Marketing
Kako je Sanaderov HDZ na cjedilu ostavio žrtve komunizma
Glasnogovornik Hrvatske demokratske zajednice, Ratko Maček, 27.1.2006. u Novom listu:
«Neće se poduzimati posebne mjere nakon što je Vijeće Europe usvojilo rezoluciju osude zločina komunizma»
Nakon što je Vijeće Europe donijelo 25. siječnja 2006. godine oštru rezoluciju o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, glasnogovornik Sanaderove stranke i vlade, na pitanje koje korake hrvatska vlada misli poduzeti u vezi rezolucije 1481 Vijeća Europe kojom su osuđeni zločini komunizma, odgovorio je da «vlada ne kani ništa posebno poduzimati », s obrazloženjem, da «vlada svake godine obilježava spomen na žrtve komunizma, u Bleiburgu, i žrtve fašizma u Jasenovcu».
Sažetak Sanaderove politike od 2003. do danas u vezi rasvjetljavanja zločina komunizma je da HDZ svake godine polaže vijence, dok niti vlada, niti vrh HDZ-a nije protiv još živih nekih partizanskih de facto ratničih zločinaca podnio niti jednu kaznenu prijavu za ratni zočin koji ne zastarijeva. U Hrvatskom saboru HDZ u 5. saborskom sazivu nije otvorio niti jednu temu o partizanskim ratnim zločinima, o udbaškim zlodjelima, o titoističkom kršenju ljudskih prava za vrijeme SFRJ ili o državnom terorizmu Titove Jugoslavije. Naprotiv, HDZ je doslovno i kurvanjski šutio o zločinima komunizma, a dokaz navedenoj tvrdnji nije samo govor kardinala Bozanića u Bleiburgu od ove godine, nego i sljedeća činjenica:
HDZ je, iako nezasluženo, postao početkom 21. stoljeća pridruženi član konzervativno demokratske međunarodne europske asocijacije političkih stranaka zvana European people party-European democrats (EPP-ED), sa sjedištem u Bruxellesu. EPP je na kongresu 2004. donijela rezoluciju o oštroj osudi zločina komunizma, pod naslovom «OSUDA TOTALITARNOG KOMUNIZMA» («CONDEMNING TOALITARIAN COMMUNISM») Na navedeom briselskom kongresu osobno je sudjelovao i dr. Ivo Sanader, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, ali po njegovu povratku u Zagreb prešutio je hrvatskoj javnosti da su Europljani oštro osudili zločine komunizma. Kad je borac za ljudska prava i šef pravaša Dobroslav Paraga otkrio da je EPP osudio zločine komunizma, te kako je vidio da je Sanader licemjerno prešutio europsku osudu, obavijestio je hrvatsku javnost o navedenoj rezoluciji, i to putem «Vjesnika» od 28. srpnja 2004. u članku
«Tuđmanu nije mjesto na Markovu trgu»
«(…)Hrvatska javnost uopće nije obaviještena, premda su neke hrvatske parlamentarne stranke tomu događaju nazočile, da je parlamentarna većina u Europskom parlamentu, grupa europskih konzervativnih stranaka, donijela na svojem Kongresu Europske narodne stranke od 4. do 5. veljače ove, 2004. godine proglas pod nazivom «Osuda totalitarnog komunizma». Tom rezolucijom europski demokrati urbi et orbi poručuju članicama Europske Unije i svijetu da je svaka bivša europska komunistička zemlja, uključujući i Hrvatsku, dužna «osudit zločine komunizma», «uzeti u zaštitu žrtve komunizma», da svaka bivša komunistička zemlja u Europi osnuje «državni ured za dokumentiranje zločina komunizma», «da se osnuje muzej o totalitarnom komunizmu», «da se ukinu trgovi, avenije i ulice koje nose nazive komunističkih zločinaca, i da se u svakom glavnom gradu bivše komunističke republike imenuje «Trg žrtava komunizma». Podsjećam da je prije četiri godine, u svibnju 2000. godine, Hrvatska stranka prava 1861. pokrenula inicijativu da se jedan od reprezentativnih zagrebačkih trgova imenuje i trgom žrtava komunizma i da se Josipu Brozu Titu, komunističkom tiraninu, jugoslavenskom diktatoru koji je nad hrvatskim narodom 1945. zapovijedio i dao počiniti genocid, da mu se oduzme titula počasnog građanina grada Zagreba i ukine naziv najljepšega zagrebačkog trga po njemu /»Trg maršala Tita»/, ali odgovora nema. (…) U svakom slučaju, Republika Hrvatska, koja teži priključenju u EU, trebala bi slijediti demokratske tradicije Europske Unije u pogledu odbacivanja naslijeđa totalitarizma i komunizma, ukinuti Trg maršala Tita, (…), ali i imenovati trg žrtava Titova komunizma na sadašnjem Trgu maršala Tita ili na nekom drugom primjerenom mjestu u središtu Zagreba.»
Informacija koju je gospodin Paraga objavio u vezi europske rezolucije o «Osudi totalitarnog komunizma» bila je doslovno prva vijest u Hrvatskoj o tome važnom događaju iz Europske Unije. (Čak niti novinarski krugovi u Hrvatskoj nisu prije Dobroslava Parage objavili vijest o demokratskoj osudi totalitarnog komunizma.) Poslije se katolički tjednik Glas Koncila iz pera gospođe Đurđice Ivanišević-Lieb nadovezao na Paraginu informaciju o rezoluciji koja osuđuje totalitarni komunizam.
U ljeto 2006. je Hrvatski sabor jednom rezolucijom osudio zločine komunizma, ali parlamentarne debate uoči izglasavnja te rezolcije uopće nije bilo (kako HTV to ne bi morala prenositi), a vodeći mediji su navedenoj hrvatskoj rezoluciji o osudi zločina komunizma dali marginalni prostor, često uz omalovažavajuću kritiku.
Čovjek bi se mogao zapitati zašto jedan političar, koji predstavlja sam državni vrh Republike Hrvatske (dr. Ivo Sanader), a čiji je otac bio ustaša i ratni zarobljenik iz kolona s Križnog puta 1945. godine, i koji je skoro zaglavio u koloni smrti na Kočevskom rogu 1945. godine, nije gotovo ništa učinio na rehabilitaciji hrvatskih žrtava komunizma, na prosvjećivanju hrvatskog stanovništva o zločinima komunizma, i na poništavanju velike nepravde iz prošlosti, prouzročena od strane jugoslavenskih partizana i komunista (titoista), tako zvanih (lažnih) «antifašista» ?
Odgovor možemo naći u znanosti, naime, jedna značajka zločinačke komunističke ideologije jest prisiljavanje žrtava raznoraznim psihološkim pritiscima da se odreknu svoje ili prošlosti svojih očeva i predaka, kao što komunisti kolektivno prisiljavaju narod da se odrekne svoje nacionalne povijesti kako ne bi imao budućnost jer dolaskom revolucionarnih komunista na vlast 1945. počinje «novo» brojanje vremena. Dolaskom revolucionara na vlast počinje nulta godina. Pored toga su liberalni demokrati odnosno bivši jugoslavenski komunisti u Republici Hrvatskoj lili suze radosnice kada su 2004. shvatili da Ivo Sanader nije onaj tako zvani «hrvatski nacionalist» sa splitske rive iz 2000. godine kada je održao vatreni govor u prilog zaštiti digniteta Domovinskog rata (velike demonstracije u povodu pritvaranja generala Norca zbog optužbe za ratni zločin u Gospiću 1991. godine, pod geslom «Svi smo mi Mirko Norac»). Dok je premijer Račan, deklarirani titoist, za generalom Antom Gotovinom dao raspisati policijsku tjeralicu, zbog optužnice haaškoga suda ICTY za navodni ratni zločin, premijer Sanader ga je dao putem tajne službe tražiti, locirati, uhititi i transferirati – u pritvor Haaškog suda. Kada predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, sustavno vrijeđa žrtve komunizma i obitelji žrtava, tumačeći kako se u Bleiburgu 1945. našlo dosta zločinaca, Sanaderov HDZ nikada takvu povijesnu izmišljotinu ne opovrgava, niti je u tom smislu Mesića ikada kritizirao. Premijer Sanader mogao je po ustavu donijeti uredbu sa zakonskom snagom o imenovanju Trga žrtava komunizma u Zagrebu, i o ukidanju sramotnoga nazivlja Trga maršala Tita. Premijer Sanader mogao je dati osnovati memorijalni muzej žrtava i zločina komunizma u glavnom gradu Republike Hrvatske, po uzoru na druge europske gradove, kao na pr. Budimpeštu, ali nije. Premijer Sanader mogao je u Hrvatskom saboru dati donijeti zakon o lustraciji pripadnika bivše jugoslavenske tajne službe, i doušnika te totalitarne organizacije, jer je njegova vladajuća stranka HDZ imala parlamentarnu većinu, ali nije dao donijeti takav jedan demokratski akt. Nasuprot tome je premijeru Sanaderu jedan od koalicijskih partnera u Hrvatskom saboru, i potencijalni poslijeizborni koalicijski partner osnovano osumnjićeni doušnik jugoslavenske vojne «Kontraobavještajne službe» (KOS), Anto Đapić. Premijer Sanader je mogao preko Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) dati optužiti osumnjićene partizanske i komunističke ratne zločince koji su počinili i zločin protiv čovječnosti i zločin genocida, dakle, najteže zločine po kaznenom zakoniku, ali nije nego je sve titoističke zločince pustio da žive na slobodi i u miru. Na neki način je Sanader postao prijatelj onih partizana koji su njegova oca namjeravali 1945. na Kočevskom rogu ubiti kao ratnog zarobljenika, bez ikakve istrage, suda i presude. Oni bivši komunisti i partizani koji Republiku Hrvatsku namjeravaju rastaliti u bezličnosti prividnog postojanja imaju političku zaštitu od premijera Ive Sanadera koji je postao oportunist isto kao što su u hrvatskoj povijesti bili bivši pravaši i mladi hrvatski političari poput Ante Trumbića, Frana Supila, Stjepana Radića i drugih koji su 1905. napustili put hrvatskog državnog prava koji je izgradio Otac domovine Ante Starčević, krenuvši za velikim lažljivcem i manipulatorom, češkim profesorom Masarykom, advokatom velikosrpske ideologije koji je stvaranjem «Velike» Srbije tražio alibi za stvaranje velike Češke (Čehoslovačke). Naravno, svojim hrvatskim učenicima je Masaryk tumačio nužnost stvaranja Jugoslavije koja je u mislima velikosrpskih političara uvijek i uvijek bila plašt iza kojega se krila «Velika» Srbija.
Papa Benedikt XVI ove godine urbi et urbi objavio da je svaki onaj deklarirani katolik koji u politici zagovara abortus automatski ekskomuniciran iz krila Rimokatoličke crkve, što se odnosi i na Ivu Sanadera, čiji je brat rimokatolički svećenik. HDZ, naime, ostavio je na snazi stari jugokomunistički zakon o abortusu iz 1977. godine koji je liberalniji nego mnogi drugi zakoni u zapadnoeuropskim zemljama. Grijeh Ive Sandera tim je veći jer kao deklarirani katolik obmanjuje hrvatsku javnost. Za SDP se zna da otvoreno zastupa totalitarni titoizam i partizanštinu ali HDZ se predstavlja kao antipod tome dok istovremeno prakticira isto što i SDP kad je u pitanju «drug» Tito. To nije čudno kad se zna da se programska deklaracija Hrvatske demokratske zajednice iz 1989. godine temelji na starčevićanstvu, radićevštini, ali i na marksizmu odnosno titoizmu. Što se tiče Sanaderovog rezervnog satelita Đapića, oteta stranka tog lažnog magistra predlagala je u 5. sazivu Hrvatskog sabora, kao i u Zagrebačkoj skupštini da se Trg maršala Tita, ne ukine, nego preseli na Rooseveltov trg. Kako bi od javnosti sakrio svoju tamnu prošlost, Đapić je bio čak toliko drzak da je u Hrvatskom saboru predlagao izglasavanje zakona o lustraciji, znajući unaprijed da takav zakon neće stupiti na snagu, a kada bi i stupio na snagu, Đapić bi bio prvi među lustriranima, a uz njega odmah Vladimir Šeks i Stjepan «Stipe» Mesić. Facit: Sanaderov HDZ je na cjedilu ostavio žrtve komunizma !
Post je objavljen 01.11.2007. u 22:50 sati.