Kako objasniti događaje u NDH u Drugom svjetskom ratu?
S obzirom da jugoslavenska titoistička historiografija prikazuje povijesne događaje nekritički i ideološki, te isključivo u korist komunističkog pokreta, pokušat ću dati objektivan odgovor na događaje iz 1941. godine, odnosno od 1941. do 1945. na području NDH, ne zauzimajući stranu među sukobljenim stranama u ratu nego pokušavajući doprijeti do odgovora, što se to dogodilo 1941. na području NDH? Ukoliko bi ovaj prikaz u percepciji djelovao ipak subjektivno, onda možda stoga što događaje ne promatram iz interesa jugoslavenske ideje nego iz kuta ideje o hrvatskoj državi, dakle iz kuta i činjenice postojanja Republike Hrvatske kao samostalne hrvatske države, što isključuje nekritički pristup prema režimima u Drugom svjetskom ratu na području Slovenije, Hrvatske, Bosne, i Srbije kao zajedničko ratište oružanih pokreta na prostoru bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Idemo na stol staviti činjenice, da vidimo što se dogodilo, i zbog čega se nešto dogodilo, a u svrhu saznanja povijesne istine, i sa svrhom odavanja pijeteta prema žrtvama rata, bez obzira na nacionalnost, vjeru i etničku i ideološku pripadnost.
Nesumnjivo je da se na prostoru današnje Republike Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, kao i na prostoru susjednih republika, današnjih država, dogodio nevjerojatno veliki broj zločina koji je rezultirao većim brojem žrtava nego u prošlom, Domovinskom ratu Republike Hrvatske i Republike BiH u obrani protiv velikosrpske agresije.
Hrvati su se 1918. našli u Jugoslaviji, a o osnivanju Jugoslavije hrvatski narod nikada nije odlučio na referendumu (plebiscitu), što predstavlja činjenicu. Činjenica je također da su hrvatski narod samozvani predstavnici hrvatskog naroda, koji su stajali na jugoslavenskim pozicijama, svoj narod na prevaru uveli u jugoslavensku „tamnicu naroda“, kako 1918. tako i 1945. godine. Sljedeća je činjenica da je jugoslavenski unitaristički i velikosrpski režim u Kraljevini SHS odnosno u Jugoslaviji proganjao sve prvake hrvatskih političkih stranaka i članstvo tih stranaka, kao i sve one hrvatske patriote koji su na bilo koji način manifestirali pripadnost hrvatskom političkom narodu, i ideji o hrvatskoj državi, čak i o hrvatskoj autonomiji u Jugoslaviji, kako od 1918. do 1941. tako i od 1945. do 1990.
Praktički je cijeli hrvatski narod otišao nakon 1918. u oporbu u odnosu prema režimu u Beogradu koji je među Hrvatima pronašao određeni, iako u postotku izrazito mali, broj Hrvata koje se može smatrati izdajnicima hrvatskog naroda jer su služili velikosrpskom režimu protiv vlastita naroda. Izdajnici su to činili zato jer su oportunisti i materijalisti kojima je izdaja odlično bila plaćena, a uz to su postali nepopravljivi i slijepi „Jugoslaveni“. Pored toga ne treba smetnuti s uma da je postojao određeni broj Hrvata koji je bio uvjeren u nužnost jugoslavenske ideje kako bi Hrvati bili navodno slobodni od njemačkih i mađarskih pretenzija i dominacije u bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, ali su hrvatski „Jugoslaveni“ izgubili iz vida da nikakva hrvatska zapadna kultura ne može srpske pripadnike istočne kulture, koji su uz to imali do 1918. vlastitu državu, privoljeti na ravnopravni odnos među narodima koji nose južnoslavenski predznak jer su Srbi imali vlastiti plan o stvaranju „Velike“ Srbije koja je u 19. i 20. st. bila zamišljena kao obnovljeno srednjovjekovno Dušanovo carstvo.
Tajni plan o stvaranju „Velike“ Srbije stvoren je 1844. godine u Srbiji (plan je objavljen 1911. godine, i danas je još na snazi), a autor mu je srbijanski ministar unutarnjih i vanjskih poslova, Ilija Garašanin. Plan se zove u originalu „Načertanije“ ili nacrt o velikoj Srbiji. Taj plan se postupno razvijao u drugoj polovici 19. stoljeća, s određenim prekidima, ali nikada taj plan nije predviđao osnivanje južnoslavenske države na račun srbijanske države. Kada su se predstavnici Srbije uvjerili da preko osnivanja Jugoslavije mogu držati kontrolu u takvoj jednoj državi, da mogu na osnovi sile, na osnovi svojih oružanih snaga biti dominantni nad drugim južnoslavenskim narodima, prihvatili su 1918. stvaranje Jugoslavije, pretvorivši je odmah u „Veliku“ Srbiju, i pri tome su 1918. praktički i faktično svojim oružanim snagama okupirali teritorij hrvatskih zemalja. Takvo stanje trajalo je sve do 1939. godine. Te godine imamo tri važna događaja u povijesti Hrvata.
Prvi važni događaj je stvaranje Banovine Hrvatske u okviru jugoslavenske države, dakle, faktičnu hrvatsku političku autonomiju koja je stvorena sporazumom između jugoslavenskog premijera i predstavnika Srbije, Cvetkovića, i vođe hrvatske oporbe Vladka Mačeka. Sporazum o Banovini Hrvatskoj iz kolovoza 1939. bio je ostvaren uredbom jugoslavenske vlade, znači, čak nije bio određen zakonom, pogotovo ne ustavnim zakonom, i nikada taj sporazum nije potvrđen u jugoslavenskoj Skupštini u Beogradu jer se tome protivila velikosrpska struja u tom parlamentu, i u javnom i političkom životu Srbije. O poznavanju političkih prilika u Srbiji početkom 20. stoljeća znamo danas sljedeće činjenice:
Srbija je bila isključivo poljoprivredna zemlja bez ikakve spomena vrijedne industrije i bez ikakvog tehnološkog razvoja i većeg udjela obrazovanog srpskog stanovništva. Ta mala i demokratski nazadna balkanska zemlja, osnovana na protuturskim ustancima u 19. stoljeću, imala je svoje oružane snage, tajnu policiju i vladu koja je čas bila za Zapad, čas za Istok odnosno za Rusiju. Dinastija Obrenović je personificirala prozapadnu struju, a dinastija Karađorđević je personificirala prorusku i velikosrpsku struju. Godine 1903. došlo je u Beogradu do državnog udara kada su nezadovoljni srpski oficiri ubili svoga kralja i vrhovnog vojnog zapovjednika Aleksandra Obrenovića i praktički likvidirali sve ministre i predsjednika srbijanske vlade, i na čelo države postavili kneza Petra I. Karađorđevića, jednog izrazito proruski orijentiranog političara i zastupnika velikosrpske ideologije (pokrovitelj državnog udara i njegov financijer bio je ruski car Nikola II. Romanov). Nakon toga je Srbija kroz zavjereničku i tajnu organizaciju „Ujedinjenje ili smrt“, zvana još i „Crna ruka“, čiju jezgru su činili pučistički srpski oficiri iz 1903. godine, krenula u organizaciju serije terorističkih napada u susjedstvu, sa ciljem da Srbija sebi u datom trenutku i u geopolitički povoljnim situacijama, pripoji dijelove hrvatskih zemalja, uključujući cijeli Srijem i grad Zemun, zatim, cijelu Bosnu, Makedoniju, Kosovo, i Crnu Goru, a u međuvremenu su odustali od pripajanja Bugarske jer su Bugari bili pre jaki, i imali su vlastitu državu dok Hrvati nisu, a Crnogoraca je bilo jako malo. Uz to je srpsko stanovništvo u Srbiji živjelo od 1903. do 1914. godine u stalnom deliriju koji je stvaran na stalnim velikosrpskim mitinzima po cijeloj tadašnjoj tzv. „užoj“ Srbiji, i praktički nitko nije radio nego su ljudi samo demonstrirali, i propaganda im je usadila u podsvijest da su oni potencijalni „osloboditelji“ Srba u prekodrinskim „srpskim“ zemljama. Među Hrvatima su velikosrpski političari pronalazili u to vrijeme simpatizere jugoslavenske politike sljedbenika Josipa Jurja Strossmayera, kao i među predstavnicima Srba u Hrvatskoj i u Bosni koji su kroz propagandu preko srpskog tiska u Bosni i u Hrvatskoj postali vatreni pristaše stvaranja „Velike“ Srbije, dok su hrvatski projugoslavenski pristaše mislili sa Srbima iz hrvatskih zemalja i sa Srbima iz Srbije mogu postići kompromis oko stvaranja jugoslavenske države. Cijelim nizom terorističkih akcija i atentata na državnike i dužnosnike Crne Gore i Austro-Ugarske, Srbija se pripremala za 1918. godinu i preuzimanje dominacije na zapadnom Balkanu, za što su u Prvom svjetskom ratu dobili pristanak Velike Britanije, Francuske i Rusije.
Nakon velikosrpskog terora u Kraljevini Jugoslaviji od 1918. do 1939. godine, britanska politika se zabrinula da prostor jugoslavenske države ne padne pod komunistički pokret u Sovjetskom Savezu, s jedne strane, i s druge strane, da ne padne pod utjecaj njemačkog nacističkog režima koji se nalazio u brzom usponu i u ekspanziji. Iako su britanski političari odbijali gotovo 20 godina sve apele Stjepana Radića i Vladka Mačeka da utječu na Beograd kako bi se Jugoslavija demokratizirala i pretvorila u federaciju, London je tek pred izbijanje novog svjetskog rata shvatio ozbiljnost situacije, i poćeo praviti pritisak na velikosrpsku, formalno jugoslavensku, vladu u Beogradu da se dogovori s Hrvatima kako bi Jugoslavija opstala i u ratu bila na strani Velike Britanije i njezinih zapadnih saveznika. Zato je bila stvorena Banovina Hrvatska, u Kraljevini Jugoslaviji, s tim da je Maček (HSS) stvaranjem banovine pristao na podjelu Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata, između Beograda i Zagreba, dok bosanske muslimane nitko o tome ništa nije pitao, kao što ni Hrvati nisu 1918. pitani o stvaranju Jugoslavije.
Drugi važan događaj u povijesti Hrvata je svjetski događaj pakta između komunista i nacista, sklopljen 23. kolovoza 1939. godine, tjedna dana pred izbijanje rata u Europi, koji se poslije pretvorio u svjetski sukob. Pakt je ušao u povijest pod nazivom „Pakt Molotov-Ribbentrop“, nazvan po sovjetskom i njemačkom ministru vanjskih poslova, a bio je to pakt između Hitlera i Staljina, između Sovjetskog Saveza i njemačkog 3. Reicha. (Nakon potpisivanja pakta Komunistička internacionala mijenja svoju antifašističku poziciju, i u tiskovnoj propagandi počinje napadati zapadni „imperijalizam“, te takvu propagandu vodi i Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Titom koji u partizanskoj propagandi za vrijeme rata nastavlja sa protuzapadnim napadima, i nagoviještava poslijeratnu pobjedu komunizma u Europi.) Pakt je sadržavao međusobno ekonomsku pomoć, i prodaju oružja Sovjetskom Savezu, kao i sovjetskih sirovina Reichu. Uz to je pakt sadržavao tajne protokole koji su obuhvaćali dogovor o podjeli istočne Europe, tako i podjelu Poljske koja se dogodila nakon njemačkog napada na Pojsku od 1. rujna, sa zapada, i sovjetskog napada na Poljsku, 17. rujna 1939. s istoka. Na demarkacijskoj liniji u mjestu Brest-Litovsk u okupiranoj Poljskoj su oružane strane Wehrmachta i Crvene armije imale zajednički defile, u znak savezništva i podjele interesnih sfera u Europi. Njemačko-sovjetski pakt djelovao je na Zapadu kao šamar koji je odzvanjao u ušima predstavnika ideologije liberalizma koja je praktično i prouzročila pojavu komunizma, i nacionalsocijalizma odnosno nacizma, te talijanskog fašizma, kao reakciju na krupni kapitalizam i naftno-bankarski krug liberalnog političkog ustroja u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji koji je kontrolirao zapadni svijet. Ispočetka je Zapad kontrolirao Lenjina, i Hitlera, ali su se oba režima, boljševički i nacistički režim oteli kontroli Zapada, i počeli su voditi vlastitu politiku, osvajačku politiku prije svega. Komunistički i nacistički pokret bili su totalitarni, dakle, anti-demokratski pokreti koji su proganjali političke neiostomišljenike, uveli medijsku cenzuru i jednopartijsku diktaturu u kojoj su počinjeni masovni zločini koji su prije Drugog svjetskog rata bili poznati na Zapadu, posebno sustav koncentracijskih logora Gulag u Sovjetskom Savezu gdje je od 1918. do 1939. ubijeno preko 10 milijuna ljudi, minimalno, a znalo se na Zapadu i prije rata o progonu Židova u 3. Reichu jer to nacisti nisu ni skrivali.
Treći važni povijesni događaj iz 39' bi bio samo izbijanje Drugog svjetskog rata, 1. rujna 1939. godine. Od tada pa do napada osovinskih saveznika Njemačke, Italije, Bugarske i Mađarske na Jugoslaviju 1941. godine se unatoč osnovanoj Banovini Hrvatskoj nije znatnije popravio položaj Hrvata u Jugoslaviji jer su promjene u vezi osnivanja banovine bile više kozmetičke naravi nego što su donijele hrvatskim građanima neka nacionalna i ljudska prava, a mnogi dogovori iz sporazuma Cvetković-Maček nisu nikada ostvareni, na pr, prijenos dijela središnjih vlasti na autonomnu vlast u Zagrebu, ingerencije nekih ministarstava ostale su i dalje u Beogradu, a hrvatski kadrovi nikada nisu u cijelosti zaposjeli dogovorene položaje u Jugoslaviji nakon osnivanja banovine. Vrlo važna financijska porezna sredstva, potrebna za funkcioniranje autonomne pokrajine banovine Hrvatske nisu nikada transferirana iz beogradske u zagrebačku blagajnu. K tome se Mačekov režim u Zagrebu obavezao Beogradu da će provoditi represiju nad svim onim političkim snagama među Hrvatima koji se zalažu za otcjepljenje banovine od Jugoslavije, odnosno koji se zalažu za samostalnu hrvatsku državu, tako da je Maček dao u jedan logor kraj Travnika, logor „Krušćica“, internirati sve važnije članove i dužnosnike ustaško-domobranskog pokreta, a mnogi hrvatski sveučilištarci završavali su i dalje u zatvorima, osuđeni na višemjesečne zatvorske kazne zbog isticanja hrvatstva i slično, te je bila, sada s hrvatske strane, dakle, od strane Mačekova režima vlasti uvedena cenzura u zagrebačkom tisku, i mnogi hrvatski patriotski listovi bili su zabranjeni, a redakcijama je stavljen ključ u bravu. Pored toga nisu održani novi izbori koje su vlasti u Zagrebu i Beogradu obećale. Uz to je Mačekov režim dao zatvoriti i sve važnije dužnosnike komunističke partije s područja banovine, većinu njih u logoru „Kerestinec“ kraj Zagreba. U takvom političkom stanju je društvo u Hrvatskoj dočekalo 1941. godinu.
Fašistička Italija je za vrijeme jugoslavenske vlade koja je prethodila vladi Cvetković-Maček, u kojoj je Maček bio potpredsjednik jugoslavenske vlade, odlično surađivala sa profašističkom Stojadinovićevom velikosrpskom vladom, a inicijativu od Mussolinija je 1940. preuzeo Hitler koji je nastojao Jugoslaviju vezati što čvršće za Sile osovine, nakon što je Mussolini namjeravao koncem 1940. sam napasti Jugoslaviju, jer mu je režim Cvetković-Maček okrenuo leđa. Tako je na kraju došlo do potpisivanja pakta jugoslavenske vlade Cvetković-Maček sa Silama osovine pod Hitlerovim vodstvom, kada su jugoslavenski premijer i njegov hrvatski zamjenik stavili 25. ožujka 1941. svoje potpise na pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu Berlin-Tokyio-Rim. U znak jugoslavensko-njemačkog prijateljstva je prije toga Hitler u Berlinu dao u čast velikosrpskom kralju i suverenu Jugoslavije, Petru II. Karađorđeviću, održati najveću vojnu paradu koja je ikada održana u njemačkoj povijesti. Nakon toga dolazi 27.3.1941. do državnog udara generalštaba jugoslavenske vojske na čelu sa srpskim generalom Dušanom Simovićem, u kojemu je smijenjena vlada Cvetković-Maček, ali novi režim odmah javno daje Hitleru na znanje da državni udar nije uperen protiv pakta Jugoslavije s Njemačkom i Osovinom, međutim, Simovićeva vlada, kojoj je u funkciji potpredsjednika pristupio i Vladko Maček, tajno pregovara s Englezima, a britanska tajna služba u Beogradu organizira velike demonstracije pod parolom „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob“, kojima su se pridružili i jugoslavenski komunisti na čelu s Josipom Brozom Titom. Staljin je pak Tita u travnju 1939. postavio na čelo jugoslavenske komunističke partije, a Tito je pak na čelo komunističke partije u Hrvatskoj postavio Radu Končara i Andriju Hebranga, smijenivši prethodno rukovodstvo, izabrano na unutarpartijskim izborima, koje je polučilo prve spomena vrijedne, iako ne spektakularne, rezultate u pridobivanju interesa „radničke klase“ u Hrvatskoj za potporu komunističkom programu. „Rukovodstvo“ CK KPH, koje će 1941. pokrenuti partizanski rat u Hrvatskoj, bilo je oktroirano, isto kao i politbiro CK KPJ koji je 1941. pokrenuo partizanski rat u Srbiji.
U trenutku kada se Hitler uvjerio da nove jugoslavenske pučističke vlasti njemu iza leđa pregovaraju s Englezima, njemačko vrhovništvo odlučilo je napasti i zaposjesti Jugoslaviju, i to u improvoziranom napadu Osovine, dok je napad na Grčku bio pomno isplaniran. S obzirom da se poklopilo vrijeme namjeravanog napada na Grčku s neredima u Jugoslaviji, Hitler je odlučio praktično u isto vrijeme napasti obje zemlje, i to Jugoslaviju zato što je srpski puč okrenuo leđa Osovini, a Grčku zato što je grčka vlada dozvolila stacioniranje britanske ekspedicijske vojske čije je zrakoplovstvo „RAF“ napadalo nalazišta nafte i i veliku rafineriju u Rumunjskoj, a to su bila jedina naftna polja s kojih su se Hitlerove tenkovske divizije mogle nesmetano opskrbljivati gorivom.
Kako bi Jugoslaviju što prije razbio i zaposjeo, jer je paralelno s napadom na Jugoslaviju išlo odbrojavanje za planirani napad na Sovjetski Savez od 22. lipnja 1941. godine, Hitler je izdao direktivu da se za kaznu vjerolomnim Srbima na zapadnom dijelu Jugoslavije osnuje hrvatske država kako bi se jugoslavenska država što prije raspala. Ovu psihološku ratnu taktiku je Hitler primijenio još 1939. u Čehoslovačkoj kada je izdao direktivu o osnivanju slovačke države kako bi u ožujku 1939. što lakše razbio čehoslovačku državu i okupirao ostatke Češke, s obzirom da je Münchenskim sporazumom 1938. između Hitlera i Zapada podijeljena Čehoslovačka. Britanska vlada je tada mislila da će time konaćno zadovoljiti Hitlerove apetite za osvajanjem u Europi, i da će podjela Čehoslovačke biti zalog za mir u Europi. (Sjetimo se podjele Bosne i Hercegovine, i Daytonskog mirovnog sporazuma.)
Tako je 6. travnja 1941. došlo do napada Osovine na Jugoslaviju, a uvod u napad bez objave rata bilo je zračno bombardiranje Beograda u kojemu je razrušen centar Beograda, i u kojemu je poginulo preko tisuću ljudi. Time je jednim udarcem, napadom na Beograd, i uspostavom hrvatske države, srušena Jugoslavija kao kula od karata, a otpora jugoslavenske vojske praktički nije ni bilo jer hrvatski su ročnici odbijali se boriti za vojsku jedne države čije su ih vlasti tlačile preko 20 godina. Osim toga, hrvatskim ročnicima u vojsci Jugoslavije, u trenutku napada Osovine, nije ni podijeljeno streljivo, jer srpski oficiri, dominantni u jugoslavenskoj vojsci, nisu u Hrvate imali povjerenja. Jugoslavija je kapitulirala 17. travnja 1941. godine, a još 10. travnja su predstavnici ustaško-domobranskog pokreta u Zagrebu proglasili uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, u njezinim povijesnim granicama do Drine. Njemačke vojne okupacijske vlasti, i njemačka diplomacija, koja je do tada sto posto podupirala Jugoslaviju i Srbe, dobila je iz Berlina direktive da Hrvatima mora bezrezervno pomoći u osnivanju hrvatske države. Njemački diplomat dr. Veesenmayer prvo je vodstvo nad proglašenom NDH ponudio dru. Vladku Mačeku i stranci HSS, a kada je Maček odbio, pozvavši se na zakletvu kralju Karađorđeviću, Veesenmayer je Mačeku dao u ruke revolver da se ubije, i vlast prepustio ustaško-domobranskom pokretu na čelu s pukovnikom (u mirovini) austorugarske vojske Slavkom Kvaternikom koj je NDH proglasio u ime poglavnika ustaškog pokreta dra. Ante Pavelića koji je u Zagreb iz emigracije u Italiji došao tek 15. travnja 1941. i preuzeo sve ovlasti vlasti, kako izvršnu tako i zakonodavnu. Dužnosnici Hrvatske seljačke stranke, bez suglasja s Mačekom, su od njemačkog vodstva tražili priznanje osnovane hrvatske države koje je potom odmah i uslijedilo s njemačke strane, a oružana građanska zaštita Hrvatske seljačke stranke sudjelovala je u razoružanju raspadajuće vojske Jugslavije na hrvatskom području, i gotovo svi dužnosnici HSS-a, koji su bili dužnosnici u banovini Hrvatskoj, stavili su se na raspolaganje novoj ustaškoj vlasti.
Hrvatski nacionalisti i patrioti su hrvatsku državu proglasili čak i prije 10. travnja, naime, hrvatska država je proglašena već 8. travnja 1941. u Bjelovaru, i to od strane lokalne hrvatske vlasti u Bjelovaru, i uz odobravanje hrvatskog stanovništva koje je u tom kraju zbog toga došlo pod udar jugoslavenske vojske. Naime, brigada jugoslavenske vojske, „Car Dušan Silni“ ubila je 8. travnja u Bjelovaru i okolici 12 hrvatskih civila, među njima i prvu žrtvu velikosrpskog terora u NDH, jednog mladog čovjeka koji je na čelu kolone nosio hrvatski stijeg prema središnjem bjelovarskom trgu, u znak potpore proglašenju hrvatske države. Sveukupno je u Travanjskom ratu, kako se naziva napad Osovine na Jugoslaviju, vojska Jugoslavije u Bjelovaru ubila preko 40 hrvatskih civila, dok su neki artiljerijski bataljuni vojske Jugoslavije u zapadnoj Hercegovini za vrijeme Travanjskog rata ubili preko 80 hrvatskih civila, i topovskim granatam tukli po (nenaoružanim) selima, i spalili oko 20 sela s hrvatskim pučanstvom. Uz to su srpski oficiri u Crikvenici, na dan proglašenja NDH, ubili brata od Slavka Kvaternika, dakle, od čovjeka koji je proglasio NDH, rezervnog oficira Petra Milutina Kvaternika.
Umjesto da se bori protiv osovinskog napadača na Jugoslaviju, vojska Jugoslavije se u travnju 1941. godine borila na području Hrvatske protiv hrvatskih civila, odnosno protiv uspostave hrvatske države. Brzi prodor snaga Osovine na područje Hrvatske spriječio je daljnje krvoproliće jugoslavenske vojske nad hrvatskim civilima jer su se jedinice vojske Jugoslavije dolaskom njemačkih snaga u sjeverozapadnu Hrvatsku odmah predavale. Talijanske snage su se u trenutku proglašenja NDH nalazile više od 100 km od slovensko-hrvatske granice tako da nisu ni u kojem slučaju sudjelovale u stvaranju hrvatske države, a njemačke tenkovske snage su se na dan proglašenja NDH od 10. travnja još nalazile u Bjelovaru i Varaždinu, i kretale su se prema Zagrebu. Uglavnom, činjenica je da su prve žrtve, i to isključivo civilne žrtve u NDH bile hrvatske žrtve, sveukupno nešto preko jedne stotine žrtava u roku od dva tjedna. Na njih su se nadovezale još nekoliko desetaka hrvatskih civila koji su ubijeni u svibnju 1941. godine u Lici i na Banovini, i to od strane srpskih vojnika i oficira koji se nisu bili predali u osovinsko ratno zarobljeništvo nego su se skrivali u selima sa srpskom većinom u Hrvatskoj, te u planinskim područjima Bosne.
Zbog dviljačkog ubojstva jedne šesteročlane hrvatske obitelji od strane skupine odmetnutih srpskih vojnika i oficira iz bivše jugoslavenske vojske, kao i zbog ubojstva oko jedne stotine hrvatskih civila u Bjelovaru i u zapadnoj Hercegovini, poglavito u okrugu Mostara, nova je ustaška vlast naredila odmazdu u kojoj je u svibnju 1941. godine strijeljano 196 srpskih civila, ad hoc sakupljenih u virovitičko-bjelovarskome kraju. Uz to je sakupljeno 36 Srba iz mjesta Veljun, iza Karlovca prema Plitvicama, od kojih je 35 strijeljano, pod optužbom da su sudjelovali u ubojstvi šesteročlane hrvatske obitelji iz Veljunu susjednog sela s hrvatskim pučanstvom. Nakon toga je Pavelićev režim proglasio rasne uredbe sa zakonskom snagom koje su se odnosile na Židove i Rome. Onda je poglavnik Ante Pavelić 18. svibnja 1941. potpisao Rimske ugovore kojima je najveći dio hrvatske Dalmacije odstupio Kraljevini Italiji i talijanskim fašistima. Potom 6. lipnja 1941. Hitler zove Pavelića u službeni posjet koji je održan u rezidenciji „Berghof“ njemačke vlade u Alpama, i to sa dnevnim redom da se ponište Rimski ugovori. Naime, Hitler se osjetio prevarenim od Mussoliniji koji je od hrvatske strane lukavo i bleferski isposlovao odstupanje najvećeg dijela istočnojadranske obale i prodor talijanske interesne sfere u unutrašnjost jedne države koju je u biti stvorila njemačka vlada, a ne talijanska. Međutim, Pavelić je odbio Hitlerovu ponudu pomoći da se ponište Rimski ugovori jer je bio dugogodišnji Mussolonijev politički eksponent na zapadnom Balkanu. Nakon toga je Hitlerov zamjenik Heinrich Himmler pozvao u Berlin Pavelićeva zamjenika i šefa snaga sigurnosti u NDH, Eugena Didu Kvaternika i ponudio mu pomoć da se NDH riješi talijanskih pretenzija na Hrvatsku, te mu savjetovao da Pavelića svrgne s vlasti i sebe proglasi poglavnikom, ali je Kvaternik odbio njemačke prijedloge. Nakon toga su Nijemci jednostrano povukli ravno kroz NDH jednu vojnu demarkacijsku liniju, južno od Karlovca i sve do Foče na Drini, i na taj način ograničili talijanske snage da se smiju kretati isključivo južno od navedene crte. Time su Nijemci spasili NDH od talijanske okupacije u cjelini jer je Musslonijev plan bio da talijanska vojska u etapama prodre iz anketiranog dijela u Dalmaciji prvo do Save, a onda od Save do Drave, a NDH je trebala imati položaj u odnosu prema Italiji otprilike kao banovina Hrvatska u Jugoslaviji, dakle, bez vojske, bez diplomacije i bez vanjskih poslova. S obzirom da Talijani nisu uspjeli preko svog eksponenta, dakle, preko Pavelića, dobiti utjecaj u cijeloj NDH, okrenuli su se hrvatskim neprijateljima iz srpskog četničkog pokreta u Dalmaciji, naoružali su četiri tisuće srpskih pobunjenika, i pustili ih da u ljeto 1941. počnu s etničkim čišćenjem hrvatskog stanovništva u dalmatinskoj zagori, i u Lici, te u sjeverozapadnoj Bosni, odnosno u području južno od njemačko-talijanske vojne demarkacijske linije gdje se hrvatske snage zbog talijanske zabrane nisu smjele kretati, s tim da u to vrijeme hrvatska vojska odnsno oružane snage NDH nisu još ni bile ustrojene.
Dana 27. srpnja 1941. počeo je srpski tzv. „narodni“ ustanak u mjestu Srb kod Knina, i to uz pomoć talijanske obavještajne službe. U četničkom oružanom ustanku ubijeno je nekoliko tisuća hrvatskih civila; dok su četnici, na pr. opkolili grad Udbinu, u koji su se iz okolnih sela sklonile na tisuće hrvatskih seljaka, talijanska vojska mirno prolazi kraj Udbine i nastavlja put prema Karlovcu dok Hrvatima ne pomaže, iako su po Rimskim ugovorima Talijani bili obavezni pomagati svome službenom hrvatskom savezniku. U isto vrijeme srpsko stanovništvo iz Dalmacije potpisuje peticiju i predaje istu talijanskom prefektu u Zadru, sa zahtjevom da cijela Dalmacija bude pripojena Italiji. Usred četničkog ustanka talijanska vojska jednostrano okupira grad Knin, dakle, područje koje nije obuhvaćeno Rimskim ugovorima odstupanjem teritorija, a Srbi u Kninu dočekuju talijanske fašiste sa cvijećem. Brojni hrvatski civili iz Knina i okolice, te iz dalmatinske zagore, iz Like i iz sjeverozapadne Bosne bivaju ubijeni, a nemali broj njih divljački zaklani od četnika. Na pr. 2. kolovoza 1941. oko tisuću naoružanih srpskih pobunjenika napada dva sela u sjeverozapadnoj Bosni, selo Krnjeušu i selo Vrtoče, te oba sela pale, i oko 130 stanovnika, sve redom hrvatski katolici, bivaju zaklani, uključujući i cijele obitelji s mnogobrojnom djecom koje bivaju istrebljene. Na kraju su oba sela sravnjena sa zemljom. Lokalni rimokatolički župnik bio je masakriran, te mu je odrubljena glava i nabijena na kolac s kojim su srpski pobunjenici slavodobitno marširali kroz selo, i klicali kralju Petru i Staljinu, a crkva je srušena do temelja. Kada su snage redarstva NDH ušle sljedeći dan u navedeno selo Krnjeušu, našli su, pored ostalih ubijenih ljudi, i odsječenu glavu jednoga djeteta koje nije moglo biti identificirano. Time su se, dakle, legitimirali četnici među kojima je teško bilo razlikovati tko je četnik a tko partizan jer su njihove parole 1941. vrijedile, kako velikosrpskom režimu kralja Petra Karađorđevića, tako i komunističkom režimu u sovjetskoj Rusiji od kojega su Srbi 1941. očekivali spas odnosno da spasi Jugoslaviju odnosno „Veliku“ Srbiju.
Komunisti su pak prije četnika digli oružani ustanak protiv NDH, i to već 22. lipnja 1941. godine, na dan njemačkog napada na SSSR, i na zapovijed Komunističke internacionale iz Moskve, ali su komunistički partizani, za razliku od četnika, završili te godine neuspješno jer nisu imali djelatnu potporu izvana, kao što su srpski četnici odnosno antifašisti imali potporu od talijanskih fašista. Do kraja 1941. je hrvatsko redarstvo i obavještajna služba NDH razbila sve tajne komunističke ćelije na području Hrvatske odnosno praktički je onesposobljena Komunistička partija Hrvatske koja se borila za ponovnu uspostavu Jugoslavije, kao i za instalaciju komunizma umjesto kapitalističkog društvenog uređenja.
Zajednički nazivnik četnicima i partizanima zvao se JUGOSLAVIJA.
Zbog neuspjelog komunističkog ustanka u Hrvatskoj, 1941. godine, vodstvo CK KPJ htjelo je smijeniti vodstvo CK KPH, ali se Andrija Hebrang nije dao smijeniti, te je predstavniku politbiroa CK KPJ u Centralnom komitetu KPH preostalo jedino da komunističko „rukovodstvo“ u Hrvatskoj „pouči“ kako se pravilno ima dizati oružani ustanak, kako bi komunisti znali postupati prilikom sljedećeg puta kada se ukaže nova prilika za ustanak. Tako je boljševik Edvard Kardelj poučio Hebranga da se ustanak diže na teroristički način, znači, upada se u sela, naselja i manje gradove, pobije se civile, i pobjegne se nakon toga u šumu, što mora izazvati ustaški režim da počne vršiti odmazdu nad Srbima, a to će Srbe navesti da se u još većem broju pridruže partizanima. Osim hrvatskih komunističkih funkcionera u partizanima 1941. nije bilo Hrvata koji su bili sasvim zadovoljni što je prvi puta nakon 800 gorina uspostavljena jedna hrvatska država. Apsolutnu većinu partizana 1941. i 1942. na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine činili su Srbi, a udio Hrvata u partizanima je počeo rasti tek tijekom 1942. godine, a 1944. je u partizanskim jedinicima na današnjem području Republike Hrvatske bilo oko dvije trećine Hrvata i jedna trećina Srba, s tim da je udio Srba u stanovništvu na području Hrvatske bio oko deset do 15 posto, a udio Srba u stanovništvu NDH je iznosio jednu trećinu. Apsolutnu većinu partizana na području Bosne i Hercegovine činili su tijekom cijelog rata od 1941. do 1945. godine Srbi koji su popunili i prve dvije tzv. „proleterske brigade“, I. i II. partizansku brigadu čiji je vrhovni komandant bio Tito.
Generalštab vojske Jugoslavije je uoči njemačko-talijanskog napada na Jugoslaviju izradio tajni plan o djelovanju ustaničkih pobunjeničkih jedinica u simuliranim uvjetima okupacije. Tako je jugoslavenski generalštab dao do 1941. na području Bosne izraditi cijeli niz tajnih lokacijama na kojima su pohranjene velike količine oružja koje je nakon travnja 1941. godine podijeljeno srpskim civilima i rezervistima koji su se rasporedili većim dijelom u četnike, i manjim dijelom u partizane. Međutim, tijekom 1941. i 1942. je pobunjenička srpska naroužana masa među četnicima i partizanima činila praktički jednu kompaktnu cjelinu, a Tito i Draža Mihajlović, vođa četničkog pokreta, i jugoslavenski ministar obrane, potpisali su u listopadu 1941. i specijalni vojno-politički posrazum o zajedničkoj borbi protiv Hrvata odnosno protiv NDH jer im je zajednički cilj bio srušiti NDH jer sa postojanjem te hrvatske države ne može doći do obnove Jugoslavije, a to je krajnji cilj kako partizana tako i četnika. U to vrijeme nije rijetka partizansko-četnička suradnja, kao na pr. u istočnoj Bosni gdje srpski pobunjenici u partizanima zauzimaju planinu Romaniju kod Sarajeva, i u izgrađenom bunkerskom sustavu čuvaju leđa četnicima u dolini rijeke Drine od upada ustaških jedinica, a zauzvrat četnici šalju partizanima oružje i municiju iz tvornice oružja i municije u Užicama, u zapadnoj Srbiji. Suradnja partizanskih brigada i srpske pobunjeničke mase odvijala se na pr. i u zapadnoj Bosni odnosno na području velike planine Kozare gdje su Srbi uspostavili pobunjeničku vlast, i otkuda su terorizirali muslimanske i hrvatske civile u potkozarju, i u gradu Prijedoru koji su držali od travnja 1941. do lipnja 1942. pod opsadom. Nakon osvajanja Prijedora od strane partizanskih snaga je revolucionarni partizanski vojni tribunal osudio na smrt 229 nesrpskih građana Prijedora, i smaknuo ih podno Kozare u mjestu Pašinac, nekoliko kilometara od Prijedora, i to na bestijalni način, prvo mučenjem, onda klanjem hladnim oružjem u kombinaciji sa pucanjem iz puške u glavu, iz neposredne blizine. Žrtve su bačene u četiri unaprijed pripremljene jame, a još dvije jame su u trenutku protjerivanja partizana iz Prijedora bile nepopunjene dok je gradski zatvor u Prijedor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava. Sveukupno su partizani za vrijeme jednomjesečne okupacije Prijedora pobili preko 400 nesrpskih civila. Zapovjednik partizanima u Prijedoru bio je jedan Srbin zvan „Šoša“, a vrhovni komandant partizanu „Šoši“ bio je Josip Broz Tito.
S obzirom da su većinu partizana 1941./1942. činili Srbi sa područja Hrvatske i BiH, ustaški režim je djelovao retroaktivno, i vršio je odmazdu nad srpskim civilima u područjima partizanskog ustanka. Srbi su i onda u političkoj teroriji spadali u hrvatski politički narod, ali u mržnji uopće prema ideji o hrvatskoj državi, pobunili su se protiv svoje domovine,i digli su ruku na svoje „komšije“. Dok su partizani i četnici 1941. pobili preko 10 tisuća nesrpskih civila na području NDH, a do kraja rata preko 70 tisuća nesrpskih civila, a u te žrtve nisu ubrojane ratne žrtve među ustaškim i domobranskim vojnicima (oko 50 tisuća palih vojnika NDH za vrijeme rata), ustaški je režim, čija ja osnovna karakteristika anti-srpstvo, a ne anti-partizanstvo ili antikomunizam, organizirano ubijao Židove, a u ad hoc akcijama su uhićivani srpski civili na pobunjeničkim područjima, uzimani kao taoci za počinjeni neki teroristički akt četnika ili partizana, i odvedeni u logore koji su nakon 1941. rasformirani te je ostao jedan veliki logorski sustav sastavljen od jasenovačkog logora i logora u Staroj Gradiški. U tom je konc-logoru život izgubilo oko 38 tisuća Srba, uz tri tisuće Hrvata (ljevičara/komunista) i 15 tisuća Roma te 10 tisuća Židova. Partizani i četnici nikada nisu zarobljavali hrvatske i bosansko-muslimanske civile nego su ih uvijek ubijali na licu mjesta, posebno četnici, a partizani sve one koji nisu bili u tako zvanom „Narodno-oslobodilačkom pokretu“, isto kao što gotovo nikada nisu, sve do 1944. imali ratne zarobljenike jer su sve u borbama zarobljene hrvatske domobrane i ustaše ubijali na licu mjesta, čime nisu poštivali niti jednu jedinu međunarodnu konvenciju o ratovanju. NDH koja je 1943. potpisala međunarodnu haašku konvenciju o ratovanju do tada također nije poštivala međunarodna pravila ratovanja jer je uhićivala civile što se ne smije činiti, a s druge strane se četnici i partizani nisu obazirali na nikoga, i nisu birali sredstva da dođu do cilja. Od rujna 1944. je partizanski režim na osvojenim područjima, koje su partizani zvali „oslobođena teritorija“, a koja su se nalazila na današnjem području Republike Hrvatske, uspostavili 17 logora u kojima su do svibnja 1945. držali 79 tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji nisu htjeli pristupiti komunističkom pokretu „NOP“, i hrvatske ratne zarobljenike. Logori su bili kombinacija zarobljeničkih i koncentracijskih logora, a koncem rata je jugokomunistički partizanski režim osnovao cijeli niz koncentracijskih logora, od kojih su samo neki bili tranzitni, a većina logora je bila posljednja stanica za mnogobrojne Hrvate koji nisu ubijani na području nekog logora nego u najbližoj šumi ili jami. U jugoslavenskim logorima pod partizanskim režimom stradalo je 1945. i 50 tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine.
Iako su mnogi dužnosnici ustaškog režima upozoravali Pavelića da anti-srpstvo ne bi trebalo biti srž ustaške politike nego da bi glavna briga trebao biti anti-partizanski otpor, jer su iza partizana u prvom redu stajali Sovjetski Savez i Crvena armija odnosno sovjetski komunisti, poglavnik Pavelić se na to nije obazirao, i samo je s podsmjehom odmahivao na takva upozorenja, i nastavio sa protusrpskom politikom, misleći da će partizani izgubiti rat na način da će Hitlerova vojska pobijediti Crvenu armiju, i time riješiti i njegove probleme na hrvatskom ratištu. Zato je koncem 1942. i došlo do raskola u ustaškom pokretu, kada su sa položaja dragovoljno odstupili otac i sin Kvaternik sa svojim suradnicima, dakle, ministar obrane i šef policije i obavještajne službe, a Nijemci nakon toga praktički preuzimaju protu-partizanske inicijative na području NDH, kao i što praktički uvode vojnu upravu na području Nezavisne Države Hrvatske, i teror-vladavinu tajne službe Gestapo i snaga sigurnost „SD“, a u proljeće 1943. je praktički bio vrhunac holokausta na područu NDH kada su Židovi deportirani vlakovima iz Zagreba u Auschwitz. Međutim, partizanima i četnicima bilo je svejedno što se događa sa Židovima, pogotovo četnicima je to bilo svejedno jer je velikosrpska ideologija, pa i Srpska pravoslavna crkva bila anti-semitska, a ne samo anti-hrvatska. Partizanima je pak glavna briga bila revolucija i komunizam, otuđivanje privatne imovine i pretvaranje privatne imovine u društvenu, što se u komunističkom žargonu zove „klasna borba protiv klasnog neprijatelja“. Revolucionarne „vježbe“ su partizani održali 1942. u Foči kada su donijeli tzv. „Fočanske propise“, i kada su stanovništvo terorizirali svojim komunizmom. Isto se događalo koncem 1941. u Užicama kada je KPJ na čelu s Titom uspostavila privremenu sovjetsku vlast u tom zapadnosrbijanskome gradu, a kada su ga uslijed njemačke kontraofenzive morali naglo napustiti, Titov najuži suradnik, crnogorski boljševik, i strah i trepet u to vrijeme, Milovan Đilas, u svojim je memoarima napisao: „Kada smo napuštali Užice rano ujutro, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli“. U tolikoj mjeri se, naime, srpskim građanima Užica zgadio Titov „antifašizam“ odnosno komunizam. U Hrvatskoj su „drugovi“ također revolucionarno postupali, iako u malo blažoj varijanti nego u Srbiji ili u Bosni gdje je za vrijeme rata na djelu bio tvrdi staljinizam odnosno titoizam. Andrija Hebrang nije bio dogmatik kao maršal Tito odnosno nije bio boljševik nego komunistički idealist koji je imao osjećaja za pluralizam unutar partizanskog pokreta, zato je koncem 1944. i smijenjen od strane politbiroa CK KPJ sa svih položaja u CK KPH, kao i s položaja glavnog zapovjednika partizanske vojske u Hrvatskoj. Međutim, iako manje fanatičan nego Tito, Andrija Hebrang nalazio se na čelu jednog ustanka u kojemu je žrtvom postalo nekoliko desetaka tisuća hrvatskih civila koji su pali kao žrtve partizanskog ustanka.
Nažalost, Hrvati su u Drugom svjetskom ratu doživjeli dvostruki genocid, kako 1941. kada su nastradali hrvatski Židovi koji spadaju u hrvatski politički narod, tako su u još većoj mjeri stradali 1945. u genocidu koji je nad Hrvatima proveo Tito i jugoslavenski boljševički vrh kao kazna što su se uopće borili protiv njih, tih marksističkih bogova na Zemlji, i zato što su reperezentirali antikomuniste, kao i one hrvatske snage koje su bile protiv jugoslavenske države, a jugoslavenstvo i marksizam bili su za vrijeme Drugog svjetskog rata u čvrstoj simbiozi u borbi protiv hrvatskog državnog prava. Domovinski rat u obrani protiv velikosrpske agresije 1991. bio je nastavak Drugog svjetskog rata, s time da u Domovinskom ratu Hrvati nisu bili razjedinjeni kao u Drugom svjetskom ratu, što je jugoslavenstvu i velikosrpstvu i omogućilo pobjedu, 1945. godine. Što se tiče srpskih žrtava na području NDH, pravnu odgovornost za njih snosi ustaški režim, ali ništa manja krivnja nije na četničkom i komunističkom pokretu koji su tim ljudima stavili oružje u ruke i u jednoj fanatičnoj propagandi ih huškali protiv Hrvata koje su optuživali da su navodno „kvislinzi“ i „izdajnici naroda“ jer da su (1941.) izdali Jugoslaviju, te da Hrvati predstavljalju „petu kolonu“ s kojom treba „obračunati“. I kada se povećao udio Hrvata među partizanima, to nije ni u kojoj mjeri umanjilo politiku mržnje prema nepartizanskom i nejugoslavenskom dijelu Hrvatima koji je u odnosu na partizanski dio Hrvata činio apsolutnu većinu hrvatskog naroda. Na kraju, čak ni treći genocid u 20. stoljeću nad Hrvatima, 1991. godine, nije uspio da jugoslavenske i velikosrpske snage spriječe 1991. stvaranje i opstanak hrvatske države, što ne znači da sutra neće opet pokušati, i opet među Hrvatima pronaći suradnike za zločin nad hrvatskim političkim narodom kao 1945. godine.
CBK, 18. XII. 2007. uoči obljetnice prve „proleterske“ partizanske brigade, osnovane 22.XII.1941. (nekadašnji „Dan armije“ u SFR Jugoslaviji) kojom je zapovijedao ratni zločinac i nekadašnji srpski oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, Koča Popović, Titov sekundant u genocidu nad Hrvatima 1945., i uoči obljetnice osnivanja Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, 22. XII. 2004. godine.