CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

subota, 29.12.2007.

RADIKALIZIRANI SVIJET U 2008. GODINI

srijeda, 26.12.2007.

ČE BI REKEL BOŽIĆU

Če bi rekel Božiću,

Kaj si želim ja,

Rekel bi, naj svakomu,

Puno srca da.

Da bu narod narodu

Kak i bratu brat,

I da zadovolen bu

Jenput i Hrvat.

(Izvadak iz Domjanićeve poezije)

Sretan Božić, na dan prvomučenika Svetoga Stjepana,
kamenovan do smrti jer se nije htio odreći vjere u Boga!

nedjelja, 23.12.2007.

PROGLAS O PODRŠCI POLITICI LJUDSKIH PRAVA, DEMOKRACIJE I PRAVNE DRŽAVE

utorak, 18.12.2007.

1941.

Kako objasniti događaje u NDH u Drugom svjetskom ratu?

CBK, 18. XII. 2007. uoči obljetnice prve „proleterske“ partizanske brigade, osnovane 22.XII.1941. (nekadašnji „Dan armije“ u SFR Jugoslaviji) kojom je zapovijedao ratni zločinac i nekadašnji srpski oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, Koča Popović, Titov sekundant u genocidu nad Hrvatima 1945., i uoči obljetnice osnivanja Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, 22. XII. 2004. godine.

subota, 15.12.2007.

GENOCID U PROLJECE

„Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kući provjetriti tako, da zauvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“ (J.B. Tito, „Vjesnik“, 25.5.1945., br. 30, str. 4)


U svetoj noći na Badnjak 1945. godine je u hrvatskim obiteljima vladala nevjerojatna pustoš jer gotovo da i nije bilo obitelji kojoj nije nedostajao barem jedan njezin nestali član.

SVAKI ŠESTI HRVAT NIJE ŽIV DOČEKAO BOŽIĆ 1945. VEĆ JE POSTAO ŽRTVOM JUGOSLAVENSKOG KOMUNISTIČKOG GENOCIDA !!!

Unatoč radnosnoj vijesti o Isusovu rođenju je Božić 1945. bio najtužniji u cjelokupnoj milenijskoj povijesti hrvatskog naroda. Kada se hrvatskim žrtvama pribroje i židovske žrtve holokausta, hrvatski politički narod je u samo četiri godine doživio dvostruki genocid, i samo je čudo da Hrvati danas uopće postoje, s obzirom na treći genocid kojim su bili izvrgnuti od strane Miloševićeve i Kadijevićeve bande 1990. – 1995. godine.

Genoci u pravilu počinje u proljeće. Njemački nacisti su na berlinskom jezeru Wannsee odlučili u kasnu zimu 1942. o primjeni tajnog plana „Endlösung“ („Konačno rješenje“) kojim su donijeli odluku o ubrzanju genocida nad židovskim narodom, i da židovske civile iz Europe ubiju gušenjem plina „Cyklon B“ u koncentracijskim logorima smrti na području okupirane Poljske, i da posrmtne ostatke na prevaru ubijenih ljudi spale u specijalno izrađenim pećima. Bio je to do tada u modernoj ljudskoj povijesti nevjerojatno stravični način tvorničkog ubijanja ljudi koji je po metodi nadmašio i genocid u sovjetskom sustavu koncentracijskih logora Gulag. „Endlösung“ počeo je u proljeće 1942. godine. Finale holokausta nad Židovima u NDH bio je u proljeće 1943. godine kada su polazile kompozicije vlakova iz Zagreba prema Auschwitzu; u Srbiji u proljeće 1941. nisu vlakovi kretali prema okupiranoj Poljskoj jer su srbijanske vlasti „konačno rješenje“ židovskog pitanja u cijelosti obavile u Beogradu, u koncentracijskim logorima „Banjica“ i „Sajmište“ u kojima je ubijeno preko 90 posto srbijanskih Židova; eksterminacija Židova je u Srbiji počela odmah po padu Jugoslavije, u travnju 1941. godine, dakle, u proljeće. Srpsko „konačno rješenje“ bosanskih muslimana i hrvatskih katolika u Bosni počelo je također u proljeće, 1992. godine, u koncentracijskim logorima „Omarska“ i Keraterm“. Genocid u Ruandi nad narodom Tutsi počeo je također u proljeće, 1994. godine. Genocid nad Hrvatima u obnovljenoj Jugoslaviji počeo je 1945. godine – u proljeće. Proljeće je po svmu sudeći nesretno godišnje doba za ljudski rod iako je to doba buđenja prirode. Očito zao i umišljeni čovjek misli da je jači od prirode, ali to je račun bez krčmara, jer sve se plaća, sve se vraća u životu ljudskoga roda. Sve u svemu, ljudi, čuvajte se proljeća!

Novi šef jugoslavenske države, i šef komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjerani od tajne policije na dolazak na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije, i Kosta Nađa, i poručio je tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće:

Tito je rekao da „(...)u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice Jugoslovenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.

Zločinačka organizacija koja je imala plan o istrebljenju hrvatskog naroda, i koja je određenim jedinicama Jugoslavenske armije i tajne policije zapovijedila genocid nad hrvatskim narodom, sastala se u okupiranom Zagrebu, tjedan dana nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata:

Josip Broz, zvan „Tito“ je već 14. svibnja 1945. u Zagrebu predsjedao sastankom štaba I. armije /prvobitne Prve proleterske brigade/ i II. armije Jugoslavenske armije kao i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su zapovijedali generali Koča Popović, Peko Dapčević i Ivan Gošnjak /ratni zapovjednik Glavnog štaba Hrvatske bio je do 1945. godine sekretar CK KPH Andrija Hebrang/. Sastanku su bili nazočni članovi partizanske tzv. „Narodne vlade Hrvatske“ na čelu sa partizanskim generalom Vladimirom Bakarićem, zvanim „Mrtvac“. Sastanku je ispred jugoslavenske vlade nazočio boljševik Edvard Kardelj zvan „Bevc“. Prema svjedočenju sudionika navedenog sastanka zločinačke organizacije, načelnika Vojnosudskog odjela II. armije, Gabrijela Divjanovića (poslijeratnog dugogodišnjeg direktora zagrebačke zvjezdarnice), glavne teme sjednice bile su:

osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za istrebljenje Hrvata, određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih kolona smrti, pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta, i organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Tijekom sjednice posebno se isticao politkomesar I. armije „JNA“, velikosrpski koljač Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici. Mijalko se pred vrhovnim komandantom „drugom“ Titom hvalio da je po zagrebačkim stratištima „vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno...“.

Prema partizanskom tisku, Tito je u zagrebačkoj okolici boravio od 19. svibnja 1945. na dalje. Maršal Tito je tijekom dvodnevnog puta po sjeverozapadu Hrvatske obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice, i razgovarao s ubojicama koji su izvršili „likvidacije“. Potom je 21. svibnja došao u Zagreb i isti dan održao govor na Trgu svetog Marka . Sljedeća tri dana je, u hrvatskom gradu Kumrovcu rođeni, Josip Broz Tito boravio u glavnom gradu Hrvatske, u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno zapovijedao masovnim ubijanjem Hrvata.

U masovnim ubojstvima nad Hrvatima su Srbima sekundirali i neki Hrvati koji su odbacili hrvatstvo u zamjenu za jugoslavenstvo. U Zagrebu se na dan „oslobođenja“ 8. svibnja 1945. našlo, uz oko 180 tisuća njegovih (izvornih) stanovnika i oko 200 tisuća hrvatskih ratnih izbjeglica, dok je druga skupina hrvatskog naroda u gotovo polumilijunskom broju napustila Zagreb do 8. svibnja 45' u pravcu Zapada, prema slovensko-austrijskoj granici. I jedna i druga skupina mase hrvatskog naroda je u sljedećih nekoliko tjedana praktički masakrirana i decimirana, gotovo uništena.

Uz ideološki uzrok genocida nad Hrvatima (komunistička revolucija) postoji i rasni uzrok, uvjetovan velikosrpskom frakcijom unutar jugoslavenske komunističke partije. Žrtvom jugokomunističkog terora palo je 1945. godine preko pola milijuna hrvatskih civila i ratnih zarobljenika. Kakva je hajka vladala prilikom istrebljenja Hrvata uočljivo je iz „depeše Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije br. 124“, od 15. svibnja 1945. godine, upućena „Odjeljenju za zaštitu naroda“ za Hrvatsku, u kojoj šef OZNE za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, izražava nezadovoljstvo navodno malim brojem likvidiranih ljudi u Zagrebu, svibnja 1945. godine:

„Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom (...) Ranković“ (Izvor: HDA, Zagreb, 1491, 2.49/3)

Navedena svjedočanstva o zločinima jugoslavenskih komunista, kao i opis zločina koje je zapovijedio maršal Tito i koje su izvršile zločinačke partizanske jedinice i partizanski počinitelji neka hrvatskom narodu i cijelom svijetu bude opomena o zlu koje su ljudi učinili ljudima, na osnovi zločinačke ideologije marksizma i totalitarnog komunizma i socijalizma, te na osnovi zločinačke velikosrpske ideologije. Neka i dole opisani organizirani zločin bude opomena (naivnim) Hrvatima u bilo kojemu dobu u budućnosti kad god budu u (ne)prilici slijediti neku političku zločinačku ideologiju koja obećava med i mlijeko i koja dijeli hrvatski narod, te koja Hrvatsku vodi u propast. („Propast tvoja nalazi se u tebi – Izraele!“ Stari zavjet)

Dole opisani istiniti događaji služe tome da se partizanski zločini ne zaborave, i zato da se razotkriju laži koje partizanski ratni veterani i njihovi simpatizeri šire u Hrvatskoj i nakon pada komunizma i sloma Jugoslavije kada su 1990. godine nekadašnji jugoslavenski komunisti hrvatske nacionalnosti preuzeli od režima komunističke partije vlast u Hrvatskoj, nakon čega su pokušali, manje više uspješno, sakriti sve titoističke zločine, a kada su kosti hrvatskih mučenika praktički same „progovorile“ iz masovnih grobnica u kojemu su ih ostavili demokratski predstavnici Republike Hrvatske, na vlastitu sramotu, nekadašnji komunisti, na vlasti u Republici Hrvatskoj, i njihovi simpatizeri s ljevice koji se griju uz vlast ili obnašaju dužnosti u vlastima obnovljene hrvatske države, relativiziraju zločine komunizma, i izruguju se žrtvama komunizma, ujedno optužujući nastojanja onih demokrata i anti-komunista koji nastoje iznijeti na svjetlo dana zločine koje su Titovi partizani počinili. Partizanski ratni veterani hrvatske nacionalnosti u pravilu se nisu ogradili od ratnog zločinca maršala Tita, i ne žale što je počinjen genocid nad hrvatskim narodom. Pijetet prema žrtvama pripada svim žrtvama koje su stradale u Drugom svjetskom ratu, kako Srbima, tako i Romima, tako i Židovima, ali tako i Hrvatima!

Maršal Tito zapovijeda, i osobno obilazi masovna stratišta, dijeli pohvale povodom ubijanja ratnih zarobljenika, i osobno vrši inspekciju i promatra egzekucije...

Prema svjedočanstvu oficira „Odjeljenja za zaštitu naroda“ Jugoslavenske armije i KPH, Dragutina Rafaja (koji je metkom u potiljak smaknuo teške ranjenike iz zagrebačkih bolnica nad jamom Jazovka), Tito je obišao komunistički koncentrcijski logor za eksterminaciju Hrvata, „Dubovac“ i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Komandantu logora je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije, i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u sprska sela“. U gradu Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor „Viktorovac“, i također naredio ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, zvanog „Stevo“, bravar i maršal Tito više je puta obišao zagrebačke logore partizanskog režima, i izrazio nezadovoljstvo sporošću „likvidacije“. Od Krajačića i ministra zdravstva komunističke tzv, „Narodne vlade Hrvatske“, Aleksandra Koharevića, zatražio je detaljan popis pobijene „hrvatske ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica ubojica odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama, i potom su svom vrhovnom komandantu postavili popis smaknutih ranjenika iz svih 11 tadašnjih zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih hrvatskih ranjenika iznosio je 4.791. Prilikom ponovnog dolaska u Zagreb, Tito je u ponedjeljak 4. lipnja 1945. primio zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a sljedeći dan i papina izaslanika Marconea. Tog dana je capo di tutti capi jugokomunističke zločinačke organizacije obišao bolnicu „Rebro“ u Zagrebu gdje su se liječili partizanski ranjenici, ali gdje su do ulaska partizana u Zagreb bili liječeni i hrvatski ranjenici, civili i vojnici Nezavisne Države Hrvatske. Pri tom se zanimao da li je bolnica dok kraja očišćena od „hrvatske bande“. Zapovjednik vojne bolnice „Rebro“, partizanski kapetan Julius, svom je vrhovnom komandantu podnio sljedeći raport: „Hrvatske bande više nema. Smještena je dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“, pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.) Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu. U petak, 25. svibnja 1945. je Tito u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, maršalovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona „drugarsko“ iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručene članove posljednjeg saziva vlade Nezavisne Države Hrvatske na čelu sa gospodinom Nikolom Mandićem i književnikom Milom Budakom, nekadašnjim doglavnikom Nezavisne Države Hrvatske, i veleposlanikom NDH u Berlinu. Svojoj je pratnji Tito ponosno pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren za vrijeme tzv. „Bombaškog procesa“ u Zagrebu, 1928. godine kada je od strane suda presuđen zbog terorističke djelatnosti na kaznu zatvorom u trajanju od pet godina. Godine 1941. nastavio je s terorističkom djelatnošću, a 1945. godine je Tito na čelu zločinačke organizcije zapovijedao i nadgledao zločin genocida nad hrvatskim narodom. Potom se odvezao na rođendansku proslavu koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika.

Tito je potom odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja hrvatskih ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, konac rata je dočekao s preko 600 tisuća ljudi, pretežito izbjeglica s opustošenih područja Nezavisne Države Hrvatske. Nakon uzmaka hrvatske vojske s gotovo polumilijunskim zbijegom hrvatskih civila u Sloveniju i Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220 tisuća svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu , Tito je u subotu, 26. svibnja naredio „da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada“ i pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, te vojne tajne službe OZNE, i specijalne zločinačke jedinice „KNOJ“ usiljenim marševima ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta. „Putem ili po prispjeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji“. Komandant grada, Većeslav Veco Holjevac, isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba, i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca. Prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu ubiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine u gradu i okrugu Zagrebu koji nisu zarobljeni u završnim operacijama Drugog svjetskog rata prilikom povlačenja Oružanih snaga NDH prema Zapadu. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u znamenitu „Naredbu br. 7“. Tom naredbom je Komanda grada uspjela podlo namamiti 7.800 mladića, starih između 18 i 21 godine, koji su se kojegdje skrivali, da se jave radi tobožnjeg „novačenja u Jugoslavensku armiju“. Odmah po partizanskom „novačenju“, izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici broj 63, mladići su stavljeni pod oružanu stražu i sprovedeni u logore „Maksimir“ i „Prečko“. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljeni marš smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor „Kovin“ u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

„Vjesnik narodne fronte Hrvatske“ u nedjelju 27. svibnja donio je vijest da „Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći zapovijeda pokoljem Hrvata širokih razmjera koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici grada Krapine nedaleko Zagreba, a kasnije i pokajnik, Mladen Šafranko, posvjedočio je dru. Zoranu Božiću, da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, koncentracijske logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na maceljskoj gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja 1945. godine. S udaljenosti od kojih 300 metara maršal Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih hrvatskih civila (svjetovnih osoba). Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja. Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja iz Zagreba otišao u Ljubljanu gdje je istoga dana održao brojno posjećen govor. Prema svjedočenju borca iz pratećeg bataljuna, Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju gdje je „nakon koljačkog raporta“ izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna, i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Tito je tada u Ljubljani i kolici proboravio cijeli tjedan, od 28. svibnja do 2. lipnja 1945. godine kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo Rimokatoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, 1. lipnja, Tito je, prema svjedočenju dobrovoljca Jure, s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu hrvatskih i slovenskih ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja.

Koča Popović je postao svjestan stvarnog razmjera pokolja nad Hrvatima navodno tek kad je na položaju načelnika „Glavnog štaba JNA“ od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o pokoljima 1945. godine. U tajnu operaciju uklanjanja dokaza o jugoslavenskom genocidu nad hrvatskim narodom bili su uključeni „XII. Odelenje JNA“ (služba sigurnosti), „personalna uprava JNA“, „Vojnoistorijski arhiv“ (vojno-povijesna pismohrana), „Savezni zavod za statistiku“ jugoslavenske vlade, te tajna služba i državna tajna policija „Ured za državnu bezbednost“ (UDBA) i njezine specijalne ispostave zvane „Instituti za historiju radničkog pokreta“, kao na pr. „Institut za historiju radničkog pokreta“ u Zagrebu. List po list, broj Hrvata smaknutih 1945. godine popeo se na pola milijuna ili drugim riječima, jugoslavenske vlasti ubile su svakog tadašnjeg šestog živućeg Hrvata. Pokušavajući poljuljat autoritet svog samovoljnog vrhovnog komandanta, tadašnji jugoslavenski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković izveo je u veljači 1952. godine političku diverziju, i objavio izvješće u kojemu je navedeno:

„Kroz naše je logore i zatvore između 1945. i 1951. prošlo 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000“.

petak, 07.12.2007.

ČOP - MOS-KVA PART II

MOJE PUTOVANJE IZ ZEMLJE SOCIJALIZMA U
ZEMLJU KOMUNIZMA

II



Crni blog komunizma uputio se pred pad Berlisnkog zida iz Zagreba i dalje vlakom preko Beograda do Moskve. Na mađarsko-sovjetskoj granici, u komunističkom bermudskom trokutu između Poljske, Mađarske i Sovjetskog Saveza nalazi se na području Ukrajine pogranično mjesto ČOP gdje se mijenjaju kotači na vlaku i vagonima jer je sovjetski kolosijek širi od europskog, kao što su i horizonti u toj zemlji komunizma širi nego na Zapadu, samo zapadnjaci toga nisu bili svjesni. Zato se Zapad i nalazio pred propašću jer tako je uvjeravala propaganda na Istoku, sveprisutna u zemlji komunizma – na plakatima, natpisima na zgradama, u tisku (dvije novine s istim sadržajem), na TV-u (jedan kanal za cijelo područje SSSR-a od Čopa do Vladivostoka), u govoru ljudi-komunista itd. Čop je bio problematičan zbog komunističkog toaleta čiji je interijer bio narisan u smeđo-crnim varijantama, i zaudarao je u tolikoj mjeri da nije bilo mogue obaviti ni malu ni veliku nuždu, i CBK se neobavljena posla vratio u hol kolodvorske zgrade, i molio je Boga da bude gotova plastična operacija nad vlakom pa da se ukrca i snuždi na komunističkom toaletu u vlaku, jer, dok su se mijenjali kotači na vlaku, putnici su „zamoljeni“ od graničarske straže da neka smjesta uđu u zgradu gdje je vladao jedan miris koji se komotno mogao upotrijebiti na bojišnici kod Verdunu u Prvom svjetskom ratu!

Idemo dalje! Kad je vožnja bila nastavljena, CBK je primijetio još jedan mali detalj na granici. Naime, poznata je „željezna zavjesa“ koju su zemlje socijalizma, u „bratskom odnosu“ sa zemljom komunizma podigle prema Zapadu, pa čak i prema jugoslavenskoj zemlji socijalizma koja se odmetnula od Velikog brata, ali zadržala socijalizam i huminastičke metode staljinizma, zlu ne trebalo. Međutim, iza željezne zavjese, dakle, sustava žičane ograde s mitresljeskim gnijezdima nalazila se još jedna željezna zavjesa koju je uspostavila zemlja komunizma SSSR, za svaki slučaj, i to prema „bratskim socijalističkim“ zemljama. Tako u biti ispada da su „bratske zemlje socijalizma“ činile tampon-zonu između zemlje komunizma i zemalja zločestog kapitalizma. Tako smo prolazili kraj dvostruke željezne zavjese, i kraj dvostrukih drvenih tronjeva s mitraljeskim gnijezdima. Poslije kada je CBK gledao Schindlerovu listu, i ulazak vlaka u „Auschwitz“, podsjećalo ga je to na drvene tornjeve iz Čopa, s mitraljeskim gnijezdima. Sada još da vidi samo neke dimnjake iz kojih se puši sto na sat, i onda bi to bilo to. Međutim, dimnjaka uzduž željezničke trase do Moskve je bilo puno, ali socijalistička prozvodnja nije pokazivala znakove života, osim ako i tu nije bila primijenjena neka tajna i nova tehnologija koja je trebala zaskočiti kapitalistički Zapad.

Noću, vlak je prošao kroz ukrajinski grad L'vov koji se još nalazi u komunističkom bermudskom trokutu, i koji je prije Drugog svjetskog rata bio poljski grad s poljskim, židovskim i ukrajinskim stanovnicima. Kažu da je grad lijep, ali CBK nije imao infracrvene naočale za noćno izviđanje, pa noću nije ništa mogao vidjeti. Osim toga, umoran od opojnih mirisa, pa i od čitanja knjige „7000 dana u Sibiru“, CBK je zaspao. Kad se u neko doba noći probudio, još uvijek je vlak stajao u željezničkoj stanici u L'vovu, ali nije bilo objašnjenja zašto je satima tamo stajao. I inače je u zemlji komunizma vladao princip da nema objašenjenja za čekanja – jednostavno se čeka, a zašto, nitko nema pojma, niti oni koji čekaju, niti oni koji su druge uvjerili da moraju čekati. Na pr. ljudi čekaju u dugačkom redu pred trgovinom, ali ne znaju zašto moraju čekati jer proizvoda nema u trgovini, ali ljudi svaki dan dolaze u isti red i čekaju satima, i onda odu kućama, i sljedeći dan evo ih opet na istom mjestu. Čudno.

Ukrajina. Zemlja beskrajnih ravnica. Sve je ravno kao Jadransko more, nema ni brdašca. Hrvatsko zagorje je u odnosu prema Ukrajini himalajsko gorje. Prolazimo kroz Kijev. Opet noću, doduše u zoru, ali opet CBK gotovo ništa ne može vidjeti, osim u daljini jedan ogroman spomenik, sličan kao onaj u Rio De Janeiru, samo što umjesto Isusa na velikoj rijeci Dnjepr stoji junak iz Drugog svjetskog rata. I tako je Ukrajinom vlak projurio u jednom danu i u mraku jedne noći. Srećom, u zemlji komunizma nije nikome pao mrak na oči jer nitko nije ništa ni mogao vidjeti, s obzirom na količinu ispranih mozgova ljudi koji su tamo živjeli. Da, ljudi, to je bilo zanimljivo ih promatrati jer svi, ali svi nisu imali nikakav smješak na licu, osim onih rijetkih službenih smješkova, kiselih kao bosanski kupus. Zaključak: zemlja komunizma – zemlja tužnih i apatičnih, bezvoljnih lica. Debele ljude CBK baš i nije vidio, svi su bili dosta mršavi. I još k tome su živjeli sa specifičnim mirisom koji je bio svenazočan, u zemlji komunizma. Nakon dan, dva vožnje vlakom, evo nas u Rusiji.

Rusija isto ravna, ali za razliku od Ukrajine je dosta šumovita. Beskrajne šume, ala tajga. Inače, bilo je ljeto pa je okoliš izgledao lijep, dok je infrasturktura uz prugu bila živa katastrofa. Razvoj kao da je stao. Jedine zgrade u gradovima uz prugu vrijedni spomena izgrađene su još za Carske Rusije, ali nalazile su se u raspadajućem stanju. Stambene zgrade bile su novijeg tipa, iz šezdesetih godina, i jedno 10 puta u lošijem stanju nego najgore socijalističke zgrade u SRH. Ceste u sovjetskoj Rusiji su malo bolje nego u Afganistanu, ili u brdskim predjelima Makedonije. Na svakoj željezničkoj stanici uzduž pruge odvijaju se scene opisane u Štajnerovoj knjizi „7000 tisuča dana u Sibiru“. Bakice u dronjcima prodaju zdrave jabuke.

Čitajući za vrijeme puta navedenu knjigu, CBK je saznao sve o križnom putu druga Karla Štajnera, direktora tiskare u Komunističkoj internacionali u Moskvi koji je boravio 20 godina po nebrojenim koncentracijskim logorima diljem Sovjetskog Saveza, a posljednjih 10 godina u Sibiru, jer, prvo je osuđen na 10 godina, a za vrijeme boravka u logoru mu je komandant logora priopćio jednog dana da je osuđen na još 10 godina. Razlog druge kazne mu je ostao nepoznat. Za vrijeme dok mu je to priopćio, vidio je zvijezde. U biti ne zna za što je optužen, osim da su mu u moskovskom zatvoru Lubjanka, u zgradi tajne policije NKVD-a, poslije zgrada KGB-a, rekli da je „zločesti fašist“. Sjeća se da su u jednom sibirskom logoru, on i njegovi drugovi su-logoraši, jednom saznali da je počeo Drugi svjetski rat, negdje 1942. godine, i da su koncem te godine došli zarobljeni njemački vojnici i oficiri, i to mahom SS-oficiri. Zavidio je „svojim“ fašistima koji su u odnosu na njega, komunista iz ideala, imali super-tretman u logoru dok su komuniste tukli kao životinje, i slali na teški robovski rad sječe drva, gradnje cesta koje vode ni u što, željezničkih pruga koje također vode ni u što, u raznoraznim rudnicima, i tako dalje. Njemački zarobljenici i nacisti imali su čak i tople juhe, a njima, komunistima davana je kombinacija hladne vode s nečim što nikad nisu oktrili što bi moglo biti, ali to je bila juha. Njemački ratni zarobljenici čak su smjeli guliti i jesti sirovi krumpir, a sovjetski politički zatvorenici ni to. Obično bi NKVD nasred logora istresao koji kamion sirovih krumpira, i onda su njemački zarobljenici smjeli na minus 25 do 30 stupnjeva ispod ništice guliti krumpir i jesti. Preživjeli su oni koji su cigarete mijenjali za krumpir. Na ulazu u dio logora s njemačkim zarobljenicima stajao je natpis: „Nećete crknuti od gladi nego od hladnoće!“ I tko to kaže, tko to laže, da boljševici lažu?

Mos-kva. Konačno je vlak ušao u željezničku stanicu koja se zove Kijevska stanica. Mosk-kva ima mnogobrojne glavne kolodvore, i svaki se zove prema gradu-konačnom odredištu – u Sovjetskom Savezu. Tako imamo još Lenjingradski vokzal, Vladivostvoski vokzal, i tako redom. Na kolodvoru Vas dočeka mnoštvo nosača kofera, a i taksista ne nedostaje. Sve se plaća u američkim dolarima. CBK i njegovi odsjeli su u jednom od najboljih moskovskih hotela, u hotelu-neboderu „Ukrajinska gostilna“, visok jedno 30 i nešto katova. Sobe su namještene u stilu šezdesetih, i interijer cijelog hotela također. Nebodera tipa „Hotel Ukrajina“ ima sedam u cijeloj Moskvi, i svi oni izgledaju isto – kao sedmero braće. I Lomonosov-institut ima isti izgled kao hotel Ukrajina, pa morate paziti da se ne zabunite kad se vraćate u hotel, da ne završite u institutu, ili u ministarstvu vanjskih poslova itd. Na svakom katu hotela radi po jedan doušnik KGB-a koji budno sve motri, jer državna sigurnost je na prvome mjestu, postoje vanjski i unutarnji neprijatelji. Ostavivši kofere, CBK se odmah uputio na Crveni trg, i u Kremlj.

Crveni trg, velik kao 10 trgova bana Jelačića, ondašnjih trgova republike, i nekadašnjih Jelačić placeva, te današnjih Trgova bana Josipa Jelačića. Po trgu su nacrtane crte, zbog prvomajske parade Crvene armije po Crvenom trgu. Ispred Kremlja je Lenjinov mauzolej ispred kojega se nalazi kilometarska kolona posjetitelja, ali Crnom blogu se nije dalo čekati satima da bi vidio jednu mumiju. Nije znao da kao stranac ima prednost pred građanima SSSR-a, i da nije ni morao čekati nego je mogao odmah ući ali tko mu je kriv što nije pitao. Zaista je velik taj Crveni trg i zajedno s Kremljom čini jednu prelijepu cjelinu. U Kremlju, koji je ograđen ogradom od kamena, nalaze se prekrasne crkve čije su kupole optočene zlatom, ili su boljševici skinuli i oljačkali zlato pa na krovu prelijepih pravoslavnih crkava i crkvica stoji privid zlatne boje. To nije provjereno, ali s obzirom na povijest boljševika postoji osnovana sumnja u to. Jedina zgrada koja strši unutar Kremlja je zgrada centralnog komiteta komunističke partije Sovjetskog Saveza, izgrađena u tipičnom soc-realističkom stilu, i u Kremlju se nalazi kao šaka u oku. Naravno, na najvećoj kuli u Kremlju, koja ujedno služi kao ulaz i izlaz službenih crnih limuzina funkcionera komunističke partije, KGB-a i zapovjednih oficira Crvene armije, i samog generalnog sekretara, Gorbija, stoji crvena zvijezda petokraka, a tamo stoji i danas.

Što se tiče limuzina, CBK je otkrio veliku laž u komunističkoj priči o jednakosti svih ljudi odnosno radničke klase, jer radničku klasu čine svi ljudi u komunizmu. Nema drugih do pripadnika radničke klase, do proletera. U centru Moksve postoje široke ulice, kao u New Yorku, sa osam traka. Međutim, u dvije trake u sredini ceste, smiju voziti isključivo crne limuzine partijskih funkcionera i armije, kao i tajne službe, i nedao Bog da u sredini vozi limuzina, tipa Volga, koja nije crna i službena! Pored toga postoje specijalne trgovine samo za partijske funkcionere i njihove obitelji, dok radnička klasa ima svoje trgovine, ali u trgovinama nema proizvoda. Govorimo, dakle, o drugoj polovici osamdesetih godina 20. stoljeća.



Nakon Kremlja je CBK ogladnio, i otišao sa svojim društvom u jedan restoran nasuprot Kremlju, s prekrasnim pogledom na Crveni trg i Kremlj. Naravno, zaboravih napomenuti, Saborska crkva s onim prekrasnim kupolama u raznoraznim bojama, kao u Disneylandu, je zaista prekrasna, ali samo iz daljine. Kad se čovjek približi toj crkvi, primijeti 60 godina zapuštenosti iste koja se nalazila u nezavidnom stanju, iako joj je arhitektura izvorno lijepa. Dakle, restoran. U moskovske restorane, kao i u hotele i trgovačke centre, barem u centru, smiju ući samo oni koji nisu građani SSSR-a, osim osoblja, policije i tajne službe, i prostitutki, kao i bračnih parova odnosno svadbenih povorka. Tada je bilo normalno da mladoženja strancima u restoranu iznajmi mladenku za sat vremena, i da se nakon toga vrati natrag i nastavi sa svadbenim slavljem. Protiv toga ništa nema mladenka, ni mladoženja, ni obitelj odnosno svatovi, takva je bila socijalna situacija u zemlji komunizma. Za vrijeme večere CBK je uživao u svirci na glasoviru jedne sveučilišne profesorice koja je honorarnim poslom poboljšavala svoje financijsko stanje. Prekrasno je skidala sve Beethovenove, Mozartove, Čajkovskijeve, Šostakovičeve i ine simfonije i slično (CBK nije neki poznavatelj klasične glazbe) ali mu je zvučalo super. Odlučio je profesorici ostaviti napojnicu od 10 dolara, jer u trgovinama tako i tako nije bilo ničega za kupiti, pa zašto nedati napojnicu nekome tko tako lijepo svira. I prijatelj od CBK-a-a odlučio je također ostaviti 10 dolara, dakle, sveukupno 20 US$. Profesorica se zacrvenila, i rekla da ne može primiti toliko puno novaca, jer da joj je to mjesečna plaća. Mjesečna plaća? Evo vam još 10 dolara, cijenjena gospođo, i tako je od svakog iz društva dobila po 10 dolara. Spasiba, spasiba, spasiba, spasib, spasi, spas, sp, s...čulo se dugog, dugo još pri napuštanju restorana, a CBK-a-u i njegovom društvu bilo je jako neugodno jer nisu imali pojma da je tako loša situacija u zemlji komunizma. Jedne druge večeri u jednom drugom restoranu svirao je jedan odličan romski orkestar, i izvodio nevjerojatne atrakcije, i tipične ruske plesove. Jednom trećom prilikom, za vrijeme doručka u hotelu Ukrajina svirao je vojni orkestar Crvene armije, i svi nazočni mladi gardijski oficiri koji su došli slušat, bili su pijani kao majke. Naglašavam, bilo je ujutro, ne navečer. Votka je sveprisutna u zemlji komunizma, i obavezno predjelo za bilo kojim obrokom, pa tako i u hotelu i restoranima. Naravno, jelo se završava votkom. Obični grašani SSSR-a nisu pili običnu votku, jer takve nije bilo u trgovinama, nego neku vrstu špirita. E sada dolazimo da poslastice u Moskvi, a to je osim Kremlja, Crvenog trga i Saborske crkve, moskovski metro.

Dugujem jednu ispriku, jer u prvom dijelu sam napisao da je za vrijeme gradnje tog metroa na tri razine, poginulo 300 tisuća šljakera dovedenih iz GUL-aga. To je dezinformacija koju sam nehotice napisao, bez namjere da iskrivljavam ono što se ne može iskriviti jer je očito bilo. Poginulo je 100 tisuća logoraša, a metro se gradio u Staljinovo vrijeme, pa stoga je to i razlog da je na izgradnji svake razine poginulo po 33 tisuće i nešto logoraša. Ali, ljudi, isplatilo se, jer metro je mrak, mrak. Svaka podzemna stanica ima prekrasne reljefe s likovima iz Oktobarske revolucije, članova boljševičkog politbiroa i crvenoarmejaca. Naravno, kako je koji član politbiroa završavao u Gulagu, tako je umjesto njegovog isklesan reljef nepoznatog junaka revolucije. Onda freske, kao u Vatikanu, samo ne sa svecima nego s ubojicama, ali i s motivima radnoga naroda odnosno radničke klase. I to je zaista lijepo, bez ironije.

CBK se vozio po cijeloj Moskvi u krug, tako da mu se zavrtjelo, i jednom je rekao, dosta vožnje. Onda je jednom posjetio kulturno-povijesni muze u Moskvi koji je u rangu Kulturhistorisches Museum u Beču, ili isti takav u Londonu. Tu je upoznao jednu sveučilišnu basebal-momčad iz Los Angelesa. Ameri, kakvi jesu, kad napuste SAD, čudili su se svemu, s kaugumom u ustima, i bili su veseli da veseliji ne mogu biti. Sve im je bilo guba, ama baš sve. Nakon toga se CBK išao dalje kulturno uzdizati i posjetio je Borodinski muzej. U tom muzeju je u trodimenzionalnoj dimenziji prikazana bitka s Napoleonom kod ruskog grada Borodina. Muzej je izgrađen u krug, kao Meštrovićev u Zagrebu, samo pet puta većeg radijusa. Bila je dugačka kolona ljudi koji su čekali ispred ulaza u taj muzej, i CBK je procijenio da se isplati čekati dva sata, jer su mu rekli da je muzej zanimljiv. Onda je došao jedan komunistički milicioner koji se naljutio na Crni blog i njegovo društvo, jer šta oni tu čekaju kao tele u šarena vrata kad imaju prednost pred ostalim građanima SSSR-a. Mi, svi zapadnjaci MORALI smo ići preko reda, iako smo se protivili jer nam je bilo neugodno, i nije pošteno, ali milicioner je imao zapovijed da nas otprati do ulaza u muzej, ili, ako ćemo praviti probleme, onda na informativni razgovor u najbližu stanicu milicije. Okey, idemo onda u muzej. Nema problema. Ne želimo provocirat, idemo mi u muzej, da, da, sve u redu...

Jednom prilikom je CBK otišao u jednu stambenu zgradu, izvan središta Moskve, da vidi kako ljudi žive u zemlji komunizma, kakav imaju krov nad glavom. E sada, kakav je krov nad glavama, to nisam zapamtio, ali sam zapamtio da u ogromnim, visokim i dugačkim stambenim zgradama svaki stan ima čelična vrata tako da je security apsolutno bolja nego u Hrvatskoj narodnoj banci. Naime, Sovjeti su se s Amerima nakon Drugog svjetskog rata natjecali tko će više proizvoditi čelika, a pošto u zemlji komunizma nema tržišta, nisu mogli čelik prodat pa su od njega pravili tenkove, i ulazna vrata za stanove, kao i školske klupe i slično. Naravno, svenazočan karakterističan miris i tamo, u stambenoj zgradi, kao i svugdje; to se valjda više ne mora ponavljati odnosno naglasiti.

Onda imamo Arbat u Moskvi, ili tako nekako. To je kao Ilica u Zagrebu, samo bez tramvaja. Dakle, trgovačka ulica. Međutim, ne trguje se jer nema proizvoda. Postoje onda birtije i kafići u tom dugačkom Arbatu, ali isto nema pića, zatvoreno ili prazno sve. Onda se na kraju izbije s Arbata na Crveni trg, a na strani nasuprot Kremlju nalazi se u duljini trga ogromna robna kuća na tri etaže, i dugačka. Unutra kao u košnici, ali nema robe osim malo tekstilne robe. Konačno se nešto može kupiti, pa je CBK sebi kupio, usred ljeta, na 35 st. C., zimsku kapu jer je to bilo jedino u ponudi. Bolje išta nego ništa! I dan danas kapa služi. Dobra kvaliteta!

Na kraju, CBK misli da je Moskva naravno zanimljiva, ima preko 10 milijuna stanovnika svih mogućih narodnosti, naravno, ima i Rusa i Moskovljana, i centar Moskve je svjetska atrakcija, ali sve skupa ni blizu kao neki drugi svjetski milijunski grad, a kamoli da bi Moskva bila slična New Yorku, kako je drugarica nastavnica iz predmeta „Marksizam“ tumačila u školi, u zemli socijalizma SRH-SFRJ. Ni traga od toga. Jedino, metro, e, to svaka čast, metro je svjetski, bilo bi žalosno kad ne bi bio, pa ipak je 100 tisuća ljudi svojim vlastitim rukama kopalo to čudo. Nažalost, ni službenog spomena tim žrtvama, osim u sjećanju ljudi koji to prenose s koljena na koljeno. No, dobro, slično je i u SRH. Idemo dalje!



Na kraju, CBK je uspio opaliti nekoliko fotografija ispred velikog platoa, trga koji se zove po jednom tipičnom sovjetskom humanistu, dakle, po nekadašnjem javnom tužitelju Sovjetskog Saveza i masovnom zločincu Višinskom, ili je to spomenik Feliksu Džeržinskom, šefu tajne službe Čeke, zaista ne znam. Iza spomenika nalazi se zgrada tajne službe KGB, Lubjanka, koju je podrobno opisao i Karl Štajner u svojoj knjizi, i jako ju je dobro opisao iznutra jer je u njoj boravio tri mjeseca, najčešće u podzemnim protorijama gdje su ga informativno ispitivali istražitelji NKVD-a. Kako ne bi i CBK-a-a ispitivali dragi istražitelji KGB-a, CBK je brzo napustio mjesto događaja, ali fotka je tu, ljudi, tu je!

U sljedećem nastavku opisat ćemo moskvoski civilni aerodrom, s kojeg je CBK poletio prema Odesi na Crnom moru, pa ćemo opisati Odesu, kao i Jaltu na Krimu. Međutim, treba još nešto reći u vezi Kremlja. Svaki glavni grad u Rusiji, koji ima karakter glavnog grada neke provincije, ima svoj Kremlj, samo što su ti kremlji manji nego onaj moskvoski. Kremlj je dakle neka vrsta tvrđave koje su izgrađene u svrhu obrane od navale Tatara, Mongola i sličnih istočnjačkih turista koji su jako voljeli ruske srednjovjekovne gradove.

Vaš CBK!

srijeda, 05.12.2007.

THEY HAVE A PLAN WWII VELIKI CYLONSKI RAT

Dok se velika svemirska flota pod zaštitom Galactice uputila prema spasonosnom planetu Zemlja u sustavu Mliječne staze, bježeći od Cylonaca koje su stvorili i koji su ih napali nuklearnim oružjem i istrijebili milijarde pripadnika prastarog čovječanstva, te okupirali njihov temeljni planet KOBOL, ljudi pod vodstvom kapetana Adama nisu ni slutili da se u sunčevu sustavu Mliječne staze odvija nemilosrdni veliki cylonski rat manje razvijenoga čovječanstva i clyonaca prve generacije.


Čovječanstvo sunčeva sustava u Mliječnoj stazi se još nije oporavilo od prvog cylonskog rata kada je vođa 3. cylonskog carstva pokrenuo novi rat, dvadeset godina nakon prvog velikog rata kada su cylonci izgubili protiv svojih tvoraca i povukli se u svoj sustav.

Imperij uzvraća udarac. Tama je obuhvatila cylonce koji su se oteli kontroli čovječanstva, i kojima je njihov vođa uprogramirao osvetničke i osvajačke misli jer su se osjećali poniženi od strane ljudskoga roda koji je težio profitu i materijalnim stvarima, zanemarujući svoje vrline kao što su ljubav i milosrđe. Sunčev sustav na Zapadu postao je bahat i sebičan, opijen pobjedom nad svojim konkurentima koje su jednom kreirali. Uz to su se crni cylonci osjećali ugroženi od crvenog prototipa specijalnih cylonaca koji također predstavljalju tvorbu čovječanstva ali koji su se pokazali toliko opasnima da su ih jednostavno izolirali na istoku sunčeva sustava i prepustili stihiji, ali i njihovome samorazvoju koji je progutao milijune nedužnih ljudi u crvenom carstvu koje je niklo kao ptica phoenix nakon niza vremena izrabljivanja njhove radne snage. Na kraju su radnici doveli na vlast BOLJSHE cylonce koji su osnovali Crveni planet i tamo namamili dio čovječanstva slatkim obećanjima o slobodi i ravnopravnosti, da bi ih podlo poklopili i podvrgnuli svojoj tiraniji. Slobodni dio čovječanstva na žutom planetu DEMO-KRACIJA je još držalo kontrolu nad cyloncima, ali zbog pohlepne žudnje za profitom, izgubilo je iz vida svoje horizonte i oslijepilo na opasnost koja je dolazila od onih koje su stvorili – cylonce, crvene i crne.

Puni osvetničkih poriva, i s velikim planom u džepu, crni cylonci krenuli su u „konačnu pobjedu“ nad čovječanstvom, a prve žrtve na njihovom pohodu postala su Abrahamova djeca, jedna od najstarijih grana čovječanstva koje su kukasti cylonci optuživali da su njihovo carstvo namjeravali podlo podjarmitii. Kako se pokazalo, kukasti cylonci su izvrsni manipulatori koji su naučili vještinu laganja i obmanjivanja, pozorno prateći kako to rade cylonski prototipovi na Istoku sunčeva sustava. Tako su lagali i o djeci Abrahamovoj. Kako su crni imali plan, i kako su u svemu savršeno kopirali zvjezdane staze na Istoku, kukasti cylonci uspjeli su zavarati čak i njih, i predložili im podjelu svemira, što su crveni cylonci odmah i prihvatili. Bila je to varka koju će carstvo crvenih skupo platiti.

Pohlepu, koju su strojevi cylonci predbacivali čovječanstvu u science-fiction seriji „Galactici“, zarazila je u stvarnom svijetu cylonce, i to onaj najstariji model terminatora kojeg su stvorili braća Baltar KM i FE, crvenog cylonskog vođu VIUL-A kojeg je pak na prevaru naslijedio veliki Čelični cylonac-terminator koji je pao na varku tehnološki naprednijeg modela HIT, jer je među crnim cyloncima postao pravi hit, pa su ga nazvali HIT. HIT je imao uprogramiran program „Sieg Heil“, kao krinka nastala na osnovi nekoć uobičajenog pozdrava germanske grane čovječanstva. Strojevi su brzo učili od svojih tvoraca, i vrebali su priliku da im se osvete što su ih izopćili iz svoga svijeta. Čovječanstvo je ostalo zapanjeno kada su obje cylonske flote iznenada pregazile prvi planet u sunčevu sustavu koji se zvao POL-SKA. Što je do tada radila mala cylonska kolonija na planetu JU-GO1 koja je sanjala obnoviti svoje nekoć veliko carstvo koje je postojalo na starom planetu DUSH-AN?

Mali umišljeni i opasni dvoglavi orlovski cylonci, vrlo željni vlasti, uspjeli su na svome planetu JU-GO1 pokoriti male narode s kojima su bili susjedi. Bilo je to odmah nakon Prvog cylonskog rata. Narod Croata tako je jako patio pod cylonskom okupacijom, i formirao je svoj undercover pokret otpora, nazvan „U“ jer su se tajno kretali ultra podzemnim željeznicama.

Ljudi kakvi jesu u svijetu, radije su podržavali svoje strojeve nego svoje sunarodnjake, i tako su dvoglavi cylonci vladali sve dok nisu sklopili pakt s vođom crnih cylonaca koji je do tada već bio pokorio Zapadni dio sunčeva sustava, i to sve planete u kvadrantu E. Slobodna je ostala samo prekosvemirska stanica čovječanstva, zvana USA51, koju je prije mogo stoljeća koloniziralo čovječanstvo kvadranta E i pokorilo nekoć, prije tisuće godina visokorazvijenu civilizaciju Maja. Tu se vidi pohlepa čovječanstva koje se međusobno tlačilo, iako ih je davno, davno, jednom, posjetio jedan od bogova Kobola i pokušao u njih usaditi sjeme milosrđa, ali jednostavno su ga opsovali i razapeli. Njegovi sljedbenici bili su dobri ali nemoćni protiv pohlepe i sebićnosti ostatka čovječanstva. Uglavnom, narod Croata, koliko god često njegov samoproglašeni pokret otpora U se vozio podzemnim željeznicama, nije uspio zbaciti jaram dvoglavih cylonaca. Sada su ovi još sklopili pakt s velikim vođom crnih cylonaca, i propast naroda Croata bila je isprogramirana.

No, dvoglavim cyloncima ispao je u ključnom trenutku jedan čip, i poludjeli su, i izvršili samoubojstvo planeta JU-GO1. Naime, raskinuli su pakt s velikim cylonskim vođom kojega je to pak toliko razljutjelo da je odlučio jednim udarcem s lica zemlje zbrisati planet JU-GO1. Zamišljeno, učinjeno. Velika flota kukastih bombardirala je nuklearnim oružjem glavni grad BEO-CITY, i mali cylonci su kapitulirali. Za kaznu njima što su ga izdali, veliki cylonski vođa odlučio ih je kazniti, i izdao je zapovijed da se stvori PLANET GALACTICA CROATICA, koji je nekoć i postojao na mjestu planeta JUGO1 koji je bio krinka za planet BIGSER.

Vođa pokreta otpora Croata, A-PE, s velikim obrvama, stigao je u glavni grad kad je već bio uspostavljen planet GALACTICA CROATICA. Naime, zapeo je u podzemnoj, nestalo je struje. Narod ga je svejedno dočekao kao osloboditelja, a i pred crnu cylonsku flotu bacalo se cvijeće u znak dobrodošlice, jer ipak su ovi zaslužni za razbijanje tiranije na planetu JUGO1. Vođa A-PE nije imao nikakav poseban plan jer mu je jedini plan bio stvoriti planet GALACTICA CROATICA, a taj plan mu je ispunio vođa kukastih, iz vlastitih interesa.

Kao što je rečeno, veliki cylonski rat počeo je 20 godina nakon Prvog velikog rata između čovječanstva i cylonaca koji su cylonci za dlaku izgubili jer im je borbena flota ostala bez pogonskog goriva. Sada, 20 godina nakon toga, u izolaciji, stvorili su nove tehnologije i postali napredniji od prve verzije cylonaca-terminatora. Proizveli su prototipove svemirskih letjelica na svjetlosni pogon, i svemirske ubojite rakete koje samo što nisu krenule u serijsku proizvodnju. Uglavnom, vođa 3. cylonskog carstva bio je siguran u svoju konačnu pobjedu. I dok su njegovi saveznici na krajnjem Istoku sunčeva sustava napali svemirsku stanicu USA51 koja je imala 51 državu, a tako su im se zvale i bombarderske svemirske letjelice. Terminator HIT je krenuo u ostvarenje svog krajnjeg cilja, osvajanje crvenog cylonskog carstva na planetu RED.

Izbio je sveopći veliki rat između cylonaca samih, kao i između cylonaca i čovječanstva. Terminator HIT je na zapadu sunčeva sustava osvojio kvadrant E jednim udarcem, a slobodni teritoriji činio je jedan omanji planet, zvan UK1 i njegove kolonije IRA i WHISKY, kojeg su još zvali BALLANTINES. Glavni su bili oni na UK1. Rat se odlučivao na svemirskim bojišnicama, ali na bojišnici planeta JUGO odnosno GALACITCA CROATICA bilo je nevjerojatno krvavo, pa ćemo otići tamo, da vidimo kako se situacija tamo razvijala.

Na valu brzog poraza dvoglavih cylonaca od strane invazijske O-flote kukastih, jurišnici Croata brzo su razoružali svoje tlačitelje koji se, iz bijesa zbog uspostave planeta GALACITCA-CROATICA nisu ni borili protiv neprijatelja nego su po zemljama planeta G-CROATICA napadali nenaoružane Croate, a posebno u zemlji B-H gdje su živjeli, kroz stoljeća zaboravljeni Croati-Islami.

Dvoglavi cylonci sastali su se prve ratne godine na svojoj skupštini i donijeli tajni plan da će istrijebiti sve pripadnike čovječanstva Croata, a posebno Croate-Islami koje su mrzili jer su ih optuživali za pad nekoć, prije mnogo stoljeća, velikog carstva dvoglavog orla koje je pregazila istočna flota OSMANA . Svoj tajni plan nazvali su „HOMOGENI BIG-SER“.

Kao šaka u oko pojaviše se na početku balkanoidnog rata novi klonovi crvenih cylonaca pod vodstvom malog vođe koji je po zanimanju bio mehaničar svemirskih brodova, ali vrlo lukav i spretan. Bio je to najnoviji model klona crvenih, kojega su nazvali TI-TO1. Bio je programiran kao terminator koji će uspostaviti novi planet JU-GO2, ali sa sustavom kakv je postojao u crvenom cylonskom carstvu. TI-TO1 je odmah nakon sloma planeta JU-GO1 otišao u zemlju dvoglavih cylonaca i tamo zajedno s njima uspostavio privremenu stanicu čipiranu pod kodnim imenom U-ŽI-CE ali su ga moderni strojevi kukastih cylonaca sprašili u zemlji B-H gdje je godinama kružio, i kružio, povlačeći za nos sljedbenike pokreta „U“, i uzimajući Croate za taoce ili ih jednostavno terminiravši na licu mjesta. To je bilo zato što su borci terminatora dolazili većinom iz redova dvoglavih cylonaca koji su ubrzo stvorili svoju prvu veću borbenu jedinicu PRO-LETER1.

Croati su na početku bili zadovoljni uspostavom svog prirodnog planeta, ali žalosni i ljuti što je vođa pokreta „U“ susjedima odstupio najljepši dio zemlje Croata, i to zemlju DAL-MU, gdje vječito sije i grije sunce. Zato su se mnogi narodi čovječanstva polakomili za tom zemljom Croata, kroz stoljeća. Na toj anektiraoj zemlji Croata svoju je tiraniju uspostavio pomoćni crni cylonac BENO-MUSO koji je glumio saveznika GALAKTICE CROATICE. Kako je veliki vođa kukastih odlučio s lica zemlje zbrisati djecu Abrahamovu, tako je poslušni vođa A-PE, kojemu je nedostajao jedan čip u glavi, gotovo sve njih izručio crnim cyloncima u njihove tvornice smrti, iako su se djeca Abrahamova osjećala kao braća Croatima, a i ovi su ih voljeli i poštivali, sve do tada. Onda se, međutim, spustio mrak nad planetom Croata, i sva Abrahamova djeca su nestala, i s njima i nada da će planet uopće opstati, pogotovo stoga što su ga crveni klonovi stalno napadali, a dvoglavi cylonci nisu za njima zaostajali. Nastalo je opće klanje svih međusobno, tako da su crni cylonci ostali zapanjeni mržnjom na tom području sunčeva sustava, iako su i sami nastupali s velikom mržnjom, ali više na drugim bojišnicama svijeta, posebno na planetu RED. Čelični cylonac, sam u stisci zbog kukastih, javio je svojim klonovima neka izdrže dok se on ne oporavi, i neka što više napadaju napadače koji su njega napadali. Tih napadača na carstvo crvenih i nije bilo baš previše na planetu Croata, a malom vođi TI-TU1 više je odgovaralo uništenje planeta G-CROATICA nego borba protiv neprijatelja njegova gospodara, velikog Čeličnog, jer, uništenjem planeta G-C otvara se put za uspostavom planeta JU-GO2, ali sa crvenim sustavom. S obzirom da su mnogi dvoglavi cylonci se borili u jedinicama crvenih klonova Jugo-sa, poslušni mali vođa velikog crnog vođe cylonaca, A-PE, podosta je pripadnika modela dvoglavih cylonaca dao otpremiti na susjedni mjesec otkud se više nisu vratili. Usput je tamo dao transferirati gotovo i sve druge manjine, dokazujući time cijelo vrijeme da mu nedostaje čip u glavi. Dvoglavi cylonci koji su na početku rata uspjeli se sakriti u prašumama planeta G-C, posebno u zemlji B-H, krenuli su u ostvarenje tajnog plana, i u terminaciju Croata-Islami, i dobrih sljedbenika onoga, među Croatima, kojega je čovječanstvo nekoć opsovalo i razapelo.

Napuštajući nakratko lokalnu svemirsku bojišnicu, vraćamo se na glavnu cylonsko-cylonsku bojišnicu:

Vođa kukastih cylonaca imao je svoj plan pod kodnim imenom WWII čiji je glavni cilj bio osvajanje prostranstava planeta RED. Na tom planetu vladalo j kratko ljeto a duga i oštra zima. Pod šifrom BARBARO-SS-A krenule su na tisuće cylonskih svmierskih brodova u invaziju na čelu s milijunskom vojskom crnih cylonaca koji su iznenadili crvene cylonce i u velikom broju ih zarobili i otpremili na mjesec. (Inače je Čelični cylonac na sustavu mjeseca planeta RED, zvan GUL-AG, držao mnoštvo pripadnika porobljenih naroda čovječanstva čije su kosti tamo i ostale.) Uskoro su crni došli pred glavni grad MOS-KVA, i tu su stali, jer su se smrzli. Crveni su ih nakon toga uspjeli malo potisnuti, i čim je zima prošla, vođa HIT krenuo je u nove bitke, i zapeo u gradu nazvan po Čeličnom vođi. U međuvremenu su se velikom napadu na Čelični-grad pridružili i Croati koje je njihov vođa A-PE poslao tamo bez da ih je pitao, jer referendum za ulazak u vojsku kukastih nije bio potreban, tako kažu. U međuvremenu je završila invazija s planeta NIPPON na male planete koji su se nalazili na pola puta do svemirske stanice USA51, ali zapadni imperij čovječanstva uzvratio je udarac, i počeo potiskivati male, ali uporne žute cylonce s planeta izlazećeg sunca. Na zapadnoj bojišnici je u međuvremenu posustao pomoćni crni cylonac BENO-MUSO, i veliki vođa kukastih ostao je sam, osim što je mali vođa A-PE s velikim obrvama ostao njegov poslušni saveznik, držeći se za njega kao pijan plota. Nije uspio ni veliki desant crnih cylonskih padobranaca na mali gradić D2R2, i klon TI-TO1 uspio je zbrisati, a u međuvremenu ga je u zaštitu uzeo vođa s planeta UK1, W-CH1.

Nakon toga dolazi do velikog preokreta u velikom ratu: zapadni imperij čovječanstva uzvratio je udarac, i iskrcao se na planetu 3. cylonskog carstva čiji je vođa poludio zbog toga, a pokušali su ga ubiti i njegovi koji su se pobunili jer je počeo gubiti. No, krvavo je ugušio pobunu nekih svojih cylonaca, i nastavio rat, doživljavajući poraz za porazom. Uzdao se na kraju jedino u svoje najmodernije oružje koje je razvijao, a to je bilo termo-nuklearno laserski vođeno oružje, s kojim je mislio zadati smrtni udarac zapadnom imperiju čovječanstva na zapadnoj bojišnici. Zato je svom jedinom preostalom savezniku na planetu G-C poslao glasnika neka izdrži još malo jer je KONAČNA POBJEDA na vidiku. U međuvremenu su poletjeli i najnoviji tipovi svemirskih brodova crnih cylonaca, super-sonični svemirski mlaznjaci koji su počeli ugrožavati svemirsku nadmoć zapadnjaka i njihovih bombardera B-51. Za to vrijeme je vođa Croata sjedio u svojoj fotelji i vrtio palčeve, jer, „bolan, nisu bitni klonovi, bitno je kako će rat svršiti“, stalno je ponavljao svojim suradnicima kojih je bilo sve manje oko njega, jer su ga oni pametni već odavno napustili. Jer, tko je normalan da slijedi vođu kojemu nedostaje čip u glavi? Tako je još dvije godine pred kraj rata otišao šef sigurnosti pokreta „U“, mladi EDK, i njegov tata, vojskovođa SLAV-KO, a neke svoje suradnike je vođa A-PE dao i smaknuti jer su mu stalno prigovarali, i živcirali su ga. Vođa klonova TI-TO1 u međuvremenu je zasjeo u fotelju vlasti, jer je armija Crvenih zauzela nekadašnji glavni grad planeta JUGO1. Od tamo je u svoje armije počeo novačiti veliki broj dvoglavih cylonaca, a i nemali broj vojnika Croata prešao je na njegovu stranu, ali dvoglavih je u konačnici bilo više. Iako su se jurišnici planeta G-CROATICA borili hrabro, posebno dvije godine pred kraj rata kada su potukli pet jedinica crvenih klonova u prašumi KO-ZA-RA, a iz istočnog dijela planeta G-C protjerali krvoločne dvoglave cylonce koji su u tom području pobili pola puka Croata-Islama, kraj rata je planet Croata, Galactica-C, dočekao čekajući u lažnoj nadi da će vođa kukastih njihov problem crvenih klonova Jugo-sa riješiti jednim odlučujućem udarcem. Veliki vođa kukastih još je dva mjeseca pred kraj rata posljednji put testirao taktičku termo-nuklearnu bojevu glavu, i stalno je tupio svojim armijama da moraju još malo izdržati. Jednog dana su, međutim, preko svemirskog krugovala Croati čuli da je zločesti vođa kukastih izvršio auto-terminaciju svoga tijela, i cijela armija crnih klonova cylonaca je automatski stala. Sada su Croati ostali sami, u tami svojih gluposti.

Brzo su Croati spakirali kofere i uputili se raznoraznim svemirskim letjelicama prema zapadnom planetu odnosno prema svojim službenim neprijateljima koji su za vrijeme velikog cylonskog rata podržavali njihove glavne neprijatelje – crvene klonove. Vođa propalog i kompromitiranog pokreta „U“ na kraju ih je još jednom pošteno lagao i obmanuo, rekaviši im da je sa zapadnim imperijem dogovorio prijem, i da će biti dobro naoružani i vraćeni natrag na planet JUGO2 da se bore protiv klonova, i da ponovo uspostave svoj planet G-C. Za to vrijeme je narod čovječanstva Croata ostao djelomično kod kuće, a djelomično je slijedio svoju vojsku koju je njen vođa ostavio na cjedilu i odletio na planet ARGENTU. Nakon toga su sebični zapadnjaci Croate izručili zlikovcima mehaničara TI-TA1 koji je bio cylonac nevjerojatnih kameleonskih sposobnosti, i koji ih je bez milosti terminirao, i dao razbacati po svim crnim rupama svemira. Pri terminaciji su mnogi baltari među Croatima igrali ulogu trojanskog konja. Ostao je kod kuće samo goloruki narod Croata koji je pao u ropstvo južnih cylonaca sve dok se planet JUGO2 nije 500 godina nakon toga raspao sam od sebe, i na njegovim partiklima nastao novi planet Croata zvan ER-HA koji se danas nalazi u velikim poteškoćama jer na tom najljepšem planetu u sunčevu sustava sve više nestaje kisika zvan DEMO, i pameti zvana KRACIJA. I opet se javljaju cylonci koji, kao što je rečeno u prvom dijelu, imaju sposobnost resurekcije, dakle, samoobnove, a pomažu im i zapadni imperatori koji Croate kroz stoljeća nisu podnosili, dok Croati stoljećima trče za njima, kao da su izgubili pamet - zato stalno i gube svoj planet. THE END

Cyber CBK, na Svetog Nikolu, 6. XII 2007.

utorak, 04.12.2007.

THEY HAVE A PLAN !

S velikim sam zanimanjem pratio TV-seriju „Galactica“. Prava poslastica za zaljubljenike u Science Fiction. Fasciniralo me to kako su režiser i scenarist realno prikazali odnose među ljudima, njihovu dobrotu, ljubav, pamet, nepokolebljivost, hrabrost, junaštvo, ali i pokvarenost, zločestoću, mržnju, pohlepu i sebičnost. Negativne karakteristike u ljudskom rodu dovele su do katastrofe. Ljudski um došao je na ideju da stvori robote, strojeve koji su se, zamislite, pobunili, i stvorili su svoj plan kako bi uništili svoje tvorce odnosno ljude. Tako su Cylonci napali nuklearnim oružjem ljudski rod na njihovom matičnom planetu, kao i u kolonijama, i istrijebili čovječanstvo osim jedne male skupine od 50 tisuća ljudi koji su se uspjeli spasiti zahvaljujući bojnom brodu Galactica koji štiti flotu čovječanstva u povlačenju, i u potrazi za planetom zvan Zemlja.

Cylonci su vrlo rafinirani, počeli su sami stvarati strojeve koji po vanjštini sliče ljudima tako da su svoj plan o istrebljenju izvršili pomoću takvih špijuna koji su u stanju zavesti ljude jer su ljudi pohlepni za materijalnim i seksualnim užicima dok duhovne vrijednosti stavljaju u drugi plan. Vjera u bogove Kobola zamijenila je vjera u seks, u novac, u beskrajno profiterstvo i hedonizam. S obzirom na navedene negativne karakteristike ljudskog roda lako je Cyloncima bilo pronaći izdajicu među njima (Baltara), zavrbovati ga i nagovoriti da izda računarski obrambeni sustav na matičnom planetu. Zamišljeno, učinjeno! Planet je pao pod cylonsku okupaciju kao i cijeli sunčev sustav u kojemu su ljudi živjeli. Sada su se našli u zbijegu, stalno u opasnosti da postanu opet meta Cylonaca čija ratna flota ih prati u stopu, u nastojanju da istrijebi i posljednjeg čovjeka za kojega strojevi misle da nisu zaslužili život jer da se međusobno ne cijene. Koje li ironije, kakva ironija sudbine! Kad je ljudska flota u zbijegu pronašla jedan planet s atmosferskim prilikama dovoljne za život, ljudi su se unatoč opomeni njihovih branitelja s Galactice počeli naseljavati na tom planetu, sve dok ih Cylonci nisu opet zaskočili, iznenadili i zauzeli njihov životni prostor. Od 50 tisuća još živih ljudi sada je većina njih došla pod cylonsku okupaciju, a izdajica Baltar postao je predstavnik kvislinške vlasti, i potpisivao je smrtne presude svojim sunarodnjacima. I tako ova priča, fikcija, plovi svemirskim prostranstvima.

Kako plovi naša priča, koja nije fikcija nego istinita, istinita povijesna priča Hrvata. Tko je izdajica Baltar među Hrvatima? Tko su Cylonci među Hrvatima? Tko je captain Adama među Hrvatima? Što predstavlja The Battlestar Galactica među Hrvatima?

Hrvatska priča počinje davno u prošlosti, tamo negdje 1102. godine kada su Hrvati izgubili svoju Galacticu Hrvatsku. Stoljećima nakon toga lutali su „svemirskim prostranstvima“, služeći stranim gospodarima Cyloncima koji su se nekada pretvarali u Mađare, nekada u Nijemce, u Talijane-Mlečane, u Turke-Osmanlije, u Srbe-četnike. I tako su dobri, ljubavlju ispunjeni, pametni, nepokolebljivi, hrabri, junački, ali i pokvareni, zločesti, mržnjom ispunjeni, pohlepni i sebični Hrvati, koji imaju bezbroj Baltara, te je i njihov pravaški književnik AGM poručio da u Hrvatskoj nema toliko štrika koliko ima Baltara, dočekali veliki cylonski rat 1941. godine, i svoju novu Galacticu NDH koju su odmah napali Cylonci na čelu s izdajicom Baltarom Brozom Titom. Na kraju tog velikog i groznog rata Galactica je opet propala kao 1102. godine, zahvaljujući opet izdaji, zločestoći i sebičnosti među Hrvatima, a mnogi dobri, pametni, nepokolebljivi, hrabri i junački Hrvati završili su slično kao ljudi na matičnom planetu čovječanstva, na Kobolu, kada su Cylonci pobili milijarde ljudi. Slomom hrvatskog bojnog broda na kraju rata, stotine tisuća hrvatskih ljudi pobili su cylonski partizani koji su, kad su pokrenuli rat, imali plan – They have a plan! I opet lutanje jugoslavenskim prostranstvima, sve dok se 1991. nije raspao cylonski bojni brod Jugoslavija na čijim je ruševinama rođena Galactica Republika Hrvatska. U Science Fiction seriji „Galactici“ cylonci posjeduju vještinu resurekcije. I danas neki imaju plan za hrvatsku Galacticu!

CBK

Na Galactici, 2. XII 2007.

(Nastavak slijedi.)

subota, 01.12.2007.

MOJE PUTOVANJE IZ ZEMLJE SOCIJALIZMA U ZEMLJU KOMUNIZMA

I.

Bio jednom jedan Crni blog komunizma koji je putovao iz socijalizma u komunizam. Bilo je to godine Gospodnje, negdje blizu padu komunističkog Berlinskog zida.

Na vlasti u zemlji socijalizma bilo je kolektivno Predsjedništvo kolektivne SFRJ koje je mijenjalo pokojnog druga maršala, kuneći se da s njegova puta neće skrenuti... niti za jedan jedini milimetar. Hm, moram priznati da se danas nismo puno ni udaljili s tog puta, ako istini pogledamo u oči i ugledamo nekadašnje funkcionere Partije kao današnje dužnosnike na Pantovčaku, na Trgu svetog Marka, na trgu tog Evanđelista čija se duša čudom čudi koliko u zemlji čudesa, zvana ZAVNOHRVATSKA, ima deklariranih katolika od kojih nemali broj laže sve u šesnaest da nisu nikad bili komunisti, a oni koji časno priznaju da jesu, naglašavaju kako su taj komunizam rušili iznutra. (Tko će im vjerovati, ljudi, tko?) Takvih funkcionera ima i na Trgu žrtava fašizma, kao i na Iblerovom trgu, gdje se pjeva „Od Vardara pa do Triglava...“, a na Trgu žrtava fašizma pjeva se „Bože čuvaj Hrvatsku“. Hm, Bože, čuvaj Hrvatsku – od takvih funkcionera, pardon, dužnosnika!

Crni blog komunizma (CBK) putovao je, dakle, iz zemlje socijalizma u zemlju komunizma, koja se isto zvala „socijalistička“ kao i zemlja u kojoj je živio Crni blog komunizma, i obje zemlje su bile savez republika, obje su bile zadužene do grla, obje su imale svoje male pionire, osim što je zemlja socijalizma imala svoju štafetu, a zemlja komunizma ne (tko im je kriv kad Nijemci nisu izvršili desant na Moskvu nego na Drvar), obje su imale svoje masovne grobnice, ali, i svoja socijalistička dostignuća, na pr. „čovjek novog kova“ rađa se samo u socijalizmu i komunizmu. Na Zapadu tada nisu znali što propuštaju jer nisu postali zemlje „proleterske“. Puna zaposlenost u socijalizmu, jer nema nezaposlenih, svi rade u socijalizmu, barem tri sata dnevno, a kad je Dan republike, majko mila, to se slavi od srijede do nedjelje, ili od nedjelje do srijede – uz kolinje i mošt. U zemlji socijalizma nema ni lažnih predizbornih obećanja jer nema ni izbora. Na vlasti jedna partija, dok su sve druge partije – u zatvoru, kako reče jedan prekaljeni revolucionar Oktobarske revolucije jednom zapadnom novinaru, na pitanje kako si boljševici zamišljalju višestranačje. U socijalizmu nema potrebe za radničkim štrajkovima, jer radnički sindikati misle isto što i Partija, a Partija je bila mišljenja da su radnici na vlasti i da nema potrebe da štrajkaju protiv sebe. Zaista logično.

Kad je, dakle, CBK putovao iz zemlje socijalizma u zemlju komunizma, a u školi su ga učili da je socijalizam samo prijelazna stepenica, pardon, stuba do komunizma, na vlasti u zemlji gdje su još davno dostigli komunizam, samo što u nazivlju svoje zemlje nisu ažurirali taj podatak, bio je jedan polućelavi drug s ožiljkom na skalpu ćele. Hm. Na Zapadu su ga zvali Gorbi, i bio je tamo kao lider komunizma jako popularan, a kod kuće su svi gunđali zbog njegove vladavine jer da ljudi nemaju, ne za mlijeko, nego da nema ni mlijeka za kupit u trgovinama.

Kako stoji danas u razvijenoj hrvatskoj tranzicijskoj zemlji? Neki imaju za mlijeko, neki nemaju, neki imaju za „mlieko“, neki nemaju za „mlieko“. Pišem i jednu u drugu varijantu pravopisa, dakle, fonetski i morfološki, tzv, „korienski“ koji je standardizirao naš jezikoslovac Ljudevit Gaj, a pišem to zato što su stanovnici Kroacije podijeljeni na lijeve i na desne, uvjetno rečeno, što me podsjeća na športsku (sportsku) igru u školi, a mislim da se zvala „graničar“... po 15 igrača na svakoj strani, i jedna druga gađa loptom; tko biva pogođen, ispada van, i tako sve dok ne ostane jedan jedini, i taj je junak u ime cijele momčadi. (CBK je imao čast jednom biti junakom.)

Krene, dakle, jednog dana CBK na put iz socijalizma u komunizam, i neznajući da će se jednog dana undercover zvati Crni blog komunizma. Vlak za komunizam vozio je isključivo iz glavnog grada zemlje „bratstva i jedinstva“. Tako je putovanje prvo počelo jednokolničkim autoputom „bratstvo i jedinstvo“ kojega su japanski imperijalisti zvali „sama jama“. Od tamo vozio je vlak u zemlju komunizma i glavni grad Moskvu koji ima najljepši metro na svijetu koji je dao izgraditi još „otac naroda“, „generalisimus“, „čelični“ Staljin čije je poznato geslo bilo: „Ljudi su problem. Nema ljudi – nema problema.“ Hoću reći, u čast najljepšeg metroa na svijetu svoj život je na oltar socijalističke domovine dalo 300 tisuća udarničkih radnika iz Gulaga d.o.o. (Isplatilo se, jer metro je mrak, mrak, ljudi!)

Išavši iz Soc. Republike Kroacije, skraćeno „SRH“ (čitaj: samo (ne)radnik hrče) u Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika, CBK je sa sobom ponio prigodno štivo, knjigu pod naslovom „7000 dana u Sibiru“ od austrijskog komunista, i Zagrepčanina Karla Štajnera (Steinera) koji je 1936. bio direktor tiskare Komunističke internacionale (Kominterne) u Moskvi, i te godine ga Staljin pozvao na izlet u Sibir gdje mu je bilo tako lijepo da se u zavičaj, t.j. u Zagreb vratio tek 20 godina poslije, 1956. godine. Čita CBK, čita, čita, jer putovanje u glavni grad zemlje radnika i seljaka traje dvije noći i tri dana, ili tri noći i dva dana, teško je reći jer ipak je od tada prošlo otprilike onoliko godina koliko je drug Štajner bio na rečenom izletu, na svježem zraku, na zdravom radu koji je jačao, više duh a manje tijelo, i koji je izvrstan za držati dijetu. Čitajući tako, CBK-u se sve više i više počela dizati kosa na glavi, jer, kaže autor knjige da, dok se on vozio početkom tridesetih godina 20. st. u tada prvu zemlju socijalizma, na svakom željezničkom kolodvoru u socijalističkoj zemlji dolazile su bakice, i ne samo bakice nego i mlađe žene, i djeca, u dronjcima, proseći za malo rubalja i kopjejki (to je valuta u zemlji komunizma, preuzeta iz zločeste zemlje ruske imperijalističke) odnosno, ne proseći, nego prodajući zdrave jabuke.

Prvi dio vožnje vlakom odvijao se noću, a drugi dan, već u zemlji komunizma, vlak ulazi u jedan grad čije ime je je Crnom blogu nepoznato jer je, dok se učila ćirilica u zemlji latinice, Soc. R. Kroaciji, on je markirao nastavu, pa tko mu je kriv što nije znao čitat u zemlji komunizma; dobro, nešto je znao, ali nije mu se dalo stalno dešifrirati nazivlja mjesta i gradova. Pod dojmom knjige koju je za vrijeme putovanja stalno čitao, bilo mu je već zlo, pa ajde malo do prozora i svježeg zraka. Mali gradić ima veliki vozni park traktora, jer gradić se nalazi u najvećoj europskoj žitnici, u Soc. R. Ukrajini. Jedan pored drugog bila su poredana jedno 100 traktora, i to u jedno tri ili četiri reda; međutim, svi traktori totalno zahrđali, očito na kiši, godinama; dakle, traktori se u zemlji komunizma više nisu koristili, očito su prešišali Zapad i u poljoprivredi, i imaju nove tehnologije, kakav traktor i plug, ta demode tehnika. Ali, ne treba se sve pred Zapadom pokazati jer odmah će prekopirat tehnička dostignuća komunizma. Stoga je tajnovitost vrlina, u svakoj zemlji socijalizma. I tako je CBK izašao malo van iz kabine vlaka, na hodnik i na prozor, i gle, dolaze bakice i druge, mlađe žene i dječica, svi u dronjcima, prodaju zdrave jabuke: „Gospodine, gospodine, samo tri kopjejke sve jabuke, samo tri kopjejke“. Mislim si ja, kakav gospodin, zar nismo svi drugovi, ali onda šefica u vagonu objasni Crnom blogu da se radi o tome da u zemlji komunizma nemaju istu jeans-odjeću kao što je CBK nosio na sebi, i da smo mi za njih zapadnjaci, pa nas oslovljavaju sa „gospodine“. Neka im oprostimo, kaže. No, to je sporedno u cijeloj priči. Ključno je da su se na svakom glavnom kolodvoru u svakom gradu zemlje komunizma odvijale iste scene kao što ih je Karlo Štajner doživio tridesetih godina 20. stoljeća. CBK se jako zabrinuo, jer, ako je scenarij isti, vraća se u Soc. R. Kroaciju negdje koncem prvog desetljeća 21. stoljeća. Hm, zabrinutost zavlada u društvu Crnog bloga komunizma koje je s njim putovalo, jer im je CBK stalno pričao što je sve pročitao u famoznoj knjizi „7000 dana u Sibiru“.

Prije tog događaja dogodilo se još nešto bitno. Naime, u zemlji komunizma zvana savez socijalističkih... bili su napredniji nego u zemlji socijalizma, i shodno tome su imali širi kolosijek, pa vlakovi iz socijalizma, koji su išli u komunizam, morali su na graničnom prijelazu biti podvrgnuti plastičnoj operaciji zvana „digni kompoziciju vlaka u zrak, naravno, ne na način kako to radi danas jedan ljuti gospodin s dugom bradom, nego dizanje u zrak dizalicom, zatim vađenje transmisije s kotačima, i podmetanje šire transmisije s kotačima, i „idemo dalje“ – u zemlji komunizma. Taj granični prijelaz zvao se „Čop“, u trokutu između današenj Mađarske, Ukrajine, i Poljske.

Tada je to bio komunistički trokut, a danas je to trokut izumeđu Unije prevarenih, s jedne strane, i onih koji žele biti prevareni, s druge strane, i ući u Uniju, pod svaku cijenu, jer alternative nema! Nema, jer inače je kraj svijeta, povijesti i čovjeka. Gotovo je! Kraj! Konac. The End!

Uđe, dakle, šefica vagona u kabinu gdje je čitao CBK i njegovo društvo, i rekla umiljatim dubokim muškim glasom, jer žena u komunizmu ne smije pokazati slabost kao slabići na Zapadu, da svi moraju napustiti kabinu i izaći van! Hm, pa hladno je žena Božja! Zbilja nije normalna. Ma, tko ju šljivi, mi ostajemo unutra, na toplom. Nakon nekoliko minuta opet žena, ali ovaj puta ni traga od umiljatog glasića. Poput tvorničke sirene, one prave tvorničke kakve ima u zemlji komunizma, u zemlji socijalizma, i u zemlji kapitalizma podjednako, i zadere se tako da poruka nije mogla biti jasnija. Ili van, ili ćemo biti uhićeni! Hm, šale nije bilo, jer evo ti već granične straže tajne službe KGB koja je bila poznata po uljudnosti. U jednom hipu našli smo se pred zgradom na glavnom kolodvoru, ali ne sami, jedno 500 ljudi sklupćeni kao sardine u konzervi. S jedne i s druge strane jake straže Komunističkih graničnih bedačeka s kalašnjikovima, pa si ti misli. Jer, nema da bi netko iz zemlje socijalizma zbrisao u grad zemlje komunizma. Nema šanse. Okey. Gledajući oko sebe, CBK zapazi veliki zid na pristojnoj udaljenosti, ali ipak uočljiv, ne zbog toga što se raspadao od starosti nego zbog narisanog crteža na njemu: Stoji snažni očeličeni muž komunizma, onako mišićav kao skulpture Arijevaca u 3. Reichu, i u jednoj ruci drži malo dijete, dakle, djetešce, u drugoj ruci AK-47, a nogom gazi... ... ...da, da, junački gazi on kukasti križ. Pa da, ipak je „veliki generalisimus“ i „otac naroda“ pobijedio, uz pomoć „zapadih imperijalista“ i njihove vojne pomoći u oružju svih vrsta, mislim na mjesečne pošiljke od 500 ratnih zrakoplova, i 500 tenkova, one koji su mislili da je Napoleon imao grešku u koracima, a oni da su bezgrešni. CBK se nije pošteno nagledao nevjerojatnog antifašističkog džambo-plakata na spomenutom zidu, kad evo naredbe granične straže da svi moraju u zgradu! U roku dok kažeš keks, prostor ispred zgrade glavnog kolodvora bio je prazan.

E, sada, kad je CBK krenuo na put, nisu ga upozorili da sa sobom ponese plinsku masku jer bi mu to pomoglo kad se našao u toj zgradi. Miomiris, majko mila, nikad takav nije iskusio. I sve što postoji u zemlji komunizma ima specifični miomiris, ama baš svaki predmet ima isti smrdljivi miris, hoćeš stolac, hoćeš čašu, hoćeš konzervu, hoćeš odjeću, sve, sve, sve ima isti miris. No, dobro, ne mora biti sve isto kao u zemlji socijalizma, a kamoli kao na smrdljivom Zapadu. I dobro, mora i CBK na WC. Prilika je tu. Vlak biva još obrađivan, dakle, ima vremena. Brže nego je ušao, brže još je izišao iz komunističkog toaleta, zajedno sa svojim prijateljem iz društva. Što je bilo? U zemlji komunizma, barem u Čopu, WC-papir je trošak i nepotrebna stvar. Stoga ljudi, imate zdrave ruke i udrite bojat zidove u smeđe i crno-smeđe nijanse. Da, da, tamo su tada soboslikari bili na cijeni, u zemlji komunizma. (Navedeno nije karikirani prikaz nego very, very, a true story!!!) Reče prijatelj: čuj, idem prdnut, da dobijemo malo friškog zraka. I zaista, kakvoća zraka se u dotičnoj zgradi popravila. (To nije šala jer zborim istinu, ljudi, vjerujte!) Nakon toga, vožnja je krenula dalje, i ako nisu umrli, CBK i njegovo društvo, žive još i danas. (Nastavak slijedi, jer CBK je u ovoj priči došao do Čopa, a cilj je Moskva. Mos-kva!)

Lijep i srdačni pozdrav! Spasiba na pažnji! Vaš CBK!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.