crniblogkomunizma

petak, 09.11.2007.

"SAM SE SEBI GADIM"

“Sam se sebi gadim”, znao je reći Anto Đapić dok je u središnjici Hrvatske stranke prava, u Starčevićevom domu u Zagrebu, držao noge na stolu i besposličario. U Zagreb je stigao tek nedavno, te “krajinsko” pobunjeničke 1990. godine kada ga je Branimir Glavaš nogirao iz Hrvatske demokratske zajednice, i to zbog, ni manje ni više nego njegova ekstremizma. Dok je prilikom svog dolaska iz Osijeka u Zagreb čekao da se ujutro otvore uredi Hrvatske stranke prava, noć je prespavao na klupi kraj kolodvora. Hlače je tada mršavi Đapić vezivao špagom – love za remen, makar iz skaja, nije bilo, takva su bila vremena.

Anto Đapić predstavlja najgoru “akvizciju” HSP-a u povijesti, gori je od Frana Folnegovića i drugih pravaških Juda koji su početkom 20. st. preko noći napustili nauk Oca domovine Ante Starčevića, i, poput Frana Supila se okrenuli velikosrpskom advokatu, slatkorječivom Masaryku koji je tu Starčevićevu generaciju hrvaskih političara preodgojio u kratkom roku, usmjerivši ih prema jugoslavenskoj ideji jer je češki profesor u Jugoslaviji vidio dobru krinku za stvaranje “Velike” Srbije kao alibi za stvaranje “Velike” Češke pod krinkom Čehoslovačke. Tako su koncem Prvog svjetskog rata Slovaci i Hrvati postali Masarykove žrtve. Lukavi Masaryk svoju je balkansku politiku nadogradio na temelju političke ostavštine jugofila Josipa Jurja Strossmayera, sina njemačkih useljenika u Hrvatsku za kojega je ugarska tajna policija imala podeblji dosje o njegovim moralnim posrtajima, nebitno možda za “hrvatske” političare današnjice, ali bitno ako obnašate dužnost biskupa Rimokatoličke crkve. Prvom predsjedniku Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti u Zagrebu (JAZU), koju je mecena Strossmayer financirao, povjesničaru Račkome, u jednom je pismu priznao da mu je car dao ultimatum – Biskupe, ili će te provoditi moju politiku, ili Vas u politici ne će biti! To pojašnjava Strossmayerovu zaslugu da je Hrvatska 1868. postala ugarska pokrajina s autonomijom nešto većom nego što su Indijanci imali u rezervatima Sjedinjenih Američkih Država u isto vrijeme. Kako bi od svijeta sakrio svoje grijehe, i kompenzirao veleizdaju Hrvatske, Strossmayer je postao veliki mecena, darovao je novac za izgradnju prekrasne i velebne katedrale u Đakovu. Po velični materijalnih dobara koje je Strossmayer sponzorirao, prepoznaje se stupanj njegove veleizdaje. Po čemu će se pak mjeriti veleizdaja lažnog magistra?

Put Đapićeve izdaje počeo je davno prije njegove provokatorske uloge u Hrvatskoj stranci prava, još onda kada je pod osnovanom sumnjom postao doušnikom “Kontraobavještajne službe” tzv. “Jugoslavenske narodne armije” (KOS JNA). Njegov doušnički dosje svojedobno je objavio zagrebački tjednik “Nacional”, ali nikakve reakcije povodom toga na parlamentarnoj političkoj sceni Republike Hrvatske nije bilo. Franju Tuđmana, Ivicu Račana, Ivića Pašalića, Ivu Sanadera, Branimira Glavaša, Đurđu Adlešić i mnoge druge hrvatske političare i političarke nije uopće bilo briga što se srdačno druže s jednom personom koja je u vrijeme velikosrpske agresije bila doušnikom Beograda. Kad je Franjo Tuđman saznao što mu je tajna služba razotkrila, da je Anto Đapić doušnik, ucijenio ga je njegovim doušničkim dosjeom, pridobivši ga za doušničku suradnju na razbijanju Hrvatskoj demokratskoj zajednici najvećeg oporbenog konkurenta – Hrvatske stranke prava koja je jedina od svih stranaka imala program o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, i što je još važno, pridobio je Đapića za onemogućavanje i kompromitiranje njena predsjednika Dobroslava Parage, jedinog istinskog oponenta Franji Tuđmanu, dok je Račan bio Tuđmanov posilni, kao i svi drugi na političkoj sceni lažnog višestranačkog sustava. O kakavoj žabokrećini se radi svjedoči izjava Savke Dabčević Kučar kada je Dobroslavu Paragi rekla: “Paraga, Vi i ja jedini nismo korumpirani u ovom Saboru”. Poslije je samu sebe demantirala kada joj je Milan Bandić za mali novac prodao dvije mirogojske grobnice u prvom redu na glavnoj “rivijeri” uglednika iz hrvatske povijesti (naravno, kako koji “uglednik”) koje na tržištu vrijede 10 puta više, dakle, malo bogatstvo za običnog čovjeka današnjice kojemu su vlastodršci namijenili ulogu kmetova Franje Tahija.

Anto Đapić je u HSP-u bio jedan luftiguz, niš’ koristi, i nije imao nikakvu značajniju ulogu u stranci u kojoj je njeno vodstvo na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom pripremilo stanovništvo Hrvatske na oružanu obranu od velikosrpske agresije, jer su smatrali da su stanovnici Banskih dvora zaspali, a Predsjednik Republike Hrvatske da ima neke druge planove o hrvatskoj sudbini nego što su zborili za vrijeme prve predizborne kampanje 1990. godine. I nakon što je Tuđmanov režim izvršio prvi napad na pravaše, kada je u rujnu 1991. godine ubijen nekadašnji predsjednik Saveza studenata Hrvatske iz doba Hrvatskog proljeća, i dopredsjednik HSP-a, te načelnik Hrvatskih obramebnih snaga (HOS), g. Ante Paradžik, na njegovo je mjesto došao Anto Đapić, najgori mogući izbor da jedan dezerter iz Osijeka naslijedi časnog hrvatskog viteza Paradžika, makar ga je naslijedio samo formalno. Politiku je tako i tako vodio Dobroslav Paraga, a Đapić je imao ulogu odprilike kao što portir ima na javnom toaletu.

Međutim, onda kada je Franjo Tuđman smatrao da je krajnje vrijeme da se konačno obračuna sa čovjekom s kojim je osamdesetih godina 20. st. nebrojene sati provodio u razgovoru o hrvatskoj budućnosti, poslao je Đapića na Paragu, nakon što ni presretanje pravaškog prvaka Parage od strane specijalne policije otvaranjem rafaljne paljbe na zagrebačkom asfaltu nije dovelo do smrti tog borca za ljudska prava - kako se nije sam nazvao nego kako ga je nazvao predsjednik Savezne Republike Njemačke, g. Richard von Weizsäcker, i senatori američkog Kongresa kada su rezolucijom broj 169 dana 2. kolovoza 1989. izrazili poštovanje prema žrtvi jugoslavenskog komunizma Dobroslavu Paragi. Kod kuće, u domovini, vladajuća garnitura bivših komunista i udbaša naravno da nije odala poštovanje prema Dobroslavu Paragi nego je prema njemu upućivala, ne samo verbalne psovke i prijetnje, nego i metke i bombe, istovremeno lažući o njemu, klevećeći ga, jer ako su se komunisti u nečemu usavršili onda je to u laganju, pravi su majstori laganja (izuzev onih rijetkih komunista koji su bili komunisti iz ideala). Kada ni montirana i lažna optužnica pred Vojnim sudom RH nije urodila Paraginom osudom, i izricanjem dugotrajne zatvorske kazne zato što se drznuo uplitati u dogovor između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine, vrhovnik i nekadašnji Titov general i partizanski politkomesar, koji nije uživao ugled ni među svojim partizanima, je na Dobroslava Paragu poslao Đapićeve neofašističke jurišnike. Zanimljivo je da Anto Đapić 1991. nije propustio priliku ni na jednoj političkoj tribini Paraginih pristaša da pravaše pozdravi nehrvatskim fašističkim pozdravom dizanjem desne ruke uvis, i još zanimljivije je da je to činio uvijek onda kada Dobroslav Paraga nije bio nazočan. Uglavnom, kada je luftiguz pokušao u proljeće 1993. izvršiti stanački udar, po svim demokratskim procedurama isključen je iz članstva Hrvatske stranke prava. I tu bi, dakle, na ulici, završila “karijera” jednog dripca da nije bio dobio potporu cijelog vladajućeg udbaškog režima.

Kada drukčije nije išlo, boljševičko CRO-pravosuđe doslovno je iz državnog registra zastupanja stranke HSP izbrisalo ime D. Parage i upisalo imena Ante Đapića i njegova mentora Borisa Kandarea, koji će poslije obojica sudjelovati u lažiranju Đapićeva magisterija. U to je vrijeme i pravaška zvijezda Ante Prkaćin počinio izdaju, te je izjavio da se njegov predsjednik zove Mate Boban – krvnik generala Blaža Kraljevića, uz odgovorni vrh oko vrhovnika. Kad se tome pribroji i bivši pravaš Krešimir Pavelić koji je na Vojnom sudu RH svjedočio protiv Parage u korist tužiteljstva, onda je već skoro polovica pravaškog vodstva počinila izdaju, što se u toj mjeri nije dogodilo ni Ocu domovine Anti Starčeviću kao što se dogodilo Dobroslavu Paragi. Na protustatutarnom stranačkom “saboru” u Kutini 1993. godine, Anto Đapić i Ante Prkačin trijumfirali su u svojoj izdaji nad Paragom, navodno “smijenivši” Dobroslava Paragu s mjesta predsjednika Hrvatske stranke prava za koju je Paraga dao 1990. inicijativu da se obnovi kad je vidio da Franjo Tuđman rješenje hrvatskog pitanja vidi isključivo unutar avnojskih granica Jugoslavije, a hrvatsko osamostaljenje “tek s godinama”. (Već su i posljednje kolonije u Africi raspuštene, a Hrvati nisu trebali 1990. dobiti svoju državu, nego tek s vremenom!?) Paraga nije kutinskoj političkoj tribini bio nazočan jer niti jedno tijelo Hrvatske stranke prava takav jedan skup nije sazvalo, a uzurpatori, bivši članovi Hrvatske stranke prava, Kandare i Đapić, “smijenili” su Paragu pod portretom ustaškog poglavnika Ante Pavelića, uz prijenos Hrvatske radio-televizije i prikazivanje u udarnoj emisiji vijesti. Franjo Tuđman je, inače, Paragi stalno predbacivao navodni “neofašizam”, koji dakako nije bio Paragin nego Đapićev, ali kada je Đapić nastavio sa svojim neofašističkim ispadima, to za Tuđmana više nije bio problem, a za sve osude koje su zbog toga stizale nakon 28. rujna 1993. stizale na račun Republike Hrvatske iz međunarodne zajednice je sve optužbe licemjerno prebacivao na Dobroslava Paragu koji je trebao postati žrtveno janje Tuđmanove pokvarenosti. Iako je Francek cijelo vrijeme znao da je Anto Đapić doušnik KOS-a, u tisku je lažno optužio da je to navodno Dobroslav Paraga, koji ga je zbog toga tužio nadležnom sudu za klevetu, i vjerovali ili ne, ali proces i danas traje, i trajat će dok se hrvatsko pravosuđe zbog protustavnih radnji vlasti i samih nekih sudaca ne raspadne, ili konačno preobrazi u pravnu državu. Jedini koji se cijelo vrijeme držao hrvatskog ustava bio je Dobroslav Paraga.

Kad je Bog uzeo Franji Tuđmanu mjeru, Račan, novi premijer, preuzeo je satelita HDZ-a Antu Đapića pod svoju zaštitu, pa i u koaliciju, zašto ne – neokomunisti idu zajedno s neofašistima, kao Hitler i Staljin 1939. Uglavnom, navodni predsjednik otete Hrvatske stranke prava Anto Đapić postao je prva politička kurva na štajgi – tko nudi više, s njim Anto ide, bez pardona. Od onih vremena kada se špaga nosila oko tankog struka, do proporcija japanskih sumoboraca prošlo je preko desetljeće, u kojemu se Đapić naradio “Sieg-Heil” pozdrava diljem Hrvatske, završivši i na naslovnoj stranici The New York Timesa kao balkanski “Nazi”. Kad je trebalo zaprijetiti pripadnicima srpske nacionalne manjine, Anto je bio pri ruci, kad je s Milanom Đukićem trebalo mlatiti janjetinu i ispjati brlju, Đapić je bio pri ruci da se obilježi koalicija sa srpskom strankom, kad je trebalo održati crnokošuljaški marš u Rijeci, i zaprijetiti likvidacijom komunista, evo opet neustrašivog Đapića u prvim redovima, a za to vrijeme je oteta Hrvatska stranka prava zabilježena u svim međunarodnim tijelima kao vodeća balkanska neofašistička stranka. U centralnim komitetima HDZ-a i SDP- cvjetali su od sreće što imaju takvog trojanskog konja u oporbi, jer im je Đapić osiguravao neprekidnu vladavinu u, ionako razbijenom i uništenom hrvatskom višestranačju. Taman kada je pomislio da je Boga uhvatio za bradu, novopećeni hrvatski milijuner Anto Đapić morao je spoznati da nije glavni ni u mjesnoj zajednici osječke Retfale gdje gubi izbore od političkih anonimusa kakav je bio i on 1990. godine. Uspješno ocrnjivanje Parage kod kuće, i neuspješno ocrnjivanje Parage u svijetu, vratilo se Đapiću kao kad ludi glupan glavom tresne o beton, misleći da u bazenu ima vode. Oteta HSP nije primljena u međunarodnu konzervativnu asocijaciju demokratskih stranaka, čak niti uz preporuku Ive Sandera koji je na preporuku uspio u Europsku narodnu stranku ugurati velikosrpsku stranku Vojislava Koštunice. I tako će Anto Đapić ući u povijest pod onom onom narodnom

1) Oteto, prokleto! i
2) Tko drugome jamu kopa, …

Pravaška ruka pravde, 9. studenog 2007. godine, na obljetnicu pada Berlinskog zida!

PS: u prilogu članak iz “Nacionala”…

Zagrebački tjednik NACIONAL je 27. studenoga 2001. godine u članku pod naslovom «SIS posjeduje dosje Mate Arlovića u kojem se tvrdi da je on špijun KOS-a» objavio dokumente vojne obavještajne službe Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) koji pored saborskog zastupnika Socijaldemokratske partije Mate Arlovića navode i saborskog zastupnika i predsjednika Hrvatske stranke prava Antu Đapića kao bivše agente i doušnike jugoslavenske vlade. U članku je navedeno sljedeće: «(…) Kao što je već otkrio Mladen Ružman, pomoćnik ministra obrane za sigurnosna pitanja, u arhivi tajne službe MORH-a postoje dosjei pet političara i 15 novinara. Nacional je iz pouzdanih izvora doznao, da u SIS-u postoji opsežan dosje predsjednika HSP-a i saborskog zastupnika Ante Đapića kojeg su tajni vojni agenti obrađivali pod sumnjom da je bio doušnik KOS-a, ali i zbog toga što je bio jedan od čelnika Hrvatskih obrambenih snaga (…)Nacionalu je također potvrđeno da je na udaru SIS-a godinama bio osnivač Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, sadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. (…) Nacional ima «Službenu zabilješku» Sigurnosno-informativne službe od 1. travnja 1992. u kojoj je navedeno da S.I.S. «kao posebno zanimljive suradnike Kontraobavještajne službe JNA, a koje je otkrila Sigurnosno-informativna služba» ističe, među ostalima i Arlović Matu, kodnog imena «Vrbik». (…) S.I.S. je obrađivao i punih deset godina čuvao tajni dosje predsjednika Hrvatske stranke prava i saborskog zastupnika Ante Đapića. Njega je tajna policija zavela u evidenciju jer je bio sumnjiv i kao agent Kontraobavještajne službe i kao jedan od šefova Hrvatskih obrambenih snaga. (…) Ime Ante Đapića nalazi se u «Službenoj zabilješki» Sigurnosno-informativne službe od 1. travnja 1992. godine, među «posebno interesantnim suradnicima Kontraobavještajne službe JNA, a koje je razotkrio S.I.S.». Zanimljivo je da se Đapićevo ime nalazi ispod popisa od desetak «suradnika Kontraobavještajne službe JNA koje je Sigurnosno-informativna služba do sada otkrila, a s kojima je raščistila», među «posebno interesantnim suradnicima Kontraobavještajne službe», jedno mjesto iznad Mate Arlovića. Nacional je doznao da je S.I.S. raspolagao informacijama o kontaktima Ante Đapića s agentima Kontraobavještajne službe, no Đapićev je dosje doživio procvat nakon što je zajedno s Dobroslavom Paragom počeo zapovijedati Hrvatskim obrambenim snagama, koje su zapravo bile paravojne postrojbe Hrvatske stranke prava, i koje su potpuno izmakle kontroli Ministarstva obrane Republike Hrvatske. S.I.S. je Antu Đapića sumnjićio da je huškao pripadnike Hrvatskih obrambenih snaga da nose crne košulje, ustaške simbole, pozdravljaju nacističkim pozdravom te da ne slušaju naredbe Glavnog stožera Hrvatske vojske. (…) Istodobno Đapić je bio potpuno neukrotiv, odbijao je svaki poziv na razumno ponašanje i potpuno se otrgnuo kontroli Ministarstva obrane i Glavnog stožera. Takvo je ponašanje navelo agente Sigurnosno-informativne službe da posumnjaju u iskrene domoljubne pobude Ante Đapića jer su on i pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga ustašoidnim ispadima nanosili golemu štetu ugledu Hrvatske i njenom oslobodilačkom pokretu. (…) Stoga je u tadašnjem državnom vrhu brzo zaključeno da Anto Đapić možda sve to radi sračunato kako bi kompromitirao novu hrvatsku državu, a da to čini po nalogu starih naredbodavaca iz Kontraobavještajne službe. Premda je S.I.S. strpao Đapića na listu i u isti špijunski koš kao i Matu Arlovića, obavještajni analitičari upozorili su Nacional da u ponašanju njih dvojice , nakon što je HDZ preuzeo vlast /1990. godine, op.a.), postoje bitne razlike. Dok je Mato Arlović ostao postojan i čvrst član Socijaldemokratske partije i jedan od istaknutijih političara opozicije, premda ne baš i najoštriji kritičar Hrvatske demokratske zajednice, Đapić se doslovce preko noći od gnjevnog antihadezeovskog buntovnika preobrazio u njegova udvornog političkog slugu. Bivši Đapićevi stranačke kolege tvrde da je on vrlo brzo počeo odrađivati za HDZ najprljavije poslove, a prva mu je zadaća bila da uništi HSP kao hadezeovsku oporbu. Najprije je napravio puč u Hrvatskoj stranki prava, i to tako da je svrgnuo tadašnjeg predsjednika i utemeljitelja stranke Dobroslava Paragu koji je početkom devedesetih bio najžešći kritičar predsjednika Franje Tuđmana među svim oporbenim političarima. (…) Već tada su Đapićevi politički protivnici bili uvjereni da su ga zapravo Franjo Tuđman i Gojko Šušak pacificirali ucijenivši ga njegovim SIS-ovskim dosjeom. Nakon što je Đapić preuzeo kontrolu nad Hrvatskom strankom prava, ta se stranka preko noći preobratila u političku sluškinju Hrvatske demokratske zajednice. Zauzvrat, tadašnji pravosudni sustav nije ni raspravio tužbe koje su zbog Đapićeve samovolje i kršenja zakonitosti podigli Dobroslav Paraga (…) Štoviše, HDZ je Đapića mazio i tetošio pa je on ubrzo nagrađen stanom u Zagrebu i luksuznim automobilom. Tajni dosje Sigurnosno-informativne službe ima i Dobroslav Paraga koji je svojedobno bio šef Hrvatske stranke prava, a sada je predsjednik minorne Hrvatske stranke prava 1861. Njega je vojna obavještajna služba /Hrvatske vojske, op.a./ obrađivala jer je bio na čelu Hrvatskih obrambenih snaga, ali je zapravo pravi razlog bio taj što je početkom devedesetih /godina 20. stoljeća./ bio najžešći kritičar Franje Tuđmana. (…)»

09.11.2007. u 17:11 • 46 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.

CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

petak, 09.11.2007.

"SAM SE SEBI GADIM"

Opis bloga Black Blog of the Communism

Erich Fromm

Link