Pregled posta

KAKO JE HRVATSKA ZBOG FELACIJA ZAKASNILA NA VLAK ZA DEMOKRACIJA

Godine 1998. održani su pravaški dani na Capitol Hillu gdje je gostovao borac za hrvatsku nezavisnost Dobroslav Paraga, poznat američkim parlamentarcima iz 1989. godine kada je U.S. Congress u oba parlamentarna doma, u gornjem domu, u Senatu, i u zastupničkom domu, u Kongresu, izglasovao rezoluciju broj 169 kojom su SAD u konačnici stavile ključ u bravu svojoj jugoslavenskoj miljenici SFRJ. Rezolucija je bila naslovljena na osobno ime i prezime Dobroslava Paraga što je rijetkost u povijesti tog najstarijeg parlamenta novovijeke demokracije. Osim Parage takvu je čast imao jedino veliki Aleksandar Solženjicin, žrtva komunizma kao Paraga. Nakon rezolucije 169 su Paragu dočekale salve optužbi iz režimskog jugokomunističkog tiska, i to beogradskog i zagrebačkog, podjednako iz „Politike ekspress“, Borbe“, „Vjesnika“, i sarajevskog „Oslobođenja“. Predvodnik medijske hajke protiv Parage bio je u Zagrebu Vladimir Drobnjak, današnji Sanaderov vladin izaslanik u pregovorima s Europskom Unijom. Nakon toga su u Kongres stizale optužbe na Paragin račun da je predvodnik navodno „nacističkih“ vojnih formacija HOS, ali je i takve lažne optužbe Paraga demantirao na Capitol Hillu. Gorki okus u ustima ostao je jedino zbog toga što su navedene optužbe dolazile iz točno dva izvora: iz Beograda, putem velikosrpske Miloševićeve lobistice u Kongresu, Helen Delich-Bentley, i putem hrvatske diplomacije po nalogu predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana. Kada je četvrti puta boravio na Capitol Hillu, 1998. godine, kongresnici su hrvatskog borca za ljudska prava Dobroslava Paragu obavijestili da je Franjo Tuđman iz hrvatskog državnog proračuna plaćao tri američke lobističke tvrtke da o njemu i njegovoj politici šire opasne i prljave laži.

Dana 2. ožujka 1998. godine su predsjednici najvažnijih parlamentarnih odbora američkog Kongresa, Odbora za nacionalnu sigurnost, Odbora za vanjske poslove, Odbora za ljudska prava, Odbora za borbu protiv antisemitizma, i Odbora za pravosuđe, te predstavnici pododbora, zajedno sa 12 kongresnika predložili Zastupničkom domu SAD rezoluciju broj 375...

„Kojom se podržavaju napori Dobroslava Parage da se postigne veće poštivanje demokratskih i ljudskih prava u Hrvatskoj.

Dobroslav Paraga, koji je dva puta bio prihvaćen od Amnesty International kao politički zatvorenik savjesti, izvrgnut je nedaćama zato što otvoreno poziva vladu Republike Hrvatske da poštuje osnovna ljudska prava svih stanovnika Hrvatske.
Dobroslav Paraga bio je suđen u tri navrata pred sudovima bivše Jugoslavije (...)
Godine 1986. g. Paraga je tužio jugoslavensku vladu za povrede koje je zadobio od zatvorskih službenika za vrijeme svog utamničenja; režim i sud u Zagrebu osporavali su mu pravedno suđenje, o čemu je podnijet u State Departmentu godišnji izvještaj o primjeni ljudskih prava za 1987. godinu. Vlada Jugoslavije zabranila je 1987. gospodinu Paragi javno progovoriti o svojim iskustvima političkog zatvorenika, a vlada Republike Hrvatske nastavila je tom zabranom protiv osnovnih političkih i ljudskih prava g. Parage.
Vlada Republike Hrvatske progonila je Paragu zbog kritiziranja svoje zemlje u Sjedinjenim Američkim Državama 1993. godine /kritika podjele BiH između Tuđmana i Miloševića/, i nakon toga mu je oduzeto mjesto zamjenika predsjednika Odbora za ljudska prava u Saboru Republike Hrvatske. (...)
Pošto je Dobroslav Paraga došao na Zapad progovoriti o kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj,
Pošto po povratku u Hrvatsku Dobroslavu Paragi prijeti ponovno zatvor zbog njegova otvorenog kritiziranja vlade u kršenju ljudskih prava, i
Pošto je 1998. godine Dobroslav Paraga pozvao hrvatsku vladu da poduzme slijedeće radnje:

(1) da uspostavi neovisne telvizijske i radio-postaje u Hrvatskoj;
(2) da omogući medijima slobodu izjašnjavanja;
(3) da omogući slobodne i poštene izbore u Hrvatskoj;
(4) da uspostavi slobodno sudstvo i sudbenu vlast koja bi bila neovisna od vladajuće ili bilo koje druge stranke u Hrvatskoj;
(5) da ustanovi neovisnu Hrvatsku stranku prava (HSP) koja je nezakonito raspuštena 1993. godine, uključivši i vraćanje u Saboru pet (5) mjesta Hrvatskoj stranci prava, i
(6) da okonča teror i zlouporabu sudstva koju hrvatska vlada primijenjuje prema Dobroslavu Paragi i Hrvatskoj stranci prava, neka se donese Zaključak, da je mišljenje Donjeg doma Kongresa da hrvatska vlada: (...)“ G. Ed Towns, član Kongresa.


Rezolucija je bila podnijeta Odboru za vanjske poslove, i Zaključak je bio da se donese (američki) zakon kojim bi se od hrvatskih vlasti zahtijevalo sve ono što je Dobroslav Paraga zahtijevao od hrvatske vlade i predsjednika Tuđmana koji je na Paragine zahtijeve imao gluhe uši. Na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost (VONS) je Predsjednik Tuđman izjavio da će „radije dopustiti da se raspadne Republika Hrvatska nego što će Paragi vratiti natrag stranku“ (HSP).

Gospodin Paraga zahtijevao je 1998. sve ono što danas od hrvatske vlade traži Europska komisija prilikom aktualnih pregovora o pristupanju Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske Unije, izuzev zahtjeva za povratkom Hrvatske stranke prava njenom članstvu i legitimnom i legalnom predsjedniku Paragi, jer to ne rješava europska izvršna vlast nego sudska, Europski sud za ljudska prava, u Strasbourgu.

Iako je pitanje da li aktualne (korumpirane) kriptokomunističke vlasti u Republici Hrvatskoj uopće jesu u stanju ispuniti sve kriterije za pristupanje u članstvo Europske Unije, posebno reformu pravosuđa, i pitanje velike političke korupcije koja hara Hrvatskom, postavlja se pitanje zašto sve te reforme nisu već prije 10 godina bile provedene, ili u najmanju ruku započete?

Bile bi započete da je Kongres donio zakon na osnovi predložene rezolucije broj 375 Predstavničkog doma Kongresa Sjedinjenih Američkih Država, ali u to je vrijeme započela afera „felacio“ na relaciji jedne mlade praktikantice u Bijeloj Kući i glavnog stanara te Kuće, tako da je Kongres bio okupiran suđenjem američkom Predsjedniku zbog davanja lažnog iskaza, a rezolucija o Hrvatskoj pala je u drugi plan. Tako je Hrvatska, zbog felacija, zakasnila na vlak za demokracija, odnosno, kao što svatko normalan uočava, u Hrvatskoj ni danas nema demokracije, čim se uhićuju blogeri i novinari, čim je TV-sustav zatvoren za političke faktore izvan kontrole HDZ-a i SDP-a, čim vlada cenzura na najvećoj i nacionalnoj Hrvatskoj radio-televiziji na kojoj postoji crna lista s imenima političara koji ne smiju nastupati, kao što je Dobroslav Paraga, iako Ustavni sud nije gospodinu Paragi zabranio nastup i političko izjašnjavanje, jer je cenzura po Ustavu RH protuustavni akt koji se kažnjava zatvorom, ali ne i u Hrvatskoj. Demokracija podrazumijeva demokratski izborni zakon koji u Hrvatskoj ne postoji, a umjesto toga imamo nedemokratski D'Hontov izborni zakon, nema otvorenih izbornih lista nego zatvorene liste s voditeljem liste, tako da birači glasuju za mačka u vreći jer ne znaju tko je sve na listama, kakvog su profila predizborne kandidatkinje i kanditati, te nema dvokružnog glasovanja u izbornim jedinicama kao osnovni uvjet demokratskih izbora.

Rezoluciji 375 prethodilo je pismo predsjednika različitih Odbora američkog Kongresa, od 24. veljače 1998, upućeno Predsjedniku Clintonu u kojemu se tražilo isto što i u rezoluciji, dakle, demokratske reforme u Hrvatskoj. Uz to su novinari Jack Anderson i Jan Moller imali 16. ožujka 1998. interview s Dobroslavom Paragom, objavljeno u „The Washington Postu“. U članku je riječ o Tuđmanovu teroru nad Paragom i njegovim političarima, hrvatskim braniteljima, i članovima stranke.

Prilikom svog povratka u Zagreb, Paraga je u svom privremenom sjedištu, s obzirom da se sjedište stranke nalazi pod okupacijom režima, održao konferenciju za tisak koja je u tisku prenijeta djelomično, a na Hrvatskoj televiziji na način da je pušten trominutni snimak sa tiskovne, ali umjesto Parage govorili su Vladimir Šeks i Zdravko Tomac. Bivši komunist Tomac, tada dužnosnik Socijaldemokratske partije, reče da je „Paragin posjet Washingtonu beznačajna stvar, i da si Paraga umišlja da je neka veličina, iako pojedinac u svjetskoj politici ništa ne znači“. Dva mjeseca poslije je beznačajni Tomac hvalio Račanov posjet State Departmentu i hrvatskom veleposlaniku Miomiru Žužulu, za kojeg je londonski The Economist nedavno ustvrdio da je „gori od beskorisnih“. Naime, umjesto demokratskih reformi u Hrvatskoj kroz pritisak američkog zakona, američki veleposlanik u Zagrebu, William Montgommery, poveo je za ruku Račana i Budišu, i odveo ih u Washington na predstavljanje u State Department, i tako je nastala nova vladajuća koalicija u Hrvatskoj 2000. godine. Kao što vidimo, hrvatska javnost još uvijek čeka da se završe reforme, započete još u doba politkomesarke Milke Planinc, 1981. godine, a završit će, koje godine ?


Post je objavljen 13.11.2007. u 19:52 sati.