnja 1991. mučili hladnim oružjem, i zaklali 12 hrvatskih redarstvenika koji su u to mjesto kraj Vukovara došli osloboditi dva zarobljena kriminalista i inspektora MUP-a iz vinkovačke policijske uprave, kao i ukloniti balvane koje su pobunjeni Srbi postavili na izlazu iz naselja. Međutim, i nažalost, upali su u unaprijed pripremljenu zasjedu.)
„Načertanije“ ili osnove za nacionalnu, političku i kulturnu djelatnost Srbije stvorio je 1844. ministar unutarnjih poslova kneževine Srbije, Ilija Garašanin, koji je jedno vrijeme obavljao i položaj ministra vansjkih poslova Srbije odnosno oba položaja odjednom. Ironija sudbine je da je za buduće osvajanje katoličkih hrvatskih zemalja ideju dao poljski ministar vanjskih poslova u egzilu, knez Adam Czartorijski, koji je svojim posredovanjem – i uz potporu francuske vlade – dao Garašaninu (i knezu Aleksandru Karađorđeviću) inicijativu i poticaj za „Plan Srbije za budućnost“, skraćeno zvan „Plan“ ili „Načertanije“.
Plan Srbije za budućnost sadržavao je smjernice za srbijansku vladu da u program vlade ugradi naputke za teritorijalno širenje Srbije na susjedne zemlje, prvenstveno na Bugarsku, Austro-Ugarsku (BiH, Hrvatsku i Vojvodinu), Crnu Goru i Osmansko Carstvo (Makedoniju i Kosovo). U to vrijeme Srbija u svom teritoriju nije imala Kosovo niti Vojvodinu odnosno radi se o tadašnjoj tako zvanoj „užoj Srbiji“ od Beograda do Niša (beogradski pašaluk), jedna mala zapadnobalkanska zemlja koja je u dvosrukom oružanom ustanku početkom 19. st. izborila autonomiju unutar Osmanskog Carstva. Godine 1878. je Srbija dobila međunarodno priznanje državnosti i nezavisnosti, i postala je kraljevina, ali glavni čimbenik na Balkanu postala je Bugarska, kao ruski džoker, a ne Srbija. Frustrirani zbog te činjenice, Srbi su ubrzano nastavili sa svojim tajnim planom o stvaranju „Velike“ Srbije. Pojedine srbijanske vlade izravno su provodile taj plan, pojedine srbijanske vlade provodile su ga neizravno, a jedno vrijeme u drugoj polovici 19. st. je za vrijeme vladara iz kuće Obrenovića (konkurenti Karađorđevićima) i skroz zaustavljen. Tako je bilo i početkom 20. stoljeća za vrijeme kralja Aleksandra Obrenovića. Stoga su zavjerenički srpski oficiri vojske Kraljevine Srbije odlučili ubiti svog vrhovnog zapovjednika i kralja kojega su zajedno sa svim ministrima i predsjednikom srbijanske vlade ubili 29. svibnja 1903. godine u Beogradu, i na čelo države doveli proruskog kneza Petra Karađorđevića. Nakon toga je Srbija u Prvom balkanskom ratu 1912. osvojila i okupirala Kosovo koje je Srbija izgubila u bitci protiv Osmanlija 1389. godine, a godinu dana poslije u Drugom balkanskom ratu i Makedoniju. Godine 1918. je srbijanska vojska okupirala Hrvatsku, Vojvodinu i Bosnu i Hercegovinu, i zaokružila granice „Velike“ Srbije, dok je Srbija odustala od pripajanja Bugarske jer su Bugari, za razliku od Hrvata, imali vlastitu nacionalnu državu, i bili su zbog toga prejaki za Srbijance.
DETALJI „NAČERTANIJA“ i DETALJI PROVOĐENJA TAJNOG PLANA O STVARANJU „VELIKE“ SRBIJE
Ilija Garašanin je svoj spis „Načertanije“ nazvao „Program nacionalne vanjske politike Srbije potkraj 1844. godine“:
„Srpska država ... ima svoju osnovu i čvrst temelj vidjeti u srpskome kraljevstvu 13. i 14. stoljeća, a isto tako u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti“.
Drugim riječima, srbijanska država mora imati granice koje je jedno kraće vrijeme u doba kasnog srednjeg vijeka imalo srpsko Dušanovo Carstvo, od Dunava do Egejskog mora. S obzirom da su se na istočnom Balkanu ispriječile Bugarska i Grčka, Garašanin je plan usmjerio prema zapadu gdje „slavenska braća“ nisu imala vlastite države, te ih je moguće lako poklopiti odnosno osvojiti njihove zemlje. Srbi su sebe postavili u centar Jugoistočne Europe, i doslovno sebe vidjeli kao Pijemont Balkana, odnosno kao sila oko koje će se okupljati Južni Slaveni. (Službeno glasilo srpske teritorističke tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, zvana „Crna ruka“, zvalo se „Pijemont“.) Kao glavnog neprijatelja osnivanja „Velike“ Srbije, Ilija Garašanin je vidio i odredio Austrijsko Carstvo odnosno Austro-Ugarsku Monarhiju.
S.M. Štedimlija, koji je proučavao „Načertanije“ navodi slijedeća zapažanja:
„Istina je da su se Garašaninova plana držali svi vodeći srpski političari i da se je uvijek postupalo po njemu, no riječ je o planu srpske, a nipošto nekakve južnoslavenske državničke politike, kao što to više puta ističe (srbijanski profesor) Stranjaković. Po planu „Načertanije“ nisu postupali samo srpski političari i državnici nego, prije svega, i sve znamenitije osobe iz javnog života koje su djelovale na području kulture, prosvjetiteljstva i narodnoga bića, tako da su gotovo cjelokupna prijeratna literatura i znanost /prije Prvog svjetskog rata/ stajale u službi provođenja toga velikosrpskog plana. Ta djelatnost zapravo je završila godine 1918. zato što su se tada svi Srbi našli u jednoj, zajedničkoj i jedinstvenoj državi... No, u „Načertaniju“ nema ni riječi o takvu ujedinjenju, nego samo o takvu jednom savezništvu i prijateljskom odnosu, isto kao što nema ni riječi o ujedinjenju s Hrvatima i Slovencima ... iz teksta /Načertanije/ jasno proizlazi da je riječ o srpskom, a ne o južnoslavenskom programu ... Nemoguće je u „Načertaniju“ naći i jednu jedinu riječ iz koje bi se mogao izvući zaključak kako bi Garašaninova Srbija svoju državnu neovisnost i samobitnost žrtvovala u korist neovisnosti i samobitnosti jedne zajedničke države svih Južnih Slavena.“ (Vidi više u knjizi S.M. Štedimlije „Zavjere protiv svjetskoga mira“, Zagreb, 2005.)
Kako bi operacionalizirao plan o stvaranju „Velike“ Srbije, Ilija Garašanin je stvorio velikosrpsku propagandu koja je obuhvaćala tiskanje i distribuciju u Bosnu i Hrvatsku knjiga i letaka kojima se nastojalo za ideju „Velike“ Srbije pridobiti prekodrinske pravoslavce. Uz to je propaganda obuhvaćala slanje tajnih agenata i doušnika srbijanske tajne službe u Crnu Goru, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i oružane četničke odrede u Makedoniju gdje su se dizali ustanci protiv vlasti Osmanskog Carstva.
„Garašanin je političku propagandu izvan Srbije počeo organizirati već u vrijeme mađarske revolucije 1848./1849. Sačuvan je jedan njegov rukopis pod naslovom „Smjernice političke propagande koju treba voditi u slavensko-turskim zemljama“, kojemu je prof. Stranjaković posvetio iscrpan prikaz (beogradski list „Politika“, 6. – 9. siječnja 1936.) Te su smjernice izrađene početkom 1849. godine, a primijenjene već u ožujku iste godine. Garašaninovi povjerenici, Toma Kovačević i Matija Ban, obavili su nekoliko putovanja kroz Hrvatsku, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i zapadnu Bugarsku kako bi prikupili informacije o raspoloženju stanovništva prema Turcima. Najbolji Garašaninovi povjerenici, Kovačević i Ban, kao i Jovan Marinović, izradili su čak zajednički radni program i predočili ga Garašaninu na odobrenje. Taj je program bio ispunjen provedbom propagande u Hrvatskoj (u Dalmaciji), u Hercegovini, Bosni, na hrvatsko-slavonskoj granici, u Crnoj Gori, gornjoj Albaniji, novopazarskom Sandžaku, u Makedoniji i jugozapadnoj Bugarskoj. Cijeli sklop tih zemalja su velikosrpski propagandisti podijelili na dva dijela, sjeverni i južni. „Na čelu propagande bili su načelnik i njegov pomoćnik. Svaki je dio imao svojega vođu, svako područje jednog agenta, svaka „nahija“ (okrug) jednog predstojnika i svako mjesto jednog starješinu. Poglavar-načelnik cjelokupne propagande bio je Ilija Garašanin, a njegov pomoćnik Jovan Marinović. Vođa sjevernog dijela bio je Toma Kovačević, a južnog dijela Matija Ban, poslije pak protoprezbiter Đorđe Nikolajević iz Dubrovnika“. Kao agenti, predstojnici i seoske mjesne starješine angažirani su oni koji su bili lojalni srpskoj politici. Neki su od njih dobivali redovitu plaću, a drugi su radili besplatno, pri čemu im je pak obećano da će nakon oslobođenja i pripojenja njihovih zemalja Srbiji biti prikladno nagrađeni. U „Smjernicama“ je preporučeno da se za predstojnike u prvom redu angažiraju pravoslavni popovi i trgovci. Za uzdržavanje te organizacije u inozemstvu srbijanska je vlada godišnje trošila pet do šest tisuća talira. Agenti su bili obvezni često podnositi Garašaninu pisana izvješća o uspjesima svoje tajne djelatnosti.“
Kao što je već rečeno, djelovanje vlade kneževine i kraljevine Srbije od 1844. preko 1878. do 1903. bilo je usmjereno na propagandu o stvaranju „Velike“ Srbije među pravoslavcima u Crnoj Gori, i u hrvatskim zemljama, kao i u Bosni, odnosno propaganda kojom se nastojalo za velikosrpski projekt pridobiti prekodrinske pravoslavne Vlahe, ujedno ih posrbljavajući, a što je u Hrvatskoj u zadatak preuzela Srpska samostalna stranka (SSS) godine 1887. kada je osnovana, ali koja sve do koalicije s nekim hrvatskim strankama 1905. godine nije prelazila izborni prag jer su hrvatski pravoslavci, vlaškog podrijetla, glasovali za hrvatske nacionalne stranke, prvenstveno za Stranku prava od pravaškog prvaka i predvodnika hrvatskog državnog prava dra. Ante Starčevića. Prvi korak Srpske samostalne stranke po zadatku Beograda bio je da pred hrvatski Sabor u Zagrebu postavi zahtjev da pravoslavci budu proglašeni Srbima, i da potom Srbi dobiju „status naroda“ u Hrvatskoj, te pravo na ravnopravnu uporabu ćiriličnog pisma u Hrvatskoj zajedno s latinicom. Zahtjeve zavjereničke Srpske samostalne stranke je obično u javnost plasiralo glasilo te velikosrpske stranke, „Srbobran“, koje je 1902. objavilo srpski šovinistički članak „Do istrage vaše ili naše“ u kojemu se hrvatskom narodu negiralo pravo na hrvatski jezik i nacionalnu samobitnost, te vlastitu hrvatsku državu. Nakon objave navedenog šovinističkog članka su u Zagrebu izbile spontane protusrpske demonstracije, te su razbijani izlozi trgovina srpskih trgovaca u Zagrebu. Tri godine nakon toga naivni predstavnici nekih hrvatskih stranaka, na čelu s Franom Supilom i Antom Trumbićem, udružili su se sa Srpskom samostalnom strankom u koaliciju, nazvana Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK) na čelu s predsjednikom Supilom. Nakon Supilove ostavke 1909. na položaj predsjednika H-S Koalicije, kako je bio naveo „iz političkih razloga“ jer je otkrio da Svetozar Pribićević, vođa SSS unutar H-SK, vodi velikosrpsku a ne hrvatsku politiku, vodstvo u vladajućoj stranci H-SK u Hrvatskoj preuzeo je velikosrpski agent Svetozar Pribićević, a predsjednik Hrvatskog sabora za vrijeme Prvog svjetskog rata je bio član vladajuće H-SK iz srpskog dijela vladajuće Koalicije, Srđan Budisavljević, tako da su Srbi stajali na čelu Koalicije koja se javno zalagala za stvaranje zajedničke i jedinstvene južnoslavenske države unutar Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1918. su velikosrpski agenti u vladajućoj Koaliciji u Hrvatskoj bili odlučujući čimbenik koji je Hrvatsko-srpsku Koaliciju odveo u tabor pučista iz tzv. „Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba“ koji su u listopadu 1918. izvršili državni udar, i hrvatske zemlje priključile Srbiji, formalno novoosnovanoj jugoslavenskoj državi Kraljevini SHS, a neformalno „Velikoj“ Srbiji. Zanimljivo je da je Hrvatsko-srpska koalicija stvorena 1905. kako bi Beograd spriječio stranku hrvatskog državnog prava, Čistu stranku prava, koju je 1895. osnovao Otac domovine Ante Starčević (nakon režimskog puča u Stranci prava), da osnuje hrvatsku državu jer hrvatska država je prepreka osnivanju „Velike“ Srbije. Strossmayerovi nasljednici, „liberali“ i tako zvani „narodnjaci“ nisu shvatili, ili nisu htjeli shvatiti, kuda Hrvate vodi koalicija sa Srbima u Hrvatskoj, ai su znali što pod svaku cijenu treba spriječiti: pravaše u naumu stvaranja hrvatske države.
„Načertanije“, od kada je stvoreno pa do današnjih dana, nikada nije u Srbiji, i među određenim predstavnicima hrvatskih Srba, prestalo činiti osnovu srpske politike, i nikada srbijanski parlament nije donio bilo kakav akt kojim bi se Srbija odrekla velikosrpskog programa „Načertanije“, a kao što je na početku navedeno, Srpska radikalna stranka, koja u Srbiji trenutno dobiva preko trećine glasova na izborima, ima „Načertanije“ ili plan o stvaranju „Velike“ Srbije čak i službeno u svom stranačkom programu. Toma Nikolić „Grobar“ obavezan je, u slučaju da postane predsjednik Srbije, provesti u djelo program svoje stranke. Na kraju krajeva, Radikali su se zavjetovali Vojislavu Šešelju da će ostvariti velikosrpski program na račun Republike Hrvatske, i ostataka Bosne i Hercegovine. Pod zadnje je „Jutarnji list“ prenio vijest kako Putinova Rusija namjerava u tako zvanoj „Republici Srpskoj“ u BiH i u Republici Srbiji, na Drini, instalirati rakete s nuklearnim bojevim glavama. Srbijanski premijer Zoran Đinđić krenuo je demontirati Miloševićev režim, ali su ga velikosrpski ekstremisti likvidirali 2003. godine, točno 100 godina nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića. I tada kao i danas je Srbija nakon ubojstva svoga državnika promijenila vanjskopolitički kurs od Zapada ka Rusiji. Veliki krivac zašto nakon Đinđićeva ubojstva nije izvršena develikosrbizacija Srbije i srbijanske politike je Zapad koji je, kako je 2007. pisao njemački „Der Spiegel“, „spriječio rasvjetljavanje nalogodavaca Đinđićeva ubojstva“. (Iza Zapada se obično krije britanska vlada koja je, što izravno, što neizravno, pomagala Miloševića za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH 1991./1992.)
CBK, 21. I 2008.
PS: u sljedećem nastavku čitajte o terorizmu srbijanske „Crne ruke“, od 1903. do 1918.
subota, 12.01.2008.
PREDSJEDNIK SABORA LUKA BEBIĆ ZAHTIJEVAO 1971. PROGON HRVATSKIH PROLJEĆARA A SANADEROV HDZ MANIPULIRA BIOGRAFIJAMA SVOJIH DUŽNOSNIKA
Postoje dvije činjenice koje su mi u posljednja dva dana posebno zasmetale. Jedna se odnosi na konstituiranje 6. saziva Hrvatskog sabora, a druga na imenovanje g. Branka Vukelića za ministra u novoj koalicijskoj vladi HDZ-HSS-HSLS, SDSS... koju je za izglasavanje na Saboru predložio mandatar dr. Ivo Sanader.
I inače me do sada kao građanina ove zemlje smeta dvoličnost u političkom društvu, a s obzirom na položaj Hrvatske demokratske zajednice kao vladajuće stranke pišem u ovom postu o dvoličnosti te stranke i njenom nepoštenom odnosu prema biračkom tijelu i javnosti, i to u sferi političkih biografija vodećih dužnosnika HDZ-a i dužnosnika nacionalne vlasti iz redova navedene vladajuće stranke.
Na fotografiji: visoki dužnosnik HDZ-a i predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks, drži govor pred Titovom bistom u pulskoj areni 2007. godine, i pozitivno ocjenjuje komunističku partiju u Drugom svjetskom ratu
Ovaj puta ću ostaviti po stranu činjenicu da je dosadašnji predsjednik vlade RH dr. Ivo Sanader u svojoj političkoj biografiji izostavio podatak o njegovom pokojnom ocu koji je bio borac Ustaške vojnice u Drugom svjetskom ratu jer se politička biografija odnosi na njegovu osobu, a ne na osobu njegova pokojnog oca. Ivo Sanader, dakle, nije dužan navoditi takav podatak ali ne bi bilo oportuno da je i taj podatak naveo u prilog svoje biografije jer bi to koristilo u određivanju javnosti prema njemu kao predsjedniku vlade i njegovoj politici odnosa prema prošlim totalitarnim ideologijama kao komunizmu i partizanima te ustaštvu i ustašama. Činjenica je da je Sanaderova politika prema navedenim ideologijama jednostrana i u korist propale komunističke ideologije, s obzirom da zastupnici njegove stranke u Hrvatskom saboru u prošlom mandatu nisu predložili niti izglasali prijedlog zakona o lustraciji, a koji se odnosi na bivše komuniste u Hrvatskoj. Također je HDZ propustio, ne slučajno, voditi zakonodavnu incijativu u Hrvatskom saboru koji bi regulirao obavezno procesuiranje osnovano osumnjičenih de facto masovnih komunističkih zločinaca iz Hrvatske, i što šta drugo što se odnosi na polustoljetno totalitarno razdoblje komunističke vladavine u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Istovremeno je HDZ podupro sve zakonodavne prijedloge, ili ih je sam podnosio, koji se tiču četverogodišnje vladavine ustaškog pokreta u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Uglavnom, takva dvolična politika HDZ-a ne vodi uspostavi civilnog društva, jačanju demokracije, zaštite ljudskih prava i stvaranju funkcionalne pravne države.
Iako se zanimam za temu zločina komunizma, ostao sam zatečen i šokiran kada sam u tisku pročitao provjereni podatak da je Sanaderov dosadašnji ministar Branko Vukelić, i političar koji je predložen za novoga ministra obrane Republike Hrvatske bio od 1982. do 1991. godine, dakle, i u vrijeme prvih tako zvanih demokratskih promjena 1990. godine, član Saveza komunista Hrvatske, te da je do 1994. u vojnoj evidenciji u Karlovcu zabilježen podatak da se Branko Vukelić izjašnjavao „Jugoslavenom“. (Vidi članak u „Večernjem listu“ od 12.1.2008. pod naslovom „U vojnom kartonu Branka Vukelića do 1994. pisalo da je Jugoslaven“.)
U povodu evidencije o njemu kao „Jugoslavenu“ se Sanaderov čovjek u vrhu hrvaske vlasti pravda da su tadašnji državni službenici bez njegova znanja njegovu hrvatsku nacionalnost preimenovali u jugoslavensku, što može biti jer je bilo takvih slučajeva, ali činjenicu da je bio član SK u vrijeme totalitarne Jugoslavije, i to još nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća, za svaku je moralnu i političku osudu! To je za osudu, ali još više je za osuditi činjenicu što je Branko Vukelić zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom pred biračkim tijelom i hrvatskom javnošću krio taj podatak o njegovu članstvu u komunističkoj partiji !!! To je nepošteno od Vukelića, i nepošteno je od Sanaderova HDZ-a jer postoje birači koji ne glasuju za izbornu listu na kojoj se nalaze nekadašnji članovi SK, ili koji za takve liste ne bi glasovali.
Ovo je potvrda u prilog tvrdnji da je HDZ samo deklarativno jedna kršćansko-demokratska i konzervativna stranka, a u stvarnosti je HDZ tipična kriptokomunistička partija koju vode bivši komunisti, članovi SK, a poznata je činjenica da su tu stranku osnovali nekadašnji visoki oficiri komunističke tajne službe i partizanski borci, te jedan nekadašnji general JNA i partizanski politkomesar. Ovo je prilog tvrdnji da se HDZ u hrvatskoj javnosti krivo predstavlja, i da pred javnošću nastupa s krivotvorenim/manipuliranim biografijama svojih vodećih članova. Drugi primjer je Luka Bebić, visoki dužnosnik HDZ-a, i od 11. siječnja 2008. i predsjednik Hrvatskog sabora, što predstavlja blasfemiju i sramotu za Republiku Hrvatsku jer je Luka Bebić nekadašnji istaknuti član ćelije komunističke partije u Metkoviću i lokalni jugoslavenski funkcionar, i ne samo to nego je tadašnji „drug“ Luka Bebić zahtijevao uhićenje članova ogranka Matice Hrvatske u Metkoviću, i to zbog totalitarnog verbalnog delikta. Takav čovjek ne bi u demokraciji smio voditi Hrvatski sabor koji barem na deklarativnoj razini predstavlja jedno demokratsko tijelo, za razliku od partizanskog ZAVNOH-a koji nikada nije bio demokratsko tijelo hrvatskog naroda iako je upravo Franjo Tuđman to nedemokratsko tijelo dao 1990. staviti u preambulu novog demokratskog Božićnog Ustava RH.
Tezu, da su upravo nekadašnji ili bivši komunisti najviše umoćeni u aktualnu političku korupciju u Republici Hrvatskoj, jer je komunistička partija već tada bila korumpirana i korumpirala je tadašnji jugoslavenski državni aparat, potvrđuje neizravno navod jednoga kolege blogera (CNN) koji navodi da je zatečen što je u vladi Sanader zadržao i one ministre koji su se u „proteklom mandatu našli u nekoliko sumnjivih situacija zbog kojih bi u zemljama razvijene demokracije već odavno bili politički mrtvaci“, a to se odnosi i na Branka Vukelića.
Ako postavimo hipotezu da Republika Hrvatska ne spada u razvijene demokratske zemlje ovoga svijeta, ostaje činjenica da više nismo totalitarna zemlja, i da i nije nužno imati status razvijene demokratske zemlje da bi se primijenila osnovna demokratska pravila, a to je da korumpirani političari ili oni za koje se osnovano sumnja da su korumpirani nemaju što tražiti u politici i u javnoj i državnoj službi.
Na ulazu u stari grad Dubrovnik i povijesnu Dubrovačku Republiku piše pouka da prilikom stupanja u javnu službu svaki čovjek treba svoje privatne interese staviti iza javnih interesa.
Dosadašnji mministar Branko Vukelić stavljen je pod sumnju da je umiješan u korucpijsku aferu „Brodosplit“ u Splitu, kao predsjednik Nadzornog odbora, te je oportuno što se sam nije ponudio da državno odvjetništvo nad njim obavi istražne radnje, i što DORH nije nad njim provelo istragu, jer ovako je ostalo visjeti u zraku da je umijšan u tešku političku korupciju. Također ostaje činejnica da ministar Vukelić nije zbog afere "Brodosplit" bio ponudio ostavku iz moralno-političkih razloga, niti ga je predsjednik vlade RH Ivo Sanader smijenio s položaja ministra. Sada, nakon otkrića njegova članstva u SK, a što je zatajio, Branko Vukelić postaje još više sumnjiv da je navodno sklon korupciji i zataškavanju kriminalnih radnji, te još jedan prilog tvrdnji da Sanaderova vlada nije provodila istinsku borbu protiv korupcije.
Sanaderovi hadezeovci su LICEMJERNI i zbog činjenice što su u predizbornoj kampanji napadali SDP zbog kriptokomunizma Milanovićevih socijaldemokrata, te time plašili katolički dio hrvatske javnosti, a vlastiti kriptokomunizam su licemjerno prešutjeli, te nema oporbe među navodnim oporbenim parlamentarnim strankama koja bi ukazivala na kriptokomunizam HDZ-a, jer Anto Đapić kao neofašist i antisemit nije pozvan da govori o ičijoj ideologiji ili prošlosti, a SDP zbog svojih repova i kriptokomunističke prošlosti također nije pozvan prozivati HDZ zbog kriptokomunizma.
CBK 01/2008
U prilogu pročitajte što je nekadašnji partijski tisak pisao o Luki Bebiću i njegovim filipikama protiv hrvatskih proljećara:
U članku “Slobodne Dalmacije” od 24. prosinca 1971. godine, dakle, u vrijeme obračuna u Karađorđevu, objavljen je članak pod naslovom “Likvidiranje ogranka Matice hrvatske”, u kojemu se tadašnji komunist i predsjednik Skupštine općine Metković, Luka Bebić, osvrće na gašenje ogranka te hrvatske kulturne organizacije:
“Na današnjoj sjednici SO Metković, u želji da se što prije provedu u djelo riječi druga Tita i zaključci sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH, predsjednik Luka Bebić izložio je program djelovanja Skupštine mjesnih organa u suzbijanju nacionalizma i šovinizma i svih drugih pojava kontrarevolucionarne djelatnosti. Zaključeno je da se odmah poduzmu mjere za likvidaciju ogranka Matice hrvatske kao osnovnog žarišta nacionalističkih i šovinističkih djelatnosti. Još u toku dana njezine su prostorije zapečaćene, a financijsko poslovanje podvrgnuto kontroli”, navodi se u u vodu teksta. U tekstu nadalje stoji kako su općinari na čelu s Lukom Bebićem zatražili od pravosudnih tijela “brže, energičnije i efikasnije poduzimanje svih mjera koje zakon predviđa protiv nacionalizma i šovinizma, i drugih neprijateljskih djelatnosti” (Vidi članak u “Jutarnjem listu”, od 16.12.2006. “Vijećnici tekstom iz 1971. protiv Luke Bebića”).
U "Večernjem listu" od 19.1.2008. objavljeno je pismo čitatelja Jove Smiljanića koji je u organima "Narodne obrane" u SFRJ proveo puni radni staž do mirovine, i zna kako je radila vojna evidencija.
G. Smiljanić tvrdi da aktualni ministar u vladi RH, g. Branko Vukelić daje lažni iskaz u javnosti, tvrdeći da mu je netko krivotvorio navod u bivšoj vojnoj evidenciji o nejgovoj nacionalnosti gdje je ubilježeno da se izjašnjavao kao "Jugoslaven". Gosp. Smiljanić navodi slijedeće:
"Dokument je vjerodostojan i svi podaci u njemu su točni i istiniti. Demanti i izjave gosp.Vukelića da su podaci podvala , podmetanja i krivotvorina ne stoje, i to mu ne služi na čast. Naročito mu ne služi na čast tvrdnja da se nije izjašnjavao kao Jugoslaven. (...) Na koncu gosp. Vukelić je godinama bio u Savezu komunista pa su mnogi kao takvi davali svoj doprinos "bratstvu i jedinstvu", vjerujući da je Jugoslavija vječna. Ali istine radi, mnogi su se izjašnjavali kao Jugoslaveni /oko 12 posto,op.a./ da bi izbjegli razne neugodnosti iz prošlosti u odnosu na svoju nacionalnost. (...) Isto je tako točno da Vi niste bili ni dana u Domovinskom ratu, i da nije Vaša kuća bila oštećena. Čemu sva ta Vaša negiranja? ..."
Ovom prilikom se zahvaljujem g. Jovi Smiljaniću na njegovom doprinosu istini, i skidanju krinke s "velikih" Hrvatina u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Izjava g. Smiljanića ujedno je i potvrda tvrdnje da je predsj. HDZ-a i predsjednik vlade RH, g. dr. sc. Ivo Sanader, hrvatskoj javnosti pred izbore predočio frizirane biografije predizbornih kandidata, i time obmanuo biračko tijelo Republike Hrvatske.
CBK, 19. I 2008.
petak, 11.01.2008.
ŠTEDIMLIJA O CINCARIMA I SRBIJANSKOM DRUŠTVU
Stvaranje Jugoslavije, kao krinka za „Veliku“ Srbiju, 1918. godine bio je rezultat jedne zavjereničke velikosrpske politike koja je postala britanskim sredstvom za trajno ugrožavanje mira, sigurnosti i poretka u Europi, što su povijesni događaji potvrdili, kako kroz diktaturu u prvoj Jugoslaviji, tako kroz događaje u Drugom svjetskom ratu kada su se ponovno okupljale jugslavenske snage kroz četnički i partizanski pokret, tako i kroz diktaturu u drugoj Jugoslaviji, i konačno kroz krvavi raspad Jugoslavije i seriju ratova koje je pokrenuo Miloševićev režim. Danas se posljedice Jugoslavije u Europi osjećaju kroz kosovsku krizu, kao posljednji ostatak „jugoslavenske krize“, kako je Zapad tretirao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, dok stalna kriza u BiH, neriješeno nacionalno pitanje u toj zemlji, pitanje genocidne velikosrpske tvorevine tzv. „Republike Srpske“, i neriješeno hrvatsko pitanje u Bosni predstavlja „trajnu ugrozu mira, sigurnosti i poretka u Europi“, kako je Štedimlija vidio jugoslavensku i velikosrpsku politiku i u svojemu vremenu.
Tragajući za uzrocima nastanka trajne krize na hrvatskom području, uzrokovane velikosrpskom i jugoslavenskom politikom početkom 20. stoljeća, Štedimlija analizira socijalnu strukturu Srbije koju je provodio beogradski sveučilišni profesor Dragoljub Jovanović koji je utvrdio da je Srbija u 19. st. imigracijsko područje. Naime, ono srpsko društvo koje je postojalo u kasnom srednjem vijeku i u Dušanovu carstvu (na području Srbije) je kroz osmanlijsku okupaciju Srbije nestalo, i Srbija je od tada nekoliko puta izgubila stanovništvo, te je nekoliko puta bila iznova naseljavana.
Useljenici u Srbiji do 20. stoljeća bili su tipična pojava u društvu Srbije kroz stoljeća. Po Jovanoviću je društvena izgradnja Srbije stara „sve u svemu 100 do 150 godina“ (iz današnjeg kuta gledano stara 200 godina, s bzirom da je Štedimlija svoju knjigu „Zavjere protiv svjetskoga mira“ pisao prije nešto više od 60 godina). Današnji Srbi su na područje tzv. „uže“ Srbije, dakle, od Dunava do Makedonije, doselili iz Hercegovine, i Crne Gore, a u zapadnim i jugozapadnim planinskim područjima Srbije našli su područje koje ih je podsjećalo na stari zavičaj.
Za oblikovanje srpskog društva je presudnu ulogu imao karakter granične zemlje, između Zapada (katoličanstva) i Istoka (islama) koji su svoje sukobe rješavali preko leđa stanovništva Srbije. Zato na tom nesigurnom, neuralgičnom području nije mogla nastati stalna civilizacija niti se mogao etablirati društveni red i državni poredak. Stoga su na tom području najčešće u stvarnosti vladali hajduci, i općenito ustaničko stanovništvo koje se borilo protiv svake vlasti. Stoga Srbijance kao krajišnike ili narod između granica dvaju carstava (Osmanskog i Austrijskog Carstva) karakterizira dinamika, nametljivost, snalažljivost, ali i bezobzirnost, a „često i beskrupuloznost jednoga svijeta koji je morao štititi goli opstanak, braneći se i ići naprijed“. Srbija leži na velikoj svjetskoj trasi koja posred te zemlje spaja Europu s Azijom. Na toj trasi se razvio specijalni iseljenički tip čovjeka, s jakim vezama između članova rodbine. Svi su spremni živjeti i umrijeti „za svoje“. Došljaci u novoj sredini, dakle, u Srbiji, nisu napuštali svoja prijašnja zanimanja. Naselivši planinska područja, ostajali su i dalje uzgajivači ovaca, hajduci (pljačkaši) i prijevoznici tovara. Dr. Jovan Cvijić takve je došljake nazvao „Dinarcima“. Među takvima su budna sjećanja na nekadašnju slavu i veličinu, a najvećim dijelom na stare razmirice i borbe. „Njihovo usmenom predajom sačuvano epsko pjesništvo govori o feudalnim gospodarima, ali ono još više govori o junacima-pljačkašima (hajducima), pri čemu pod hajducima razumije ne samo izbjeglice pred turskom silom nego i pred bilo kakvom silom“. Dr. Dragoljub Jovanović prikazuje ih kao „ljudska bića polaganog i otegnutog načina govora, a istodobno kao ljude nevjerojatno brze pameti“. Pored hajducima i junacima uspijeva im biti i dobrim trgovcima. „Te je osobine pošlo za rukom ujediniti „knezu“ Milošu koji je također došljak s južnog Balkana. U Srbiju novi doseljenici i useljenici nisu dolazili s Jadranskog mora niti s drugih područja koja su neposredno podvrgnuta utjecajima zapadne kulture. „Stoga su u Srbiji prisutni najživlji tragovi orijentalne kulture, dok od zapadnog i humanističkog duha ne bismo mogli naći nikakvih tragova. Posebno područje čini u Srbiji njezin istočni dio, gdje i danas u velikom broju živi stanovništvo koje potječe od rumunjskih Vlaha.“
„U nacionalizmu Srba mogu se pronači realizam i praktični duh. Njihov patriotizam poznaje isključivo određene i precizne ciljeve. Srbima iz zapadnih i jugozapadnih područja Srbije pripala je odlučuća uloga u razvoju Srbije i njezina društvenog života. Riječ je o potomcima onih doseljenika, huškača i ubojica, ratnih izbjeglica, pustolova i hajduka koji se bolje osjećaju u šumi nego na glavnom putu, koji bolje dišu u planini nego u dolini ili u gradskom području. Zato su se uvijek teško podvrgavali disciplini države. Bio je to, po riječima Slobodana Jovanovića, „jedan narod kojim se teško upravlja“, bio je to „narod nepripitomljen i poput sirovine“. To je i razlog zbog kojeg su u tom narodu nastajale brojne pobune, i to na najmanji mig neke ugledne osobe ili narodnog poglavara. Taj se narod, koji je na takav način, i to unutar kratkog razdoblja od 100 do 150 godina, postao narodom i kojemu se u kratkom vremenu uspjelo nametnuti poseban etnički tip, ne može odrediti u kratkim crtama, posebice i stoga što „u venama Srba“, po riječima dr. Dragoljuba Jovanovića – „teče mnogo cincarske, vlaške i – kao posljedica religijske istosti – ciganske krvi“.“ To je u prvom redu prikaz seoskog stanovništva Srbije u 19. stoljeću.
O porijeklu srbijanskog gradskog stanovništva pisao je beogradski sveučilišni profesor dr. Dušan Popović u djelu „O Cincarima“. Tim djelom je taj srpski znanstvenik kanio srpskom narodu učiniti uslugu, „ali“, kako naglašava dr. Popović, „samo na jedan mogući način – posredujući mu istinu“.
Tko su Cincari? Jesu li oni narod u povijesnom i etničkom smislu, ili se samo cincarskim imenom nazivaju samo oni dijelovi naroda koji su međusobno povezani istim osobinama bića i načina mišljenja? Dr. Dušan Popović nam daje odgovore na sva pitanja.
Cincari potječu od nekadašnjeg romaniziranog balkanskog stanovništva, ali je oznaka „Cincar“ s vremenom izgubila povezanost s imenom naroda čija se jezgra zadržala na istočnom Balkanu. Po Cincarima je nazvan jedan sloj srbijanskog stanovništva koji ne posjeduje izraziti nacionalni karakter. Suvremenoj je znanosti, nastavlja Štedimlija, ta mješavina naroda koja nikada nije stvorila vlastiti književni jezik, zasebnu kulturu i civilizaciju, jedinstveno ime i državu, poznata pod imenom Cincara kojima nedostaje razvijena svijest o narodnom porijeklu. Dr. Popović o tome kaže sljedeće: „Cincar je porijeklom Ilir ili Tračanin, u rijetkim slučajevima Slaven. Po jeziku je Cincar romanskog porijekla, po vjeri pravoslavac, po kulturi, ako se sudi po gradovima, onda su Cincari grčkog porijekla, po zanimanju su Cincari uzgajivači ovaca, trgovci ili obrtnici; sve ostalo, poput imena, prezimena, narodne svijesti, državnopravnog držanja ostaje u cijelosti neodređeno. Glavna je oznaka Cincara neodređenost.“ Dr. Popović naglašava da je ustanovljeno kako su Cincari „tvorili najznačajnije graditelje cjelokupne materijalne, intelektualne i moralne kulture Balkana“, te da im se treba pripisati temelj suvremene srpske kulture 18. i prve polovice 19. stoljeća. Srpski povjesničar-znanstvenik Ilarion Rukavac naglasio je sljedeće: „Oni koji su se u vrijeme oduševljenja srpskog omladinskog saveza („Omladina“, druga polovica 19. st.) posebno politički istaknuli kao veliki Srbi, stjegonoše srpske ideje, bili su Srbi tek u prvoj generaciji.
Dr. Jovan Erdeljanović je mišljenja kako je u Srbiji od 17. st. do 1890. godine bilo otprilike 150 tisuća Cincara dok najobjektivniji srpski povjesničar Stojan Novaković misli da je potkraj 19. st. bilo u Srbiji približno 1,5 milijuna Cincara. Još u 18. st. je Srbija imala vrlo mali broj stanovnika, oko 60 tisuća. Tek u 18. st. su doseljenici počeli Srbiju naseljavati u većem broju. U srpskom narodu se, navodi dalje Štedimlija, nikada nije razvila neka odbojnost prema Cincarima kao prema drugim narodima, npr. prema Židovima. Razlog tomu nije samo brojčana premoć Cincara i njihova ekonomska moć nego i činjenica što su u najranije doba nove srbijanske države zauzeli u njoj vodeće i isplative (lukrativne) položaje, a u svojim su rukama držali cjelokupni prosvjetiteljsko-informacijski aparat (novine, tiskare, nakladničke kuće...) Srbijanski knez Miloš Obrenović je 1827. uredbom sa zakonskom snagom odredio zabranu da se „bilo koji građanin Beograda prisilno helenizira, i da se Bugare ili Cincare ubraja pod Grke; svatko je slobodan voljeti svoje pleme i sačuvati plemensko ime“. To znači da se Miloš nije usudio donijeti odlučujuće mjere prema cincarstvu – što je daljnji dokaz moćnog položaja Cincara u Srbiji.
Cincari su lukave, prepredene ljude među sobom, opisuje Štedimlija na osnovi srpskih izvora, smatrali najvrijednijima i takve su najviše poštivali. Bili su na glasu kao živi školski primjer negostoljubivosti, bijahu škrti do neprepoznatljivosti tako da je u srpskom jeziku oznaka „Cincar“ dobila isto značenje kao „škrtica“, a riječ „cincariti“ postala je sinonim za glagol „škrtariti“. Štedljivost je bila gotovo bolesna ambicija obogatiti se, što se kod toga soja ljudi može često susresti. Popović o Cincarima kaže: „Spremni su patiti ako ih se ponižava, tuče i ismijava – važan im je isključivo novac“. Po vjeri su Cincari pravoslavci, redovito su posjećivali crkve i dugo se molili Bogu. Nije bilo nikakva posla koji bi započeli bez molitve, a ako je bilo moguće, imali su u svojim kućama male kapelice za molitvu i stalno su održavali plamićke u ritualnim uljnim svjetiljkama, držali brojne ikone (slike svetaca) i svete knjige. Sva njihova pobožnost ostala je, međutim, materijalistička, formalna i proračunana. Po njihovome shvaćanju, ljudima druge vjere mogla se nanijeti bilo koja nepravda, a da se time ne počini kakav grijeh. Kao trgovci bavili su se krijumčarenjem i krivotvorenjem robe, kupce su vukli za nos, namjerno krivo mjerili mjere, posuđivali novac uz lihvarske kamate, i jednom riječju – činili su sve što im je obećavalo i donosilo materijalnu dobit. „Na taj je način razumljivo da su Cincari među Srbima imali važnu ulogu; upoznati Cincare znači u cijelosti i na pravi način upoznati Srbe.“
Što se tiče srpskih vladara, onaj koji se među Srbima mogao zvati većim hajdukom, taj je u novoj srbijanskoj državi u 19. st. mogao računati na odgovarajući položaj, bogatstvo i ugled. Srbijanski ministar Jaša Prodanović zabilježio je veliki broj krvoločnih akata, ubojstva, razbojničkih nedjela i prijevara najuglednijih muškaraca u Srbiji. O srpskom knezu Karađorđu Karađorđeviću doslovno piše: „Povjesničari koji su obrađivali taj dio razdoblja, jednako kao i Karađorđevi suvremenici, tvrde da je Karađorđe bio naprasit i nasilan čovjek, uvijek spreman brzo udariti, sklon ubijanju bez ikakva razloga, čak i da osumnjičenika i ne sasluša. Poznata je činjenica kako je naredio ubojstvo svojega očuha, na smrt osudio vlastita brata, kneza Teodozija iz Orašca smrtno ranio pištoljem, zapovjedio ubojstvo Miloja Petrovića iz Trnave, svojeg dobročinitelja, satnika Radića Petrovića izudarao je gotovo na smrt, da je kanio ubiti Jakova Nenadovića, svoje ministre Iliju Markovića i Miljka Radonjića napao je stolcem, te da je dao zapaliti i uništiti gospodarstvo Milutina Garašanina...“ Čak su i Karađorđevi kmetovi provodili nasilje nad nedužnim i miroljubivim građanima. Tako nam Vuk Stefanović Karadžić priča kako je „vlastitim očima vidio“ Karađorđeve kmetove koji su „do mile volje batinali“ jednog nedužna čovjrka. Mnogi od nasilnika ostali su nasilnici i nakon što su se prestali baviti razbojničko-ustaničkim poslom jer pravna sila nije mogla u tako kratkom razdoblju promijeniti njihovu ćud i običajne navike, zaključuje Štedimlija o srpskoj eliti u 19. stoljeću koja se pomiješala sa Cincarima. Ta balkanska elita zavladala je, zahvaljujući Strossmayerovoj jugoslavenskoj politici, i Supilovoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji iz 1905. godine, godine 1918. nad hrvatskim narodom, sve do 1941., i od 1945. do 1990. godine, dok mnoge aktualne hrvatske vladajuće političare, i neke političarke, još uvijek drži jugo-nostalgija i zov za „bratstvom i jedinstvom“, ako ne može u Jugoslaviji, onda sa Srbima u Europskoj Uniji.
U sljedećem nastavku vidjeti ćemo što je Štedimlija otkrio o tajnom srpskom planu „Načertanije“.
CBK 1/2008
srijeda, 09.01.2008.
S.M. Štedimlija: POVIJEST PRAVOSLAVACA U HRVATSKOJ
Povijest pravoslavlja i katoličanstva počinje raskolom Crkve sredinom 11. stoljeća, 1054. godine, i od tada postoji raskol u kršćanstvu, ali i ekumenski dijalog, i obje pojave traju do danas. Od tada do danas je unutar katoličkog dijela kršćanstva došlo u Europi do raskola na katolike i protestante (koji se još nazivaju evangelisti, luterani), te bogumile ili patarene u Francuskoj, Bosni, i Bugarskoj, kao i hugenoti u Francuskoj koji su zbog pritiska katoličkih vladara i papa bili prisiljeni iseliti u Sjevernu Ameriku dok su hrvatski patareni u Bosni nakon nekoliko križarskih pohoda ugarskih katoličkih vladara protiv njih prešli iz protesta zbog uzastopnih progona kolektivno na islam i muslimansku vjeru kada je „Bosna šaptom pala“ (1463.), a patareni u Francuskoj, zvani katari, istrebljeni su u križarskom pohodu još početkom 14. stoljeća. Poznatim (razvratnim i kaznenim) činima engleskoga kralja Henrika VIII se od Rimokatoličke crkve odvojila i Crkva u Engleza, postavši anglikanska Crkva, a „frakcije“ te Crkve su nakon otkrića Amerike počele djelovati na sjevernom dijelu toga kontinenta, te se nazivaju baptistima, mormonima i dr. od kojih svaka vjerska skupina ima svoju vlastitu Crkvu odnosno crkvenu organizaciju. Grkokatolička crkva, koja primjerice postoji u Ukrajini gdje ima oko 40 milijuna pripadnika, a koja postoji i u Hrvatskoj, nije nastala kao produkt raskola u Rimokatoličkoj crkvi nego suprotno, kao produkt ljubavi i mira, naime, kao pravoslavna Crkva koja se dragovoljno pripojila Rimokatoličkoj crkvi, priznavši papu odnosno Svetu stolicu u Rimu kao vrhovnog vjerskog poglavara i nasljednika Svetog Petra na Zemlji. Grkokatolici su u crkvenoj službi Božijoj zadržali pravoslavne običaje, s tom razlikom da u odnosu prema pravoslavnim Crkvama širom Europe, Amerike i Australije priznaju papu. Pravoslavlje je pak potpuno rascjepkano na zasebne crkvene organizacije, raspoređene po različitim zemljama, a rascjepkane su posebno nakon pada središnje pravoslavne metropole i pravoslavnog središta Carigrada (Bizanta) pod Osmansko Carstvo 1453. godine. Nakon toga središte pravoslavnoga svijeta seli u Rusiju gdje se nalazi i danas, iako uništavano i sputavano u 20. stoljeću od bezbožnog komunizma. Uglavnom, pravoslavne crkvene organizacije su zasebne ili autokefalne i teritorijalno-nacionalno određene. Tako postoji Ruska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, i u najnovije vrijeme opet rekonstituirana Crnogorska pravoslavna crkva, i Makedonska pravoslavna crkva, s time da Srpska pravoslavna crkva (SPC) ne priznaje crnogorsku i makedonsku pravoslavnu crkvu, a pravilo u svijetu pravoslavlja je da jedna pravoslavna crkva može postati autokefalna ako na njenu neovisnost pristaje pravoslavna Crkva pod kojom su do tada živjeli njeni pravoslavni vjernici. SPC ne priznaje, primjerice, crnogorsku pravoslavnu Crkvu jer svojata teritorij Crne Gore za Srbiju. (Trenutno patrijarh SPC kuka zbog odlaska Kosova, i traži pomoć katoličke „braće“ u Hrvatskoj, a do jučer je svojatao teritorij Republike Hrvatske za Srbiju.) Prije dvije godine se vrhovni poglavar Crnogorske pravoslavne crkve prilikom posjeta Republici Hrvatskoj ispričao za pohod crnogorskih jedinica i rezervista iz JNA na Dubrovnik u vrijeme velikosrpske agresije, te je u Vukovaru kleknuo i molio Boga i Hrvate za oprost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je postojala i Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) na čelu s patrijarhom Germogenom kojega je titoistički režim 1945. strijeljao do smrti, zajedno s poglavarom Evangeličke crkve u Hrvatskoj, biskupom Deutschom, a u vezi zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, predsjednika hrvatske biskupske konferencije, Alojzija Stepinca, znamo da ga je Udba trovala do smrti odnosno da ga je titoistički režim također ubio, te da ga je papa Ivan Pavao II proglasio žrtvom komunizma, i blaženikom.
Štedimlija koristi u svojoj knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“ (objavljena i na njemačkom jeziku („Verschwörungen gegen den Frieden“) pojam „POVIJESNA HRVATSKA“ kada opisuje područja na kojima se kroz povijest, a nakon otkrića Amerike 1492. godine, javljalju pravoslavci na povijesnim područjima prirodne i etničke Hrvatske, dakle, područja na kojima su u većinskom udjelu populacije živjeli Hrvati. Pojam „Povijesna Hrvatska“ nema, dakle, veze s pojmom „Velika Hrvatska“, jer pojam „Velika Hrvatske“ opisuje područja stranih zemalja pod hipotetskom okupacijom Hrvatske, hipotetskom jer Hrvatska u svojoj povijesti nije okupirala ni pedalj tuđeg teritorija, ali je konstantno od Turskih ratova s kraja 15. stoljeća gubila svoj povijesni i etnički teritorij na tuđince i raznorazna carstva, strane zemlje i strane vladare, sve do danas. Čak ni uspostavom Nezavisne Države Hrvatske od 10. travnja 1941. nije u cijelosti uspostavljena nekadašnja povijesna i etnička Hrvatska koja je u srednjem vijeku obuhvaćala dijelove današnje sjeverne Srbije, južne Crne Gore i cjelokupnu današnju Bosnu i Hercegovinu. U trenutku otkrića Amerike je integralni dio hrvatskog političkog i državnog teritorija bila današnja Bosna od Une do Vrbasa, a Jajačka (obrambena) banovina činila je najistočniju točku otpora prodoru Osmanskog Carstva u Kraljevini Hrvatskoj, nakon Srijema kao najistočnije istaknutoj točci hrvatskog otpora od turske agresije i islamske ekspanzije u Europi. Grad Zemun, koji danas čini predgrađe Beograda, bio je do 1945. hrvatski grad poput Rijeke, Zadra, Vinkovaca, Krapine, Pule...
Štedimlija nas poučava da riječ „pravoslavlje“ ima na hrvatskom području razločito značenje u različitim vremenima. Prvo je riječ „pravoslavlje“ značilo pripadnost Istočnom crkvenom obredu, a tek mnogo kasnije pripadnost određenim nehrvatskim narodima. Pravoslavlje je u Hrvatskoj nešto mimoredno i izdvojeno, jer se prilikom Crkvenog raskola povijesna Hrvatska našla na Zapadu tako da je pravoslavlje u Hrvatskoj popratna pojava utjecaja s Istoka, iz grčko-pravoslavnog Bizanta.
Kroz povijest gledano, na području povijesne Hrvatske, od svih pravoslavnih Crkava, prvo je došlo do uspostave nadležnosti grčko-pravoslavne ili ortodoksne Crkve (GPC).
Pripadnost GPC u Hrvatskoj u kasnijim vremenima postupno je sve više izjednačavana s pripadnošću određenim nehrvatskim narodima u Hrvatskoj odnosno, danas bismo rekli, nacionalnim manjima. Koja je nacionalnost prvih pripadnika pravoslavne Crkve u Hrvatskoj? Postavlja se i pitanje, jesu li stranci koji su se uselili u Hrvatsku kao pripadnici pravoslavne Crkve imali u tom trenutku razvijenu nacionalnu svijest? Razmatranje etničkog podrijetla tih ljudu u ovom je slučaju nevažna jer u tom slučaju podrijetlu pripada znanstveno a ne političko značenje. U Hrvatskoj postoji veći broj manjih skupina koje su stranog podrijetla, a koje su vremenom kroatizirane te su svoje podrijetlo zaboravile ili im to više nije važno jer se osjećaju Hrvatima.
Vjernike Istočne pravoslavne Crkve može se u Hrvatskoj naći raspršene gotovo u svim dijelovima Hrvatske ali nisu svi istoga podrijetla, a k tome su različite hrvatske pokrajine kroz povijest prolazile različite sudbine, i nalazile su se pod različitim vladarima i u različitim stranim državama, pod okupacijom. U hrvatske pravoslavce spadaju i oni Hrvati koji su bili nekoć katolici, a koji su u različitim povijesnim okolnostima primili obred Istočne, pravoslavne Crkve, a da nisu ni u kakvoj etničkoj ili nacionalnoj vezi s kasnijim pravoslavnim useljenicima i doseljenicima u Hrvatskoj.
Štedimlija nam spominje i citira srpskog povjesničara Ilariona Rukavca koji je u svojim znanstvenim radovima dokazao da „seoba Srba“ u Hrvatsku nije išla preko Save i Dunava jer da nije riječ o organiziranom iseljavanju, ni o jedinstvenoj skupini po etničkom podrijetlu. Materijalni izvori upućuju na to da je među pravoslavnim iseljenicima sa područja Srbije u južnu Ugarsku i Hrvatsku, osim Srba iz Srbije, bilo i Bugara, Makedonaca i Grka, te Albanaca i drugih skupina koje su nekada naseljavale središnji Balkan, poput Vlaha, Cincara i drugih. Nakon dolaska tih ljudi u njhovu današnju domovinu Hrvatsku zauzeli su velik prostor kojemu su dali svoj kulturni pečat, do današnjih dana. Područje sjeverno od Save (južna Ugarska/Vojvodina) bilo je sve do doseljavanja u doba turske vladavine rimokatoličko što je za vrijeme reformacije bilo potvrđeno zasebnim zakonskim člancima. Slavonija je sve do prvih turskih upada bila isključivo rimokatolička i hrvatska. Prve manje skupine pravoslavaca je u Slavoniji početkom 15. st. naseljavao ban Hrvatske Ullrich Zilli nakon udaje njegove kćerke Katarine za srbijanskoga despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. Ti prvi pravoslavni useljenici nisu sačuvali svoju pravoslavnu vjeru nego su prešli u krilo Rimokatoličke crkve, i stopili se sa svojim nacionalnim hrvatskim okruženjem, dakle, kroatizirani su. Riječ je o gornjoj Slavoniji. U donjoj Slavoniji nalazile su se nakon toga manje skupine pravoslavaca ali su i one kroatizirane i pokatoličene.
Proboj vojske Austrijskog Carstva pod zapovjedništvom Piccolominija u Osmansko Carstvo i u unutrašnjost Srbije izazvao je nadu i pokrete različitih nemuslimanskih naroda, a car Leopold je 6. travnja 1690. poslao proglas, među inim i pećkom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, Arseniju Čarnojeviću, s pozivom na protuturski ustanak. Kao mamac i poticaj za dizanje ustanka car Leopold je Srbima, Albancima i drugima zajamčio prava i povlastice koje su imali prije pada u tursko ropstvo, ali pod uvjetom da nakon pobjede svoje zemlje stave pod vlast Ugarske koja je zajedno Hrvatskom bila dio Austrijskog Carstva. Dana 21. kolovoza 1690. je car Leopold izdao srpskom patrijarhu Arseniju tako zvane „Privilegije“. U tom trenutku još niti jedan Srbin nije bio iselio preko Save i Dunava, dakle, na sjever. Nemuslimanski kršćanski narodi digli su oružani ustanak, među njima i Srbi, ali je pomoć austrijske vojske izostala, i osmanlijske vlasti su nad pobunjenicima izvršili krvave odmazde. Do seobe Srba došlo je tek nakon propasti ustanka, ali seoba je išla u pravcu sjevera, dakle, preko Save i Dunava u južnu Ugarsku ili u današnju Vojvodinu koja je postala dio Srbije prvi puta tek 1918. godine, a koja je 1691. bila podijeljena između Mađara i Hrvata. Seoba Srba nije išla prema zapadu, dakle, prema zapadnoj Hrvatskoj nego prema najistočnijem dijelu Hrvatske u području Srijema, Bačke i Banata, a dio toga područja obuhvaćala je i južna Ugarska ili Mađarska. Privilegije koje je car izdao srpskim pravoslavcima u južnoj Ugarskoj smatrane su privremene do povratka u Srbiju nakon oslobođenja od vlasti Osmanskog Carstva, a nikako trajne i „zauvijek“. Međutim, i ti pravoslavni useljenici u južnu Ugarsku odnosno današnju Vojvodinu nisu bili isključivo Srbi nego je među njima bilo mnoštvo pravoslavnih Albanaca, pravoslavnih Makedonaca, pravoslavnih Vlaha, pravoslavnih Grka i drugih.
Pošto Srbija nije u međuvremenu bila oslobođena od Osmanskog Carstva, ugarski parlament u Pešti je 1790. donio zakonski članak kojim su svi useljeni pravoslavci u južnoj Ugarskoj i istočnoj Hrvatskoj dobili građanska prava, a patentom cara Franje I. Josipa od 15. siječnja 1848. godine uvedena je za useljene pravoslavce čast pravoslavnog patrijarha u Ugarskoj (i Hrvatskoj).
Štedimlija navodi sljedeće riječi poznatog pravoslavnog popa Dimitrija Ruvarca: „Govoriti i pisati da su privilegijama cara Leopolda srpskom narodu u Mađarskoj i Hrvatskoj priznata prava glede crkvene uprave znači – kao što se Srbi izražavaju – skriviti podlu „izmotaciju“.“
Inače, za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva u Europi je Srpska pravoslavna crkva dobila od sultana privilegij da slobodno djeluje na europskom području tog islamskog Carstva tako da je imala jurisdikciju kao u vrijeme srpskog cara Dušana Silnog. Takav privilegij hrvatski katolici u hrvatskim zemljama pod osmanlijskom okupacijom nisu imali osim što je sultan jednim fermanom odobrio rad franjevaca u Bosni, ali franjevački red ne predstavlja u cijelosti Rimokatoličku crkvu koja se u Istanbulu držala najopasnijim neprijateljem Osmanskog Carstva, stoga je njen rad na području Osmanskog Carstva bio i zabranjen jer se radi o univerzalnoj (međunarodnoj/internacionalnoj) Crkvi, dok je SPC (jedno-)nacionalna Crkva te kao takva nije predstavljala opsanost po islamski režim jer srpska država tada nije postojala. Tako je pravoslavna Crkva u Osmanskom Carstvu zauzimala poseban povlašteni položaj, pod nadzorom ali i pod zaštitom sultana.
Useljavanja pravoslavaca u Hrvatsku nisu ni u kakvoj vezi s useljavanjem pravoslavaca u južnu Ugarsku kamo se 1690/1691. preselio najveći broj Srba i velikodostojnika SPC, naglašava Štedimlija, oslanjajući se na prikaz dr. Ivića. Od početka seobe Srba do pojave patrijarha Čarnojevića pravoslavni useljenici u Ugarsku nisu bili ni u kakvoj kulturno-političkoj vezi s pravoslavnim useljenicima u Hrvatsku, čak su jedni o drugima vrlo malo znali. I po podrijetlu se razlikuju pravoslavni useljenici u (južnu) Ugarsku (Vojvodinu) i u Hrvatsku, jer su pravoslavci koji su uselili u Hrvatsku došli iz Bosne koja se nalazila pod okupacijom Osmanskog Carstva, i drugih nesrpskih područja, a ne iz Srbije.
S obzirom na česte turske upade na ostatke ostataka hrvatskih zemalja pod Austrijom, car Ferdinand II. Habsburg dao je 6. listopada 1630. objaviti ustavni zakon o uspostavi teritorijalne Vojne krajine koja je obuhvaćala i sve hrvatske zemlje koje su graničile s Osmanskim Carstvom odnosno s Bosnom, Crnom Gorom i Srbijom. Stanovništvo s područja Vojne krajine imalo je obavezu služenja vojske i pogranične straže, te privilegij slobodnog uživanja zemljoposjeda, dakle, nisu podlijegali feudalnim obavezama. (Vojna krajina je raspuštena tek oko 180 godina nakon posljednje veće turske opasnosti, dakle, raspuštena je 15. srpnja 1881. godine, a do tada je to područje bilo izuzeto ispod jurisdikcije hrvatskih feudalaca i državnih službenika, i potpalo je pod vojno zapovjedništvo sa sjedištem u austrijskom Grazu.)
U jednom su dopisu građani hrvatskog kraljevskoga grada Bihaća na Uni, kada je taj grad još bio dio Kraljevine Hrvatske, savjetovali austrijskom generalu Katzianeru da bi na područje Carevine i hrvatskih zemalja trebalo primiti „turske Vlahe“ odnosno pravoslavce iz Unca i Glamoča u Bosni. Pravoslavni kolonisti tako su počeli naseljavati područja karlovačkog vojnog okruga koje je zbog turskih pustošenja bilo praktički prazno od stanovništva.
Naseljavanje Hrvatske pravoslavcima poprimilo je prve veće razmjere za vrijeme austrijsko-turskog rata od 1591. do 1606. godine, dakle, početkom 17. stoljeća ili prije 400 godina, ali ti pravoslavni useljenici nisu bili Srbi nego pretežito Vlasi. Ti Vlasi potjecali su iz Bosne, Dalmacije i Crne Gore, i prije turskih osvajanja nisu bili pravoslavci nego katolici i patareni koji su na pravoslavlje prešli tek pod osmanskom okupacijom jer je pravoslavna crkva imala jedina od kršćanskih Crkava povlastice u Carstvu te su pravoslavci dolazili pod njenu zaštitu, a pravoslavne Crkve uživale su zaštitu od sultana tako da su pravoslavci automatski uživali zaštitu. Zato su mnogi prelazili s katoličanstva i patarenstva na pravoslavlje kako bi bili zaštićeni pred islamom.
Do 1690. pravoslavni (nesrpski) doseljenici u Hrvatsku nisu imali zakonito priznatu pravoslavnu Crkvu na hrvatskom području, ali su pravoslavci imali pravo na „ujedinjenje“, te je tako nastala Grko-katolička Crkva koja je priznavala papu, i koja predstavlja jedinstveni dio Rimokatoličke crkve, s pravom na zasebni pravoslavni (istočni) crkveni obred. Grkokatolici nisu, dakle, Srbi. Na taj način su pravoslavci naseljavani na Žumberku između Zagreba i Karlovca, i postali su članovi Grko-katoličke crkve. U Liki, na pr., kako piše Šime Balenović, došlo je do čudne simbioze katolika s pravoslavcima jer često nije na tome području bilo rimokatoličkog svećenika pa je svetu misu i za katolike održavao pravoslavni pop Nikola Uzelac. Poslije je pop Uzelac položio zavjet rimokatoličkom sinjskom biskupu Glaviniću, pa su gotovo i svi pravoslavci njegove župe i toga ličkoga područja prešli na katolicizam, ali i oni koji su ostali pravoslavci osjećali su se Hrvatima, i to sve do 1878. godine, jer su se te godine na međunarodnom političkom planu dogodile važne promjene.
Godine 1878. je na Berlinskom (mirovnom) kongresu jurisdikcija nad Bosnom i Hercegovinom od strane svjetskih sila prenijeta s Osmanskog Carstva na Austro-Ugarsku Monarhiju, što je velikosrpskim agitatorima otvorilo širom vrata da u Bosni i Hercegovini vrbuju pravoslavce za Srpsku pravoslavnu crkvu u Srbiji, i za prelazak u korpus srpskog naroda. Tada su po uputama velikosrpskog ideologa i pisca tajnog plana o stvaranju „Velike“ Srbije, Ilije Garašanina, u Bosnu odlazili tajni agenti srbijanske obavještajne službe koji su među pravoslavcima vodili propagandu putem letaka, knjiga, novina, upućivanjem srpskih učitelja u Bosnu na trošak srbijanskog državnog proračuna, i popova SPC.
Mađari su pak, kako bi oslabili oporbeni položaj Hrvata, pokušali na svoju stranu pridobiti dio stanovništva u Hrvatskoj, i to pravoslace, a ideju hrvatske državne neovisnosti ugarske vlasti prikazale su kao opasnu. Iako su Mađari bili upoznati s velikosrpskom ideologijom, i bili svjesni opasnosti koja iz nje vreba i za njih (južnu Ugarsku/Vojvodinu), radije su išli svjesno oslabiti položaj Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji time što pružaju pomoć velikosrpstvu, samo zato da to bude na štetu Hrvata. Kako su pravoslavci u Hrvatskoj mogli dobiti istaknutije položaje samo ako se odreknu hrvatstva, pripadnosti hrvatskom narodu, mnogi su počeli napuštati pravoslavnu Crkvu pod jurisdikcijom u Slavoniji i Dalmaciji, i počeli su se postupno izjašnjavati Srbima koji u Hrvatskoj do 1918. nisu imali Srpsku pravoslavnu crkvu. Međutim taj proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca tekao je sporo, čak i nakon što je u Hrvatskoj 1887. osnovana probeogradska Srpska samostalna stranka (SSS). Proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca počeo je teči ubrzano stvaranjem politilke stranke Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK), da bi proces konačno bio završen 1920. godine, nakon osnivanja jugoslavenske države.
Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva Hrvatske odnosno hrvatskih zemalja do 1918. godine, ono je bilo vlaškoga i cinarskog etničkog podrijetla. Gradsko pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj je bilo pretežito cincarskoga podrijetla, a seosko pravoslavno stanovništvo je bilo pretežito vlaškoga podrijetla. Na području današnje Republike Hrvatske su prije Prvog svjetskog rata i 1918. godine djelovale isključivo sljedeće pravoslavne crkvene organizacije:
- Metropolija u Srijemskim Karlovcima, zadužena za hrvatske zemlje
Slavoniju, Srijem i Zagreb, zatim,
- Bosansko-hercegovačka autonomna pravoslavna Crkva, ovisna o
ekumenskom patrijarhu u Carigradu, i
- Pravoslavna crkva u Dalmaciji, ekumenski ovisna o metropoliji u
Bukovini (dio Rumunjske koji se tada nalazio u Ugarskoj).
Austro-Ugarska Monarhija bila je „složena država“, dakle, multi-nacionalna, sastavljena od mnogih zemalja, i teško je bilo na okupu držati različite narode pod jednim vladarom, a kamoli ujediniti više pravoslavnih Crkava u jednu. Međutim, nakon versajske odluke o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, kako nas dalje sa sudbinom hrvatskih pravoslavaca upoznaje gospodin Štedimlija, između 1918. i 1920. se položaj tri pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća. Godina 1918. bila je teški udarac, ne samo za Hrvate nego i za hrvatske pravoslavce koji su bez njihove volje posrbljeni. Mnogi od njih, sudjelovali su poslije, nažalost, u Drugom svjetskom ratu, i nakon toga u Domovinskom ratu, na strani srpskog agresora protiv svoje vlastite hrvatske domovine. Srbijanci su nakon 1918. nastojali i cijela hrvatska područja raskatoličiti i pretvoriti hrvatske katolike u pravoslavce, ali s gotovo nimalo uspjeha jer su katolici imali svoju jaku crkvenu organizaciju, R-kt. Crkvu, dok su hrvatski pravoslavci ostali bez zaštite jer su Srbijanci 1918. ukinuli sve pravoslavne Crkve osim Srpske pravoslavne crkve (SPC). Kako bi se takvoj tendenciji stalo na kraj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), a kako bi se nastavila srbizacija, nakon Drugog svjetskog rata je titoistički režim ukinuo odnosno uništio HPC kao i njene popove i vjernike. Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve bile su u jednoj pravoslavnoj Crkvi ujedinjene sve tri pravoslavne Crkve koje su do 1918. postojale u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Problem u vezi Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj danas je taj što to nije internacionalna Crkva kao Rimokatolička crkva nego je (srpska) nacionalna Crkva čijega vrhovnoga vjerskoga poglavara, koji pak postavlja prvog čovjeka SPC u RH, ne potvrđuje predsjednik Republike Hrvatske, nego predsjednik Republike Srbije, tako da se na taj način u bilo koje doba može pravoslavne vjernike u Republici Hrvatskoj politički instrumentalizirati protiv njihove domovine Republike Hrvatske, ukoliko bi Beogradu u 21. st. odgovarala takva instrumentalizacija kao što je odgovaralo u 20. stoljeću. Sveto pravoslavlje, dakle, uopće nije sporno, sporna je anti-hrvatska i anti-semitska Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, poučava nas Štedimlija, i zato ga Srbi mrze odnosno ne vole.
Inače, neovisno od Štedimlije je vlaško podrijetlo hrvatskih pravoslavaca, a današnjih Srba u Hrvatskoj, utvrdio hrvatski sociolog i austro-ugarski znanstvenik dr. Ivo Pilar iz Zagreba koji se bavio različitim istraživanjima, a u klasiku pod naslovom „Južnoslavensko pitanje“ („Die südslawische Frage und der Weltkrieg“), Beč, 1918., i u posebnom je poglavlju opisao povijest hrvatskih pravoslavaca i njihovo vlaško etničko podrijetlo. Navodno je u Kraljevini Jugoslaviji počinio samoubojstvo, što je službena verzija, a vrlo vjerojatno ga je velikosrpski režim naprosto likvidirao kao opasnog znanstvenika koji znanošću dovodi u opasnost velikosrpsku ideologiju i politiku.
CBK
utorak, 08.01.2008.
T K O J E S. M. Š T E D I M L I J A ?
U V O D
Kad bi takvoga čovjeka imali Amerikanci svrstali bi ga u svoje velikane, možda, jer nikada se ne zna, naime, ako potječete sa Balkana možete biti i znanstvenik svjetskoga, ne glasa nego ranga, kao Nikola Tesla koji je osvijetlio cijeli svijet, ali se može dogoditi da u javnosti ostanete anonimac, kao što se Tesli dogodilo. Na jučerašnji dan rođen je Tesla, a na današnji dan je rođen još jedan velikan čovječanstva i Otac Rock & Rolla, Elvis Aaron Presley. O Presleyu znamo sve, o Tesli ne. Primjerice, ne znamo da Tesla nije podrijetlom bio srpski pravoslavac nego hrvatski pravoslavac vlaškog etničkog podrijetla. Kada je u gradu New Yorku, gdje je 1943. dočekao kraj života, za vrijeme Drugog svjetskog rata primio jednu delegaciju Srbijanaca, poručio im je da, kada bi se njihova mržnja prema Hrvatima mogla pretvoriti u elektro-impulse, mogao bi se (besplatno) osvijetliti cijeli svijet. O Teslinom vlaško-pravoslavnom, a ne srpskom podrijetlu pisao je upravo Štedimlija, i ne samo da je pisao, nego je to i DOKAZAO. Tko je Štedimlija?
Štedimlija je kao prvo GOSPODIN, u pravom, a ne samo u formalnom smislu značenja te riječi. Gospodin Štedimlija bio je po nacionalnosti Crnogorac, i Crna Gora je bila njegov zavičaj koji nije zaboravio niti kada je svoj zreli život živio u njegovu voljenom Zagrebu gdje je našao i ljubav svoga života, dakle, svoju suprugu, jednu Hrvaticu, što naglašavam, ne zbog neke etničke ili nacionalne zadrtosti nego da ukažem na to kako ljubav ne poznaje etničke granice, i da to nikako ne treba biti nedostatak ili smetnja u društvu nego da je dobitak za društvo. Gospodin Štedimlija izuzetno je cijenio svoju izvornu crnogorsku domovinu koju su velikosrpski apologeti bili uništili, kao što je cijenio svoju izbornu domovinu Hrvatsku koju su mu također uništili, ali nisu uništili Štedimlijev optimistični duh. Umro je u Zagrebu 1971. godine kao mučenik i žrtva komunizma (staljinizma i titoizma), ali iza sebe je svijetu i Hrvatima ostavio jedno od najznačajnijih djela 20. stoljeća, svoja znanstvena istraživanja u području historiografije odnosno povijesti, i svoje dvije knjige, od kojih je danas ostala sačuvana jedna knjiga, ali vrlo značajna, a zove se:
„ZAVJERE PROTIV SVJETSKOGA MIRA“
Po čemu i zbog čega je Štedimlijeva knjiga značajna? Po tome da je na osnovi dokumenata, izjava svjedoka vremena, na osnovi tajnih izvješća i dokumenata vlada i različitih organizacija, na osnovi praćenja tiska i crpljenja različitih informacija, kao i na osnovi knjiga različitih autora dokazao jednu od najvećih ako ne i najveću zavjeru (urotu) u 20. stoljeću, a to je zavjera u kojoj je izazvan svjetski rat koji je bio prvi svjetski rat u novijoj povijesti čovječanstva, odnijevši najmanje 20 milijuna ljudskih života, i to najviše u Europi. Manje, više je u tom ratu izginuo cvijet kršćanskih naroda, i to zbog najprizemnijih ciljeva koji su imali pokretači toga rata, spodobe vrijedne prezira i moralne i političke osude u svako vrijeme i u bilo kojim okolnostima.
Štedmilija je istraživao i pisao tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, dakle, i u uvjetima rata, što me podsjeća na velikog hrvatskog književnika Ivana Gundulića koji je također pisao u ratnim uvjetima za vrijeme agresije Osmanskog Carstva na Kraljevinu Hrvatsku. Obje Štedimlijeve domovine doživjele su agresiju i okupaciju dok je pisao, a pisao je i o agresorima i okupatorima. Prije svega, Štedimlija je pisao ISTINU, a njegovu verziju istine danas su verificirali suvremeni historičari i istraživači povijesti, poput svjetski poznatog znanstvenika iz Texasa u Sjedinjenim Američkim Državama koji živi u Njemačkoj, g. F. William Engdahl koji je u svom djelu „STOLJEĆE RATA“, neizravno potvrdio Štedimlijeve tvrdnje o zavjeri koja je dovela do Prvog svjetskog rata. Naravno, niti Štedmlija niti Engdahl nisu popularni u određenim političkim krugovima jer se njihova povijest ne uklapa u aktualnu politiku koja je povijest, ili događaje koji su se dogodili onako kako su se dogodili, prilagodila svojim potrebama i ciljevima. Tako Štedimlija i Engdahl nikako ne odgovaraju američkoj, britanskoj i srbijanskoj politici jer njihova je politika savijanja povijesne znanosti sljedeća: Prvi svjetski rat izazvala je Njemačka, i točka! To, međutim, uopće nije istina jer Engdahl je dokazao da je Prvi svjetski rat izazvala vlada Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije jer ga je pomno i do u detalje isplanirala, i za to se pripremala otprilike 20 godina, s tim da engleski lordovi, koji su ujedno „bad guys“ i „hardlineri“ bili nekoć kao i danas, nisu znali kako će rat završiti, da li u korist Njemačke ili Engleske, te se nameće zaključak da su bili hazarderi i kockari u politici. Lordovska politika je politika bez principa, jedna beskrupulozna politika koja ne bira sredstva za postizanje cilja, a to je dominacija nad Europom i po mogućnosti nad svijetom. To su, dakle, Engdahl i Štedmilija dokazali, svaki u svome vremenu, neovisno jedan od drugoga. Gospodin Engdahl niti ne zna da je g. Štedimlija postojao, iako bi bilo važno da zna jer kad bi znao, nadopunio bi svoj mozaik o zavjeri koja je dovela do Prvog svjetskog rata, jer Štedimlija je dokazao srbijanski udio u engleskoj zavjeri. Engleska zavjera bila je europsko planetarna, srbijanska zavjera bila je lokalno balkanska, ali obje su imale isti cilj: uništiti Njemačku i održati i stvoriti velika carstva, dakle, održati Veliku Britaniju odnosno njene kolonije u svijetu, i stvoriti „Veliku“ Srbiju na račun susjednih balkanskih i srednjoeuropskih zemalja („Commonwealth of Nations“, kako su Englezi pod krinkom nazivali svoje carstvo u kojemu su nacije bile stavljene pod čizmu engleskih lordova i njihove kraljice; Srbi su pak na svoje carstvo također stavili krinku koja se zvala JUGOSLAVIJA, a predstavljala je iz srpskog kuta gledanja obnovljeno srednjovjekovno srbijansko carstvo cara Dušana Silnog).
Još nekoliko riječi o Štedimlijevoj biografiji. Ovaj književnik, publicist i znanstvenik bio je veliki zagovornik nacionalne samobitnosti Crnogoraca, i Hrvata, i veliki zagovornik državne samostalnosti Crne Gore i Hrvatske. Prošle godine kada je većina Crnogoraca na plebiscitu izglasala državnu nezavisnost Crne Gore sjetio sam se Štedimlije koji bi bio ponosan na svoje sunarodnjake. Štedimliju su mrzili i mrze ga Srbi jer je, ni manje ni više nego na osnovi knjižnih i publicističkih djela srpskih autora i beogradskih znanstvenika skinuo krinku s velikosrpske ideologije koju je rasvijetlio poput rentgen-aparata tako da je srpski car ostao gol. Štedimlija je bio neugodan i jugoslavenskim komunistima jer je skinuo krinku i sa marksističke ideologije, a još je k tome partizane osramotio dokazavši njihovo licemjerje i nečasne namjere kada je objavio istinu da su titoistički borci iz partizanskog bataljuna „Gavrilo Princip“ mučili Principovu (rođenu) majku, i to u njezinoj kući, i to nju, staricu, predbacivši joj da podržava četnički pokret. O tome je za vrijeme rata (WWII) pisao list četničkog pokreta u kojemu je jedan bataljun također nosio ime po atentatoru Gavrilu Pricipu (bosanskog Srbina) na austrougarskog prijetolonasljednika u Sarajevu, na srpski (pravoslavni) Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, što je bio povod Prvom svjetskom ratu (Štedimlija i Engdahl dokazali su ratne uzroke).
Štedimliju mrze i četnici i partizani jer je dokazao povezanost srbijanske terorističke organizacije „Ujedinjenje ili smrt“, iz Beograda, sa svjetskim komunizmom. Tajna organizacija „Ujedinjenje ili msrt“ je bila popularno poznata pod imenom „Crna ruka“. Ta organizacija ne predstavlja fikciju nego jednu čvrstu organizaciju sa statutom i hijerarhijski raspoređenim vođama, srpskim oficirima i zapovjednicima vojske Kraljevine Srbije, uz svoje jatake i tajne agente i doušnike, bombaše i atentatore, među kojima se našao i određeni broj jugoslavenski orijentiranih Hrvata odnosno naivnih i zavedenih hrvatskih studenata koji su mislili da se bore za Jugoslaviju, a u biti se boriše za „Veliku“ Srbiju. To se, dakako, zove, umješnost u politici da za svoje nacionalne ciljeve pridobijete pripadnike drugoga naroda koji misli da gradite zajedničku kuću, i dok vi tako mislite, on je svoju kuću izgradio, a vama je namijenio sobicu u podrumu te „zajedničke“ kuće dok se on poput pauna i napuhanoga purana šepuri po prostranim sobama, terasama, balkonima i babilonskim visećim vrtovima.
Zanimljivo, da ne zaboravim napomenuti, s obzirom na lijevu političku i svjetonazorsku orijentaciju nekih blogerica i blogera na ovome portalu, g. Štedimlija je bio ljevičar, ili drugim riječima rečeno, Štedimlija je svjetonazorski i politički bio vrlo blizak ljevici i njezinim idejama, a osobito je cijenio i višekratno je pisao o zvijezdi hrvatske i jugoslavenske ljevice Miroslavu Krleži, i bio jedan od njegovih dobrih znanaca. U svojim historiografskim istraživanjima bavio se etnogenezom, dakle, podrijetlom Hrvata, Crnogoraca i Srba, i vrlo je zanimljivo njegovo djelo o tome tko su Srbi, zbog čega ga Srbi ne mogu smisliti jer im je sasuo istinu u lice tko su, i otkuda su, i gdje idu. Štedimlija je bio i poduzetnik jer je imao vlastitu nakladničku kuću u kojoj je objavljivao i vlastita djela, i to jednu nakladničku kuću za djela koja je objavljivao na hrvatskom jeziku, nakladnička kuća „Putovi“, i drugu nakladničku kuću u kojoj je objavljivao na njemačkom jeziku, „Europa Verlag“.
Štedimlijevi životni putovi bili su postojani u njegovim mislima, pisanom izričaju, i povijesnim analizama, ali tragični zbog smjerova kojima su ti putovi išli. S obzirom da je kritizirao četnike i partizane, a dočekao kraj rata u „neprijateljskom“ uporištu Zagrebu, emigrirao je na Zapad ali je u Austriji pao u ruke Crvenoj armiji. Na ljubazni poziv „Oca naroda“, druga Staljina, boravio je sljedećih 12 godina u luksuznim apartmanima hotela GULag u Sibiru. Nakon što je slučajno preživio, protjeran je iz raja na zemlji, zvan Sovjetski Savez, u Titovu Jugoslaviju. Krležin politički uzor, bravar J.B. Tito, drži Štedimliju do kraja života, dakle, od 1957. do 1971. godine u kućnom pritvoru, praktički u zatvoru. Štedimlijeva knjiga „Zavjere protiv svjetskoga mira“ bila je toliko opasna da je od strane komunističkog režima u Jugoslaviji bila na crnom indeksu, i zabranjena. Dolaskom Franje Tuđmana na vlast u Hrvatskoj još uvijek nije bila objavljen njezin reprint nego tek nakon Tuđmanove smrti, 2005. godine, ali se knjiga nalazi na crnom indeksu glavnih urednika glavnih medija u Republici Hrvatskoj, jer njen sadržaj se još uvijek ne uklapa u aktualnu politiku, niti će se ikada uklopiti dokle god je ta politika vodeća u Hrvatskoj, jer Štedimlija je pisao istinu. On je pisac istine, zato ga kvazidemokratski i drugi ekstremistički režimi i smatraju opasnim, iako nije opasan on nego oni !!!
CBK, 08. I 2008.
PS: u sljedećem, Prvom dijelu o Štedimliji idemo odmah konkretno na podrijetlo pravoslavaca iz Hrvatske, s obzirom na aktualni vjerojatni ulazak predstavnika jedne srpske stranke u hrvatsku vladu, što se ponavlja skoro točno nakon 100 godina, jer i 1905. dogodio se prvi ulazak predstavnika jedne srpske stranke u hrvatsku vladu. Povijest se ponavlja. Od sada pa do raspada Hrvatske će u hrvatskoj vladi sjediti na istaknutom mjestu predstavnik srpske nacionalne manjine, a u određenim intervalima, posebno onim najvažnijim za budućnost zemlje, upravljati će Hrvatskom predstavnici srpske nacionalne manjine, kao što je bilo i početkom 20. stoljeća, pred stvaranje prve Jugoslavije. Ne vjerujete? Uvjeriti će te se!
subota, 05.01.2008.
OPET NOVI INOZEMNI NAPAD NA REPUBLIKU HRVATSKU NA OSNOVI TITOISTIČKE LAŽNE BROJKE O NAVODNO "700.HILJADA" SRPSKIH ŽRTAVA U NDH
Neue Rheinische Zeitung iz njemačkoga starorimskoga grada Kölna (Cologne) na rijeci Rheini, novine u kojima su 1848. svoja stajališta objavljivali tvorci totalitarnog komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, objavile su on line izdanju tih novina 2. siječnja 2008. paraznanstveni uradak njemačkog ateista i kritičara Rimokatoličke crkve, Karlheinza Deschnera, vanjskoga suradnika Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz Beograda. U članku „Jugoslavija nekoć kao danas“ je Deschner ponovio velikosrpsku i jugokomunističku propagandu o navodno „700 tisuća“ ubijenih Srba u NDH od strane ustaškog režima poglavnika Pavelića.
Hrvatski povjesničar njemačkog etničkog podrijetla, dr. Vladimir Geiger, iz Hrvatskog instituta za povijest, i voditelj znanstvenog projekta „Ljudski gubitci Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću“ naveo je u vezi Deschnerovih optužbi na račun Republike Hrvatske „kako je imalo upućenijima jasno da su navodi i podaci preuzeti iz stare jugoslavenske literature, ili što je vjerojatnije, iz novije srbijanske literature koja i dalje zastupa stare stavove i navode o ustaškim zločinima i stradanjima Srba“. Podsjetio je također da su historiografija (nauk o povijesti), demografija (nauk o broju umrlih i rođenih) i viktimologija (nauk o žrtvama) podatke o broju stradalih Srba u NDH, koje navodi Deschner, u potpunosti odbacile.
Niti godinu dana nakon prvog velikog napada na Republiku Hrvatsku, na hrvatski, narod, na Oca domovine, na povijesnu znanost, pa i na zdrav razum, koji je poveo njemački profesor i lingvist Wolf Oschlies u njemačkom on line političkom mjesečniku za politiku i povijest, Europsko-Azijski magazin (www.eurasischesmagazin.de) gdje je objavio dva članka u kojima je negirao postojanje hrvatskog jezika, i postojanje jugokomunističkih žrtava, proglasivši „Bleiburg“ mitom „hrvatskih fašista“, a Oca domovine Antu Starčevića nazvao „političkim patuljkom“, te pravašku ideologiju „pretečom Hitlerove nacističke ideologije“, Karlheinz Deschner nastavlja tamo gdje je Oschlies stao. Unutar razdoblja od početka 2007. do početka 2008. kada imamo dva velika napada na hrvatski narod, koje velikosrpski i jugoslavenski apologeti kolektivno optužuju za rasizam i fašizam, službeni predstavnici rasističke i fašističko-komunističke tako zvane „Republike Srpske“ na čelu s velikosrpskim političarem Dodikom najavljuju sudsku optužnicu protiv Republike Hrvatske i zahtjev za plaćanjem novčane odštete srpskim žrtvama iz NDH. Nekoliko tjedana prije te najave je bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista objavilo rezultate ankete po kojoj su bosanskohercegovački Hrvati navodo Milorada Dodika proglasili najboljim političarem godine u Bosni i Hercegovini u 2007. godini. U isto vrijeme je Međunarodni sud pravde (ICJ), sa sjedištem u Den Haagu, na kojemu se raspravljalju optužbe za genocid, odbacio tužbu države Bosne i Hercegovine protiv Republike Srbije za odgovornost za velikosrpski genocid u BiH od 1992. do 1995. godine, ali je istovremeno utvrdio u odbačenoj presudi da je genocid počinjen u Srebrenici, i da „se Republika Srpska temelji na genocidu“, a da „je Miloševićev režim mogao spriječiti Karadžićeve Srbe u izvršenju genocida“ nad bosanskim muslimanima, te da Republika Srbija snosi moralnu odgovornost za genocid.
Velikosrpske laži o tome da ne postoji hrvatski jezik ni hrvatski narod, te najava obračuna s Hrvatima počela je 1902. godine kada je glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, „Srbobran“ preuzelo jedan članak jednog autora iz Srbije i tiskalo ga u Zagrebu pod naslovom „Srbi i Hrvati“, pod sintagmom „Do istrage vaše ili naše“. U tom šovinističkom članku je Hrvatima odricana njihova nacionalnost i nacionalna zasebnost, kao i postojanje hrvatskog jezika. Tri godine nakon toga je nekoliko hrvatskih stranaka na čelu sa strankom bivšega pravaša Frana Supila ušlo u koaliciju sa Srpskom samostalnom strankom (SSS), na koju se danas poziva stranka Milorada Pupovca (SDSS), koja ulazi u novu vladu premijera Sanader (HDZ), i stvorilo u povijesti poznatu „Hrvatsko-srpsku koaliciju“ koja je ukinula hrvatski morfološki ili „korienski“ pravopis koji je napisao Ljudevit Gaj, i koja je svojom „politikom novog kursa“ napustila pravaški hrvatski kurs Oca domovine Ante Starčevića, i krenula Strossmayerovim jugoslavenskim kursom prema stvaranju jugoslavenske umjesto hrvatske države. Godine 1945. došlo je od strane jugoslavenskih komunista i velikosrpskih šovinista, uz pomoć njihovih hrvatskih partizanskih sluga, do temeljite „istrage“ nad hrvatskim narodom koja se u međunarodnom i hrvatskom pravu zove GENOCID. Nakon toga je komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom, Vladimirom Bakarićem, Aleksandrom Rankovićem i drugim ratnim zločincima oklevetala hrvatske žrtve komunizma (titoizma), pustivši propagandističku laž da su hrvatske žrtve komunizma stradale koncem Drugog svjetskog rata u zank osvete zbog „700 hiljada“ navodno ubijenih Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, a tu laž o navodnoj osveti Titovih partizana sustavno ponavlja i aktualni hrvatski predsjednik Mesić. Ujedno je Titovoj vladi brojka od „700 hiljada“ navodnih srpskih žrtava ustaškog terora služila kao alibi da od tadašnje zapadnonjemačke vlade zatraži visoku ratnu odštetu koja bi ispala znatno manja da je i broj žrtava bio manji. Naime, Zapadna Njemačka platila je Jugoslaviji odštetu od preko jedne milijarde maraka za sve srpske žrtve ustaškog režima, što bi u današnjoj vrijednosti iznosilo nekoliko milijardi eura.
Kada je prilikom otvaranja novoga postava muzeja holokausta Jad Vašem u Jeruzalemu srpski predstavnik „Republike Srpske“ i član Predsjedništva BiH, Paravac, predbacio predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Mesiću da je u NDH stradalo „700 hiljada“ Srba, hrvatski je predsjednik prešutio taj žestoki napad i tešku optužbu koju je Paravac izrekao u mnogobrojne kamere svjetskih televizijskih postaja, dok je za ununutarnju uporabu odnosno za zamazivanje očiju domaćoj javnosti Mesić u kamere Hrvatske televizije ispričao jedan vic kao odgovor na Paravčevu optužbu. To nije niti prvi niti jedini put da kriptokomunistički državni vrh Republike Hrvatske u eri međunarodne osude zločina komunizma hvali komunističkog tiranina i jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, i kurvanjski šuti na velikosrpske napade na temelje hrvatske države, na hrvatski narod, jer optužbe o navodno „700 hiljada“ ubijenih Srba u NDH idu ka cilju da se današnje generacije hrvatskog naroda proglase genocidnima, te da Hrvati ne bi trebali imati samostalnu nacionalnu državu jer eto, u povijesti su navodno uvijek bili genocidni, pa su to navodno i u posljednjem ratu kada su navodno etnički očistili ostatke ostataka nekoć zaklanog srpskog naroda u Hrvatskoj, koji je od navodno neoustaškog režima Republike Hrvatske etnički ošišćen u „Oluji“. (Sjećamo se izjave jednoga od vođa pobunjenih Srba 1991. godine, Jovana Raškovića, o „zaklanom srpskom narodu u NDH“.) Prilikom takvih teških i neprihvatljivih kvalifikacija od strane predstavnika „Republike Srpske“, njezini čelnici gostuju u emisiji „Nedjeljom u dva“ na Hrvatskoj televiziji (gost Milorad Dodik, premijer tzv „Republike Srpske“), bez da se takvima postavi ijedno pitanje o najavljenoj srpskoj tužbi protiv Republike Hrvatske zbog navodno „700 hiljada“ srpskih žrtava u ustaškom jasenovačkom logoru, i bez da se takvima u Srbiji i u Hrvatskoj predoči od službenog Zagreba službena brojka o „38 tisuća“ srpskih žrtava u jasenovačkom logoru koji je 2005. objavila hrvatska javno-pravna ustanova „Spomen-Područje Jasenovac“.
Predstavnici diplomatsko-konzularne službe Republike Hrvatske u svijetu, kao ni Ured predsjednika Republike Hrvatske i MVP RH se, na sramotu predsjednika Mesića i premijera Sanadera, ne osjećaju pozvanima demantirati velikosrpske laži o „700 hiljada“ srpskih žrtava u Jasenovcu (1941. – 1945.) Razlog poznatoj „hrvatskoj šutnji“ je što aktualni državni vrh drži da se „komunistička partija u Drugom svjetskom ratu borila za slobodu“, i da je Tito navodno pozitivna povijesna ličnost i vođa antifašističkog pokreta, a istovremeno prešućuje da se maršal Tito nalazio 1945. na čelu genocida nad hrvatskim narodom, a za vrijeme Drugog svjetskog rata da su Titove partizanske postrojbe počinile cijeli niz ratnih zločina, i da su se jugoslavenski komunisti nalazili na čelu (Oktobarske) revolucije na području današnje Republike Hrvatske od 1941. do 1946. godine. (Vidi knjigu coautora Vladimira Geigera „PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1941. – 1946. DOKUMENTI“, Hrvatski institut za povijest – Podružnica Slavonski Brod, 2005.)
„Danas su i ozbiljniji srbijanski stručnjaci odustali od megalomanskih brojeva“, podsjetio je Geiger (ne navodeći kako se ti stručnjaci u Srbiji zovu), dodavši kako je brojka od 750.000 ubijenih Srba u NDH, koje Deschner navodi, najogledniji primjer kakvu je literaturu koristio“. Literatura koju je Deschner koristio je literatura nekadašnje jugslavenske marksističke (titoističke) histriografije. „No, bit članka, kako smatra Geiger, nije stradanje Srba u NDH, on je nadasve usmjeren protuhrvatski i protukatolički“.
„Njemački publicist Karlheinz Deschner u članku „Jugoslavija nekoć kao danas“ tvrdi kako je rimsko papinstvo poticalo stvaranje svih fašističkih država, te da je najviše pogodovalo najgorim zločinačkim režimima kao što je, kako tvrdi, bio onaj Ante Pavelića u Jugoslaviji. Deschner navodi kako je u „katoličkom križarskom pohodu“ u NDH ubijeno oko 750 tisuća Srba, a da ih je oko 240 tisuća pod prisilom prešlo na katoličanstvo“, navodi Večernji list, i nastavlja kako navedeni njemački publicist i suradnik srpske Akademije u članku tvrdi „kako se bez znanja o tim krvoprolićima „ne mogu razumjeti ni današnji događaji u kojima su sudjelovali ministri Nijemcima bliskih Sjedinjenih Američkih Država kao i Kohl-Genscherova vlada, koja također nosi veliki dio krivnje“.“
Američki povjesničar F. William Engdahl je u svojoj knjizi „STOLJEĆE RATA...“ dokazao da fašističke države nije stvorila Sveta Stolica na čelu s papama, nego je fašističke države stvorio liberalni naftno-bankarski ustroj u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, jer su izravno financijski podupirali Mussolinijev fašistički režim na vlasti, i Hitlerovu nacističku partiju NSDAP u borbi za dolazak na vlast i ostanak na vlasti nakon 1933. godine, kao što su britanska i njemačka vlada 1917. podupirale Lenjinovu boljševičku partiju u nasilnom dolasku (revoluciji) na vlast u Rusiji, i stvaranje komunističke države (SSSR).
Čitatelji neka sami zaključe čemu danas služe gore navedeni napadi na međunarodno priznanje Republike Hrvatske od strane katoličkog kancelara Helmuta Kohla i tadašnje njemačke vlade, te Svete Stolice, koje lansiraju krugovi bliski srbijanskoj državi, jer SANU je javno-pravna institucija Republike Srbije, kao što je i vlada četničke „Republike Srpske“ bliska Republici Srbiji u kojoj, usput rečeno, trećina biračkoga tijela bira predstavnike velikosrpske ideologije i četničkoga pokreta dok je u Hrvatskoj ustaški pokret nestao 5. svibnja 1945. godine, a neoustaški pokret, predvođen od Ante Đapića, na poticaj udbaških struktura u Republici Hvatskoj, doživio je nedavno izborni i politički slom. Druge neke ustaški orijentirane stranke pod pravaškim imenima, kao HČSP... koje dolaze sa političklog spektra ekstremne desnice tako i tako služe vladajućoj stranci HDZ kao lijepak za ekstremiste odnosno pobornike poglavnika Pavelića, kao što i Anto Đapić služi tome da bi HDZ mogao ustvrditi da „pravaška opcija“ spada u ekstremnu desnicu a HDZ u politički centar. U isto vrijeme je HDZ-ov režim devedesetih godina političkim atentatima, montiranim političkim procesima i uvođenjem medijske cenzure uništio demokratsku pravašku hrvatsku desnicu i uveo kriptokomunističku diktaturu u Republici Hrvatskoj koja priječi obranu od bilo kakvih velikosrpskih napada iz inozemstva.
CBK, 05.1.2008.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga Black Blog of the Communism
Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:
Samo nas istina može spasiti!
Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)
Erich Fromm
“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”
Link
CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika
Tisak i portali vijesti:
HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS
www.crniblogkomunizma.blog.hr
e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com
Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma
"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)
John Lennon je rekao:
"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."
PS: ubio ga je luđak.
“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)
Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:
“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)
Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:
“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”
(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)
„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“
(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)
„Ich bin ein Berliner“
(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)
CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com
HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga
"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)
„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)
„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.
Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"
„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)
Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica
Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!
TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!
Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)
"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)
Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:
"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")
<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"
Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.
Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:
„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.
Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!
"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”
Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića
George Orwell:
U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.
Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4
Predsjednik Ab Lincoln:
Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.
Mathias Richling:
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!
Slobodan čovjek kaže:
Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.
Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.
Predsjednik Thomas Jefferson:
Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.
Filozof Voltair:
Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.
Jean de la Bruyere:
Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.
George Bernard Shaw:
Sve velike istine počinju kao blasfemija.
Mark Twain:
Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.
H.G. Wells:
Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.
Njemački novinar Peter Scholl-Latour:
Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.
Burkhard Hirsch:
Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.
Halo robovi:
U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"
Evolucija svjesnog čovjeka:
Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!
Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!
Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!
Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.
Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!
Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.
Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.
Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.
Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!
CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.
Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.