crniblogkomunizma

petak, 07.12.2007.

ČOP - MOS-KVA PART II

MOJE PUTOVANJE IZ ZEMLJE SOCIJALIZMA U
ZEMLJU KOMUNIZMA

II

Crni blog komunizma uputio se pred pad Berlisnkog zida iz Zagreba i dalje vlakom preko Beograda do Moskve. Na mađarsko-sovjetskoj granici, u komunističkom bermudskom trokutu između Poljske, Mađarske i Sovjetskog Saveza nalazi se na području Ukrajine pogranično mjesto ČOP gdje se mijenjaju kotači na vlaku i vagonima jer je sovjetski kolosijek širi od europskog, kao što su i horizonti u toj zemlji komunizma širi nego na Zapadu, samo zapadnjaci toga nisu bili svjesni. Zato se Zapad i nalazio pred propašću jer tako je uvjeravala propaganda na Istoku, sveprisutna u zemlji komunizma – na plakatima, natpisima na zgradama, u tisku (dvije novine s istim sadržajem), na TV-u (jedan kanal za cijelo područje SSSR-a od Čopa do Vladivostoka), u govoru ljudi-komunista itd. Čop je bio problematičan zbog komunističkog toaleta čiji je interijer bio narisan u smeđo-crnim varijantama, i zaudarao je u tolikoj mjeri da nije bilo mogue obaviti ni malu ni veliku nuždu, i CBK se neobavljena posla vratio u hol kolodvorske zgrade, i molio je Boga da bude gotova plastična operacija nad vlakom pa da se ukrca i snuždi na komunističkom toaletu u vlaku, jer, dok su se mijenjali kotači na vlaku, putnici su „zamoljeni“ od graničarske straže da neka smjesta uđu u zgradu gdje je vladao jedan miris koji se komotno mogao upotrijebiti na bojišnici kod Verdunu u Prvom svjetskom ratu!

Idemo dalje! Kad je vožnja bila nastavljena, CBK je primijetio još jedan mali detalj na granici. Naime, poznata je „željezna zavjesa“ koju su zemlje socijalizma, u „bratskom odnosu“ sa zemljom komunizma podigle prema Zapadu, pa čak i prema jugoslavenskoj zemlji socijalizma koja se odmetnula od Velikog brata, ali zadržala socijalizam i huminastičke metode staljinizma, zlu ne trebalo. Međutim, iza željezne zavjese, dakle, sustava žičane ograde s mitresljeskim gnijezdima nalazila se još jedna željezna zavjesa koju je uspostavila zemlja komunizma SSSR, za svaki slučaj, i to prema „bratskim socijalističkim“ zemljama. Tako u biti ispada da su „bratske zemlje socijalizma“ činile tampon-zonu između zemlje komunizma i zemalja zločestog kapitalizma. Tako smo prolazili kraj dvostruke željezne zavjese, i kraj dvostrukih drvenih tronjeva s mitraljeskim gnijezdima. Poslije kada je CBK gledao Schindlerovu listu, i ulazak vlaka u „Auschwitz“, podsjećalo ga je to na drvene tornjeve iz Čopa, s mitraljeskim gnijezdima. Sada još da vidi samo neke dimnjake iz kojih se puši sto na sat, i onda bi to bilo to. Međutim, dimnjaka uzduž željezničke trase do Moskve je bilo puno, ali socijalistička prozvodnja nije pokazivala znakove života, osim ako i tu nije bila primijenjena neka tajna i nova tehnologija koja je trebala zaskočiti kapitalistički Zapad.

Noću, vlak je prošao kroz ukrajinski grad L'vov koji se još nalazi u komunističkom bermudskom trokutu, i koji je prije Drugog svjetskog rata bio poljski grad s poljskim, židovskim i ukrajinskim stanovnicima. Kažu da je grad lijep, ali CBK nije imao infracrvene naočale za noćno izviđanje, pa noću nije ništa mogao vidjeti. Osim toga, umoran od opojnih mirisa, pa i od čitanja knjige „7000 dana u Sibiru“, CBK je zaspao. Kad se u neko doba noći probudio, još uvijek je vlak stajao u željezničkoj stanici u L'vovu, ali nije bilo objašnjenja zašto je satima tamo stajao. I inače je u zemlji komunizma vladao princip da nema objašenjenja za čekanja – jednostavno se čeka, a zašto, nitko nema pojma, niti oni koji čekaju, niti oni koji su druge uvjerili da moraju čekati. Na pr. ljudi čekaju u dugačkom redu pred trgovinom, ali ne znaju zašto moraju čekati jer proizvoda nema u trgovini, ali ljudi svaki dan dolaze u isti red i čekaju satima, i onda odu kućama, i sljedeći dan evo ih opet na istom mjestu. Čudno.

Ukrajina. Zemlja beskrajnih ravnica. Sve je ravno kao Jadransko more, nema ni brdašca. Hrvatsko zagorje je u odnosu prema Ukrajini himalajsko gorje. Prolazimo kroz Kijev. Opet noću, doduše u zoru, ali opet CBK gotovo ništa ne može vidjeti, osim u daljini jedan ogroman spomenik, sličan kao onaj u Rio De Janeiru, samo što umjesto Isusa na velikoj rijeci Dnjepr stoji junak iz Drugog svjetskog rata. I tako je Ukrajinom vlak projurio u jednom danu i u mraku jedne noći. Srećom, u zemlji komunizma nije nikome pao mrak na oči jer nitko nije ništa ni mogao vidjeti, s obzirom na količinu ispranih mozgova ljudi koji su tamo živjeli. Da, ljudi, to je bilo zanimljivo ih promatrati jer svi, ali svi nisu imali nikakav smješak na licu, osim onih rijetkih službenih smješkova, kiselih kao bosanski kupus. Zaključak: zemlja komunizma – zemlja tužnih i apatičnih, bezvoljnih lica. Debele ljude CBK baš i nije vidio, svi su bili dosta mršavi. I još k tome su živjeli sa specifičnim mirisom koji je bio svenazočan, u zemlji komunizma. Nakon dan, dva vožnje vlakom, evo nas u Rusiji.

Rusija isto ravna, ali za razliku od Ukrajine je dosta šumovita. Beskrajne šume, ala tajga. Inače, bilo je ljeto pa je okoliš izgledao lijep, dok je infrasturktura uz prugu bila živa katastrofa. Razvoj kao da je stao. Jedine zgrade u gradovima uz prugu vrijedni spomena izgrađene su još za Carske Rusije, ali nalazile su se u raspadajućem stanju. Stambene zgrade bile su novijeg tipa, iz šezdesetih godina, i jedno 10 puta u lošijem stanju nego najgore socijalističke zgrade u SRH. Ceste u sovjetskoj Rusiji su malo bolje nego u Afganistanu, ili u brdskim predjelima Makedonije. Na svakoj željezničkoj stanici uzduž pruge odvijaju se scene opisane u Štajnerovoj knjizi „7000 tisuča dana u Sibiru“. Bakice u dronjcima prodaju zdrave jabuke.

Čitajući za vrijeme puta navedenu knjigu, CBK je saznao sve o križnom putu druga Karla Štajnera, direktora tiskare u Komunističkoj internacionali u Moskvi koji je boravio 20 godina po nebrojenim koncentracijskim logorima diljem Sovjetskog Saveza, a posljednjih 10 godina u Sibiru, jer, prvo je osuđen na 10 godina, a za vrijeme boravka u logoru mu je komandant logora priopćio jednog dana da je osuđen na još 10 godina. Razlog druge kazne mu je ostao nepoznat. Za vrijeme dok mu je to priopćio, vidio je zvijezde. U biti ne zna za što je optužen, osim da su mu u moskovskom zatvoru Lubjanka, u zgradi tajne policije NKVD-a, poslije zgrada KGB-a, rekli da je „zločesti fašist“. Sjeća se da su u jednom sibirskom logoru, on i njegovi drugovi su-logoraši, jednom saznali da je počeo Drugi svjetski rat, negdje 1942. godine, i da su koncem te godine došli zarobljeni njemački vojnici i oficiri, i to mahom SS-oficiri. Zavidio je „svojim“ fašistima koji su u odnosu na njega, komunista iz ideala, imali super-tretman u logoru dok su komuniste tukli kao životinje, i slali na teški robovski rad sječe drva, gradnje cesta koje vode ni u što, željezničkih pruga koje također vode ni u što, u raznoraznim rudnicima, i tako dalje. Njemački zarobljenici i nacisti imali su čak i tople juhe, a njima, komunistima davana je kombinacija hladne vode s nečim što nikad nisu oktrili što bi moglo biti, ali to je bila juha. Njemački ratni zarobljenici čak su smjeli guliti i jesti sirovi krumpir, a sovjetski politički zatvorenici ni to. Obično bi NKVD nasred logora istresao koji kamion sirovih krumpira, i onda su njemački zarobljenici smjeli na minus 25 do 30 stupnjeva ispod ništice guliti krumpir i jesti. Preživjeli su oni koji su cigarete mijenjali za krumpir. Na ulazu u dio logora s njemačkim zarobljenicima stajao je natpis: „Nećete crknuti od gladi nego od hladnoće!“ I tko to kaže, tko to laže, da boljševici lažu?

Mos-kva. Konačno je vlak ušao u željezničku stanicu koja se zove Kijevska stanica. Mosk-kva ima mnogobrojne glavne kolodvore, i svaki se zove prema gradu-konačnom odredištu – u Sovjetskom Savezu. Tako imamo još Lenjingradski vokzal, Vladivostvoski vokzal, i tako redom. Na kolodvoru Vas dočeka mnoštvo nosača kofera, a i taksista ne nedostaje. Sve se plaća u američkim dolarima. CBK i njegovi odsjeli su u jednom od najboljih moskovskih hotela, u hotelu-neboderu „Ukrajinska gostilna“, visok jedno 30 i nešto katova. Sobe su namještene u stilu šezdesetih, i interijer cijelog hotela također. Nebodera tipa „Hotel Ukrajina“ ima sedam u cijeloj Moskvi, i svi oni izgledaju isto – kao sedmero braće. I Lomonosov-institut ima isti izgled kao hotel Ukrajina, pa morate paziti da se ne zabunite kad se vraćate u hotel, da ne završite u institutu, ili u ministarstvu vanjskih poslova itd. Na svakom katu hotela radi po jedan doušnik KGB-a koji budno sve motri, jer državna sigurnost je na prvome mjestu, postoje vanjski i unutarnji neprijatelji. Ostavivši kofere, CBK se odmah uputio na Crveni trg, i u Kremlj.

Crveni trg, velik kao 10 trgova bana Jelačića, ondašnjih trgova republike, i nekadašnjih Jelačić placeva, te današnjih Trgova bana Josipa Jelačića. Po trgu su nacrtane crte, zbog prvomajske parade Crvene armije po Crvenom trgu. Ispred Kremlja je Lenjinov mauzolej ispred kojega se nalazi kilometarska kolona posjetitelja, ali Crnom blogu se nije dalo čekati satima da bi vidio jednu mumiju. Nije znao da kao stranac ima prednost pred građanima SSSR-a, i da nije ni morao čekati nego je mogao odmah ući ali tko mu je kriv što nije pitao. Zaista je velik taj Crveni trg i zajedno s Kremljom čini jednu prelijepu cjelinu. U Kremlju, koji je ograđen ogradom od kamena, nalaze se prekrasne crkve čije su kupole optočene zlatom, ili su boljševici skinuli i oljačkali zlato pa na krovu prelijepih pravoslavnih crkava i crkvica stoji privid zlatne boje. To nije provjereno, ali s obzirom na povijest boljševika postoji osnovana sumnja u to. Jedina zgrada koja strši unutar Kremlja je zgrada centralnog komiteta komunističke partije Sovjetskog Saveza, izgrađena u tipičnom soc-realističkom stilu, i u Kremlju se nalazi kao šaka u oku. Naravno, na najvećoj kuli u Kremlju, koja ujedno služi kao ulaz i izlaz službenih crnih limuzina funkcionera komunističke partije, KGB-a i zapovjednih oficira Crvene armije, i samog generalnog sekretara, Gorbija, stoji crvena zvijezda petokraka, a tamo stoji i danas.

Što se tiče limuzina, CBK je otkrio veliku laž u komunističkoj priči o jednakosti svih ljudi odnosno radničke klase, jer radničku klasu čine svi ljudi u komunizmu. Nema drugih do pripadnika radničke klase, do proletera. U centru Moksve postoje široke ulice, kao u New Yorku, sa osam traka. Međutim, u dvije trake u sredini ceste, smiju voziti isključivo crne limuzine partijskih funkcionera i armije, kao i tajne službe, i nedao Bog da u sredini vozi limuzina, tipa Volga, koja nije crna i službena! Pored toga postoje specijalne trgovine samo za partijske funkcionere i njihove obitelji, dok radnička klasa ima svoje trgovine, ali u trgovinama nema proizvoda. Govorimo, dakle, o drugoj polovici osamdesetih godina 20. stoljeća.

Nakon Kremlja je CBK ogladnio, i otišao sa svojim društvom u jedan restoran nasuprot Kremlju, s prekrasnim pogledom na Crveni trg i Kremlj. Naravno, zaboravih napomenuti, Saborska crkva s onim prekrasnim kupolama u raznoraznim bojama, kao u Disneylandu, je zaista prekrasna, ali samo iz daljine. Kad se čovjek približi toj crkvi, primijeti 60 godina zapuštenosti iste koja se nalazila u nezavidnom stanju, iako joj je arhitektura izvorno lijepa. Dakle, restoran. U moskovske restorane, kao i u hotele i trgovačke centre, barem u centru, smiju ući samo oni koji nisu građani SSSR-a, osim osoblja, policije i tajne službe, i prostitutki, kao i bračnih parova odnosno svadbenih povorka. Tada je bilo normalno da mladoženja strancima u restoranu iznajmi mladenku za sat vremena, i da se nakon toga vrati natrag i nastavi sa svadbenim slavljem. Protiv toga ništa nema mladenka, ni mladoženja, ni obitelj odnosno svatovi, takva je bila socijalna situacija u zemlji komunizma. Za vrijeme večere CBK je uživao u svirci na glasoviru jedne sveučilišne profesorice koja je honorarnim poslom poboljšavala svoje financijsko stanje. Prekrasno je skidala sve Beethovenove, Mozartove, Čajkovskijeve, Šostakovičeve i ine simfonije i slično (CBK nije neki poznavatelj klasične glazbe) ali mu je zvučalo super. Odlučio je profesorici ostaviti napojnicu od 10 dolara, jer u trgovinama tako i tako nije bilo ničega za kupiti, pa zašto nedati napojnicu nekome tko tako lijepo svira. I prijatelj od CBK-a-a odlučio je također ostaviti 10 dolara, dakle, sveukupno 20 US$. Profesorica se zacrvenila, i rekla da ne može primiti toliko puno novaca, jer da joj je to mjesečna plaća. Mjesečna plaća? Evo vam još 10 dolara, cijenjena gospođo, i tako je od svakog iz društva dobila po 10 dolara. Spasiba, spasiba, spasiba, spasib, spasi, spas, sp, s...čulo se dugog, dugo još pri napuštanju restorana, a CBK-a-u i njegovom društvu bilo je jako neugodno jer nisu imali pojma da je tako loša situacija u zemlji komunizma. Jedne druge večeri u jednom drugom restoranu svirao je jedan odličan romski orkestar, i izvodio nevjerojatne atrakcije, i tipične ruske plesove. Jednom trećom prilikom, za vrijeme doručka u hotelu Ukrajina svirao je vojni orkestar Crvene armije, i svi nazočni mladi gardijski oficiri koji su došli slušat, bili su pijani kao majke. Naglašavam, bilo je ujutro, ne navečer. Votka je sveprisutna u zemlji komunizma, i obavezno predjelo za bilo kojim obrokom, pa tako i u hotelu i restoranima. Naravno, jelo se završava votkom. Obični grašani SSSR-a nisu pili običnu votku, jer takve nije bilo u trgovinama, nego neku vrstu špirita. E sada dolazimo da poslastice u Moskvi, a to je osim Kremlja, Crvenog trga i Saborske crkve, moskovski metro.

Dugujem jednu ispriku, jer u prvom dijelu sam napisao da je za vrijeme gradnje tog metroa na tri razine, poginulo 300 tisuća šljakera dovedenih iz GUL-aga. To je dezinformacija koju sam nehotice napisao, bez namjere da iskrivljavam ono što se ne može iskriviti jer je očito bilo. Poginulo je 100 tisuća logoraša, a metro se gradio u Staljinovo vrijeme, pa stoga je to i razlog da je na izgradnji svake razine poginulo po 33 tisuće i nešto logoraša. Ali, ljudi, isplatilo se, jer metro je mrak, mrak. Svaka podzemna stanica ima prekrasne reljefe s likovima iz Oktobarske revolucije, članova boljševičkog politbiroa i crvenoarmejaca. Naravno, kako je koji član politbiroa završavao u Gulagu, tako je umjesto njegovog isklesan reljef nepoznatog junaka revolucije. Onda freske, kao u Vatikanu, samo ne sa svecima nego s ubojicama, ali i s motivima radnoga naroda odnosno radničke klase. I to je zaista lijepo, bez ironije.

CBK se vozio po cijeloj Moskvi u krug, tako da mu se zavrtjelo, i jednom je rekao, dosta vožnje. Onda je jednom posjetio kulturno-povijesni muze u Moskvi koji je u rangu Kulturhistorisches Museum u Beču, ili isti takav u Londonu. Tu je upoznao jednu sveučilišnu basebal-momčad iz Los Angelesa. Ameri, kakvi jesu, kad napuste SAD, čudili su se svemu, s kaugumom u ustima, i bili su veseli da veseliji ne mogu biti. Sve im je bilo guba, ama baš sve. Nakon toga se CBK išao dalje kulturno uzdizati i posjetio je Borodinski muzej. U tom muzeju je u trodimenzionalnoj dimenziji prikazana bitka s Napoleonom kod ruskog grada Borodina. Muzej je izgrađen u krug, kao Meštrovićev u Zagrebu, samo pet puta većeg radijusa. Bila je dugačka kolona ljudi koji su čekali ispred ulaza u taj muzej, i CBK je procijenio da se isplati čekati dva sata, jer su mu rekli da je muzej zanimljiv. Onda je došao jedan komunistički milicioner koji se naljutio na Crni blog i njegovo društvo, jer šta oni tu čekaju kao tele u šarena vrata kad imaju prednost pred ostalim građanima SSSR-a. Mi, svi zapadnjaci MORALI smo ići preko reda, iako smo se protivili jer nam je bilo neugodno, i nije pošteno, ali milicioner je imao zapovijed da nas otprati do ulaza u muzej, ili, ako ćemo praviti probleme, onda na informativni razgovor u najbližu stanicu milicije. Okey, idemo onda u muzej. Nema problema. Ne želimo provocirat, idemo mi u muzej, da, da, sve u redu...

Jednom prilikom je CBK otišao u jednu stambenu zgradu, izvan središta Moskve, da vidi kako ljudi žive u zemlji komunizma, kakav imaju krov nad glavom. E sada, kakav je krov nad glavama, to nisam zapamtio, ali sam zapamtio da u ogromnim, visokim i dugačkim stambenim zgradama svaki stan ima čelična vrata tako da je security apsolutno bolja nego u Hrvatskoj narodnoj banci. Naime, Sovjeti su se s Amerima nakon Drugog svjetskog rata natjecali tko će više proizvoditi čelika, a pošto u zemlji komunizma nema tržišta, nisu mogli čelik prodat pa su od njega pravili tenkove, i ulazna vrata za stanove, kao i školske klupe i slično. Naravno, svenazočan karakterističan miris i tamo, u stambenoj zgradi, kao i svugdje; to se valjda više ne mora ponavljati odnosno naglasiti.

Onda imamo Arbat u Moskvi, ili tako nekako. To je kao Ilica u Zagrebu, samo bez tramvaja. Dakle, trgovačka ulica. Međutim, ne trguje se jer nema proizvoda. Postoje onda birtije i kafići u tom dugačkom Arbatu, ali isto nema pića, zatvoreno ili prazno sve. Onda se na kraju izbije s Arbata na Crveni trg, a na strani nasuprot Kremlju nalazi se u duljini trga ogromna robna kuća na tri etaže, i dugačka. Unutra kao u košnici, ali nema robe osim malo tekstilne robe. Konačno se nešto može kupiti, pa je CBK sebi kupio, usred ljeta, na 35 st. C., zimsku kapu jer je to bilo jedino u ponudi. Bolje išta nego ništa! I dan danas kapa služi. Dobra kvaliteta!

Na kraju, CBK misli da je Moskva naravno zanimljiva, ima preko 10 milijuna stanovnika svih mogućih narodnosti, naravno, ima i Rusa i Moskovljana, i centar Moskve je svjetska atrakcija, ali sve skupa ni blizu kao neki drugi svjetski milijunski grad, a kamoli da bi Moskva bila slična New Yorku, kako je drugarica nastavnica iz predmeta „Marksizam“ tumačila u školi, u zemli socijalizma SRH-SFRJ. Ni traga od toga. Jedino, metro, e, to svaka čast, metro je svjetski, bilo bi žalosno kad ne bi bio, pa ipak je 100 tisuća ljudi svojim vlastitim rukama kopalo to čudo. Nažalost, ni službenog spomena tim žrtvama, osim u sjećanju ljudi koji to prenose s koljena na koljeno. No, dobro, slično je i u SRH. Idemo dalje!

Na kraju, CBK je uspio opaliti nekoliko fotografija ispred velikog platoa, trga koji se zove po jednom tipičnom sovjetskom humanistu, dakle, po nekadašnjem javnom tužitelju Sovjetskog Saveza i masovnom zločincu Višinskom, ili je to spomenik Feliksu Džeržinskom, šefu tajne službe Čeke, zaista ne znam. Iza spomenika nalazi se zgrada tajne službe KGB, Lubjanka, koju je podrobno opisao i Karl Štajner u svojoj knjizi, i jako ju je dobro opisao iznutra jer je u njoj boravio tri mjeseca, najčešće u podzemnim protorijama gdje su ga informativno ispitivali istražitelji NKVD-a. Kako ne bi i CBK-a-a ispitivali dragi istražitelji KGB-a, CBK je brzo napustio mjesto događaja, ali fotka je tu, ljudi, tu je!

U sljedećem nastavku opisat ćemo moskvoski civilni aerodrom, s kojeg je CBK poletio prema Odesi na Crnom moru, pa ćemo opisati Odesu, kao i Jaltu na Krimu. Međutim, treba još nešto reći u vezi Kremlja. Svaki glavni grad u Rusiji, koji ima karakter glavnog grada neke provincije, ima svoj Kremlj, samo što su ti kremlji manji nego onaj moskvoski. Kremlj je dakle neka vrsta tvrđave koje su izgrađene u svrhu obrane od navale Tatara, Mongola i sličnih istočnjačkih turista koji su jako voljeli ruske srednjovjekovne gradove.

Vaš CBK!

07.12.2007. u 21:58 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.

CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

petak, 07.12.2007.

ČOP - MOS-KVA PART II

Opis bloga Black Blog of the Communism

Erich Fromm

Link