CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

petak, 30.11.2007.

POZIV EUROPSKIH DEMOKRATA HRVATSKIM VLASTIMA DA ZAŠTITE ŽRTVE KOMUNIZMA

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA


Uvodna načela

„Osnivači udruge su Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma osnovali iz osobnih uvjerenja i demokratskih ideala, radi sustavnog i nepristranog istraživanja zločina totalitarnog komunizma, te na poticaj proglasa (rezolucije) Europske pučke stranke (EPP), i kluba Europske pučke stranke-Europskih demokrata (EPP-ED Group) u Europskom parlamentu (EPP-ED ili skupina europskih demokratskih konzervativnih politička stranaka), donijete na XVI saboru Europske pučke stranke od 4. do 5. veljače 2004. godine u glavnom gradu Europske Unije, u Bruxellesu, koja nosi naslov:

„OSUDA TOTALITARNOG KOMUNIZMA“
(„Condemning totalitarian Communism“)

Gore imenovani proglas Europske pučke stranke osuđuje komunizam kao totalitaran ili nedemokratski društveni sustav. Demokrati i konzervativni parlamentarci Europske Unije pozivaju demokratske vlade bivših komunističkih zemalja u Europi, uključujući Hrvatsku, da javno osude komunizam, zaštite žrtve komunizma, da se u glavnim gradovima bivših komunističkih zemalja imenuju ulice i „trgovi žrtava komunizma“, da se osnuju i održavaju memorijalni muzeji u spomen na žrtve komunizma i zločine komunizma, da se edukativno upozorava javnost o opasnosti od totalitarnog komunizma i opasnosti za demokraciju i ljudska prava i nacionalna prava, da se na javnim televizijama i u školsko-obrazovnom programu podučava o povijesti zločinačkog komunizma te o opasnostima od komunizma. Facit gore imenovane rezolucije Europske pučke stranke je da su zločini totalitarnog fašizma i njemačkog nacizma iz vremena Drugog svjetskog rata istraženi i u demokratskoj javnosti osuđeni, a neki fašistički zločinci i pravno kažnjeni, ali da nije istražen totalitarni komunizam u Srednoj i Istočnoj Europi od 1917. godine od pada Berlinskog zida 1989. godine, koji je, po navodima iz gore imenovane rezolucije, „ubio milijune nevinih ljudi svih nacionalnosti“, te da je totalitarni komunizam vršio nasilje nad ljudskim i vjerskim pravima... U točki 6. rezolucije EPP o „Osudi totalitarnog komunizma“, poziva se na osnivanje stručnih (ekspertnih) skupina i timova za istraživanje zločina komunizma. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma upravo je takva vrsta udruge u Hrvatskoj za istraživanje, ustanovljavanje, dokumentiranje i evidentiranje zločina totalitarnog komunizma.“

Članak 1.
Statuta HR Centra IZK

...

Geslo kojim se udruga služi je izreka-misao kršćanskog humanista Tome Akvinskog:

„Samo pravda stvara mir!“
...

Čl. 4.

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma ima demokratski, i općenito, antitotalitarni karakter.

Cilj HR Centra IZK je da se kao nevladina, neovisna, i stručna organizacija u Republici Hrvatskoj, zauzima i teži ostvarenju znanstvenog cilja istraživanja, dokumentiranja i evidentiranja razdoblja zločina komunizma od Oktobarske revolucije 1917. godine do sloma komunističke Jugoslavije 1991. godine. (...)“

HR Centar IZK, u Zagrebu, 22. prosinca 2004. godine.

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM

ponedjeljak, 26.11.2007.

IZBORNI PORAZ DJAPIĆEVE EKSTREMNE DESNICE

Gotov je! Anto Đapić, vođa hrvatske ekstremne desnice, doživio je totalni izborni poraz! Zasluženi poraz!

Đapićeva ekstremna desnica poražena je u Republici Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, u „dijaspori“ 11. izborne jedinice, gdje su ga pretekli čak i Lijanovićevi kobasičari.

Anto Đapić je preko leđa otete Hrvatske stranke prava osovojio samo jedan mandat u Hrvatskom saboru, te neće moći osnovati ni klub zastupnika, što znači da više nema Đapićeve uvodne riječi na bilo koju saborsku temu i povodom bilo koje rasprave.

U vrijeme kad je simbol legitimne i legalne konzervativne hrvatske desnice, Dobroslav Paraga, uveo HSP prvi puta u Sabor Republike Hrvatske, 1992. godine, stranka prava je dobila daleko više mandata nego Anto Đapić 2007. godine kada ovaj lažni magistar nije bio izložen režimskom nasilju kao Dobroslav Paraga, medijskoj cenzuri, lažnim, montiranim optužnicama (vojnog) državnog odvjetništva, i kada pravaši nisu ubijani nasred križanja od udbaških metaka.

Izborni poraz se umišljenom Đapiću, koji je uoči i za vrijeme predizborne kampanje najavljivao udvostručenje mandata za „HSP“, nije se samo dogodio zahvaljujući Sanaderovom HDZ-u i izbornoj poruci „Glas za HSP je glas za SDP“ (koji je lansiran dan nakon što je Đapić ponudio koaliciju SDP-u), nego i zabijanjem noža u leđa od strane Tončija Tadića i Miroslava Rožića, dvojcu bez kormilara koji su nešto manji oportunisti od njihova bivšega šefa. Ali izbornom debaklu lažnih pravaša doprinijela je i činjenica što Mate Granić nije uspio Đapićev HSP progurati u Europsku narodnu stranku jer su tamo Đapića prepoznali kao neofašista i antisemita.

Narod je na ovim protuustavnim izborima, i u uvjetima medijske cenzure, izabrao SDP i HDZ da ga i dalje vodi, a ironija sudbine će biti ako će optuženik za ratne zločine iz zatvora potvrditi Jurčićevu vladu u Hrvatskom saboru. To će biti Božja kazna!

Tko god na trgovačkom principu sastavio buduću vladu Republike Hrvatske zadužit će hrvatske građane i državu za novih 10 milijardi eura, otvorit će fiktivna nova radna mjesta, generirat će (političku) korupciju, rušiti će i dalje dignitet Domovinskog rata i temelje na kojima je stvorena Republika Hrvatska, gušit će i dalje slobodu medija, i pravnu državu voditi na stari titoistički način.

Za početak je dobro da je sa političke scene eliminiran vođa ekstremne desnice Anto Đapić. Sada se titoistička ekstremna ljevica više nema na koga izgovarati, i to je ono najbolje što se pravaškoj hrvatskoj desnici moglo dogoditi!

srijeda, 21.11.2007.

NEKI MISLE DA SE NETREBAJU ISPRIČAVATI ZA VUKOVAR

Milošević i Tuđman u Karađorđevu 1991.

Neki poput nekadašnjeg najužeg Miloševićeva druga i suborca Borisava Jovića, Slobina čovjeka u posljednjem sazivu Predsjedništva SFR Jugoslavije, neznaju zašto bi se u Srbiji trebali ispričati za Vukovar, a kao opravdanje za počinjeni JNA-četnički zločin na Ovčari, 20. studenog 1991. godine, Borisav se opravdava da je „tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj pobijeno 600 do 700 tisuća Srba“, kako je izjavio u eter srbijanske radio-televizije (RTS) u Beogradu, a hrvatskoj javnosti na obljetnicu pokolja na Ovčari prenijela HINA.



Ne iznenađuje opravdavanje teškog ratnog zločina nad ranjenicima i medicinskim osobljem iz vukovarske bolnice od strane nekadašnjeg čelnika komunističke partije Socijalističke Republike Srbije, jer su Miloševićevi komunisti s takvom vrstom propagande o srpskim žrtvama u jasenovačkom logoru iz Drugog svjetskog rata i krenuli u rat, u agresiju, u teritorijalnu ekspanziju pod Hitlerovim geslom primijenjeno na prilike beogradske čaršije da „Svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“. Tada, kao ni danas, laž o „600 do 700 tisuća srpskih žrtava u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata“ predstavlja LAŽ.

Ovom prilikom potrebno je citirati znanstveno utvrđenu brojku žrtava nastale u koncentracijskom logoru „Jasenovac“ od 1941. – 1945. godine, iznijeta od strane službene institucije Republike Hrvatske, „Spomen-područje Jasenovac“, u Jasenovcu, 2006. godine:

„Pregled žrtava po narodnosti i spolu, ukupno: 69.842“ (žrtve)
„Narodnost...Srbi: ............................................ 39.580“ (žrtava)

Autori tekstova koji u knjizi „Spomen područja Jasenovac“ pišu o navedenim žrtvama su Tea Benčić Rimay, Ivo Goldstein, Tvrtko Jakovina, Nataša Jovićić (direktorica Spomen-područja), Drago Roksandić... Svaka žrtva, koja je imenom i prezimenom navedena u Memorijalnom muzeju u Jasenovcu, provjerena je na njezinu autentičnost iz tri izvora, i navedena je imenom i prezimenom.

Problem je jedino u tome što mediji u RH slabo eksploatiraju rezultate povijesne znanosti, i što diplomatska služba Republike Hrvatske slabo informira svjetsku javnost o tome da je brojka od „600 do 700 tisuća srpskih žrtava“ LAŽNA. Logika također potvrđuje da je LAŽNA jer inače 1945. ne bi na području današnje Republike Hrvatske, i Bosne i Hercegovine, živio gotovoo niti jedan Srbin da je istina ono što je velikosrpska frakcija unutar jugokomunističkog režima desetljećima tvrdila, a kao što vidimo, velikosrpski apologeti, koji svoje neke istomišljenike imaju i u Hrvatskoj, to tvrde i danas.

Osim što je Borisav Jović ponovio LAŽ, i što se osobno osramotio kao čovjek, pravdajući jedan zločin drugim zločinom, i to propagandistički uvećan u stilu Goebbelsovih laži, ustvrdio je da su se u Vukovaru 1991. sukobile „regularne postrojbe JNA i hrvatske paravojne postrojbe“. Tijekom emisije je zanijekao da je ustavni poredak nekadašnje države (SFRJ) narušen napadom JNA na Sloveniju, i Hrvatsku 1991. godine.

Iako su podaci „Spomen-područja Jasenovac“ dostupni Radio-televiziji Srbije, i čelni ljudi te medijske kuće za nju znaju, nisu citirani u emisiji.

U navedenu emisiju se na poziv RTS-a video-linkom uključio Josip Manolić, jedan od osnivača HDZ-a i najuži Tuđmanov suradnik iz 91', koji je pozvao Jovića da se ispriča za vukovarske žrtve. Time je RTS izvela još jednu beskrupuloznu manipulaciju.

Josip Manolić je posljednji koji ima moralno pravo tražiti od nekoga iz Srbije da se ispriča za Vukovar jer je stajao na čelu saborskog povjerenstva koje je sastavilo LAŽNO izvješće o padu Vukovara za koji je optužen Dobroslav Paraga, utemeljitelj HOS-a, dakle, „paravojne hrvatske postrojbe“ o kojoj je govorio Borisav Jović, prešućujući srpske paravojne četničke postrojbe, od Šešeljevih zločinaca iz „Belih orlova“ do zločinaca Željka Ražnjatovića „Arkana i njegovih „Tigrova“. Upravo je Josip Manolić prošle godine kao svjedok tužiteljstva haaškog suda ICTY dao lažni iskaz kada je ustvrdio da je „HOS bio prvorazredna nacistička organizacija“.

RTS nije slučajno u navedenu emisiju pozvao Manolića, jednog kompromitiranog bivšeg dužnosnika Republike Hrvatske koji nema moralnu težinu kritizirati svoje bivše „drugove“ iz Saveza komunista Jugoslavije jer je...

a) u Drugom svjetskom ratu i u poraću bio član prvorazredne boljševičke zločinačke organizacije OZNE;
b) nakon Drugog svjetskog rata počinio ratni zločin, koji je otvoreno priznao nedavno u „Večernjem listu“, rekavši da je u Bjelovaru 1945. pobio „200 kvislinga“ (čitaj: ratnih zarobljenika).

Na stranu to što i „kvislinzi“ imaju pravo na fer sudski postupak, i na stranu to što su Manolić i njegovi boljševički „drugovi“ smatrali kvislingom svakog Hrvata koji nije bio ZA Jugoslaviju. Međutim, Manolić također zna za znanstveni podatak o utvrđenom broju srpskih žrtava na području NDH u Drugom svjetskom ratu, ali namjerno to prešućuje, i poziva Borisava Jovića da se ispriča. Samo moralno čista osoba ima pravo od zločinaca tražiti ispriku, a ne da zločinac od zločinca traži ispriku, i obratno.

Miloševićev režim je nekoliko puta pogazio nekadašnji jugoslavenski ustav, kao na pr. 15. ožujka 1991. kada su njegovi ljudi u Predsjedništvu SFR Jugoslavije odbili formalno imenovanje predstavnika RH u Predsjedništvu SFRJ, Stjepana Mesića, za predsjednika Predsjedništva SFRJ, kolektivnog vrhovnog zapovjednika JNA. Od trena proglašenja hrvatske nezavisnosti i otcjepljenja RH od SFRJ, 25. lipnja 1991. godine, niti jedna hrvatska vojna formacija nije bila paravojna, a posebno ne nakon de iure proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine, nakon tromjesečnog moratorija hrvatske neovisnosti koji je 7. srpnja 91' proglasio predsjednik Franjo Tuđman, na pritisak Europske Unije. F. Tuđman se tada pred hrvatskom javnošću izgovorio da će tromjesečni moratorij iskoristiti za naoružavanje Hrvatske, ali general Antun Tus je tu informaciju demantirao nedavno u razgovoru za „Jutarnji list“, ustvrdivši da je prvi hrvatski predsjednik počeo zemlju naoružavati tek polovicom rujna 1991. godine, dakle, mjesec dana nakon što je započeo sveopći napad JNA i četnika na Vukovar. To znači da se naoružavanje Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koje je bilo završeno sredinom srpnja 1991. dogodilo u pravi i posljednji čas jer je Jugo-armija krenula u invaziju na Republiku Hrvatsku 29. lipnja 1991. kada su dvije velike kolone JNA sa tenkovima, oklopnim vozilima i rezervistima JNA krenuli iz Beograda put Baranje, put istočne Slavonije i zapadnog Srijema, i u opkoljavanje Vukovara. Jedina paravojska u Vukovaru 91' bila je tzv. „JNA“ sa svojim pomoćnim koljačkim četničkim jedinicama.

Na kraju, Borisav Jović je u navedenoj emisiji prešutio da su četničke postrojbe na području bivše NDH u Drugom svjetskom ratu pobile od 1941. do 1945. godine 30 tisuća hrvatskih katolika, i 31 tisuću bosanskih muslimana, i da su četnici 1945. sudjelovali zajedno s partizanima i na čelu Jugoslavenske armije, dakle, prethodnice „JNA“, u genocidu nad hrvatskim narodom i ratnom zločinu znan pod sintagmom „Bleiburg i Križni put“.

U vrijeme kada cijela Hrvatska obilježava stradanja vukovarskih žrtava, nije besmisleno napomenuti da su partizani, kada su 1945. „oslobodili“ Vukovar, pobili najmanje nekoliko desetaka vukovarskih civila (čija su imena poznata), pa je red da se sjetimo i tih žrtava. Nažalost, uspomena na hrvatske žrtve samo se talože jedna na drugu jer počinitelji ne odgovaraju za zločine, a kad i odgovaraju, kao zločinačka JNA-trojka pred haaškim sudom, vidjeli smo kako to ispada.

ponedjeljak, 19.11.2007.

PREDSJEDNIK MESIĆ NA BRANIKU TOTALITARNOG TITOIZMA

Najodlučnije treba ispraviti krivotvorene povijesne navode predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića, izrečene, uoči obljetnice vukovarske tragedije, na “svečanoj akademiji” (u stvarnosti na partizanskom mitingu) prigodom proslave 65. obljetnice osnutka partizanskog Prvog korpusa pod glavnim zapovjedništvom maršala Tita.

Posjećamo, na čelu tog korpusa nalazio se Većeslav Holjevac (Bandićev miljenik), koji je u Drugom svjetskom ratu upao sa grupom partizana, preobućeni u domobranske odore, u karlovačku bolnicu kako bi oslobodio neke ranjene partizanske zarobljenike, i prilikom te oružane akcije uzeo taoce, također ranjenike, ali domobrane, koje je potom osobno pobio, i time počinio ratni zločin.

Predsjednik Republike nije u pravu kada tvrdi “Da nije bilo NOB-a, Hrvatska bi bila povijesna činjenica”.

Upravo suprotno, da nije bilo protunarodne partizanske tzv. „Narodno-oslobodilačke borbe“, hrvatski branitelji ne bi u Domovinskom ratu protiv agresije tzv. “JNA” morali bili ponovo ratovati za uspostavu hrvatske države.

Partizani pod zapovjedništvom glavnog komandanta „druga Tita“, šefa politbiroa CK KPJ, postavljen na taj položaj 1939. po volji zločinca Staljina, borili su se ZA JUGOSLAVIJU, a hrvatski branitelji Domovinskog rata (1991. – 1995.) borili su se ZA HRVATSKU, tako da Predsjednik nije u pravu kada zahtijeva izjednačavanje prava partizanskih ratnih veterana s pravima hrvatskih branitelja, a uz to je Predsjednikov zahtjev protivan presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koji je kao neosnovanu odbio tužbu nekadašnjih jugokomunističkih partizana za povećanjem mirovina i uvođenjem privilegija.

Također odbacujemo Predsjednikovu manipulaciju oko partizanskih ratnih zločina koje prikazuje kao pojedinačne zločine i ekscese, kako je izvijestila Hina sa navedene partizanske „svečane akademije“, jer je partizanski oružani pokret počinio za vrijeme Drugog svjetskog rata cijeli niz sustavnih ratnih zločina nad hrvatskim civilima i civilima drugih naroda poput slovenskog, i njemačke i talijanske nacionalne manjine koncem rata, a 1945. je titoistički režim počinio genocid nad hrvatskim narodom. Uzdizati zločinca Tita znači uzdizati jednu nečasnu povijesnu ličnost, i stajati na braniku totalitarnog titoizma koji je osuđen u rezoluciji Vijeća Europe pod brojem 1481 od 25.01.2006. (Bivša Titova Jugoslavija se kao komunistička zemlja, u kojoj su izvršeni masovni zločini nad nedužnim ljudima, spominje u rezoluciji Političkog odbora Vijeća Europe o Nužnoj potrebi za osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, i to u poglavlju III Explanatory memorandum i u 21. točci podpoglavlja II General overview of communist regimes.)

Njemački tjednik „Der Spiegel“ objavio je ove godine članak o NAJVEĆOJ MASOVNOJ GROBNICI NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA U TEZNOM KOD MARIBORA 1945. Stoga su partizanski mitinzi u Republici Hrvatskoj anti-europski. Postavlja se pitanje, da li je Predsjednik Mesić predsjednik Hrvatske ili Titove Jugoslavije?

Pozivamo predsjednika Mesića da se počne ponašati u skladu sa civiliziranim normama antifašističke i antikomunističke Europe, i da prestane zloupotrebljavati žrtve Domovinskog rata jer je nedopustivo da partizanske ratne zločine i titoistički genocid pere preko časnih hrvatskih branitelja i žrtava u Domovinskom ratu protiv agresije titoističke „JNA“. Gospodine Predsjedniče, Berlinski zid je davno pao!

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

U Zagrebu, 19. studenog 2007.

subota, 17.11.2007.

POST-EMOCIONALNE VLASTI REPUBLIKE HRVATSKE

Orkestar "jedinstvenog višestranačja" na balkanskoj turneji


Daleko od očiju medijske javnosti skupina hrvatskih rodoljuba i patriota, zajedno s građanskom udrugom „Hrvatska Sloga Diljem Svijeta“, udrugom „Preporod Hrvatskog Duha“ i „Udrugom Žena Domovinskog rata“ startala je inicijativu za trajno oblježavanje hrvatskih gradova i mjesta koja su bila metom neprijateljskog oružanog napada za vrijeme velikosrpske agresije. Cilj je ove humanističke akcije, koju podupire Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, postavljanje spomen ploča s informacijom o stradanju hrvatske kulturne baštine koja je bila na meti tzv. „JNA“ i velikosrpske soldateske. Na hrvatskom jeziku i nekoliko drugih europskih i svjetskih jezika ukratko se daje informacija o lokaciji stradanja hrvatske kulturne baštine dotičnoga grada, i, što je novost, imenuje se agresor koji je napadao i uništavao sa ciljem istrebljenja hrvatskog naroda, jer uništenjem kulturne baštine briše se i narod, jer narod bez povijesti je narod bez budućnosti.

Pokušaj totalnog uništenja hrvatskog naroda vrijedan je zabilježiti kao opomena Hrvatima u budućnosti, da ne budu naivni, i kao poruka svijetu što se dogodilo kada je svijet promatrao umjesto da je spriječavao – agresiju, agresiju u svome dvorištu. Takva jedna spomen-ploča nalazi se već na ulazu u stari dio grada Dubrovnika, i kada godišnje kroz „rata od Pila“ prođe 1,5 milijuna turista onda velikosrpska propaganda doživljava poraz za zelenim stolom, a ne samo na bojnom polju. Inicijativa da se takve vrste spomen ploča postave i u ostale hrvatske gradove – mete velikosrpske agresije, poput Zadra, Šibenika, Vukovara, Vinkovaca i Osijeka, u Slavonski Brod, Novsku, Gospić, Karlovac, Sisak, Petrinju i drugdje, upućena je u gradska i općinska vijeća dotičnih gradova i općina, kao i u Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, uz peticiju s potpisima podrške građana. Odgovor na inicijativu nije stigao, niti jedan. Da ne bi bilo zabune, inicijativa je pokrenuta ljeti 2007. godine, i ponovljena dva puta, ali odgovor nije stigao od nijedne adrese. I da opet ne bi bilo zabune, inicijativa se odnosi na postavljanje spomen-ploča o uništavanju hrvatske kulturne baštine u velikosrpskoj agresiji. Možda da se inicijativa odnosila na žrtve koje su pale na strani agresora, možda bi odaziv lokalnih i nacionalne vlasti u Republici Hrvatskoj bio munjevit. Ne radi se ovdje samo o nekoj tupoj ukočenoj hrvatskoj birokraciji, naslijeđene od mentaliteta komunizma i krutog austrougarskog dualizma. Ovo ne mislim ironično nego najozbiljnije, s obzirom na brzinu i stupanj umrtvljivanja hrvatskog društva koje su provele post-nacionalne i post-emocionalne vlasti Republike Hrvatske zbog pridruživanja Europi, iako je Hrvatska bila europska onda kada ju je Srbija napadala, dok je Europa tada bila balkanska jer je dopustila uništavanje hrvatske europske i svjetske kulturne baštine. Hrvati nemaju sreće s Europom, kao ni sa svojim istočnim susjedom od kojega Hrvatsku dijeli povijesni civilizacijski starorimski limes. To je vidljiva granica prema Istoku, a nevidljiva granica prema Zapadu je granica koja dijeli žrtve od izdajice žrtava. Kakvo stanje duha vlada danas u Hrvatskoj dok Srbi u Banjaluci opet drže „mitinge istine“ i nose portrete Vojislava Koštunice i Vladimira Putina s porukom da jasnije ne može biti. Dok se premijer Sanader u Oxfordu pohvalio ove godine da je za vrijeme njegova mandata „hrvatski nacionalizam sveden na minimum“, u Srbiji je, ne nacionalizam, nego velikosrpski šovinizam rastao opet prema maksimumu – oko trećine biračkoga tijela, s tendencijom rasta, izabire iz izbora u izbore velikosrpsku radikalnu stranku za koju zapadna granica „Velike“ Srbije nije samo Uni, gdje je danas kao u vrijeme turskih ratova, nego na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag.

U Hrvatskoj se zločini spominju u medijskoj propagandi tako da se na prvom mjestu spominju hrvatski ratni zločini, iza toga srpski zločini dok se jugokomunistički zločini u pravilu prešućuju i umanjuju tako da se u javnosti dobiva kompletno iskrivljena slika hrvatske povijesti u 20. stoljeću. To je u svom pozdravnom govoru spomenuo i glasnogovornik Alke na dan Domovinske zahvalnosti i pobjede 5. kolovoza 2007. u Sinju kada je spomenuo zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Josipa Bozanića i njegov bleiburški govor iz 2007. o „herezi prikaza povijesti otprije 60 godina kao i modernoj herezi iskrivljavanja povijesne istine u Domovinskom ratu“, kako je naglasio alkar Ivan Čikara, pozvavši hrvatsku javnost na jedinstvo kao što su jedinstveni bili i Hrvati kada su prije 292 godine pobijedili Turke u bitci za Sinj, i prekinuli zlo osmanlijske okupacije hrvatskih krajeva Dalmacije odnosno dalmatinske zagore.

Ako u hrvatskoj politici ne bude bilo ideala ostvariti će se sljedeće riječi pjesnika:

Mrijet ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati!

Ideal je na pr. istina, a istina je da se pojedinačni ratni zločini na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu ne bi smjeli izjednačiti s masovnim i sustavnim ratnim zločinima i zločinom genocida koji je srpska strana počinila u velikosrpskom ratu koji se, usput rečeno, nije vodio na teritoriju Srbije nego Hrvatske i BiH. Hrvatska će mrijet ako će stalno isticati nekakve hrvatske zločine iz 20. st., one stvarne, i one izmišljene i uvećane. Velika Britanija je u Drugom svjetskom ratu počinila daleko više ratnih zločina nego hrvatska strana u velikosrpskom ratu, i svejedno Englezi u pravilu ne ističu vlastite zločine, što je i logično jer su bili pobjednici u Drugom svjetskom ratu dok se Njemačka stalno posipava pepelom jer je ratni gubitnik, i tako će biti sve dok Njemačka u nekom od sljedećih ratova ne bude završila na pobjedničkoj strani. Primjerice, za dva milijuna civila koji su poginuli u angloameričkim bombardiranjima njemačkih gradova odgovornost u Zapadnoj historiografiji ne snosi britanski premijer Churchill niti am. predsjednik Roosevelt nego Hitlerov režim. Nije moralno od čelnika današnje Srbije, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića, što odgovornost za minimalne srpske žrtve u hrvatskoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji „Oluji“ prebacuju na hrvatsku stranu, s obzirom da odgovornost za te žrtve i kolektivno iseljenje dijela srpske nacionalne manjine iz kninske krajine snosi režim Slobodana Miloševića. Ne treba se posebno ni spominjati da pijetet pripada svim (civilnim) žrtvama rata, bez obzira na nacionalnost i vjeru, tako i srpskim žrtvama, ali povijesna je činjenica da je cijeli hrvatski narod bio žrtva velikosrpske pobune i agresije, etničkog čišćenja, okupacije i terora od strane velikosrpskog režima. Paradoks je, međutim, da se Hrvatska konačno našla na pobjedničkoj strani, a ipak sama sebe gura u provaliju isticanjem vlastitih zločina, a što je posljedica činjenice da u Hrvatskoj vlast nisu preuzeli demokrati nego su komunisti ostali na vlasti, i sustavom rotacije različite frakcije bivših komunista međusobno dijele vlast i privilegije naslijeđene iz komunizma, a uvećane za opljačkano hrvatsko narodno gospodarstvo. Kriptokomunisti su opreka hrvatskoj državi, stoga Republiku Hrvatsku i uništavaju, ne samo kroz gospodarsku pljačku i rasprodaju narodnog gospodarstva nego i kroz priču o „hrvatskim ratnim zločinima“.

Koliko se sjećamo, Hrvatska je od 1990. do 1995. skršila, iz Beograda vođenu, velikosrpsku pobunu, i konačno 1995. u „Oluji“ poništila većinu okupacije svoga političkog teritorija, ili drugim riječima, Hrvatska je u ratu protiv Srbije odnijela pobjedu. Zato je upravo shizofreno što se ističu pojedinačni hrvatski zločini iz „Oluje“, a uz to i zločini hrvatskog saveznika iz „Oluje“, Armije BiH. Stalnim ponavljanjem hrvatskih zločina na kraju će ispasti da su Srbi imali pravo kada su se 1990. pobunili protiv stvaranja hrvatske države i mogućnosti otcjepljenja Hrvatske i BiH od Jugoslavije, koristeći se propagandom da će u suprotnom doživjeti genocid kao navodno pod ustaškim režimom u Drugom svjetskom ratu, a prešućujući da su Srbi u Drugom svjetskom ratu izvršili genocid nad Hrvatima ibosanskim muslimanima, na prostiru današnje HR i BiH, i nad Židovima u Srbiji.

Perditio tua ex te israel – Propast tvoja dolazi iz tebe Izraele!

Uspostava i obrana hrvatske države za vrijeme velikosrpske pobune i agresije (1990. – 1995.) povijesni je dokaz da je hrvatska država ključ za rješenje problema, a ne problem u Europi, dok Srbija sa velikosrpskom politikom predstavlja problem u Europi od danas, jučer i sutra. Europa si ne bi smjela dozvoliti novi rat u svojim njedrima, a pogotovo ne da Srbija bude poligon za potpaljivanje svjetskoga rata kao što je to bilo Sarajevskim atentatom 1914. godine. Kao povijesni promašaj pokazala se i Jugoslavija. Objavljeni bivši tajni dokumenti središnje obavještajne službe Sjedinjenih Američkih Država, CIA, svjedoče o tome da je Jugoslavija bila „umjetna tvorevina i izmišljotina 20. stoljeća“. Kada je, primjerice, iz potpuno iracionalnih razloga, svoje ideale koncem 19. st. počeo napuštati cvijet pravaškog pokreta, počevši slijepo slijediti lažni sjaj zlatnog teleta u liku velikočeškog manipulatora i velikosrpskog saveznika i odvjetnika, praškog sveučilišnog profesora Masaryka, ne samo da su moralno i politički umrli svi oni pripadnici hrvatske mladeži koji su napustili put koji im je u mraku austrougarske tamnice naroda izgradio i osvijetlio Otac domovine dr. Ante Starčević, nego su 1918. umrli ideali o slobodi hrvatskog naroda za koje se nesebično i beskompromisno cijelog svog života borio pokojni Starčević. Uzrok političkom sljepilu ondašnje hrvatske političke mladeži nalazi se u iracionalnom priklanjanju jugoslavenskoj ideologiji, i savezništvu sa umjetno stvorenim srpskim političkim faktorom u Hrvatskoj (Hrvatsko-srpska koalicija, 1905. godine), iako su velikosrpski ideolozi „Načertanija“ (nacrt ili plan o stvaranju „Velike“ Srbije) imali u vidu isključivo obnavljanje srednjovjekovnog srbijanskog Dušanovog carstva u vidu stvaranja „Velike“ Srbije na račun susjednih zemalja, i nikada i ni u jednome trenu velikosrpski ideolozi nisu savez sa Strossmayerovom jugoslavenskom ideologijom gledali kao politiku stvaranja južnoslavenske države (Jugoslavije). Međutim, Supilo, Trumbić, braća Radić i ostali hrvatski idealisti, zaslijepljeni Masarykovom slatkorječivošću tzv. političkog realizma, nasuprot hrvatskom državnom pravu, postali su instrument stvaranja hrvatske propasti i obmane koja je hrvatski narod u 20. st. stajala dvostrukog tamnovanja u jugoslavenskoj tamnici naroda, zatim represije, cenzure, terora, velikosrpske agresije, i dvostrukog genocida, četničkog i komunističkog. Hrvatski idealisti koji su na prijelazu 19. u 20. stoljeće napustili nauk dr. Ante Starčevića o hrvatskom državnom pravu postali su, kao Masarykovi učenici, oportunisti i grobari hrvatske državnosti.

Početkom 21. stoljeća povijest se ponavlja, nažalost, jer većina hrvatskih političara ne izvlači pouku iz hrvatske prošlosti nego oportunistički radi na propasti tek uspostavljene hrvatske države. Tako se obistinjuje ono svetopisamsko upozorenje: Perditio tua ex te israel – Propast tvoja dolazi iz tebe Izraele! Postoji, dakle, realna opasnost da nas neće uništiti velikosrpska ideologija, nakon što nas nije dokrajčila komunistička ideologija, nego ćemo uništiti sami sebe, kao što smo se i do sada uništavali međusobno, kako u Drugom svjetskom ratu tako i u Domovinskom ratu, kao na primjer: politička ubojstva dopredsjednika Hrvatske stranke prava i ratnog načelnika HOS-a Ante Paradžika, generala Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, i drugih hrvatskih branitelja, rodoljuba i vitezova, hrvatsko-muslimanski sukobi u BiH za vrijeme velikosrpske agresije (kao posljedica atentata na generala Kraljevića), zatim, protu-ustavno otimanje Hrvatske stranke prava i uzastopni državni udar protiv Ustava Republike Hrvatske, od devedesetih godina 20. st. preko 2000. godine do danas, pljačkaška zakonita privatizacija, prevlast udbaško-komunističkog kadra u Republici Hrvatskoj, poltronska hrvatska vanjska politika prema svijetu, zanemarivanje demokracije, ljudskih prava i slobode medija, titoističko shvaćanje rada hrvatskog pravosuđa, i strašna korupcija koja predstavlja točku na „i“ svetopisamskoga upozorenja.

Srpsko stanovništvo odnosno srpska nacionalna manjina u RH uopće nije bila (su-)pokretač rata odnosno velikosrpske i velikosrbijanske agresije na Republiku Hrvatsku, kako se krivo navodi, jer, načelno rečeno, jedan narod, ili neka nacionalna manjina u povijesti nije pokrenula niti jedan jedini rat na ovome svijetu. Ratove pokreću političke elite, tajne službe, vlade, vojno-industrijski kompleksi i politički pokreti. Na primjer, rat u Vijetnamu pokrenula je komunistička partija Sjevernog Vijetnama sa ciljem priključenja Južnog Vijetnama Sjeveru, i ujedinjenja Vijetnama koji je zbog francuske kolonijalne politike ostao nakon Drugog svjetskog rata podijeljen. Godine 1964. je vlada Sjedinjenih Američkih Država pod administracijom predsjednika Johnsona napala komunistički Sjeverni Vijetnam koji je terorizmom i podupiranjem oružane pobune na Jugu, ubacivanjem partizanskog Vijetconga na područje Južnog Vijetnama, destabilizirao kapitalistički antikomunistički Jug. Novi rat u Vijetnamu potaknuo je vojno-industrijski kompleks Sjedinjenih Američkih Država isključivo zbog profita (prodaja oružja), zbog čega je 1963. ubijen predsjednik John F. Kennedy koji je potpisao uredbu sa zakonskom snagom o povlačenju vojnih snaga SAD iz regije Indokine kako SAD ne bi bile uvučene u novi rat, nakon krvavog i napornog Korejskog rata. Kennedyu se sigurno ne može spočitavati da nije bio antikomunist, s obzirom na njegovu zaštitu koju je pružio Zapadnom Berlinu i Saveznoj Republici Njemačkoj od gradnje komunističkog Berlinskog zida, i imperijalizma Sovjetskoga Saveza, ali Kennedy nije bio ratni hazarder da pošalje stotine tisuća američkih mladića u rat, i desetke tisuća u smrt, za razliku od njegova nasljednika i dopredsjednika Johnsona koji je, uz obavještajni aparat i političko-ekonomsku elitu Sjedinjenih Država, sudjelovao u uroti protiv američkog naroda i u kukavičkom ubojstvu američkoga predsjednika. Nije, dakle, američki narod bio pokretač rata, niti je 1939. njemački narod pokrenuo Drugi svjetski rat, kao što i hrvatski narod nije u povijesti pokrenuo ijedan rat, tako ni srpski narod, ali tajna služba i državna sigurnost Srbije i Kontraobavještajna služba „JNA“ (KOS) te komunistička partija i Miloševićev režim jesu pokrenuli rat ili velikosrpsku agresiju. (Naziv „JNA“ bi uvijek trebalo staviti pod navodnike jer tzv. „JNA“ nije bila narodna vojska nego komunistička, jugoslavenska i velikosrpska.) Uz to su rat u Hrvatskoj i BiH 1991./1992. poticale određene tajne službe nekih zapadnih zemalja i njihove demokratske vlade. Slobodan Milošević bez podrške određenih čimbenika sa Zapada nikada ne bi mogao bio sam krenuti u napadački i osvajački rat i istrebljenje nesrpskoga stanovništva jer, iako komunistički diktator u jednoj, u svjetskim razmjerima, omanjoj politički-ekonomskoj zemlji kao što je Srbija, i politički komesar nad trećom, po snazi, vojskom u Europi („JNA“), bio je previše slab da bi sam i nekažnjeno pokrenuo i proveo rat, okupaciju dijelova Hrvatske i BiH, etničko čišćenje i genocid nad nesrpskim narodima, a kamoli da bi sam, bez podrške dijela svijeta, bio u stanju provesti u djelo podjelu Bosne i Hercegovine. Slobodan Milošević i vojni vrh „JNA“ bili su samo eksponenti daleko većih igrača koji su preko Srbije već jednom (1914.) pokrenuli rat, i to svjetski rat. Stoga je stav nekih o tome, da nas u Hrvatskoj ne treba toliko brinuti što je i kakav je Beograd, više nego naivan.

Mnogi naši sugrađani i javni djelatnici prave se važni u Republici Hrvatskoj, drže medijski manipulirane govore, pišu i objavljuju na tone knjiga, ili desetljećima obavljaju, bez pravoga znanja, javnu službu, ali kada nešto treba u zaštitu svoje zemlje, i istine, reći u inozemstvu, onda su manji od makova zrna. Oni koji su najviše učinili za svoju zemlju, najviše su u svojoj zemlji oklevetani, uz stavljanje flastera na usta, i to samo zbog svojega imena, i pozitivnih, konkretnih djela koja učiniše! O nekim mrtvima da i ne govorimo. Ante Starčević, Josip Frank, Alojzije Stepinac, Bruno Bušić, Ante Paradžik, i bezbroj drugih koji su Hrvatskoj dali sve, a dobili nisu ništa (iako nisu ništa tražili, jer su bili rodoljubi i privrženici istine), osim što su od ovoga društva oklevetani, ili su zastupljeni i interpretirani od bitangi! Takvo društvo, a posebno elita toga društva, neminovno mora propasti, i završava na smetlištu povijesti, kao da nikada nije postojalo! „Izraele, propast leži u tebi!“ To vrijedi i za Hrvatsku ako se Hrvati ne opamete, i probude iz sna! Mnogi koji misle da su Boga uhvatili za bradu, oni koji su se naglo obogatili, i to nepošteno, koji su korumpirani i nikakvi, koji su u društvu RH osvojili u nepoštenoj utakmici bilo kakvo značajnije i značajno plaćeno mjesto, utopiti će se kao štakori za vrijeme potopa.

Uglavnom, zaista nismo više u Jugoslaviji, ali i te kako nas treba brinuti što je i kakav je Beograd, jer Beograd je, kad izgleda da je i na koljenima, poput ptice feniksa koja se diže iz pepela. Primjer: godine 1915. je Beograd doživio totalni vojni poraz, egzil, progonstvo iz Srbije, a tri godine nakon toga, uz pomoć međunarodne zajednice sjeda za pobjednički stol i prisvaja što želi i koliko želi. To je Beograd! Mnogi naivni Hrvati misle kako je sada propala „Velika“ Srbija, jer, otišlo je „drugo oko u glavi“ (Crna Gora), odlazi i Kosovo. Međutim, ono što Srbijancima brzo curi kroz prste, još brže im se vraća, i to dvostruko. No, to (uskrsnuće „Velike“ Srbije) ne treba biti sudbina Hrvata, stanovništva, građana Hrvatske, hrvatskog političkog naroda, jer sudbina će nam biti takva kakvu si sami odredimo, i skrojimo!

Što znači da su zločine u zadnjem ratu činile sve sukobljene strane? Zatupnici takve „istine“ kao da su pali s kruške. Amerikanci, kada su digli oružani ustanak i pokrenuli 1776. revoluciju protiv britanskih imperijalista, zasigurno nisu bili liberalni demokrati. Počinili su i te kako ratne zločine, primjerice, kada su u zasjedi poubijali 200 britanskih vojnika (povod ratu), pobivši ratne zarobljenike i ranjenike iz te neprijateljske skupine. Ali, Amerikanci nisu u povijest ušli kao ratni zločinci nego kao pobjednici. Hrvatski vojnici nisu po ratištu hodali u balerinkama, kao ni bilo koji vojnik iz bilo kojeg naroda na svijetu i kroz povijest. Ali, pristati na tezu o hrvatskim ratnim zločinima, to stalno potencirati, ponavljati iz dana u dan, godinama, to znači biti pravi bedak, jer pripadnici drugih naroda ne interpretiraju vlastitu povijest kao što to čine Hrvati. Oni ljubomorno čuvaju svoju povijest, a mi je šarlatanski blatimo. To je razlika između nas Hrvata i drugih. Naivni su oni koji misle da presude međunarodnog suda ICTY neće pisati hrvatsku povijest. Naprotiv! Neka baci pogled u inozemstvo i vidjeti će, može se čak i uvjeriti, da je tamo Hrvatska osuđena i bez presuda međunarodnog suda, a kamoli uz pravomoćne presude koje su bile i koje će biti, u većoj ili manjoj mjeri, taman da se krivnja za zadnji rat ravnomjerno podijeli među svim „zaraćenim stranama“. Mi Hrvati možemo pisati vlastitu povijest, naglasiti, ne našu istinu nego istinu kao takvu, i time izbjeći da nam haaški sud piše povijest, ali to u pravilu ne činimo jer ne želimo i jer smo previše komotni, uz to što imamo cijeli niz istaknutih izdajica u samom vrhu hrvatske političke elite, kroz povijest, do danas! Zato će nam drugi pisati povijest, i zato smo i bili 800 godina bez vlastite države, a povijest, za koju mislimo da je imamo, imamo isključivo u Hrvatskoj, ali ne i u inozemstvu. Tamo kao narod ne postojimo, tamo hrvatsk jezik ne postoji, tamo postojimo isključivo kao oni koji prave nekakav „nered“.

Neki se nadaju da će oni koji danas vode Hrvatsku voditi brigu o njezinim nacionalnim interesima. Otkud si neki uzimaju pravo za takvu vrstu nade, s obzirom da među nekima koji vode Hrvatsku u posljednjih 17 godina ima nemali broj doušnika jugoslavenske tajne službe, da samo navedem jedan segment korumpirane političke elite Republike Hrvatske. Otkuda pravo na takvu nadu nakon političkog ubojstva Ante Paradžika i cijelog niza drugih hrvatskih rodoljuba, političara, znanstvenika i humanista u 20. stoljeću? U Hrvatskoj još ni jedno političko ubojstvo nije razjašnjeno niti osuđeno! Neki tvrde da zastupnici plana Z-4 među hrvatskim Srbima u beogradskom egzilu, i u četničkoj Radikalnoj stranci, žive izvan realnosti i da si zabijaju autogolove kada ustrajavaju na konfederalizaciji Republike Hrvatske. Nažalost, velikosrpski propagandisti i ideolozi žive u realnosti, a mi živimo u oblacima, kao da nikada nismo čuli za plan o stvaranju „Velike“ Srbije, zvan „Načertanije“ koji je na snazi od polovice 19. stoljeća – do danas! Već sama činjenica što u Beogradu postoji tzv. „krajinska vlada“ u sjeni dokaz je neprijateljskog stava službenog „demokratskog“ Beograda prema Republici Hrvatskoj. Umjesto da takvu magarčevu „vladu u sjeni“ natjera šibom pravne države iz kupusa, Beograd najavljuje uvjete EU prema Republici Hrvatskoj u svezi učlanjena RH u EU, a na temu povratka srpskih izbjeglica iz Srbije u Hrvatsku, tako da je neshvatljivo o kojoj nadi je tu riječ. (Daleko od toga da srpske izbjeglice nemaju pravo na povratak, ali to bi onda trebalo vrijediti i za pravo povratka hrvatskih izbjeglica u Banja Luku i drugdje, zar ne?) Zar ne postoji svijest o tome da se zapadna granica „Velike“ Srbije danas nalazi na rijeci Uni i Savi? Sutra može bilo tko u svijetu instrumentalizirati tzv. „Republiku Srpsku“ i usmjeriti oštricu noža prema Republici Hrvatskoj, i ako Hrvati budu uhvaćeni na spavanju, ponovno prolaze kroz velikosrpsko klanje, kao da isto nisu prošli dva puta u 20. stoljeću, uz najavu 1902. godine u šovinističkom srpskom članku „Do istrage naše ili vaše!“, i to u Zagrebu! Hrvatska bi Srbiju trebala nadzirati politički, ekonomski, i pogotovo obavještajno i diplomatski, ako misli biti uvaženi član ovoga svijeta. Republika Hrvatska trebala bi Srbiju stalno nadzirati, baciti oko na političke događaje u Beogradu, kao oko sokolovo, ako ne misli ponavljati tragičnu povijest 20. stoljeća.

I na kraju, Hrvatska bi trebala postati jedna bolja i kvalitetnija država, ali koliko smo sami spremni tome pridonijeti? Polustinama o Domovinskom ratu (ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu) sigurno nećemo ništa pridonijeti, osim konfuziji hrvatske javnosti koja ionako više ne zna tko je tko, tko je što učinio, a tko nije, tko je dobar a tko zao, pošten i nepošten, rodoljub a tko je Juda.

(Ovaj osvrt je posvećen hrvatskim žrtvama, na obljetnicu pada Vukovara, 18. studenog 1991. – 2007.)

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

četvrtak, 15.11.2007.

DOKAZI O ĐAPIĆEVOM NEOFAŠIZMU I ANTISEMITIZMU

Otkad je vijeka i svijeta ima lažova, ali političko društvo u Republici Hrvatskoj je jedno od rijetkih koje štiti lažljivce kao što je Anto Đapić. U društvima demokratskih zemalja lažljivci su prezreni, a u politici na Zapadu možete jednom lagati javnost, i onda je kraj vašoj političkoj karijeri, ali ne u Republici Hrvatskoj. U zemljama zapadne demokracije nema šanse da kao neofašist možete uspjeti u politici, a kao antisemit nemate pravo ni na medijske nastupe, jer kao antisemitski političar automatski spadate pod zakon o lustraciju, a i birači vas u pravilu odbacuju. U Republici Hrvatskoj je drukčija situacija jer kod nas političari koji otvoreno lažu, koji su neofašisti i antisemiti, bivaju redovito od urednika medija pozivani u TV-emisije, i s njima razgovaraju novinari gotovo svih redakcija tiskovnih i elektroničkih medija naše Republike, nikada ne postavljaljući pitanja o političkom ekstremizmu svoga dragog gosta Đapića. Rado viđeni gost hrvatskih medija je Anto Đapić koji utjelovljuje sve tri osobine prezrenih političara na Zapadu: veliki je lažljivac, neofašist je, antisemit, i k tome je optužen kao doušnik zločinačke komunističke „Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije“ (KOS). Predsjednici parlamentarnih stranaka, u pravilu, utrkivali su se tko će prije sa Đapićem u koaliciju jer je vođa hrvatskih neofašista bio poželjna „udavača“. Otkad mu je u studenome 2007. stranački rejting pao ispod izbornog praga od pet posto, po relevantnim istraživanjima javnog mnijenja, utrka oko Đapića se malo stišala, ali ne i simpatije stranačkih čelnika prema lažnom magistru. U Hrvatskoj vladajući političari svojim druženjem i koaliranjem sa Đapićem poručuju hrvatskoj javnosti negativne poruke tipa: nema veze ako krivotvorite magisterij, nema veze ako ste neofašist, nema veze ako ste antisemit, nema veze ako ste doušnik KOS-a, nema veze ako lažete, nema veze ako vam vikendica nema građevinsku dozvolu, nema veze ako vas neki tajkun izravno podmićuje, nema veze ako premlaćujete neistomišljenike, nema veze ako ste ukrali političku stranku, i nema veze ako održavate crnokošuljaške skupove i sablažnjavate javnost. Iako je Anto Đapić 1999. održao crnokošuljaški marš u Rijeci, i prijetio likvidacijom komunista, nekadašnji riječi gradonačelnik Slavko Linić (SDP) izjavljuje 2006. na Radiju 101 da je Anto Đapić poželjan koalicijski partner njegovoj stranci. Zanimljivo.

Od 2002. traje nagla transformacija Đapićeve (otete) stranke HSP iz desničarske, neofašističke u navodno konzervativnu stranku desnog centra. Kao znak početka „reforme“ Đapić je za simbol svoje stranke nametnuo vuka, i novinarima doslovno poručio da „vlak dlaku mijenja, ali ćud nikako“. Time je lažni pravaški čelnik poručio svojim pristašama da radi međunarodne javnosti mora popraviti svoj imidž, ali da ostaje sve po starom, t.j. ustaški poglavnik ostaje politička vodilja ukradene Hrvatske stranke prava, samo poglavnikove portrete ne smije više držati u ustaškom Glavnom stanu svoje stranke nego samo privatno, i na onim političkim tribinama na koje ne dođu novinarke i novinari. Zašto Anto Đapić želi popraviti imidž?

Kao budući koalicijski partner Hrvatske demokratske zajednice Anto Đapić mora pokazati da raspolaže papirom na kojemu piše: prolaz; taj papir je upisnica u Europsku narodnu stranku, sa sjedištem u Bruxellesu, gdje je HDZ pridruženi član i gdje se zalaže za Đapićev HSP. S obzirom da do 2002. u očima međunarodne zajednice Đapić nije postao demokrat, čak ni uz pomoć angažmana dvojca bez kormilara iz HSLS-a, Tončija Tadića i Miroslava Rožića, Mate Granić dobio je zadatak da HSP profilira u modernu stranku desnog centra kako bi Đapić konačno mogao postati i ministar, nakon što je odgulio nekoliko saborskih mandata, ni luk jeo, ni luk mirisao. Iako je trebao ispast iz Sabora još 1995. godine, jer HSP nije prešao izbori prag od pet posto glasova, Đapić je ipak ušao u Sabor jer mu je Tuđmanov režim izravnom akcijom pomogao da na umjetan način prijeđe izborni prag, dobivši, ni manje ni više nego „5,01%“ glasova. Mate Granić, poznat po tome što ga je USKOK uhvatio na zagrebačkom groblju Mirogoj s prstima u pekmezu odnosno snimio ga je kako prima mito, nikada nije optužen od državnog odvjetništva jer je optužnica pala iz političkih razloga u vodu, a šef Uskoka dobio je nogu u zadnjicu; ne smije biti optužen nekadašnji ministar vanjskih poslova RH iz Tuđmanova doba, ali ne zbog toga, nego tko će onda Đapiću priskrbiti pozitivni ugled u svijetu? Tako je Đapićev putujući diplomat, odlično plaćen od Đapića (čitaj: iz hrvatskog državnog proračuna) zadužen za usluge širenja dezinformacija po svijetu, i kod kuće. Film režisera Jakova Sedlara o „Đapićevim korijenima“ tipični je propagandistički uradak po uzoru na uratke majstora propagande Josepha Goebbelsa, dakle, sve što se tiče Đapićeve biografije, osim datuma i mjesta njegova rođenja, u tom je sramotnom filmu krivotvoreno, a posebno onaj dio od cca. 10 sekunda u kojemu Đapić govori da je odlaskom Dobroslava Parage iz Hrvatske stranke prava otišao i neofašizam iz stranke. Sramotno, lažljivo i gnjusno da gnjusnije ne može biti. Upravo suprotno, naime, otkad je Đapić od Predsjednika Franje Tuđmana dobio 28. rujna 1993. na zlouporabu Hrvatsku stranku prava, kako HSP više ne bi bila najozbiljnija oporbena konkurencija Hrvatskoj demorkatskoj zajednici, Đapić je HSP pretvorio u neofašističko strašilo. „Vjesnik“ je 3. lipnja 1993. objavio priopćenje vlade RH u kojemu hrvatska „vlada poziva pravaše da smijene Dobroslava Paraga sa položaja predsjednika stranke, a državno odvjetništvo da protiv Parage poduzme kazneni progon“, jer je pravaški čelnik u Washingtonu tvrdio u Press-clubu da Franjo Tuđman sa Slobodanom Miloševićem dijeli Bosnu i Hercegovinu. Kada nakon toga nije prošao Đapićev uzastopni pokušaj puča u stranci, Franjo Tuđman je izvršio državni udar i oteo HSP njenom pravaškom članstvu i njenom stranačkom predsjedniku. Na političkoj tribini u Kutini je Anto Đapić 1993. „smijenio“ Dobroslava Paragu, i pri tome je iznad predsjedavajućeg stola na navedenoj političkoj tribini Đapićevih malobrojnih pristaša i ubačenih hadezevoaca Anto Đapić sjedio ispod velikog portreta ustaškog poglavnika Ante Pavelića, i to su snimile kamere Hrvatske televizije i prikazale u središnjoj informativnoj emisiji vijesti. To je, dakle, bio prvi čin „transformacije“ u demokrata, kako danas tvrdi Mate Granić jer Mate Granić je za „Jutarnji list“ ove godine izjavio da „Anto Đapić, za razliku od Finija /nekadašnji vođa talijanskih neofašista/ nikada nije davao antisemitske izjave“. Pri tome je izjavio da transformacija Hrvatske stranke prava iz neofašističke organizacije u demokratsku stranku traje preko 10 godina odnosno otkad tu stranku više ne vodi Dobroslav Paraga. (Tu izjavu je Mate Granić namjerno dao, zato što je koji dan prije toga izraelski veleposlanik izjavio da je transformacija Finija iz neofašista i demokrata, u Italiji, trajala najmanje 10 godina, pa da i Đapiću treba toliko. Ako laže koza, ne laže rog:

„Presuda Dinku Šakiću je sramotna za Hrvatsku, i ta je presuda ustupak Židovima“ /Izjava „transformiranog“ Ante Đapića za „Glas Amerike“, 1999. godine/

Kako ne bi ispalo da je to slučajni lapsus, evo sljedeće antisemitske izjave od strane antisemita Đapića:

„Imovina hrvatskim Židovima nije oduzimana za vrijeme NDH nego je davana drugima na upravljanje“ /Izjava Ante Đapića na predizbornom skupu HSP-a u Varaždinu, 1999./

(Povijesna je istina da je imovina hrvatskim Židovima oduzimana od strane ustaškog režima u Nezavisnj Državi Hrvatskoj, i to na način da je oteta i opljačkana, te podijeljena korumpiranom vodstvu ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem, Đapićevom idolu.)

„Nepotrebna je isprika za ustaške zločine protiv Židova koju je izrekao potpredsjednik hrvatske vlade Goran Granić u Yad Vashemu“ /Izjava Ante Đapića na Hrvatskoj radio-televiziji, 2000. godine/

Goran Granić i Stjepan Mesić nisu bili prvi hrvatski političari koji su se ispričali Izraelcima i Židovima zbog holokausta nad hrvatskim Židovima, jer je to još 1991. u Washingtonu učinio predsjednik Hrvatske stranke prava, g. Dobroslav Paraga, kada je osudio ubojstvo židovskog naroda koje je počinjeno na prostoru Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Vodstvo najveće američke židovske organizacije B'nai B'rith prihvatilo je iskrenu sućut i ispriku koju je g. Paraga uputio. Poslije, dok je pravaški prvak Paraga čamio u pritvoru, gdje ga je strpao Franjo Tuđman, bez ijednog dokaza o nekakvoj krivnji, a uoči već dogovorenog susreta osnivača Hrvatskih obrambenih snaga sa glavnim tajnikom Natopakta Manfredom Wörnerom, u Zagrebu, Anto Đapić to je brzio iskoristio i po Zagrebu se šetao u ustaškoj odori, s „U“ na čelu /o čemu postoji fotografija/, a Starčevićev dom je oblijepio s poglavnikovim portretima. Novinari došli, uslikali, i otišli, a Franjo Tuđman za Đapićev neofašizam optuživao Paragu. Međutim, kada su Đapićeve pristaše na splitskoj rivi pozdravljali svog „Führera“ Đapića uzdignutim desnicama, ovaj puta nisu pri ruci bili domaći novinari nego novinar „The New York Times“, tako da je Đapićev neofašizam 1997. osvanuo na naslovnoj stranici tog najutjecajnijeg svjetskog političkog dnevnika. Sada se Tuđman više nije mogao vaditi na Paragu, ali svejedno je Đapić ostao pošteđen bilo kakve kritike od strane prvog hrvatskog predsjednika. Nedavno je Ivić Pašalić u emisiji Željka Malnara, „Noćna mora“, pojasnio o čemu se radi, naime, rekao je kako je HDZ-u bolje odgovarao Đapić nego Prkačin, te je zato SZUP oteo trojicu članova Glavnog stana otete HSP tako da Prkačin 1995. nije mogao smijeniti Đapića. Ono što je Ivić Pašalić preskočio reći je, da je „Feral Tribune“ bio objavio transkript iz predsjedničkih dvora u kojemu se Đapić 1996. nudi Tuđmanu:

„Predsjedniče, ja ću biti Vaš trojanski konj u oporbi“.

Ta autentična Đapićeva izjava nije sprečavala šefa oporbe Ivicu Račana da se druži sa Đapićem, a šefa socijaldemokrata nije smetao ni Đapićev neofašizam. Da li se radi o licemjerstvu?

Pogledajmo kako izgleda transformacija Đapićevog HSP-a, kako tvrdi Mate Granić:

„Anto Đapić je vođa ekstremne hrvatske desnice i predsjednik pronacističke Hrvatske stranke prava“ /Izraelski politički dnevnik „Haaretz“, Jeruzalem, 2005./

Podsjetimo se, službena transformacija HSP započela je, pred novinarima, 2002. godine najavom: „Vuk dlaku mijenja, ćud nikada!“ (Anto Đapić, u Zagrebu, 2002.)

Iako je nedosljedan kao političar, ipak je Stjepan Mesić izrekao 1998. sljedeću istinu o Đapiću, u vrijeme kada Anto Đapić još nije bio postao lažni magistar:

„Đapićeva profašistička stranka koalicijski je partner Tuđmanu. Oni su poznati po takvim stvarima, kao primjerice, mjesec dana prije, posjetili su Vukovar u stotinjak crnih limuzina, u crnim košuljama, sa crnim zastavama, pjevajući pjesme iz Drugog svjetskog rata, fašistički pozdravljajući, s crnim mislima u glavi. Dakle, to je koalicijski partner HDZ-a.“ /Stjepan Mesić, svjedočenje pred Haaškim sudom ICTY, 1998./

Podsjetimo se, Anto Đapić je u razgovoru za „Slobodnu Dalmaciju“, od 31. ožujka 2007. izrekao sljedeće velike laži:

Na pitanje novinara, i konstataciju da je Paraga nedavno prijavio Izraelcima da ste na stranačkoj konvenciji pjevali pjesmu „Jasenovac i Gardiška Stara“, Đapić odgovara:

„Na žalost i gospodin Paraga je dio prošlosti HSP-a, i to one prošlosti u kojoj se ponajviše koketiralo s ustaštvom i NDH (...) Borim se protiv tog Paraginog korova 14 godina, i u svom je inauguracijskom govoru takvu politiku trasirao /1991. na 1. saboru HSP-a/, a sada se od nje ograđuje. Nevjerojatno je da se u njegovom mandatu i pod njegovim blagoslovom tiskaju načela Ustaškog pokreta u stranačkom glasilu, a da u isto vrijeme u SAD-u proziva Hrvatsku za progone Roma, Srba i Židova pod Tuđmanovim režimom. Tu neprincipijelnost i nekorektnost kaznili su na koncu i članovi HSP-a smijenivši ga s čelnog mjesta u stranci. (...) Ali filmske vrpce s Prvog općeg sabora /Hrvatske stranke prava/ potvrđuju i Paragino neoustaštvo, doslovce kako sam ga opisao“.

Kao što je gore navedeno, nisu članovi Hrvatske stranke prava smijenili Dobroslava Paragu s položaja stranačkog predsjednika, nego je Tuđmanov režim pozvao preko režimskog glasila „Vjesnik“ na stranački puč (to je valjda normalno u demokraciji), a državna tijela na kazneni progon Dobroslava Parage (vidi članak u „Vjesniku“, od 03.06.2007. pod naslovom „Paraga izmišlja i iskrivljava činjenice“)

Predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, se za vrijeme trajanja Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava, u Zagrebu, veljače mjeseca 1991. godine, nedvosmileno ogradio od ustaškog režima poglavnika Ante Pavelića u NDH, osuđujući zločine koji su s tim totalitarnim režimom povezani. Da nije tako, ne bi D. Paraga od tada do 1993. bio primljen od cijelog niza čelnika židovskih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i od nekih zastupnika u am. Kongresu koji su židovskoga podrijetla, a koji su snažno podržali hrvatsku nezavisnost, i zahtjeve za uvođenjem demokracije u Hrvatskoj. Da nije tako, ne bi D. Paraga bio dobio potporu najznačajnije američko-židovske organizacije B'nai B'rith iz Washingtona. Mračnu prošlost iz Drugog svjetskog rata je u Hrvatsku stranku prava donio 1990. iz osječkog ogranka Hrvatske demokratske zajednice Anto Đapić, sa ciljem da neoustaškim provokacijama, antisemitskim ispadima, nacističkim salutiranjem i isticanjem poglavnika Pavelića ocrni Hrvatsku stranku prava i njenog predsjednika Paragu koji je bio nepokolebljivi pobornik hrvatske državne nezavisnosti, a HSP bila doslovno jedina stranka koja je u svom programu imala program o otcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije. Zato je KOS JNA poslao Đapića u HSP. Kad su u pitanju neki proustaški, iako ne svi, članci u ondašnjem tiskanom izdanju stranačkog glasila „Hrvatsko pravo“, glavni urednik tog glasila nije bio D. Paraga nego Mladen Schwartz, i upravo je Anto Đapić od Parage ultimativno tražio da Schwartza smijeni, ali ne zbog nekih ekstremističkih stavova koje je Schwartz dao tiskati, i to uvijek onda kada je Paraga bio na službenom putu u SAD, nego zato što je Đapić pravaškom, vodstvu, Paradžiku i Paragi, predbacivao Schwartzovo židovsko podrijetlo. (Poslije je Schwartz sam napustio HSP jer mu je Paragina politika bila „preliberalna“, kako je poručio u novinama.)

„Moje pozivanje na učenje dr. Antu Pavelića odnosilo se na njegov rad u Hrvatskoj stranci prava, od 1919. do 1929. godine, a ne na njega kao na vođu ustaškog pokreta. Osnivanjem NDH ostvarene su vjekovne težnje hrvatskog naroda, no, mi nismo branitelji njihovih postupaka i nametnutog nedemokratskog karaktera vlasti. Svakako, nikada nismo poistovjetili akt stvaranja hrvatske države s režimom koji je vladao. Ustaškog pokreta više nema i nije niti potreban jer ćemo se za nezavisnu hrvatsku državu izboriti demokratskim sredstvima. Uz to, mi smo prvi koji će se boriti da se onemogući bilo kakav nedemokratski postupak prema drugim nacionalnim skupinama u Hrvatskoj (...)“ /Dobroslav Paraga, u „Večernjem listu“ od 25.02.1991., članak pod naslovom „Nismo za ustašku državu“/

Koliko je Đapićev neofašizam transformiran vidi se po ozbiljnoj optužbi Demokratskog centra od Vesne Škare Ožbolt, koji je ove godine optužio Đapićev HSP da su jurišnici Ante Đapića skoro na mrtvo ime prebili dužnosnika Demokratskog centra, g. Lujanca, zato što je kao nekadašnji član HSP-a svjedok o korupciji koju Đapić generira. Tisak je zatim pisao kako je gradonačelnik Đapić u Osijeku huškao policiju da uhiti skupinu Roma ispred osječke dvorane u kojoj se održavao izbor za najbolju hrvatsku pjesmu na Euroviziji. Treba napomenuti da Romi nisu demonstrirali nego su veselo svirali i zabavljali one Osječane koji nisu dobili kartu za navedenu predstavu. Ali, Đapić izjavljuje: „Dok sam ja gradonačelnik, U Osijeku neće biti narodnjaka“ /„24 sata“, 24.-25.04.2006./ Ove godine je jedan Rom ozbiljno „svirao“, ravnajući Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, na poziv hrvatskog direktora tog orkestra, ali to se nije sviđalo Đapićevom dužnosniku u Dubrovniku, pa je ovaj prebio skoro na mrtvo ime direktora Dubrovačkog simfonijskog orkestra, predbacujući mu što je pozvao „Srbina“ da svira u Hrvatskoj (o tome je pisao tisak u Hrvatskoj, na pr. „Jutarnji list“). Nije se radilo o Srbinu nego o njemačkom državljaninu romskoga podrijetla, a da se i radilo o Srbinu, opet se radi o Đapićevom rasizmu jer, Anto Đapić se od tog rasističkog napada nije ogradio nego je samo najavio istragu, a rezultat „istrage“ hrvatska javnost do danas nije saznala.

„Strah me je za moje, sve dok se jedan Đapić šeće u uniformi i diže ruku na ustaški pozdrav, i pjevaju pjesme koje sam ja slušala u logoru“ (Gospođa Cvetko u Voice of America/Glas Amerike, 06.07.1998./

Svoj prvi antisemitski ispad je Đapić imao, kao što je navedeno, kada ja Paragi i Paražiku predbacio židovsko podrijetlo Mladena Schwartza, a prvi javni antisemitski ispad je Đapić imao 1993. godine kada je izjavio sljedeće:

„Nikako ne mogu dopustiti da je Dobroslav Paraga u kojem teče, uz hrvatsku i židovska krv, veći Hrvat od tolikih Hrvata koji položiše svoje živote za NDH od Bleiburga pa do Vukovara“ /“Večernji list“, travanj 1993./ Nakon toga je Anto Đapić isključen iz članstva Hrvatske stranke prava.

„Ustaški pokret je biser u hrvatskoj povijesti. Bez ustaškog pokreta ne bi bilo Hrvatske. Ustaštvo je najsvjetlija vertikala Hrvatske stranke prava!“ /Anto Đapić u „Novom listu“, 7. travnja 1997./

Na listi fašista u 20.-21. stoljeću, internetske enciklopedije Wikipedia, nalazi se kao jedan od šestorice hrvatskih fašista Anto Đapić. /List of fascists/

Gdje je odgovornost bivšeg premijera Račana (SDP) i aktualnog premijera Sanadera (HDZ) koji su promovirali i zagovarali antisemita i neofašista Đapića, prešućujući Đapićev antisemitizam i neofašizam, odnosno njegovu mračnu prošlost?

utorak, 13.11.2007.

KAKO JE HRVATSKA ZBOG FELACIJA ZAKASNILA NA VLAK ZA DEMOKRACIJA

Godine 1998. održani su pravaški dani na Capitol Hillu gdje je gostovao borac za hrvatsku nezavisnost Dobroslav Paraga, poznat američkim parlamentarcima iz 1989. godine kada je U.S. Congress u oba parlamentarna doma, u gornjem domu, u Senatu, i u zastupničkom domu, u Kongresu, izglasovao rezoluciju broj 169 kojom su SAD u konačnici stavile ključ u bravu svojoj jugoslavenskoj miljenici SFRJ. Rezolucija je bila naslovljena na osobno ime i prezime Dobroslava Paraga što je rijetkost u povijesti tog najstarijeg parlamenta novovijeke demokracije. Osim Parage takvu je čast imao jedino veliki Aleksandar Solženjicin, žrtva komunizma kao Paraga. Nakon rezolucije 169 su Paragu dočekale salve optužbi iz režimskog jugokomunističkog tiska, i to beogradskog i zagrebačkog, podjednako iz „Politike ekspress“, Borbe“, „Vjesnika“, i sarajevskog „Oslobođenja“. Predvodnik medijske hajke protiv Parage bio je u Zagrebu Vladimir Drobnjak, današnji Sanaderov vladin izaslanik u pregovorima s Europskom Unijom. Nakon toga su u Kongres stizale optužbe na Paragin račun da je predvodnik navodno „nacističkih“ vojnih formacija HOS, ali je i takve lažne optužbe Paraga demantirao na Capitol Hillu. Gorki okus u ustima ostao je jedino zbog toga što su navedene optužbe dolazile iz točno dva izvora: iz Beograda, putem velikosrpske Miloševićeve lobistice u Kongresu, Helen Delich-Bentley, i putem hrvatske diplomacije po nalogu predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana. Kada je četvrti puta boravio na Capitol Hillu, 1998. godine, kongresnici su hrvatskog borca za ljudska prava Dobroslava Paragu obavijestili da je Franjo Tuđman iz hrvatskog državnog proračuna plaćao tri američke lobističke tvrtke da o njemu i njegovoj politici šire opasne i prljave laži.

Dana 2. ožujka 1998. godine su predsjednici najvažnijih parlamentarnih odbora američkog Kongresa, Odbora za nacionalnu sigurnost, Odbora za vanjske poslove, Odbora za ljudska prava, Odbora za borbu protiv antisemitizma, i Odbora za pravosuđe, te predstavnici pododbora, zajedno sa 12 kongresnika predložili Zastupničkom domu SAD rezoluciju broj 375...

„Kojom se podržavaju napori Dobroslava Parage da se postigne veće poštivanje demokratskih i ljudskih prava u Hrvatskoj.

Dobroslav Paraga, koji je dva puta bio prihvaćen od Amnesty International kao politički zatvorenik savjesti, izvrgnut je nedaćama zato što otvoreno poziva vladu Republike Hrvatske da poštuje osnovna ljudska prava svih stanovnika Hrvatske.
Dobroslav Paraga bio je suđen u tri navrata pred sudovima bivše Jugoslavije (...)
Godine 1986. g. Paraga je tužio jugoslavensku vladu za povrede koje je zadobio od zatvorskih službenika za vrijeme svog utamničenja; režim i sud u Zagrebu osporavali su mu pravedno suđenje, o čemu je podnijet u State Departmentu godišnji izvještaj o primjeni ljudskih prava za 1987. godinu. Vlada Jugoslavije zabranila je 1987. gospodinu Paragi javno progovoriti o svojim iskustvima političkog zatvorenika, a vlada Republike Hrvatske nastavila je tom zabranom protiv osnovnih političkih i ljudskih prava g. Parage.
Vlada Republike Hrvatske progonila je Paragu zbog kritiziranja svoje zemlje u Sjedinjenim Američkim Državama 1993. godine /kritika podjele BiH između Tuđmana i Miloševića/, i nakon toga mu je oduzeto mjesto zamjenika predsjednika Odbora za ljudska prava u Saboru Republike Hrvatske. (...)
Pošto je Dobroslav Paraga došao na Zapad progovoriti o kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj,
Pošto po povratku u Hrvatsku Dobroslavu Paragi prijeti ponovno zatvor zbog njegova otvorenog kritiziranja vlade u kršenju ljudskih prava, i
Pošto je 1998. godine Dobroslav Paraga pozvao hrvatsku vladu da poduzme slijedeće radnje:

(1) da uspostavi neovisne telvizijske i radio-postaje u Hrvatskoj;
(2) da omogući medijima slobodu izjašnjavanja;
(3) da omogući slobodne i poštene izbore u Hrvatskoj;
(4) da uspostavi slobodno sudstvo i sudbenu vlast koja bi bila neovisna od vladajuće ili bilo koje druge stranke u Hrvatskoj;
(5) da ustanovi neovisnu Hrvatsku stranku prava (HSP) koja je nezakonito raspuštena 1993. godine, uključivši i vraćanje u Saboru pet (5) mjesta Hrvatskoj stranci prava, i
(6) da okonča teror i zlouporabu sudstva koju hrvatska vlada primijenjuje prema Dobroslavu Paragi i Hrvatskoj stranci prava, neka se donese Zaključak, da je mišljenje Donjeg doma Kongresa da hrvatska vlada: (...)“ G. Ed Towns, član Kongresa.


Rezolucija je bila podnijeta Odboru za vanjske poslove, i Zaključak je bio da se donese (američki) zakon kojim bi se od hrvatskih vlasti zahtijevalo sve ono što je Dobroslav Paraga zahtijevao od hrvatske vlade i predsjednika Tuđmana koji je na Paragine zahtijeve imao gluhe uši. Na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost (VONS) je Predsjednik Tuđman izjavio da će „radije dopustiti da se raspadne Republika Hrvatska nego što će Paragi vratiti natrag stranku“ (HSP).

Gospodin Paraga zahtijevao je 1998. sve ono što danas od hrvatske vlade traži Europska komisija prilikom aktualnih pregovora o pristupanju Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske Unije, izuzev zahtjeva za povratkom Hrvatske stranke prava njenom članstvu i legitimnom i legalnom predsjedniku Paragi, jer to ne rješava europska izvršna vlast nego sudska, Europski sud za ljudska prava, u Strasbourgu.

Iako je pitanje da li aktualne (korumpirane) kriptokomunističke vlasti u Republici Hrvatskoj uopće jesu u stanju ispuniti sve kriterije za pristupanje u članstvo Europske Unije, posebno reformu pravosuđa, i pitanje velike političke korupcije koja hara Hrvatskom, postavlja se pitanje zašto sve te reforme nisu već prije 10 godina bile provedene, ili u najmanju ruku započete?

Bile bi započete da je Kongres donio zakon na osnovi predložene rezolucije broj 375 Predstavničkog doma Kongresa Sjedinjenih Američkih Država, ali u to je vrijeme započela afera „felacio“ na relaciji jedne mlade praktikantice u Bijeloj Kući i glavnog stanara te Kuće, tako da je Kongres bio okupiran suđenjem američkom Predsjedniku zbog davanja lažnog iskaza, a rezolucija o Hrvatskoj pala je u drugi plan. Tako je Hrvatska, zbog felacija, zakasnila na vlak za demokracija, odnosno, kao što svatko normalan uočava, u Hrvatskoj ni danas nema demokracije, čim se uhićuju blogeri i novinari, čim je TV-sustav zatvoren za političke faktore izvan kontrole HDZ-a i SDP-a, čim vlada cenzura na najvećoj i nacionalnoj Hrvatskoj radio-televiziji na kojoj postoji crna lista s imenima političara koji ne smiju nastupati, kao što je Dobroslav Paraga, iako Ustavni sud nije gospodinu Paragi zabranio nastup i političko izjašnjavanje, jer je cenzura po Ustavu RH protuustavni akt koji se kažnjava zatvorom, ali ne i u Hrvatskoj. Demokracija podrazumijeva demokratski izborni zakon koji u Hrvatskoj ne postoji, a umjesto toga imamo nedemokratski D'Hontov izborni zakon, nema otvorenih izbornih lista nego zatvorene liste s voditeljem liste, tako da birači glasuju za mačka u vreći jer ne znaju tko je sve na listama, kakvog su profila predizborne kandidatkinje i kanditati, te nema dvokružnog glasovanja u izbornim jedinicama kao osnovni uvjet demokratskih izbora.

Rezoluciji 375 prethodilo je pismo predsjednika različitih Odbora američkog Kongresa, od 24. veljače 1998, upućeno Predsjedniku Clintonu u kojemu se tražilo isto što i u rezoluciji, dakle, demokratske reforme u Hrvatskoj. Uz to su novinari Jack Anderson i Jan Moller imali 16. ožujka 1998. interview s Dobroslavom Paragom, objavljeno u „The Washington Postu“. U članku je riječ o Tuđmanovu teroru nad Paragom i njegovim političarima, hrvatskim braniteljima, i članovima stranke.

Prilikom svog povratka u Zagreb, Paraga je u svom privremenom sjedištu, s obzirom da se sjedište stranke nalazi pod okupacijom režima, održao konferenciju za tisak koja je u tisku prenijeta djelomično, a na Hrvatskoj televiziji na način da je pušten trominutni snimak sa tiskovne, ali umjesto Parage govorili su Vladimir Šeks i Zdravko Tomac. Bivši komunist Tomac, tada dužnosnik Socijaldemokratske partije, reče da je „Paragin posjet Washingtonu beznačajna stvar, i da si Paraga umišlja da je neka veličina, iako pojedinac u svjetskoj politici ništa ne znači“. Dva mjeseca poslije je beznačajni Tomac hvalio Račanov posjet State Departmentu i hrvatskom veleposlaniku Miomiru Žužulu, za kojeg je londonski The Economist nedavno ustvrdio da je „gori od beskorisnih“. Naime, umjesto demokratskih reformi u Hrvatskoj kroz pritisak američkog zakona, američki veleposlanik u Zagrebu, William Montgommery, poveo je za ruku Račana i Budišu, i odveo ih u Washington na predstavljanje u State Department, i tako je nastala nova vladajuća koalicija u Hrvatskoj 2000. godine. Kao što vidimo, hrvatska javnost još uvijek čeka da se završe reforme, započete još u doba politkomesarke Milke Planinc, 1981. godine, a završit će, koje godine ?

petak, 09.11.2007.

"SAM SE SEBI GADIM"

“Sam se sebi gadim”, znao je reći Anto Đapić dok je u središnjici Hrvatske stranke prava, u Starčevićevom domu u Zagrebu, držao noge na stolu i besposličario. U Zagreb je stigao tek nedavno, te “krajinsko” pobunjeničke 1990. godine kada ga je Branimir Glavaš nogirao iz Hrvatske demokratske zajednice, i to zbog, ni manje ni više nego njegova ekstremizma. Dok je prilikom svog dolaska iz Osijeka u Zagreb čekao da se ujutro otvore uredi Hrvatske stranke prava, noć je prespavao na klupi kraj kolodvora. Hlače je tada mršavi Đapić vezivao špagom – love za remen, makar iz skaja, nije bilo, takva su bila vremena.

Anto Đapić predstavlja najgoru “akvizciju” HSP-a u povijesti, gori je od Frana Folnegovića i drugih pravaških Juda koji su početkom 20. st. preko noći napustili nauk Oca domovine Ante Starčevića, i, poput Frana Supila se okrenuli velikosrpskom advokatu, slatkorječivom Masaryku koji je tu Starčevićevu generaciju hrvaskih političara preodgojio u kratkom roku, usmjerivši ih prema jugoslavenskoj ideji jer je češki profesor u Jugoslaviji vidio dobru krinku za stvaranje “Velike” Srbije kao alibi za stvaranje “Velike” Češke pod krinkom Čehoslovačke. Tako su koncem Prvog svjetskog rata Slovaci i Hrvati postali Masarykove žrtve. Lukavi Masaryk svoju je balkansku politiku nadogradio na temelju političke ostavštine jugofila Josipa Jurja Strossmayera, sina njemačkih useljenika u Hrvatsku za kojega je ugarska tajna policija imala podeblji dosje o njegovim moralnim posrtajima, nebitno možda za “hrvatske” političare današnjice, ali bitno ako obnašate dužnost biskupa Rimokatoličke crkve. Prvom predsjedniku Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti u Zagrebu (JAZU), koju je mecena Strossmayer financirao, povjesničaru Račkome, u jednom je pismu priznao da mu je car dao ultimatum – Biskupe, ili će te provoditi moju politiku, ili Vas u politici ne će biti! To pojašnjava Strossmayerovu zaslugu da je Hrvatska 1868. postala ugarska pokrajina s autonomijom nešto većom nego što su Indijanci imali u rezervatima Sjedinjenih Američkih Država u isto vrijeme. Kako bi od svijeta sakrio svoje grijehe, i kompenzirao veleizdaju Hrvatske, Strossmayer je postao veliki mecena, darovao je novac za izgradnju prekrasne i velebne katedrale u Đakovu. Po velični materijalnih dobara koje je Strossmayer sponzorirao, prepoznaje se stupanj njegove veleizdaje. Po čemu će se pak mjeriti veleizdaja lažnog magistra?

Put Đapićeve izdaje počeo je davno prije njegove provokatorske uloge u Hrvatskoj stranci prava, još onda kada je pod osnovanom sumnjom postao doušnikom “Kontraobavještajne službe” tzv. “Jugoslavenske narodne armije” (KOS JNA). Njegov doušnički dosje svojedobno je objavio zagrebački tjednik “Nacional”, ali nikakve reakcije povodom toga na parlamentarnoj političkoj sceni Republike Hrvatske nije bilo. Franju Tuđmana, Ivicu Račana, Ivića Pašalića, Ivu Sanadera, Branimira Glavaša, Đurđu Adlešić i mnoge druge hrvatske političare i političarke nije uopće bilo briga što se srdačno druže s jednom personom koja je u vrijeme velikosrpske agresije bila doušnikom Beograda. Kad je Franjo Tuđman saznao što mu je tajna služba razotkrila, da je Anto Đapić doušnik, ucijenio ga je njegovim doušničkim dosjeom, pridobivši ga za doušničku suradnju na razbijanju Hrvatskoj demokratskoj zajednici najvećeg oporbenog konkurenta – Hrvatske stranke prava koja je jedina od svih stranaka imala program o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, i što je još važno, pridobio je Đapića za onemogućavanje i kompromitiranje njena predsjednika Dobroslava Parage, jedinog istinskog oponenta Franji Tuđmanu, dok je Račan bio Tuđmanov posilni, kao i svi drugi na političkoj sceni lažnog višestranačkog sustava. O kakavoj žabokrećini se radi svjedoči izjava Savke Dabčević Kučar kada je Dobroslavu Paragi rekla: “Paraga, Vi i ja jedini nismo korumpirani u ovom Saboru”. Poslije je samu sebe demantirala kada joj je Milan Bandić za mali novac prodao dvije mirogojske grobnice u prvom redu na glavnoj “rivijeri” uglednika iz hrvatske povijesti (naravno, kako koji “uglednik”) koje na tržištu vrijede 10 puta više, dakle, malo bogatstvo za običnog čovjeka današnjice kojemu su vlastodršci namijenili ulogu kmetova Franje Tahija.

Anto Đapić je u HSP-u bio jedan luftiguz, niš’ koristi, i nije imao nikakvu značajniju ulogu u stranci u kojoj je njeno vodstvo na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom pripremilo stanovništvo Hrvatske na oružanu obranu od velikosrpske agresije, jer su smatrali da su stanovnici Banskih dvora zaspali, a Predsjednik Republike Hrvatske da ima neke druge planove o hrvatskoj sudbini nego što su zborili za vrijeme prve predizborne kampanje 1990. godine. I nakon što je Tuđmanov režim izvršio prvi napad na pravaše, kada je u rujnu 1991. godine ubijen nekadašnji predsjednik Saveza studenata Hrvatske iz doba Hrvatskog proljeća, i dopredsjednik HSP-a, te načelnik Hrvatskih obramebnih snaga (HOS), g. Ante Paradžik, na njegovo je mjesto došao Anto Đapić, najgori mogući izbor da jedan dezerter iz Osijeka naslijedi časnog hrvatskog viteza Paradžika, makar ga je naslijedio samo formalno. Politiku je tako i tako vodio Dobroslav Paraga, a Đapić je imao ulogu odprilike kao što portir ima na javnom toaletu.

Međutim, onda kada je Franjo Tuđman smatrao da je krajnje vrijeme da se konačno obračuna sa čovjekom s kojim je osamdesetih godina 20. st. nebrojene sati provodio u razgovoru o hrvatskoj budućnosti, poslao je Đapića na Paragu, nakon što ni presretanje pravaškog prvaka Parage od strane specijalne policije otvaranjem rafaljne paljbe na zagrebačkom asfaltu nije dovelo do smrti tog borca za ljudska prava - kako se nije sam nazvao nego kako ga je nazvao predsjednik Savezne Republike Njemačke, g. Richard von Weizsäcker, i senatori američkog Kongresa kada su rezolucijom broj 169 dana 2. kolovoza 1989. izrazili poštovanje prema žrtvi jugoslavenskog komunizma Dobroslavu Paragi. Kod kuće, u domovini, vladajuća garnitura bivših komunista i udbaša naravno da nije odala poštovanje prema Dobroslavu Paragi nego je prema njemu upućivala, ne samo verbalne psovke i prijetnje, nego i metke i bombe, istovremeno lažući o njemu, klevećeći ga, jer ako su se komunisti u nečemu usavršili onda je to u laganju, pravi su majstori laganja (izuzev onih rijetkih komunista koji su bili komunisti iz ideala). Kada ni montirana i lažna optužnica pred Vojnim sudom RH nije urodila Paraginom osudom, i izricanjem dugotrajne zatvorske kazne zato što se drznuo uplitati u dogovor između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine, vrhovnik i nekadašnji Titov general i partizanski politkomesar, koji nije uživao ugled ni među svojim partizanima, je na Dobroslava Paragu poslao Đapićeve neofašističke jurišnike. Zanimljivo je da Anto Đapić 1991. nije propustio priliku ni na jednoj političkoj tribini Paraginih pristaša da pravaše pozdravi nehrvatskim fašističkim pozdravom dizanjem desne ruke uvis, i još zanimljivije je da je to činio uvijek onda kada Dobroslav Paraga nije bio nazočan. Uglavnom, kada je luftiguz pokušao u proljeće 1993. izvršiti stanački udar, po svim demokratskim procedurama isključen je iz članstva Hrvatske stranke prava. I tu bi, dakle, na ulici, završila “karijera” jednog dripca da nije bio dobio potporu cijelog vladajućeg udbaškog režima.

Kada drukčije nije išlo, boljševičko CRO-pravosuđe doslovno je iz državnog registra zastupanja stranke HSP izbrisalo ime D. Parage i upisalo imena Ante Đapića i njegova mentora Borisa Kandarea, koji će poslije obojica sudjelovati u lažiranju Đapićeva magisterija. U to je vrijeme i pravaška zvijezda Ante Prkaćin počinio izdaju, te je izjavio da se njegov predsjednik zove Mate Boban – krvnik generala Blaža Kraljevića, uz odgovorni vrh oko vrhovnika. Kad se tome pribroji i bivši pravaš Krešimir Pavelić koji je na Vojnom sudu RH svjedočio protiv Parage u korist tužiteljstva, onda je već skoro polovica pravaškog vodstva počinila izdaju, što se u toj mjeri nije dogodilo ni Ocu domovine Anti Starčeviću kao što se dogodilo Dobroslavu Paragi. Na protustatutarnom stranačkom “saboru” u Kutini 1993. godine, Anto Đapić i Ante Prkačin trijumfirali su u svojoj izdaji nad Paragom, navodno “smijenivši” Dobroslava Paragu s mjesta predsjednika Hrvatske stranke prava za koju je Paraga dao 1990. inicijativu da se obnovi kad je vidio da Franjo Tuđman rješenje hrvatskog pitanja vidi isključivo unutar avnojskih granica Jugoslavije, a hrvatsko osamostaljenje “tek s godinama”. (Već su i posljednje kolonije u Africi raspuštene, a Hrvati nisu trebali 1990. dobiti svoju državu, nego tek s vremenom!?) Paraga nije kutinskoj političkoj tribini bio nazočan jer niti jedno tijelo Hrvatske stranke prava takav jedan skup nije sazvalo, a uzurpatori, bivši članovi Hrvatske stranke prava, Kandare i Đapić, “smijenili” su Paragu pod portretom ustaškog poglavnika Ante Pavelića, uz prijenos Hrvatske radio-televizije i prikazivanje u udarnoj emisiji vijesti. Franjo Tuđman je, inače, Paragi stalno predbacivao navodni “neofašizam”, koji dakako nije bio Paragin nego Đapićev, ali kada je Đapić nastavio sa svojim neofašističkim ispadima, to za Tuđmana više nije bio problem, a za sve osude koje su zbog toga stizale nakon 28. rujna 1993. stizale na račun Republike Hrvatske iz međunarodne zajednice je sve optužbe licemjerno prebacivao na Dobroslava Paragu koji je trebao postati žrtveno janje Tuđmanove pokvarenosti. Iako je Francek cijelo vrijeme znao da je Anto Đapić doušnik KOS-a, u tisku je lažno optužio da je to navodno Dobroslav Paraga, koji ga je zbog toga tužio nadležnom sudu za klevetu, i vjerovali ili ne, ali proces i danas traje, i trajat će dok se hrvatsko pravosuđe zbog protustavnih radnji vlasti i samih nekih sudaca ne raspadne, ili konačno preobrazi u pravnu državu. Jedini koji se cijelo vrijeme držao hrvatskog ustava bio je Dobroslav Paraga.

Kad je Bog uzeo Franji Tuđmanu mjeru, Račan, novi premijer, preuzeo je satelita HDZ-a Antu Đapića pod svoju zaštitu, pa i u koaliciju, zašto ne – neokomunisti idu zajedno s neofašistima, kao Hitler i Staljin 1939. Uglavnom, navodni predsjednik otete Hrvatske stranke prava Anto Đapić postao je prva politička kurva na štajgi – tko nudi više, s njim Anto ide, bez pardona. Od onih vremena kada se špaga nosila oko tankog struka, do proporcija japanskih sumoboraca prošlo je preko desetljeće, u kojemu se Đapić naradio “Sieg-Heil” pozdrava diljem Hrvatske, završivši i na naslovnoj stranici The New York Timesa kao balkanski “Nazi”. Kad je trebalo zaprijetiti pripadnicima srpske nacionalne manjine, Anto je bio pri ruci, kad je s Milanom Đukićem trebalo mlatiti janjetinu i ispjati brlju, Đapić je bio pri ruci da se obilježi koalicija sa srpskom strankom, kad je trebalo održati crnokošuljaški marš u Rijeci, i zaprijetiti likvidacijom komunista, evo opet neustrašivog Đapića u prvim redovima, a za to vrijeme je oteta Hrvatska stranka prava zabilježena u svim međunarodnim tijelima kao vodeća balkanska neofašistička stranka. U centralnim komitetima HDZ-a i SDP- cvjetali su od sreće što imaju takvog trojanskog konja u oporbi, jer im je Đapić osiguravao neprekidnu vladavinu u, ionako razbijenom i uništenom hrvatskom višestranačju. Taman kada je pomislio da je Boga uhvatio za bradu, novopećeni hrvatski milijuner Anto Đapić morao je spoznati da nije glavni ni u mjesnoj zajednici osječke Retfale gdje gubi izbore od političkih anonimusa kakav je bio i on 1990. godine. Uspješno ocrnjivanje Parage kod kuće, i neuspješno ocrnjivanje Parage u svijetu, vratilo se Đapiću kao kad ludi glupan glavom tresne o beton, misleći da u bazenu ima vode. Oteta HSP nije primljena u međunarodnu konzervativnu asocijaciju demokratskih stranaka, čak niti uz preporuku Ive Sandera koji je na preporuku uspio u Europsku narodnu stranku ugurati velikosrpsku stranku Vojislava Koštunice. I tako će Anto Đapić ući u povijest pod onom onom narodnom

1) Oteto, prokleto! i
2) Tko drugome jamu kopa, …

Pravaška ruka pravde, 9. studenog 2007. godine, na obljetnicu pada Berlinskog zida!


PS: u prilogu članak iz “Nacionala”…

Zagrebački tjednik NACIONAL je 27. studenoga 2001. godine u članku pod naslovom «SIS posjeduje dosje Mate Arlovića u kojem se tvrdi da je on špijun KOS-a» objavio dokumente vojne obavještajne službe Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) koji pored saborskog zastupnika Socijaldemokratske partije Mate Arlovića navode i saborskog zastupnika i predsjednika Hrvatske stranke prava Antu Đapića kao bivše agente i doušnike jugoslavenske vlade. U članku je navedeno sljedeće: «(…) Kao što je već otkrio Mladen Ružman, pomoćnik ministra obrane za sigurnosna pitanja, u arhivi tajne službe MORH-a postoje dosjei pet političara i 15 novinara. Nacional je iz pouzdanih izvora doznao, da u SIS-u postoji opsežan dosje predsjednika HSP-a i saborskog zastupnika Ante Đapića kojeg su tajni vojni agenti obrađivali pod sumnjom da je bio doušnik KOS-a, ali i zbog toga što je bio jedan od čelnika Hrvatskih obrambenih snaga (…)Nacionalu je također potvrđeno da je na udaru SIS-a godinama bio osnivač Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, sadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. (…) Nacional ima «Službenu zabilješku» Sigurnosno-informativne službe od 1. travnja 1992. u kojoj je navedeno da S.I.S. «kao posebno zanimljive suradnike Kontraobavještajne službe JNA, a koje je otkrila Sigurnosno-informativna služba» ističe, među ostalima i Arlović Matu, kodnog imena «Vrbik». (…) S.I.S. je obrađivao i punih deset godina čuvao tajni dosje predsjednika Hrvatske stranke prava i saborskog zastupnika Ante Đapića. Njega je tajna policija zavela u evidenciju jer je bio sumnjiv i kao agent Kontraobavještajne službe i kao jedan od šefova Hrvatskih obrambenih snaga. (…) Ime Ante Đapića nalazi se u «Službenoj zabilješki» Sigurnosno-informativne službe od 1. travnja 1992. godine, među «posebno interesantnim suradnicima Kontraobavještajne službe JNA, a koje je razotkrio S.I.S.». Zanimljivo je da se Đapićevo ime nalazi ispod popisa od desetak «suradnika Kontraobavještajne službe JNA koje je Sigurnosno-informativna služba do sada otkrila, a s kojima je raščistila», među «posebno interesantnim suradnicima Kontraobavještajne službe», jedno mjesto iznad Mate Arlovića. Nacional je doznao da je S.I.S. raspolagao informacijama o kontaktima Ante Đapića s agentima Kontraobavještajne službe, no Đapićev je dosje doživio procvat nakon što je zajedno s Dobroslavom Paragom počeo zapovijedati Hrvatskim obrambenim snagama, koje su zapravo bile paravojne postrojbe Hrvatske stranke prava, i koje su potpuno izmakle kontroli Ministarstva obrane Republike Hrvatske. S.I.S. je Antu Đapića sumnjićio da je huškao pripadnike Hrvatskih obrambenih snaga da nose crne košulje, ustaške simbole, pozdravljaju nacističkim pozdravom te da ne slušaju naredbe Glavnog stožera Hrvatske vojske. (…) Istodobno Đapić je bio potpuno neukrotiv, odbijao je svaki poziv na razumno ponašanje i potpuno se otrgnuo kontroli Ministarstva obrane i Glavnog stožera. Takvo je ponašanje navelo agente Sigurnosno-informativne službe da posumnjaju u iskrene domoljubne pobude Ante Đapića jer su on i pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga ustašoidnim ispadima nanosili golemu štetu ugledu Hrvatske i njenom oslobodilačkom pokretu. (…) Stoga je u tadašnjem državnom vrhu brzo zaključeno da Anto Đapić možda sve to radi sračunato kako bi kompromitirao novu hrvatsku državu, a da to čini po nalogu starih naredbodavaca iz Kontraobavještajne službe. Premda je S.I.S. strpao Đapića na listu i u isti špijunski koš kao i Matu Arlovića, obavještajni analitičari upozorili su Nacional da u ponašanju njih dvojice , nakon što je HDZ preuzeo vlast /1990. godine, op.a.), postoje bitne razlike. Dok je Mato Arlović ostao postojan i čvrst član Socijaldemokratske partije i jedan od istaknutijih političara opozicije, premda ne baš i najoštriji kritičar Hrvatske demokratske zajednice, Đapić se doslovce preko noći od gnjevnog antihadezeovskog buntovnika preobrazio u njegova udvornog političkog slugu. Bivši Đapićevi stranačke kolege tvrde da je on vrlo brzo počeo odrađivati za HDZ najprljavije poslove, a prva mu je zadaća bila da uništi HSP kao hadezeovsku oporbu. Najprije je napravio puč u Hrvatskoj stranki prava, i to tako da je svrgnuo tadašnjeg predsjednika i utemeljitelja stranke Dobroslava Paragu koji je početkom devedesetih bio najžešći kritičar predsjednika Franje Tuđmana među svim oporbenim političarima. (…) Već tada su Đapićevi politički protivnici bili uvjereni da su ga zapravo Franjo Tuđman i Gojko Šušak pacificirali ucijenivši ga njegovim SIS-ovskim dosjeom. Nakon što je Đapić preuzeo kontrolu nad Hrvatskom strankom prava, ta se stranka preko noći preobratila u političku sluškinju Hrvatske demokratske zajednice. Zauzvrat, tadašnji pravosudni sustav nije ni raspravio tužbe koje su zbog Đapićeve samovolje i kršenja zakonitosti podigli Dobroslav Paraga (…) Štoviše, HDZ je Đapića mazio i tetošio pa je on ubrzo nagrađen stanom u Zagrebu i luksuznim automobilom. Tajni dosje Sigurnosno-informativne službe ima i Dobroslav Paraga koji je svojedobno bio šef Hrvatske stranke prava, a sada je predsjednik minorne Hrvatske stranke prava 1861. Njega je vojna obavještajna služba /Hrvatske vojske, op.a./ obrađivala jer je bio na čelu Hrvatskih obrambenih snaga, ali je zapravo pravi razlog bio taj što je početkom devedesetih /godina 20. stoljeća./ bio najžešći kritičar Franje Tuđmana. (…)»

četvrtak, 08.11.2007.

Titov dokumentirani "antifašizam"

U prvoj ratnoj godini 1941. je u partizanskim redovima na ratištu u NDH bilo najviše Srba. Hrvati u vrijeme protunarodnog „narodnog ustanka“ nisu bili u većem broju zainteresirani za odlazak u šumu (u partizansku ilegalu) zato što je stvorena Nezavisna Država Hrvatska dok se velika Srbija (Jugoslavija) raspala. Komunistička propaganda je srpsko pravoslavni dio stanovništva Nezavisne Države Hrvatske poticala na građanski rat protiv Hrvata. U agitacijskom letku pod naslovom „Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini?“ jugokomunisti su Srbe vrbovali u partizane igrajući na „rusku kartu“, koristeći povijesnu pravoslavnu osovinu Beograd-Moskva (Rusija je 1914. zbog zaštite Srbije od njemačkog napada ušla u Prvi svjetski rat). Iako je Rusija nakon Oktobarske revolucije uništena od komunista (Lenjinovih boljševika), savezništvo Titovih partizana sa Sovjetskim Savezom se srpskom pučanstvu u NDH u propagandi prikazalo kao savezništvo sa „sovjetskom Rusijom“, iako u zbilji komunistički Sovjetski Savez (SSSR) nije imao veze s Rusijom jer se radilo o potpuno novoj državi koja je uspostavljena nakon Oktobarske revolucije. Međutim, partizanska komunistička propaganda igrala je na tradiocionalno savezništvo Rusije i Srbije, što je i urodilo plodom jer se posrbljena* srpska nacionalna manjina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, većina srpskih seljaka u NDH, digla 1941. na oružani ustanak protiv slabo naoružane hrvatske većine. Srpskim seljacima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je Titova propaganda 1941. lagala kako „je nakon njemačkog napada na «Rusiju“ (SSSR) Crvena armija krenula u protunapad (kontraofenzivu), odbacila njemačku vojsku daleko od granica Sovjetskog Saveza, pregazila Mađarsku i upala u Srbiju i NDH te da je pitanje dana kada će doći do bratimljenja „ruske“ i jugoslavenske partizanske vojske u Bosni, što je tumačeno kao dobar razlog da se Srbi dignu na ustanak protiv nove vlasti u NDH, unište hrvatsku državu i uspostave Jugoslaviju. Istina je izgledala drugačije nego u partizanskoj propagandi: njemačke invazijske snage su za vrijeme četničkog i komunističkog ustanka u NDH i Srbiji u ljeto 1941. godine već osvojile glavni grad Bjelorusije i Ukrajine, i duboko zagazile u prostor Sovjetskog Saveza gdje su se u listopadu 1941. doslovno našle pred vratima Moskve i započele bitku za glavni grad Sovjetskog Saveza (Fall Barbarossa – bitka Taifun ili „Oluja“ u kojoj je njemačka dalekometna artiljerija, pozicionirana oko 15 km od Moskve, pogađala Crveni Trg i Kremlj). Istina je također bila da u obnovljenoj Jugoslaviji prevlast ne bi imali Srbi nego komunisti, što je nakon rata i bio slučaj, a drugi je par cipela predstavljala činjenica da je najviše komunista u Titovoj Jugoslaviji bilo srpske nacionalnosti. (* Dr. Ivo Pilar i S.M. Štedimlija su znanstveno dokazali da su pravoslavci iz Hrvatske vlaškog a ne srpskog podrijetla.)

Partizanski „antifašistički“ letak, upućen bosanskim Srbima, pisan, na tri lista, na strojopisu ćirilićnim srpskim pismom, transliterirano na latinicu, i prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik. Partizanski dokument je iz 1941. godine, neposredno nakon oružanog komunističkog ustanka od 22. lipnja. Naslov dokumenta, fonetski:


„ZA ŠTA SE BORE PARTIZANI U BOSNI I HERCEGOVINI“

„Za razliku od svih drugih zemalja svijeta je fašizam u Sovjetski Savez uvezen isključivo izvana, vojnom invazijom fašista, i uvedeno je strano barbarstvo koje su reakcionarne snage svijeta nevjerojatnom oštrinom usmjerile protiv Sovjetskog Saveza /u tom trenutku je u sovjetskim konc-logorima Gulag bilo oko 10 milijuna građana SSSR-a/. Kao unutarnja pojava fašizam ne postoji u Sovjetskom Savezu. Zato uništenje fašizma znači za Sovjetski Savez rješavanje fašističkog neprijatelja iz njihove zemlje, ali i njegovo uništenje izvan granica Sovjetskog Saveza, na njegovu ognjištu, uništenje onih reakcionarnih snaga koje su uzgojile fašizam.
Uništenje fašizma ni u kojem slučaju ne znači samo uništenje fašističke oružane sile na bojnom polju. Uništenje fašizma, kao što si je to u zadatak postavio Sovjetski Savez, predstavlja za svjesne radnike i seljake u okupiranim područjima, ali i u drugim zemljama, kao i istinske patriote i napredne ljudi, sve opljačkane narode, koji su svi prepoznali fašističku opasnost, uništenje fašizma u svim zemljama kao i svih uvjeta i uzroka koji su fašizam omogućili i poduprli. To znači da svaki narod u vlastitoj kući vlastitim snagama uništi petu kolonu i cijelu bandu njegovih izdajica, svaku mogućnost opstanka fašističke bande i da spriječi fašističku propagandu, i da se ne uništi peta kolona, i to ne samo u korist naroda da se oduzme cjelokupna imovina, koja, iz kojeg god kuta gledano, služi fašizmu, nego da organizira svoju demokratsku snagu tako da svaka pojava fašizma bude zauvijek onemogućena. Radničke mase opljačkanih naroda više neće dozvoliti povratak ranijem stanju; zato što je to stanje dovelo do fašizma. Oni žele doprijeti do stvarne narodne demokracije, do stvarnog nacionalnog oblika vlade, jer oni, ne samo da traže bolju sudbinu i koru kruha, oni zahtijevaju da više nikada ne bude ratova i da narodi žive u bratstvu.
Kako bi se osigurala njihova sloboda, i uništio fašizam kao vanjski i unutarnji neprijatelj, kako bi si oblikovali bolju budućnost, narodi zaposjednutih zemalja ne smiju čekati da vanjskom pomoći budu oslobođeni. Najmanje smiju svoje oslobođenje vezati za pobjedu neke imperijalističke sile. Ako žele da se prijašnje stanje ne vrati – a vratilo bi se, samo u još gorem obliku – ako žele sami postati gospodarima vlastite sudbine, ako sami žele tvoriti demokratsku silu, onda moraju slobodu izboriti oružjem u rukama, i u borbi protiv okupatora i svih njegovih sluga. Još za vrijeme njihove borbe moraju stvoriti organizacije za obnašanje vlasti koje su nužno potrebne u narodno-oslobodilačkom ratu, i koja predstavlja jamstvo za buduću slobodu u jednoj istinskoj narodnoj demokraciji. Oslobođenje naroda može jedino biti djelo naroda samih./U tom trenutku su „imperijalističke“ zapadne antifašističke sile Sovjetskom Savezu mjesečno isporučivali po 500 tenkova i 500 borbenih zrakoplova/.
Narodne mase zaposjednutih zemalja moraju same uzeti sudbinu u svoje ruke, i to još tijekom ovoga rata zato što njihove stare krvopije neće čekati da rat završi, nego već i sada vode oštru borbu kako bi ih podjarmili. Pitanje „Što će se dogoditi nakon sloma fašizma?“ ne postavljalju samo narodne mase nego i anti-nacionalna kapitalistička gospoda. Dio njih otvoreno se stavio na stranu fašizma, i igrao je ulogu u izdajničkoj petoj koloni što je omogućilo pljačku njihovih naroda. Narodi koji su za vrijeme rata dospijeli u fašističko ropstvo jako dobro znaju da su izdani od svoje gospode, i da im je njihova izdaja omogućila uspješan otpor.
Stoga je sada vrijeme da se odluči što će se dogoditi nakon propasti fašizma, da li će, naime, fašizam biti uništen ili će pod ovim ili onim izgledom postati vukodlak. Jer, dok Crvena armija već sama svojim pobjedama radi na zahtjevima porobljene radničke mase, dok na tome već rade milijuni pod vodstvom komunističke partije, kapitalistička gospoda pokušavaju svim sredstvima već danas stvoriti stanje za stvaranje podloge povratka na prijašnje stanje, protv narodnog gospodstva. Oni dijele narod, i pripremaju mu nove lisice. Stoga rade otvoreno ili skriveno protiv naroda, protiv Sovjetskog Saveza, protiv partizana i protiv komunističke partije koja vodi ustanak.
Mnogi oficiri četničkih grupa nisu htjeli intervenirati u borbu, i misle da još nije vrijeme. Tek kada su partizani imali velike uspjehe i oslobodili velika područja zemlje /Jugoslavije/ počeli su sudjelovati /u borbi/ ali i tada ne svi iskreno, i jedan dio njih je pripremio početak izdaje. Narod ih je smatrao iskrenim borcima sve dok se nisu pokazali istinskim izdajicama. Pokušali su partizanima zabiti nož u leđa. Podlo su ih napali, mučili i ubijali su kao krvoločni fašisti, ili su ih razoružavali i izručili Nijemcima (Valjevo). Tri tjedna trajale su u Srbiji bratoubilačke borbe koje partizani nisu željeli ali koje nisu mogli spriječiti. Srpski partizani uništili su te nove neprijatelje čiji je vođa sjedio na dva stolca, održavajući veze sa Englezima, ali isto tako s Nedićem /srbijanski predsj. vlade/ i Nijemcima. Ali ako je taj neprijatelj likvidiran, svejedno je igrao jednu ulogu. Četnici, mali broj koji se svjesno nalaze pod zapovjedništvom tih izdajničkih oficira /kraljevske vojske Jugoslavije/ i veći broj zavedenih seoskih četnika – zaboravljalju svoj stav prema okupacijskoj sili, i dok su partizani s njima morali prekinuti, Nijemci su za to vrijeme mogli pripremiti svoju veliku ofenzivu protiv partizana. U toj neravnopravnoj borbi su partizani izgubili oslobođene gradove u zapadnoj Srbiji, ali niti su bili pobijeđeni, a još manje uništeni. Danas, međutim, sve partizanske jedinice u Srbiji stoje, ne samo na svome području, nego su i ojačale. Jedinica iz Kragujevca broji trenutno 1.500 boraca, isto tako jedinica iz Valjeva. /Navedene partizanske jedinice stajale su u tom trenutku u istočnoj Bosni, a ne u Srbiji./
Ali, narodni neprijatelji nisu mirovali. Neki oficiri, vođe četnika, nisu išli iskreno s partizanima, nego su išli za pljačkanjem, umjesto da sudjeluju u narodno-oslobodilačkoj borbi. Dok su se partizani borili, ovi su išli zanjima i držali se u pozadini gdje su palili, krali i sve ljude ubijali. Ovim ubojstvima, i bacanjem žena i djece u vatru otjerali su u vojsku ustaša i one muslimane koji nisu bili na ustaškoj strani, a koje (muslimane) štite Srbi dok ih partizani čak i podupiru. Tako na pr. su četnici u šehovičkom okrugu, kojega su partizani oslobodili, činili što ih je volja, pljačkali su muslimane tako da je 200 muslimana, koji su do sada podupirali partizane, otišlo u Kladanj kako bi se borili protiv nas, i sada su postali ustaše. Zar to nije zločin protiv srpskog naroda?
Ti oficiri nisu ni prijatelji svojih vojnika, niti bosanskih Srba, niti seoskih četnika. Oni odstranjuju sve oficire, komandante bataljuna i postavljalju svoje ljude koji čine što ih je volja. Srpski seoski četnici počinju uviđati gdje ih njihove vođe polako odvode.
Postoje odjeljenja četnika koji su prošli izobrazbu neposredno za pljačkanje tako da mnoge jedinice danas stoje jedna nasuprot drugoj. Sam srpski narod je opljačkan i u fočanskom je okrugu ogorčen na četnike u kojima su prvo vidjeli svoje osloboditelje koji su onda počinili grozna zvjerstva nad srpskim i muslimanskim stanovništvom, i grozna pustošenja. Ali, tako je to kada se gradove ne oslobodi žrtvovanjem nego ih se dobije na poklon. /Nad srpskim stanovništvom u Foči četnici nisu počinili zvjerstva nego je navedeno stanovništvo u pravilu sudjelovalo u zvjerstvima nad muslimanskim stanovnicima Foče i fočanskog okruga./
I te četničke vođe tvrde da se bore protiv ustaša. Ali, srpski narod želi otvorenu borbu protiv ustaša, ono zahtijeva s pravom da ustaše kao i svi drugi fašistički neprijatelji budu uništeni. Možemo li ustaše uništiti ako ih ne uništimo u Hrvatskoj?
Partizani nisu u Srbiji niti u Bosni u sukobu sa četnicima. Suprotno, sve su činili da njihova borba bude zajednička. Držali su se dogovora sa četnicima sve do zadnjega. Ali kada ih četnici napadaju moraju se partizani braniti kao što su se u Bosni ovih dana mogli uvjeriti neki oficiri. Tim borbenim i hrabrim četnicima, vojnicima i vođama, partizani nude bratsku ruku, te su za iskreno drugarsko zajedništvo uvijek spremni. Oni progone samo pojedinačne pljačkaše i izdajice koji pljačkom i izdajom dovode u pitanje cjelokupnu nacionalnu borbu.
Antinacionalna gospoda i izdajnički oficiri lažu Srbe da se bore za kralja i „otadžbinu“ /domovinu/. U posjedu smo pisma jednog oficira, jednog četničkog komandanta u kojemu on navodi da je obavijestio talijansko zapovjedništvo o prolasku naše proleterske brigade, i zaključuje pismo slijedećim riječima: „Vjerom u Boga, kralja i otadžbinu!“ Tako služi Talijanima u ime Boga, kralja i domovine kao špijun protiv narodnih boraca, Srba i Crnogoraca. On nije ni za kralja a još manje za domovinu /Jugoslaviju/ nego je za Hitlera i Mussolinija. Takvi tipovi računaju sa bedastoćom u narodu, ali varaju se. Pobjeda nad ustašama i okupatorima je blizu: srpski narod u Bosni i Hercegovini pokazati će oficirima da isto kao i narod u Srbiji zna tko mu je prijatelj a tko neprijatelj. Neka se sada odluči, i odlučio se, što se vidi posebno iz toga da svi srpski seljaci u Bosni odobravaju kada proleterske brigade strijeljalju Nedićeve agente, a pljačkaše i dezertere razoružavaju. Ako želi da bude oslobođen, ako želi bolju i sretniju budućnost, onda će ići zajedno s partizanima, onda će ići s proleterskom brigadom.
Prva proleterska brigada /iz Srbije/ kao udarna snaga narodno-oslobodilačke borbe sastoji se od srpskih i crnogorskih boraca.
Sada započinju i u Bosni zajedno sa bosanskim partizanima nepomirljivu borbu protiv okupatora, protiv ustaša i svih izdajica. Oni nisu protiv četnika, niti su protiv iskrenih /srpskih/ oficira /kraljevske vojske Jugoslavije/, već su protiv izdajničkih oficira koji su se bosanskim partizanima nametnuli /kao komandant 1. proleterske brigade, i poslije 1. Jugoslavenske armije, Koča Popović, koljač iz Teznog kod Maribora 1945./, kao i protiv ubojica i pljačkaša koji su napustili front i pljačkom i nasilnim činima pustošili pozadinu, narodu i vojsci uništavali zalihe, i na taj način stvarno služili okupacijskoj sili kao pomoćnik u uništavanju narodno-oslobodilačke borbe. Borili su se paralelno sa Crvenom armijom, tom slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka, koji jedini donose svim narodima Jugoslavije oslobođenje. Oni su svjesni da za srpski narod i druge narode Jugoslavije i Europe nema drugog spasa ako ne budu išli zajedno sa sovjetskom Rusijom, jer samo tako mogu osigurati svoju budućnost. Svjesni su da srpski narod i drugi narodi Jugoslavije mogu pobjedu izboriti samo u zajedničkoj borbi s drugim narodima nasuprot zajedničkog neprijatelja.“

nedjelja, 04.11.2007.

ANTIFAŠIZAM - ŠTO JE TO?

ANTIFAŠIZAM – ŠTO JE TO? ANTIKOMUNIZAM – ŠTO JE TO?


Antifašizam je doktrina. Pojam doktrina dolazi iz latinskog i znači nauk, teorija, teza, skup mišljenja neke filozofske škole ili skup dogmi. (Dogma je smjernica vrijedećih religija, znanstveno predstavljanje kršćanskog nauka o vjeri, vjeronauka.)

Antifašizam je kao doktrina u svijetu danas na snazi u Republici Hrvatskoj, u Ruskoj Federaciji, u Sjevernoj Koreji, na Kubi, čak ni u Srbiji antifašizam više nije na snazi.

Antifašizam je opreka fašizmu, i antifašističku doktrinu prihvatila je marksistička ideologija pojavom fašizma u Italiji, i poslije nacional-socijalizma (nacizma) u Njemačkoj. (Fašizam se pojavio 1922. kao odgovor na komunizam u Rusiji 1917., a sve tri ideologije, komunizam, fašizam i nacizam predstavljale su reakciju na ideologiju liberalizma.)

U Drugom svjetskom ratu su antifašističku doktrinu prihvatile i vodeće zemlje liberalne demokracije, SAD i Velika Britanija, koje su stvorile savez zemalja liberalne demokracije i vodeće komunističke zemlje (SSSR) protiv Hitlerove Njemačke, dakle, antifašistički Saveznici nasuprot fašističkim Silama osovine. (Fašističkim Silama osovine je 25. ožujka 1941. pristupila velikosrpska Jugoslavija.) Međutim, vojnom pobjedom nad Silama osovine 1945., anti-hitlerovska koalicija u Europi više nije imala razloga postojati, te su i zemlje liberalne demokracije, poput Belgije, Francuske, Velike Britanije, Nizozemske, SAD, Kanada i druge ukinule anti-fašističku doktrinu i vratile se doktrini ideologije liberalizma.

Ideologija je pojam koji dolazi iz starogrčkog, i znači sustav predodžbi, izražen u različitim oblicima u društvenoj svijesti (u politici, moralu, nauku, umjetnosti i religiji). Ideologija je nauk o idejama, to je sustav svjetonazora, temeljnih postavki i vrednovanja.

Kao gore navedeno, u politici postoji ideologija liberalizma koja nije istoznačna ili identična s pojmom slobode jer liberalizam zastupa na pr. krupni kapitalizam (veletrgovce, bankare, naftaše, veleposjednike) koji gazi malog čovjeka kojemu priječi njegova socijalna prava i na taj način ugrožava njegovu slobodu na slobodan i miran život...). Izvorna hrvatska ideologija je pravaštvo kao ideologija o hrvatskom državnom pravu koju je utemeljio Otac domovine dr. Ante Starčević. Na osnovi pravaške ideologije nastala je samostalna Republika Hrvatska. Strana ideologija, usađena u hrvatsku politiku je ideologija marksizma, nazvana po njenom utemeljitelju, njemačkom filozofu Karlu Marxu. Na osnovi marksizma je bivša Jugoslavija bila totalitarna država. (Titoizam je derivat marksizma, znači, titoizam je izvedenica marksizma, isto kao na primjer maoizam u Kini, ili staljinizam u Rusiji.) Zatim postoji socijaldemokratska ideologija koja je odbacila boljševizam, nazočan u marksizmu (lenjinizmu, titoizmu ili staljinizmu). Ideologija konzervativizma temelji se na kršćanskoj demokraciji itd.

U politici nisu ideološki pokreti ili političke stranke uvijek ono kakvim ih neki njihove vođe predstavljalju. Na pr. Liberalna stranka u Rusiji, koju vodi Vladimir Žirinovski, nije u suštini liberalna stranka nego jedna ekstremistička stranka koja s liberalizmom nema veze. Obično su lideri takvih stranaka povezani s tajnim službama kako bi se u društvu stvorio nered ili kaos. U Hrvatskoj na pr. Anto Đapić nema veze s pravaškom ideologijom, iako se neofašist Đapić na nju poziva, ali i jeste bit u tome da su protivnici hrvatskog državnog prava eliminirali izvornu stranku prava (HSP) koju je do 1993. vodio Dobroslav Paraga kako bi se bivši komunisti u Republici Hrvatskoj riješili jedine učinkovite oporbene konkurencije. HSP je od strane Tuđmanovog režima oteta 28. rujna 1993. godine, i od tada vlada u Republici Hrvatskoj protuustavno stanje, jer je višestranački sustav protuustavno razbijen od strane prvog predsjednika Republike Hrvatske. Od tada višestranačje postoji samo na papiru dok u političkoj praksi postoji neučinkovit, trom i korumpiran i nepravedan partitokratski tzv. „jedinstveni višestranački sustav“, kao svojedobno u bivšoj totalitarnoj Istočnoj Njemačkoj (DDR). Karakteristično je da sve parlamentarne stranke u Hrvatskoj iz sustava navedenog „jedinstvenog višestranačja“ imaju jednostran titoistički antifašizam kao doktrinu.

Što se tiče anti-fašizma, antifašisti su bili predsjednik Roosevelt i premijer Winston Churchill, te Staljin i Tito. Što se tiče anti-komunizma, antikomunist je bio Hitler, primjerice. Međutim, ako je neki političar samo jedno ili drugo onda je isključiv. Isključiv je bio Staljin jer je njegov antifašizam bio opterećen negacijom demokracije, isto kao kod Tita koji je negirao i liberalizam. Paradoks je da neke stranke u Hrvatskoj, koje se izravno pozivaju na ideologiju liberalizma, kao HNS od Vesne Pusić, imaju kao doktrinu titoizam koji je negirao liberalizam, i proganjao liberale, kao na pr. hrvatskog pjesnika Vladu Gotovca. Isključiv je bio Hitler jer je njegov antikomunizam također negirao demokraciju i liberalizam, i to negirao u smislu progona demokratskih predstavnika i predstavnika ideologije liberalizma. Zajednički nazivnik boljševizma i nacizma je negacija demokracije i liberalizma, što je kao platforma omogućilo nacističko-boljševički pakt između Sovjetskog Saveza i 3. Reicha, potpisan u Moskvi 23. kolovoza 1939. godine, kojim su obje totalitarne države napale Poljsku (Hitlerova Njemačka 1. rujna 1939. sa zapada, a Staljinov SSSR 17. rujna 1939. s istoka), i raskomadale ju, a u poljskom mjestu Brest-Litovsk je nakon toga održan zajednički svečani defile Crvene armije i Wehrmachta.

Prof. Banac, političar (liberal), ispravno je ustvrdio da se ne može biti antifašistom ako se istovremeno nije i antikomunistom.

Antifašist i antikomunist u jednoj osobi bio je u Drugom svjetskom ratu zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac koji je tridesetih godina 20. st. napisao kritiku nacional-socijalizma na osnovi koje je nastala i papina anti-nacistička enciklika koja je žigosala rasizam i segregaciju. Antikomnunist i antifašist je na pr. češki humanist Vaclav Havel, žrtva komunizma, kao i Dobroslav Paraga koj je anti-komunist i anti-fašist, čija je obitelj stradala, kako od nacizma, tako i od komunizma, a on osobno postao je žrtvom „antifašističkog“ titoizma (politički zatvorenik u logoru na Golom otoku). Američki predsjednik John F. Kennedy bio je demokratski anti-komunist. Pokojni papa Ivan Pavao II Veliki (Karol Woytila) bio je anti-fašist i anti-komunist.

Titov antifašizam, koji kao doktrina usidren i u Ustavu Republike Hrvatske (tzv. ZAVNOH), predstavlja jednostranu doktrinu jer nema anti-komunizma, što je apsurd kad se zna da je Hrvatska bila pola stoljeća kolektivno žrtva komunizma, i to titoističkog komunizma zvan u nas „antifašizam“.

Nekadašnji sudac Ustavnog suda RH i bivši komunist, g. Zdravko Bartovčak, objavio je 2003. pravnu analizu „ZAVNOHA“ u kojoj je naglasio da „ZAVNOH nije nikakvo demokratsko tijelo nego komunistička skupština“, nastala u vrijeme Drugog svjetskog rata u šumi. Nekadašnji župan splitsko-dalmatinske županije, prof. dr. Lukšić je naglasio da je ZAVNOH bio u NDH ono što je „RSK“ bila u RH.

Antifašizam o kojemu priča predsjednik Mesić, i kojega uzdiže u nebesa (pri čemu mu se, a time i svima nama kao građanima Hrvatske, smije cijeli zapadni svijet, iako ga licemjerno ne proziva zbog toga), nije ništa drugo nego totalitarni titoizam. Stjepan Mesić ne barata osnovnim povijesnim činjenicama tako da ponavlja povijesne laži nekadašnje jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije koja je tvrdila da se komunistička partija borila za slobodu. Ako se KPJ (i KPH) borila za slobodu, zašto je 1945. vodstvo politbiroa CK KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom počinilo genocid nad hrvatskim narodom? Zar oslobođenje ne podrazumijeva da čovjek, ljudi i građani, te narod u cjelini bude slobodan, a ne porobljen? Kao što je u kritičkoj historiografiji poznata činjenica, Jugoslavija nosi epitet „tamnica naroda“.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu! Smrt komunizmu – Sloboda narodu!

© Crni blog komunizma, 4. studenog 2007.

četvrtak, 01.11.2007.

Kako je Sanaderov HDZ na cjedilu ostavio žrtve komunizma

Glasnogovornik Hrvatske demokratske zajednice, Ratko Maček, 27.1.2006. u Novom listu:

«Neće se poduzimati posebne mjere nakon što je Vijeće Europe usvojilo rezoluciju osude zločina komunizma»

Nakon što je Vijeće Europe donijelo 25. siječnja 2006. godine oštru rezoluciju o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, glasnogovornik Sanaderove stranke i vlade, na pitanje koje korake hrvatska vlada misli poduzeti u vezi rezolucije 1481 Vijeća Europe kojom su osuđeni zločini komunizma, odgovorio je da «vlada ne kani ništa posebno poduzimati », s obrazloženjem, da «vlada svake godine obilježava spomen na žrtve komunizma, u Bleiburgu, i žrtve fašizma u Jasenovcu».

Sažetak Sanaderove politike od 2003. do danas u vezi rasvjetljavanja zločina komunizma je da HDZ svake godine polaže vijence, dok niti vlada, niti vrh HDZ-a nije protiv još živih nekih partizanskih de facto ratničih zločinaca podnio niti jednu kaznenu prijavu za ratni zočin koji ne zastarijeva. U Hrvatskom saboru HDZ u 5. saborskom sazivu nije otvorio niti jednu temu o partizanskim ratnim zločinima, o udbaškim zlodjelima, o titoističkom kršenju ljudskih prava za vrijeme SFRJ ili o državnom terorizmu Titove Jugoslavije. Naprotiv, HDZ je doslovno i kurvanjski šutio o zločinima komunizma, a dokaz navedenoj tvrdnji nije samo govor kardinala Bozanića u Bleiburgu od ove godine, nego i sljedeća činjenica:

HDZ je, iako nezasluženo, postao početkom 21. stoljeća pridruženi član konzervativno demokratske međunarodne europske asocijacije političkih stranaka zvana European people party-European democrats (EPP-ED), sa sjedištem u Bruxellesu. EPP je na kongresu 2004. donijela rezoluciju o oštroj osudi zločina komunizma, pod naslovom «OSUDA TOTALITARNOG KOMUNIZMA» («CONDEMNING TOALITARIAN COMMUNISM») Na navedeom briselskom kongresu osobno je sudjelovao i dr. Ivo Sanader, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, ali po njegovu povratku u Zagreb prešutio je hrvatskoj javnosti da su Europljani oštro osudili zločine komunizma. Kad je borac za ljudska prava i šef pravaša Dobroslav Paraga otkrio da je EPP osudio zločine komunizma, te kako je vidio da je Sanader licemjerno prešutio europsku osudu, obavijestio je hrvatsku javnost o navedenoj rezoluciji, i to putem «Vjesnika» od 28. srpnja 2004. u članku

«Tuđmanu nije mjesto na Markovu trgu»

«(…)Hrvatska javnost uopće nije obaviještena, premda su neke hrvatske parlamentarne stranke tomu događaju nazočile, da je parlamentarna većina u Europskom parlamentu, grupa europskih konzervativnih stranaka, donijela na svojem Kongresu Europske narodne stranke od 4. do 5. veljače ove, 2004. godine proglas pod nazivom «Osuda totalitarnog komunizma». Tom rezolucijom europski demokrati urbi et orbi poručuju članicama Europske Unije i svijetu da je svaka bivša europska komunistička zemlja, uključujući i Hrvatsku, dužna «osudit zločine komunizma», «uzeti u zaštitu žrtve komunizma», da svaka bivša komunistička zemlja u Europi osnuje «državni ured za dokumentiranje zločina komunizma», «da se osnuje muzej o totalitarnom komunizmu», «da se ukinu trgovi, avenije i ulice koje nose nazive komunističkih zločinaca, i da se u svakom glavnom gradu bivše komunističke republike imenuje «Trg žrtava komunizma». Podsjećam da je prije četiri godine, u svibnju 2000. godine, Hrvatska stranka prava 1861. pokrenula inicijativu da se jedan od reprezentativnih zagrebačkih trgova imenuje i trgom žrtava komunizma i da se Josipu Brozu Titu, komunističkom tiraninu, jugoslavenskom diktatoru koji je nad hrvatskim narodom 1945. zapovijedio i dao počiniti genocid, da mu se oduzme titula počasnog građanina grada Zagreba i ukine naziv najljepšega zagrebačkog trga po njemu /»Trg maršala Tita»/, ali odgovora nema. (…) U svakom slučaju, Republika Hrvatska, koja teži priključenju u EU, trebala bi slijediti demokratske tradicije Europske Unije u pogledu odbacivanja naslijeđa totalitarizma i komunizma, ukinuti Trg maršala Tita, (…), ali i imenovati trg žrtava Titova komunizma na sadašnjem Trgu maršala Tita ili na nekom drugom primjerenom mjestu u središtu Zagreba.»

Informacija koju je gospodin Paraga objavio u vezi europske rezolucije o «Osudi totalitarnog komunizma» bila je doslovno prva vijest u Hrvatskoj o tome važnom događaju iz Europske Unije. (Čak niti novinarski krugovi u Hrvatskoj nisu prije Dobroslava Parage objavili vijest o demokratskoj osudi totalitarnog komunizma.) Poslije se katolički tjednik Glas Koncila iz pera gospođe Đurđice Ivanišević-Lieb nadovezao na Paraginu informaciju o rezoluciji koja osuđuje totalitarni komunizam.

U ljeto 2006. je Hrvatski sabor jednom rezolucijom osudio zločine komunizma, ali parlamentarne debate uoči izglasavnja te rezolcije uopće nije bilo (kako HTV to ne bi morala prenositi), a vodeći mediji su navedenoj hrvatskoj rezoluciji o osudi zločina komunizma dali marginalni prostor, često uz omalovažavajuću kritiku.

Čovjek bi se mogao zapitati zašto jedan političar, koji predstavlja sam državni vrh Republike Hrvatske (dr. Ivo Sanader), a čiji je otac bio ustaša i ratni zarobljenik iz kolona s Križnog puta 1945. godine, i koji je skoro zaglavio u koloni smrti na Kočevskom rogu 1945. godine, nije gotovo ništa učinio na rehabilitaciji hrvatskih žrtava komunizma, na prosvjećivanju hrvatskog stanovništva o zločinima komunizma, i na poništavanju velike nepravde iz prošlosti, prouzročena od strane jugoslavenskih partizana i komunista (titoista), tako zvanih (lažnih) «antifašista» ?

Odgovor možemo naći u znanosti, naime, jedna značajka zločinačke komunističke ideologije jest prisiljavanje žrtava raznoraznim psihološkim pritiscima da se odreknu svoje ili prošlosti svojih očeva i predaka, kao što komunisti kolektivno prisiljavaju narod da se odrekne svoje nacionalne povijesti kako ne bi imao budućnost jer dolaskom revolucionarnih komunista na vlast 1945. počinje «novo» brojanje vremena. Dolaskom revolucionara na vlast počinje nulta godina. Pored toga su liberalni demokrati odnosno bivši jugoslavenski komunisti u Republici Hrvatskoj lili suze radosnice kada su 2004. shvatili da Ivo Sanader nije onaj tako zvani «hrvatski nacionalist» sa splitske rive iz 2000. godine kada je održao vatreni govor u prilog zaštiti digniteta Domovinskog rata (velike demonstracije u povodu pritvaranja generala Norca zbog optužbe za ratni zločin u Gospiću 1991. godine, pod geslom «Svi smo mi Mirko Norac»). Dok je premijer Račan, deklarirani titoist, za generalom Antom Gotovinom dao raspisati policijsku tjeralicu, zbog optužnice haaškoga suda ICTY za navodni ratni zločin, premijer Sanader ga je dao putem tajne službe tražiti, locirati, uhititi i transferirati – u pritvor Haaškog suda. Kada predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, sustavno vrijeđa žrtve komunizma i obitelji žrtava, tumačeći kako se u Bleiburgu 1945. našlo dosta zločinaca, Sanaderov HDZ nikada takvu povijesnu izmišljotinu ne opovrgava, niti je u tom smislu Mesića ikada kritizirao. Premijer Sanader mogao je po ustavu donijeti uredbu sa zakonskom snagom o imenovanju Trga žrtava komunizma u Zagrebu, i o ukidanju sramotnoga nazivlja Trga maršala Tita. Premijer Sanader mogao je dati osnovati memorijalni muzej žrtava i zločina komunizma u glavnom gradu Republike Hrvatske, po uzoru na druge europske gradove, kao na pr. Budimpeštu, ali nije. Premijer Sanader mogao je u Hrvatskom saboru dati donijeti zakon o lustraciji pripadnika bivše jugoslavenske tajne službe, i doušnika te totalitarne organizacije, jer je njegova vladajuća stranka HDZ imala parlamentarnu većinu, ali nije dao donijeti takav jedan demokratski akt. Nasuprot tome je premijeru Sanaderu jedan od koalicijskih partnera u Hrvatskom saboru, i potencijalni poslijeizborni koalicijski partner osnovano osumnjićeni doušnik jugoslavenske vojne «Kontraobavještajne službe» (KOS), Anto Đapić. Premijer Sanader je mogao preko Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) dati optužiti osumnjićene partizanske i komunističke ratne zločince koji su počinili i zločin protiv čovječnosti i zločin genocida, dakle, najteže zločine po kaznenom zakoniku, ali nije nego je sve titoističke zločince pustio da žive na slobodi i u miru. Na neki način je Sanader postao prijatelj onih partizana koji su njegova oca namjeravali 1945. na Kočevskom rogu ubiti kao ratnog zarobljenika, bez ikakve istrage, suda i presude. Oni bivši komunisti i partizani koji Republiku Hrvatsku namjeravaju rastaliti u bezličnosti prividnog postojanja imaju političku zaštitu od premijera Ive Sanadera koji je postao oportunist isto kao što su u hrvatskoj povijesti bili bivši pravaši i mladi hrvatski političari poput Ante Trumbića, Frana Supila, Stjepana Radića i drugih koji su 1905. napustili put hrvatskog državnog prava koji je izgradio Otac domovine Ante Starčević, krenuvši za velikim lažljivcem i manipulatorom, češkim profesorom Masarykom, advokatom velikosrpske ideologije koji je stvaranjem «Velike» Srbije tražio alibi za stvaranje velike Češke (Čehoslovačke). Naravno, svojim hrvatskim učenicima je Masaryk tumačio nužnost stvaranja Jugoslavije koja je u mislima velikosrpskih političara uvijek i uvijek bila plašt iza kojega se krila «Velika» Srbija.

Papa Benedikt XVI ove godine urbi et urbi objavio da je svaki onaj deklarirani katolik koji u politici zagovara abortus automatski ekskomuniciran iz krila Rimokatoličke crkve, što se odnosi i na Ivu Sanadera, čiji je brat rimokatolički svećenik. HDZ, naime, ostavio je na snazi stari jugokomunistički zakon o abortusu iz 1977. godine koji je liberalniji nego mnogi drugi zakoni u zapadnoeuropskim zemljama. Grijeh Ive Sandera tim je veći jer kao deklarirani katolik obmanjuje hrvatsku javnost. Za SDP se zna da otvoreno zastupa totalitarni titoizam i partizanštinu ali HDZ se predstavlja kao antipod tome dok istovremeno prakticira isto što i SDP kad je u pitanju «drug» Tito. To nije čudno kad se zna da se programska deklaracija Hrvatske demokratske zajednice iz 1989. godine temelji na starčevićanstvu, radićevštini, ali i na marksizmu odnosno titoizmu. Što se tiče Sanaderovog rezervnog satelita Đapića, oteta stranka tog lažnog magistra predlagala je u 5. sazivu Hrvatskog sabora, kao i u Zagrebačkoj skupštini da se Trg maršala Tita, ne ukine, nego preseli na Rooseveltov trg. Kako bi od javnosti sakrio svoju tamnu prošlost, Đapić je bio čak toliko drzak da je u Hrvatskom saboru predlagao izglasavanje zakona o lustraciji, znajući unaprijed da takav zakon neće stupiti na snagu, a kada bi i stupio na snagu, Đapić bi bio prvi među lustriranima, a uz njega odmah Vladimir Šeks i Stjepan «Stipe» Mesić. Facit: Sanaderov HDZ je na cjedilu ostavio žrtve komunizma !

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.