ANTIFAŠIZAM – ŠTO JE TO? ANTIKOMUNIZAM – ŠTO JE TO?
Antifašizam je doktrina. Pojam doktrina dolazi iz latinskog i znači nauk, teorija, teza, skup mišljenja neke filozofske škole ili skup dogmi. (Dogma je smjernica vrijedećih religija, znanstveno predstavljanje kršćanskog nauka o vjeri, vjeronauka.)
Antifašizam je kao doktrina u svijetu danas na snazi u Republici Hrvatskoj, u Ruskoj Federaciji, u Sjevernoj Koreji, na Kubi, čak ni u Srbiji antifašizam više nije na snazi.
Antifašizam je opreka fašizmu, i antifašističku doktrinu prihvatila je marksistička ideologija pojavom fašizma u Italiji, i poslije nacional-socijalizma (nacizma) u Njemačkoj. (Fašizam se pojavio 1922. kao odgovor na komunizam u Rusiji 1917., a sve tri ideologije, komunizam, fašizam i nacizam predstavljale su reakciju na ideologiju liberalizma.)
U Drugom svjetskom ratu su antifašističku doktrinu prihvatile i vodeće zemlje liberalne demokracije, SAD i Velika Britanija, koje su stvorile savez zemalja liberalne demokracije i vodeće komunističke zemlje (SSSR) protiv Hitlerove Njemačke, dakle, antifašistički Saveznici nasuprot fašističkim Silama osovine. (Fašističkim Silama osovine je 25. ožujka 1941. pristupila velikosrpska Jugoslavija.) Međutim, vojnom pobjedom nad Silama osovine 1945., anti-hitlerovska koalicija u Europi više nije imala razloga postojati, te su i zemlje liberalne demokracije, poput Belgije, Francuske, Velike Britanije, Nizozemske, SAD, Kanada i druge ukinule anti-fašističku doktrinu i vratile se doktrini ideologije liberalizma.
Ideologija je pojam koji dolazi iz starogrčkog, i znači sustav predodžbi, izražen u različitim oblicima u društvenoj svijesti (u politici, moralu, nauku, umjetnosti i religiji). Ideologija je nauk o idejama, to je sustav svjetonazora, temeljnih postavki i vrednovanja.
Kao gore navedeno, u politici postoji ideologija liberalizma koja nije istoznačna ili identična s pojmom slobode jer liberalizam zastupa na pr. krupni kapitalizam (veletrgovce, bankare, naftaše, veleposjednike) koji gazi malog čovjeka kojemu priječi njegova socijalna prava i na taj način ugrožava njegovu slobodu na slobodan i miran život...). Izvorna hrvatska ideologija je pravaštvo kao ideologija o hrvatskom državnom pravu koju je utemeljio Otac domovine dr. Ante Starčević. Na osnovi pravaške ideologije nastala je samostalna Republika Hrvatska. Strana ideologija, usađena u hrvatsku politiku je ideologija marksizma, nazvana po njenom utemeljitelju, njemačkom filozofu Karlu Marxu. Na osnovi marksizma je bivša Jugoslavija bila totalitarna država. (Titoizam je derivat marksizma, znači, titoizam je izvedenica marksizma, isto kao na primjer maoizam u Kini, ili staljinizam u Rusiji.) Zatim postoji socijaldemokratska ideologija koja je odbacila boljševizam, nazočan u marksizmu (lenjinizmu, titoizmu ili staljinizmu). Ideologija konzervativizma temelji se na kršćanskoj demokraciji itd.
U politici nisu ideološki pokreti ili političke stranke uvijek ono kakvim ih neki njihove vođe predstavljalju. Na pr. Liberalna stranka u Rusiji, koju vodi Vladimir Žirinovski, nije u suštini liberalna stranka nego jedna ekstremistička stranka koja s liberalizmom nema veze. Obično su lideri takvih stranaka povezani s tajnim službama kako bi se u društvu stvorio nered ili kaos. U Hrvatskoj na pr. Anto Đapić nema veze s pravaškom ideologijom, iako se neofašist Đapić na nju poziva, ali i jeste bit u tome da su protivnici hrvatskog državnog prava eliminirali izvornu stranku prava (HSP) koju je do 1993. vodio Dobroslav Paraga kako bi se bivši komunisti u Republici Hrvatskoj riješili jedine učinkovite oporbene konkurencije. HSP je od strane Tuđmanovog režima oteta 28. rujna 1993. godine, i od tada vlada u Republici Hrvatskoj protuustavno stanje, jer je višestranački sustav protuustavno razbijen od strane prvog predsjednika Republike Hrvatske. Od tada višestranačje postoji samo na papiru dok u političkoj praksi postoji neučinkovit, trom i korumpiran i nepravedan partitokratski tzv. „jedinstveni višestranački sustav“, kao svojedobno u bivšoj totalitarnoj Istočnoj Njemačkoj (DDR). Karakteristično je da sve parlamentarne stranke u Hrvatskoj iz sustava navedenog „jedinstvenog višestranačja“ imaju jednostran titoistički antifašizam kao doktrinu.
Što se tiče anti-fašizma, antifašisti su bili predsjednik Roosevelt i premijer Winston Churchill, te Staljin i Tito. Što se tiče anti-komunizma, antikomunist je bio Hitler, primjerice. Međutim, ako je neki političar samo jedno ili drugo onda je isključiv. Isključiv je bio Staljin jer je njegov antifašizam bio opterećen negacijom demokracije, isto kao kod Tita koji je negirao i liberalizam. Paradoks je da neke stranke u Hrvatskoj, koje se izravno pozivaju na ideologiju liberalizma, kao HNS od Vesne Pusić, imaju kao doktrinu titoizam koji je negirao liberalizam, i proganjao liberale, kao na pr. hrvatskog pjesnika Vladu Gotovca. Isključiv je bio Hitler jer je njegov antikomunizam također negirao demokraciju i liberalizam, i to negirao u smislu progona demokratskih predstavnika i predstavnika ideologije liberalizma. Zajednički nazivnik boljševizma i nacizma je negacija demokracije i liberalizma, što je kao platforma omogućilo nacističko-boljševički pakt između Sovjetskog Saveza i 3. Reicha, potpisan u Moskvi 23. kolovoza 1939. godine, kojim su obje totalitarne države napale Poljsku (Hitlerova Njemačka 1. rujna 1939. sa zapada, a Staljinov SSSR 17. rujna 1939. s istoka), i raskomadale ju, a u poljskom mjestu Brest-Litovsk je nakon toga održan zajednički svečani defile Crvene armije i Wehrmachta.
Prof. Banac, političar (liberal), ispravno je ustvrdio da se ne može biti antifašistom ako se istovremeno nije i antikomunistom.
Antifašist i antikomunist u jednoj osobi bio je u Drugom svjetskom ratu zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac koji je tridesetih godina 20. st. napisao kritiku nacional-socijalizma na osnovi koje je nastala i papina anti-nacistička enciklika koja je žigosala rasizam i segregaciju. Antikomnunist i antifašist je na pr. češki humanist Vaclav Havel, žrtva komunizma, kao i Dobroslav Paraga koj je anti-komunist i anti-fašist, čija je obitelj stradala, kako od nacizma, tako i od komunizma, a on osobno postao je žrtvom „antifašističkog“ titoizma (politički zatvorenik u logoru na Golom otoku). Američki predsjednik John F. Kennedy bio je demokratski anti-komunist. Pokojni papa Ivan Pavao II Veliki (Karol Woytila) bio je anti-fašist i anti-komunist.
Titov antifašizam, koji kao doktrina usidren i u Ustavu Republike Hrvatske (tzv. ZAVNOH), predstavlja jednostranu doktrinu jer nema anti-komunizma, što je apsurd kad se zna da je Hrvatska bila pola stoljeća kolektivno žrtva komunizma, i to titoističkog komunizma zvan u nas „antifašizam“.
Nekadašnji sudac Ustavnog suda RH i bivši komunist, g. Zdravko Bartovčak, objavio je 2003. pravnu analizu „ZAVNOHA“ u kojoj je naglasio da „ZAVNOH nije nikakvo demokratsko tijelo nego komunistička skupština“, nastala u vrijeme Drugog svjetskog rata u šumi. Nekadašnji župan splitsko-dalmatinske županije, prof. dr. Lukšić je naglasio da je ZAVNOH bio u NDH ono što je „RSK“ bila u RH.
Antifašizam o kojemu priča predsjednik Mesić, i kojega uzdiže u nebesa (pri čemu mu se, a time i svima nama kao građanima Hrvatske, smije cijeli zapadni svijet, iako ga licemjerno ne proziva zbog toga), nije ništa drugo nego totalitarni titoizam. Stjepan Mesić ne barata osnovnim povijesnim činjenicama tako da ponavlja povijesne laži nekadašnje jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije koja je tvrdila da se komunistička partija borila za slobodu. Ako se KPJ (i KPH) borila za slobodu, zašto je 1945. vodstvo politbiroa CK KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom počinilo genocid nad hrvatskim narodom? Zar oslobođenje ne podrazumijeva da čovjek, ljudi i građani, te narod u cjelini bude slobodan, a ne porobljen? Kao što je u kritičkoj historiografiji poznata činjenica, Jugoslavija nosi epitet „tamnica naroda“.
Smrt fašizmu – Sloboda narodu! Smrt komunizmu – Sloboda narodu!
© Crni blog komunizma, 4. studenog 2007.
Post je objavljen 04.11.2007. u 13:18 sati.