Pregled posta

DOKAZI O ĐAPIĆEVOM NEOFAŠIZMU I ANTISEMITIZMU

Otkad je vijeka i svijeta ima lažova, ali političko društvo u Republici Hrvatskoj je jedno od rijetkih koje štiti lažljivce kao što je Anto Đapić. U društvima demokratskih zemalja lažljivci su prezreni, a u politici na Zapadu možete jednom lagati javnost, i onda je kraj vašoj političkoj karijeri, ali ne u Republici Hrvatskoj. U zemljama zapadne demokracije nema šanse da kao neofašist možete uspjeti u politici, a kao antisemit nemate pravo ni na medijske nastupe, jer kao antisemitski političar automatski spadate pod zakon o lustraciju, a i birači vas u pravilu odbacuju. U Republici Hrvatskoj je drukčija situacija jer kod nas političari koji otvoreno lažu, koji su neofašisti i antisemiti, bivaju redovito od urednika medija pozivani u TV-emisije, i s njima razgovaraju novinari gotovo svih redakcija tiskovnih i elektroničkih medija naše Republike, nikada ne postavljaljući pitanja o političkom ekstremizmu svoga dragog gosta Đapića. Rado viđeni gost hrvatskih medija je Anto Đapić koji utjelovljuje sve tri osobine prezrenih političara na Zapadu: veliki je lažljivac, neofašist je, antisemit, i k tome je optužen kao doušnik zločinačke komunističke „Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije“ (KOS). Predsjednici parlamentarnih stranaka, u pravilu, utrkivali su se tko će prije sa Đapićem u koaliciju jer je vođa hrvatskih neofašista bio poželjna „udavača“. Otkad mu je u studenome 2007. stranački rejting pao ispod izbornog praga od pet posto, po relevantnim istraživanjima javnog mnijenja, utrka oko Đapića se malo stišala, ali ne i simpatije stranačkih čelnika prema lažnom magistru. U Hrvatskoj vladajući političari svojim druženjem i koaliranjem sa Đapićem poručuju hrvatskoj javnosti negativne poruke tipa: nema veze ako krivotvorite magisterij, nema veze ako ste neofašist, nema veze ako ste antisemit, nema veze ako ste doušnik KOS-a, nema veze ako lažete, nema veze ako vam vikendica nema građevinsku dozvolu, nema veze ako vas neki tajkun izravno podmićuje, nema veze ako premlaćujete neistomišljenike, nema veze ako ste ukrali političku stranku, i nema veze ako održavate crnokošuljaške skupove i sablažnjavate javnost. Iako je Anto Đapić 1999. održao crnokošuljaški marš u Rijeci, i prijetio likvidacijom komunista, nekadašnji riječi gradonačelnik Slavko Linić (SDP) izjavljuje 2006. na Radiju 101 da je Anto Đapić poželjan koalicijski partner njegovoj stranci. Zanimljivo.

Od 2002. traje nagla transformacija Đapićeve (otete) stranke HSP iz desničarske, neofašističke u navodno konzervativnu stranku desnog centra. Kao znak početka „reforme“ Đapić je za simbol svoje stranke nametnuo vuka, i novinarima doslovno poručio da „vlak dlaku mijenja, ali ćud nikako“. Time je lažni pravaški čelnik poručio svojim pristašama da radi međunarodne javnosti mora popraviti svoj imidž, ali da ostaje sve po starom, t.j. ustaški poglavnik ostaje politička vodilja ukradene Hrvatske stranke prava, samo poglavnikove portrete ne smije više držati u ustaškom Glavnom stanu svoje stranke nego samo privatno, i na onim političkim tribinama na koje ne dođu novinarke i novinari. Zašto Anto Đapić želi popraviti imidž?

Kao budući koalicijski partner Hrvatske demokratske zajednice Anto Đapić mora pokazati da raspolaže papirom na kojemu piše: prolaz; taj papir je upisnica u Europsku narodnu stranku, sa sjedištem u Bruxellesu, gdje je HDZ pridruženi član i gdje se zalaže za Đapićev HSP. S obzirom da do 2002. u očima međunarodne zajednice Đapić nije postao demokrat, čak ni uz pomoć angažmana dvojca bez kormilara iz HSLS-a, Tončija Tadića i Miroslava Rožića, Mate Granić dobio je zadatak da HSP profilira u modernu stranku desnog centra kako bi Đapić konačno mogao postati i ministar, nakon što je odgulio nekoliko saborskih mandata, ni luk jeo, ni luk mirisao. Iako je trebao ispast iz Sabora još 1995. godine, jer HSP nije prešao izbori prag od pet posto glasova, Đapić je ipak ušao u Sabor jer mu je Tuđmanov režim izravnom akcijom pomogao da na umjetan način prijeđe izborni prag, dobivši, ni manje ni više nego „5,01%“ glasova. Mate Granić, poznat po tome što ga je USKOK uhvatio na zagrebačkom groblju Mirogoj s prstima u pekmezu odnosno snimio ga je kako prima mito, nikada nije optužen od državnog odvjetništva jer je optužnica pala iz političkih razloga u vodu, a šef Uskoka dobio je nogu u zadnjicu; ne smije biti optužen nekadašnji ministar vanjskih poslova RH iz Tuđmanova doba, ali ne zbog toga, nego tko će onda Đapiću priskrbiti pozitivni ugled u svijetu? Tako je Đapićev putujući diplomat, odlično plaćen od Đapića (čitaj: iz hrvatskog državnog proračuna) zadužen za usluge širenja dezinformacija po svijetu, i kod kuće. Film režisera Jakova Sedlara o „Đapićevim korijenima“ tipični je propagandistički uradak po uzoru na uratke majstora propagande Josepha Goebbelsa, dakle, sve što se tiče Đapićeve biografije, osim datuma i mjesta njegova rođenja, u tom je sramotnom filmu krivotvoreno, a posebno onaj dio od cca. 10 sekunda u kojemu Đapić govori da je odlaskom Dobroslava Parage iz Hrvatske stranke prava otišao i neofašizam iz stranke. Sramotno, lažljivo i gnjusno da gnjusnije ne može biti. Upravo suprotno, naime, otkad je Đapić od Predsjednika Franje Tuđmana dobio 28. rujna 1993. na zlouporabu Hrvatsku stranku prava, kako HSP više ne bi bila najozbiljnija oporbena konkurencija Hrvatskoj demorkatskoj zajednici, Đapić je HSP pretvorio u neofašističko strašilo. „Vjesnik“ je 3. lipnja 1993. objavio priopćenje vlade RH u kojemu hrvatska „vlada poziva pravaše da smijene Dobroslava Paraga sa položaja predsjednika stranke, a državno odvjetništvo da protiv Parage poduzme kazneni progon“, jer je pravaški čelnik u Washingtonu tvrdio u Press-clubu da Franjo Tuđman sa Slobodanom Miloševićem dijeli Bosnu i Hercegovinu. Kada nakon toga nije prošao Đapićev uzastopni pokušaj puča u stranci, Franjo Tuđman je izvršio državni udar i oteo HSP njenom pravaškom članstvu i njenom stranačkom predsjedniku. Na političkoj tribini u Kutini je Anto Đapić 1993. „smijenio“ Dobroslava Paragu, i pri tome je iznad predsjedavajućeg stola na navedenoj političkoj tribini Đapićevih malobrojnih pristaša i ubačenih hadezevoaca Anto Đapić sjedio ispod velikog portreta ustaškog poglavnika Ante Pavelića, i to su snimile kamere Hrvatske televizije i prikazale u središnjoj informativnoj emisiji vijesti. To je, dakle, bio prvi čin „transformacije“ u demokrata, kako danas tvrdi Mate Granić jer Mate Granić je za „Jutarnji list“ ove godine izjavio da „Anto Đapić, za razliku od Finija /nekadašnji vođa talijanskih neofašista/ nikada nije davao antisemitske izjave“. Pri tome je izjavio da transformacija Hrvatske stranke prava iz neofašističke organizacije u demokratsku stranku traje preko 10 godina odnosno otkad tu stranku više ne vodi Dobroslav Paraga. (Tu izjavu je Mate Granić namjerno dao, zato što je koji dan prije toga izraelski veleposlanik izjavio da je transformacija Finija iz neofašista i demokrata, u Italiji, trajala najmanje 10 godina, pa da i Đapiću treba toliko. Ako laže koza, ne laže rog:

„Presuda Dinku Šakiću je sramotna za Hrvatsku, i ta je presuda ustupak Židovima“ /Izjava „transformiranog“ Ante Đapića za „Glas Amerike“, 1999. godine/

Kako ne bi ispalo da je to slučajni lapsus, evo sljedeće antisemitske izjave od strane antisemita Đapića:

„Imovina hrvatskim Židovima nije oduzimana za vrijeme NDH nego je davana drugima na upravljanje“ /Izjava Ante Đapića na predizbornom skupu HSP-a u Varaždinu, 1999./

(Povijesna je istina da je imovina hrvatskim Židovima oduzimana od strane ustaškog režima u Nezavisnj Državi Hrvatskoj, i to na način da je oteta i opljačkana, te podijeljena korumpiranom vodstvu ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem, Đapićevom idolu.)

„Nepotrebna je isprika za ustaške zločine protiv Židova koju je izrekao potpredsjednik hrvatske vlade Goran Granić u Yad Vashemu“ /Izjava Ante Đapića na Hrvatskoj radio-televiziji, 2000. godine/

Goran Granić i Stjepan Mesić nisu bili prvi hrvatski političari koji su se ispričali Izraelcima i Židovima zbog holokausta nad hrvatskim Židovima, jer je to još 1991. u Washingtonu učinio predsjednik Hrvatske stranke prava, g. Dobroslav Paraga, kada je osudio ubojstvo židovskog naroda koje je počinjeno na prostoru Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Vodstvo najveće američke židovske organizacije B'nai B'rith prihvatilo je iskrenu sućut i ispriku koju je g. Paraga uputio. Poslije, dok je pravaški prvak Paraga čamio u pritvoru, gdje ga je strpao Franjo Tuđman, bez ijednog dokaza o nekakvoj krivnji, a uoči već dogovorenog susreta osnivača Hrvatskih obrambenih snaga sa glavnim tajnikom Natopakta Manfredom Wörnerom, u Zagrebu, Anto Đapić to je brzio iskoristio i po Zagrebu se šetao u ustaškoj odori, s „U“ na čelu /o čemu postoji fotografija/, a Starčevićev dom je oblijepio s poglavnikovim portretima. Novinari došli, uslikali, i otišli, a Franjo Tuđman za Đapićev neofašizam optuživao Paragu. Međutim, kada su Đapićeve pristaše na splitskoj rivi pozdravljali svog „Führera“ Đapića uzdignutim desnicama, ovaj puta nisu pri ruci bili domaći novinari nego novinar „The New York Times“, tako da je Đapićev neofašizam 1997. osvanuo na naslovnoj stranici tog najutjecajnijeg svjetskog političkog dnevnika. Sada se Tuđman više nije mogao vaditi na Paragu, ali svejedno je Đapić ostao pošteđen bilo kakve kritike od strane prvog hrvatskog predsjednika. Nedavno je Ivić Pašalić u emisiji Željka Malnara, „Noćna mora“, pojasnio o čemu se radi, naime, rekao je kako je HDZ-u bolje odgovarao Đapić nego Prkačin, te je zato SZUP oteo trojicu članova Glavnog stana otete HSP tako da Prkačin 1995. nije mogao smijeniti Đapića. Ono što je Ivić Pašalić preskočio reći je, da je „Feral Tribune“ bio objavio transkript iz predsjedničkih dvora u kojemu se Đapić 1996. nudi Tuđmanu:

„Predsjedniče, ja ću biti Vaš trojanski konj u oporbi“.

Ta autentična Đapićeva izjava nije sprečavala šefa oporbe Ivicu Račana da se druži sa Đapićem, a šefa socijaldemokrata nije smetao ni Đapićev neofašizam. Da li se radi o licemjerstvu?

Pogledajmo kako izgleda transformacija Đapićevog HSP-a, kako tvrdi Mate Granić:

„Anto Đapić je vođa ekstremne hrvatske desnice i predsjednik pronacističke Hrvatske stranke prava“ /Izraelski politički dnevnik „Haaretz“, Jeruzalem, 2005./

Podsjetimo se, službena transformacija HSP započela je, pred novinarima, 2002. godine najavom: „Vuk dlaku mijenja, ćud nikada!“ (Anto Đapić, u Zagrebu, 2002.)

Iako je nedosljedan kao političar, ipak je Stjepan Mesić izrekao 1998. sljedeću istinu o Đapiću, u vrijeme kada Anto Đapić još nije bio postao lažni magistar:

„Đapićeva profašistička stranka koalicijski je partner Tuđmanu. Oni su poznati po takvim stvarima, kao primjerice, mjesec dana prije, posjetili su Vukovar u stotinjak crnih limuzina, u crnim košuljama, sa crnim zastavama, pjevajući pjesme iz Drugog svjetskog rata, fašistički pozdravljajući, s crnim mislima u glavi. Dakle, to je koalicijski partner HDZ-a.“ /Stjepan Mesić, svjedočenje pred Haaškim sudom ICTY, 1998./

Podsjetimo se, Anto Đapić je u razgovoru za „Slobodnu Dalmaciju“, od 31. ožujka 2007. izrekao sljedeće velike laži:

Na pitanje novinara, i konstataciju da je Paraga nedavno prijavio Izraelcima da ste na stranačkoj konvenciji pjevali pjesmu „Jasenovac i Gardiška Stara“, Đapić odgovara:

„Na žalost i gospodin Paraga je dio prošlosti HSP-a, i to one prošlosti u kojoj se ponajviše koketiralo s ustaštvom i NDH (...) Borim se protiv tog Paraginog korova 14 godina, i u svom je inauguracijskom govoru takvu politiku trasirao /1991. na 1. saboru HSP-a/, a sada se od nje ograđuje. Nevjerojatno je da se u njegovom mandatu i pod njegovim blagoslovom tiskaju načela Ustaškog pokreta u stranačkom glasilu, a da u isto vrijeme u SAD-u proziva Hrvatsku za progone Roma, Srba i Židova pod Tuđmanovim režimom. Tu neprincipijelnost i nekorektnost kaznili su na koncu i članovi HSP-a smijenivši ga s čelnog mjesta u stranci. (...) Ali filmske vrpce s Prvog općeg sabora /Hrvatske stranke prava/ potvrđuju i Paragino neoustaštvo, doslovce kako sam ga opisao“.

Kao što je gore navedeno, nisu članovi Hrvatske stranke prava smijenili Dobroslava Paragu s položaja stranačkog predsjednika, nego je Tuđmanov režim pozvao preko režimskog glasila „Vjesnik“ na stranački puč (to je valjda normalno u demokraciji), a državna tijela na kazneni progon Dobroslava Parage (vidi članak u „Vjesniku“, od 03.06.2007. pod naslovom „Paraga izmišlja i iskrivljava činjenice“)

Predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, se za vrijeme trajanja Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava, u Zagrebu, veljače mjeseca 1991. godine, nedvosmileno ogradio od ustaškog režima poglavnika Ante Pavelića u NDH, osuđujući zločine koji su s tim totalitarnim režimom povezani. Da nije tako, ne bi D. Paraga od tada do 1993. bio primljen od cijelog niza čelnika židovskih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i od nekih zastupnika u am. Kongresu koji su židovskoga podrijetla, a koji su snažno podržali hrvatsku nezavisnost, i zahtjeve za uvođenjem demokracije u Hrvatskoj. Da nije tako, ne bi D. Paraga bio dobio potporu najznačajnije američko-židovske organizacije B'nai B'rith iz Washingtona. Mračnu prošlost iz Drugog svjetskog rata je u Hrvatsku stranku prava donio 1990. iz osječkog ogranka Hrvatske demokratske zajednice Anto Đapić, sa ciljem da neoustaškim provokacijama, antisemitskim ispadima, nacističkim salutiranjem i isticanjem poglavnika Pavelića ocrni Hrvatsku stranku prava i njenog predsjednika Paragu koji je bio nepokolebljivi pobornik hrvatske državne nezavisnosti, a HSP bila doslovno jedina stranka koja je u svom programu imala program o otcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije. Zato je KOS JNA poslao Đapića u HSP. Kad su u pitanju neki proustaški, iako ne svi, članci u ondašnjem tiskanom izdanju stranačkog glasila „Hrvatsko pravo“, glavni urednik tog glasila nije bio D. Paraga nego Mladen Schwartz, i upravo je Anto Đapić od Parage ultimativno tražio da Schwartza smijeni, ali ne zbog nekih ekstremističkih stavova koje je Schwartz dao tiskati, i to uvijek onda kada je Paraga bio na službenom putu u SAD, nego zato što je Đapić pravaškom, vodstvu, Paradžiku i Paragi, predbacivao Schwartzovo židovsko podrijetlo. (Poslije je Schwartz sam napustio HSP jer mu je Paragina politika bila „preliberalna“, kako je poručio u novinama.)

„Moje pozivanje na učenje dr. Antu Pavelića odnosilo se na njegov rad u Hrvatskoj stranci prava, od 1919. do 1929. godine, a ne na njega kao na vođu ustaškog pokreta. Osnivanjem NDH ostvarene su vjekovne težnje hrvatskog naroda, no, mi nismo branitelji njihovih postupaka i nametnutog nedemokratskog karaktera vlasti. Svakako, nikada nismo poistovjetili akt stvaranja hrvatske države s režimom koji je vladao. Ustaškog pokreta više nema i nije niti potreban jer ćemo se za nezavisnu hrvatsku državu izboriti demokratskim sredstvima. Uz to, mi smo prvi koji će se boriti da se onemogući bilo kakav nedemokratski postupak prema drugim nacionalnim skupinama u Hrvatskoj (...)“ /Dobroslav Paraga, u „Večernjem listu“ od 25.02.1991., članak pod naslovom „Nismo za ustašku državu“/

Koliko je Đapićev neofašizam transformiran vidi se po ozbiljnoj optužbi Demokratskog centra od Vesne Škare Ožbolt, koji je ove godine optužio Đapićev HSP da su jurišnici Ante Đapića skoro na mrtvo ime prebili dužnosnika Demokratskog centra, g. Lujanca, zato što je kao nekadašnji član HSP-a svjedok o korupciji koju Đapić generira. Tisak je zatim pisao kako je gradonačelnik Đapić u Osijeku huškao policiju da uhiti skupinu Roma ispred osječke dvorane u kojoj se održavao izbor za najbolju hrvatsku pjesmu na Euroviziji. Treba napomenuti da Romi nisu demonstrirali nego su veselo svirali i zabavljali one Osječane koji nisu dobili kartu za navedenu predstavu. Ali, Đapić izjavljuje: „Dok sam ja gradonačelnik, U Osijeku neće biti narodnjaka“ /„24 sata“, 24.-25.04.2006./ Ove godine je jedan Rom ozbiljno „svirao“, ravnajući Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, na poziv hrvatskog direktora tog orkestra, ali to se nije sviđalo Đapićevom dužnosniku u Dubrovniku, pa je ovaj prebio skoro na mrtvo ime direktora Dubrovačkog simfonijskog orkestra, predbacujući mu što je pozvao „Srbina“ da svira u Hrvatskoj (o tome je pisao tisak u Hrvatskoj, na pr. „Jutarnji list“). Nije se radilo o Srbinu nego o njemačkom državljaninu romskoga podrijetla, a da se i radilo o Srbinu, opet se radi o Đapićevom rasizmu jer, Anto Đapić se od tog rasističkog napada nije ogradio nego je samo najavio istragu, a rezultat „istrage“ hrvatska javnost do danas nije saznala.

„Strah me je za moje, sve dok se jedan Đapić šeće u uniformi i diže ruku na ustaški pozdrav, i pjevaju pjesme koje sam ja slušala u logoru“ (Gospođa Cvetko u Voice of America/Glas Amerike, 06.07.1998./

Svoj prvi antisemitski ispad je Đapić imao, kao što je navedeno, kada ja Paragi i Paražiku predbacio židovsko podrijetlo Mladena Schwartza, a prvi javni antisemitski ispad je Đapić imao 1993. godine kada je izjavio sljedeće:

„Nikako ne mogu dopustiti da je Dobroslav Paraga u kojem teče, uz hrvatsku i židovska krv, veći Hrvat od tolikih Hrvata koji položiše svoje živote za NDH od Bleiburga pa do Vukovara“ /“Večernji list“, travanj 1993./ Nakon toga je Anto Đapić isključen iz članstva Hrvatske stranke prava.

„Ustaški pokret je biser u hrvatskoj povijesti. Bez ustaškog pokreta ne bi bilo Hrvatske. Ustaštvo je najsvjetlija vertikala Hrvatske stranke prava!“ /Anto Đapić u „Novom listu“, 7. travnja 1997./

Na listi fašista u 20.-21. stoljeću, internetske enciklopedije Wikipedia, nalazi se kao jedan od šestorice hrvatskih fašista Anto Đapić. /List of fascists/

Gdje je odgovornost bivšeg premijera Račana (SDP) i aktualnog premijera Sanadera (HDZ) koji su promovirali i zagovarali antisemita i neofašista Đapića, prešućujući Đapićev antisemitizam i neofašizam, odnosno njegovu mračnu prošlost?




Post je objavljen 15.11.2007. u 23:37 sati.