Pregled posta

POST-EMOCIONALNE VLASTI REPUBLIKE HRVATSKE

Orkestar "jedinstvenog višestranačja" na balkanskoj turneji


Daleko od očiju medijske javnosti skupina hrvatskih rodoljuba i patriota, zajedno s građanskom udrugom „Hrvatska Sloga Diljem Svijeta“, udrugom „Preporod Hrvatskog Duha“ i „Udrugom Žena Domovinskog rata“ startala je inicijativu za trajno oblježavanje hrvatskih gradova i mjesta koja su bila metom neprijateljskog oružanog napada za vrijeme velikosrpske agresije. Cilj je ove humanističke akcije, koju podupire Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, postavljanje spomen ploča s informacijom o stradanju hrvatske kulturne baštine koja je bila na meti tzv. „JNA“ i velikosrpske soldateske. Na hrvatskom jeziku i nekoliko drugih europskih i svjetskih jezika ukratko se daje informacija o lokaciji stradanja hrvatske kulturne baštine dotičnoga grada, i, što je novost, imenuje se agresor koji je napadao i uništavao sa ciljem istrebljenja hrvatskog naroda, jer uništenjem kulturne baštine briše se i narod, jer narod bez povijesti je narod bez budućnosti.

Pokušaj totalnog uništenja hrvatskog naroda vrijedan je zabilježiti kao opomena Hrvatima u budućnosti, da ne budu naivni, i kao poruka svijetu što se dogodilo kada je svijet promatrao umjesto da je spriječavao – agresiju, agresiju u svome dvorištu. Takva jedna spomen-ploča nalazi se već na ulazu u stari dio grada Dubrovnika, i kada godišnje kroz „rata od Pila“ prođe 1,5 milijuna turista onda velikosrpska propaganda doživljava poraz za zelenim stolom, a ne samo na bojnom polju. Inicijativa da se takve vrste spomen ploča postave i u ostale hrvatske gradove – mete velikosrpske agresije, poput Zadra, Šibenika, Vukovara, Vinkovaca i Osijeka, u Slavonski Brod, Novsku, Gospić, Karlovac, Sisak, Petrinju i drugdje, upućena je u gradska i općinska vijeća dotičnih gradova i općina, kao i u Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, uz peticiju s potpisima podrške građana. Odgovor na inicijativu nije stigao, niti jedan. Da ne bi bilo zabune, inicijativa je pokrenuta ljeti 2007. godine, i ponovljena dva puta, ali odgovor nije stigao od nijedne adrese. I da opet ne bi bilo zabune, inicijativa se odnosi na postavljanje spomen-ploča o uništavanju hrvatske kulturne baštine u velikosrpskoj agresiji. Možda da se inicijativa odnosila na žrtve koje su pale na strani agresora, možda bi odaziv lokalnih i nacionalne vlasti u Republici Hrvatskoj bio munjevit. Ne radi se ovdje samo o nekoj tupoj ukočenoj hrvatskoj birokraciji, naslijeđene od mentaliteta komunizma i krutog austrougarskog dualizma. Ovo ne mislim ironično nego najozbiljnije, s obzirom na brzinu i stupanj umrtvljivanja hrvatskog društva koje su provele post-nacionalne i post-emocionalne vlasti Republike Hrvatske zbog pridruživanja Europi, iako je Hrvatska bila europska onda kada ju je Srbija napadala, dok je Europa tada bila balkanska jer je dopustila uništavanje hrvatske europske i svjetske kulturne baštine. Hrvati nemaju sreće s Europom, kao ni sa svojim istočnim susjedom od kojega Hrvatsku dijeli povijesni civilizacijski starorimski limes. To je vidljiva granica prema Istoku, a nevidljiva granica prema Zapadu je granica koja dijeli žrtve od izdajice žrtava. Kakvo stanje duha vlada danas u Hrvatskoj dok Srbi u Banjaluci opet drže „mitinge istine“ i nose portrete Vojislava Koštunice i Vladimira Putina s porukom da jasnije ne može biti. Dok se premijer Sanader u Oxfordu pohvalio ove godine da je za vrijeme njegova mandata „hrvatski nacionalizam sveden na minimum“, u Srbiji je, ne nacionalizam, nego velikosrpski šovinizam rastao opet prema maksimumu – oko trećine biračkoga tijela, s tendencijom rasta, izabire iz izbora u izbore velikosrpsku radikalnu stranku za koju zapadna granica „Velike“ Srbije nije samo Uni, gdje je danas kao u vrijeme turskih ratova, nego na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag.

U Hrvatskoj se zločini spominju u medijskoj propagandi tako da se na prvom mjestu spominju hrvatski ratni zločini, iza toga srpski zločini dok se jugokomunistički zločini u pravilu prešućuju i umanjuju tako da se u javnosti dobiva kompletno iskrivljena slika hrvatske povijesti u 20. stoljeću. To je u svom pozdravnom govoru spomenuo i glasnogovornik Alke na dan Domovinske zahvalnosti i pobjede 5. kolovoza 2007. u Sinju kada je spomenuo zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Josipa Bozanića i njegov bleiburški govor iz 2007. o „herezi prikaza povijesti otprije 60 godina kao i modernoj herezi iskrivljavanja povijesne istine u Domovinskom ratu“, kako je naglasio alkar Ivan Čikara, pozvavši hrvatsku javnost na jedinstvo kao što su jedinstveni bili i Hrvati kada su prije 292 godine pobijedili Turke u bitci za Sinj, i prekinuli zlo osmanlijske okupacije hrvatskih krajeva Dalmacije odnosno dalmatinske zagore.

Ako u hrvatskoj politici ne bude bilo ideala ostvariti će se sljedeće riječi pjesnika:

Mrijet ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati!

Ideal je na pr. istina, a istina je da se pojedinačni ratni zločini na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu ne bi smjeli izjednačiti s masovnim i sustavnim ratnim zločinima i zločinom genocida koji je srpska strana počinila u velikosrpskom ratu koji se, usput rečeno, nije vodio na teritoriju Srbije nego Hrvatske i BiH. Hrvatska će mrijet ako će stalno isticati nekakve hrvatske zločine iz 20. st., one stvarne, i one izmišljene i uvećane. Velika Britanija je u Drugom svjetskom ratu počinila daleko više ratnih zločina nego hrvatska strana u velikosrpskom ratu, i svejedno Englezi u pravilu ne ističu vlastite zločine, što je i logično jer su bili pobjednici u Drugom svjetskom ratu dok se Njemačka stalno posipava pepelom jer je ratni gubitnik, i tako će biti sve dok Njemačka u nekom od sljedećih ratova ne bude završila na pobjedničkoj strani. Primjerice, za dva milijuna civila koji su poginuli u angloameričkim bombardiranjima njemačkih gradova odgovornost u Zapadnoj historiografiji ne snosi britanski premijer Churchill niti am. predsjednik Roosevelt nego Hitlerov režim. Nije moralno od čelnika današnje Srbije, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića, što odgovornost za minimalne srpske žrtve u hrvatskoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji „Oluji“ prebacuju na hrvatsku stranu, s obzirom da odgovornost za te žrtve i kolektivno iseljenje dijela srpske nacionalne manjine iz kninske krajine snosi režim Slobodana Miloševića. Ne treba se posebno ni spominjati da pijetet pripada svim (civilnim) žrtvama rata, bez obzira na nacionalnost i vjeru, tako i srpskim žrtvama, ali povijesna je činjenica da je cijeli hrvatski narod bio žrtva velikosrpske pobune i agresije, etničkog čišćenja, okupacije i terora od strane velikosrpskog režima. Paradoks je, međutim, da se Hrvatska konačno našla na pobjedničkoj strani, a ipak sama sebe gura u provaliju isticanjem vlastitih zločina, a što je posljedica činjenice da u Hrvatskoj vlast nisu preuzeli demokrati nego su komunisti ostali na vlasti, i sustavom rotacije različite frakcije bivših komunista međusobno dijele vlast i privilegije naslijeđene iz komunizma, a uvećane za opljačkano hrvatsko narodno gospodarstvo. Kriptokomunisti su opreka hrvatskoj državi, stoga Republiku Hrvatsku i uništavaju, ne samo kroz gospodarsku pljačku i rasprodaju narodnog gospodarstva nego i kroz priču o „hrvatskim ratnim zločinima“.

Koliko se sjećamo, Hrvatska je od 1990. do 1995. skršila, iz Beograda vođenu, velikosrpsku pobunu, i konačno 1995. u „Oluji“ poništila većinu okupacije svoga političkog teritorija, ili drugim riječima, Hrvatska je u ratu protiv Srbije odnijela pobjedu. Zato je upravo shizofreno što se ističu pojedinačni hrvatski zločini iz „Oluje“, a uz to i zločini hrvatskog saveznika iz „Oluje“, Armije BiH. Stalnim ponavljanjem hrvatskih zločina na kraju će ispasti da su Srbi imali pravo kada su se 1990. pobunili protiv stvaranja hrvatske države i mogućnosti otcjepljenja Hrvatske i BiH od Jugoslavije, koristeći se propagandom da će u suprotnom doživjeti genocid kao navodno pod ustaškim režimom u Drugom svjetskom ratu, a prešućujući da su Srbi u Drugom svjetskom ratu izvršili genocid nad Hrvatima ibosanskim muslimanima, na prostiru današnje HR i BiH, i nad Židovima u Srbiji.

Perditio tua ex te israel – Propast tvoja dolazi iz tebe Izraele!

Uspostava i obrana hrvatske države za vrijeme velikosrpske pobune i agresije (1990. – 1995.) povijesni je dokaz da je hrvatska država ključ za rješenje problema, a ne problem u Europi, dok Srbija sa velikosrpskom politikom predstavlja problem u Europi od danas, jučer i sutra. Europa si ne bi smjela dozvoliti novi rat u svojim njedrima, a pogotovo ne da Srbija bude poligon za potpaljivanje svjetskoga rata kao što je to bilo Sarajevskim atentatom 1914. godine. Kao povijesni promašaj pokazala se i Jugoslavija. Objavljeni bivši tajni dokumenti središnje obavještajne službe Sjedinjenih Američkih Država, CIA, svjedoče o tome da je Jugoslavija bila „umjetna tvorevina i izmišljotina 20. stoljeća“. Kada je, primjerice, iz potpuno iracionalnih razloga, svoje ideale koncem 19. st. počeo napuštati cvijet pravaškog pokreta, počevši slijepo slijediti lažni sjaj zlatnog teleta u liku velikočeškog manipulatora i velikosrpskog saveznika i odvjetnika, praškog sveučilišnog profesora Masaryka, ne samo da su moralno i politički umrli svi oni pripadnici hrvatske mladeži koji su napustili put koji im je u mraku austrougarske tamnice naroda izgradio i osvijetlio Otac domovine dr. Ante Starčević, nego su 1918. umrli ideali o slobodi hrvatskog naroda za koje se nesebično i beskompromisno cijelog svog života borio pokojni Starčević. Uzrok političkom sljepilu ondašnje hrvatske političke mladeži nalazi se u iracionalnom priklanjanju jugoslavenskoj ideologiji, i savezništvu sa umjetno stvorenim srpskim političkim faktorom u Hrvatskoj (Hrvatsko-srpska koalicija, 1905. godine), iako su velikosrpski ideolozi „Načertanija“ (nacrt ili plan o stvaranju „Velike“ Srbije) imali u vidu isključivo obnavljanje srednjovjekovnog srbijanskog Dušanovog carstva u vidu stvaranja „Velike“ Srbije na račun susjednih zemalja, i nikada i ni u jednome trenu velikosrpski ideolozi nisu savez sa Strossmayerovom jugoslavenskom ideologijom gledali kao politiku stvaranja južnoslavenske države (Jugoslavije). Međutim, Supilo, Trumbić, braća Radić i ostali hrvatski idealisti, zaslijepljeni Masarykovom slatkorječivošću tzv. političkog realizma, nasuprot hrvatskom državnom pravu, postali su instrument stvaranja hrvatske propasti i obmane koja je hrvatski narod u 20. st. stajala dvostrukog tamnovanja u jugoslavenskoj tamnici naroda, zatim represije, cenzure, terora, velikosrpske agresije, i dvostrukog genocida, četničkog i komunističkog. Hrvatski idealisti koji su na prijelazu 19. u 20. stoljeće napustili nauk dr. Ante Starčevića o hrvatskom državnom pravu postali su, kao Masarykovi učenici, oportunisti i grobari hrvatske državnosti.

Početkom 21. stoljeća povijest se ponavlja, nažalost, jer većina hrvatskih političara ne izvlači pouku iz hrvatske prošlosti nego oportunistički radi na propasti tek uspostavljene hrvatske države. Tako se obistinjuje ono svetopisamsko upozorenje: Perditio tua ex te israel – Propast tvoja dolazi iz tebe Izraele! Postoji, dakle, realna opasnost da nas neće uništiti velikosrpska ideologija, nakon što nas nije dokrajčila komunistička ideologija, nego ćemo uništiti sami sebe, kao što smo se i do sada uništavali međusobno, kako u Drugom svjetskom ratu tako i u Domovinskom ratu, kao na primjer: politička ubojstva dopredsjednika Hrvatske stranke prava i ratnog načelnika HOS-a Ante Paradžika, generala Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, i drugih hrvatskih branitelja, rodoljuba i vitezova, hrvatsko-muslimanski sukobi u BiH za vrijeme velikosrpske agresije (kao posljedica atentata na generala Kraljevića), zatim, protu-ustavno otimanje Hrvatske stranke prava i uzastopni državni udar protiv Ustava Republike Hrvatske, od devedesetih godina 20. st. preko 2000. godine do danas, pljačkaška zakonita privatizacija, prevlast udbaško-komunističkog kadra u Republici Hrvatskoj, poltronska hrvatska vanjska politika prema svijetu, zanemarivanje demokracije, ljudskih prava i slobode medija, titoističko shvaćanje rada hrvatskog pravosuđa, i strašna korupcija koja predstavlja točku na „i“ svetopisamskoga upozorenja.

Srpsko stanovništvo odnosno srpska nacionalna manjina u RH uopće nije bila (su-)pokretač rata odnosno velikosrpske i velikosrbijanske agresije na Republiku Hrvatsku, kako se krivo navodi, jer, načelno rečeno, jedan narod, ili neka nacionalna manjina u povijesti nije pokrenula niti jedan jedini rat na ovome svijetu. Ratove pokreću političke elite, tajne službe, vlade, vojno-industrijski kompleksi i politički pokreti. Na primjer, rat u Vijetnamu pokrenula je komunistička partija Sjevernog Vijetnama sa ciljem priključenja Južnog Vijetnama Sjeveru, i ujedinjenja Vijetnama koji je zbog francuske kolonijalne politike ostao nakon Drugog svjetskog rata podijeljen. Godine 1964. je vlada Sjedinjenih Američkih Država pod administracijom predsjednika Johnsona napala komunistički Sjeverni Vijetnam koji je terorizmom i podupiranjem oružane pobune na Jugu, ubacivanjem partizanskog Vijetconga na područje Južnog Vijetnama, destabilizirao kapitalistički antikomunistički Jug. Novi rat u Vijetnamu potaknuo je vojno-industrijski kompleks Sjedinjenih Američkih Država isključivo zbog profita (prodaja oružja), zbog čega je 1963. ubijen predsjednik John F. Kennedy koji je potpisao uredbu sa zakonskom snagom o povlačenju vojnih snaga SAD iz regije Indokine kako SAD ne bi bile uvučene u novi rat, nakon krvavog i napornog Korejskog rata. Kennedyu se sigurno ne može spočitavati da nije bio antikomunist, s obzirom na njegovu zaštitu koju je pružio Zapadnom Berlinu i Saveznoj Republici Njemačkoj od gradnje komunističkog Berlinskog zida, i imperijalizma Sovjetskoga Saveza, ali Kennedy nije bio ratni hazarder da pošalje stotine tisuća američkih mladića u rat, i desetke tisuća u smrt, za razliku od njegova nasljednika i dopredsjednika Johnsona koji je, uz obavještajni aparat i političko-ekonomsku elitu Sjedinjenih Država, sudjelovao u uroti protiv američkog naroda i u kukavičkom ubojstvu američkoga predsjednika. Nije, dakle, američki narod bio pokretač rata, niti je 1939. njemački narod pokrenuo Drugi svjetski rat, kao što i hrvatski narod nije u povijesti pokrenuo ijedan rat, tako ni srpski narod, ali tajna služba i državna sigurnost Srbije i Kontraobavještajna služba „JNA“ (KOS) te komunistička partija i Miloševićev režim jesu pokrenuli rat ili velikosrpsku agresiju. (Naziv „JNA“ bi uvijek trebalo staviti pod navodnike jer tzv. „JNA“ nije bila narodna vojska nego komunistička, jugoslavenska i velikosrpska.) Uz to su rat u Hrvatskoj i BiH 1991./1992. poticale određene tajne službe nekih zapadnih zemalja i njihove demokratske vlade. Slobodan Milošević bez podrške određenih čimbenika sa Zapada nikada ne bi mogao bio sam krenuti u napadački i osvajački rat i istrebljenje nesrpskoga stanovništva jer, iako komunistički diktator u jednoj, u svjetskim razmjerima, omanjoj politički-ekonomskoj zemlji kao što je Srbija, i politički komesar nad trećom, po snazi, vojskom u Europi („JNA“), bio je previše slab da bi sam i nekažnjeno pokrenuo i proveo rat, okupaciju dijelova Hrvatske i BiH, etničko čišćenje i genocid nad nesrpskim narodima, a kamoli da bi sam, bez podrške dijela svijeta, bio u stanju provesti u djelo podjelu Bosne i Hercegovine. Slobodan Milošević i vojni vrh „JNA“ bili su samo eksponenti daleko većih igrača koji su preko Srbije već jednom (1914.) pokrenuli rat, i to svjetski rat. Stoga je stav nekih o tome, da nas u Hrvatskoj ne treba toliko brinuti što je i kakav je Beograd, više nego naivan.

Mnogi naši sugrađani i javni djelatnici prave se važni u Republici Hrvatskoj, drže medijski manipulirane govore, pišu i objavljuju na tone knjiga, ili desetljećima obavljaju, bez pravoga znanja, javnu službu, ali kada nešto treba u zaštitu svoje zemlje, i istine, reći u inozemstvu, onda su manji od makova zrna. Oni koji su najviše učinili za svoju zemlju, najviše su u svojoj zemlji oklevetani, uz stavljanje flastera na usta, i to samo zbog svojega imena, i pozitivnih, konkretnih djela koja učiniše! O nekim mrtvima da i ne govorimo. Ante Starčević, Josip Frank, Alojzije Stepinac, Bruno Bušić, Ante Paradžik, i bezbroj drugih koji su Hrvatskoj dali sve, a dobili nisu ništa (iako nisu ništa tražili, jer su bili rodoljubi i privrženici istine), osim što su od ovoga društva oklevetani, ili su zastupljeni i interpretirani od bitangi! Takvo društvo, a posebno elita toga društva, neminovno mora propasti, i završava na smetlištu povijesti, kao da nikada nije postojalo! „Izraele, propast leži u tebi!“ To vrijedi i za Hrvatsku ako se Hrvati ne opamete, i probude iz sna! Mnogi koji misle da su Boga uhvatili za bradu, oni koji su se naglo obogatili, i to nepošteno, koji su korumpirani i nikakvi, koji su u društvu RH osvojili u nepoštenoj utakmici bilo kakvo značajnije i značajno plaćeno mjesto, utopiti će se kao štakori za vrijeme potopa.

Uglavnom, zaista nismo više u Jugoslaviji, ali i te kako nas treba brinuti što je i kakav je Beograd, jer Beograd je, kad izgleda da je i na koljenima, poput ptice feniksa koja se diže iz pepela. Primjer: godine 1915. je Beograd doživio totalni vojni poraz, egzil, progonstvo iz Srbije, a tri godine nakon toga, uz pomoć međunarodne zajednice sjeda za pobjednički stol i prisvaja što želi i koliko želi. To je Beograd! Mnogi naivni Hrvati misle kako je sada propala „Velika“ Srbija, jer, otišlo je „drugo oko u glavi“ (Crna Gora), odlazi i Kosovo. Međutim, ono što Srbijancima brzo curi kroz prste, još brže im se vraća, i to dvostruko. No, to (uskrsnuće „Velike“ Srbije) ne treba biti sudbina Hrvata, stanovništva, građana Hrvatske, hrvatskog političkog naroda, jer sudbina će nam biti takva kakvu si sami odredimo, i skrojimo!

Što znači da su zločine u zadnjem ratu činile sve sukobljene strane? Zatupnici takve „istine“ kao da su pali s kruške. Amerikanci, kada su digli oružani ustanak i pokrenuli 1776. revoluciju protiv britanskih imperijalista, zasigurno nisu bili liberalni demokrati. Počinili su i te kako ratne zločine, primjerice, kada su u zasjedi poubijali 200 britanskih vojnika (povod ratu), pobivši ratne zarobljenike i ranjenike iz te neprijateljske skupine. Ali, Amerikanci nisu u povijest ušli kao ratni zločinci nego kao pobjednici. Hrvatski vojnici nisu po ratištu hodali u balerinkama, kao ni bilo koji vojnik iz bilo kojeg naroda na svijetu i kroz povijest. Ali, pristati na tezu o hrvatskim ratnim zločinima, to stalno potencirati, ponavljati iz dana u dan, godinama, to znači biti pravi bedak, jer pripadnici drugih naroda ne interpretiraju vlastitu povijest kao što to čine Hrvati. Oni ljubomorno čuvaju svoju povijest, a mi je šarlatanski blatimo. To je razlika između nas Hrvata i drugih. Naivni su oni koji misle da presude međunarodnog suda ICTY neće pisati hrvatsku povijest. Naprotiv! Neka baci pogled u inozemstvo i vidjeti će, može se čak i uvjeriti, da je tamo Hrvatska osuđena i bez presuda međunarodnog suda, a kamoli uz pravomoćne presude koje su bile i koje će biti, u većoj ili manjoj mjeri, taman da se krivnja za zadnji rat ravnomjerno podijeli među svim „zaraćenim stranama“. Mi Hrvati možemo pisati vlastitu povijest, naglasiti, ne našu istinu nego istinu kao takvu, i time izbjeći da nam haaški sud piše povijest, ali to u pravilu ne činimo jer ne želimo i jer smo previše komotni, uz to što imamo cijeli niz istaknutih izdajica u samom vrhu hrvatske političke elite, kroz povijest, do danas! Zato će nam drugi pisati povijest, i zato smo i bili 800 godina bez vlastite države, a povijest, za koju mislimo da je imamo, imamo isključivo u Hrvatskoj, ali ne i u inozemstvu. Tamo kao narod ne postojimo, tamo hrvatsk jezik ne postoji, tamo postojimo isključivo kao oni koji prave nekakav „nered“.

Neki se nadaju da će oni koji danas vode Hrvatsku voditi brigu o njezinim nacionalnim interesima. Otkud si neki uzimaju pravo za takvu vrstu nade, s obzirom da među nekima koji vode Hrvatsku u posljednjih 17 godina ima nemali broj doušnika jugoslavenske tajne službe, da samo navedem jedan segment korumpirane političke elite Republike Hrvatske. Otkuda pravo na takvu nadu nakon političkog ubojstva Ante Paradžika i cijelog niza drugih hrvatskih rodoljuba, političara, znanstvenika i humanista u 20. stoljeću? U Hrvatskoj još ni jedno političko ubojstvo nije razjašnjeno niti osuđeno! Neki tvrde da zastupnici plana Z-4 među hrvatskim Srbima u beogradskom egzilu, i u četničkoj Radikalnoj stranci, žive izvan realnosti i da si zabijaju autogolove kada ustrajavaju na konfederalizaciji Republike Hrvatske. Nažalost, velikosrpski propagandisti i ideolozi žive u realnosti, a mi živimo u oblacima, kao da nikada nismo čuli za plan o stvaranju „Velike“ Srbije, zvan „Načertanije“ koji je na snazi od polovice 19. stoljeća – do danas! Već sama činjenica što u Beogradu postoji tzv. „krajinska vlada“ u sjeni dokaz je neprijateljskog stava službenog „demokratskog“ Beograda prema Republici Hrvatskoj. Umjesto da takvu magarčevu „vladu u sjeni“ natjera šibom pravne države iz kupusa, Beograd najavljuje uvjete EU prema Republici Hrvatskoj u svezi učlanjena RH u EU, a na temu povratka srpskih izbjeglica iz Srbije u Hrvatsku, tako da je neshvatljivo o kojoj nadi je tu riječ. (Daleko od toga da srpske izbjeglice nemaju pravo na povratak, ali to bi onda trebalo vrijediti i za pravo povratka hrvatskih izbjeglica u Banja Luku i drugdje, zar ne?) Zar ne postoji svijest o tome da se zapadna granica „Velike“ Srbije danas nalazi na rijeci Uni i Savi? Sutra može bilo tko u svijetu instrumentalizirati tzv. „Republiku Srpsku“ i usmjeriti oštricu noža prema Republici Hrvatskoj, i ako Hrvati budu uhvaćeni na spavanju, ponovno prolaze kroz velikosrpsko klanje, kao da isto nisu prošli dva puta u 20. stoljeću, uz najavu 1902. godine u šovinističkom srpskom članku „Do istrage naše ili vaše!“, i to u Zagrebu! Hrvatska bi Srbiju trebala nadzirati politički, ekonomski, i pogotovo obavještajno i diplomatski, ako misli biti uvaženi član ovoga svijeta. Republika Hrvatska trebala bi Srbiju stalno nadzirati, baciti oko na političke događaje u Beogradu, kao oko sokolovo, ako ne misli ponavljati tragičnu povijest 20. stoljeća.

I na kraju, Hrvatska bi trebala postati jedna bolja i kvalitetnija država, ali koliko smo sami spremni tome pridonijeti? Polustinama o Domovinskom ratu (ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu) sigurno nećemo ništa pridonijeti, osim konfuziji hrvatske javnosti koja ionako više ne zna tko je tko, tko je što učinio, a tko nije, tko je dobar a tko zao, pošten i nepošten, rodoljub a tko je Juda.

(Ovaj osvrt je posvećen hrvatskim žrtvama, na obljetnicu pada Vukovara, 18. studenog 1991. – 2007.)

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA








Post je objavljen 17.11.2007. u 18:15 sati.