Pregled posta

Titov dokumentirani "antifašizam"

U prvoj ratnoj godini 1941. je u partizanskim redovima na ratištu u NDH bilo najviše Srba. Hrvati u vrijeme protunarodnog „narodnog ustanka“ nisu bili u većem broju zainteresirani za odlazak u šumu (u partizansku ilegalu) zato što je stvorena Nezavisna Država Hrvatska dok se velika Srbija (Jugoslavija) raspala. Komunistička propaganda je srpsko pravoslavni dio stanovništva Nezavisne Države Hrvatske poticala na građanski rat protiv Hrvata. U agitacijskom letku pod naslovom „Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini?“ jugokomunisti su Srbe vrbovali u partizane igrajući na „rusku kartu“, koristeći povijesnu pravoslavnu osovinu Beograd-Moskva (Rusija je 1914. zbog zaštite Srbije od njemačkog napada ušla u Prvi svjetski rat). Iako je Rusija nakon Oktobarske revolucije uništena od komunista (Lenjinovih boljševika), savezništvo Titovih partizana sa Sovjetskim Savezom se srpskom pučanstvu u NDH u propagandi prikazalo kao savezništvo sa „sovjetskom Rusijom“, iako u zbilji komunistički Sovjetski Savez (SSSR) nije imao veze s Rusijom jer se radilo o potpuno novoj državi koja je uspostavljena nakon Oktobarske revolucije. Međutim, partizanska komunistička propaganda igrala je na tradiocionalno savezništvo Rusije i Srbije, što je i urodilo plodom jer se posrbljena* srpska nacionalna manjina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, većina srpskih seljaka u NDH, digla 1941. na oružani ustanak protiv slabo naoružane hrvatske većine. Srpskim seljacima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je Titova propaganda 1941. lagala kako „je nakon njemačkog napada na «Rusiju“ (SSSR) Crvena armija krenula u protunapad (kontraofenzivu), odbacila njemačku vojsku daleko od granica Sovjetskog Saveza, pregazila Mađarsku i upala u Srbiju i NDH te da je pitanje dana kada će doći do bratimljenja „ruske“ i jugoslavenske partizanske vojske u Bosni, što je tumačeno kao dobar razlog da se Srbi dignu na ustanak protiv nove vlasti u NDH, unište hrvatsku državu i uspostave Jugoslaviju. Istina je izgledala drugačije nego u partizanskoj propagandi: njemačke invazijske snage su za vrijeme četničkog i komunističkog ustanka u NDH i Srbiji u ljeto 1941. godine već osvojile glavni grad Bjelorusije i Ukrajine, i duboko zagazile u prostor Sovjetskog Saveza gdje su se u listopadu 1941. doslovno našle pred vratima Moskve i započele bitku za glavni grad Sovjetskog Saveza (Fall Barbarossa – bitka Taifun ili „Oluja“ u kojoj je njemačka dalekometna artiljerija, pozicionirana oko 15 km od Moskve, pogađala Crveni Trg i Kremlj). Istina je također bila da u obnovljenoj Jugoslaviji prevlast ne bi imali Srbi nego komunisti, što je nakon rata i bio slučaj, a drugi je par cipela predstavljala činjenica da je najviše komunista u Titovoj Jugoslaviji bilo srpske nacionalnosti. (* Dr. Ivo Pilar i S.M. Štedimlija su znanstveno dokazali da su pravoslavci iz Hrvatske vlaškog a ne srpskog podrijetla.)

Partizanski „antifašistički“ letak, upućen bosanskim Srbima, pisan, na tri lista, na strojopisu ćirilićnim srpskim pismom, transliterirano na latinicu, i prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik. Partizanski dokument je iz 1941. godine, neposredno nakon oružanog komunističkog ustanka od 22. lipnja. Naslov dokumenta, fonetski:


„ZA ŠTA SE BORE PARTIZANI U BOSNI I HERCEGOVINI“

„Za razliku od svih drugih zemalja svijeta je fašizam u Sovjetski Savez uvezen isključivo izvana, vojnom invazijom fašista, i uvedeno je strano barbarstvo koje su reakcionarne snage svijeta nevjerojatnom oštrinom usmjerile protiv Sovjetskog Saveza /u tom trenutku je u sovjetskim konc-logorima Gulag bilo oko 10 milijuna građana SSSR-a/. Kao unutarnja pojava fašizam ne postoji u Sovjetskom Savezu. Zato uništenje fašizma znači za Sovjetski Savez rješavanje fašističkog neprijatelja iz njihove zemlje, ali i njegovo uništenje izvan granica Sovjetskog Saveza, na njegovu ognjištu, uništenje onih reakcionarnih snaga koje su uzgojile fašizam.
Uništenje fašizma ni u kojem slučaju ne znači samo uništenje fašističke oružane sile na bojnom polju. Uništenje fašizma, kao što si je to u zadatak postavio Sovjetski Savez, predstavlja za svjesne radnike i seljake u okupiranim područjima, ali i u drugim zemljama, kao i istinske patriote i napredne ljudi, sve opljačkane narode, koji su svi prepoznali fašističku opasnost, uništenje fašizma u svim zemljama kao i svih uvjeta i uzroka koji su fašizam omogućili i poduprli. To znači da svaki narod u vlastitoj kući vlastitim snagama uništi petu kolonu i cijelu bandu njegovih izdajica, svaku mogućnost opstanka fašističke bande i da spriječi fašističku propagandu, i da se ne uništi peta kolona, i to ne samo u korist naroda da se oduzme cjelokupna imovina, koja, iz kojeg god kuta gledano, služi fašizmu, nego da organizira svoju demokratsku snagu tako da svaka pojava fašizma bude zauvijek onemogućena. Radničke mase opljačkanih naroda više neće dozvoliti povratak ranijem stanju; zato što je to stanje dovelo do fašizma. Oni žele doprijeti do stvarne narodne demokracije, do stvarnog nacionalnog oblika vlade, jer oni, ne samo da traže bolju sudbinu i koru kruha, oni zahtijevaju da više nikada ne bude ratova i da narodi žive u bratstvu.
Kako bi se osigurala njihova sloboda, i uništio fašizam kao vanjski i unutarnji neprijatelj, kako bi si oblikovali bolju budućnost, narodi zaposjednutih zemalja ne smiju čekati da vanjskom pomoći budu oslobođeni. Najmanje smiju svoje oslobođenje vezati za pobjedu neke imperijalističke sile. Ako žele da se prijašnje stanje ne vrati – a vratilo bi se, samo u još gorem obliku – ako žele sami postati gospodarima vlastite sudbine, ako sami žele tvoriti demokratsku silu, onda moraju slobodu izboriti oružjem u rukama, i u borbi protiv okupatora i svih njegovih sluga. Još za vrijeme njihove borbe moraju stvoriti organizacije za obnašanje vlasti koje su nužno potrebne u narodno-oslobodilačkom ratu, i koja predstavlja jamstvo za buduću slobodu u jednoj istinskoj narodnoj demokraciji. Oslobođenje naroda može jedino biti djelo naroda samih./U tom trenutku su „imperijalističke“ zapadne antifašističke sile Sovjetskom Savezu mjesečno isporučivali po 500 tenkova i 500 borbenih zrakoplova/.
Narodne mase zaposjednutih zemalja moraju same uzeti sudbinu u svoje ruke, i to još tijekom ovoga rata zato što njihove stare krvopije neće čekati da rat završi, nego već i sada vode oštru borbu kako bi ih podjarmili. Pitanje „Što će se dogoditi nakon sloma fašizma?“ ne postavljalju samo narodne mase nego i anti-nacionalna kapitalistička gospoda. Dio njih otvoreno se stavio na stranu fašizma, i igrao je ulogu u izdajničkoj petoj koloni što je omogućilo pljačku njihovih naroda. Narodi koji su za vrijeme rata dospijeli u fašističko ropstvo jako dobro znaju da su izdani od svoje gospode, i da im je njihova izdaja omogućila uspješan otpor.
Stoga je sada vrijeme da se odluči što će se dogoditi nakon propasti fašizma, da li će, naime, fašizam biti uništen ili će pod ovim ili onim izgledom postati vukodlak. Jer, dok Crvena armija već sama svojim pobjedama radi na zahtjevima porobljene radničke mase, dok na tome već rade milijuni pod vodstvom komunističke partije, kapitalistička gospoda pokušavaju svim sredstvima već danas stvoriti stanje za stvaranje podloge povratka na prijašnje stanje, protv narodnog gospodstva. Oni dijele narod, i pripremaju mu nove lisice. Stoga rade otvoreno ili skriveno protiv naroda, protiv Sovjetskog Saveza, protiv partizana i protiv komunističke partije koja vodi ustanak.
Mnogi oficiri četničkih grupa nisu htjeli intervenirati u borbu, i misle da još nije vrijeme. Tek kada su partizani imali velike uspjehe i oslobodili velika područja zemlje /Jugoslavije/ počeli su sudjelovati /u borbi/ ali i tada ne svi iskreno, i jedan dio njih je pripremio početak izdaje. Narod ih je smatrao iskrenim borcima sve dok se nisu pokazali istinskim izdajicama. Pokušali su partizanima zabiti nož u leđa. Podlo su ih napali, mučili i ubijali su kao krvoločni fašisti, ili su ih razoružavali i izručili Nijemcima (Valjevo). Tri tjedna trajale su u Srbiji bratoubilačke borbe koje partizani nisu željeli ali koje nisu mogli spriječiti. Srpski partizani uništili su te nove neprijatelje čiji je vođa sjedio na dva stolca, održavajući veze sa Englezima, ali isto tako s Nedićem /srbijanski predsj. vlade/ i Nijemcima. Ali ako je taj neprijatelj likvidiran, svejedno je igrao jednu ulogu. Četnici, mali broj koji se svjesno nalaze pod zapovjedništvom tih izdajničkih oficira /kraljevske vojske Jugoslavije/ i veći broj zavedenih seoskih četnika – zaboravljalju svoj stav prema okupacijskoj sili, i dok su partizani s njima morali prekinuti, Nijemci su za to vrijeme mogli pripremiti svoju veliku ofenzivu protiv partizana. U toj neravnopravnoj borbi su partizani izgubili oslobođene gradove u zapadnoj Srbiji, ali niti su bili pobijeđeni, a još manje uništeni. Danas, međutim, sve partizanske jedinice u Srbiji stoje, ne samo na svome području, nego su i ojačale. Jedinica iz Kragujevca broji trenutno 1.500 boraca, isto tako jedinica iz Valjeva. /Navedene partizanske jedinice stajale su u tom trenutku u istočnoj Bosni, a ne u Srbiji./
Ali, narodni neprijatelji nisu mirovali. Neki oficiri, vođe četnika, nisu išli iskreno s partizanima, nego su išli za pljačkanjem, umjesto da sudjeluju u narodno-oslobodilačkoj borbi. Dok su se partizani borili, ovi su išli zanjima i držali se u pozadini gdje su palili, krali i sve ljude ubijali. Ovim ubojstvima, i bacanjem žena i djece u vatru otjerali su u vojsku ustaša i one muslimane koji nisu bili na ustaškoj strani, a koje (muslimane) štite Srbi dok ih partizani čak i podupiru. Tako na pr. su četnici u šehovičkom okrugu, kojega su partizani oslobodili, činili što ih je volja, pljačkali su muslimane tako da je 200 muslimana, koji su do sada podupirali partizane, otišlo u Kladanj kako bi se borili protiv nas, i sada su postali ustaše. Zar to nije zločin protiv srpskog naroda?
Ti oficiri nisu ni prijatelji svojih vojnika, niti bosanskih Srba, niti seoskih četnika. Oni odstranjuju sve oficire, komandante bataljuna i postavljalju svoje ljude koji čine što ih je volja. Srpski seoski četnici počinju uviđati gdje ih njihove vođe polako odvode.
Postoje odjeljenja četnika koji su prošli izobrazbu neposredno za pljačkanje tako da mnoge jedinice danas stoje jedna nasuprot drugoj. Sam srpski narod je opljačkan i u fočanskom je okrugu ogorčen na četnike u kojima su prvo vidjeli svoje osloboditelje koji su onda počinili grozna zvjerstva nad srpskim i muslimanskim stanovništvom, i grozna pustošenja. Ali, tako je to kada se gradove ne oslobodi žrtvovanjem nego ih se dobije na poklon. /Nad srpskim stanovništvom u Foči četnici nisu počinili zvjerstva nego je navedeno stanovništvo u pravilu sudjelovalo u zvjerstvima nad muslimanskim stanovnicima Foče i fočanskog okruga./
I te četničke vođe tvrde da se bore protiv ustaša. Ali, srpski narod želi otvorenu borbu protiv ustaša, ono zahtijeva s pravom da ustaše kao i svi drugi fašistički neprijatelji budu uništeni. Možemo li ustaše uništiti ako ih ne uništimo u Hrvatskoj?
Partizani nisu u Srbiji niti u Bosni u sukobu sa četnicima. Suprotno, sve su činili da njihova borba bude zajednička. Držali su se dogovora sa četnicima sve do zadnjega. Ali kada ih četnici napadaju moraju se partizani braniti kao što su se u Bosni ovih dana mogli uvjeriti neki oficiri. Tim borbenim i hrabrim četnicima, vojnicima i vođama, partizani nude bratsku ruku, te su za iskreno drugarsko zajedništvo uvijek spremni. Oni progone samo pojedinačne pljačkaše i izdajice koji pljačkom i izdajom dovode u pitanje cjelokupnu nacionalnu borbu.
Antinacionalna gospoda i izdajnički oficiri lažu Srbe da se bore za kralja i „otadžbinu“ /domovinu/. U posjedu smo pisma jednog oficira, jednog četničkog komandanta u kojemu on navodi da je obavijestio talijansko zapovjedništvo o prolasku naše proleterske brigade, i zaključuje pismo slijedećim riječima: „Vjerom u Boga, kralja i otadžbinu!“ Tako služi Talijanima u ime Boga, kralja i domovine kao špijun protiv narodnih boraca, Srba i Crnogoraca. On nije ni za kralja a još manje za domovinu /Jugoslaviju/ nego je za Hitlera i Mussolinija. Takvi tipovi računaju sa bedastoćom u narodu, ali varaju se. Pobjeda nad ustašama i okupatorima je blizu: srpski narod u Bosni i Hercegovini pokazati će oficirima da isto kao i narod u Srbiji zna tko mu je prijatelj a tko neprijatelj. Neka se sada odluči, i odlučio se, što se vidi posebno iz toga da svi srpski seljaci u Bosni odobravaju kada proleterske brigade strijeljalju Nedićeve agente, a pljačkaše i dezertere razoružavaju. Ako želi da bude oslobođen, ako želi bolju i sretniju budućnost, onda će ići zajedno s partizanima, onda će ići s proleterskom brigadom.
Prva proleterska brigada /iz Srbije/ kao udarna snaga narodno-oslobodilačke borbe sastoji se od srpskih i crnogorskih boraca.
Sada započinju i u Bosni zajedno sa bosanskim partizanima nepomirljivu borbu protiv okupatora, protiv ustaša i svih izdajica. Oni nisu protiv četnika, niti su protiv iskrenih /srpskih/ oficira /kraljevske vojske Jugoslavije/, već su protiv izdajničkih oficira koji su se bosanskim partizanima nametnuli /kao komandant 1. proleterske brigade, i poslije 1. Jugoslavenske armije, Koča Popović, koljač iz Teznog kod Maribora 1945./, kao i protiv ubojica i pljačkaša koji su napustili front i pljačkom i nasilnim činima pustošili pozadinu, narodu i vojsci uništavali zalihe, i na taj način stvarno služili okupacijskoj sili kao pomoćnik u uništavanju narodno-oslobodilačke borbe. Borili su se paralelno sa Crvenom armijom, tom slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka, koji jedini donose svim narodima Jugoslavije oslobođenje. Oni su svjesni da za srpski narod i druge narode Jugoslavije i Europe nema drugog spasa ako ne budu išli zajedno sa sovjetskom Rusijom, jer samo tako mogu osigurati svoju budućnost. Svjesni su da srpski narod i drugi narodi Jugoslavije mogu pobjedu izboriti samo u zajedničkoj borbi s drugim narodima nasuprot zajedničkog neprijatelja.“





Post je objavljen 08.11.2007. u 14:18 sati.