Pregled posta

"SAM SE SEBI GADIM"

“Sam se sebi gadim”, znao je reći Anto Đapić dok je u središnjici Hrvatske stranke prava, u Starčevićevom domu u Zagrebu, držao noge na stolu i besposličario. U Zagreb je stigao tek nedavno, te “krajinsko” pobunjeničke 1990. godine kada ga je Branimir Glavaš nogirao iz Hrvatske demokratske zajednice, i to zbog, ni manje ni više nego njegova ekstremizma. Dok je prilikom svog dolaska iz Osijeka u Zagreb čekao da se ujutro otvore uredi Hrvatske stranke prava, noć je prespavao na klupi kraj kolodvora. Hlače je tada mršavi Đapić vezivao špagom – love za remen, makar iz skaja, nije bilo, takva su bila vremena.

Anto Đapić predstavlja najgoru “akvizciju” HSP-a u povijesti, gori je od Frana Folnegovića i drugih pravaških Juda koji su početkom 20. st. preko noći napustili nauk Oca domovine Ante Starčevića, i, poput Frana Supila se okrenuli velikosrpskom advokatu, slatkorječivom Masaryku koji je tu Starčevićevu generaciju hrvaskih političara preodgojio u kratkom roku, usmjerivši ih prema jugoslavenskoj ideji jer je češki profesor u Jugoslaviji vidio dobru krinku za stvaranje “Velike” Srbije kao alibi za stvaranje “Velike” Češke pod krinkom Čehoslovačke. Tako su koncem Prvog svjetskog rata Slovaci i Hrvati postali Masarykove žrtve. Lukavi Masaryk svoju je balkansku politiku nadogradio na temelju političke ostavštine jugofila Josipa Jurja Strossmayera, sina njemačkih useljenika u Hrvatsku za kojega je ugarska tajna policija imala podeblji dosje o njegovim moralnim posrtajima, nebitno možda za “hrvatske” političare današnjice, ali bitno ako obnašate dužnost biskupa Rimokatoličke crkve. Prvom predsjedniku Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti u Zagrebu (JAZU), koju je mecena Strossmayer financirao, povjesničaru Račkome, u jednom je pismu priznao da mu je car dao ultimatum – Biskupe, ili će te provoditi moju politiku, ili Vas u politici ne će biti! To pojašnjava Strossmayerovu zaslugu da je Hrvatska 1868. postala ugarska pokrajina s autonomijom nešto većom nego što su Indijanci imali u rezervatima Sjedinjenih Američkih Država u isto vrijeme. Kako bi od svijeta sakrio svoje grijehe, i kompenzirao veleizdaju Hrvatske, Strossmayer je postao veliki mecena, darovao je novac za izgradnju prekrasne i velebne katedrale u Đakovu. Po velični materijalnih dobara koje je Strossmayer sponzorirao, prepoznaje se stupanj njegove veleizdaje. Po čemu će se pak mjeriti veleizdaja lažnog magistra?

Put Đapićeve izdaje počeo je davno prije njegove provokatorske uloge u Hrvatskoj stranci prava, još onda kada je pod osnovanom sumnjom postao doušnikom “Kontraobavještajne službe” tzv. “Jugoslavenske narodne armije” (KOS JNA). Njegov doušnički dosje svojedobno je objavio zagrebački tjednik “Nacional”, ali nikakve reakcije povodom toga na parlamentarnoj političkoj sceni Republike Hrvatske nije bilo. Franju Tuđmana, Ivicu Račana, Ivića Pašalića, Ivu Sanadera, Branimira Glavaša, Đurđu Adlešić i mnoge druge hrvatske političare i političarke nije uopće bilo briga što se srdačno druže s jednom personom koja je u vrijeme velikosrpske agresije bila doušnikom Beograda. Kad je Franjo Tuđman saznao što mu je tajna služba razotkrila, da je Anto Đapić doušnik, ucijenio ga je njegovim doušničkim dosjeom, pridobivši ga za doušničku suradnju na razbijanju Hrvatskoj demokratskoj zajednici najvećeg oporbenog konkurenta – Hrvatske stranke prava koja je jedina od svih stranaka imala program o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, i što je još važno, pridobio je Đapića za onemogućavanje i kompromitiranje njena predsjednika Dobroslava Parage, jedinog istinskog oponenta Franji Tuđmanu, dok je Račan bio Tuđmanov posilni, kao i svi drugi na političkoj sceni lažnog višestranačkog sustava. O kakavoj žabokrećini se radi svjedoči izjava Savke Dabčević Kučar kada je Dobroslavu Paragi rekla: “Paraga, Vi i ja jedini nismo korumpirani u ovom Saboru”. Poslije je samu sebe demantirala kada joj je Milan Bandić za mali novac prodao dvije mirogojske grobnice u prvom redu na glavnoj “rivijeri” uglednika iz hrvatske povijesti (naravno, kako koji “uglednik”) koje na tržištu vrijede 10 puta više, dakle, malo bogatstvo za običnog čovjeka današnjice kojemu su vlastodršci namijenili ulogu kmetova Franje Tahija.

Anto Đapić je u HSP-u bio jedan luftiguz, niš’ koristi, i nije imao nikakvu značajniju ulogu u stranci u kojoj je njeno vodstvo na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom pripremilo stanovništvo Hrvatske na oružanu obranu od velikosrpske agresije, jer su smatrali da su stanovnici Banskih dvora zaspali, a Predsjednik Republike Hrvatske da ima neke druge planove o hrvatskoj sudbini nego što su zborili za vrijeme prve predizborne kampanje 1990. godine. I nakon što je Tuđmanov režim izvršio prvi napad na pravaše, kada je u rujnu 1991. godine ubijen nekadašnji predsjednik Saveza studenata Hrvatske iz doba Hrvatskog proljeća, i dopredsjednik HSP-a, te načelnik Hrvatskih obramebnih snaga (HOS), g. Ante Paradžik, na njegovo je mjesto došao Anto Đapić, najgori mogući izbor da jedan dezerter iz Osijeka naslijedi časnog hrvatskog viteza Paradžika, makar ga je naslijedio samo formalno. Politiku je tako i tako vodio Dobroslav Paraga, a Đapić je imao ulogu odprilike kao što portir ima na javnom toaletu.

Međutim, onda kada je Franjo Tuđman smatrao da je krajnje vrijeme da se konačno obračuna sa čovjekom s kojim je osamdesetih godina 20. st. nebrojene sati provodio u razgovoru o hrvatskoj budućnosti, poslao je Đapića na Paragu, nakon što ni presretanje pravaškog prvaka Parage od strane specijalne policije otvaranjem rafaljne paljbe na zagrebačkom asfaltu nije dovelo do smrti tog borca za ljudska prava - kako se nije sam nazvao nego kako ga je nazvao predsjednik Savezne Republike Njemačke, g. Richard von Weizsäcker, i senatori američkog Kongresa kada su rezolucijom broj 169 dana 2. kolovoza 1989. izrazili poštovanje prema žrtvi jugoslavenskog komunizma Dobroslavu Paragi. Kod kuće, u domovini, vladajuća garnitura bivših komunista i udbaša naravno da nije odala poštovanje prema Dobroslavu Paragi nego je prema njemu upućivala, ne samo verbalne psovke i prijetnje, nego i metke i bombe, istovremeno lažući o njemu, klevećeći ga, jer ako su se komunisti u nečemu usavršili onda je to u laganju, pravi su majstori laganja (izuzev onih rijetkih komunista koji su bili komunisti iz ideala). Kada ni montirana i lažna optužnica pred Vojnim sudom RH nije urodila Paraginom osudom, i izricanjem dugotrajne zatvorske kazne zato što se drznuo uplitati u dogovor između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine, vrhovnik i nekadašnji Titov general i partizanski politkomesar, koji nije uživao ugled ni među svojim partizanima, je na Dobroslava Paragu poslao Đapićeve neofašističke jurišnike. Zanimljivo je da Anto Đapić 1991. nije propustio priliku ni na jednoj političkoj tribini Paraginih pristaša da pravaše pozdravi nehrvatskim fašističkim pozdravom dizanjem desne ruke uvis, i još zanimljivije je da je to činio uvijek onda kada Dobroslav Paraga nije bio nazočan. Uglavnom, kada je luftiguz pokušao u proljeće 1993. izvršiti stanački udar, po svim demokratskim procedurama isključen je iz članstva Hrvatske stranke prava. I tu bi, dakle, na ulici, završila “karijera” jednog dripca da nije bio dobio potporu cijelog vladajućeg udbaškog režima.

Kada drukčije nije išlo, boljševičko CRO-pravosuđe doslovno je iz državnog registra zastupanja stranke HSP izbrisalo ime D. Parage i upisalo imena Ante Đapića i njegova mentora Borisa Kandarea, koji će poslije obojica sudjelovati u lažiranju Đapićeva magisterija. U to je vrijeme i pravaška zvijezda Ante Prkaćin počinio izdaju, te je izjavio da se njegov predsjednik zove Mate Boban – krvnik generala Blaža Kraljevića, uz odgovorni vrh oko vrhovnika. Kad se tome pribroji i bivši pravaš Krešimir Pavelić koji je na Vojnom sudu RH svjedočio protiv Parage u korist tužiteljstva, onda je već skoro polovica pravaškog vodstva počinila izdaju, što se u toj mjeri nije dogodilo ni Ocu domovine Anti Starčeviću kao što se dogodilo Dobroslavu Paragi. Na protustatutarnom stranačkom “saboru” u Kutini 1993. godine, Anto Đapić i Ante Prkačin trijumfirali su u svojoj izdaji nad Paragom, navodno “smijenivši” Dobroslava Paragu s mjesta predsjednika Hrvatske stranke prava za koju je Paraga dao 1990. inicijativu da se obnovi kad je vidio da Franjo Tuđman rješenje hrvatskog pitanja vidi isključivo unutar avnojskih granica Jugoslavije, a hrvatsko osamostaljenje “tek s godinama”. (Već su i posljednje kolonije u Africi raspuštene, a Hrvati nisu trebali 1990. dobiti svoju državu, nego tek s vremenom!?) Paraga nije kutinskoj političkoj tribini bio nazočan jer niti jedno tijelo Hrvatske stranke prava takav jedan skup nije sazvalo, a uzurpatori, bivši članovi Hrvatske stranke prava, Kandare i Đapić, “smijenili” su Paragu pod portretom ustaškog poglavnika Ante Pavelića, uz prijenos Hrvatske radio-televizije i prikazivanje u udarnoj emisiji vijesti. Franjo Tuđman je, inače, Paragi stalno predbacivao navodni “neofašizam”, koji dakako nije bio Paragin nego Đapićev, ali kada je Đapić nastavio sa svojim neofašističkim ispadima, to za Tuđmana više nije bio problem, a za sve osude koje su zbog toga stizale nakon 28. rujna 1993. stizale na račun Republike Hrvatske iz međunarodne zajednice je sve optužbe licemjerno prebacivao na Dobroslava Paragu koji je trebao postati žrtveno janje Tuđmanove pokvarenosti. Iako je Francek cijelo vrijeme znao da je Anto Đapić doušnik KOS-a, u tisku je lažno optužio da je to navodno Dobroslav Paraga, koji ga je zbog toga tužio nadležnom sudu za klevetu, i vjerovali ili ne, ali proces i danas traje, i trajat će dok se hrvatsko pravosuđe zbog protustavnih radnji vlasti i samih nekih sudaca ne raspadne, ili konačno preobrazi u pravnu državu. Jedini koji se cijelo vrijeme držao hrvatskog ustava bio je Dobroslav Paraga.

Kad je Bog uzeo Franji Tuđmanu mjeru, Račan, novi premijer, preuzeo je satelita HDZ-a Antu Đapića pod svoju zaštitu, pa i u koaliciju, zašto ne – neokomunisti idu zajedno s neofašistima, kao Hitler i Staljin 1939. Uglavnom, navodni predsjednik otete Hrvatske stranke prava Anto Đapić postao je prva politička kurva na štajgi – tko nudi više, s njim Anto ide, bez pardona. Od onih vremena kada se špaga nosila oko tankog struka, do proporcija japanskih sumoboraca prošlo je preko desetljeće, u kojemu se Đapić naradio “Sieg-Heil” pozdrava diljem Hrvatske, završivši i na naslovnoj stranici The New York Timesa kao balkanski “Nazi”. Kad je trebalo zaprijetiti pripadnicima srpske nacionalne manjine, Anto je bio pri ruci, kad je s Milanom Đukićem trebalo mlatiti janjetinu i ispjati brlju, Đapić je bio pri ruci da se obilježi koalicija sa srpskom strankom, kad je trebalo održati crnokošuljaški marš u Rijeci, i zaprijetiti likvidacijom komunista, evo opet neustrašivog Đapića u prvim redovima, a za to vrijeme je oteta Hrvatska stranka prava zabilježena u svim međunarodnim tijelima kao vodeća balkanska neofašistička stranka. U centralnim komitetima HDZ-a i SDP- cvjetali su od sreće što imaju takvog trojanskog konja u oporbi, jer im je Đapić osiguravao neprekidnu vladavinu u, ionako razbijenom i uništenom hrvatskom višestranačju. Taman kada je pomislio da je Boga uhvatio za bradu, novopećeni hrvatski milijuner Anto Đapić morao je spoznati da nije glavni ni u mjesnoj zajednici osječke Retfale gdje gubi izbore od političkih anonimusa kakav je bio i on 1990. godine. Uspješno ocrnjivanje Parage kod kuće, i neuspješno ocrnjivanje Parage u svijetu, vratilo se Đapiću kao kad ludi glupan glavom tresne o beton, misleći da u bazenu ima vode. Oteta HSP nije primljena u međunarodnu konzervativnu asocijaciju demokratskih stranaka, čak niti uz preporuku Ive Sandera koji je na preporuku uspio u Europsku narodnu stranku ugurati velikosrpsku stranku Vojislava Koštunice. I tako će Anto Đapić ući u povijest pod onom onom narodnom

1) Oteto, prokleto! i
2) Tko drugome jamu kopa, …

Pravaška ruka pravde, 9. studenog 2007. godine, na obljetnicu pada Berlinskog zida!


PS: u prilogu članak iz “Nacionala”…

Zagrebački tjednik NACIONAL je 27. studenoga 2001. godine u članku pod naslovom «SIS posjeduje dosje Mate Arlovića u kojem se tvrdi da je on špijun KOS-a» objavio dokumente vojne obavještajne službe Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) koji pored saborskog zastupnika Socijaldemokratske partije Mate Arlovića navode i saborskog zastupnika i predsjednika Hrvatske stranke prava Antu Đapića kao bivše agente i doušnike jugoslavenske vlade. U članku je navedeno sljedeće: «(…) Kao što je već otkrio Mladen Ružman, pomoćnik ministra obrane za sigurnosna pitanja, u arhivi tajne službe MORH-a postoje dosjei pet političara i 15 novinara. Nacional je iz pouzdanih izvora doznao, da u SIS-u postoji opsežan dosje predsjednika HSP-a i saborskog zastupnika Ante Đapića kojeg su tajni vojni agenti obrađivali pod sumnjom da je bio doušnik KOS-a, ali i zbog toga što je bio jedan od čelnika Hrvatskih obrambenih snaga (…)Nacionalu je također potvrđeno da je na udaru SIS-a godinama bio osnivač Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, sadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. (…) Nacional ima «Službenu zabilješku» Sigurnosno-informativne službe od 1. travnja 1992. u kojoj je navedeno da S.I.S. «kao posebno zanimljive suradnike Kontraobavještajne službe JNA, a koje je otkrila Sigurnosno-informativna služba» ističe, među ostalima i Arlović Matu, kodnog imena «Vrbik». (…) S.I.S. je obrađivao i punih deset godina čuvao tajni dosje predsjednika Hrvatske stranke prava i saborskog zastupnika Ante Đapića. Njega je tajna policija zavela u evidenciju jer je bio sumnjiv i kao agent Kontraobavještajne službe i kao jedan od šefova Hrvatskih obrambenih snaga. (…) Ime Ante Đapića nalazi se u «Službenoj zabilješki» Sigurnosno-informativne službe od 1. travnja 1992. godine, među «posebno interesantnim suradnicima Kontraobavještajne službe JNA, a koje je razotkrio S.I.S.». Zanimljivo je da se Đapićevo ime nalazi ispod popisa od desetak «suradnika Kontraobavještajne službe JNA koje je Sigurnosno-informativna služba do sada otkrila, a s kojima je raščistila», među «posebno interesantnim suradnicima Kontraobavještajne službe», jedno mjesto iznad Mate Arlovića. Nacional je doznao da je S.I.S. raspolagao informacijama o kontaktima Ante Đapića s agentima Kontraobavještajne službe, no Đapićev je dosje doživio procvat nakon što je zajedno s Dobroslavom Paragom počeo zapovijedati Hrvatskim obrambenim snagama, koje su zapravo bile paravojne postrojbe Hrvatske stranke prava, i koje su potpuno izmakle kontroli Ministarstva obrane Republike Hrvatske. S.I.S. je Antu Đapića sumnjićio da je huškao pripadnike Hrvatskih obrambenih snaga da nose crne košulje, ustaške simbole, pozdravljaju nacističkim pozdravom te da ne slušaju naredbe Glavnog stožera Hrvatske vojske. (…) Istodobno Đapić je bio potpuno neukrotiv, odbijao je svaki poziv na razumno ponašanje i potpuno se otrgnuo kontroli Ministarstva obrane i Glavnog stožera. Takvo je ponašanje navelo agente Sigurnosno-informativne službe da posumnjaju u iskrene domoljubne pobude Ante Đapića jer su on i pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga ustašoidnim ispadima nanosili golemu štetu ugledu Hrvatske i njenom oslobodilačkom pokretu. (…) Stoga je u tadašnjem državnom vrhu brzo zaključeno da Anto Đapić možda sve to radi sračunato kako bi kompromitirao novu hrvatsku državu, a da to čini po nalogu starih naredbodavaca iz Kontraobavještajne službe. Premda je S.I.S. strpao Đapića na listu i u isti špijunski koš kao i Matu Arlovića, obavještajni analitičari upozorili su Nacional da u ponašanju njih dvojice , nakon što je HDZ preuzeo vlast /1990. godine, op.a.), postoje bitne razlike. Dok je Mato Arlović ostao postojan i čvrst član Socijaldemokratske partije i jedan od istaknutijih političara opozicije, premda ne baš i najoštriji kritičar Hrvatske demokratske zajednice, Đapić se doslovce preko noći od gnjevnog antihadezeovskog buntovnika preobrazio u njegova udvornog političkog slugu. Bivši Đapićevi stranačke kolege tvrde da je on vrlo brzo počeo odrađivati za HDZ najprljavije poslove, a prva mu je zadaća bila da uništi HSP kao hadezeovsku oporbu. Najprije je napravio puč u Hrvatskoj stranki prava, i to tako da je svrgnuo tadašnjeg predsjednika i utemeljitelja stranke Dobroslava Paragu koji je početkom devedesetih bio najžešći kritičar predsjednika Franje Tuđmana među svim oporbenim političarima. (…) Već tada su Đapićevi politički protivnici bili uvjereni da su ga zapravo Franjo Tuđman i Gojko Šušak pacificirali ucijenivši ga njegovim SIS-ovskim dosjeom. Nakon što je Đapić preuzeo kontrolu nad Hrvatskom strankom prava, ta se stranka preko noći preobratila u političku sluškinju Hrvatske demokratske zajednice. Zauzvrat, tadašnji pravosudni sustav nije ni raspravio tužbe koje su zbog Đapićeve samovolje i kršenja zakonitosti podigli Dobroslav Paraga (…) Štoviše, HDZ je Đapića mazio i tetošio pa je on ubrzo nagrađen stanom u Zagrebu i luksuznim automobilom. Tajni dosje Sigurnosno-informativne službe ima i Dobroslav Paraga koji je svojedobno bio šef Hrvatske stranke prava, a sada je predsjednik minorne Hrvatske stranke prava 1861. Njega je vojna obavještajna služba /Hrvatske vojske, op.a./ obrađivala jer je bio na čelu Hrvatskih obrambenih snaga, ali je zapravo pravi razlog bio taj što je početkom devedesetih /godina 20. stoljeća./ bio najžešći kritičar Franje Tuđmana. (…)»



Post je objavljen 09.11.2007. u 17:11 sati.