Kuda svijet ide nakon pada komunističkog Berlinskog zida svijet je vidio odmah nakon toga na primjeru krvavog raspada komunističke Jugoslavije. Na primjeru „jugoslavenske krize“ s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina uočljiva je radikalizacija svijeta.
Umjesto demokracije i slobode, narodi bivše Jugoslavije dobili su đavolji nakaradni sustav hinjene slobode i lažne demokracije. Načela pravne države nikada nisu u Republici Hrvatskoj zaživjela.
Građani bivših komunističkih zemalja u Europi upali su iz jednog ropstva, onog komunističkog, i satelitskog odnosa prema Velikom bratu u Moskvi i Sovjetskom Savezu, u ropski odnos prema zapadnom Big Brotheru. Liberalni Zapad nikada nije iskreno ni podupro želju istočnoeuropskih naroda za slobodom, kao što ni hrvatski narod nikada nije dobio iskrenu potporu zemalja zapadnih demokracija u nastojanjima da nekadašnji totalitarni komunistički titoistički sustav zamijeni demokracijom, a u borbi protiv velikosrpske agresije je Zapad ostavio Hrvatsku na cjedilu kao što su i inače u povijesti neprijatelji Hrvatske dolazili sa Istoka, dok je sa Zapada Hrvatskoj zabijen nož u leđa, i to još od hrvatsko-turskih ratova u 15. stoljeću preko ropskog položaja Hrvatske u nekadašnjoj Europskoj Uniji, dakle, u Austrijskom Carstvu i Austro-Ugarskoj Monarhiji do Prvog svjetskog rata kada je Zapad trgovao hrvatskom obalom, a vrhunac trgovine se dogodio u Jalti 1945. godine kada je Zapad, opet bez pitanja, prepustio hrvatski narod zločinačkoj organizaciji komunističke partije.
Zemlje liberalne demokracije na čelu s američkom i britanskom vladom kao da su izgubile kompas kada je u pitanju njihova politika prema svijetu koja se ne razlikuje previše od vanjske politike 3. Reicha i Sovjetskog Saveza.
Na primjeru velikosrpske agresije Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991./1992. uočljiv je fatalni odnos demokratskog Zapada prema malim narodima i malim zemljama koje kao stvarne žrtve agresije moraju na pritisak Zapada dijeliti isti krov s agresorom, što bi bilo jednako da se žrtvu silovanja prisili na brak sa silovateljem. To se dogodilo Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a i prema Kosovu zapadni svijet nema bolju i svrhovitiju politiku.
Washingtonski State Department, londonski Foreign Office i moskovski Kremlj kao da su sotonske centrale pomoću kojih se stvara jedna svjetska kriza za drugom.
„Jugoslavenska kriza“, kako se na Zapadu nazivala i zove velikosrpska agresija balkanskog zločinca Slobodana Miloševića na nesrpske republike bivše Jugoslavije, mogla je na pritisak Washingtona, Londona i Mokve biti završena za tri mjeseca, ali kriza iz druge polovice osamdesetih godina pretvorila se u dugogodišnji rat u Europi, rat koji je trajao gotovo jedno desetljeće odnosno trajao je jedno desetljeće ako u rat nakon kosovskog rata iz 1999. godine ubrojimo i građanski rat u Makedoniji između albanske nacionalne manjine i makedonske većine. Kako bi Europa i zapadni svijet izbjegli bilo kakvu moralnu i političku osudu, a o kaznenoj odgovornosti da i ne govorimo, Zapad je hrvatsku, bosansku i kosovsku žrtvu izjednačio sa srpskim zločincima što je sramota par excellence, ali i činjenica koja sve govori o Zapadu, o Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Europskoj Uniji. Uz to se Zapad pravi „lud“ pa na raznoraznim političkim druženjima, „summitima“ i obljetnicama govoro o „polustoljetnom miru u Europi“ nakon Drugog svjetskog rata, te da Europska Unija nema alternative jer predstavlja Europljanima „jamac mira“ od 1945. do 2008. godine. Upravo to je, naime, na obljetnici utemeljenja Europske Unije iz 1957. izrekla 2007. njemačka kancelarka Angela Merkel, i svi mediji su to tako primili na znanje, bez da je itko demantirao notornu povijesnu činjenicu da se Hrvatska nalazi u Europi, i da je u Europi bijesnio od 1991. do 1995. i 1999. godine rat kakvog se ne bi posramio ni sam nečastivi, rat u kojemu su zločinci sa bradama otvarali koncentracijske logore za istrebljenje nesrpskog stanovništva, tako da je pošteni svijet na Zapadu (stanovništvo) ostao bez daha, a nepošteni svijet na Zapadu (političke elite) sve je to nastojao umanjti, relativizirati i zataškati. Otvorena kolaboracija vojno-političkih snaga Organizacije Ujedinjenih Naroda s velikosrpskim agresorom, sa srpskim komunistima i srpskim nacistima, kao na pr. u Srebrenici, i u Bosni općenito, a prije toga u Hrvatskoj, svjedoči o beskrupuloznosti liberalno-demokratskog zapadnoga svijeta koji ništa ne zaostaje za despotskim svijetom Istoka, Rusijom i Kinom (svi vanjsko-politički ciljevi komunističke Kine svode se na osvajanje svijeta i uporabu nuklearnog oružja).
Prvo je ruski predsjednik Boris Jeljcin pustio malu zemlju Čečeniju i njen mali muslimanski narod u slobodu (1995. godine), a poslije se predomislio, ruske tajne službe ubile su čečenskog predsjednika Džohara Dudajeva, i na Božić 1999. je glavni grad te male zemlje, Grozni, doživio stravično zračno bombardiranje kao uvod u invaziju i krvavu okupaciju koja nije ništa manje krvava od okupacije Afganistana 1980. godine od strane Crvene armije, ili okupacije Iraka od strane Američke vojske 2003. godine. I tako se stvaraju svjetska krizna žarišta u Moskvi, Washingtonu i Londonu koja se prenose iz godine u godinu, pa i u Novu 2008. godinu, jer ako na našim televizijama ne gledamo više slike iz Groznog, to ne znači da ta zemlja nije i dalje pod okupacijom, a stanovništvo pod čeličnom čizmom Putinova kriptokomunističkog totalitarnog režima. Komunističkoj Kini nije dovoljno crveno carstvo i gospodstvo nad više od milijardu ljudi, nego despoti žele pokoriti malu zemlju i hrabri kineski antikomunistički narod na Tajvanu, i time održava stalno potencijalno svjetsko žarište i u 2008. godini, a na to se nadovezuje stalno-prijeteća kriza na korejskom poluotoku. Američka vlada imala je pak x-prilika srušiti svog nekadašnjeg doušnika CIA i diktatora u Iraku, Sadama Huseina, s vlasti, i to pomaganjem iračke oporbe, Kurda i Šijita, ali namjerno nisu hjteli tako nego mezopotamijsku krizu dovesti do vrhunca kada kao „spasitelj demokracije“, koje u Mezopotamiji nikada nije ni bilo u povijesti, nastupa Uncle Sam koji na prastare civilizacijske temelje Abrahamove zemlje upada tenkovima kao slon u kristalnu dvoranu, onako cowboyski divlje i neobuzdano, kao što je neobuzdana i pljačka nafte na tome području u korist uske i malobrojne ali super-bogate elite naftno-bankarskog liberalnog sloja ekstremista i rasista kojima Sadam Husein nije jedini diktator kojega su stvorili jer se njihovi igrači kroz 20. stoljeće zovu Lenjin, Mussolini i Adolf Hitler koji su svi na početku uživali potporu liberalnog Zapada na račun demokracije i slobode, i na štetu načela pravne države. I brutalni diktator i balkanski zločinac bez premca, J.B. Tito, jedan je od jahača apokalipse koji je svoje pomagače i zaštitnike imao na Istoku i na Zapadu. Čudno zvuči ali svjetska cijena nafte u stalnom je porastu iako Zapad danas raspolaže s više nafte nego bilo kada u posljednih 100 godina. Ako danas ima najviše nafte na svjetskom tržištu, onda bi cijena benzina trebala biti vrlo niska u Europi, ali nije, u Hrvatskoj je viša nego ikada otkada su Zagrebom početkom 20. st. prodefilirali prvi automobili s motorom na unutarnje izgaranje. Cijena nafte je, međutim, visoka zato što angloameričke naftne kompanije drže monopol na naftu u svijetu. Iznimka je Iran i Venecuela, ali obje zemlje se na Zapadu tretiraju kao „neposlušne“, a CIA je već nabrusila noževe da svrgne „neposlušne“ predsjednike zemalja koje proizvode naftu, a nisu arapske zemlje koje su tako i tako pod kontrolom Zapada koji je korumpirao raznorazne šejkovske režime. Liberalni Zapad i traži genocidne političare kao svoje džokere u bilo kojem dijelu Zemlje, jer je i sam genocidan što je dokazao uporabom atomskog oružja protiv japanskih civila, i što je pola stoljeća nakon toga opet dokazao kada je genocidne velikosrpske političare pustio da na prostoru bivše Jugoslavije obave prljavi posao umjesto njih.
Politika State Departmenta je politika katastrofe i kaosa svugdje u svijetu. Najnoviji je primjer Pakistan, zemlja koja je nuklearna sila. Nikada demokratski Zapad nije istinski podupro demokratske snage bilo gdje na svijetu, a kamoli u Pakistanu. Tamo ključeve nuklearnog oružja drži sekularni režim vojne junte koji je uvijek državnim udarom smjenjivao korumpirane kvazidemokratske političke snage, i zbog toga bi zasigurno odlazio na crnu listu State Departmenta i Foreign Officea ali ne jer jedna ruka drugu mije pa vojni režim suzbija islamski fundamentalizam, na račun ljudskih prava u to zemlji, i tako se zatvara začarni krug koji 2008. može dovesti do eskalacije apokaliptičnih razmjera jer se totalitarni talibani u Pakistanu mogu dočepati nuklearnog oružja u situaciji kaosa koji je u toj stomilijunskoj muslimanskoj zemlji izbio nakon smrtonsonog atentata na vođu oporbe Benazir Buto koju je Zapad kao kukavičje jaje podmetnuo siromašnom narodu Pakistana, s obzirom da ju je Interpol tražio zbog optužbe za korupciju, a optuženička klupa pred švicarskim sudom odavno ju je čekao (u Švicarsku je pokojna Buto prije deset godina iz Pakistana bila prebacila milijarde američkih dolara). Ali, Zapad je korumpiranu Buto radije posjeo u avion, i iz Londona ju poslao u žarište krize kako bi se njenim ubojstvom dolilo ulje na vatru, nego da se diktatorskom vojnom režimu ponudi demokratska nekorumpirana alternativa, ali kada je Zapad igdje na svijetu podupro demokraciju i slobodu? U Hrvatskoj možda 1991. kada se bivši jugoslavenski komunist Franjo Tuđman dogovarao sa Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine? Nikada Zapad nije podupro demokraciju u Hrvatskoj !!! Svijet je radije podupro autokratski sustav tuđmanizma nego demokraciju jer Frano Tuđman ima za taj i takav svijet i te kako zasluge jer je surađivao sa saveznikom Zapada, Slobodanom Miloševićem. To je razlog zašto stanovnici Hrvatske još uvijek nisu iskusili demokraciju i slobodu kakvu uživaju stanovnici na Zapadu, dakle, načela pravne države, ljudska i nacionalna prava, slobodu medija i najvažniji dio demokracije – slobodne višestranačke i demokratske izbore. Sve to Hrvatskoj nedostaje i danas jer su Tuđmana naslijedili njegovi nasljednici koji nisu dirnuli u sustav tuđmanizma osim što su izvršili kozmetičke promjene uklanjanja Tuđmanovih slika iz javnosti. Sve drugo je ostalo po starom, uključujući bojkot pravne države od strane izvršne vlasti u Hrvatskoj, i zataškavanje politički motiviranih ubojstava nad predstavnicima onih hrvatskih demokratskih snaga koje su se suprotstavile podjeli Bosne i Hercegovini kako bi hrvatska država sutra mogla opstati. Ovako uz granicu s „Velikom“ Srbijom slom hrvatske države je unaprijed isprogramiran, pogotovo usisavanjem RH u Europsku Uniju, bez ikakvog kriterija, jer Hrvatska neće biti demokratska i pravna država niti ulaskom u Europsku Uniju, što se 2007. vidjelo, a taj će se trend lažnih reformi u Hrvatskoj nastaviti i 2008. godine.
Na primjeru podjele BiH vidi se sva bijeda liberalnog Zapada. Umjesto podršci snagama u BiH i u Hrvatskoj koje su se borile za hrvatsko-bosanski savez protiv velikosrpske agresije, Zapad je podupro Tuđmana i Miloševića u podjeli BiH, dakle Europska Unija slijepo je slijedila politiku Amerike i Velike Britanije, a kada se američka politika na čelu s predsjednikom Clintonom okrenula protiv Rusije, Francuske Britanije i Miloševićeve Srbije, Zapad je s Rusijom stvorio truli kompromis o podjeli BiH kao što je svojevremeno truli kompromis stvoren između Zapada i Hitlera kada je 1938. podijeljena Čehoslovačka. Tako je 1995. u Daytonu i tzv. Pariškim „mirovnim“ ugovorom podijeljena Bosna i Hercegovina na kojim je ruševinama priznata genocidna tako zvana „Republika Srpska“.
Svjetska kriza zbog Kosova nastaviti će se i 2008. godine, a nije isključeno i da će Kosovo biti podijeljeno, kao „jamac“ miru, i ta će takva vrsta „mira“ eskalirati do novih oružanih sukoba u Europi, odnosno, pardon, izvan Europe, na Balkanu jer Srbija može kao zadovoljštinu za Kosovo dobiti „Republiku Srpsku“. Politika provođenja i održavanja etničkog čišćenja, koju Srbija provodi u 20. stoljeću, nastavila se i početkom 21. stoljeća, i takva vrsta politike može voditi samo u novi rat a ne u trajniji mir u Europi. Podupiranje snaga bivših komunista svugdje u bivšoj Istočnoj i Srednjoj Europi može voditi samo u nove apokaliptične krize, i u novi rat sa nesagledivim posljedicama. Kao što je Zapad desetljećima podupirao diktatorske režime na Bliskom istolu tako je podupirao i titoistički diktatorski režim u bivšoj Jugslaviji, umjesto da je podupro demokratske snage i težnju naroda za slobodom. Zapad i Rusija stalno održavaju latentnu višedesetljetnu krizu na Bliskom istoku, posebno u palestinsko-izrealskom sukobu kako bi uvijek imao razloga za intervenciju. Tako je i na prostoru Hrvatske i BiH, posebno na prostoru BiH gdje se stalno prave ustupci Srbima i na taj način se stalno održava tinjajuća vatra potencijalne krize jer se problemi ne rješavaju pravedno nego nepravedno. Kada se na primjer u krizu u Libanonu ne bi miješale zapadne sile, i ruski saveznici poput Sirije, multi-nacionalni i multi-religiozni Libanon bio bi oaza mira, ovako je stanovništvo te zemlje osuđeno na ropstvo i ratne patnje, a drukčije nije ni sa stanovništvom Bosne i Hercegovine, a time i Hrvati jer geopolitički prostor bosanske krize obuvaća i Republiku Hrvatsku. Kako Zapad nije podupro demokratske snage u Hrvatskoj, nego bivše komuniste, u biti boljševike-titoiste, tako je Zapad i u Rusiji pustio demokratske snage da padnu, i da stanovnici Rusije ne iskuse slobodu i demokraciju kakvu uživaju ljudi na Zapadu. Ubojstvo Litvinenka i lažirani višestranački izbori u Rusiji predstavljalju vrh ledenoga brijega u najvećoj zemlji na svijetu koja se ponovo pretvara u jednu vrstu sofisticiranog Sovjetskog Saveza sa totalitarnim sustavom, sa svemoćnom tajnom službom, i jednim diktatorom-predsjednikom koji svoje oponente šalje u logore daleko tamo negdje u Sibir. Feral Oktobarske revolucije opet je spustio tamu nad Rusijom, za što je ponajprije kriv Zapad, kao što je bio kriv i 1917. godine kada je i podupro totalitarne boljševike u njihovom dolasku na vlast i ostanku na vlasti.
Svijet 2008. godine neće biti sigurniji nego opasniji za svjetsko stanovništvo, za stanovništvo Bliskog istoka, Europe i Azije. Zapad i Rusija radikaliziraju cijeli svijet, i proizvode terorističke organizacije širom svijeta, i nasilje širom kugle Zemaljske. Političke elite Zapada zarobile su stanovništvo Zapada koje uglavnom nema pojma što njihove političke elite rade u svijetu i kakvo zlo proizvode, pa za probleme sazna tek kad se avioni zabijaju u nebodere (vidi 11. rujna 2001.), ili kad bivaju ubijeni vođe oporbe u Libanonu, u Pakistanu, a sjetimo se, i u Hrvatskoj 1991. je ubijen vođa hrvatske oporbe, gospodin Ante Paradžik, a rezultat toga je stalna kriza u Republici Hrvatskoj koja vodi do propasti zemlju i narod, bez ikakve reakcije sa Zapada, jer Zapadu i je u interesu privesti Hrvatsku i okrniti njen suverenitet kao što je okrnjen suverenitet i drugih nekoć istočnoeuropskih zemalja koje su bile sateliti Sovjetskog Saveza. Cilj takve politike je u profitu koji se broji zelembaćima.
Na Zapadu i Istoku ništa novo u Novoj 2008. godini.