CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

srijeda, 31.10.2007.

Zašto su partizani na Dušni dan 2.11.1944. strijeljali hrvatskog civila Antu Kaleba?

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA – GLAS ŽRTAVA

Žrtve jugokomunističkih političkih procesa pred vojnim sudovima Jugoslavenske armije:

Partizanski ratni zločin od 2. studenog 1944. godine: zašto su partizani na Dušni dan 1944. na kaznu smrti osudili i strijeljali gospodina Kaleba?

“PRESUDA u ime Naroda Jugoslavije”

“KAZNA SMRTI STRIJELJANJEM Kaleba Ante, pokojnog Šime, trgovac iz Tijesnog, zato

a/ što je bio saradnik svog sina Roka Kaleba, istaknutog gestapovca, u akcijama špijunaže okupatoru i što je kao takav skupa sa svojim sinom Rokom prouzrokovao brojna hapšenja i strijeljanja našega naroda,
b/ što je kao trgovac u Tijesnome iskorišćujući svoje dobre odnose s okupatorom izrabljivao narod i grnuo imetak, dok su drugi sinovi našeg naroda ginuli u borbi protiv okupatora, i
c/ što je kao otvoreni protivnik Narodnooslobodilačkog pokreta u svakoj prigodi isti napadao i vršio propagandu za okupatora.

Osuda: kazna smrti strijeljanjem, te konfiskacija /njegova/ dijela pokretne i nepokretne imovine.”

(Presuda partizanskog revolucionarnog tribunala “Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije”, partizanskog “VIII korpusa – vojni sud, 02.11.1944.” iz Dalmacije, opa.a., izvor: Hrvatski državni arhiv, u Zagrebu: “NOV-37/5315 VIII korpus – vojni sud”, bivši “Institut za historiju radničkog pokreta”.

Napomena: ovakvi sačuvani dokumenti o partizanskim ratnim zločinima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu su rijetki jer su ih komunisti temeljito uništavali nakon pada Berlinskog zida i uoči prvih „demokratskih” promjena u Hrvatskoj 1990. godine, i nitko pred pravnom državom RH nije zbog toga odgovarao.

U “Zapisniku o preslušanju” uhićenog Kaleba Ante, preslušanje koje je radila zloglasna jugoslavenska komunistička tajna služba “Odjeljenje za zaštitu naroda”, od 2. studenog 1944. godine, na Dušni dan, je osumnjićeni pripadnik hrvatskog naroda negirao paušalne optužbe istražitelja totalitarne tajne policije jugoslavenske komunističke partije, i odbacio je optužbu da je znao kako mu sin navodno radi za njemačku totalitarnu nacističku tajnu policiju GESTAPO, i negirao je da je “znao da mu se sin bavi politikom, a još manje da je u službi okupatora” .

Čak i kad bi bila istina da je Roko Kaleb navodno bio agent, što nije dokazano, otac ne bi smio biti kriv za postupke sina. Unatoč tome je gospodin Ante Kaleb isti dan osuđen od partizana na smrt i strijeljan! (Na presude partizanskih tzv. vojnih sudova, iako se u stvarnosti radilo o revolucionarnim tribunalima, nije bilo prava na ulaganje pravnog lijeka žalbe. Pored toga je vojni sud partizanskog “VIII korpusa” Titove armije, koji je pokrivao Dalmaciju, u kojemu je čak bilo više srpskih nego hrvatskih partizana (po “popisu brojnog stanja VIII KORPUSA” od 30.1.1945., “NOV-37/5309”), sudio civilu Kalebu Anti, što je nedopustivo te prelazi svaku granicu normale, čak i u ratnim uvjetima.

Protiv studenta Roka Kaleba, iz Tijesnoga, iskaz je dao partizanski tajni agent u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, poručnik «Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije» Franc Kovač koji je u izvješću od 22. travnja 1944. o „radu njemačkih vojnih jedinica Aussenstelle u Šibeniku i Drnišu“, upućeno „Štabu VIII korpusa N.O.V. Jugoslavije“, tvrdio da je Roko Kaleb navodni „špijun Gestapoa“. Jedinica „Aussenstelle“ /vanjska ispostava, opa./ bila je njemačka postrojba za vezu između njemačke vojske i oružanih formacija koje se nisu nalazile u sastavu njemačke vojske. (Izvor: „NOV-37/5331-5352“)


Da je boljševički duh bio duboko usađen i u neke hrvatske političare svjedoči primjer pokojnog prvog predsjednika Franje Tuđmana koji je u Drugom svjetskom ratu bio politkomesar u partizanskom Desetom korpusu “Zagrebačkom”, dakle, žestoki boljševik. Kao deklarirani demokrat, a bivši komunist, je Franjo Tuđman 1993. dao na vojnom sudu Republike Hrvatske montirati optužnicu i sudski proces protiv civila Dobroslava Parage, pod optužbom rušenja državnog poretka. Još je samo nedostajala optužnica za “suradnju s okupatorom”. (D. Paraga je na suđenju ipak oslobođen svih optužbi, unatoč tome što su dvojica generala Hrvatske vojske, general Janko Bobetko, i general Šarlija „Daidža”, dali kao svjedoci vojnog tužitelja Mirsada Bakšića, lažni iskaz, Bobetko iz razloga što je bio boljševik, a Daidža zato što je od predsjednika Tuđmana htio dobiti generalski čin.)


CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM – VOICE OF THE VICTIMS

nedjelja, 28.10.2007.

ZAŠTO JE UHIĆEN PROGONJENI NOVINAR ŽELJKO PERATOVIĆ?

Najoštrije i odlučno je potrebno osuditi uhićenje i optužbu novinara ŽELJKA PERATOVIĆA, danas prvi novinar i br. 1 u borbi za slobodu medija, pravnu državu i demokraciju, i inače jedan od rijetkih novinara koji nije oportunist poput mnogih njegovih kolegica i kolega koji okreću glavu čim zagusti, te koji su skloni pisati u skladu s očekivanjima aktualne vladajuće politike ili neodgovorne parlamentarne opozicije koja u biti puše u isti rog kao vlast. Da ne bude zabune, vladajući i parlamentarna opozicija zalažu se za ulazak RH u EU jedino zato da svoje lukrativne saborske mandate zamijene za fotelje u Europskom parlamentu gdje je plaća deset puta veća nego ionako previsoka plaća saborskih zastupnika.

Gospodin Peratović spada u red onih novinara koji se bave istraživačkim novinarstvom, a to nije sposoban biti svaki novinar. Stoga bi svaka redakcija trebala drhtariti od pomisli da li se takav jedan vrijedan novinar želi pridružiti nekom mediju, kao kada svjetski nogometaš određuje koji će profesionalni klub počastiti transferom. Međutim, u Hrvatskoj je drukčija situacija nego u zemljama zapadne demokracije. U Hrvatskoj redakcije zaobilaze novinara Peratovića jer je Peratović „vruć krumpir“. Nakon angažmana u „Globusu“, i „Vjesniku“, novinar Peratović je „slobodni novinar“, što znači da je bez posla i da ga nitko ne plaća, a pitanje je da li uopće dobiva neki honorar. On je zaista u pravom smislu te riječi neovisan, a čak i kad bi bio zaposlen u nekoj redakciji, opet bi spadao u neovisne novinare. To je dokazao.

Povodom njegova nedavnog uhićenja, i krim-obrade nad njim, kao da je kakav kriminalac, mnogi mediji dokazali su u Hrvatskoj da spadaju samo u tzv. neovisne medije, a u stvarnosti podilaze vlastodršcima, čak i gaze po vlastitim kolegama. Primjer za takvu tvrdnju su neki novinski naslovi o Peratovićevom uhićenju koji su sugerirali kao da je Peratović unaprijed kriv jer nisu navodili navod da je „navodno“ odao državnu tajnu. Zna se da se nešto može nekome dokazati jedino na sudu, da li je ili nije kriv, a do tada je svaki optuženi navodno „kriv“ ili navodno „nevin“. Glavni urednici televizija su također pokazali da im je milija vlast nego jedan hrabar novinar. Praktički je jedinu djelatnu pomoć g. Peratović dobio od NOVE TV. Zbog prirode posla kojim se novinar Peratović bavi, i te kako je važna podrška NOVE TV, jer u srazu sa bivšim vodećim djelatnicima nekadašnje moćne i zloglasne jugoslavenske službe državne sigurnosti, u slangu zvana UDBA, bivšim udbašima je najdraže kada žrtva, koju nagaze, ostane u medijskom mraku. Onda se njihov „trijumf“ pretvara u delirij.

U čemu je problem u vezi novinara Peratovića? Ono o čemu on sam piše i govori: istražuje ubojstvo pokojnog Milana Levara, koji je ubijen 2000. godine kao haaški svjedok, ali ne kao svjedok tipa Stjepana Mesića, nego kao hrvatski rodoljub i vitez, a i inače se radi o hrvatskom branitelju i časniku Hrvatske vojske koji je skidao krinku s udbaških likvidacija za vrijeme velikosrpske agresije. Cilj udbaških likvidacija je bila osramotiti hrvatski narod, i Republiku Hrvatsku prikazati kao neofašističku i anti-srpsku zemlju. Na pr. za ubojstva određenog broja Srba u Gospiću 1991. godine, oko četrdesetak na broju, optuženi i osuđeni su general Mirko Norac, i Tihomir Orešković, šef kriznog stožera u Gospiću. Za vrijeme riječkog suđenja, krema CRO-UDBE, Josip Manolić, i Josip Perković, svjedočili su u korist tužiteljstva, iako su obojica trebali, da je pravde, sjediti na optuženičkoj klupi. Nakon što je Gojko Šušak umro, Manolić pokojnika optužuje kao predstavnika tzv. desne i radikalne neoustaške frakcije u hrvatskoj politici i slično. Međutim, brat od Tihomira Oreškovića je u vrijeme navedenih ubojstava radio u kabinetu Josipa Perkovića i Gojka Šuška, u Zagrebu. Tihomir Orešković bio je navodno samo produžena ruka Josipa Perkovića. (Naravno, kad zagusti, onda se suradnike ostavlja na cjedilu.) A tko je Josip Perković?

Josip Perković je bio nekadašnji šef Drugog odjela zagrebačke Udbe u SFRJ, zadužen za likvidaciju hrvatskih emigranata. Njemački ga specijalni sud za državni terorizam traži, preko tjeralice Interpola, zbog osnovane sumnje da je 1983. sudjelovao u likvidaciji Zagrepčanina, i nekadašnjeg direktora jednog sektora INE, g. Stjepana Đurekovića, koji je ubijen zato što je napisao tri knjige koje je objavio u Njemačkoj. U knjigama je iznio kritiku na račun korumpiranog jugokomunističkog društva i titoističke polit-elite, što je zasmetalo korumpirane jugoslavenske komuniste u vrhu SKJ i SKH. Poslije je Udba lansirala laž da je Đureković navodno otuđio jedan tanker s naftom od INE, navodno ga prodao na Zapadu i novac stavio u svoj džep. Međutim, postoji osnovana sumnja da je navedeni novac otuđio sin od šefa CK SKJ, Špiljka. Nakon lažnih tzv. prvih demokratskih promjena 1990. je Josip Perković, umjesto da je od hrvatske pravne države pozvan zbog kršenja ljudskih prava iz vremena jugoslavenskog socijalizma, vrtoglavo doživio vertikalni uspon u karijeri. Postao je šef vojno-obavještajne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske, i to nakon što je iz te službe otjerao njena osnivača, g. Dragu Frančiškovića. Nakon što je F. Tuđman smijenio Perkovića sa položaja šefa vojne obavještajne službe SIS, Perkovića prima na rad u svoj kabinet ministar obrane Gojko Šušak, i to na položaj savjetnika ministra. (Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. je cijela krema nekadašnje jugoslavenske Udbe iz Socijalističke Republike Hrvatske, i iz Beograda, ušla u strukture nove vlasti, i to na poziv Franje Tuđmana i Josipa Manolića.)

Josipa Perkovića izvrsno je opisao njegov poznavatelj Drago Frančišković u razgovoru za „Hrvatsko slovo“ od 10.11.2006. u članku pod naslovom „Zadaje li to Mesić preko Perkovića odlučujući udarac Šušku?“, naglasivši da se radi o izuzetno nečasnoj osobi koja slobodi i neovisnosti Republike Hrvatske za vrijeme velikosrpske agresiji nije dopronijela koliko je crno ispod nokta, naprotiv. Pored toga je g. Frančišković naglasio da u Republici Hrvatskoj njene „demokratske“ vlasti nisu rasvjetlile cijeli niz političkih ubojstava odnosno likvidacije, od Ante Paradžika, preko Blaža Kraljevića i njegove pratnje, do Reihl Kira, i drugih rodoljuba i hrvatskih branitelja, a za koja postoji osnovana sumnja da je Josip Perković u iste involviran, i to u zapovjednoj funkciji. (U nerasvijetljena ubojstva spada i likvidacija Milana Levara, koji se obratio hrvatskoj javnosti u svom političkom testamentu, povjerivši ga predsjednicima svih parlamentarnih političkih stranaka, ali niti jedna kukavica od nazovi predsjednika stranaka ga nije objavila nakon Levarova ubojstva, osim predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslava Parage.)

Nije nemoguće da je Peratovićevim uhićenjem iz sjene dirigirao moćni Josip Perković, za kojega je navedeni Frančišković još naglasio da Perković raspolaže mikro-filmovima s kompromitirajućim materijalima kojima ucjenjuje sve vodeće vladajuće političare u Hrvatskoj.

U Uredu predsjednika Republike Hrvatske zaposlen je na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost Perkovićev sin Aleksandar-Saša, i moguće je da je ured predsjednika instrumentalizirao MUP i državno odvjetništvo da za Perkovića obavi prljavi posao. Perkoviću se tako i tako fućka za ugled jer ne ide na izbore, ali mu je zasigurno bitno da ušutka jednog novinara koji mu pravi probleme, istražujući njegovu tamnu prošlost. Peratović je posvjedočio da mu je Josip Perković prijetio na zagrebačkoj zaobilaznici kod restorana „Plitvice“ likvidacijom ako nastavi kritički pisati o njemu. Umjesto da je Perković dobio kaznenu prijavu, i bio kriminalistički obrađen, te procesuiran, sada se prijeti Peratoviću kaznenom prijavom. Umjesto da Perkovićev mentor Josip Manolić završi u zatvoru, jer je javno u „Večernjem listu“ nedavno priznao da je u Bjelovaru 1945. likvidirao „200 kvislinga“, kako se izrazio, odnosno hrvatskih ratnih zarobljenika (kvislinzi su bili Tito i Manolić kao eksponenti sovjetskog režima), za što ga je optužio njegov vlastiti bratić, u zatvoru je bio završio Željko Peratović. Pametnome dosta! Živimo u pseudodemokraciji u kojoj glavnu riječ vode udbaši koji preko svojih novinara stvaraju lažnu percepciju kako Hrvatskoj prijeti desničarski radikalizam kako bi njihov ljevičarski radikalizam vječno ostao na vlasti. Pitanje je, zašto premijer Sanader nije dao uhititi Josipa Perkovića? Jasno je i zašto su vladajući svih ovih godina revno odbacivali donošenje zakona o lustraciji onih bivših komunista koji su za vrijeme „druga“ Tita kršili ljudska prava, zajedno sa svojim „drugom“.

Tajni agent James Bond, 29. listopada 2007.

subota, 27.10.2007.

Jugoslavenski dokument o uspostavi 19 logora u Hrvatskoj

„1944., rujan 18.

Štab XIV korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije dostavlja podređenim postrojbama prijepis zapovijedi Josipa Broza Tita, vrhovnog zapovjednika NOVJ i maršala Jugoslavije, o poduzimanju mjera protiv postrojbi i pojedinaca koji bi nakon 15. rujna 1944. ostali u „neprijetljskim redovima“ i njihovom smještanju u zarobljeničke logore:

/Slijedi prijepis jugoslavenskog dokumenta/


„N A R E D B A

Vrhovnog komandanta NOV i POJ maršala Jugoslavije TITA

U vezi sa time što je istekao rok 15. septembar za dobrovoljno prelaženje domobranskih, četničkih i drugih jedinica koje su bile u neprijateljskim redovima

N A R E Đ U J E M

da se preduzmu sledeće mere
1.- Sve one jedinice ili pojedinci koji se nalaze na strani neprijatelja posle 15.o.m., a nisu mogle iz bilo kojih razloga da pređu na vreme na stranu NOV, prihvatiti i u buduće u koliko dobrovoljno pređu na našu stranu i uvrštavati ih u naše jedinice.
2.- Sve one koji će se od sada dobrovoljno u masama ili pojedinačno predavati treba najpre ispitati svakog pojedinca i u koliko se nađe među njima neprijatelja Narodnooslobodilačke borbe ili organizatora potstrekača protiv prelaska na stranu NOV, ima se staviti pred vojni sud. Oni koji hoće da dobrovoljno pristupe u NOV, rasporediti po jedinicama, one koji ne žele stupiti dobrovoljno u NOV staviti u zarobljeničke logore.
3.- Sve one koji se uhvate da se na strani neprijatelja sa oružjem u rukama bore protiv NOV i POJ, staviti pred vojni sud i to po hitnom postupku suditi i najstrože kazniti. Svi oficiri i podoficiri koji su prišli dobrovoljno zadržavaju svoje činove.
4.- Ova naredba važi do opoziva, odnosno do izdavanja nove naredbe.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu.

18. septembar 1944 Vrhovni komandant NOV i POJ
maršal Jugoslavije
JOSIP BROZ – TITO, s.r.

Da je prepis veran overenom prepisu, tvrdi

ŠTAB U z. Načelnik 23 udarne diviz.
XIV KORPUSA NOVJ major
1. oktobra 1944. S. Nedeljko (v.r.)“

(Izvor: ovjereni prijepis, strojopis, VA VII, Beograd, Arhiva NOB, kut. 1074/1., reg. br. 21-1 i 2/2)

„Na temelju gore navedene zapovijedi započelo je osnivanje zarobljeničkih logora i smještanje u njih ratnih zarobljenika. Tako je bilo i na području Hrvatske gdje je do 30. travnja 1945. osnovano 19 partizanskih zarobljeničkih logora i u njima se nalazilo 77.049 zarobljenika o kojima je brigu vodio Glavni štab Hrvatske / Generalštab za Hrvatsku na čelu s generalom Ivanom Gošnjakom. Zatim je Ministarstvo narodne obrane DF Jugoslavije pri Generalštabu Jugoslavenske armije (JA) osnovalo posebni Odjel za ratne zarobljenike koje je preuzelo brigu oko ratnih zarobljenika i logora u Jugoslaviji, ali i poseban štab za repatrirce (ratne zarobljenike, internirce, prisilno preseljene i odvedene na rad) na čelu s potpukovnikom Petrom Kleutom koji se većinom smještaju u za njih „naročito pripremljene logore“ u Subotici, Vršcu, Velikoj Kikindi, Kovinu, Beloj Crkvi, Petrovgradu i Smederevu.“

(Izvor: knjiga „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti“, nakladnik: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2005.)

* Odgovornost za partizanske zarobljeničke i koncentracijske logore na području Hrvatske 1944./1945. ima de facto ratni zločinac, JNA-general hrvatske nacionalnosti, Ivan Gošnjak, koji je nakon Druog svjetskog rata bio dugogodišnji kontrolor „Kontraobavještajne službe“ (KOS) Jugoslavenske narodne armije, u jugoslavenskom ministarstvu obrane, u Beogradu, a šef njegova kabineta bio je mladi general JNA, Franjo Tuđman. Odgovoran za de facto ratne zločine pod vodstvom maršala Tita je i partizanski komandant Petar Kleut.

Udbin plan iz 1967. o likvidaciji 400 osoba

(„Jutarnji list“, 24.10.2007.)



Novinar Vlado Vurušić je u gore navedenom članku u „Jutarnjem listu“ predstavio jedan Udbin dokument iz 1967. godine, pohranjen u pismohrani slovenskog ministarstva pravosuđa kojega je nedavno u Ljubljani predstavio slovenski povjesničar Milko Mikola, naglasivši kako je navedeno ministarstvo u doba „socijalizma“, kao tadašnji „sekretarijat“ za pravosuđe, zatražilo jednu studiju od tadašnje totalitarne republičke službe državne sigurnosti i zloglasne tajne službe Udbe ili „Ureda državne bezbednosti“ (srpski: bezbednost, hrvatski: sigurnost). Studija je sadržavala odgovor na pitanje gdje bi se u tadašnjoj jugoslavenskoj republici Sloveniji mogli u slučaju izvanrednog stanja osnovati koncentracijski logori. Takvih logora, naglasio je povjesničar Mikola, trebalo je na području Slovenije biti četiri, od toga jedan za žene, a „stanari“ tih logora trebali su biti politički zatvorenici savjesti, dakle, osobe koje nisu kriminalci nego osobe koje je kriminalni (zločinački) socijalistički titoistički režim optužio po kaznenom zakonu izvitoperenog boljševičkog jugoslavenskog pravosuđa, i to za tzv. „verbalni delikt“ ili „delikt mišljenja“, dakle, za iznošenje mišljenja u javnosti, zbog zalaganja za slobodu javne riječi, kao i zbog iznošenja kritike. Iz Udbinog dokumenta se iščitava da je takvih „interniranih“ osoba trebalo biti 1000, a 400 nedužnih osoba je odmah trebalo biti likvidirano odnosno ubijeno. Tako zvane „izvanredne prilike“ odnosile su se na vrijeme vojne intervencije Crvene armije u tadašnoj Čehoslovačkoj Republici gdje su sovjetski boljševici slomili demokratski pokret protiv totalitarnog sovjetskog sustava.

Novinar Vurušić je u svrhu konzultacije u vezi navedenog Udbinog dokumenta, i za tumačenje istoga, pozvao dežurne tumače povijesti u vodećim medijima u Republici Hrvatskoj, i to predstavnike titoističke historiografije, gospodu Tvrtka Jakovinu, i Ivu Goldsteina.

Povjesničar Jakovina tako je ustvrdio „kako se sa sličnim dokumentima u Hrvatskoj nije susretao“, ali je priznao da to ne znači kako se i u hrvatskoj socijalističkoj republici nisu obavljale slične pripreme, i naglasio sljedeće: „(...) osim toga već je postojao Goli otok gdje su uglavnom i bili zatočeni i izolirani tzv. prosovjetski elementi“. Uz to je Jakovina naveo da svi režimi u izvanrednim situacijama izoliraju „nepodobne“, te je naveo primjer internacije Japanaca u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom Drugog svjetskog rata.

Profesor Goldstein je naveo da ga otkriće takvih dokumenata ne iznenađuje „(...) s obzirom na politički kontekst u kojem je nastao, a zna se da se opcija sovjetske intervencije na Jugoslaviju tada razmatrala u Kremlju. Goldstein smatra da je to vrlo vrijedan dokument jer dodatno govori o političkom stanju u bivšoj Jugoslaviji te njezinim odnosima sa Sovjetskim Savezom.“

Što se tiče titoista Jakovine, on brka različita vremena. Naime, u jugoslavenskom titoističkom konc-logoru „Goli otok“, na istoimenom otoku uz hrvatsku jadransku obalu, su prosovjetski „elementi“ bili zatočeni i maltretirani, a njih oko 30 tisuća i ubijeni, od 1948. nakon svađe Staljina s Titom („Rezolucija Informbiroa“), koja je nastala iz razloga što je Tito tada bio veći staljinist od samog Staljina. Tito je htio jugoslavenskoj tamnici naroda pripojiti južnu Austriju, i Trst, te zbog toga i zaratiti sa Zapadom, u situaciji kada njegov zaštitnik u Kremlju još nije raspolagao atomskom bombom. Zbog balkanskog hardlinera se Staljin jako zabrinuo, i stoga ga je htio smijeniti, na isti način kako je tog doušnika sovjetske tajne policije NKVD i agenta Kominterne i postavio odnosno instalirao kao svog pijuna 1939. na čelo politbiroa CK KPJ. (Tito se tada odupro isključivo zahvaljujući američkoj vojnoj pomoći, jer je Zapadu bila dobrodošla pukotina u komunističkom svijetu.) Kad je svađa između Beograda i Moskve utihnula Staljinovom smrću, na Golom otoku više nisu bili zatočeni prosovjetski elementi jer su isti sjedili u Beogradu u foteljama vlasti. Uz to, nije čudno da se Jakovina sa sličnim Udbinim dokumentima nije susretao u Hrvatskoj, jer je CRO-UDBA 1989./1990. spalila većinu dokumenata kako bi zataškala zločine režima maršala Tita u koje su bili umiješani. O tome je u svojoj knjizi „Probušena mantija“ (2005.) posvjedočio udbaš Željko Bartolović koji je naveo da mu je osobno nadređeni udbaš Zdravko Mustać zapovijedio spaljivanje dokumenata. Podsjetimo se, Zdravko Mustać bio je šef kabineta Josipa Manolića, šefa udbaške „Službe za zaštitu ustavnog poretka“ Republike Hrvatske, i poslije i šef te CRO-UDBE, te na koncu šef osiguranja „Kaptol-banke“ od unuka predsjednika Tuđmana, Dejana Košutića, koji danas živi u Beogradu.

Jedan od nekadašnjih marksističkih intelektualaca i jugoslavenskih komunista, te najmiliji Titov političar Miko Tripalo u svojim je političkim memoarima 1989. zabilježio, ne samo da je Tito s hrvatskim proljećarima obračunao nakon Karađorđeva 1971. na „staljinistički način“, nego i da je Tito u obračunu s njim i sa Savkom postupio po naređenju vođe politbiroa CK KPSS, Leonida Brežnjeva. Naime, u ljeto 1971. je Brežnjev doletio u Beograd, i u troipolsatnom monologu govorio o opasnosti za „socijalizam“ koji da navodno dolazi od Tripala i Savke koji, uspt rečeno, uopće nisu bili protiv socijalizma i Jugoslavije, nego protiv odljeva većine novca od hrvatskog turizma i industrije u Beograd.

Godine 1968. zasigurno na Golom otoku nisu trebali biti internirani „prosovjetski elementi“ jer su prosovjetski elementi vladali Jugoslavijom. Podsjetimo se, kada je Crvena armija intervenirala 1956. u Mađarskoj, kada je mađarski glavni grad Budimpeštu sravnila doslovno sa zemljom, Josip Broz Tito je sovjetskoj strani izručio vođu protusovjetskog mađarskog pokreta otpora, šefa mađarske komunističke partije Imru Nagya koji se bio sklonio u jugoslavensku ambasadu u Budimpešti. Nakon izručenja, Brežnjev je Nagya i njegovu pratnju dao strijeljati do smrti. Tito je time prekršio ljudsko pravo Imre Nagya, i međunarodno pravo na politički azil. Svejedno, pored ostalog odnosno pored silnih i mnogobrojnih titoističkih zločina, vlastodršci Republike Hrvatske u glavnom gradu Zagrebu i dalje ustrajavaju na Trgu maršala Tita. To je zaista u duhu demokracije i načela pravne države, zar ne?

Na Golom otoku su 1968. bili zatočeni i mučeni politički zatvorenici savjesti različite nacionalnosti, od hrvatskih do albanskih zatvorenika savjesti, koje je režim držao zatočene zajedno s klasičnim kriminalcima, i na taj način političke zatvorenike dodatno ponižavao. Jakovinino prešućivanje te činjenice, i manipulacija, služi tome da za zločinca Tita stvori bolju prošlost. Ni jedne riječi od povjesničara Jakovine o tome da bi Tito bio zločinac, ili da bi titoizam bio zločinački sustav. Uvjerava nas da je Tito bio okey, jer eto, suprotstavljao se totalitarnom Sovjetskom Savezu, dok je SFR Jugoslavija bila, što, gospodine Jakovina, demokratska ili totalitarna?

Kod povjesničara Ive Goldsteina ista priča, svi spadaju u bad guys, samo je Tito good guy!?

Tako to izgleda kada povijest tumače predstavnici titoističke historiografije. A sada slijedi realan prikaz Udbinih dokumenata o planu uspostave konc-logora, 1967. godine, onako kako bi ih protumačila svaka normalna kritička historiografija, tako i hrvatska historiografija:

Plan o uspostavi konc-logora, 1967. godine svjedoči o činjenici da je „antifašistička“ vlast u tadašnjoj Jugoslaviji bila totalitarna, dakle, anti-demokratska, te da nije bila antifašistička u smislu demokracija na Zapadu, nego komunistička u smislu boljševizma na Istoku. Predsjednik Roosevelet nije dao likvidirati japanske zatočenike u američkim zatočeničkim logorima u Drugom svjetskom ratu, koji su internirani zbog japanskog napada bez obajve rata na Pearl Harbor 1941. godine, iako i taj akt predsjednika Roosevelta nema puno veze s demokracijom, isto kao i Bushov Guantanamo-logor danas. Međutim, još uvijek je čin internacje američkih Japanaca daleko od totalitarizma i masovnih zločina koji su se u isto vrijeme događali, primjerice u sovjetskom sustavu konc-logora Gulag. Udbin dokument svjedoči da je Titov režim bio spreman likvidirati odmah 400 političkih zatvorenika, a 1000 zatočiti, te ih mučiti kao one na Golom otoku. Udbin dokument također svjedoči da je Jugoslavija bila tamnica naroda, jer samo se u totalitarnoj državi, gdje nema sloboda i prava, narod drži u okovima i u tamnici. „Faraon“ te tamnice naroda bio je Tito, ujedno i najveći balkanski zločinac svih vremena.

Na kraju, vlast koja, poput Titove vlasti, iz straha za očuvanje vlasti, otvara konc-logore, i te kako je krhka, i kukavička, a i socijalizam je bio bijedan čim mu je 400 osoba bilo sumnjivo i opasno – i to zbog izgovorene riječi! Kakv je to režim koji se boji izgovorene riječi? Oznaka totalitarizma i jeste da režim nastoji ljude izolirati kako se ne bi dvije osobe udružile, pa za svoje mišljenje pridobile treću osobu, i tako se zakotrljala mala snježna loptica i postala veliko brdo koje se sruči poput lavine na velike lažljivce odnosno komuniste (titoiste). Zato su komunisti i zagovarali kolektiv nasuprot pojedinačne slobode, jer u kolektivu su svi uniformirani i govore „jednim jezikom“, naime, onim kojim zapovijeda Partija.

Slično je i danas u Republici Hrvatskoj gdje se bivši SK raspao na nekoliko frakcija, pod imenom raznoraznih stranaka u koje su se infiltrirali nekadašnji komunisti koji su danas „veliki demokrati“ i pobornici Europe dok su 1972. u zatvor slali nevine ljude samo na spomen Europe! Umjesto da su u hrvatskoj pravnoj državi odgovarali za kršenje ljudskih prava, oni od pada Berlinskog zida vode Republiku Hrvatsku i/ili vladaju iz sjene. One, koji misle svojom glavom, drže pod cenzurom, i na taj način provode suptilnu diktaturu pod imenom demokracije, te zloupotrebljavaju demokraciju i načela pravne države, jer Ustav RH izričito zabranjuje cenzuru nad informacijama!

Usput rečeno, za one koji nisu znali, jedan daljnji jugoslavenski dokument iz arhiva CK KPH svjedoči o tome kako je Tito dao 1944. na području Hrvatske osnovati 19 (devetneast) koncentracijskih i zarobljeničkih logora, u kojima je od 18. rujna 1944. do tzv. „oslobođenja“ od 8. svibnja 1945. godine, dakle, do dolaska komunista na vlast u Zagrebu, bilo zatočeno 77 tisuća hrvatskih građana (civila), uz ratne zarobljenike. Nakon 8. svibnja 1945. je jugokomunistički režim osnovao cijeli niz novih zarobljeničkih, koncentracijskih i istrebljivačkih logora. Zloglasni šef jugoslavenske tajne službe, i desna Titova ruka, srbijanski boljševik Aleksandar Ranković, u jugoslavenskoj je Skupštini u Beogradu ustvrdio da „kroz naše logore prošlo je 600 hiljada lica“.

JFK, 27. listopada 2007.

(Izvor: vidi knjigu-zbornik 110 dokumenata pod naslovom: „Partizanska i komunistička represija i zločini 1944. – 1946. Dokumenti“, u izdanju Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2005.)

četvrtak, 25.10.2007.

Tito-od referenta do doušnika i prokazivača

Jedan od čelnika jugoslavenskih komunista, Vladimir Ćopić, se nakon osobnog sudjelovanja u Oktobarskoj revoluciji i «radu» lenjinove boljševičke partije u sovjetskoj Rusiji vratio u Jugoistočnu Europu i sudjelovao u osnivanju Jugoslavije gdje je i uhićen od velikosrpskih i jugoslavensko-unitarističkih vlasti, ali ga je hrvatski i jugoslavenski književnik Miroslav Krleža uspio prebaciti iz zatvora u bolnicu iz koje bježi i vraća se u tadašnju jedinu komunističku državu na svijetu, onu u Sovjetskom Savezu (SSSR) gdje je, naravno, kao komunist dobio politički azil. U Moskvi je Ćopić ostvario komunističku karijeru kada je postao «instruktor Kominterne*» pri CK KP Čehoslovačke, predstavnik KPJ pri Kominterni u Moskvi, i zapovjednik Petnaeste brigade «Linkoln» u španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.)

*Kominterna ili Komunistička internacionala bila je međunarodna udruga ujedinjenih komunističkih političkih stranaka iz cijeloga svijeta pod vodstvom Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), sa sjedištem u Moskvi, koje su na kongresu odnosno III internacionali* u Moskvi 1919. godine, na Lenjinovu inicijativu («Otvorena pisma» radnicima Europe i Amerike), prihvatile ekstremni politički program Lenjinove komunističke boljševičke partije (KPSS) o «Diktaturi proletarijata» i program o provođenju «Komunističke svjetske revolucije» kojom je rukovodio sovjetski režim u moskovskom Kremlju; prvi predsjedavajući Kominterne bio je sovjetski boljševik i revolucionar Zinovjev, a sekretar je bio Karl Radek (oba su bili članovi Centralnog komiteta KPSS); na II kongresu Kominterne u Moskvi 1920. godine se komunisti posavjetovaše o metodama za širenje komunističke propagande, planu za uspostavu tajnih komunističkih centrala za pripremu proleterskih revolucija u svijetu, pri istovremenoj legalnoj djelatnosti oficijelnih komunističkih partija, a prihvatiše Lenjinovu «21 točku» u kojima se obavezaše da će se komunističke partije držati uzora KPSS, da će, uslijed tekućeg građanskog rata koji je tada trajao u sovjetskoj Rusiji, braniti Sovjetsku Rusiju, da će se podvrgnuti najstrožoj partijskoj disciplini, da će se komunističke partije boriti protiv socijaldemokratskih stranaka i socijaldemokratskog pokreta; Hitler je stvorio antikominternovski pakt. Bivši «predsjednik Saveza komunističke omladine Srbije od 1971. godine, Pero Simić, i glavni urednik srbijanskih novina «Večernje novosti» od 1999. do 2000. godine, analitičar Josipa Broza Tita, tvrdi u svojoj kritičkoj knjizi «Svetac i magle», predstavljena hrvatskoj javnosti u razgovoru za zagrebački polit-magazin «NACIONAL», u broju od 28. studenog 2006. («Tito je na vrh KPJ došao CINKARENJEM»), da je Kominterna bila teroristička organizacija, i da je predstavljala «petu kolonu Sovjetskog Saveza» odnosno urotničku organizaciju u onim zemljama u kojima je podržavala komunističke partije, tako i KPH za vrijeme ustanka od 22. lipnja 1941. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Staljin je raspustio Kominternu 1943. godine uslijed Drugog svjetskog rata kako mu zapadni Saveznici Velika Britanija i SAD ne bi mogli predbacivati da se ne zalaže samo za slom Hitlerove Njemačke nego i za instalaciju komunizma u Europi; godine 1947. je Staljin umjesto Kominterne, koju je dao raspustiti 1943. godine, pošto je došla pod angloameričku kontrolu tzv. Komiteta 300 (vidi povijesnu analizu dra. John Colemana u knjizi: «Conspirator's Hierarchie: The Story of the Commetee of 300», 1992. godine), osnovao praktički istovrsnu organizaciju pod nazivom Kominform ili Komunistički informacijski biro koji je postojao do 1956. godine; preko Kominforma i tzv. «rezolucije Informbiroa» je Staljin 1948. optužio Tita za izdaju socijalizma i pokušao ga smijeniti s položaja šefa KPJ i Jugoslavijem jer se bojao da ga nezasitne ambicije balkanskog maršala i staljinista ne odvedu u nuklearni rat protiv Zapada u tranutku kada SSSR još nije raspolagao atomskom bombom. *Socijaldemokrati, socijalisti i komunisti osnovali su 1889. godine, na poticaj objavljenog političkog programa Karla Marxa, Manifesta komunističke partije, takozvanu Socijalističku internacionalu ili I Internacionalu koja je predstavljala međunarodno udruženje socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka, iz kojih su se potom izdvojili boljševici koji su osnovali zasebnu međunarodnu udrugu, III Internacionalu, zato što se nisu slagali sa socijalistima i socijaldemokratima o evolucijskom odnosno mirnom dolasku na vlast putem višestranačkih demokratskih izbora nego su (boljševici) tražili revolucionaran nasilni dolazak na vlast. Socijalistička internacionala je, poput Kominterne bila pod kontrolom takozvanog Komiteta 300.

Josip Broz je, nakon odležane zatvorske kazne u kraljevskoj Jugoslaviji, emigrirao u inozemstvo gdje je kao komunist dobio 1935. politički azil u Moskvi, i, uz Ćopićevu pomoć, radno mjesto referenta u odjeljenju Kominterne za Balkan. (Prvi Brozov dolazak u Kominternu.) Članovi i funkcionari Kominterne bili su izravno ovisni o sovjetskim boljševicima i o diktatoru Staljinu. Neki o njih, tako i neki jugoslavenski komunisti, nalazili su se također u različitim oblicima suradnje s obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD, koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu: «Zaslužuje naše povjerenje». Najpoznatiji jugoslavenski suradnici sovjetske obavještajne službe bili su, pored Josip Broza: Simo Marković, Petko Miletić, Milan Gorkić* (Josip Čižinski), Mustafa Golubić, Dragiša Vasić, Blagoje Nešković, Ivan Krajačić «Stevo», Ivo Lola Ribar, Ivan Antonov Srebrenjak, Josip Kopinič «Vazduh», Zdenka i Boris Kidrič i drugi, kao na pr. oficijelni demokrat, Ivan Šubašić. (Prema nekim izvorima, Josip Broz je od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe NKVD u Moskvi. *«Drug» Kardelj radio je Moskvi kao predavač na učilištu Kominterne. «Valter» se iz Sovjetskog Saveza vratio u Jugoslaviju iste godine, 1936. godine, kada je Staljin pokrenuo novi val masovnih čistki među komunistima. Član KPJ, Austrijanac Karl Steiner (drug Karlo Štajner), koji je 1936. bio direktor tiskare Kominterne u Moskvi, u valu Staljinovih čistki iste je godine uhićen i na političkom procesu u staljinističkom stilu nevin osuđen na desetogodišnju robiju u koncentracijskim logorima Gulag. Iz logora je pušten 20 godina poslije, 1956. godine - tri godine nakon Staljinove smrti.

Doušničko prokazivanje jugoslavenskih «drugova» od strane Josipa Broza Tita... Josip Broz je nakon prvog boravka u Kominterni i ilegalnog povratka iz Sovjetskog Saveza nastavio «politički rad» u «rukovodstvu», tada u Kraljevini Jugoslaviji ilegalne, KPJ. Godine 1938. se Josip Broz revanširao Vladimiru Ćopiću i preporučio ga za članstvo u novom «rukovodstvu» KPJ, koje je Moskva morala imenovati poslije fizičke likvidacije šefa KPJ, Josipa Čižinskog*, izvršena od sovjetske tajne policije 1. studenog 1937. godine. (Josip Čižinski bio je poznatiji po pseudonimu «Milan Gorkić».) Tvrdnja «druga» Tita i navodi jugoslavenske titoisticke historiografije da je Josip Broz Tito postao 1937. generalni sekretar predstavljaju laž, zato što je položaj generalnog sekretar politbiroa CK KPJ bio od 1937. do 1940. nepopunjen, a Josip Broz «Tito» je u tom vremenu bio samo (kooptirani ili delegirani) član politbiroa (lažnim navodom o vremenskom trenutku svoga imenovanja generalnim sekretarom jugoslavenske komunističke partije je Tito izbjegavao neugodnu epizodu prokazivanja svojih «drugova»). Brozov drugi dolazak u Kominternu bio je 19. rujna 1938. godine, i taj boravak je «Valter» Broz iskoristio za cilj da se bezobzirno uključi u borbu za novog Staljinova izaslanika za Jugoslaviju. Za potrebe Kominterne i sovjetske tajne policije je Josip Broz «Fridrih Valter» napisao 1938. u Moskvi izvješće pod naslovom «Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije». Izvješće je napisano na pisaćem stroju ruskom ćirilicom. U navedenom strašnom izvješću je Josip Broz Tito oklevetao svoje jugoslavenske «drugove» i vodeće članove CK KPJ, čak i svoju bivšu rusku i aktualnu njemačku suprugu, ne znajući da je NKVD njegovu drugu suprugu Anne König, kominternovskog tajnog imena «Lucija Bauer» koju je Josip Broz zvao «Lusi», u trenutku kada ju je u svom izvješću ocrnio, već bila strijeljana, pod lažnom optužbom da je njemački špijun. Dvojica «drugova» koje je «Fridrih Valter» ocrnio, Marković i Miljuš, nalazili su se u to vrijeme u moskovskom pritvoru u sjedištu zloglasne tajne policije u zgradi «Lubjanki». Čim je «Valter» u Moskvu javio da je oklevetane drugove iz svoga izvješća isključio u ožujku 1939. godine iz članstva KPJ, oklevetani su završili pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. (Tito je Staljinu poslao do kraja Drugog svjetskog rata oko pet tisuća (5000) šifriranih depeša.) Ponovni dolazak u Moskvu 1938. je Brozu omogućio sovjetski obavještajac Josip Kopinič. - Ne može se ovako živjeti - rekao je Tito Kopiniču jednog srpanjskog dana 1938. godine u Parizu. Žaleći mu se da još nije dobio vizu za SSSR, Tito je molio Kopiniča: «Budući da si ti jedini koji imaš sovjetski pasoš i možeš ići u Rusiju kad hoćeš, molim te idi gore i pobrini se za tu vizu.» Poslije toga je Kopinič, prema vlastitom priznanju, «sa 200.000 franaka u džepu» otišao u Moskvu i javio se generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu. - Vize daju Rusi - rekao je Dimitrov i nastavio: «Ja bih želio da Valter /Josip Broz/ dođe da raspravimo sve te stvari. Netko na kraju krajeva mora biti imenovan za šefa Partije, pa da vidimo je li to Valter ili netko drugi.» Mjesec dana nakon Titove odluke da svoje drugove «s veseljem» potjera iz KPJ i anatemizira kao izdajnike komunizma, u Moskvi su u roku od samo nekoliko minuta 19. travnja 1939. godine strijeljana trojica osnivača KPJ, kada su pripadnici NKVD do smrti ustrieljili Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr. Simu Markovića. (Josip Broz je u to vrijeme bio član politbiroa CK KPJ, ali ne i generalni sekretar politbiroa CK KPJ.)

Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih imena srbijanske ljevice u 20. stoljeću. (U Beogradu je završio Filozofski fakultet, a u Moskvi je na kraju degradiran za pomoćnog tiskarskog radnika.) Na osnivačkom kongresu jugoslavenske komunističke partije izabran je u njeno najuže «rukovodstvo», a jugoslavenske komuniste zastupao je na dva kongresa Kominterne. U Kraljvini SHS je Novaković osuđen na pet godina robije, ali je pobjegao iz kaznionice i potražio «spas» u «prvoj zemlji socijalizma», u Sovjetskom Savezu (SSSR). Novakoviću se crno počelo pisati kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za «frakcionaštvo». Takva optužba je bila jedna od najvećih optužbi u komunističkom svijetu (godine 1925. je osnivač Crvene armije, Trocki, smijenjen sa položaja «ratnog komesara» jer je Trockijeva teza o «permanentnoj revoluciji» došla u oporbu Staljinovoj tezi o «Socijalizmu u jednoj zemlji». (Lenjin je u svom političkom testamentu pohvalio Lava Trockog, a za Staljina se negativno izjasnio.) Dvije godine nakon toga je staljinov režim izbacio revolucionare Trockija i Zinovjeva iz članstva komunističke partije, s time da je Trocki k tome još protjeran u inozemstvo, a Staljinova tajna služba ga je 1940. ubila u Mexicu; uglavnom, od pada Trockija s vlasti su mnogi komunisti u Sovjetskom Savezu optuživani za frakcionaštvo ili za «trockizam». Novaković je u Sovjetskom Savezu uhićen 19. srpnja 1938. i likvidiran devet mjeseci kasnije, upravo kada je Tito javio Kominterni da ga je proglasio velikim grješnikom i izbacio iz KPJ koju je Novaković osnovao dok je Josip Broz u vrijeme osnivanja KPJ bio u sovjetskom ratnom zarobljeništvu. Simo Miljuš bio je visokopozicionirani «organizacijski sekretar» KPJ. U SSSR je emigrirao 1933. godine gdje je dobio ime «Ilja Georgievič Kuburić». Uhićen je 19. srpnja 1938. godine kao predavač Međunarodne lenjinističke škole i urednik izdavačkog poduzeća «Strani radnik» u Moskvi. I njega je Josip Broz Tito, čim se vratio u Jugoslaviju, ožujka mjeseca 1939. godine proglasio štetočinom i isključio iz KPJ, a kad je taj glas stigao do Moskve, Miljuš je odmah strijeljan. Istog dana kad i Novaković i Miljuš, strijeljan je također jedan od osnivača jugoslavenske komunističke partije, dr. Sima Marković, jedan od generalnih sekretara politbiroa CK KPJ. Doktorat matematike je Marković stekao 1913. godine. Bio je zastupnik KPJ u ustavotvornoj beogradskoj skupštini Kraljevine SHS, i jedan od rijetkih komunističkih funkcionara među Srbima koji nije ignorirao nacionalne interese vlastitog, srpskog naroda, i koji je smatrao da bi razbijanje Jugoslavije bila previsoka cijena za uvođenje komunizma u (prvu) tek stvorenu jugoslavensku državu. Zbog toga je polemizirao čak i sa Staljinom, što ga je godine 1929. stajalo članstva u KPJ, ali je u članstvo komunističke partije vraćen 1935. godine. Odmah po dolasku na rad u Kominternu 1935. je Tito rezidentima NKVD skrenuo pažnju da se oko Sime Markovića, «kao što je poznato, okupljaju mnogi nezadovoljnici». Sugerirao je da u Markovića «ne treba imati povjerenja», jer je «očigledno da nije iživio svoje frakcionaštvo». Tri godine kasnije, kada je Sima Marković već bio uhićen u Moskvi, kumrovečki bravar je, boreći se za sam vrh KPJ, Staljinov represivni aparat ponovo huškao na jednog od najškolovanijih jugoslavenskih komunista kada je krajem rujna 1938. agente NKVD pismeno podsjetio da je Marković bio «vođa desne frakcije» i s neskrivenim prijezirom ističe da s njime nikad nije vodio «nikakve razgovore». Istog dana kad i trojica osnivača KPJ je 19.4.1939. uhićen i ubijen bosanski komunist Akif Šeremet koji je bio član KPJ od dana osnivanja. Završio je Pedagoški fakultet u Zagrebu. U Kraljevini SHS je uhićen zbog komunističke aktivnosti, ali je pobjegao i emigrirao 1930. u Beč gdje je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza (TASS), i postavljen za organizacijskog sekretara CK KPJ. Zbog optužbi za najopasniju komunističku herezu, onu za «trockizam», «drug» Šeremet isključen je 1931. iz KPJ i protjeran iz Europe u Aziju odnosno iz Moskve u Kazahstan, pa u Dnjepropetrovsk i grad Alma Atu odnosno tisuće i tisuće km istočno od Moskve, južno od Sibira. Nakon toga mu je 1935. odobren povratak u Moskvu i stavljen je na raspolaganje Kominterni, i 19. srpnja 1938. uhićen u Moskvi. Čim je u Moskvu stigla poruka Josipa Broza «Valtera» da je «drug» Šeremet balast komunističke partije i štetočina koja je «varala Kominternu», «drug» Akif Šeremet iz Bosne strijeljan je u Moskvi, 19. travnja 1939. godine.

Generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski «Milan Gorkić», biranim je riječima preporučio početkom 1935. godine Josipa Broza Kominterni. – On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca: «Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku, nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.» Josip Čižinski imao je hrabrosti da svom predstavniku u Moskvi naredi da sve ovo «službeno kaže» čelnicima Kominterne. Kad je Tito doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni: «On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi» odnosno partiji (KPJ). Boreći se da naslijedi tu «štetočinu», kako je u međuvremenu počeo nazivati Čižinskog, Josip Broz je 1938. godine, čim je došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao: «Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkića. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu» - kaže Broz. Na isti način se bravar ograđuje i od svog mrtvog zagrebačkog druga Đure Cvijića: «Nisam imao nikakvih ličnih veza s njim i nisam govorio s njim. Smatrao sam ga frakcionašem i nisam imao povjerenja u njega.» (S druge strane je Kominterni najnegativniju izjavu o Josipu Brozu «Valteru» dao Đuro Cvijić.) Broz je još određeniji u sotonizaciji svog druga Ivana Gržetića «Flajšera», predstavnika KPJ u Kominterni, kojega je sve do njegove smrti, dok raja 1937. godine, oslovljavao kao «dragog prijatelja»: «Predložio sam 1936. Vilhelmu Piku /jednom od lidera Kominterne/ da Flajšera skinu s rada kao partijskog predstavnika, jer je on osramotio našu partiju svojim držanjem koje sam okarakterisao kao štetočinsko» - izvješćuje Broz, a samo neki dan prije Gržetićeva uhićenja tvrdio je da je on «jedan od naših najsposobnijih ljudi, dragocjen za našu Partiju».

Nakon što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i čelnika KPJ i ratnog druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu «Luks». Ćopić i Broz zajedno prisustvuju sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao zasjesti u fotelju generalnog sekretara CK KPJ. Tih dana Staljinovi boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede Staljinovu «Bibliju» («Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)»). U prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela «Luks» u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici, po jednom izvoru, a u Istanbulu po drugom izvoru. S prstenom na ruci Josip Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov «drug» Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega «druga» Ćopića proglašava «štetočinom» i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke partije, Vladimira Ćopića. (Istu fatalnu ocjenu gazdama u Moskvi je Josip Broz dao za svoje drugove Vilima Horvaja (njemačkog podrietla), od jugoslavenskih drugova zvan «Milan Belić», a poznat po moskovskom pseudonimu «Stepan Antonovič», visoki funkcionar komunističke omladine Srbije i Hrvatske, zatim, učitelja Janka Jovanovića, vođu mačvanskih komunista i «španskog borca», i crnogorskog ljevičara i bivšeg generalnog sekretara KPJ, Jovana Mališića, poznat po pseudonimu «Ivan Pavlović» koji je 1927. godine u Lenjingradu (Sv. Petrograd) završio studij na Vojnopolitičkoj akademiji Crvene armije, a kojega je Josip Broz «Valter» cinkario Staljinu optužujući ga za «obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije». Za svog druga, srbijanskog komunista Filipa Filipovića, nekadašnjeg generalnog sekretara KPJ, Josip Broz kaže da o njemu «nije imao loše mišljenje, jer ga je malo poznavao». Sumnjičavost prema svom zagrebačkom drugu Antunu Mavraku Kerberu imao je i prije njegova pogubljenja u Moskvi: «Kada sam 1937. saznao da je on bliski drug jednog trockiste, ja sam mislio da ni Kerber nije daleko od toga» - piše Josip Broz, svjestan činjenice da je Staljinov režim stavio navodne trockiste na prvo, počasno mjesto svojih najvećih neprijatelja. Nešto više muke je Josip Broz imao jedino s mrtvim Stjepanom Cvijićem Andrejom, s kojim se vrlo dobro poznavao iz Zagreba. Peklo ga je jedno pozitivno mišljenje koje je svojedobno o ovom čovjeku dao u Moskvi. Zato je svoj iskaz o njemu počeo oprezno: «Moram priznati da sam se prevario u procjeni Andreja. Mislio sam da je on iživio svoje frakcionaške ostatke, da je predan Kominterni i partiji.» A onda je uslijedio obrat: «(...)Nu, ja mislim da je moja greška u tomu što ja s njim nisam radio pa ga nisam bolje poznavao pa ga nisam bolje upoznao.» Drugim riječima, da ga je bolje upoznao sve bi bilo na svom mjestu, NKVD ne bi «Valtera» iznenadio. Smrtnu presudu Živojinu Pavloviću je «Valter», po svemu sudeći, izrekao zbog jedne knjige. Riječ je o knjizi «Bilanca sovjetskog termidora» u kojoj Pavlović među prvima u svijetu razobličio lice i naličje komunističkih pogroma u Sovjetskom Savezu. U ovoj knjizi, «posvećenoj žrtvama Staljinovog terora» Pavlović je bio izričit: «Duboko sam uvjeren da Milan Gorkić, kao ni ostali koji su uhićeni u Moskvi, nisu špijuni.» Pavlovićeva knjiga tiskana je 1940. u Beogradu na srpskom jeziku (na ćirilici), ali je bila «zabranjena i još u tiskari zaplijenjena» jer su se ondašnje jugoslavenske vlasti željele dodvoriti Staljinu zbog pregovora o uspostavi diplomatskih odnosa između Sovjetskog Saveza i Kraljevine Jugoslavije. (Knjiga je ipak doživjela reprint-izdanje godine 1989. u izdanju užičkog časopisa «Međaj». Mrlju sa strijeljanja svog prethodnika, «Milana Gorkiča» jugoslavenski diktator «Tito» nije skinuo do kraja svog života – 20 godina nakon poništavanja lažnih optužbi, za vrijeme Hruščova, protiv ovog nevinog čovjeka, 1977. godine je jugoslavenski diktator «Tito» rekao kako «mu moramo dati odgovarajuće mjesto u historiji našeg revolucionarnog pokreta», ali, u preostale tri godine života šef jugokomunističke partije, pod kodnim imenom «Tito» nije «Gorkića» dao rehabilitirati, vjerojatno zato jer bi na taj način doveo u pitanje suštinu vlastite oportunističke i krvave karijere.

Upravo kada su glavni Titovi konkurenti, što njegovom prokazivačkom i klevetničkom zaslugom, što revnošću Staljinove tajne policije, bili izbačeni iz KPJ, a većina ubijena u istražnom zatvoru u Moskvi, u sovjetskoj metropoli se pojavio «Valterov» najopasniji suparnik među jugoslavenskim komunistima za jugokomunističko vodstvo: Petko Miletić. Po najpoznatijem jugoslavenskom komunistu Miletiću zvala se čak i jedna oružana topnička brigada u španjolskom građanskom ratu. Rođen je 1897. u selu Močila kod Kolašina u Crnoj Gori. Majka mu je bila Toma Milošević iz Vasojevića u Crnoj Gori, bliska rođakinja Svetozara Miloševića, oca balkanskog krvnika Slobodana Miloševića. Prvi puta se sa komunističkim prevratničkim idejama susreo za vrijeme boljševičke revolucije u Mađarskoj nakon Prvog svjetskog rata, učeći tamo stolarski zanat. Za vrijeme revolucije crvenih u Mađarskoj doživio je prvo vatreno krštenje, i prvo iskustvo u zatvoru. Skitajući Srednjom Europom i učlanivši se u nekoliko komunističkih partija, zapao je za oko Kominterni, pa je tridesetih godina 20. stoljeća, poslie «školovanja u Moskvi», ušao u najuže «rukovodstvo» KPJ. U to vrijeme vodio je komunističku organizaciju Srbije i Vojvodine. Uhićen je 28. lipnja 1932. u Mađarskoj i predan jugoslavenskoj policiji. Po njega je u pograničnu Suboticu osobno došao najpoznatiji detektiv antikomunističke brigade policijske uprave Beograda, Đorđe Kosmajac. Petko Miletić dobio je pečat najopasnijeg protivnika jugoslavenskog režima dinastije Karađorđević i srpske Radikalne partije, i kao takvome su mu u istražnom zatvoru okovali i ruke i noge lancima i mučili ga 50 dana. Glas o mučenju Petka Miletića proširio se cijelim svijetom. Apel za njegovo puštanje na slobodu su jugoslavenskim vlastima uputili čak i Nehru i Albert Einstein. Upravo će mu jednogodišnje mučenje u istrazi i suđenje doći glave, ali ne zbog torture koju je prošao i koja ga je čekala poslije suđenja, već zbog iznenadne klevetničke optužbe koja će na njegov račun stići 1937. od njegova druga Josipa Broza. Uz potporu Ive Lole Ribara, Milovana Đilasa, Moše Pijade, Rodoljuba Čolakovića i Miletićeva odvjetnika Bore Prodanovića će Josip Broz «isfabrikovati» i nekoliko kompromitirajućih dokumenata o svojemu suparniku, čija vjerodostojnost nikada neće biti dokazana. Da bi Petku Miletiću slomio vrat, «Valter» će aktivirati sve svoje veze u Kominterni i tajnoj policiji NKVD. Presudna bitka, koja će bitno utjecati na povijest Jugoslavije u idućih pedeset godina, odigrat će se u Moskvi, u jesen i zimu 1939./1940. godine: Mjeseca listopada 1937. godine Josip Broz fizički napad na Petka Miletića, od strane Brozova starog partijskog druga Andrije Hebranga, u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici doživljava kao «alarmantnu vijest». «Zar je to moguće», piše Tito «Mirotočivome» Hebrangu, nazivajući njegov čin «antipartijskim ispadom», a Petka Miletića «našim dobrim drugom». «Trgni se dok nije kasno», opominje «Valter» Andriju Hebranga, ljuteći se na njega zbog tučnjave i nazivajući ga zbog toga «nekadašnjim drugom i prijateljem». Mjesec dana kasnije, kada je ubojstvom Josipa Čižinskog alias «Milana Gorkiča» u Moskvi, funkcija generalnog sekretara CK KPJ ostala prazna (tada je Staljin dao raspustiti i Centralni komitet KPJ i obustavio financijsku pomoć ovoj balkanskoj komunističkoj partiji), Josip Broz je Miletića najednom počeo nazivati «bezočnim lažovom i varalicom» koji «ne preza ni od zločina u zadovoljavanju svoje bolesne ambicije». A ta ambicija je «bolesna» zato što je Petko Miletić pomislio isto što i Josip Broz, da bi i on mogao postati novi šef KPJ, pa je pokušaj ostvarivanja te ambicije nazvao «zločinom». Da bi ojačao svoju kandidaturu za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, «Valter» je još u ljeto 1938. iz Pariza u Moskvu poslao svojega specijalnog izaslanika, sovjetskog obavještajca Kopiniča, koji mu je iz Moskve počeo slati vrlo nepovoljne viesti. Javljao mu je kako je upravo Petko Miletić, kojega je «Valter» već odavno smijenio s vrha KPJ, dok je ovaj još bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom «za sva vremena» izbacio iz članstva KPJ, jedan od glavnih kandidata Kominterne za šefa jugoslavenske komunističke partije. Miletić se nakon izlaska iz zatvora uputio 25. srpnja 1939. u Moskvu. Žureći da što prije stigne u «prvu zemlju socijalizma» Miletić je kipio od bijesa zbog nepravde koju mu je Broz «Valter» nanio i koje su ga pogodile ravno u srce. Malobrojne Brozove pristaše u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su na Miletića izvesti i oružani napad, a Broz će osobno zaprijetiti jednom Miletićevom pristaši da će mu «malo nategnuti rebra». Za najpoznatijeg jugoslavenskog komunista se ipak na kraju izjasnilo 85, a Josip Broz i Moša Pijade jedva su sakupili desetak glasova. Teške optužbe na račun Miletića stigle su u Moskvu prije nego se Miletić dokopao Moskve, 25. rujna 1939. godine, kada je Crvena armija u dogovoru s Hitlerom već tjedan dana napadala Poljsku s istoka. Obavještajnim kanalima širene su o Miletiću klevete tipa «licemjer i lažljivac, «frazer i neznalica», «vješt intrigant i frakcijski maher», «licemjer i lažljivac od glave do pete»... Miletićevo herojsko držanje pred jugoslavenskom policijom, slavljeno u ljevičarskim krugovima širom Europe, najednom je pretvoreno u kukavičko i izdjaničko ponašanje. «Nisam odao ni jednu partijsku tajnu, niti sam podpisao ma kakvu izjavu i makakav dokument u policiji» - branio se Miletić. «Policija je – precizirao je on – krivotvorila moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih.» Ovu Miletićevu tvrdnju verificirali (potvrdili) su i vještaci grafolozi, ali to nitko nije htio uzeti u obzir. «Uostalom, poslije mog uhićenja policija nije uhitila nikog od onih s kojima sam radio» - glasila je njegova obrana, koju nakon izrečenih kleveta o njemu više nitko nije uzimao u obzir.

Nakon što je Staljin dao u Sovjetskom Savezu ubiti 19. travnja 1939. godine čelnike Komunističke partije Jugoslavije, «drugove» Novakovića, Markovića, Miljuša, Šeremeta, Mališića i Ćopića (prije toga Čižinskog «Gorkića»), Josip Broz «Valter» je od Staljina nagrađen funkcijom generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Na toj funkciji ostao je neprekidno do svoje smrti 1980. godine odnosno 44 godine. Kominterna, kojom je rukovodio komunistički diktator i tiranin Staljin, ovlastila je «Valtera» da rukovodi djelovanjem KPJ u Jugoslaviji. Masakr Brozovih «drugova» u Sovjetskom Savezu odvijao se je po njegovu odobrenju. U izdaji Staljinu čelnike KPJ u Moskvi su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš. (Poglavlje Krvavi tragovi Josipa Broza «Valtera» u moskovskoj kominterni temelji se na feljtonu g. Josipa Hećimovića Nikšića, objavljen 2005. u «Hrvatskoj slovu».)



Josip Broz «Tito» oklevetao vlastitu mrtvu suprugu... u izdaji, klevetanju svoje supruge Anne König, Josipu Brozu «Valteru» «Titu» nije trebala pomoć boljševika Josipa Kraša, Milovana Đilasa, Ive Lole Ribara ili Edvarda Kardelja. Svoju zakonitu suprugu je «Valter» riješio sam, zato što je bio kukavica i oportunist, bojeći se stati na stranu svoje uhićene žene u Moskvi, iako je znao da je nedužna. Josip Broz «Tito» imao je pet službenih (oficijelnih ) supruga, znači u vezi kojih postoje dokumenti o valjano sklopljenom civilnom braku, dok je u svom životu bio u ljubavnoj vezi sa 16 žena (Josip Broz bio je uvjereni ateist). (Poslije Drugog svjetskog rata se pjevalo: «Druže Tito, ja bi te upito, da l' se smije ljubiti po dvije?» Sam «Tito» u istoj pjesmi odgovara: «Smije sedam, samo da si vredan. Pazi druže, da te ne utuže!») Prva supruga Josip Broza bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, koja mu je rodila sina Žarka, a Pelagijine nasljednice bile su navedena Njemica Anna König («Elza Johana Kenig»), koja je nosila komunistički pseudonim (izmišljeno ime) „Lucija Bauer“, a Josip Broz ju je zvao nadimkom «Lusi», i s njom je bio u braku od 1936. do 1938. godine. Anna König imala je iza sebe jedan nesretni brak s visokim funkcionerom Komunističke omladine Njemačke, budućim šefom istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI. Od svog drugog supruga Josipa Broza bila je mlađa 21 godinu, i upoznala ga je u moskovskom hotelu «Luks», gdje je 1935. boravio i Josip Broz, koji je u centrali Komunističke internacionale nosio komunistički pseudonim «Fridrih Valter». Pod optužbom da je njemački špijun, Staljinova zloglasna tajna policija NKVD uhitila je «Valterovu» ženu 29. listopada 1937. godine, kada se «Valter» nalazio izvan Sovjetskog Saveza. Pod istom monstruoznom optužbom uhićene su u biti obje Brozove supruge, bivša i aktualna. U to vrijeme je u Njemačkoj na vlasti bio nacistički pokret Adolfa Hitlera i odnosi između dva ideološka oponenta, Staljina i Hitlera, bili su napeti s obzirom da je Hitler vodio antiboljševičku kampanju u njemačkom 3. Reichu. Stoga su u Sovjetskom Savezu montirane optužnice za «izdaju», da je netko «fašistički špijun» i slično, bile u to vrijeme staljinističkih čistki na dnevnom redu, tako da je Staljin optužio više komunista kao «fašističke špijune» nego sam Hitler. Nedužna Anna König strijeljana je na smrt, od strane tajne policije, u Moskkvi, 29. prosinca 1937. godine. Njen suprug Josip Broz boravio je u vrijeme likvidacije svoje proskribirane supruge u Jugoslaviji i u Španjolskoj gdje je sudjelovao u radu Komunističke partije Jugoslavije, i u španjolskom građanskom ratu, da bi se 1938. godine vratio u «Meku» svjetskog komunizma, u Moskvu, i to kao kandidat za šefa politbiroao CK KPJ, od 1937. godine, nakon što je strijeljan šef politbiroa CK KPJ drug Milan Gorkić alias «Josif Čižinski Vaclarović». Pod težinom (lažne) optužbe, zbog koje je boljševički režim u Sovjetskom Savezu dao ubiti njegovu suprugu «Lusi», Josip Broz «Tito» se poput najveće kukavice ogradio od svoje vlastite zakonite žene koja je likvidirana u političkim čistkama. Inače, kao što je navedeno, Josip Broz je kompromitirajuće podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionara sovjetske tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi «Špineru» Karaivanovu, i Rusu «Jakuboviču» (pravo prezime ostalo je nepoznato odnosno šifrirano). Pod tadašnjim pseudonimom Kominterne «Fridrih Valter» je Josip Broz dao 27. rujna 1938. godine izjavu izvršnom komitetu Kominterne o svojoj pokojnoj supruzi, napisavši na ruskom jeziku, da «Taj je brak velika mrlja u mom partijskom životu». Pored toga kajao se «Valter» Broz: «Mislim da moj brak s Lucijom Bauer mogu da iskoriste saboteri naše partije u borbi protiv mene». Radilo se ujedno o izvješću Staljinovima agentima. Iako se iz Brozovih pisama svojoj supruzi iščitava da je svoju ženu «Lusi» cijenio posebno stoga što je odgajala njegova sina iz prvog braka, optužujući prvu suprugu da je bila nemarna u odgoju njihova djeteta, Josip Broz se nije nimalo dvoumio da izda svoju suprugu, u trenutku kada još nije ni znao da mu je žena skoro godinu dana mrtva. Situacija kada se iz straha izdaje svoje vlastite «drugove», čak i životnu družicu, svjedoči o totalitarnom sustavu zločinačkog komunizma koji pojedinca u tolikoj mjeri indoktrinira ideologijom da čovjek izdaje nedužna čovjeka pod izgovorom «napretka» društva. Kod Josipa Broza se, međutim, radi i o njegovoj osobnoj beskrupuloznosti, bezobzirnosti i oportunizmu, kada je bio u stanju oklevetati vlastitu suprugu, sa ciljem da postane šef politbiroa CK KPJ, i da ne padne u nemilost staljinističkog režima kojemu je služio kao vjeran pas, do kraja svog života. (Poglavlje «Josip Broz «Tito» oklevetao vlastitu mrtvu suprugu» temelji se na feljtonu g. Josipa Hećimovića Nikšića u «Hrvatskom slovu» 2005. i na članku u «Globusu» 2006.)

Tropski totalitarizam mitskog junaka

Argentinski revolucionar i borac pod simbolom crvene zvijezde petokrake, poznat kao suborac Fidela Castra na Kubi, spada u red onih sljedbenika Lenjinovih boljševika koji su stvorili “skoro beskrajni tropski totalitarizam”, kako je g. Pascal Fontaine opisao komunizam u Latinskoj Americi.

Upravo je liberalni kapitalizam bez socijalne pravde uzrok pojavi totalitarnog komunizma u Latinskoj Americi koji je na Kubi izboren, prijevarom naroda, u revolucionarnoj borbi protiv vojne diktature. Većinski kapital je na Kubi u vrijeme revolucije bio u rukama američke Mafije koja je na tom karipskom otoku prala novac, protuzakonito stečen u Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga nije ni čudno da se jednog dana pojavio bivši katolički sjemeništarac Fidel Castro sa svojim „drugovima“ koji su uz pomoć opljačkanoga naroda promijenili društveni poredak kapitalizma u „socijalizam“. Međutim, kubanski boljševici i marksisti predstavljalju drugi totalitarni predznak njihovih desničarskih prethodnika, i umjesto socijalne pravde stvorili su nove nepravde, nekada i daleko veće nego što su bile.

Oko Che Guevarae stvorio se nezamislivi mit, legenda, dakle, nešto što ne odgovara istini. Che Guevara nije bio junački borac za slobodu i pravdu, kako ga njegovi simpatizeri s ljevice predstavljalju novim generacijama u srazu sa globalizmom i pojavom pod slatkorječivim nazivom „globalna demokracija“ kao krinka za stvaranje poretka najbogatije svjetske elite koja svoj profit ostvaruje u bankarstvu i trgovini naftom. I u Hrvatskoj usijane ljevičarske glave polako gube interes za svojim „brandom“ zvan „Tito“, s obzirom na znanstvene dokaze o njegovim velikim, strašnim i masovnim zločinima, pa se okreću rezervnom „brandu“ – „Che“. Pustimo stoga znanstvenike neka kažu tko je bio „drug Che“...

„Fidel Castro se stalno pozivao na Francusku revoluciju: jakobinski Pariz imao je svog Saint Justa, Havana sa svojim geriljerosima imala je svog Che Guevaru. Rođen 1928. u kući dobroga odgoja i imovnog stanja u Bunenos Airesu, Argentini, kao mlad čovjek putovao je uzduž i poprijeko američkog subkontinenta. Sin građanskog društva i kronični astmatičar prekida svoj studij medicine nakon kružnoga putovanja motociklom. Sjedinjene Američke Države naučio je mrziti pedesetih godina 20. st. u maloj i siromašnoj američkoj državi Guatemali u kojoj je CIA srušula tamošnju progresivnu vladu.

„Na osnovi mojega ideološkog obrazovanja spadam u one koji misle da se rješenje za probleme ovoga svijeta nalaze iza željezne /komunističke/ zavjese“, napisao je 1957. u pismu svome prijatelju Reneu Ramosu Latouru. Godine 1955. sreo je jedne noći u Mexicu mladog emigrantskog odvjetnika s Kube koji je pripremao svoj povratak u domovinu: Fidela Castra. Che je odlučio poći sa Kubancima koji su u prosincu 1956. izvršili desant na Kubu. U kubanskom podzemlju imenovan je „komandantom“ jedne oružane jedinice, zvana „kolona“. Ubrzo je Che Guevara postao poznat po svojoj čvrstoći: jednog mladog geriljera /partizana/ iz njegove „kolone“ odmah daje na licu mjesta strijeljati do smrti zbog malo hrane koju je ovaj ukrao, bez ikakve vrste suđenja.

Bivši pristaša Che Guevare u Boliviji, Regis Debray, nazvao ga je „pristašom autoritarizma“, i posvjedočio kako je Che došao u sukob s nekoliko stvarno demokratski orijentiranih kubanskih komandanata revolucije.

U jesen 1958. godine Che Guevara otvara u središnjem dijelu kubanskog otoka novi front u dolini Las Villas, i ostvaruje sjajnu pobjedu kada u Santa Clari napada jedan rezervni vod diktatora Batiste: vladini vojnici odbijaju borbu i bježe. Nakon pobjede Che Guevara preuzima ulogu „tužitelja“ i odlučuje o zahtjevima za pomilovanja. Zapovijeda zatvorom La Cabana koji postaje poprište mnogobrojnih smaknuća, posebno demokratski orijentiranih pristaša kubanske revolucije.

Kao Castrov ministar za industriju i direktor Kubanske narodne banke Che Guevara ima priliku primijeniti svoju doktrinu, i Kubi nametnuti “sovjetski model”. Che prezire novac ali živi u bogataškoj gradskoj četvrti Havane. Ministar je gospodarstva ali nema pojma o osnovnim gospodarskim pojomovima. Tako je na kraju upropastio Kubansku narodnu banku. Lakše mu je, međutim, uvođenje „radnih nedjelja“ sa dragovoljnom radničkom snagom – što je posljedica njegova obožavanja Sovjetskog Saveza i komunističke Kine Mao Ce Tunga. Che Guevara pozdravlja „kulturnu revoluciju“ u Kini /koja odnosi bezbroj života nevinih/. Gosp. Regis Debray istaknuo je sljedeće: On, a ne Fidel, otvorio je na poluotoku Guanah prve „logore za poboljšanje ljudi“, za koje bismo rekli da su „logori za prisilni rad“ /koncentracijski logori/.

U svojoj oporuci Che Guevera, pitomac škole terora, hvali „mržnju koja od čovjeka stvara učinkovit, jak, selektivan i hladnokrvan stroj za ubijanje“.

„Ne mogu s nekim biti u prijateljskom odnosu tko samnom ne dijeli moje ideje“, tvrdi Che koji je svog sina nazvao Vladimir, po uzoru na obožavanog Lenjina. Za razliku od toplih, srdačnih Kubanaca je „Che“, kako se međusobno oslovljavaju Argentinci, dogmatik, hladan i netolerantan. Na Kubi je Che odgovoran za regrutaciju mladih koji se dive novostvorenom kultu „novoga čovjeka“.

Fidelova zamjenika tjerala je želja za izvozom kubanske revolucije, zaslijepljen paušalnim anti-amerikanizmom, propagiranoga pod geslom: „Stvorimo dva, tri, četiri Vijetnama!“ (svibanj 1967. godine). Godine 1963. se Che Guevara nalazi u Alžiru, kasnije u Tanzaniji, prije nego što je otišao u Kongo gdje je upoznao marksista Kabilu koji se poslije iskazao izvršenim masakrima nad civilnim stanovništvom.

Castro se Che Guevarom koristio iz taktičkih razloga. Kada je među njima nastao konačni slom njihova savezništva, Che Guevara otišao je u Boliviju gdje je pokušao u praksi ostvariti teoriju o „gerilskom ognjištu“, bez da je uzeo u obzir politiku Komunističke partije Bolivije. Kod seoskog stanovništva Bolivije njegov pokretni stožer nije naišao na podršku. Na kraju ga je 8. listopada 1967. opkolila i zarobila bolivijska vojska, te ga smaknula.“

/Izvor: „Crna knjiga komunizma – represija, zločini i teror“ /“Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997./

Oružanoj skupini, bliska Al-Kaidi, idol i uzor su J.B. Tito i Che Guevara !

U kolikoj je mjeri opasno širenje lažnih pozitivnih informacija o Che Guevari ili o Josipu Brozu “Titu” govori činjenica da je vođi oružanoj terorističkoj skupini Fatah al-Islam, Jordancu Šaker al-Absi, također nesvršeni student medicine kao i Che Guevara, uzor J. B. “Tito” i Che Geuvera.

U razgovoru za “Večernji list”, objavljen dana 4. lipnja 2007. godine, vođa Fataha al-Islama objašnjava da su Che Guevara i J. B. Tito odlični revolucionari, kakve je upoznao i u sovjetskoj Mađarskoj, u Istočnoj Njemačkoj (DDR), a ne samo u Titovoj Jugoslaviji gdje je u Zagrebu instruiran od “Jugoslavenske narodne armije” i njene “Kontraobavještajna službe” (KOS) za pilota borbenog zrakoplova tipa MIG 21, i za vojnog instruktora. Dokaz kako ga je partizanska armija maršala Tita odlično obučila dao je navedeni vođa navedene oružane borbene skupine kada su članovi te skupine u Libanonu zaklali na spavanju 17 ročnika libanonske vojske, i time ostvarili “sjajnu” pobjedu, kao svojedobno Che Guevara na Kubi, ili J. B. Tito u Hrvatskoj 1941. godine, kada su partizani pod komandom Petra Kleuta nakon oružanog ustanka od 22. lipnja digli u zrak vlak i pobili mljekarice – žene koje su na zagrebački Dolac nosile mlijeko ili “mlieko” na prodaju. Time su se Titovi partizani upisali zlatnim slovima u povijest kao neustrašivi “junaci” koji nemaju strah čak ni pred ženama - nenaoružanim hrvatskim seljankama. Tragedija hrvatske današnjice jedino je u tome što se “podvizi” Petra Kleuta i njegove razbojničke družine javno slave putem Hrvatske televizije (HRT), što bi bilo isto kao kada bi španjolska nacionalna TV javno slavila obljetnicu terorističkog napada Al-Kaide na vlak u Madridu.

Fine mrtve djevojke, i fini mrtav dijalog o zdravstvenom i spolnom odgoju

Zagovaram slobodu govora, tako i slobodu umjetničkog izražavanja, i znanstvenog istraživanja, u okviru humanizma, i ne na štetu slobode drugih. Stoga sam načelno protiv zabrane plakata Fine mrtve djevojke koji vrbuje za istoimenu predstavu u zagrebačkom kazalištu Gavella. Također sam protiv zabrane emisije Na rubu znanosti koju zagovaraju oni koji su protiv kritičara Četvrtog modula Kurikuluma zdravstvenog odgoja uvedenog u javno školstvo na način političkih komesara.

Zagrebački gradonačelnik naredio je kazalištu, koje financira Grad Zagreb, da ukloni navedeni plakat koji prikazuje sugestivni lik Majke Božje u homoseksualnoj pozi fizičkog ljubavnog odnosa. Na prvi pogled moglo bi se reći da je gradonačelnik to učinio radi zaštite vjerskih prava, ali nismo valjda toliko naivni da u to povjerujemo, jer da je prvom čovjeku grada stalo do vjerskih prava ne bi se bio službeno razveo od zakonite supruge, samo da svoju imovinu podijeli radi poreznog rasterećenja, a u stvarnosti i dalje sa svojom ženom živi zajedno kao da je u braku.

U međuvremenu se u javni diskurs u vezi zdravstvenog i spolnog odgoja umiješao bivši predsjednik Republike predbacujući katoličkoj Crkvi da joj navodno nije stalo do odgoja i obrazovanja nego do vlasti i moći (što je sa Srpskom pravoslavnom crkvi, je li i njoj stalo samo do vlasti i moći?), što je također licemjerno, jer on, koji je kupio vilu u elitnoj zagrebačkoj četvrti, i to novcem koji je „posudio od prijatelja“, dakle, izvor financiranja je nepoznat, posljednji je koji ima pravo nekoga kritizirati radi materijalizma, i stjecanja i zgrtanja bogatstva, posebno ne on koji je, ne samo pjevao „ustaške“, a poslije „partizanske“ pjesme, okrečući se kao pijetao na vjetru, nego je svojedobno od jednog zagrebačkog privatiziranog poduzeća primio kofer pun novca za svoju novu stranku koju je 1994. osnovao nakon razlaza s Hrvatskom demokratskom zajednicom (traženje novca bilo je povodom osnivanja stranke), rekavši da će si kupiti novog Golfa, što je dovelo do toga kako je javnost pomislila da je predsjednik skroman čovjek, čovjek iz naroda, jer se vozi „samo“ u Golfu.

Zagrebački gradonačelnik, i nekadašnji visoki dužnosnik pravne nasljednice komunističke partije SKH/SKJ, Račanove Socijaldemokratske partije, SDP, iako deklarirani katolik, što je bizarno da je navodni katolik uopće bio član jedne notorne ateističke političke stranke kao što je SDP, posljednji je koji ima pravo provoditi „pravdu“, dodvoravajući se katoličkoj Crkvi s kojom je, kao gradonačelnik, i inače bio svih ovih godina u odličnom i uzajamnom poslovnom odnosu.

Poznato je da je SDP posljednje 23 godine od procesa hrvatskog otcjepljenja od komunističke Jugoslavije odgojio cijeli jedan naraštaj svoje omladine jugo-nostalgiji, i borbenom ateizmu, ili drugim riječima mržnji prema Crkvi, vjeri i kršćanstvu, ali i otuđenošću prema hrvatskom državnom pravu. To je veliki „grijeh“ Ivice Račana, i sada njegovog nasljednika, koji su time zatrovali jedan cijeli naraštaj nevinih mladih ljudi, i usmjerili ih protiv njihovih sugrađana, i suprotno misleće mladeži, što se danas vidi kada je svom žestinom izbio građanski rat svjetonazora u Hrvatskoj koji danas-sutra može, nažalost, lako preć iz verbalnog napada u oružane sukobe, odnosno pravi građanski rat, te će SDP onda konačno imati svoj građanski rat za koji je cijelo vrijeme tvrdio da se umjesto velikosrpske agresije vodio na prostoru bivše Jugoslavije za vrijeme sloma i raspada Titove totalitarne države.

Iako ovo nije post o eks-komunističkoj partiji SDP (i HDZ je partija, iako ne eks-komunistička ali stranka eks-komunista, primjerice, Franjo Tuđman hvalio je Tita, kao i mlađi Jasen Mesić), ipak je nužno spominjanje činjenica koje objašnjavaju zašto je Hrvatska 23 godine nakon početka velikosrpske pobune i agresije, pobijedivši u tom strašnom ratu, završila u slijepoj ulici.

Politika Franje Tuđmana je od marginalne Račanove partije SDP, koja je na parlamentarnim izborima 1992. jedva jedvice prešla ondašnji izborni prag od 3 posto glasova, (kada ju je hrvatski narod odbacio kao staru frajlu), prošuljavši se na mala vrata u Sabor Republike Hrvatske, učinio vodeću stranku koja danas određuje, ne samo predsjedničke kandidate, nego i ideološki svjetonazor u hrvatskoj državi, poput zdravstvenog i spolnog odgoja (sa svojim pedofilskim 4. modulom) kojeg je hrvatskom društvu, posebno roditeljima i djeci, nasilno i iznenada nametnula, iz zasjede, poput partizanske diverzije, kao i bez javne rasprave i znanstvene verifikacije, odbivši dijalog, ponavljam, odbivši dijalog sa Crkvom koja je na 4. modul, a ne na zdravstveni odgoj kao takav, stavila primjedbu. (U međuvremenu je stranka s kičmom, HSP1861. podnijela ustavnu tužbu protiv politkomesarskog Četvrtog modula Kurikuluma, zvan Kukurikulum.)

Koliko je SDP licemjeran vidi se po tome što se zalaže za „ispravnu državu“ koju neispravno vodi, i još k tome hvali masovnog zločinca Josipa Broza maršala Tita, što je kontradiktorno (hahaha, a gdje su navodno reformirani komunisti Ivice Račana bili kada se stvarala ispravna država 25. lipnja 1991. u Saboru Republike Hrvatske, kada je ispravna Hrvatska neispravnoj jugoslavenskoj državi rekla Z'Bogom).

Kao rečeno, protiv sam sputavanja umjetničke slobode izražavanja, ali, pošto je plakat Fine mrtve djevojke digao prašinu, i uopće popularizirao istoimenu kazališnu predstavu, u vezi koje je njezin autor uvrijeđeno prijetio da će je povući s repertoara zbog zabrane plakata, iako nije (ipak je zarada slatka), onda ću i ja reć nešto na to, zato što sam baš ljut zbog svega.

Razljutilo me što se uvijek ide na nevine, dakle, npr., u zdravstvenom i spolnom odgoju kukavički režim udara po djeci, a autor plakata udara po moralnoj vertikali svetoj Mariji, Isusovoj majci, sugerirajući da je Majka Božja, koja je, inače zaštitnica Grada Zagreba, (dakle, gradonačelnik je imao odličan alibi za svoju mjeru zabrane opskurnog plakata), lezbijka, ili da bi Majka Božja odobrila homoseksualni spolni čin koji Crkva, inače, smatra bludom, i svrstava u kategoriju nemoralne povijesne Sodome i Gomore.

Negdje sam pročitao jedan komentar na plakat u kojem se kritičar zapitao – zašto autor plakata nije umjesto poze svete Majke Božje stavio svoju majku?

Zašto za ilustraciju, makar bila i bizarna, i makar Crkva nekome bila mrska, uzimati likove iz Crkve, od Isusa Krista nadalje, koji su se zalagali za istinu i pravdu? To je pišanje u vjetar, i izraz kukavičluka više nego umjetničke slobode, ali ponavljam, protiv sam zabrane, i u postu ovog bloga sam i postavio inkriminirani plakat neka ugleda svjetlo dana, iako se s porukom iz plakata ne slažem! Poruka autoru plakata: Poštovani gospodine, podržavajući Vašu slobodu umjetničkog izražavanja, i ne dovodeći je u pitanje da se možete izraziti kako vam je volja, i kako vam padne na pamet, ali, molim Vas, rado bih htio na plakatu vidjeti lezbijsku pozu Vaše majke!

Kad smo već kod homoseksualizma, ostat ćemo na toj temi koja

25.10.2007. u 18:43 • 0 Komentara • Print • # • ^

Sljedeći mjesec >>

0